You are on page 1of 475

Fakultet politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu

Doktorska disertacija

Uloga teorija zavjera u konstrukciji politike zbilje u Hrvatskoj: analiza politikog diskurza 1980. - 2007. godine
Neboja Blanua

Mentor: prof. dr. Ivan iber

Moe se nainiti povijest krajnosti onih opskurnih gesta koje se nuno zaboravljaju im su izvedene, putem kojih kultura odbacuje ono to za nju postaje Izvanjsko... Istraivati kulturu u njenim krajnjim iskustvima znai propitivati je unutar granica povijesti, na prsnuima koja formiraju samo roenje njene povijesti. Michel Foucault (1961.: 161.)

Sadraj
Popis tablica i slika:.................................................................................................. 3 1. 2. Uvodno razmatranje......................................................................................... 4 Teorija zavjere izmeu znanstvene teorije i politike patologije............................. 15

2.1. Teorija zavjere kao (ne)znanje ..................................................................... 16 2.2. Teorija zavjere kao kritika............................................................................. 35 2.3. Teorija zavjere kao politika patologija......................................................... 41 3. Uvjeti pojavljivanja teorija zavjera .................................................................. 45

3.1. Makro-povijesni uvjeti pojavljivanja teorija zavjera ....................................... 46 3.2. Mikro-situacijski uvjeti pojavljivanja teorija zavjera....................................... 64 4. Teorije zavjera kao izrazi drutvenih antagonizama ...................................... 69

4.1. Teorija zavjere kao sablast........................................................................... 70 4.2. Otkud teorije zavjera? .................................................................................. 78 4.3. Tvorba politikog subjekta putem teorije zavjere izmeu cinizma i kinizma ............................................................................................................................ 84 5. Teorija zavjere kao diskurzivna tvorba ......................................................... 106

5.1. Strukturalno-pripovjedna obiljeja teorije zavjere ....................................... 106 5.2. Jo jedna tipologija teorija zavjera.............................................................. 109 6. 7. 8. Istraivaki problemi i ciljevi ......................................................................... 112 Metode istraivanja ...................................................................................... 115 Rezultati istraivanja .................................................................................... 120

8.1. Teorije zavjera u novijoj hrvatskoj povijesti analiza politikog diskurza ... 121 8.1.1. Teorije zavjera od smrti Tita do izruenja i suenja Artukoviu ............ 122 8.1.2. Teorije zavjera od Memoranduma SANU do raspada SFRJ ................ 187 8.1.3. Teorije zavjera u Domovinskom ratu i ratu u BiH ................................. 274 8.1.4. Teorije zavjera za vrijeme autoritarno-populistikog reima................. 318 8.1.5. Teorije zavjera nakon 2000. godine ..................................................... 386 8.2. Poloaj teorija zavjera u politikom miljenju graana - rezultati anketnog istraivanja ........................................................................................................ 427 8.2.1. Rairenost vjerovanja u hrvatske teorije zavjera .................................. 429 8.2.2. Struktura zavjerenikog miljenja i njegovi korelati .............................. 432 8.2.3. Teorije zavjera i politiko ponaanje..................................................... 453 9. Zakljuak ...................................................................................................... 465

10. Literatura...................................................................................................... 467 11. Saetak ........................................................................................................ 474


2

Popis tablica i slika:


Slike
Slika 1. Socijalno-psihologijski model paranoidnog miljenja Slika 2. Shema odnosa triju etikih struktura u iskazivanju cininih teorija zavjera. Slika 3. Shematizirana teorija zavjere stvaranja Velike Srbije. Slika 4. Foto-robot vjetica iz Ria. Slika 5. Broj zavjera u koje se vjeruje. Slika 6. Vrijednosni profili skupina razliitog stupnja vjerovanja u teorije zavjera Slika 7. Vjerovanje u hrvatske teorije zavjera i politiki svjetonazor Slika 8. Vjerovanje u hrvatske teorije zavjera i politika tradicija obitelji iz II svj. rata Slika 9. Opi model uzronosti izbornog ponaanja Slika 10. Vjerovanje u hrvatske teorije zavjera i stranaka orijentacija biraa Slika 11. Povezanost vjerovanja u hrvatske teorije zavjera i stav prema pojedinim strankama i njihovim elnicima 65 89 281 334 429 444 446 450 454 455 456

Tablice
Tablica 1. Tipologija teorija zavjera Tablica 2. Ljestvice zavjerenikog miljenja. Tablica 3. Vjerovanje u pojedinane teorije zavjera. Tablica 4. Faktorska struktura opeg konspirativizma. Tablica 5. Faktorska struktura konkretnih teorija zavjera iz Hrvatske 1990.- 2007. Tablica 6. Regresijska analiza prediktora vjerovanja u zavjere vlasti u 90-ima. Tablica 7. Regresijska analiza prediktora vjerovanja u zavjere unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Tablica 8. Regresijska analiza prediktora vjerovanja u zavjere unutarnjih i vanjskih neprijatelja uz dodatak ope konspirativnosti. Tablica 9. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora vjerovanja u zavjere vlasti u 90-ima uz dodavanje varijabli ideoloke orijentacije u tri koraka Tablica 10. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora vjerovanja u zavjere unutarnjih i vanjskih neprijatelja uz dodavanje varijabli ideoloke orijentacije u tri koraka Tablica 11. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora vjerovanja u zavjere vlasti u 90-ima uz dodavanje varijabli obiteljske politike tradicije Tablica 12. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora vjerovanja u zavjere unutarnjih i vanjskih neprijatelja uz dodavanje varijabli obiteljske politike tradicije Tablica 13. Regresijske analize stava prema politikim strankama putem hrvatskih teorija zavjera Tablica 14. Regresijske analize stava prema elnicima politikih stranaka i predsjedniku Republike putem hrvatskih teorija zavjera Tablica 15. Odnos izmeu hrvatskih teorija zavjera, preferencije rjeavanja drutvenih i politikih problema i procjene ekonomske situacije Tablica 16. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora bliskosti HDZ-u Tablica 17. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora bliskosti SDP-u Tablica 18. Hijerarhijske regresijske analiza prediktora bliskosti HNS-u
3

111 119 430 433 434 436 437 437 448 448 451 452 457 457 458 461 461 462

Prije bilo kakvog uvoda...


...najkrae reeno, ovaj rad vodi se sljedeom idejom: kad se dosljedno primijeni definicija teorije zavjere tada ona od bizarnog postaje vrlo raireno miljenje u politici, znakovito u kolektivnim krizama. Osnovna joj je funkcija odrediti frontu prijateljneprijatelj i stoga je treba prouiti kao izraz drutvenih rascjepa. To emo uiniti analizirajui diskurzivne tvorbe jednog bliskog povijesnog isjeka koji je omeen i ispunjen politikim turbulencijama. Cilj je, kroz prizmu teorije zavjere, prikazati politiki imaginarij jednog vremena a zatim njegov odnos i vanost za politiko ponaanje populusa.

1. Uvodno razmatranje
Zaponimo s definicijom. Teorija zavjere je interpretativni okvir i pripovjedni obrazac koji politika zbivanja i ire politike procese objanjava kao posljedicu smiljenih i naoko nepovezanih aktivnosti tj. tajnih dogovora o izvravanju nezakonitih ili nemoralnih postupaka (i ciljeva) ili koritenja istih kako bi se postigao neki legalan cilj (usp. Webster's New Collegiate Dictionary, 1976.: str. 243). Istoznanice zavjeri su spletka, intriga, komplot, tajna rabota, smutnja, makinacija itd. Sve u svemu, rije je o objanjenju za koje je nuna grupa zavjerenika ili organizacija koja djeluje naoko potajno i/ili ini drugo od onoga za to se izdaje (usp. Coady, 2006: 2), ali ije se prave namjere i/ili utjecaji daju iitati u javnosti 1 . Meutim, ve korak dalje pojavljuju se problemi jer se ova definicija esto primjenjuje ili selektivno, samo na neslubene iskaze, ee iskaze onih koji ne posjeduju politiku mo, ili se jednostavno odreuje kao netona teorija. No, tu nevolje s teorijom zavjere tek poinju. Znaenjsko polje teorija zavjera proeto je neodreenou i problematinou. Sama zavjera kao predmet interesa ovih teorija, jedan je od najamorfnijih termina, ne samo u popularnom miljenju i drutvenim znanostima, nego i u kaznenom pravu,

U tom smislu, teorija zavjere predstavlja jedan oblik tzv. simptomatskog itanja teksta (iek, 1994.: 10) u kojem se pretpostavlja da, pod utjecajem nedeklariranog (skrivenog) interesa (za dominacijom, eksploatacijom itd.) postoji rascjep izmeu slubenog, javnog znaenja teksta i njegove stvarne namjere, gdje postoji napetost izmeu eksplicitno izgovorenog sadraja teksta i njegovih pragmatinih pretpostavki. Ovako shvaena, teorija zavjere bliska je klasinoj kritici ideologije. Teorija zavjere je stoga pokuaj otkrivanja skrivenog, otkrivanje tajne, rasvjetljavanje zlouporabe moi i brisanje razlike izmeu insajdera i autsajdera (usp. Ellington, T.C. 2003., 443).

gdje ima svoju primjenu ve est stoljea 2 . Kao konstrukt je stoga podlona zlouporabi, kao kazneno djelo jedno je od najtee dokazivih, i uz to, smatra se posebno opasnom prijetnjom drutvu 3 . Osim toga, problematinost teorija zavjera oituje se i u njihovoj recepciji u javnosti. Premda su neke vrlo popularne 4 , obino ih se dri bizarnim oblikom miljenja a njihove autore i konzumente, u najmanju ruku, neozbiljnim ili nerazumnim osobama. Stoga ne iznenauje da je akademski diskurz teoriju zavjere uglavnom smatrao neozbiljnim iskazom i u svojim je analizama smjetao u prostoru izmeu loe imitacije znanstvenih teorija i izraza politike paranoidnosti. Uzimati teorije zavjera ozbiljno u smislu njihove istinitosti, povijesne znaajnosti i politike uinkovitosti znai, u veini sluajeva, samoizuzeti se iz konsenzusa ozbiljnih drutvenih znanstvenika. Jedno od osnovnih pitanja ovog rada jest moe li se na drukiji nain ozbiljno govoriti o teoriji zavjere tj. u kojem smislu teorije zavjera mogu biti predmetom istraivanja 5 . Pri tome je vano istovremeno izbjei njihovo prihvaanje kao injenica ali i svoenje na fenomen moderne masovne histerije (iek, 1999.: 6), te ih pokuati razmotriti onkraj opreke izmeu opsjene i skrivene istine. To znai da nas ne zanima utvrivanje dokaza za tonost ili netonost teorija zavjera sukladno nekom objektivnom kriteriju, jer se to pokazuje kao problematian zadatak ak i za sudstvo koje raspolae puno veim brojem informacija i mehanizmima dokazivanja, ali i irelevantno za javnost koja se oslanja na dojam o prii i njenim izvorima. Nas teorija zavjere zanima kao specifina (i nerijetko prisutna) javna interpretacija koja ima
Tako npr. Fitchtelberg (2006.) dri da je zavjera janusovski pravni konstrukt koji s jedne strane, zbog labavijih kriterija dokazivanja, omoguuje lake provoenje zakona i opskrbljuje tuitelje sredstvom za borbu protiv jedne od najistaknutijih prijetnji vladavini prava, dok je s druge strane, zbog mogue zlouporabe, potencijalna prijetnja toj istoj vladavini prava (npr. u obuzdavanju nepopularnih disidentskih grupa gdje se optubom kre prava na slobodno udruivanje i slobodu govora). Najplastiniji povijesni primjer ovakve negativne prakse je Makartizam. Udruena akcija poveava vjerojatnost uspjenog ostvarenja zloinakog cilja i smanjuje vjerojatnost odustajanja od kriminalnog ponaanja upletenih osoba. Grupno povezivanje sa zloinakim ciljem, esto, ako ne redovito, omoguava postizanje kompleksnijih ciljeva nego to ih pojedinani kriminalci mogu postii (ibid., 155).
4
3

Npr. Abalakina-Paap i sur. (1999.) navode kako 85 95 % Amerikanaca vjeruju da je ubojstvo predsjednika Kennedya plod zavjere, da 41 % graana New Jerseya vjeruje u vojno zatakavanje dokaza o postojanju leteih tanjura itd.

Kad o teoriji zavjere govorimo u jednini tada mislimo na nju kao kategoriju ili obrazac miljenja s obiljejima zajednikim veini teorija zavjera, a kad ih spominjemo u mnoini tada se to odnosi na empirijski utvrdive, konkretne teorije zavjera.
5

utjecaj na politiko miljenje i ponaanje kako pojedinanih subjekata, tako i ire zajednice. U tu svrhu, teoriju zavjere pokuat emo objasniti putem Derridaovog pojma sablasti (2002.) koji smatramo vrlo bliskim jednom tipu fantazme u lakanovskoj psihoanalizi, ije emo poveznice razraditi dalje u tekstu 6 . Ukratko, teorija zavjere, kao i sablast - po njenoj pretpostavljenoj neopovrgljivosti, nepostojanju apriornih kriterija za razlikovanje opravdanih od neopravdanih teorija zavjera i nainu funkcioniranja na razinama singularnog doivljaja, (ne)iskazivanja i institucionalne kristalizacije - ne pripada ontolokom poretku razlikovanja izmeu zbiljskog i prividnog, postojanja i nepostojanja (Lucy, 2005., 112.), na isti nain kao npr. prolost ili budunost koje trenutno ne postoje ali se smatraju realnima, odnosno moguima. Vjerovali ili ne u ispravnost teorija zavjera, gotovo svi vjeruju u mogunost postojanja zavjera a to ima za posljedicu da svaka teorija zavjere vri odreeni utjecaj ne samo na one koji joj se priklanjaju, ve i na one koji u nju ne vjeruju. Dok prve, slikovito reeno, zaposjeda kao prava istina, dotle druge opsjeda kao mogua prijetnja, izazivajui barem malo zanimanja za zavjerenike interpretacije 7 . Kod onih koji ih odbacuju, teorije zavjera iziskuju protuargumente koji bi trebali poruiti njihovu uvjerljivost i vjerodostojnost. No, problem im olakava to to, sukladno metafizici prisutnosti 8 , ne vjeruju u virtualni prostor sablasnosti (Derrida,
6

Na prvi pogled, bliskost sablasti i fantazme oituje se i u Derridaovoj zamjenskoj upotrebi pojmova sablasti i fantoma (npr. 14.-16. itd.).

Kao protivnik vjerovanja u ispravnost teorija zavjera, Neumann (1992., 238.) doputa jo veu prijemivost za, kako ih naziva, urotnike teorije povijesti kad kae:Opasnost je u tomu to ta slika povijesti nikad nije potpuno lana, nego uvijek sadri zrnce istine i mora ga sadravati da bi djelovala uvjerljivo.. Neto slino tvrdi i Arendt (1999., 370.) opisujui totalitarizam: Fikcija Protokola bila je pogodna koliko i fikcija trockistike zavere, jer su i jedna i druga sadrale element uverljivosti (prikrivena uloga Jevreja u prolosti, odnosno borba za vlast izmeu Trockog i Staljina), kog ne moe da se odrekne ak ni fiktivni svet totalitarizma. Totalitarni vladari biraju iz stvarnosti elemente od kojih grade svoju fikciju, izoluju ih i generalizuju, tako da oni uopte vie ne podleu proveri putem iskustva: postaju nedostupni rasuivanju. Elementi stvarnosti se, dakle, koriste, ali se u isto vreme i prevazilaze i u tome se sastoji umee totalitarnih vladara.
8

Derrida, slijedei Heideggera, koristi ovaj pojam kako bi opisao zajedniko obiljeje cjelokupne povijesti Zapadne filozofije, od Parmenida i Platona, sve do Husserla. To je nain miljenja koji je zasnovan na 'prioritetu' i 'izvanjskosti' istine, tj. miljenje da je lokus istine u prisutnosti stvari, neovisno o svijesti. Dakle, prije svega (prije povijesti, znanja itd.) postoji prisutnost koja posjeduje istinu neovisno o nama. Vjerovanje u apsolutnu istinu ima svoju povijest, koju Derrida naziva 'epohom logosa', u kojoj logos ima status nedekonstruktibilnog porijekla smisla bia, racionalnosti miljenja i apsolutne interiornosti istine koju je potrebno otkriti. Stoga su znanje i povijest samo obilazni put povratka logosu. Takvo miljenje Derrida naziva logocentrizmom. Ono uspostavlja binarne i asimetrine opreke koje funkcioniraju kao sukcesija koja privilegira uvijek prvi lan para, kao onaj koji
6

2002., 24.) i teoriju zavjere smatraju opskurnom, pa je najee dovoljno imenovati odreenu interpretaciju teorijom zavjere kako bi se ona lako odbacila. Teorija zavjere se ovdje izjednaava s pogrenom interpretacijom. Meutim, tada nije rije o odluci koja se bori s protuslovljem ve o programiranoj reakciji. Tada je rije o etiketiranju tj. egzorcizmu Drugoga. U sablasti, meutim, nee rei da vjeruju niti oni koji vjeruju u teorije zavjera. Vjerovanjem u teorije zavjera stvara se rascjep izmeu propagiranog, (slubenog, formalnog itd.) i stvarnog funkcioniranja svijeta, te uslijed postupka jednoznane identifikacije odgovornih aktera-zavjerenika i naina njihova djelovanja, dolazi do osjeaja deziluzioniranosti 9 i skeptinosti prema javnim interpretacijama. U takvoj konspirativistikoj interpretaciji status opsjene dobiva javni diskurz, te se zauzima kao poetni stav da stvari nisu takvima kakvima se ine. Takvim odnosom oba stajalita zapravo nastoje odagnati (fr. conjuration) sablast koja je za drugu stranu sama zbilja. U oba sluaja rije je o inercijskoj i gotovo automatskoj reakciji, sukladno njegovanim navikama miljenja. U oba sluaja rije je o doivljaju prijetnje, zbog toga to svijet tako funkcionira ili zbog mogunosti da zavjerenitvo urui postojei javni poredak. Dakle, minimalni odgovor na zavjereniku pripovijest je: moda! Moda, ali... U toj nasluenoj mogunosti postojanja zavjere krije se stalna prijetnja koja uspostavlja podvojenost i nesigurnost u pogledu (ne)postojanja zavjere, ne samo na individualno-psiholokoj i s njom usko povezanoj diskurzivnoj razini, razini izmeu iskazanog i neiskazanog. Refleks sumnje u mogunost postojanja neprijateljske zavjerenike prijetnje oituje se i na institucionalnoj razini npr. u dravnom aparatu u podvajanju izmeu javnih institucija i tajnih slubi, tj. u samoj potrebi postojanja potonjih. Na sve tri razine rascjep proizlazi iz pretpostavke o moguem postojanju
je izvoran i iji identitet ne ovisi o onome to e se pojaviti poslije njega. Prvi kao prisutan, a drugi kao odsutnost prvog, prvi kao izvor a drugi kao njegova izvedenica ili dodatak, primjerice govor-pisanje, logika-retorika, dobro-zlo, ivot-smrt itd. To je za Derridaa metafizika nuda, in koji ona ne moe izbjei (usp. Lucy, 2005.). Za njenu logiku ne postoji mogunost 'meuoblika', kao to su sablasti, izvan otrih razlika stvarnog i nestvarnog. Izlazak iz takvog okvira miljenja zahtijeva prihvaanje da je svaki lan para definiran onim drugim i o njemu ovisan. Ono to ih odreuje jest njihova meusobna razlika. Npr. pojam 'dobra' je nemogue definirati bez referiranja na pojam 'zla' tako da je 'zlo' na negativan nain ukljueno u definiciju 'dobra'. Ono je uvjet njegova postojanja, ali ne kao puka prisutnost nego kao uinak simbolikog sustava, odnosno, diskurza.
9

Prema Aniu (2003.) deziluzija znai in ili stanje kad se izgubi iluzija, razoarenje.
7

neprijatelja, pa sumnjiavost, iskaz koji ne govori sve i osnivanje odreenih slubi predstavlja izraz predostronosti, nain suoavanja s njegovom eventualnom prisutnou. Takvim odnosom, govorom i djelovanjem uspostavlja se svojevrsna granica prema pretpostavljenom neprijatelju. Time mu se (svjesno ili nesvjesno) pridaje status reziduuma, neuklopivog preostatka koji prijeti zaposjedanjem zbilje i njenim izvrtanjem i doivljava ga se kao ugrozu za zajednicu. Taj remetilaki element funkcionira kao destabilizator harmonine predodbe o zajednici, te se najee stigmatizira i nastoji iskorijeniti (usp. Stavrakakis, 1999.: 63. 64.). Pri tome je teorija zavjere prikladno sredstvo njegove stigmatizacije, koja se na razini diskurza javlja kao prvotno preueni dio iskaza. Predmet ovog istraivanja upravo je nain zamiljanja tog remetilakog elementa, preostatka (psihoanalitikim rijenikom reeno objet petit a), koji preostaje nakon progresivne simbolizacije Realnoga 10 (usp. Lee u Fink, 1995.: 199 200.) i koji, po ovoj teoriji, povratno potie stvaranje iluzorne predodbe o konzistentnosti svijeta (Stavrakakis, 1999.: 49). Kao takav, on je nita drugo do li simptom 11 tj. neuralgina toka drutva koju ono nastoji svladati i neutralizirati kako bi odralo sliku vlastite koherentnosti i cjelovitosti. To je negativna referentna toka koja drutvo dri na okupu, bez koje bi dolo do raspada samog drutvenog sistema (usp. iek, 1996.: 89.).
Realno je jedan od tri poretka ili registra ljudskog iskustva o kojima govori lacanovska psihoanaliza: to su poretci Realnog, Imaginarnog i Simbolikog. Rije je o osnovnom klasifikacijskom sistemu putem kojeg je Lacan nastojao 'prevesti' i razjasniti nejasnoe u psihoanalitikoj teoriji. Premda su poretci meusobno razliiti, svaki je potrebno definirati u odnosu na druga dva. Ukratko, Realno je nediferencirano i neizrecivo, ono to jo nije simbolizirano, preostaje nakon simbolizacije ili se opire svakoj simbolizaciji. Stoga je traumatino. Ono je takoer materijalni supstrat druga dva poretka tj. sirova tjelesnost. Imaginarno je poredak slika, predodbi i imaginacije u kojima je najvaniji odnos izmeu ega i njegove odrazne slike s kojom se identificira. Takoer, ono uvijek ukljuuje lingvistiku dimenziju 'oznaenog' i uvijek ve je strukturirano putem Simbolikog poretka, kojeg putem svojih slika podrava dajui mu iluziju cjelovitosti. Simboliki poredak je prije svega lingvistika dimenzija, poredak 'oznaitelja', ali se ne odnosi iskljuivo na jezik. U njemu elementi nemaju pozitivne vrijednosti nego su odreeni meusobnim razlikama. To je drutveni svijet intersubjektivnih odnosa, ideologije, zakona, ali i odsutnosti i nedostatka. Nesvjesno, naelo uitka i nagon smrti takoer mu pripadaju. On je odrednica subjektivnosti i poredak najvaniji za psihoanalizu (usp. Evans, 1996.). Ovdje simptom ne upuuje na neko patoloko obiljeje ve na odreeni antagonizam u drutvu koji shvaamo kao njegovo funkcionalno obiljeje. Stavrakakis (2003.: 114.) ga opisuje na sljedei nain: simptom je element za kojeg se unutar ideologije smatra da unosi nesklad u drutvo koje bi inae ostvarilo jedinstvo i sklad pozivanjem na odreeni utopijski ideal.
11 10

Predodbe i interpretacije koje 'krue' oko tog preostatka, u lacanovskoj psihoanalizi imaju status fantazmi 12 . Putem fantazme se nastoji eliminirati podvojenost i ponovno uspostaviti ravnotea izmeu subjektivne i objektivne zbilje (Berger i Luckmann, 1992.), odnosno projicira mogunost postizanja harmoninosti drutva u budunosti, koja je trenutno zaprijeena od strane nekog drutvenog aktera - ime se zapravo prikriva konstitutivna nemogunost takvog postignua. U tom je smislu fantazma kljuna za uspostavljanje utopijskog miljenja. Fantazma je simulakrum onoga to se u poretku oznaitelja opire oznaavanju (Stavrakakis, 1999.: 46). Prema ovoj teoriji fantazma nadomjeta manjak u Simbolikom poretku, i javlja se uvijek u dvostrukom obliku: kao slika funkcionalne cjelovitosti i kao uznemirujue objanjenje zato je neto (ili sve) otilo u krivom smjeru. Pri tome su ove dvije predodbe - putem kojih se izraava navedena podvojenost - meusobno usko povezane 13 . iek (1994.: 21), poistovjeuje fantazmu 2 i derridaovsku sablast, smatrajui je pred-ideolokom jezgrom ideologije koja sadri sablasnu prikazu koja ispunjava prazninu u Realnom. Ono to sablast (fantazma 2 ) skriva jest primordijalno potisnuto, nepredstavljivo X na ijoj je potisnutosti utemeljena sama realnost 14 . Na razini pojedinanog subjekta i nekog diskurza ove dvije fantazme se pod odreenim uvjetima mogu meusobno zamjenjivati u pogledu toga koja e dominirati a koja biti u podreenom poloaju. to je prva dominantnija to je identifikacija sa simbolikim poretkom vea, a time i vee povjerenje u slubene autoritete i strukture, to odgovara relativno mirnoj situaciji reprodukcije postojeeg poretka u kojoj je remetilake faktore lako neutralizirati ili prikazati kao izuzetke. Ukoliko dolazi do snanije dislokacije Simbolikog poretka zbog nekog Realnog antagonizma, gdje prva predodba gubi svoju funkcionalnost, tada nastupa objanjenje i esto,
Fantazme prvenstveno pripadaju Imaginarnom poretku i u psihoanalitikom okviru taj se naziv odnosi na svaku predodbu. iek (1996.: 87.) navodi kako su ove dvije dimenzije fantazme kao dvije strane iste kovanice: dok god zajednica doivljava svoju realnost kao ureenu, strukturiranu, putem fantazme 1 , ona mora nijekati sebi svojstvenu nemogunost, antagonizam u vlastitom sreditu a fantazma 2 (npr. slika 'imaginarnog idova') utjelovljuje ovo poricanje. Ukratko, uinkovitost fantazme 2 je uvjet odranja fantazme 1 ."
14 13 12

Ovdje valja luiti realnost (ili zbilju) koja proizlazi iz Simbolikog i Imaginarnog poretka, kao privremeni proizvod oznaiteljskog procesa uz koji se veu znaenja u obliku fantazmi (predodbi), od poretka Realnog koje je nepredstavljiv, neizreciv, nedokuiv, u Lakanovoj igri rijei jednostavno reeno nemogu.
9

identificiranje aktera odgovornog za probleme, koji ima funkciju kradljivca uitka (Salecl, 2002.). Ti drutveni akteri esto mogu biti razliite etno-jezino-rasne manjinske skupine, civilne udruge i organizacije, ali i politike i druge elite unutar i izvan zajednice koja se doivljava ugroenom. Ovdje, dakle, u dominantan poloaj dolazi uznemirujua strana fantazme te nastupa distanciranje i nepovjerenje prema imenovanim krivcima, uz zahtjev za njihovim neutraliziranjem i/ili uklanjanjem 15 . Pri tom se zadrava ideja mogunosti postojanja i uspostavljanja Simbolikog poretka 16 i njegova harmoninog funkcioniranja. U tom smislu i Fenster (1999.: 86., 93.) smatra da teoretiari zavjera ude za povratkom ili tvorbom potpuno transparentnih odnosa s drugima kao i s velikim Drugim 17 , te za rjeenjem zagonetke funkcioniranja moi, u poretku koji je drugaiji od vidljivoga.
Okrivljavanju manjina i njihovom statusu rtvenog jarca velika pozornost je posveena u podruju istraivanja predrasuda, posebice nacionalistikih, koje se temelje na fantazmi o neprijatelju, strancu koji se uvukao u nae drutvo i neprestano nas ugroava svojim navikama, govorom i ritualima koji ne pripadaju 'naoj vrsti' (Salecl, 2002.: 31.) te nas iskoritava svojom ili lijenou, ili marljivou i prilagodljivou kako bi nas zavarao, prividno se uklopio u zajednicu, a zapravo je onda iznutra slabio svojim, esto lijepo upakiranim, ali neprijateljskim idejama. to se tie okrivljivanja etabliranih elita, mogli bismo rei da, u jednom pogledu, ovdje dolazi do transformacije predodbe autoriteta koju iek (1998.: 3.) objanjava kao promjenu figure dominacije s kojom se danas openito suoavamo. Po njemu, to vie nije patrijahalni edipalni Gospodar, niti korporacijski Veliki Brat ve Dvojnik, netko tko nam je nalik, na imaginarni dvojnik, i ba zbog toga fantazmatski nadopunjen drugom dimenzijom Zlog genija. Lakanovskim rijeima reeno: suspenzija Ja-Ideala, mogunosti simbolike identifikacije, to jest redukcija Gospodara na imaginarni ideal, nuno izaziva pojavu njegove najudovinije suprotnosti, Nad-Ja figure svemonog Zlog genija koji kontrolira nae zivote. U toj se figuri preklapaju imaginarno (slicnost) i realno (paranoja), zbog suspenzije prave simbolike djelotvornosti.. Miljenja smo da, premda postoji ovakva suspenzija Simbolikog poretka, kao posljedice svojevrsne demistifikacije, suspenzija je u pravilu privremena i rezultira ponovnim pokuajima identifikacije sa Simbolikim poretkom, koji se, uz istovremenu distanciranost od istog, najee prihvaaju kao nuni, to je pozicija bliska Sloterdijkovom (1992.) cininom subjektu. Na distanci, u obliku manje ili vie elaboriranih slutnji domilja se i iskazuje niz meusobno povezanih konspirativistikih interpretacija, koje pretendiraju popuniti praznine Simbolikog poretka, putem kojih se ukazuje na njegovo krenje i takvim ga se odreenjem u negativnom obliku nastoji ponovno uspostaviti. Mogue oblike njegova uspostavljanja razradit emo u daljnjem tekstu. Upravo bi ova ideja mogunosti postojanja Simbolikog poretka bila ono to razlikuje ideje tzv. teoretiara zavjera od klinike paranoje. Teorije zavjera ukazuju na potrebu za ponovnom proizvodnjom Simbolikoga putem svojih intenzivnih interpretativnih aktivnosti u kojima se uvijek saznaje neto novo to Fenster (1999.:78) odreuje kao hiperaktivnu semiozu u kojoj povijest i politika slue kao rezervoari znakova, koja zahtijeva (pre)tumaenje (engl. overinterpretation) i koja znai za interpretatora mnogo vie od njenog konvencionalnog znaenja. Takvim se afektivnim ulaganjem u urotnike interpretacije nastoji rekonstruirati misteriozna mrea odnosa moi, statusa i uloga, tj. neki drugi Simboliki poredak iza Simbolikog poretka. Lacanov pojam veliki Drugi slian je Meadovom pojmu generaliziranog drugog a oznaava ili simboliki poredak ili drugog subjekta koji nastupa kao predstavnik simbolikog poretka s odreenim mandatom tj. ulogom. Ovo drugo znaenje se zapravo odnosi na utjelovljenje simbolikog poretka u razliitim oblicima autoriteta.
10
17 16 15

No, osnovno obiljeje te elje za istinom, koja je prisutna i kod onih koji ne vjeruju u teorije zavjera, jest nemogunost njenog krajnjeg zadovoljenja i nunost njenog neprestanog odgaanja. Ona se uvijek tek treba ostvariti. Prema psihoanalizi, ostvarenje elje sastoji se zapravo u njenoj reprodukciji (usp. Evans, 1996.: 37) koja svoj izriaj nalazi u neprestanom otkrivanju i povezivanju novih detalja u lance (zavjerenike) interpretacije tj. u potencijalno beskrajnoj igri oznaitelja. Ovakva je interpretacija subjekta rascijepljenog meu fantazmama bliska Sloterdijkovom (1992.) odreenju cininog uma kao univerzalnog i difuznog fenomena dananjice. Po ovom autoru, cinini subjekt posve je svjestan distance izmeu ideoloke krinke i drutvene realnosti, ali ipak ustrajava na toj krinki. Prevedeno na jezik prethodnog psihoanalitikog objanjenja to znai da na razini svakodnevnog iskustva, pri recepciji i interpretiranju politiki relevantnih dogaaja, subjekt doivljava rascjep izmeu ideolokog znaenja diskurza tj. formalnog vokabulara kojim se dogaaj javno objanjava u okviru stabilno-funkcionirajueg sustava (fantazma 1 ) i slutnje, u smislu deifriranja to bi zapravo taj dogaaj znaio na razini politike igre partikularnih interesa konkretnih aktera u iroj vremenskoj perspektivi (fantazma 2 ). Pri tome fantazma 2 esto zadobiva oblik teorije zavjere. Uz to, esto ostaje na razini sumnje, biva neiskazana ili tek difuzno osmiljena. Da bi se jasno artikulirala i izgovorila potreban joj je akutan doivljaj osobne i/ili kolektivne instrumentaliziranosti i/ili ugroenosti, te raspoloiva ili zamisliva figura krivca. Tada se govori ono to se misli (ili ono to kritina masa sluti) kako bi se prolo kroz ritual proiavanja i uspostavilo stari ili novi ideoloki diskurz, odnosno zadralo se u okviru dvostruke fantazme. Pri tome, kao oblik raskrinkavanja, teorija zavjere vlastitom uporabom uspostavlja mogunost nove krinke, omoguujui tako reprodukciju cininog subjekta tj. uspostavljanje neke nove naivno-rafinirane pozicije (Sloterdijk, 1992.: 68.). Isti autor takoer razlikuje cinizam od kinizma, kojima su zajedniki motiv samoodranja u kriznim vremenima, drskost, otputanje konica i brblja(nje) stvari koje nisu za javnost (ibid.: 118), tj. vrsta bestidnog, 'prljavog' realizma (ibid.: 197). No, oni govore s razliitih pozicija moi. Sloterdijk cinizam vezuje uz vladajuu kulturu, gospodstvo, a kinizam uz popularno, plebejsko miljenje tj. suprotstavljanje slubenoj ideologiji, izraeno najplastinije u satirinoj subverziji. Pri tome kinizam
11

nastupa kao odluno nedoputanje izmicanja gole istine koja se krije iza kulturnih navika (ibid.: 158), a cinizam sve visoko hoe reducirati na najnii nazivnik, predstavlja antitezu vlastitom idealizmu kao ideologiji i maskeradi (ibid.:118). Kako se povijesno javlja nakon kinizma, cinizam se stoga moe odrediti kao kinizam koji je preao na stranu moi na vlasti i idealizma vladajue ideologije, te postao njegova sjena tj. nalije. Stoga, ovisno o tome jesu li kritiki usmjerene prema vladajuim strukturama i dominantnoj ideologiji ili su na njihovoj strani, moemo razlikovati kinine od cininih teorija zavjera. Prouiti njihovu pojavnost i obiljeja u jednom isjeku hrvatske povijesti jedan je od osnovnih zadataka ovog rada. Na tragu uvodnih naznaka o statusu teorije zavjere te prethodne argumentacije, moe se konstatirati da akademski diskurz 18 svojim znanjima podrava Simboliki poredak, pa tako i kao njegov dio, politiki poredak, uglavnom nudei, obeavajui ili opravdavajui strukturno-harmonine, uravnoteene i sline predodbe, formule i recepte o njegovu funkcioniranju, smatrajui teoriju zavjere opscenom priom o politici koja prenaglaava vanost i neprimjereno opisuje motivaciju konkretnih aktera. Ovdje se teorija zavjere takoer pojavljuje kao element dislokacije Simbolikog poretka koji je nastoji neutralizirati u najmanju ruku ridikulizacijom ili ignoriranjem. Mjesto javljanja, iskazivanja teorije zavjere - s kojeg se dovodi u pitanje postojei Simboliki poredak - u ovom je sluaju marginalno tj. periferno. Iz tog prikaza statusa teorije zavjere razvidno je da se na nju primjenjuje diskurzivna procedura iskljuivanja (Foucault, 1994.: 116. 119.) koja dijeli prihvatljivi od neprihvatljivog oblika govora u nekom reimu istine, vrlo slino kao protuslovlje razuma i ludila (ibid.) 19 . Meutim, ne egzistira teorija zavjere iskljuivo kao opskuran i marginaliziran oblik miljenja u funkciji uspostavljanja kontura normalnosti i prihvatljivosti. Postoje situacije u kojima teorija zavjere biva shvaena ozbiljno i kada nije vie razlog iskljuivanja, nego se uspostavlja kao samo sredstvo iskljuivanja. Rije je o

18

Rije je o onome to Lacan naziva diskurzom sveuilita.

Koristei se idejom teorije zavjere, jedno od najboljih poigravanja s granicama ove podjele i njene isprepletenosti s protuslovljem istinitog i lanog, jest film Terry Gilliama, Dvanaest majmuna(1995.).
12

19

situacijama koje se dominantno interpretiraju kao kolektivna neizvjesnost i ugroenost ili politikim krizama u kojima teorija zavjere dolazi iz sredita politike moi i namee se kao legitimna interpretacija zbilje. Izricanjem teorije zavjere iz pozicije sredita politike moi dolazi se u izvanredno stanje u kojem su barem privremeno suspendirane demokratske vrijednosti i naela 20 , gdje nestaje razlika izmeu znaenja ideolokog diskurza i slutnje, gdje se izravno i otvoreno izgovara ono na to se inae u ideolokom diskurzu tek moe aludirati (usp. Salecl, 2002.: 52). Odbacuje se ideoloka krinka i govori se bez uvijanja. Raspadaju se maske integriranih cinika (Sloterdijk, 1992.: 460). Tada nastupaju konstrukcije u kojima se destabilizirana, beatifikacijska strana fantazme o postizanju konane i trajne stabilnosti povezuje i odrava putem demonizirajue strane o destabilizaciji, na isti nain kao i kod funkcioniranja na periferiji politikog diskurza ili s dodatnom instrumentalnom distancom samo s puno veim destrukcijskim potencijalom sve u funkciji jasnog razgranienja prijatelja od neprijatelja, odreenja granica politike zajednice, homogenizacije vlastitih redova, te nasilnog i trajnog potiranja postojeeg antagonizma. Pri tome se neprijatelji opet mogu utjelovljivati u razliitim grupama te biti unutarnji i/ili vanjski. Dakako, ne mora uvijek postojati korespondencija izmeu onog to se izrie s pozicije vlasti i raspoloenja javnosti 21 , to teoriju zavjere kao pripovijest ultimativnog i dramatinog tona ini rizinim sredstvom politikog uvjeravanja koja nositelja poruke moe, u oima javnosti, uiniti ridikuloznim, poremeenim ili opasnim. Osim toga, mogue je da se ista interpretacija nekih
20

Beckovim (2001.: 137) rijeima reeno, s takvih pozicija predodbe o neprijatelju stvaraju, sadre, otvaraju izvore izvandemokratskog, protudemokratskog, antidemokratskog odobravanja tj. obrambenog konsenzusa, te omoguuju odmetanje od demokracije s blagoslovom demokracije (ibid.). Isti autor takoer smatra kako spomenute predodbe o neprijatelju ograniavaju demokraciju u dvostrukom smislu: (1) omoguavajui postavljanje ograda pred kojima bi navodno trebale stati sve demokratske samorazumljivosti i (2) legitimiraju stvaranje i odvajanje nedemokratskih prostora, prostora razrijeene demokracije (ibid.)

Moda je jedan od najpoznatijih primjera ove nekorespondencije stajalite izneseno u govoru predsjednika Tumana u studenom 1996. po povratku u Hrvatsku u kojoj je u meuvremenu organiziran prosvjed protiv ukidanja Radia 101. Kljuni dio citiramo:"Mi neemo dopustiti onima koji se veu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i nezavisnosti, ne samo crnim, nego i zelenim i utim vragovima... Neemo dopustiti onim koji se vezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine kude..., a povezuju se od fundamentalistikih ekstremista, do kojekakvih lanih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivaa koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

21

13

dogaaja kao zavjere spletom povijesnih okolnosti nae jednom na margini a drugi put u sreditu politikog diskurza i obrnuto. Shvaene na prikazani nain kao sredstvo (samo)iskljuivanja, teorije zavjera imaju vanu definicijsku i tvorbenu ulogu za subjekte i zajednicu u kojoj se pojavljuju 22 . Kao takve, teorije zavjera su indikator naina iskazivanja temeljnog jaza modernih drutava - izmeu tendencija integracije, koje se izraavaju u potrebi za vlau koja djeluje u ime cjelokupne zajednice (nosei opasnost autoritarne vlasti) i partikularistikih tendencija razliitih drutvenih snaga, usmjerenih na fragmentaciju drutvene strukture (s opasnou od kaosa, nasilja i graanskog rata) (usp. Laclau, 1991.: 59). U demokratskom poretku koji prihvaa ovaj antagonizam, u kojega je disharmonija institucionalizirana (Stavrakakis, 1999.: 123), u ijemu je sreditu moi prazno mjesto, uspostavljanje jedinstva trebalo bi biti post-fantazmatsko. No, to prethodno zahtijeva upoznavanje i podrobno prouavanje tj. refleksiju o fantazmama prije bilo kakve sublimacije. Drugim rijeima, iznesene pretpostavke potrebno je empirijski provjeriti. To emo uiniti analizirajui pojavnost i pozicioniranje teorija zavjera u politikim zbivanjima bliske hrvatske povijesti od 1980. do 2007. godine koje obuhvaaju razliite dezintegracijske i integracijske procese i este krizne situacije u kojima bi se ovakav oblik interpretacije mogao pokazati bitnim. U tom smislu, putem iznesenog pristupa, u ovom radu nastojat emo ostvariti tri cilja: (1) rekonceptualizirati teoriju zavjere kao simptom drutvenih rascjepa i operacionalizirati je kao specifinu diskurzivnu tvorbu, oslanjajui se i povezujui psihoanalitike postavke, teoriju cinizma i postavke teorije i analize diskurza nastale unutar kritike socijalne psihologije utemeljene na foucaultovskoj tradiciji; (2) istraiti u kakvim su se oblicima i na kakvim pozicijama u politikom diskurzu u Hrvatskoj pojavljivale teorije zavjere tijekom razdoblja od 1980. do 2007. godine, te shodno tome kakva su ulogu imale u politikim procesima, pokretima, poretcima kao i u uspostavljanju politikog subjekta i zajednice; te
Levine (1989.: 12), analizirajui konspirativnu retoriku u SAD-u iz vremena prvih desetljea Republike, smatra kako konspirativni diskurz, puno ee jest nego to nije, izraavao u najnefleksibilnijem i najrepresivnijem obliku dominantnu ideologiju kulture splet vjerovanja, vrijednosti i, posebno, strahova i predrasuda koje su pomogle drutvenim grupama da konstruiraju i uspostave smisao vlastita drutvenog identiteta i zbilje.
14
22

(3) utvrditi koliko je takvo zavjereniko miljenje prisutno u opoj populaciji graana i koliko je relevantno za njihovo politiko miljenje i ponaanje. *** Nakon ovog poetnog situiranja teorije zavjere u navedene teorijskoistraivake okvire putem kojih emo je u ovom radu nastojati interpretirati i prouiti, sljedei je korak detaljno objasniti prvo dosadanje, uvodno kritizirane konceptualizacije, a zatim poblie odrediti postavke preferiranog pristupa. Svrha je tome to jasnije se odrediti prema dosadanjim pristupima, ukazati na njihove posljedice i nedostatke, te prednosti naeg pristupa. U tom smislu, ovaj dio rada bavit e se prvo onim konceptualizacijama (i njihovim kritikama) koje su teoriju zavjere drali neozbiljnim iskazom te joj, s jedne strane pronalazili metodoloko-logike nedostatke, a s druge je strane shvaali kao izraz politike patologije (2. poglavlje). Zatim emo, uz pomo povijesti, analizirati teoriju zavjere kao izraz izvanrednih, kriznih okolnosti da bismo, takoreku, napravili puni krug od patologizacije do svojevrsne normalizacije analizom pristupa koji naglaavaju teoriju zavjere kao izraz postmoderne kulture, tj. svakodnevnog miljenja (3. poglavlje). Time emo se pribliiti pristupu koji nastojimo afirmirati u ovom radu razmatranju teorije zavjere kao simptoma tj. indikatora politikih antagonizama (4. poglavlje), iji bi razliiti aspekti trebali doi do izraaja u psihoanalitiki upuenoj analizi diskurza konkretnih teorija zavjera.

2. Teorija zavjere izmeu znanstvene teorije i politike patologije


Cilj ovog poglavlja je razmotriti glavne dosadanje, najpreciznije reeno struje miljenja, prije nego sustavne pristupe teoriji zavjere, koji su tek odnedavna doivjeli kritiku. Prikaz i kritiko razmatranje ovih stajalita podijelili smo u tri djela u kojima se redom bavimo: epistemolokom problematikom teorije zavjere u kontekstu drutvene teorije; zatim srodnou zavjerenike i kritike teorije te zaetkom pristupa unutar posljednje koji e dovesti do danas uobiajenog stava prema teorijama zavjera kao politikoj patologiji.

15

2.1. Teorija zavjere kao (ne)znanje


Kako s teorijama zavjera neto nije u redu obino se prikazuje Popperovim stajalitem. Ovaj autor dri da je urotnika teorija drutva 23 upravo suprotna onome emu bi trebale teiti drutvene znanosti u svojoj interpretaciji drutvenih fenomena. Po njemu, rije je o shvaanju ... po kome se objanjenje drutvenog fenomena sastoji u otkrivanju ljudi ili grupa koje su zainteresirane za njegovo ostvarenje (ponekad je to skriveni interes koji najprije valja razotkriti) i koji su ga planirali te se urotili kako bi ga ostvarili. (Popper, 2003.:93) Takva je teorija slina Homerovoj teoriji drutva u smislu da togod se dogaalo na poljanama ispred Troje, tek je odraz razliitih zavjera na Olimpu (usp. Popper, 1972. u Coady, 2006.:13), pri emu se u teoriji zavjere na mjesto bogova postavljaju mone i zlonamjerne grupe koje se optuuju za planiranje velike nevolje i za sva zla koja se dogaaju. Za Poppera je ovdje rije o sekularizaciji religijskog praznovjerja u kojem se dogaaji irih razmjera kao to su rat, glad, nezaposlenost itd., koje ljudi smatraju nevoljama, objanjavaju kao rezultat smiljenog projekta neke grupe ili monih pojedinaca. Takoer, ovaj autor smatra kako teoretiari zavjera vjeruju da se institucije mogu u potpunosti razumjeti kao rezultat smiljenog plana, te im kao organiziranim kolektivima obino pripisuju tzv. grupnu linost, percipirajui ih kao zavjerenike agente, dakle, kao da su pojedinane osobe. Nadalje, ovaj autor smatra da je urotnika teorija drutva kao obrazac miljenja vrlo rairen, no i to da u njoj ima vrlo malo istine. Samo onda kad teoretiari zavjera dou na vlast ona postaje teorijom kojom se objanjavaju stvarna zbivanja. Kao primjer uzima Hitlera koji je nakon dolaska na vlast - sukladno svojem vjerovanju u zavjeru Sionskih mudraca - pokuao istu pobijediti vlastitom protu-zavjerom. No, i tada kad postoji nastojanje inspirirano zavjerenikim planom takve se zavjere nikada ili gotovo nikada ne realiziraju na nain na koji su zamiljene (ibid.). Dakle, prema ovom autoru, teorije zavjera kao obrazac objanjenja drutvenih dogaaja previaju to da se nita ne zbiva onako kako je zamiljeno i da uvijek postoje nenamjeravane posljedice koje najee nije mogue eliminirati. Upravo je to za Poppera zadatak drutvene teorije: objasniti nenamjeravane posljedice ljudskih aktivnosti, posebice u
23

Naziv urotnika teorija drutva preuzimamo iz postojeeg hrvatskog prijevoda knjige Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji: II svezak, Plima prorotva: Hegel, Marx i posljedice, Zagreb, 2003.:93.
16

funkcioniranju institucija i drutvenih kolektiva 24 . Stoga su za Poppera teorije zavjera zapravo pogrene teorije u epistemikom smislu. Ovakvo je stajalite kritizirao Charles Pigden (1995. u Coady, 2006.:18-43) koji smatra da je Popperova kritika teorije zavjere oboruala upravo zavjerenike s intelektualno respektabilnom dimnom zavjesom putem koje mogu prikriti vlastite zavjerenike makinacije, na nain da kombiniraju naelni skepticizam kada se kao problem pojavljuju njihove vlastite zavjere, sa starom uvjerenou u zavjere svojih politikih protivnika. Dakle, teorijom zavjere kao etiketom za denunciranje protivnika slue se upravo one grupe koje su sklone zavjerenikom miljenju i ponaanju. Takve openite denuncijacije teorija zavjera su, za Pigdena, jednostavno neozbiljne. Nadalje, kruti Popperov stav ovaj autor smatra ispravnim u negiranju ozbiljnosti zavjera kao monolitnog objanjenja. Meutim, to predstavlja negiranje onoga to nitko ne tvrdi jer pri definiranju teorije zavjere Popper ne uzima u obzir vanost konkretnih drutvenih okolnosti i utjecajnost zavjerenika u politikom, ekonomskom i idejnom pogledu, (to su bitni i gotovo uvijek koriteni elementi za postizanje uvjerljivosti konkretnih teorija zavjera). Takoer, pripisivati teoriji zavjere shvaanje povijesti u formi iskljuivo uspjenih zavjera apsurdno je i gotovo nikad podravano. Pigden stoga smatra da je ponekad prikladno navoditi zavjere pri objanjavanju povijesnih zbivanja. Pri tome sama ideja da je razborito oekivati zavjere ne podrazumijeva da teorije zavjera mogu samostalno objasniti opsene povijesne dogaaje niti da su posljedice zavjera iskljuivo dogaaji koji su se putem njih namjeravali prouzrokovati. Osim toga, Popperovo negiranje valjanosti teorije zavjere ne negira da zavjere esto imaju ulogu u objanjavanju dogaaja, niti da su zavjere ponekad uspjene. Netonost teorije zavjere (u monolitnom smislu kako je shvaa Popper) ne povlai za sobom netonost pojedinanih teorija zavjera. Bile zavjere uspjene, djelomino uspjene ili neuspjene, prisutne su kao uzrok povijesnih dogaaja i premda ne moraju dosei svoj konani ili dugoroni cilj, ne znai da na putu prema njemu ne mogu ostvariti brojne uspjehe (ibid.). Takoer, to to se javljaju
Ovakvo stajalite podsjea na prosvjetiteljsku misao Davida Huma po kojem je povijest proizvod ljudskih aktivnosti no ne i ljudskih planova i premda ljudi slijede vlastite ciljeve, esto su voeni nevidljivom rukom u promicanju ciljeva koji nisu dio njihovih namjera, a ljudske institucije, premda artificijelne, proizvod su evolutivnog procesa ispred svih svjesnih namjera (navedeno prema Coady, 2006.: 160.). Zanimljivo je da Hume, uz ovakav stav, za razliku od Poppera, uvelike koristi teorije zavjera u vlastitim povijesnim interpretacijama (ibid.).
17
24

nepredviene posljedice odreenog dogaaja, ne znai da sam taj dogaaj nije plod uspjene zavjere. Nadalje, Popperova je pretpostavka o nekonzumaciji zavjere netona jer npr. dravni udari (kao bitni povijesni dogaaji) nuno moraju imati u podlozi zavjeru. Meutim, bitan problem je u implicitnom negiranju ovakvih postavki svaki put kad se iskazuje prijezir prema teoriji zavjere samo zbog toga jer je rije o teoriji zavjere a ne zbog valjanijih argumenata. Primjerice, toga to se navodni zavjerenici nisu meusobno poznavali, ili su bili toliko glupi da su smislili pretjerano zakuast plan ili im je nedostajalo resursa da ga provedu (ibid.). Problem je u tome to je vjerovanje da su teorije zavjera praznovjerje i samo praznovjerno. Dakle, teorija zavjere kao opa kategorija nije nuno netona. Zapravo, kako ukazuju neki sluajevi, npr. Watergate i Iransko-kontraka afera, male grupe monih pojedinaca s vremena na vrijeme nastoje utjecati na tijek povijesti i to s ne ba beznaajnim uspjehom (Keeley, 1999. u Coady, 2006.: 46). Stoga je opravdano istraivati i u neke teorije zavjera vjerovati (Pigden, 2007.). Pitanje koje se ovdje postavlja jest moe li se, sukladno odreenim kriterijima, razlikovati opravdane od neopravdanih teorija zavjera. Uspostaviti takve kriterije razlikovanja pokuao je Brian Keeley (1999.).

Moe li se razlikovati opravdane od neopravdanih teorija zavjera?


Keeley smatra kako je mogue analitiki odrediti skup teorija zavjera kojima se po definiciji ne treba vjerovati zbog njihovih epistemikih nedostataka. Naziva ih neopravdanim teorijama zavjera i pripisuje im sljedea obiljeja: 1. 2. 3. 4. To su interpretacije suprotstavljene prihvaenim, slubenim ili oitim objanjenjima, kojima se pripisuje namjera obmanjivanja i zatakavanja; U njima se navodi kako su prave namjere zavjere postojano zloinake; U pravilu nastoje povezati naoko nepovezane dogaaje; Prave istine iza dogaaja koji se objanjavaju takvim teorijama zavjera u pravilu su prikazane kao dobro uvane tajne, ak i ako su glavni poinitelji dobro poznate javne linosti;

18

5.

Glavno sredstvo teoretiara zavjera su tzv. odstupajui podaci (eng. errant data)...koji se pojavljuju u dva oblika: kao (a) neobjanjeni podaci slubene verzije objanjenja i (b) podaci protuslovni slubenoj prii. (Keelley, 1999.,2006.: 51 52)

Meutim, ove kriterije ne treba shvaati kao a priori osnovu za razlikovanje opravdanih od neopravdanih teorija zavjera, nego tek kao iskustveno utemeljen provizorij koji bi mogao pomoi razlikovanju veine sluajeva. Nadalje, po ovom autoru, takve su teorije zavjera takoer neopravdane jer izraavaju odreene eksplanatorne kvalitete (zbog kojih su tako popularne) na nain koji te kvalitete istovremeno potkopava. To su zaokruena interpretacija i eksplanatorni doseg koji ukljuuje objanjenja kako onih injenica koje objanjava i prihvaena, slubena interpretacija, tako i odstupajuih injenica koje prihvaena interpretacija ne uspijeva objasniti. Pretjerano oslanjanje na objanjavanje odstupajuih injenica ini ove teorije manjkavima. Logika neopravdanih teorija zavjera zapoinje s pitanjem kako slubene, prihvaene interpretacije mogu ignorirati i/ili suprotstavljati se odstupajuim injenicama. Slijedi pretpostavka da je rije o namjernom ignoriranju tj. svjesnom pokuaju dezavuiranja javnosti, odnosno nekoj vrsti zavjere. S uvoenjem ovakve zavjerenike pretpostavke veliki broj podataka koji se koriste kao dokazi slubene interpretacije dovodi se u pitanje, do te mjere da se i dokazi koji govore protiv postojanja zavjere koriste kao da idu njoj u prilog. to vie dokaza slubena tijela gomilaju u korist svoje teorije, to tim vie slui teoretiarima zavjera da ukau koliko nas oajniki 'Oni' nastoje uvjeriti u slubenu priu (Keeley, 2006.:54). Pogreka koju teorije zavjera ine jest ta da inae dobru pragmatinu heuristiku potrage za odstupajuim injenicama na neki nain fetiiziraju. Samo postojanje odstupajuih injenica nije toliko bitan problem za teoriju jer je razumno oekivati da niti najbolja mogua teorija nee moi objasniti sve dostupne podatke, niti su svi dostupni podaci vjerodostojni (ibid.). Dakle, Keeley smatra kako bi trebalo usvojiti umjereniji stav prema mogunosti dolaenja do pouzdanih podataka o drutvenom svijetu. No, problematika neopravdanih teorija zavjera ne odnosi se samo na netone podatke.

19

Zanimljivim fenomenom teorije zavjera ini poseban problem s kojim se znanstvenici, prvenstveno u prirodnim znanostima, ne suoavaju. Teoretiari zavjera tvrde kako rade u podruju gdje istraivani aktivno nastoje omesti istraivanje (ibid.) i nastoje objasniti fenomene koje drugi, po svoj prilici moni akteri aktivno nastoje odrati u tajnosti. Teorija zavjere upravo predvia da e u svrhu njena pobijanja istraivani akteri proizvesti opovrgavajue dokaze. Zbog toga suprotni dokazi i nepostojanje dokaza za zavjeru mogu i moraju biti shvaeni kao potkrepa njihovim teorijama (ibid.). Ovime Keeley dovodi u pitanje uobiajene kritike neopravdanih teorija zavjera kao neopovrgljivih jer se svi potencijalno opovrgavajui dokazi mogu shvatiti kao potkrepljujui. On zapravo smatra da je (ne)opovrgljivost razuman kriterij za odbacivanje ili prihvaanje neke teorije samo u prirodnim znanostima gdje je predmet istraivanja neutralan u odnosu na istraivanje tj. ako ne postoje razlozi za pretpostaviti kako postoje akteri koji vam mogu podmetati netone i zbunjujue podatke, ili preusmjeravati istrage, kao to su to npr. inili Richard Nixon ili Oliver North u spomenutim aferama. Dakle, u sluaju fenomena koje objanjavaju teorije zavjera ovaj je kriterij puno manje primjenjiv i inzistiranje na njemu ne bi dovelo do otkrivanja prethodno spomenutih zavjera. Umjesto neopovrgljivosti, Keeley smatra da problem s teorijama zavjera zapravo lei u ugraenom nepovjerenju ovakvih interpretacija. Rije je o sve veem skepticizmu koje ove teorije zahtijevaju kako izostaju potkrepljujue injenice da su se pretpostavljene zavjere dogodile. Dakle, kako se razvijaju, te se pokuaj za pokuajem da ih se opovrgne ini uspjenim ovaj se uspjeh objanjava kao rezultat iste neasne rabote. Time se u zavjeru, koja je na poetku sainjavala malu grupu ukljuuje iri krug zavjerenika i zavjera postaje sve vea a time i neuvjerljivija. Prema Keeleyu (2006.:56) ove teorije osporavaju razliite institucije uspostavljene u svrhu stvaranja pouzdanih podataka i dokaza. inei to one otkrivaju koliko je velika uloga povjerenja, kako u institucije, tako i u individue, u opravdavanju naih uvjerenja. Dovodei ovaj argument do krajnjih granica, Keeley smatra da prihvaanje neopravdanih teorija zavjera dovodi do spoznajno i politiki opasne situacije u kojoj je povjerenje u nadlene izvore informacija toliko oslabljeno da vie nije opravdano

20

vjerovati ni u kakvu drutveno proizvedenu informaciju 25 . U takvoj situaciji vie nije mogue prihvatiti mehanizme za proizvodnju opravdanih uvjerenja u sferi javnosti. Dakle, tvrdnji da navodni dokaz protiv teorije treba shvatiti kao dokaz za tu teoriju svojstven je radikalan skepticizam prema javnim institucijama za prikupljanje podataka i individuama koje u njima rade (ibid.). Umjesto neopovrgljivosti, krajnje je potkopavanje vjerovanja u ita pravi razlog zato teorijama zavjera ne treba vjerovati. tovie, razmatrajui teorije zavjera u iroj perspektivi, Keeley ih smatra utjelovljenjem potpuno zastarjelog svjetonazora koji je bio primjeren za 18. i 19. stoljee. Teoretiari zavjera u tom su smislu jedini koji vjeruju u ureenost univerzuma u kojem je mogua kontrola znaajnih dogaaja od strane malog broja ljudi, kao i to da su oni koji to upravo ine zloinci. Nasuprot ovakvom svjetonazoru, po Keeleyu, stoji svijet velikog broja interaktivnih aktera u kojem nitko nema, niti je mogue imati uvid u cjelinu funkcioniranja, a kamoli mogunost ope kontrole. Jednostavno je previe ljudi s previe planova. No, to ne znai da je dogaanje u takvom svijetu nasumino. Dok je u takvom svijetu mogua sluajnost (bolje rei kontingentnost, op.a.) kao uzrok znaajnih dogaaja, dotle teorije zavjera zadravaju vjeru da znaajni dogaaji nuno proizlaze iz promiljenih, racionalnih uzroka. Kako je razumno oekivati i sluajnost i promiljenost u drutvenim zbivanjima, problem teorija zavjera nije mogue rijeiti jednostavno, njihovim potpunim prihvaanjem ili potpunim odbacivanjem. Prvi odabir bilo bi zapadanje u gotovo nihilistiku razinu skepticizma a drugi apsurdno vjerovanje u iracionalnost i, u biti, besmislenost svijeta. Umjesto toga, po Keeleyu, suoeni smo s lepezom razliitih sluajeva teorija zavjera i najbolje to moemo uiniti jest prouavati ih u vremenu i pokuati uspostaviti konsenzus u procjeni kada vjerovanje u neku teoriju proizvodi vie skepticizma nego ga moemo podnijeti (ibid., 60.). Keeleyeve postavke otvorile su filozofsku raspravu o epistemikom statusu teorija zavjera i naile na ozbiljne kritike, u prvom redu Steve Clarkea (2002., 2006.), Lee Bashama (2001., 2006.), Davida Coadya (2006.) i Charlesa Pigdena (2006., 2007.). Ukratko emo prikazati kritike svakog od njih.
Najuvjerljiviji primjer neopravdane teorije zavjera je negiranje Holokausta i njegovo prikazivanje kao idovske izmiljotine. Logika ove teorije zavjere je ako nas mogu zavarati o smrti 6 milijuna ljudi, tada nas mogu zavarati o bilo emu... (Wilson u Kelley, 2006.:57)
21
25

Clarkeova kritika odnosi se na gotovo sve aspekte Keeleyeva rada i moemo je podijeliti u tri dijela. Prvo, popis svojstava neopravdanih teorija zavjera smatra nepreciznijim od skupa nunih i dovoljnih uvjeta za odreenje neke teorije zavjere kao neopravdane. Neke neopravdane teorije zavjera nemaju sva navedena svojstva, dok je u neke teorije zavjera koje imaju sva ta svojstva opravdano vjerovati. Kao primjer za prvu skupinu navodi teoriju o samo-lairanoj smrti E. Presleya koja nema svojstvo zloinake namjere (2. obiljeje), dok drugoj skupini pripadaju kao najrjeitiji primjeri upravo Watergate i Iransko-kontraka afera. Drugo, Clarke kritizira Keeleyeve argumente o epistemikim slabostima neopravdanih teorija zavjera. Pritom smatra da je Keeley u pravu kako su drutvene injenice manje pouzdane od onih koje nastaju u prirodnim znanostima, no kritizira ga da ne objanjava zato bi to bio argument usmjeren posebno protiv odstupajuih injenica koje teorije zavjera nastoje protumaiti, a ne protiv svih oblika drutvenih injenica (usp. Clarke, 2006.: 84). tovie, treba imati na umu da su odstupajue injenice u tom statusu samo u odnosu na prihvaenu teoriju. Odbaciti odstupajue injenice na osnovama koje su jednako primjenjive na odstupajue i neodstupajue injenice bilo bi postupanje utemeljeno na predrasudi da podatke treba prihvaati jednostavno stoga to su objanjeni putem neke prihvaene teorije (ibid.). Tree, Clark iskazuje sumnju da je veina neopravdanih teorija zavjera toliko ozbiljna da dovede u pitanje povjerenje u institucije i njihove nositelje te time prouzroe radikalni spoznajni skepticizam. Potencijalno, zavjereniko nas razmiljanje moe dovesti do toga da sumnjamo u toliko uvrijeena miljenja kao to je miljenje da je kljuna sisavac. No, to je daleko od uobiajene razine potkopavanja koju ukljuuje prihvaanje neopravdanih teorija zavjera. (ibid., 85.) Po njemu, radikalni skepticizam ne moe proizvesti niti teorija zavjere u razini Watergatea. U tom smislu, Keeley jednostavno pretjeruje. Ukazujui na sklonost nekih suvremenih teoretiara zavjera da na kritiku svojih teorija reagiraju proirenjem kruga zavjerenika u nekoj konkretnoj teoriji zavjere 26 Keeley smatra da ih takav razvojni obrazac miljenja odvlai na skliski teren prema gotovo nihilistikoj
Ovdje se kao razmatrani primjer uzima teorija zavjere u pogledu bombakog napada na Federalnu zgradu Alfreda P. Murraha u Oklahoma Cityju, 19.4. 1995. U napadu je poginulo 168 osoba, a preko 800 osoba je ozlijeeno. Sve do 11.9. 2001. to je bio najgori teroristiki in poinjen unutar granica SAD-a. Teorija zavjere je prvotno ukljuivala suuesnitvo Uprave za alkohol, duhan i vatreno oruje (eng. BATF), a neki su teoretiari zavjera proirili sudjelovanje u zavjeri i na FBI i dio masovnih medija.
22
26

razini skepticizma. No, za Clarka, to samo ukazuje na pogrene obrasce miljenja nekih suvremenih teoretiara zavjera i nije relevantno za spoznajno vrednovanje neopravdanih teorija zavjera kao zasebne kategorije. Nasuprot tome, sofisticirani teoretiar zavjere moe unaprijediti svoju teoriju uvodei npr. pretpostavku da je sukladno naravi zavjere, opravdano oekivati da e zavjerenici biti vjerodostojniji nego inae u onim stvarima koje nisu izravno povezane sa zavjerom. Logika ove pretpostavke utemeljena je na potrebi zavjerenika da zavjera proe neopaeno. Dio zavjerenikova pokria sastoji se u dobroj reputaciji a to obino ukljuuje odravanje visokih standarda iskrenosti i spoznajne odgovornosti u svim onim podrujima koja nizu izravno povezana sa zavjerom (ibid., 86.). Sve u svemu, u svojem ocrtavanju neopravdanih teorija zavjera Keeley je, za Clarka, ovaj logiki prostor vrlo grubo definirao i pomijeao sa strategemima koje preferiraju suvremeni teoretiari zavjera. U tom smislu zakljuuje kako niti jedan od Keeleyevih argumenata protiv neopradavnih teorija zavjera ne pokazuje da su one u epistemikom smislu manje prihvatljive od ostalih drutvenih teorija (ibid., 87.). Umjesto usmjerenosti na epistemike nedostatke jedne klase teorija zavjera, Clarke smatra da je plodonosnije usmjeriti se na kognitivne pogreke jedne klase teoretiara zavjera onih koji ustraju na njima ak i kad je oito da je rije o degeneriranom istraivakom programu 27 . U tom pogledu smatra kako je utvrdio zajedniku crtu takvih teoretiara zavjera. Rije je o sklonosti tzv. osnovnoj atribucijskoj pogreci, socio-psiholokom fenomenu, prisutnom u svakodnevnom miljenju koji se oituje u tome da ljudi sustavno precjenjuju stupanj u kojem je ponaanje drugih ljudi odreeno unutarnjim, dispozicijskim faktorima, kao to su odreene osobine linosti, namjere itd. a potcjenjuju ulogu situacije u kojoj se procjenjivane osobe nalaze. Logika njegovog argumenta polazi od toga da su teorije zavjera izrazita dispozicijska objanjenja u kojima su kao uzroci naglaene namjere i ponaanje sukladno namjerama
Rije je o Lakatosevom terminu (1970. prema Coady, 2006.:81.). Istraivaki programi su tradicije izgraene oko neke sredinje teorije. Znanstvenici koji su angairani u nekom programu nastojati e unaprijeivati dokaze za sredinju teoriju i braniti je od kontradiktornih dokaza modificirajui zatitni pojas oko sredinje teorije, izgraen od dodatnih hipoteza. Lakatos razlikuje progresivne i degenerirajue istraivake programe sukladno nainu na koji se odnose prema novim injenicama. Progresivni istraivaki program obiljeava rast, otkrivanje novih, iznenaujuih dokaza u korist sredinje teorije, razvoj novih eksperimentalnih tehnika, preciznijih predvianja itd. U degenerirajuem istraivakom programu u svjetlu novih injenica raste tek zatitni pojas koji dovodi do modifikacije tog zatitnog pojasa i poetnih uvjeta kako bi se obranila sredinja teorija.
23
27

zavjerenika, dok su njima suprotstavljena nezavjerenika alternativna objanjenja vie situacijski usmjerena. Odustati od teorije zavjere znai prevladati osnovnu atribucijsku pogreku, to je protu-intuitivno i stoga psiholoki zahtjevno. No, kad veina ljudi napusti takvo objanjenje, oni koji pri njemu ostaju jednostavno su skloniji osnovnoj atribucijskoj pogreci. Ove Clarkeove ideje, kao i jedan drukiji atribucijski pristup teorijama zavjera podrobnije emo razmotriti neto kasnije. Sljedei kritiar Keeleyevog odreenja neopravdanih teorija zavjera, Lee Basham, smatra da u osnovi Keeley pokuava diskreditirati osnovnu metodu zakljuivanja svojstvenu teoriji zavjere pozivajui se na sposobnost javnosti da otkrije istinu, tj. na povjerenje u javnost povjerenje koje imamo u mogunost mehanizama javnog informiranja da otkriju prijevare i lai koje su nune u teorijama zavjera. No, smatra da takvim pristupom Keeley ne uspijeva razlikovati opravdane od neopravdanih teorija zavjera. Basham dri da je naivno odbaciti ona tumaenja koja iskazuju sve vei skepticizam prema javnim institucijama kao izvorima informacija, te da takvo stajalite ignorira duboku zabrinutost na koju teoretiari zavjera skreu panju. Ta osnovna sumnja veine teoretiara zavjera odnosi se na to da javne institucije jesu i da su vjerojatno uvijek bile u velikoj mjeri nevjerodostojne kad su u pitanju odreeni kljuni interesi dominantnih aktera kao to su drava i korporacije 28 (usp. Basham, 2001., 2006.: 67). Keeley, po Bashamu, grijei jer smatra da teorije zavjera nastaju odvojeno od takvog skepticizma i u tome da ga se teoretiari zavjera prihvaaju samo u sluaju kad nastoje spasiti teoriju, jer se potkrepljujui dokazi s vremenom ne pojavljuju. Umjesto globalnog filozofskog skepticizma koji Keeley zagovara kao krajnji proizvod takvog zavjerenikog miljenja, Basham tvrdi da su osnovne pretpostavke teoretiara zavjera puno zanimljivije i izazovnije. One se odnose na dva oblika pozitivnog opravdanja 29 : prvo, da je ograniena osnova na kojoj je mogue pozitivno opravdanje za uvjerenost u vjerodostojnost javnih institucija kao izvora informacija kada su u pitanju kljuni interesi dominantnih aktera; i drugo, kako postoji snano pozitivno opravdanje za sumnju da su javne institucije esto
Slino misli i Mark Fenster (1999.:XV) kad kae:Postoje elementi tajnog obmanjivanja u suvremenom politikom i ekonomskom poretku. Tajne akcije u inozemstvu kojima se ekonomski eksploatira tamonja populacija, politiki atentati i subverzije demokratskih i revolucionarnih pokreta, kao i unutarnje-politiki tajni nadzor i kontrasubverzije ... igrale su vane uloge u povijesti 20-og stoljea.
24
28

upotrebljavane u svrhu obmanjivanja javnosti kako bi se navedeni interesi ostvarili. Kao branitelj teorija zavjera od uobiajene, (i kako navodi) nepravedne kritike, Basham dri da teoretiari zavjera imaju uvjerljive razloge za sumnju da u dananjem drutvu postoji ozbiljna i neizbjena apriorna vjerojatnost postojanja zavjera. To ilustrira pozivajui se na ope-ljudsko iskustvo izdajstva, nelojalnosti, nevjernosti, pomno razraenih planova osvete itd. - tj. na tamnu stranu meuljudskih odnosa zlonamjerno povezanu s civilizacijskim sistemom kojeg (izmeu ostalog) sainjavaju izrazito snani, uobiajeno netransparentni centri politike moi i poslovanja. U tom pogledu, i provoenje zakona esto ukljuuje urote s ciljem infiltriranja i osujeivanja zloinakih grupa. Dravne tajne slube rutinski uspostavljaju kompleksne mree nadzora i esto se ukljuuju u nemilosrdnu manipulaciju i nasilje kako bi postigli svoje ciljeve, sve to u ime nejasno odreenih svrha kao to su sigurnost, obrana i nacionalni interes. Razne intrige nisu iskljuivo vezane uz politiku. Poslovni je svijet prepun podmiivanja, ucjena, industrijske pijunae i drugih oblika manipulacija. Takoer, u povijesti su poznate zavjere nastale u meusobnim sukobima politikih i religijskih sistema. U tom je smislu ope znanje o javnoj sferi kao miljeu meusobnih nepovjerenja potpuno sukladno s osnovnim sumnjama teoretiara zavjera (ibid.). Za Keeleyevu postavku kako curenje informacija zbog velikog broja aktera neminovno potkopava mogunost znaajnih zavjera smatra da previa implikacije izrazite hijerarhijske organiziranosti dravnih i poslovnih institucija u kojima su kljuna mjesta za provoenje kontrole visoko pozicionirana, relativno malobrojna i od ostalih izdvojena 30 . Stoga je mogue misliti sasvim suprotno, da e zavjere biti uspjenije to su podrobnije razraene i hijerarhijski vie pozicionirane, to su sposobniji i iskusniji zavjerenici u pogledu kontroliranja informacija i odabiru suuesnika te diskreditiranju ili eliminiranju onih koji zastrane ili nepredvieno dou u doticaj sa zavjerom. Ono to nije mogue utvrditi jest na koje su naine i s kolikim stupnjem uspjenosti kontrolirane uspjene zavjere kako bi se izbjeglo njihovo razotkrivanje. No, smatra da je jedna stvar jasna postojanje otvoreno tajnovitih dravnih i poslovnih institucija kao norme suvremene civilizacije. Unato povremenim
29 30

Engl. positive warrant.

Kao povijesni primjer navodi iskrcavanje u Normandiji, zavjeru koja je ukljuivala desetke tisua ljudi, a u kojoj nije dolo do curenja informacija o tome gdje e biti mjesto invazije.
25

curenjima one se ine vrlo uspjenima u svojoj kontroli izrazito uznemirujuih informacija (Basham, 2006.: 69.). Takoer smatra da, ako bismo se pitali kako bi izgledalo drutvo s relativno malim brojem zavjera u koje bismo opravdano vjerovali da su zavjere rijetkost - kakav god odgovor bio - to drutvo ne bi izgledalo kao nae dananje.

Kolika je drutvo konspirativno?


Upravo je odgovor na pitanje utvrivanja stvarne prisutnosti zavjera u drutvu kljuan problem jer veina ljudi nije u poziciji da to nedvojbeno prosudi (ibid.). Basham se pita - ako uzmemo dvije konkurentske teorije koje jednako uspjeno objanjavaju isto ponaanje a razlikuju se samo po tome koliki udio manipulacijskih i konspirativnih elemenata ukljuuju u interpretaciji koju bismo i do koje mjere trebali prihvatiti? Ako su podjednake u samo-dosljednosti, usklaenosti s idejama i teorijama koje im slue kao osnova, prediktivnosti i iscrpnosti, tada treba, po Bashamu, izvesti epistemiku evaluaciju empirijski utemeljenih osnovnih tvrdnji na kojima su teorije uspostavljene. Osnovne tvrdnje odnose se na irok spektar faktora, kao to su razina privatnih interakcija meu kljunim akterima, poslovna izvjea, kljuni svjedoci i ostali igrai, vrsta i koliina osobnih naklonosti i razliitih prijateljstava, obiteljske povezanosti, intimne povezanosti meu akterima itd., do kojih moemo doi preko razliitih dokumenata i osobnih intervjua. No, kad bismo uspjeli proi kroz logistiku nonu moru i uspjeno prikupili relevantnu masu informacija, ostaje problem kako vrednovati ove osnovne tvrdnje. Treba li ih smatrati uvelike selekcioniranima i ponekad potpuno fabriciranima od strane dobro organiziranih mrea visoko pozicioniranih zavjerenika ne bi li se izbjeglo istraivanja ili pak u velikoj mjeri tonima, jer je stupanj konspirativnih aktivnosti u naem drutvu prilino nizak, kao i konspirativna kontrola takvih informacija. Tonog odgovora nema. Mogue je jedino pretpostaviti kolika je razina konspirativnosti u drutvu, kako bi se donijela odluka kojem se odgovoru prikloniti. Kao zadnji pokuaj bijega od osnovne sumnje teoretiara zavjera moemo se prihvatiti induktivnog zakljuivanja o vjerodostojnosti javnih institucija. Moemo rei da su u prolosti bile vjerodostojne pa je opravdano oekivati da e biti takve i u budunosti. Meutim, to se pri tome uzima kao dokaz za vjerodostojnost u prolosti? Povijesni zapisi o vjerodostojnosti?
26

(ibid., 71.). Za takav zakljuak potrebno je pretpostaviti nisku razinu konspirativne umijeanosti u proizvodnju zapisa o prolosti, ne samo tada, nego i danas, kako bismo opravdali vjerodostojnost ovih zapisa. No, pozitivnog opravdanja nema. U takvim bi dilemama, Basham upozorava, teoretiari zavjera odmah dodali kako postoji pozitivno opravdanje za upravo suprotno induktivno zakljuivanje: zavaravanje i manipuliranje javnou nedobronamjerni imbenici esto su provodili u prolosti. Stoga ovaj autor smatra da bi, daleko od nekakvog naelnog prigovora teorijama zavjera utemeljenog na povjerenju u javnost, primjerena spoznajna reakcija na mnoge teorije zavjera u najboljem sluaju bio ueni agnosticizam (engl: studied agnosticism) jer najee nismo u situaciji da prihvatimo ili odbacimo potencijalnu mogunost zavjerenitva. Pri tom ovaj agnosticizam ne proizlazi iz aktivnog i sustavnog nepovjerenja u javne institucije, kako bi to inili teoretiari zavjera, nego iz svijesti o neizbjenom manjku objektivnih, kljunih informacija o stvarnoj vjerodostojnosti javnih institucija. Nije potrebno ne vjerovati javnim institucijama da bi shvatili kako je spoznajno opravdanje za povjerenje u njih u najmanju ruku krhko. (ibid., 72.). Dakle, teorije zavjera suoavaju nas s jazom izmeu onoga to mislimo da znamo i zato mislimo da to znamo tj. razloga na koje se pri tom oslanjamo. Basham meutim naglaava da ne treba zaboraviti biti skeptian i prema samim teorijama zavjera kad god sadre unutarnje nedostatke kao to su problemi sa samodosljednou, rupe u objanjavanju, pozivanje na malo vjerojatne ili oito neuvjerljive motive i druga nerealistina psiholoka stanja, tehnoloki zastarjele tvrdnje i nesuglasnosti same teorije s ponuenim injenicama (ukljuujui i pogrena predvianja). Tek nakon to teorija proe ove kritike i rigorozne testove mogue je zauzeti agnostiki stav (ibid.). Takav stav dalje implicira da bi svako konkretno priklanjanje za ili protiv neke teorije zavjere trebalo imati ogradu koja ga ini privremenim i uspostavljenim na vlastitom znanju i razumijevanju postojeih dokaza. No, zanimljivo je da ovaj autor ipak pronalazi osnovu na kojoj je mogue odbaciti teorije zavjera. Ona je jednostavno pragmatina. Ne moete protiv zavjere nita uiniti (ibid., 74.). Ovaj iznenaujui odgovor mogue je prihvatiti samo uvjetno, ako se odnosi na jedan izrazito skeptian tip teorija zavjera kojima Basham posveuje posebnu pozornost. To su tzv. zlonamjerne globalne teorije zavjera koje u
27

pravilu ukljuuju zavjereniku interpretaciju uspostavljanja nekog oblika svjetskog poretka 31 . Totalna globalna teorija zavjere zamilja dananji svijet kao pomno razraenu obmanu. To je spletka neodgovornih, parazitirajuih elita moi prividno nepoznatih javnosti kojom se kontrolira politika, ekonomija, popularna ideologija, pop kultura a time i ivoti masa (ibid., 94.). Rije je o potpuno makijavelistikom programu u kojem je demokracija samo dobro osmiljena podvala koju provode mediji, a politike ideologije su pomno konstruirane racionalizacije koje su zapravo nebitne (osim kao opsjene) za stvarno vladanje globalnom civilizacijom. Akademski svijet i njegova intelektualna sloboda je nita vie do diverzija u obliku labirinta, kua lia, namijenjena potencijalnim disidentima i protivnicima kako bi u njima potratili svoj ivot (ibid.) itd. No, kako god se nerealnim inio ovaj opis potpune kontrole svijeta, bitno je pitanje jesu li i parcijalnije zavjere na globalnoj razini uope mogue? S obzirom na postojeu hijerarhinu organiziranost civilizacije u kojoj su glavni nositelji moi nacionalne drave i globalni korporacijski imperiji s enormnim institucionalnim, financijskim i tehnolokim resursima i znatnim netransparentnim mehanizmima, te izazovima u smislu politike moi, financijske dobiti i osobne realizacije, Basham smatra kako nikad nije bila vea apriorna vjerojatnost za razliite globalne zavjere. Osim toga, Basham nastoji pokazati kako niti jedan od osnovnih prigovora za njihovo racionalno prihvaanje a to su neopovrgljivost, nekontrolabilnost, pozivanje na vjerodostojnost javnih institucija i optube za paranoidnost ne moe ponititi vjerojatnost globalnih zavjera. U pogledu neopovrgljivosti u potpunosti preuzima prije spomenute Keeleyeve stavove, dok su sljedea dva prigovora, nemogunost uspjene kontrole kako zavjera ne bi bila otkrivena i opravdanost vjerovanja u mehanizme javnosti ve prikazana u njegovoj kritici Keeleyevih postavki. Prigovoru za paranoidnost - kojim emo se baviti detaljnije u daljnjem dijelu ovog teksta suprotstavlja se navodei vlastitu raspravu, te ve spomenute zabrinutosti teoretiara zavjera kao protu-primjere racionalnog promiljanja o vjerojatnosti globalnih teorija zavjera. Pri tom smatra da se motivi za teorije zavjera mogu racionalno opravdati u
U sluaju ostalih, lokalnijih teorija zavjera, u kojima se akteri ne ine gotovo svemonima, ako bismo u zavjeru povjerovali, svakako bismo mogli pokuati neto uiniti - razotkriti je i eventualno se izravno suprotstaviti zavjerenicima, moda organizirati protuzavjeru, ili joj se aktivno pridruiti ili pak pripomoi joj ne inei nita protiv nje, opravdano oekujui veu vjerojatnost uspjeha nego u sluaju globalnih teorija zavjera.
28
31

kontekstu dananjeg, izrazito hijerarhijskog i rutinski tajnovitog drutva. Premda se zabrinutosti, kao i sadraj takvih teorija zavjera mogu pokazati deplasiranima, za Bashama nema nita u njima to je inherentno pretjerano ili iskrivljeno. Dakle, niti takve globalne teorije zavjera ne moe se odbaciti u epistemikom smislu, no smatra da ih je u svakodnevnom ivotu opravadno odbaciti s pragmatine strane jer je rije o problemu koji je daleko izvan opsega mogueg znanja i djelovanja veine ljudi (ibid., 104.). Uzaludno slijeenje zlonamjerne teorije zavjere ini ljude ogorenima ili barem odvraenima od onoga to je dobro i vrijedno u ivotu. Vrebati narastajuu imperijalnu tvorevinu globalne civilizacije i pitati se to je iza svega toga? ne vodi nas nikamo. (ibid., 74.) Takoer, sama ideja da tek nekolicina ima mo a da su svi ostali neumitno manipulirani od strane nevidljivih gospodara za dananji je svijet duboko poniavajua. Meutim, Basham smatra da se za takvim leernim stavom ne mogu povoditi epistemologija i socio-politika filozofija kojima je zadatak utvrditi, izmeu ostalog i to to bi moglo omoguiti detekciju i uinkovitu demontau zlonamjernih globalnih zavjera. U sve tee predvidivoj budunosti globalne civilizacije razvoj svjetskog politiko-ekonomskog sistema ini ova pitanja jo urgentnijima. ak i ako ne vjerujemo da se neto trenutno na tom planu zbiva, Basham smatra kako je opravdano pomisliti da bi u nekoj toci u budunosti moglo biti pokuaja zlonamjerne globalne zavjere. tovie, uz iskustvo Hitlerovog Treeg Reicha, potreba za prevencijom je oita. Zato strpljivo ekati da se najgori scenario realizira? (ibid., 104.). Povodei se za naelom da spas demokratske drave lei u budnosti graana ali time i potrebi omoguavanja graanskog nadzora, nunim smatra promiljanje otvorenog drutva na znatno vioj razini od dosadanje. U tom su smislu za njega teoretiari zavjera (i lijeve i desne provenijencije) zapravo bliski ciljevima progresivne politike jer zahtijevaju da postojee strukture vlasti prihvate puno viu razinu kontrole i utjecaja od strane graana. Mogunost takvog javnog utjecaja na institucije koji bi znaajno imunizirao globalno drutvo protiv zlonamjernih zavjera, Basham smatra potencijalno revolucionarnim postignuem koje bi u krajnjoj liniji omoguilo naputanje uvrijeenosti tajnih vijea, tajnih strategija i tajni gotovo svih drutvenih institucija moi. Takoer, bavljenje prijetnjom globalne zavjere trebalo bi svakako izbjei potrebu za protu-zavjerama, za lovom na vjetice tj. reakcije nalik

29

bezumnom Makartizmu, Staljinizmu i ostalim slinim i ne ba rijetkim povijesnim primjerima.

Daljnje kritike neopravdanosti i skepticizma teorija zavjera


Sljedei sudionik rasprave, kritiar Keeleyevih, ali i Clarkeovih postavki je David Coady. U svojem minucioznom itanju ova dva autora, osim dotjerivanja njihove definicije teorije zavjere, Coady smatra da Keeley u svojim kritikama nedosljedno koristi atribut neopravdane teorije zavjera, te da se u najboljem i najdobrohotnijem smislu njegove postavke mogu shvatiti na sljedei nain: Prvo, da tek posjedovanje pet obiljeja neopravdanih teorija zavjera ini neku zavjereniku interpretaciju istinskom teorijom zavjere u smislu kako se ona danas dominantno shvaa; i drugo, da je prema tako shvaenim teorijama zavjera opravdano biti u odreenoj mjeri skeptian, ali ne ih odluno odbacivati (ibid., 118.), jer se pokazuje da mogu biti tone i kad posjeduju spomenuta obiljeja. Takva interpretacija neopravdanih teorija zavjera sukladna je njegovom nastojanju da se slubene interpretacije ne nazivaju teorijama zavjera, bez obzira koliko upuivale na konspirativno ponaanje. To stajalite smatramo neopravdanim jer se time teorije zavjera svodi na fenomen subverzivnog miljenja, tj. na poimanje vrlo blisko dominantnom intelektualistikom podcjenjivanju. Nadalje, obama kritiziranim autorima Coady spoitava neisticanje razlike izmeu nastojanja teorija zavjera da objasne vie od prihvaenih, nezavjerenikih teorija i njihova stvarnog uspjeha u takvom objanjavanju. tovie, Coady tvrdi kako nije tona niti njihova postavka da teorije zavjera uvijek nastoje objasniti vie od prihvaenih, alternativnih teorija, odnosno, da i ove posljednje esto objanjavaju injenice koje odstupaju od konkurentskih, teorija zavjera 32 . Ako ponekad teorije zavjera objanjavaju vie injenica od prihvaenih interpretacija tada to jednostavno moe proizlaziti iz injenice da se nitko drugi do teoretiari zavjera nisu u tolikoj mjeri bavili prouavanom temom.
32

Ovdje Coady kao primjer uzima knjigu Geralda Posnera, Case closed koja zastupa slubeno, nezavjereniko stajalite o atentatu na J. F. Kennedya i analizira podatke dobivene od vie od 200 svjedoka.

30

Keeleyevu tezu o opasnosti zapadanja u radikalni skepticizam zbog zavjerenikog teoretiziranja Coady dri pretjeranom i ukazuje na razlike koje meu njima postoje. Prvo, skepticizam ne mora podrazumijevati zavjeru. Primjerice, Decartesov zli demon toliko je moan prevarant da nema potrebu za drugim zavjerenicima. Drugo, dok u teorije zavjera obino vjeruju oni koji ih koncipiraju, skeptine hipoteze najee nisu zastupane kao objanjenja. Njihova je uloga u tome da nas izazovu da promislimo zato bismo trebali preferirati uobiajeno shvaanje svijeta umjesto onog koje nudi radikalno skeptina hipoteza (usp. ibid., 121.). Tree, kod teorije zavjere i skepticizma rije je o osporavanju razliitih izvora spoznajnog opravdanja. Dok radikalni skepticizam dovodi u pitanje vjeru u naa osjetila, teorija zavjere osporava vjeru u svjedoenje drugih, i to ne svih, nego samo onih ljudi koji nude suprotna objanjenja, tj. za Coadya, najee onih na vlasti. etvrto, slinosti meu njima mogu nas navesti da bi teorije zavjera trebalo odbaciti bez oklijevanja zbog istih razloga zbog kojih bi razumni ljudi odbacili skeptine hipoteze, barem kad su izvan nastave filozofije (ibid.). Meutim, ak i za revizioniste Holokausta ne postoje dokazi da su iracionalni skeptici ve samo da iracionalno mrze idove. ak i kad bi Keeley tvrdio da njihovo miljenje tek moe ali i ne mora osvijestiti radikalni skepticizam to se ne bi moglo prihvatiti jer radikalni teoretiari zavjera ne nastoje potkopati vjerovanje kao takvo nego nastoje zamijeniti jedno uvjerenje drugim. Peto, i najvanije, je li opravdano zavjereniko teoretiziranje kao izraz nepovjerenja u ljude na vlasti i institucije (jednako vrijedi i u suprotnom smjeru, op.a.) ovisi o tome kakvi su ljudi koji tvore kakve institucije vlasti. Tamo gdje ne postoje tendencije prema jedinstvu dravne vlasti i njene kontrole i zlouporabe medija, sveuilita, vojske i civilnog drutva, malo je razloga za sumnju u slubene interpretacije. Coadyeva kritika Clarkea odnosi se na implicitnu postavku da je opravdana prima facie skeptinost intelektualaca prema teorijama zavjera zbog natprosjene sklonosti njihovih autora prema osnovnoj atribucijskoj pogreci. Osim to, analizirajui jedan od najpoznatijih eksperimenata o ovom fenomenu 33 , tvrdi da ne postoji dovoljno dokaza za osnovnu atribucijsku pogreku, smatra da je samo
Rije je o eksperimentu J.M. Darleya i C.D. Batsona From Jerusalem to Jeriho: A Study of Situational and Dispositional Variables in Helping Behavior, Journal of Personality and Social Psychology (27., 1973.: 100. 119.)
31
33

vjerovanje u ovaj fenomen paradoksalno. Oni koji tvrde da postoji rairena sklonost prema osnovnoj atribucijskoj pogreci upravo sami ine takvu pogreku (125.). Coady zapravo tvrdi kako je takvo objanjenje - da ljudi openito precjenjuju vanost dispozicija u svojim objanjenjima ponaanja drugih ljudi - takoer dispozicijsko i to se vie pozivamo na fenomen osnovne atribucijske pogreke to je vie inimo. Zadrimo se malo na ovom problemu i nainu na koji ga Coady shvaa. Na stranu to se fenomen osnovne atribucijske pogreke prije svega primjenjuje na procjenu ponaanja pojedinanih osoba a ne veeg broja zavjerenika i odnosi se uglavnom na spontano a ne na promiljeno i pomno planirano ponaanje, to ga ini ogranieno primjenjivim na zavjereniko miljenje. (To je na osnovni prigovor Clarkeu, premda ne nijeemo moguu povezanost sklonosti teorijama zavjera i osnovnoj atribucijskoj pogreci, kojoj bi narav trebalo empirijski istraiti). Coady, meutim, zaboravlja (ili ne zna) da je osnovna atribucijska pogreka dijelom utemeljena na perceptivnoj udeenosti i tek prvi korak u procesu atribuiranja koji nije kulturalno univerzalan (vidi o tome vie u Aronson, 2005.: 109. 137.) pa se tako u teorijskim modelima rijetko koristi kao samostalno objanjenje nekog ponaanja, a to Coady uzima zdravo za gotovo dovodei je tako kao argument u paradoksalnu samo-ponitavajuu poziciju, premda par redaka prije sam tvrdi kako je neadekvatno situacijsko objanjenje bez dispozicijskog. Takvim postupkom on zapravo negira ne samo mogunost ikakvog dispozicijskog zakljuivanja, nego i onoga to je sam netom tvrdio. Moda je to najbolje shvatiti kao preuranjenu i privremenu gestu radikalnog skepticizma. No, ove primjedbe ne umanjuju ostale Coadyeve kvalitetne zamjedbe i postavke. Na tragu isticanja vanosti situacijskih imbenika, moda je najbolja ona kako je legitimnost zavjerenikog teoretiziranja izrazito ovisna o drutvenom kontekstu (126.) u kojem posebnu vanost ima viestrukost i transparentnost mehanizama za prikupljanje i prenoenje informacija. To znai da se ne moemo nadati kako je mogue razlikovati opravdane od neopravdanih teorija zavjera samo na temelju njihova sadraja (ibid.). No, stav prema teorijama zavjera ne treba proizlaziti iskljuivo iz prethodnih uvjerenja o vrsti drutva u kakvom ivimo. Stoga Coady zastupa, kako sam kae, aristotelijanski pristup u kojem je intelektualna vrlina realizma zlatna sredina izmeu mana naivnosti i paranoje, misaoni ekvilibrij izmeu
32

slubenih informacija i teorija zavjera, otvoren kako prema mogunosti povjerenja u slubene izvore, tako i prema opravdanim teorijama zavjera, to je stav u istome smjeru kao i Bashamov, ali naelno znatno manje skeptian od njegovog uenog agnosticizma.

Jesu li onda teorije zavjera naelno intelektualno sumnjive?


Drutveni kontekst zbivanja zavjera i opravdanost vjerovanja u njih prouava Charles Pigden, autor s poetka ove rasprave s kojim je i dovodimo kraju. On smatra kako je sama ideja da su teorije zavjera same po sebi intelektualno sumnjive jedna od najopasnijih i najidiotskijih predrasuda koja sramoti demokratsku politiku kulturu (usp. Pigden, u Coady, 2006.: 139.). Za njega je svaka iole povijesno i politiki pismena osoba umnogome teoretiar zavjera, unato tome to mnogi intelektualci, politiari i politiki komentatori nisu svjesni ove injenice. Tu konstataciju temelji na brojnim primjerima koje biljei povijest i gotovo svakodnevno spominju masovni mediji. Mnogo toga to nam oni prezentiraju nije mogue objasniti izvan zavjerenikog okvira interpretacije, i mnogo je teorija zavjera u koje se uope ne sumnja, koje se prihvaaju kao ispravno znanje. Ovdje Pigden domilja britke primjere opravdanog vjerovanja u zavjere (koji funkcioniraju kad iskljuimo skepticizam prema izvorima informacija, op.a.). Kad bismo npr. zamislili da 9/11 nije plod zavjere Al-Quaede (uz sve mogue dodatne aktere koje im razliite interpretacije pridodaju) to bi znailo da moramo pretpostaviti kako su se poinitelji sasvim sluajno okupili u avionima te im je iznenada i sluajno pala na pamet ideja da izvre otmicu aviona i zabiju ih u Blizance, Bijelu kuu i Pentagon, uz pomo drugih poinitelja s kojima se, po svoj prilici, nikada prije nisu susreli (ibid., 158.). Stoga, tvrdi Pigden, ako ne mislimo da su informacije medija vjeto upakirana la od poetka do kraja, tada moemo slobodno rei za sebe da smo teoretiari zavjera. No, ako i mislimo da su njihove informacije potpuno neistinite takoer smo, teoretiari zavjera, samo znatno paranoidniji. Nadalje, Pigden smatra da je povijest, kako je poznajemo iz originalnih dokumenata i zapisa najboljih povjesniara proeta zavjerama. Mnogobrojni puevi, atentati, otmice, masovna ubojstva, nezamisliva su bez pretpostavke o postojanju zavjere u njihovoj podlozi. Da su npr. planovi Bruta i Kasija, ili Crne ruke bili javni,
33

Cezar se ne bi pojavio u Senatu, ni Franz Ferdinand u Sarajevu, ili bi preventivno uhitili potencijalne ubojice. Holokaust je vrhovni primjer masovnog ubojstva planiranog i dijelom izvedenog u tajnosti 34 . Ako planirate ljude izloiti torturi pri ispitivanju, poeljno je da to uinite u tajnosti. To je razlog, smatra Pigden, zato je program predsjednika Busha o izvanrednom izruenju - po kojem je CIA ovlatena otimati osumnjiene za terorizam i otpremati ih u druge zemlje gdje ih mogu nekanjeno muiti zasnovan na jo uvijek tajnoj uredbi (Pigden, 2006.: 162.). Korupcija takoer moe biti stvar zavjere, kao i neka zbivanja u svakodnevnoj parlamentarnoj politici, kao to je smjenjivanje stranakog voe, gdje se prije ikakvog otvorenog poziva na smjenu dosta spletkari i tajno provjerava raspoloenje ostalih lanova vodstva. U pogledu ukorijenjenosti zavjera u poslovnom svijetu, Pigden citira Bogatstvo Naroda Adama Smitha iz 1776.: Ljudi istih poslova malokad se susreu, ak i zbog zabave i razonode, osim zbog razgovora koji zavrava zavjerom protiv javnosti, ili nekom obmanom kako bi se podigle cijene... Stoga, smatra Pigden, kad bismo prihvatili uobiajeno miljenje da u zavjere ne treba vjerovati niti ih istraivati, tada bismo morali zakljuiti da je povijest trabunjanje. Dosljedno prihvaanje tog epistemikog naela vodi nas u besmislenu situaciju, ini mnoge dijelove povijesti nevjerojatnima i nespoznatljivima. To bi u krajnjem sluaju, smatra Pigden, osakatilo, i po svemu sudei unitilo povijest kao intelektualnu disciplinu. Za ilustraciju besmisla dosljednosti takvog miljenja uzima montirana suenja u SSSR-u u drugoj polovici tridesetih: Moemo prihvatiti da je 'desniarsko-trockistiki blok' izveden pred sud 1938., ali si ne moemo dopustiti vjerovanje ni da su krivi niti nevini, jer u oba sluaja vjerovanje podrazumijeva zavjeru. (Ako su bili krivi tada je postojala izdajnika zavjera pijuna i propalica u srcu sovjetske drave. Ako su bili nevini, tada je na stvari bila zavjera Staljina i suradnika koji su krivotvorili postojanje zavjere.) (ibid.). Po toj logici mogli bismo misliti da se II svjetski rat dogodio, ali ne i to da su se nacisti urotili kako bi ga prouzroili jer bi to bila teorija zavjere. Primjenom ovakvog misaonog eksperimenta na druge primjere dolazimo do potpuno apsurdne slike
34

Premda je neobino pretpostaviti da je organizirano masovno ubijanje milijuna ljudi mogue izvesti u tajnosti, Pigden (2007.:223) upozorava kako niti Hanna Arendt - koju opisuje kao idovsku aktivistkinju s pasioniranim interesom za politiku i izrazito informiranu osobu nije ula za Auschwitz do poetka 1943., te sljedeih est mjeseci to nije smatrala pouzdanom informacijom o programu masovnog istrebljenja. to se tie 'obinih' Nijemaca iz tog vremena razvidna je pogubnost kako naivnog nevjerovanja u zavjeru tako i zavjere utnje.
34

povijesti. tovie, ako bismo prihvatili uobiajeno miljenje kako ne trebamo vjerovati teorijama zavjera, ne bismo smjeli ovakve probleme ni istraivati jer svaki odgovor implicira ono u to nemamo pravo vjerovati. Ne samo u povijesti, nego i u svakodnevnoj interpretaciji dogaaja, te funkcioniranja pravosua, doveli bismo se u apsurdnu i ekstremno opasnu situaciju. Mogli bismo vjerovati u mrtva tijela i nestanak novca ali ne i u to da su ih eventualno uzrokovala zloinaka udruenja. To bi bila i politika katastrofa zbog imuniteta koji bi dobili kriminalci svih vrsta jer ne moemo kazniti ljude za zloine u koje nemamo pravo vjerovati niti ih istraivati (usp. Pigden, 2007.: 226.). Tada bi naelo da je cijena slobode stalna budnost bila samo prazna floskula i bili bismo slubeno slijepi pred najozbiljnijim ugrozama demokratskog poretka. Stoga moemo zakljuiti da je uobiajeno miljenje o teorijama zavjera pogreno. Ako na to dokazi upuuju, imamo pravo kao racionalna bia ne samo istraivati ih nego i vjerovati u njih (usp. ibid.). Time smo doli na pozicije koje su sasvim suprotne od poetnih, Popperovih stajalita. Otvoreno drutvo ne moe bez teorija zavjera, barem dok ne smisli bolji nain upozorenja na opasnosti.

2.2. Teorija zavjere kao kritika


Posljednjim stajalitem otvorili smo mogunost shvaanja teoretiara zavjera kao pozornih drutvenih kritiara koji nastoje zahvatiti u dubinu stvari, koji jo uvijek djeluju sukladno s pravilima liberalno-demokratske javne sfere, premda se moe initi da su se odrekli javne uporabe vlastita razuma (usp. Heins, 2007.: 791.). Stoga bismo je mogli smatrati iaenom kritikom teorijom. Pitanje koje se ovdje nadaje jest koliko je i u kojem pogledu teorija zavjere slina kritikoj teoriji, kako smo to ve naznaili u uvodnoj definiciji ovog rada. Poblie emo razmotriti razliite aspekte njihove slinosti. U prvom redu, teorija zavjere slina je onome to iek (1994.:10) naziva kritikom ideologije u-sebi. Ovdje je ideologija shvaena kao doktrina sainjena od ideja, uvjerenja, koncepata itd. koja je namijenjena uvjeriti nas u svoju 'istinu', a koja zapravo slui nekakvom pritajenom partikularnom interesu moi. Oblik je ovakve kritike ideologije svojevrsno simptomatsko itanje kojemu je cilj razabrati nedeklariranu pristranost zvaninog teksta razmatranjem njegovih lomova, pukotina i omaki, npr. utvrditi kako jednakost i sloboda partnera u trinoj razmjeni privilegira
35

vlasnika sredstava za proizvodnju (ibid.). Kao najveeg predstavnika ove tradicije kritikog miljenja iek smatra Jrgena Habermasa za kojega je ideologija sistematski iskrivljena komunikacija, tekst u kojem se pretpostavlja da, pod utjecajem nedeklariranog interesa (za dominacijom, eksploatacijom itd.) postoji rascjep izmeu slubenog, javnog znaenja teksta i njegove stvarne namjere, tj. gdje postoji neiskazana napetost izmeu eksplicitno izgovorenog sadraja teksta i njegovih pragmatinih pretpostavki. Prema Habermasovoj teoriji drutvene akcije, u istu grupu skrivenih ili latentnih strategijskih akcija spada i manipulacija tj. svjesna prijevara koju (uz uvjet da je planira i/ili izvodi vie aktera) moemo shvatiti kao oblik drutvenog djelovanja koji kritizira teorija zavjere. Ono to je zajedniko teoriji zavjere i ovako shvaenoj kritici ideologije su: pretpostavljeni rascjep, izmeu deklariranog-javnogobmanjujueg i neiskazanog-tajnog-istinitog; interes za nedosljednosti, iskazan kroz odstupajue injenice, odnosno lomove, pukotine i omake; te pretpostavka postojanja regulativnog ideala neprisilne racionalne argumentacije kao standarda za usporedbu s iskrivljenom komunikacijom u sluaju ideologije, odnosno postizanja ideala (otvorenog) drutva transparentnih procesa na ija odstupanja ukazuje teorija zavjere. Ono to ih razlikuje jest partikularizacija i antropomorfizacija koju izvodi teorija zavjere pripisujui skriveno i svjesno djelovanje zavjerenikoj grupi umjesto anonimnog sistema ideologije u kojem su procesima povrh i mimo svijesti njenih aktera ugraene 'distorzije'. Pored ovih slinosti i razlika u obiljejima, ova dva oblika kritike vrlo su bliska u smislu da se u teoriji zavjere mogu pojavljivati i elementi kritike ideologije kada se npr. nastoje objasniti izvori i kontekst zavjerenikih nastojanja, a unutar kritike ideologije mogu se pojaviti u zamiljenoj zavjerenikoj ulozi ire drutvene skupine ili istaknuti predstavnici kao nositelji iste. Tamo gdje se spominju npr. interes, klasna svijest i otuenje vrlo ih je lako izjednaiti s osobnim, osvijetenim motivima i time kritiku ideologije, i drutvenog poretka kojemu je ona potka, interpretirati kao teoriju zavjere. To se moda najbolje oituje u zavjerenikoj, pojednostavljenoj interpretaciji Marksove teorije kapitalistike eksploatacije radnitva gdje se razmjena radne snage za plau ne shvaa kao izraz dominantnog sustava vjerovanja i praksi kapitalizma nego kao svjesna podvala vladajue klase 35 ; takoer
35

Pipes (1997.:1982) smatra kako je u sreditu lenjinistike ideologije teorija zavjere po kojoj se financijai i tvorniari grupiraju kako bi nepravedno prisvojili bogatstvo putem niskih plaa radnitva i
36

u globalnoj teoriji zavjere gdje je cjelokupni sistem tj. svjetski poredak osmiljen, uspostavljen i kapilarno upravljan od strane nevidljive, vladajue elite 36 . Bliskost, zamjenjivost i udruenost kritike ideolokog sistema i teorije zavjere takoer su izraene i u poznatom konceptu kritike teorije kulturnoj industriji. Ona se ini kao prototip globalne teorije zavjere u kojoj anonimne mehanizme trita, obrazovanja, jezika itd. i medije u industriji zabave promiljeno koristi maglovito prikazana elita gangstera (prispodobljena s nacistima) radi vlastitih interesa dominacije nad veinom ljudi i odravanja statusa quo 37 . Rije je o masovnoj obmani u kojoj su sredstva namijenjena prosvjeivanju iskoritena za umrtvljenje kreativnih potencijala i duhovno prepariranje veine ljudi 38 . Kulturna industrija ljude liava otpora i odvikava od miljenja te proizvodi amorfnu i podatnu masu otuenih konformista 39 . Pri tome tvrdi da slui potrebama potroaa, no skriva nain na koji
kontrole vlasti. Po toj teoriji, u kapitalistikim zemljama drava predstavlja interese kapitala kojem pomae podjarmljivanjem radnike klase, nudei tajne subvencije korporacijama, stvarajui zakonske rupe za stvaranje kartela i pretakanjem poreznog novca u poslovni sektor. Ova se eksploatacija takoer proiruje na podruje vanjske politike jer kapitalistika potreba za jeftinim sirovinama i radnom snagom, zajedno sa eljom za monopolistikom kontrolom trita, vodi imperijalistike drave u ekspanzionistike ratove.
36

Melley (2002.: 60.) smatra kako se u retorici urote kao opasnost vie istie uspostavljen komunikacijski sustav tj. organizirani prostor ideja, diskurza i tehnika kojim manipuliraju agenti zavjere, nego li sami agenti. Takoer smatra da se zamiljanje zavjere kao irokog podruja drutvene kontrole naroito razvija nakon II svjetskog rata, potpomognuto razvojem masovnih medija.

Za ilustraciju moemo upotrijebiti sljedee citate iz Kulturne industrije (Horkheimer i Adorno, 1989.): Tajna je danas otkrivena. Iako je planiranje mehanizama posredstvom onih koji pruaju podatke, posredstvom kulturne industrije, njoj samoj nametnuto silom tee drutva koje je unato itavoj racionalizaciji iracionalno, sudbonosna se tendencija u svom prolaenju kroz sve agenture posla ipak pretvara u lukavu namjeru. Potroai ne mogu klasificirati nita to ne bi ve unaprijed bilo klasificirano u shematizmu produkcije.(130.), Monici u kulturnim agenturama, bez obzira na to da li proizlaze iz konfekcije ili koleda, usuglaeni toliko koliko je to uope mogue za menadere, ve su odavno sanirali i racionalizirali objektivni duh. ini se kao da je neko sveprisutno nadletvo pregledalo materijal i sastavilo mjerodavni katalog kulturnih dobara u koji se saeto navode serije koje se mogu isporuiti. (140.), Obmana se izvruje indirektno preko profita udruenih tvorniara sapuna i automobila ijim se novcem (radio) stanice uzdravaju i naravno preko poveanog prometa elektroindustrije kao proizvoaa prijemnika.(164.), U totalnom uvlaenju kulturnih proizvoda u robnu sferu radio uope odustaje od toga da svoje kulturne proizvode prodaje kao robu. A u Americi od publike ne trai nikakvu pretplatu. Time zadobija pretvornu formu nezainteresiranog, nadpartijskog autoriteta koja je kao salivena za faizam....Nacionalsocijalisti su sami znali da je radio dao oblik njihovoj stvari kao to je to za reformaciju uinila tiskarska prea. Metafizika karizma voe...pokazala se na kraju kao puka sveprisutnost njegovih govora na radiju, koja demonski parodira sveprisutnost boanskog duha. (164.)
38

37

Ekstenzija ove ideje razraena je u filmu Matrix (1999.) koji se moe interpretirati u smislu da se sam sustav kontrole oteo kontroli ljudi i preao u ruke inteligentnih strojeva koji predstavljaju vrhunsko ostvarenje instrumentalnog uma. Film takoer predstavlja i ultimativnu realizaciju fantazme radikalnog skepticizma. Ova ideja slikovito je prikazana u spotu Pink Floyda Another Brick in The Wall iz 1979. godine.
37

39

standardizira te potrebe manipulirajui njihovim eljama upravo za onim to proizvodi. Takoer, u koncept kulturne industrije ugraene su, kao nedovrena teorija, ideje Maxa Horkheimera o reketu (eng. racket), odnosno organiziranom kriminalu kao kritikoj teoriji o zavjerama u kapitalizmu. Ovaj pojam, preuzet iz amerike kolokvijalne upotrebe, Horkheimer i Adorno u Dijalektici prosvjetiteljstva upotrebljavaju kao sinonim za klike, gangsterske bande i druge sline zloinake organizacije koje djeluju tako da pruaju zatitu vlastitim pripadnicima te nastoje izigrati trine procese protupravnim prisvajanjem prihoda i obmanjivanjem javnosti (usp. Heins, 2007.: 792.). Horkheimer ih ne shvaa kao ostatke predmodernih vremena, ve kao osnovno naelo vladanja u modernim drutvima (Horkheimer, 1985. u Heins, 2007.: 792). Doslovno shvaene kao zavjerenike grupe, one simboliziraju ustrajnost odnosa zasnovanih na osobnim vezama i lojalnostima u sri navodno anonimnih sistema prava, politike, ekonomije, znanosti itd. U pesimistikoj maniri ovog autora, reketarske klike takoer su izraz povijesnog propadanja. Po njemu, sredinje institucije modernog drutva sklone su nazadovati prema srednjovjekovnim poecima europske modernosti kada su ljudi traili povlastice i zatitu od vanjskih vlasti osnivanjem novih gradova ili drugih korporativnih entiteta putem kolektivnih zavjeta, te dok su zatitne rente jo uvijek bile glavni izvor profita za ugovaratelje. Dananje su reketarske klike (odnosno u vrijeme kad to Horkheimer pie, dakle 40-ih godina 20-og stoljea), zbog nedostatka ikakvog etosa ili obeanja drutvenog napretka, tek njihov degenerirani izdanak. Nadalje, uz dezintegracijske socijetalne uinke ovakvog konspirativnog ponaanja, Horkheimer ukazuje i na svojevrsnu centralizaciju moi te porast broja i koordinacije reketarskih klika koje nadilaze granice erodirane nacionalne drave. Dok se s jedne strane vode logikom grabea, razliite grupe politiari, menaderi, doktori, sindikalne voe, akademski graani itd. s druge strane istovremeno usko surauju. Pri tome, reketarenje integrira i reducira ostatak drutva na mravolika 'fizioloka individualna bia' i poslune objekte 'manipulacije' (ibid.). Heins smatra kako ovakva teorija nepogreivo podsjea na zavjereniko miljenje, zamiljajui drutvo u kojem je malo toga preputeno sluaju, sve je meusobno povezano i nita se ne ini kako izgleda. Teorija je, dakle, zamiljena kao pokuaj otkrivanja koordinata zavjerenikih mrea tj.
38

proeta upravo onakvim miljenjem koje nastoji kritizirati. No, teorija reketa ostala je nedovrena i uglavnom ratrkana po razliitim spisima. Heins (ibid.) joj prigovara jer mo svodi na djelovanje zavjerenikih drubi, a Horkheimeru to to je pitanje istinitosti ove teorije odvojio od bilo kakvog zamislivog empirijskog dokaza. Premda je u naslijee ostavio elemente kritike teorije o zavjerama, izdvajajui ih od kritikih primjedbi svojim anti-falsifikacionistikim stavom, uinio je da teorija reketa poprimi jo jedno obiljeje teorija zavjera. Nadalje, uz zaposjednutost, u kritikoj teoriji je prisutno i odagnavanje teorije zavjere, koje e imati znatne posljedice na njeno dananje uobiajeno shvaanje. Drugim rijeima, osim slinosti s teorijom zavjere, kritika teorija takoer se bavila njome kao eksplicitnim predmetom istraivanja. Rije je o radu Franza Neumanna, prije svega u tekstu Strah i Politika, objavljenom 1957. godine, koji vjerovanje u teorije zavjera vidi kao posljedicu alijenacije. Ukratko, da bi ljudi povjerovali u postojanje mranih snaga koje rade na ostvarenju tajnog ovladavanja svijetom moraju se osjeati otuenima od tog svijeta koji se u tom sluaju doivljava kao besmislen uz pratei osjeaj vlastite nemoi (usp. Heins, 2007.:795.). Dakle, niti ita ima smisla, niti je mogue ita uiniti da bi se svijet i vlastiti poloaj u njemu poboljao. Da bi objasnio to je uzrok otuenju, Neumann ga razlae u tri sloja: psiholoki, drutveni i politiki. Za prvi sloj primjenjuje Freudovu psihoanalitiku postavku da svako drutvo potiskuje zadovoljavanje libidinoznih poriva tj. ograniava i uskrauje realizaciju naela uitka, to dovodi do otuenja ega od dinamike poriva. K tome, s industrijskim drutvom pojavljuje se jo jedan sloj otuenja otuenje od rada proizvedeno monotonim, zaglupljujuim poslom i vrijednostima buroaskog drutva, to, posebno srednju klasu, ini podlonom cezarizmu tj. regresivnom identificiranju s autoritarnim politikim voama koje podrazumijeva povratak hordi i gubljenje ega. Osim toga, u situaciji trinog natjecanja raste strah od statusne degradacije i mnogobrojni oblici tjeskobe proganjanja, koje pojaavaju autoritarne voe putem razliitih teorija zavjera. Upravo su teorije zavjera kao specifine slike povijesti, kojima se slue voe i mase, za Neumanna, prvi indikator cezaristikog odnosa voe i sljedbenika. Uzrok vlastite nesretnosti pripisuje se urotnicima a osjeaj gubitka mogunosti utjecaja pojaan je zamiljanjem pretjerane intencionalnosti zastraujuih zakulisnih aktera. Teorija zavjere transformira realni strah koji nastaje
39

ratom, nevoljom, glau, anarhijom u neurotiki strah, a strah treba biti nadvladan pomou identificiranja s voom-demagogom, totalnim odricanjem ega na korist voe i njegove klike kojih istinski interesi ne moraju biti nuno podudarni interesima masa. (Neumann, 1992.:238-239). Prema Neumannu, ovakve afektivne tendencije postupno onemoguuju graane u samostalnom miljenju i aktivnom ukljuenju u javni ivot zajednice. Time tjeskoba napaja trei sloj - politiku alijenaciju tj. svjesno odbacivanje cjelokupnog politikog sistema koji se iskazuje kao politika apatija jer pojedinac ne vidi mogunost ikakve promjene sistema putem vlastita truda. To dovodi do parcijalnog paraliziranja drave i otvara put cezaristikom pokretu koji prezire pravila igre i institucionalizira strah, na najgori mogui nain realiziran u njemakom nacizmu. Dakle, po Neumannu, mehanizam otuenja je svojevrsni zloudni ciklus u kojem nemogunosti smislenog sudjelovanja dovodi do apatije, rastua apatija do konsolidacije neprovidne vladavine elite, takav elitizam do irenja zavjerenikog miljenja, a ono do jo vee apatinosti (usp. Heins 2007.:795.). Primjenjujui slian okvir interpretacije, ulogu teorije zavjere u totalitarnim poretcima podrobno je obradila Hannah Arendt. Ona naglaava atomizaciju drutva i otuenje ovjeka mase (koji je sklon bijegu u sumanutu konzistentnost) kao pogodne osnove i obiljeja totalitarnih pokreta. Takoer istie upotrebu nasilja, propagande i indoktrinacije od strane totalitarne vlasti, s istaknutim naelom nepogreivosti voe, samoispunjavajuih proroanstava i drugih metoda totalitarne propagande, putem kojih se u svrhu manipulacije izmiljalo teorije zavjera. Premda se u zamiljanjima svjetske zavjere pojavljuju u razliitim oblicima, najistaknutiji likovi neprijatelja bile su nevine rtve ovih totalitarnih poredaka - idovi u nacistikoj Njemakoj, odnosno 'objektivni neprijatelji' u Sovjetskom Savezu. Organizirajui se po uzoru na tajna drutva da bi realizirali zavjeru protiv zamiljenih zavjera, odnosno, pripremajui se za osvajanje svjetske vlasti, ovi su totalitarni reimi saimali svoje ideje u vizije ostvarenja zajednica apsolutne jednakosti, prvi u obliku narodne zajednice (Volksgemeinschaft) a drugi u obliku komunistikog besklasnog drutva. Ovakva poimanja teorije zavjere izvrila su odluni utjecaj na ameriku historiografiju koja ih je shvaala kao izraz politike patologije demokratskog poretka to je danas jedno od dominantnih shvaanja uloge teorija zavjera.
40

2.3. Teorija zavjere kao politika patologija


Poznato predavanje iz 1963. godine, Paranoidni stil u amerikoj politici, Richarda Hofstadtera, istaknutog predstavnika konsenzusne kole povijesti i pluralistike politike znanosti 40 , na najbolji nain ocrtava shvaanje teorija zavjera kao izraza politike paranoidnosti patologije kojoj podlijeu oni koji ne podravaju pluralistiki konsenzus amerikog drutva. Ova tema zaokupljala je spomenute grupe znanstvenika u sklopu prouavanja straha od subverzija, anti-politike u Americi itd., u kontekstu uspona Nove amerike desnice u vrijeme McCartya, Goldwatera kao i u vrijeme pojave reakcionarnih grupa kao to je npr. John Birch Society (usp. Fenster, 1999.:3.). U meuvremenu je takav pristup, posebice u SAD-u, postao uobiajen nain oznaavanja interpretacija koje se suprotstavljaju slubenim objanjenjima, odnosno, preuzeo je funkciju etikete. U eseju nastalom na temelju spomenutog predavanja Hofstadter vjerovanje u teorije zavjera objanjava kao paranoidni stil miljenja ne uvijek vezan uz desnu afilijaciju, s dugom i raznolikom povijeu 41 , tako nazvan jednostavno zbog toga to niti jedna druga rije ne moe primjereno evocirati kvalitete gorljivog pretjerivanja, sumnjiavosti i zavjerenikog fantaziranja koje imam na umu. (Hofstadter, 1965.:3.) Pri tome se ograuje od klinike uporabe ovoga pojma, smatrajui paranoidni stil miljenja znaajnim upravo zbog toga to se javlja kod normalnih ljudi. Meutim, ne odustaje od pejorativnog znaenja pojma jer, po njegovom miljenju, takav stil ima veu sklonost prema loim nego prema dobrim ciljevima. Rije je dakle o svojevrsnom pogledu na svijet i samo-izraavanju u kojem sredinju ulogu ima doivljaj proganjanja, sroen i sistematiziran u grandioznim teorijama zavjera (4.) u kojima se zamilja da su zavjerenike snage - umjesto protiv pojedinane osobe (kako je to u klinikoj paranoji) usmjerene protiv irih skupina kao to su nacije i kulture te naini ivota tj. tradicije. Potpuni je trijumf paranoidni stil doivio u nacistikoj Njemakoj i uobiajeni je sastojak faizma i frustriranih nacionalizama, no mogue ga je esto uoiti i u ljeviarskom tisku (7.), a u juridikom obliku tijekom
Iscrpan prikaz ova dva srodna pravca u amerikoj drutvenoj znanosti vidi u Fenster (1999.), posebice str. 4. - 10.
41 40

Da bi ilustrirao ponavljajue teme paranoidnog stila karakteristine kako za SAD, tako i Europu, Hofstadter se poziva na analizirani esej Strah i politika Franza Neumanna.
41

Staljinovih istki, dok je u Americi, smatra Hofstadter, bio preferirani stil ne toliko snanih, ali ne rijetkih pokreta. Razmotrimo ovaj pristup. Fenster smatra da je za prikladno razumijevanje Hofstadterovog pojma politike paranoje potrebno poi od njegova isticanja vanosti popularnih aspekata politike kao i kompleksnosti konkurentskih interesa ukljuenih u politiki proces. Popularni aspekti odnose se na politiku simbola i rituala, koja sadri zvunu i pojednostavljenu retoriku javnosti i masovno ponaanje, izraene najjasnije u populistikim pokretima. Takva politika jest integralni dio amerike povijesti, ali je, po Hofstadteru opasna i uvelike se iskazuje u iracionalnom obliku. Umjesto komunikacije putem transparentnih iskaza politike interesa, koji bi trebali dominirati predstavnikom demokracijom, patoloka retorika komunicira kao stil (11.), kojemu je bitan nain na koji se vjeruje i zastupa ideje a ne istinitost ili lanost njihova sadraja (ibid.). Osim forme, Hofstadter prigovara i sadraju paranoidnog politikog diskurza, odnosno njegovoj transformaciji pod utjecajem stila. Slino kao Neumann i Arendt, razlikuje zrno istine koje teorije zavjera mogu sadravati od apokaliptinog i apsolutistikog okvira u kojem se pojavljuju. U tom smislu, Hofstadter podrazumijeva postojanje kontinuuma izmeu prikladne politike i patologije, kao i izmeu opravdane, ili barem shvatljive predrasude i straha - te izraza predrasuda i straha iznad ogranienja legitimne politike. (ibid.). Dakle, uobiajena podozrivost, nepovjerenje, neslaganje, grupne homogenizacije uslijed straha itd., koji mogu odraavati kontekst i specifini sadraj potencijalno legitimnih problema, uporabom paranoidnog stila mobiliziraju se do te mjere da se transformiraju u iracionalnu retoriku koja vodi u pogubne sukobe, neprimjerene i suprotstavljene poeljnom, funkcionalnom sistemu kompromisa, konsenzusa i pragmatinosti. U ovakvom je poimanju uloge teorija zavjera opet na djelu spomenuta kritika ideologije u-sebi koja zamilja mogunost rjeavanja politikih problema iz neutralne, racionalnoobjektivistike pozicije te nastoji odagnati i ponititi njihovo ideoloko transformiranje koje se provodi kroz specifian, paranoidni stil. Povijesni kontekst ovakvog poimanja teorije zavjere ukljuuje uspon masovnog drutva kao i iskustvo Hladnog rata. Za Hofstadtera je proizvodnja i uporaba paranoidnog stila paralelna s proizvodnjom i potronjom robne masovne kulture i pokazatelj slabe obrazovanosti u vrijednostima politike (usp. Fenster,
42

1999.:15.). Kulturna industrija, proizvodei ovjeka mase, koji projicira privatne probleme i osobne emocije u javnost, takoer ima ulogu prijetnje idealnom poretku doline politike, prvenstveno jer svojim djelovanjem potire granicu izmeu elitne i puke kulture, prihvatljivog i neprihvatljivog, racionalnog i iracionalnog, normalnog i patolokog, pri emu su prvi lanovi para oznaitelji onoga to se pretpostavljaju kao kvalitete pluralistikog konsenzusa amerikog tradicionalnog drutva. U kontekstu Hladnog rata - koji je kao objekte strahova ukljuivao kako vanjske neprijatelje utjelovljene prvenstveno u Sovjetskom Savezu, tako i unutarnje komunistike infiltrate, strah od kojih je Hofstadter oznaio kao Makartistiku patoloku projekciju - koncept paranoidnog stila se, po Fensteru, moe takoer tumaiti kao paralelni fenomen projekcije straha, ali prema drugom objektu. Rije je o Hofstadterovom strahu od masovne kulture kao unutarnjem dezintegratoru poretka. U strahu od propadanja amerike politike i kulture zbog navale poslijeratnih tehnolokih i drutvenih promjena, Hofstadter, njegovi suvremenici i njegovi sljedbenici uspostavili su pojam patolokog politikog Drugog kao onog koji spada izvan granica (prihvatljivog) politikog diskurza. (18.) Naglaavajui ulogu nesvjesnih motiva i statusne tjeskobe, oznaili su devijantnima i opasnima ak i one grupe ljudi iji su ciljevi bili ispravljanje nepravdi i participacija u politikim pokretima po prvi puta u povijesti 42 . Time su povjesniari konsenzusne kole uspostavili konzervativni okvir kojim se vrijednosti establimenta oznaavaju kao normalne a svi oni koji su im suprotstavljeni, po sili ili po izboru, proglaavaju se patolokima i time politiki iskljuenima. Osim toga, stvorili su snano retoriko sredstvo uutkavanja protivnika koje se poziva na medicinsko-psihoanalitiku terminologiju, a u politike svrhe moe sluiti kao izgovor za zanemarivanje, demonizaciju i potiskivanje razliitih protivnika. Takoer, fetiizacija konsenzusa openito vodi k trivijalizaciji politikog konflikta i depolitizaciji politike. Hofstadterovo uspostavljanje teorije zavjere kao strategije interpersonalnog iskljuivanja kritizirali su Husting i Orr (2007.). Premda se ograuje od napada ad hominem i tvrdi kako mu je cilj oznaiti paranoidni stil a ne tip linosti koji bi se njime izraavao, opisi kojima se Hofstadter slui iskazuju procjenu osobne, moralne i intelektualne kompetencije pojedinaca. Ovi autori demantiraju Hofstadtera njegovim
42

Ovdje se misli prvenstveno na ameriku Populistiku stranku s kraja 19. stoljea.


43

vlastitim citatima u kojima se navodi kako su oni koji se slue teorijama zavjera usijane glave (1964.:77.), koji ine svojstvene paranoidne skokove u fantaziju (1965.:11.). Militantni i sumnjiavi umovi ove vrste izraavaju opsesiju sa zavjerom (14.), apokaliptinu i apsolutistiku predodbu u kojem se nasilnost... uobiajeno iskazuje (17.), izraavaju tjeskobu kao da ive u posljednje dane (30.), te kao da konstantno ive u vrijeme preokreta itd. Tome dakako doprinose objanjenja putem klasinog psihoanalitikog vokabulara koji prvenstveno upuuju na osobu a tek onda na stil. Dakle, Hofstadter pojednostavljeno izjednaava pojmove zavjera, paranoja i iracionalnost te zamjenjuje opisivanje aktivnosti s klasificiranjem osoba. ak i na reklamnom tekstu izdanja iz 1997. pie kako Hofstadterova knjiga definira obiljeja moralnog karaktera onih koji prihvaaju teorije zavjera: oni su ekscentrici ili luaci ili njihovi sljedbenici (Husting i Orr, 2007.:140.). Nadalje, isti navode cijeli niz autora koji prihvaaju ovo odreenje kroz koje se provlai pretpostavka kako oni koji vjeruju u zavjere posjeduju slab karakter koji ih ini lakovjernima i podlonima paranoji, ili su neznalice, ako ne maloumni, te posjeduju premalo samosvijesti i neovisnosti ime je uspostavljeno diskurzivno sredstvo za delegitimaciju, koje omoguuje svom korisniku da tvrdnje i osobu koja ih iznosi odredi kao krajnje problematine. (ibid.). Fenster (1999.) pak, posveuje gotovo cijelo poglavlje knjige kako bi ukazao na posljedice primjene Hofstadterove koncepcije u amerikoj politici na primjeru odnosa federalne vlasti prema usponu i opasnostima od ekstremno desniarskog milicijskog pokreta u SAD-u 43 . Kroz analizu poznatog sasluanja u pododboru Senata o privatnim milicijama nakon bombakog napada u Oklahoma Cityju, Fenster uvjerljivo pokazuje kako diskurzivni aparat patologije - koji se uspostavlja u pojmovlju temeljnog konflikta izmeu racionalnih struktura i procedura amerikog politikog i sudbenog postupka s jedne, i fundamentalno iracionalnih milicija s druge strane - ograniava politiku analizu na pojednostavljeno oznaavanje pokreta u
43

Rije je o ultra-desniarskom politikom i vojnom pokretu koji se razvio tijekom 80-ih i 90-ih godina 20-og stoljea u SAD-u. Pokret je sastavljen kao konglomerat labavo povezanih malih grupa koje povezuje, pored ostalog, ideja suprotstavljanja Novom svjetskom poretku, tzv. projektu meunarodne zavjerenike elite koji preko federalne vlade SAD-a nastoji pokoriti prvo Amerikance. Prvi je korak oduzimanje privatnog oruja a zatim nametanje globalne totalitarne drave. Ovaj pokret je utemeljen na tradiciji lokalne i civilne kontrole i sumnjiavosti prema centraliziranoj federalnoj vlasti, posebno izraene s usponom neoliberalizma. Neki dijelovi pokreta takoer batine neslavnu tradiciju amerikog bjelakog rasizma, posebice Ku Klux Klana. Premda mu utjecaj pada nakon 1996. godine, pokret je jo uvijek aktivan, posebice na Srednjem Zapadu.
44

krajnjem sluaju kao teroristikog. Osim toga, politiku reakciju vlasti reducira na strategije obuzdavanja, odravanja reda, donoenja zakonskih ogranienja itd., odnosno, na zahtjeve za veim disciplinarnim nadzorom i kontrolom ime eliminira mogunost razumijevanja uvjeta uspona ovog populistikog pokreta ili reartikulaciju specifinih elemenata njegova diskurza (usp.: 23.). Takav odnos produbljuje meusobno nerazumijevanje i moe voditi daljnjoj militarizaciji sukoba izmeu jo osnaenije dravne disciplinarne mainerije i marginalnih, dobro naoruanih grupa, a time ostvariti njihove meusobne strahove. (51.). Ovime zavravamo poglavlje koje je nastojalo prikazati i kritizirati one pristupe koji su teorije zavjera gledale s visoka, prikazujui ih kao logiku pogreku ili kao politiku patologiju, u nekim sluajevima izraavajui slino zavjereniko miljenje. Ovi pristupi imaju znatnu vrijednost u ukazivanju na pogubne posljedice krajnjih oblika zavjerenikog miljenja, tj. kada se ono pojavljuje u stereotipnom obliku s destruktivnim politikim potencijalom. Meutim, ovi pristupi proputaju analizirati koliko je zavjereniko miljenje prisutno u svakodnevnom oblikovanju politike zbilje. Osim toga, protjerivanjem teorija zavjera na marginu politikog diskurza ovi su se pristupi doveli u situaciju da imitiraju ono to ini teorija zavjere definiranje neprijatelja. Time su doli u slijepu ulicu mimikrije. No, vrijednost kritiziranih pristupa oituje se takoer u naznaavanju uvjeta pojavljivanja teorija zavjera, to je naa sljedea tema.

3. Uvjeti pojavljivanja teorija zavjera


S ciljem da podrobnije i sistematinije odredimo razliite uvjete koji dovode do pojave teorija zavjera, u ovom emo poglavlju prvo, dijelom na tragu prethodnih razmatranja, odrediti opi i povijesni kontekst pojavljivanja zavjerenikog miljenja, njegove prethodnice i makro-uvjete mogunosti njegovog sadanjeg oblika. Nakon toga analiziramo mikro-situacijske uvjete koji dovode do zavjerenikog miljenja na razini pojedinane svijesti, sagledane kroz jedan noviji pristup u socio-psihologijskim istraivanjima atribuiranja.

45

3.1. Makro-povijesni uvjeti pojavljivanja teorija zavjera


Vjerovanje u teorije zavjera i, sukladno tome, nain njihova djelovanja, ovisi kako o mjestu s kojeg se izgovaraju i akterima koji ih izgovaraju, ali i o drugim uvjetima koji potiu njihovo pojavljivanje. Kada govorimo o makro-povijesnim uvjetima pojavljivanja teorija zavjera, svi se autori slau kako su drutvene krize uvijek bile plodno tlo za proizvodnju ovakvog tipa interpretacije, koja je svoj sadraj i formu mijenjala tijekom povijesti, ovisno o dominantnom kulturalnom imaginariju. Ovako pojmljena teorija zavjere je univerzalan povijesni fenomen tj. dio obrasca kolektivnog reagiranja na situaciju ugroze i moe se teorijski razloiti u sociopsiholokom smislu npr. putem teorije o drutvenim predodbama (Moscovici, 1987.; Groh, 1987.; Wagner, 1999.). Najkrae reeno, da bi se izrazila neka teorija zavjera potrebna je neka iznenadna situacija koja ima funkciju okidaa kao to su prevrati, ekonomske krize, slabi usjevi, glad, epidemije itd. koje vode prema krizi svijesti u kojoj se svijet ini izbaenim iz ravnotee ili okrenutim naglavce. Sljedei korak je potraga za objanjenjima tj. za time to ili (ee) tko je odgovoran za nastalu nevolju, koja mogu varirati ovisno o dominantnom povijesnom okviru interpretacije, a rezultiraju u svojevrsnom procesu usidravanja, metaforizacije i konkretiziranja slike podmuklih neprijatelja koje je potrebno pobijediti i/ili eliminirati. U istraivanju kulturno-politikih oblika pojavljivanja ovog fenomena, razliiti autori (npr. Groh, 1987.; Pipes, 1997.) prate transformaciju odreenih teorija zavjera na prostoru Europe i SAD-a, poevi uglavnom od srednjovjekovnih ideja o dijabolinim zavjerama idova, vjetica i heretika protiv Kranstva. Teorije zavjera usmjerene na ove tri grupe javljaju se posebice kao reakcija na velike epidemije kuge u 14. stoljeu, ali i zbog sve ugroenijeg statusa Crkve. No, jo sredinom 12. stoljea idove se smatralo grupom koja se urotila sa Sotonom na tetu Kranstva, izazivajui patnje, nesree i bolesti. Posebno istaknuta bila je optuba za ritualno ubijanje kranske djece, oskvrnjivanje i unitavanje kranskih religijskih predmeta kao to su kri, hostija itd. Takav je model reagiranja prvenstveno razvijen unutar narodne kulture, dok su sveenstvo i svjetovna vlast znali varirati u svom stavu. Ponekad su ohrabrivali mrnju prema idovima, koja je tada zavravala obino u pogromima, a ponekad su ih, uglavnom uzaludno, nastojali zatititi od ubijanja i proganjanja. Reakcije na prvi val kuge u Europi 1347./48. godine u potpunosti je
46

sukladna s prikazanim teorijskim modelom. Od pogroma im nisu pomogle niti injenica da su idovi u podjednakoj mjeri bili zahvaeni kugom, kao ni to da ih je Papa Clement VI zatitio u Papinskoj Buli 1348. Groh (1987.:16.) navodi kako su progoni idova, zajedno s prethodnim progonima heretika u 13. stoljeu uvjeti bez kojih se ne moe razumjeti kasnije progone vjetica u kasnom Srednjem vijeku i ranom Modernom razdoblju. Kasniji progoni u velikoj mjeri preuzimaju imaginarij neprijatelja od svojih pretea. Autor razlae razvoj ovog obrasca poimanja preko ideja Tome Akvinskog, prije kojeg je vjerovanje u vjetice u Crkvi smatrano praznovjerjem, zatim Papinske Bule Super illus iz 1326. koja je izjednaila vradbine s herezom te naloila Inkviziciji njihov progon. Paradigmatska elaboracija i sistematizacija slike vjetica u knjizi Malleus Maleficarum (1486.) sainjava: pakt s Vragom, upotpunjen spolnim odnosom, putem kojeg se stjee destruktivna magija protiv ljudi i ivotinja, uz sudjelovanje u vjetijim orgijama koji su izravan napad na poredak Crkve, Drutva i Prirode (17.). Posebnu vanost ova slika dobiva u primjeni Augustinove koncepcije o Dva kraljevstva, gdje Vrag kao prototip zavjerenika nastoji uz pomo vjetica ponovno preuzeti izgubljeno kraljevstvo Boje. Znanstvenu reviziju knjige Malleus Maleficarum napisao je Jean Bodin 1580. godine (Demonomanie des Sorcies) koja je potaknula na jo jae progone s vrhuncem u 1630. godini, kada je vladalo svojevrsno opsadno stanje. Ono zatim od sredine 17. st. prerasta u sve vei skepticizam prema dijabolinoj zavjeri, potpomognuto velikim gubitkom stanovnitva u Tridesetogodinjem ratu. U tom su razdoblju visoki sudovi i vie rangirano sveenstvo imali glavnu ulogu u odbacivanju mnogih optubi. (19.) Iz okvira kranske metafizike, u 17. i posebno u 18. stoljeu, pod utjecajem prosvjetiteljstva i razvoja trine ekonomije, teorije zavjera e se transformirati u sekularizirane, svjetovne teorije izraene u seljakim pobunama i pobunama gladnih. Svoenje seljakih pobuna od strane vlasti na spletke seoskih kolovoa, Groh (21.) dri funkcionalnom interpretacijom u interesu vladara jer u statinoj ekonomiji tog doba ona ne ugroava glavni izvor proizvodnje ljude izuzimajui od krivnje veinu pobunjenika, a kanjavanjem kolovoa odvraa prve od daljnjih pobuna. Pobune gladnih u 18. stoljeu, u Francuskoj i drugim europskim dravama, reakcije su na pretpostavljene zavjere oko odreenja cijena hrane. Rije je o ideji kako su utjecajni ljudi skrili zalihe usjeva ili ih izvezili, poveavajui time cijene i profit,
47

to za posljedicu ima izlaganje gladi veeg dijela stanovnitva. Za nastanak ove teorije zavjere Groh (22.) smatra posebno bitnim: ekspanziju dravne administracije i njeno esto uplitanje u svakodnevni ivot, to ju je inilo sveprisutnom i svemonom; klijentelistiki sistem Ancien Regime-a; komercijalizaciju trgovine i tendencije preputanja tritu odreivanja cijena hrane, to ih ini podlonim utjecaju udaljenih okolnosti, a to znai da fluktuacije u cijeni potroai ne mogu vie povezati s vremenskim, sezonskim, ratnim i drugim prilikama. Takav nestanak vidljivih dokaza o faktorima koji utjeu na cijenu, uz sveprisutnu dravu koja se smatrala jamcem opstojnosti svojih podanika, zamijenjeni su tezom o zavjeri bogatih i monih protiv siromanih. U konanici e to dovesti do gubitka legitimiteta starog reima i biti jedan od glavnih poticaja Francuske revolucije. Zavjereniki diskurz kulminira u interpretacijama o razlozima i povodima Francuske i Amerike revolucije, gdje u prvi plan dolazi uloga tajnih drutava kao to su Iluminati i Masoni, odnosno otpor mranim, subverzivnim, ali svjetovnim silama 44 kako bi se potkopao i unitio odreeni nain ivota (usp. Byford, 2006.: 22.). To e biti istaknuto obiljeje mnogih daljnjih populistikih pokreta. Pripisivanje Francuske revolucije jakobinsko-iluminatskoj zavjeri ili uroti Filozofa, Masona i Iluminata nastaje u crkveno-monarhijskim tj. krugovima gubitnika revolucije. Ove ideje o opasnosti od tajnih drutava u formi zavjere protiv oltara i trona, s ciljem ovladavanja cijelim svijetom, nastaju paralelno s usponom tajnih drutava od sredine 18. stoljea. Posebno opasnim smatrano je njihovo promoviranje filozofije prosvjetiteljstva koja je politiku praksu Ancien Regime-a i njegove legitimirajue crkve izvela pred sud razuma, u ime moralnosti, s nastojanjem da ponititi podjelu izmeu domena morala i politike.(Koselleck, 1959. u Groh, 1987.:24.). Zavjerenike interpretacije su do 1780-ih postale ozbiljno i prilino raireno sredstvo razumijevanja politikog ivota (Pipes, 1997.: 66.). Strah je dosegnuo
44

U amerikom sluaju kao izraz vanosti zavjerenikog miljenja toga vremena Bailyn (1967.: 155157) navodi kako je glavni sadraj Deklaracije o nezavisnosti nabrajanje britanskih zavjerenikih tenji. U razdoblju izmeu Amerike revolucije i Graanskog rata zavjereniko je miljenje proizvodilo kontra-subverzivni diskurz koji je doprinio stvaranju nove kulture republike (Levine, 1989.: 5), izraeno npr. u oprotajnom govoru Georga Washingtona (1796.) u uasu strane intrige, ili slinih ideja predsjednika Johna Adamsa o neprijateljskim planovima i potajnom djelovanju koje dolazi izvan zemlje. U tu grupu spadaju i teorije zavjera pred Graanski rat o planu Juga da se domogne Federalne vlasti i zabrani slobodan rad, a s druge strane o tome kako su sjevernjaci poduili robove da ubijaju svoje gospodare (usp. Pipes, 1997.: 90.). U tom razdoblju zavjereniko miljenje takoer su kao svoj temelj imali Antimasonska stranka (1827.-1836.), Amerika stranka, tzv. Know-Nothings itd.
48

vrhunac i dobio prvu oitu potkrijepu s izbijanjem Francuske revolucije. Demonstrirajui snagu ideja i potencijal za radikalnu promjenu, revolucija je transformirala politiki ivot ne samo u Francuskoj te zapoela novo razdoblje u povijesti 45 . Kao dva najutjecajnija autora o Francuskoj revoluciji kao svjetskoj zavjeri navode se Augustin de Barruel, francuski bivi jezuit i John Robinson, profesor prirodnih znanosti na Edinburkom sveuilitu. Oba su svoja djela napisali 1797. godine 46 koja su zatim dugi niz godina bila inspiracijom mnogim daljnjim globalnim teorijama zavjera. Danas se smatraju klasicima takve literature. Zanimljivo je da u ovom razdoblju nije istaknuta uloga idova kao zavjerenika u revoluciji, to Pipes (72. 75.) pripisuje njihovoj dugogodinjoj potpunoj iskljuenosti iz francuskog drutva i politike, to e se promijeniti s procesom idovske emancipacije 47 , velikim dijelom kao posljedicom upravo Francuske revolucije. Ve 1791. nakon ukidanja svih prijanjih zakonskih ogranienja, na idove se povremeno primjenjuje logika Qui Bono?, kojom se zakljuuje da su zbog izravnih koristi sigurno uzrokovali pad starog poretka. Kasnije e im, poetkom 19. st. de Barruel pripisati kontrolu nad spominjanim tajnim drutvima u izvoenju revolucije, a Napoleon e, 1807. godine, nazivajui sazvani skup istaknutih francuskih idova Velikim Sanhedrinom potaknuti sumnje u postojanje tajnog vijea idova, to e kasnije postati sredinje mjesto zloglasnih Protokola sionskih mudraca. Vrijeme od Bekog kongresa do zavretka Drugog svjetskog rata smatra se najistaknutijim razdobljem zavjerenikog miljenja (ibid.), ali i s njime povezanog destruktivnog djelovanja do katastrofalnih razmjera. Ono zapoinje nastankom sve veeg broja tajnih drutava upravo pod utjecajem mita o kljunoj ulozi tajnih drutava u Francuskoj revoluciji. Osim toga, ima potpuno suprotno znaenje za novonastale
45

Pipes (68.) smatra da je revolucija imala paradoksalni uinak na zavjereniko miljenje koje dobiva svoje globalne, svjetske dimenzije u zamiljanju zavjere u trenutku kada takvo objanjenje postaje manje vjerojatno jer se vei broj ljudi na manje hijerarhinoj osnovi ukljuuje u politiki proces, zatim zbog ideologije (vjerojatno misli na egalitarne znaajke, op.a.) i zbog sve jaeg djelovanja trinih snaga. To je tono samo do odreene mjere jer su autori ovih teorija zavjera pripadnici poraenih struktura Ancien Regime-a, koji batine kako prije spominani kranski okvir interpretacije te sliku funkcioniranja drave upravljanu malim brojem ljudi i praksom arcana imperii. Takoer je samo prosvjetiteljsko miljenje pogodan okvir za zavjereniko miljenje, o emu u uskoro neto vie rei. Barruel, A. Memoirs pour servir a l'histoire du Jacobinisme; Robinson, J. Proofs of Conspiracy Against all Religions and Governments of Europe, Caried on the Secret Meetings of Free Masons, Illuminati and Reading Societies. Vidi o tome ire Arendt (1999.), posebno prvi dio knjige Antisemitizam.
49

46

47

desne i lijeve politike grupacije. Dok je desnica kao zagovornik staroga poretka prihvaala spominjane teorije zavjera, ljevica je prigrlila ove jezovite sablasti i okrenula ih naglavce. (77.). Oni su ih pretvorili u herojske, prosvjetiteljske figure suprotstavljene dravi i crkvi koje su raskrile put revoluciji a zatim su ih oponaali. Kako su nastajale mree tajnih organizacija tako su se poeli potvrivati stari strahovi. Nastanak zavjerenike ljevice esto se povezuje s Franois Babeufom, organizatorom tzv. Zavjere jednakih iz 1796. kojom se nastojalo uspostaviti radikalno egalitarno drutvo. Inspiriran Babeuf-om, Louis Blanqui e skovati frazu diktatura proleterijata te se posvetiti njenom uspostavljanju putem zavjerenikog djelovanja (78.). Meu znaajnijim zavjerenikim organizacijama u drugim europskim zemljama spominju se najee Carbonari Pierre Briot-a, Mlada Italija Giuseppe Mazzini-ja, Narodna volja u Rusiji te Filippo Buonarroti organizator tajnih drutava u razliitim dijelovim Europe u razdoblju od 50 godina, no ne s tolikim uspjehom koliki su zamiljali njegovi neprijatelji. Do polovine 19. st. strahovi od svjetske zavjere uglavnom su pripisivani tajnim drutvima. No, od tog vremena takve strahove sve vie zamjenjuju dvije glavne grupe zavjerenikog miljenja. Rije je o antiimperijalizmu i antisemitizmu. Izvore antiimperijalizma Pipes (80. 83.) vidi u nepovjerenju prema anglo-amerikim zemljama te u lenjinizmu. S Francuskom revolucijom postojee nepovjerenje prema perfidnom Albionu prerasta u konkretne teorije zavjera. Dok su rojalistiki krugovi smatrali da je Engleska financirala revoluciju, Robespierre je razvio eksplicitnu teoriju zavjere koju e kasnije usavriti Napoleon: Da bi osigurao globalni imperij, London je morao drati svoje takmace podalje od otvorenog mora a to je uino izazivanjem problema na njihovom matinom teritoriju. Ova teorija zavjere pokazala se podesnim sredstvom u suzbijanju neslaganja s vlau koje se etiketiralo kao dokaz za urotnitvo s Britanijom. Ova i druge teorije zavjera imat e veliku podrku tijekom imperijalistikog suparnitva tadanjih velikih sila. Jedna od njih je i Testament Petra Velikog tobonji plan za porobljavanje Europe, koji se smatra prvom velikom krivotvorinom 48 .
48

Autori su mu antiruski politiki emigranti u Parizu kojima je cilj bio pokrenuti francusku javnost i vladu protiv Rusije. Testament e preuzeti Napoleon 1811. i koristiti u svojoj kampanji za pohod na Rusiju (Groh, 1983.: 29.). Vrlo e brzo stei popularnost u mnogim drugim europskim zemljama i u SAD. Premda se prve sumnje u njegovu autentinost javljaju ve polovinom 19. st., ozbiljno je razmatran u vojnim i politikim krugovima u SAD i Europi ak i na poetku Hladnog rata (ibid.), a u tisku (npr. Time) i za vrijeme Islamske revolucije u Iranu 1979. godine (Resis, 1985.).
50

U Njemakoj su obje ove teorije imale znatnu popularnost, uz razvoj sve veeg straha prema SAD-u, premda e se prema ovoj angloamerikoj dravi teorije zavjera pojaviti tek nakon Prvog svjetskog rata, sadravajui ideje o golemoj zakulisnoj moi financijskog kapitala u njenom vanjskopolitikom djelovanju. Tada se kao dijabolina figura prikazuje predsjednik Woodrow Wilson a Liga Naroda kao lukavi mehanizam porobljavanja njemake nacije (ibid.). Druga linija zavjerenikog miljenja vodi od, prije spomenutog, lenjinizma koji imperijalizam smatra sistemom putem kojeg kapitalistike drave, po zapovjedi monopolistikih kapitalista nastoje proiriti svoju mo po cijelom svijetu stvarajui epohu financijskog kapitala i monopola koji svugdje uvodi borbu za dominacijom (Lenjin, 1920. u Pipes, 1997.: 82.), gdje mali broj ljudi pljaka ostatak svijeta. Dakle, ratove zapoinje pohlepa proizvoaa i investitora, koji u tajnom dosluhu, koristei se mehanizmima vlasti ostvaruju svoje interese. Time se od tajnih drutava teorija zavjere prenosi u vrhove drava. Negdje od 1900-te smatra se da su zavjerenici ve na vlasti. (83.). Ovakvim i slinim koncepcijama zavjereniko miljenje proirilo se u znatnoj mjeri i na ljevicu. 49 ,
50

Druga glavna grupa zavjerenikog miljenja, izraena u antisemitizmu, takoer je s vremenom prolazila kroz mijene. Sama emancipacija idova, koja je uglavnom dolazila odozgo-prema-dolje nije poticala na zabrinutost, no stjecanjem bogatstva i nesrazmjerno uoljivom ulogom u javnosti dobivaju glavnu ulogu u sekulariziranoj formi svjetske zavjere. Nesumnjivo, ovdje se kao poetni proces u nastanku teorije zavjere javlja poznati kognitivni fenomen iluzornih korelacija koji, najkrae reeno, nastaje spontanim perceptivnim uparivanjem dvaju ili vie rijetkih podraaja koji su
49

Pipes smatra kako je lenjinistika analiza izgubila na znaenju s poveanjem blagostanja radnitva u kapitalistikim zemljama, no isti koncept zavjere je preivio u novijim teorijama, npr. u teoriji ovisnosti (dependencia) kod autora kao to su Andre Gunder Frank i Immanuel Wallerstein koji klasu zamjenjuju geografskim poloajem gdje bogatstvo Zapada proizlazi iz eksploatacije siromanih zemalja. Na istoj liniji teorije zavjere Pipes smatra i Winklerovu teoriju organiziranog kapitalizma gdje je ekonomski poredak organiziran u kartele koji su visoko koncentrirani i zatieni dravnom intervencijom.

Zanimljivo je da je u SAD-u, u kojima su se razvile povijesno specifine teorije zavjera, prilino jaka tradicija straha od elita moi u obliku malih, neizabranih grupa koje predstavljaju neamerike interese i nastoje preuzeti federalnu vlast i iskoristiti je protiv naroda. Oituje se u dva oblika: populistikom i u strahu od jedinstvene svjetske vlasti. Prva tradicija vidi zavjeru u krupnom biznisu i kapitalu i glomaznoj federalnoj vladi, druga pak u stranom preuzimanju vlasti u SAD-u, uz pomo izdajnika iz vlastitih redova. Nekada su to bili Iluminati, zatim Papa, pa Sovjetski savez u dva navrata (1917.-1920 i 1947.-1957.), a danas je to UN (usp. Pipes, 1997.: 92.).
51

50

upravo zbog svoje rijetkosti istaknuti pa se onda vidi i ono ega nema. Zanimljivo je, kako navodi Arendt (1999.: 4., 15.) kako e, naroito s jaanjem imperijalizma kad visoki slojevi idova gube ekskluzivnu poziciju u dravnom biznisu antisemitizam rasti s njihovim gubitkom javnih funkcija i utjecaja, ostavljajui ih samo sa bogatstvom, to je doprinjelo predrasudama o njima kao beskorisnim drutvenim parazitima. Poetak antisemitske zavjerenike literature vee se uz knjigu Hermana Goedschea Biarritz, iz 1868. godine koja je zapravo plagijat knjige Mauricea Jolya, Dijalog u paklu izmeu Machiavellija i Montesquieua, uz dodano poglavlje: Na idovskom groblju u Pragu. Ono opisuje imaginarni sastanak tajnog vijea dvanaest plemena Izraela koji se odrava svake godine i prati razvoj detaljnih planova za ovladavanje svijetom (usp. Pipes, 1997.: 84.). Nakon autorove smrti dio je poglavlja cirkulirao Ruskim Carstvom, ije e ga slube ugraditi u zloglasne Protokole sionskih mudraca. Ova krivotvorina trebala je fingirati autentini transkript prvog Cionistikog kongresa odranog u Baselu 1897. godine. Knjiga je sastavljana u Parizu, od strane vie autora i objavljena 1903. godine. Smatra se kako joj je prvi cilj bio uvjeriti Cara Nikolu II da su ruski liberali agenti idova. No, iru recepciju stei e tek s izbijanjem Prvog svjetskog rata i Ruske revolucije 51 . Tek tada poruke o zloudnosti liberalizma i idovskoj elji za dominacijom nad cijelim svijetom padaju na plodno tlo. Tamo gdje su se pojavljivali, Protokoli su u pravilu trovali javnost i irili svoju publiku. Pipes (86.87.) daje prikaz pet ponavljajuih tema o idovima koje su svojstvene Protokolima i drugoj antisemitskoj literaturi. Rije je o (1) postojanju kontinuirane tajne borbe za vlast koja se ponavlja od biblijskih vremena; zatim (2) o sveprisutnosti idova, esto u liku poznatih politikih voa 52 ili specifinih struka (odvjetnici, lijenici, poslovni magnati); (3) pripisuje im se osnivanje mnogih tajnih organizacija i institucija koje navodno kontroliraju iz sjene; (4) postojanje sredinje vlasti u obliku tajnog vijea kojem su se svi do jednoga pokoravali kroz povijest; i na kraju, (5) paninomobilizacijska tema da su blizu svojem konanom uspjehu.
51

Kada govorimo o Ruskoj revoluciji tada mislimo na razdoblje u 1917. godini koje ukljuuje Februarsku i Oktobarsku revoluciju.

Ovdje pripisivanje idovstva funkcionira kao plutajui oznaitelj (Laclau, 2005.) gdje se ovisno o politikoj podrci idovima proglaavalo Roosevelta, Churchila, Lenjina, pa ak i Hitlera.
52

52

Iz provenijencije lijevog zavjerenikog miljenja u 19. stoljeu antisemitizam se najee izraava u protivljenju i borbi protiv idova kao dijela vladajue, eksploatatorske klase. Kako su postajali financijeri, veliki trgovci i industrijski magnati, ljevica ih je opisivala kao meetare, kompradore 53 i druge ekonomske parazite koji uvode kapitalistike inovacije i kontroliraju visoke financije (88.). U tom pogledu se kao modelska predodba pojavljuje obitelj Rothschild, iji je meunarodni financijski uspjeh potaknuo postojee predrasude o idovskoj dominaciji svijetom. Optuivalo ih se za izazivanje ratova kako bi mogli prodavati oruje zaraenim stranama i tsl. S vremenom, ova e se predodba generalizirati u ozloglaenu sintagmu imperijalistiki judaizam koju e zduno preuzeti Hitler, i openito ekstremna desnica to e percepciju prijetnje i mrnju prema idovima dii na jo viu razinu. Povoljan kontekst za rasplamsavanje teorija zavjera svakako su bili zavretak Prvog svjetskog rata i Ruska revolucija. U Njemakoj, kao reakcija na poraz u ratu nastaje teorija Noa u leima 54 neporaenoj njemakoj vojsci od strane izdajnika u pozadinskim redovima, tj. fronte kod kue. Izdajnici su prvenstveno slabi politiari, socijalisti, komunisti, idovi i antiratni aktivisti koji su kritizirali njemaki nacionalizam, poticali na nemire i trajkove u vojnoj industriji te izazvali pobunu meu vojnicima i revoluciju 1918., a zatim profitirali od stvaranja Weimarske republike. Vrhunac izdaje bilo je potpisivanje Versajskog ugovora 1919. koji je doivljen kao totalni poraz, ponienje i slom nacije. Teoriju Noa u leima razradit e Hitler u Mein Kampfu (1925.) i pripisati poraz zasluenoj kazni vjene pravde jer nije sprijeeno obiajno i moralno trovanje i slabljenje nagona za odranjem. Time najavljuje svoj bojni pohod protiv idova i njihove marksistike borbene organizacije te svekolike zavjere demokrata, socijalista, pacifista itd. (usp. Sloterdijk, 1992.: 400. - 401.). Ruska revolucija i graanski rat iznjedrili su iz redova bijelih Rusa mit o judeo-boljevizmu, prikazujui novu boljeviku vlast kao glavni korak prema svjetskoj dominaciji idova, koja e imati znaajan odjek ne samo u Njemakoj, nego i u faistikim i antisemitskim redovima u SAD-u, Velikoj Britaniji itd. Kao potkrepa
53

U doslovnom znaenju lokalni trgovinski posrednik u jugoistonoj Aziji, najee upoljavan za potrebe inozemnih tvrtki. Njem. Dolchstolegende, eng. Dagger stab legend.
53

54

prijetnji i najvanije sredstvo osmiljavanja histerije bili su zloglasni Protokoli 55 koji e nacistima postati opravdanje za genocid (Cohn, 1967.). S Oktobarskom revolucijom i preuzimanjem vlasti od strane Boljevika zavjereniko miljenje po prvi puta postaje ideoloka platforma drave i dominantno obiljeje politike kulture Sovjetskog Saveza, izraeno prema protivnicima najpregnantnije kroz optuujuu etiketu kontrarevolucije. S dolaskom Staljina na vlast zavjereniko miljenje se institucionalizira u obje svoje podvarijante: kao antiimperijalizam i kao antisemitizam (usp. Pipes 1997.:95.). Prvi dolazi do izraaja pred kraj 1932. godine kada se javljaju znaci otvorene opozicije njegovoj represivnoj politici, a svoju e realizaciju doivjeti prvo u istkama Politbiroa nakon ubojstva Sergeja Kirova 1934. godine, pod optubom za zavjeru protiv Staljina a zatim u masovnim istkama 1936. 1939., kada e ivote izgubiti priblino dva milijuna ljudi, pod optubom da su, narodni neprijatelji, kontrarevolucionari, njemaki pijuni, da nastoje uvesti kapitalizam, oslabiti ekonomsku i vojnu snagu zemlje itd. Umjesto da rue revoluciju vojnim sredstvima ova teorija zavjere tvrdi da su infiltrirani agenti, najee Britanske i Njemake vlade, izazivali industrijske nesree, poare, bolesti usjeva, pa ak i rad ispod (visoko postavljenih) planova, jednom rijeju sabotae, kojima se upravljalo izvan zemlje. U antiimperijalistikom zavjerenikom kljuu Staljin je interpretirao i meunarodne odnose, kako prema Engleskoj i Francuskoj, za vrijeme, a nakon II svjetskog rata, i prema SAD-u kao novom neprijatelju (usp. 97.). Premda je u Sovjetskom Savezu antisemitizam imao status kanjivog djela, te je 1928. godine uspostavljena idovska autonomna oblast na Dalekom istoku kao alternativa zemlji Izrael, tijekom prvog vala istki cijeli je projekt zaustavljen i do kraja 40-ih godina 20-og stoljea sve su idovske organizacije zabranjene. Antisemitizam je za vrijeme Staljinove vladavine bio neto nieg intenziteta samo za vrijeme saveznitva s SAD-om u II svj. ratu i u kratkom razdoblju 1947. - 48. kad je podravao nastanak drave Izrael, vidjevi u njoj tampon izmeu britanskog
Pipes (94.-95.) navodi kako je jedan od kljunih dogaaja, koji je pospjeio prihvaanje Protokola sionskih mudraca kao vjerodostojnog teksta, njegova recenzija u Londonskom Timesu, 20. svibnja 1920., u kojoj se, pod naslovom Uznemirujui pamflet: poziv na istraivanje, zastupa potreba nepristranog istraivanja svih optubi koje se u njemu navode. U Njemakoj, gdje je bio bestseller, tiskanje su platili Hohenzollerni, u SAD-u ih je preporuivao kao tivo Henry Ford. U njihovu vjerodostojnost jedno je vrijeme vjerovao i Winston Churchil.
54
55

imperijalizma i Arapa (usp. 97.). Od kraja 1948. do Staljinove smrti voena je antisemitska kampanja protiv bezrodnih kozmopolita 56 , u kojoj je uniten idovski antifaistiki komitet, rasputene sve kulturne institucije, pobijeni mnogi ugledni idovi optueni kao japanski ili ameriki pijuni, da bi vrhunac doivjela u tzv. Doktorskoj zavjeri kojom se toboe planirala likvidacija sovjetskog politikog vrha, potpomognuta od CIA-e. Nakon Staljinove smrti ovaj sluaj se razotkrio kao izmiljotina KGB-a (usp. Ben-Sasson, 1997.). Zavjereniki antisemitizam sredinje je obiljeja njemakog nacionalsocijalizma (Pipes, 1997.: 99.) kojemu ovaj neslavni pokret dodaje nekoliko novih elemenata. Prvo, povezuju ga s rasizmom, suprotstavljajui iste arijce prljavim i degeneriranim idovima, koje prikazuje kao tumor na zdravom tkivu njemake nacije. Drugo, unitenje velianstvene epohe njemake paganske prolosti povezuje sa idovskim nametanjem jalovog Kranstva, verzije njihove vlastite religije. Tree, nacisti su institucionalizirali zavjereniki mit s brojnim agencijama, odborima, uredima i drugim birokratskim tijelima koja su se bavila, od objavljivanja antisemitske literature, preko organiziranja prosvjeda, do izgradnje mainerije smrti. Antisemitizam je u nacistikoj Njemakoj bio ugraen u filozofske i povijesne studije, umjetnost i sport (100.), ukratko, nastojao se postaviti kao vrhunska vrijednost. etvrto, Hitler je otvoreno propovijedao antisemitizam, bez ikakve zadrke i uvijek izraavao mrnju prema idovima. Peto, po prvi puta idovima se pripisivala namjera istrebljenja sjevernih naroda, ime se izravno opravdavalo konano rjeenje (ibid.). Nacisti su takoer podravali teorije zavjera o tajnim drutvima, no smatrali su ih iskljuivo sredstvom za ostvarenje idovske svjetske zavjere. Slino su stvari stajale i sa stavom prema imperijalistikim silama Velikom Britanijom i SAD-om, koje su doivljavane instrumentima financijskog kapitala, no uvijek predmnijevajui vezu izmeu liberalnih demokracija i idovske moi. Osnivanjem drave Izrael, antisemitizam, prisutan na Bliskom istoku od 20-ih godina 20-og stoljea, uz arapski prijevod Protokola, rasplamsava se i odatle putuje u ostale dijelove Islamskog svijeta, gdje se stapa s antiimperijalistikom i antiamerikom retorikom i politikom (usp. Pipes, 1996.). Slika idovstva kao hobotnice s meunarodnim utjecajem, razvijena u meuratnoj Europi proirila se na
56

Rus. .
55

Bliski i Srednji istok a zatim u Maleziju, Tajland i drugdje. Osim toga, u Japan e antisemitizam u zavjerenikom obliku stii nakon I svj. rata da bi sa saveznitvom s nacistikom Njemakom dobio na vanosti, sluei kao djelomino objanjenje za invaziju na Kinu, interpretaciju sukoba s SAD-om, kapitulaciju Italije itd. (usp. Goodman i Miyazawa, 1995. u Pipes, 1997.: 124.). Nakon II svjetskog rata u blokovskoj podjeli svijeta nastupaju hladno-ratne pijunske igre, uglavnom na relaciji SAD SSSR i razliiti oblici neprijatelja poretka unutar njih samih, koji e svoje egzemplarne izraze imati u Makartizmu i Staljinizmu. U SAD-u e se nakon neuspjeha Makartizma kao njegov refleks javiti teorija zavjere o Vijeu za meunarodne odnose 57 , prestinoj njujorkoj organizaciji kao pravoj nevidljivoj vladi SAD-a s ciljem uspostavljanja svjetske vlasti i pretvaranja Amerike u socijalistiku zemlju, radei zapravo za interese Kremlja, pri emu veina lanova toga nije uope svjesna (116.). Nakon Staljinove smrti zavjereniki antisemitizam u Sovjetskom savezu premjeta se na teorije zavjera o globalnim ambicijama Cionista i ispreplie s antiimperijalistikim interpretacijama prijetnji od strane Zapada, tako da se dvije glavne linije zavjerenikog miljenja sada meusobno isprepliu i podupiru. Anticionizam postaje sredinje mjesto sovjetske propagande protiv Izraela nakon estodnevnog rata 1967. godine. Pri tome se povezuju stare s nekim novim predodbama o zavjerenitvu. U tom smislu se spominje iroka mrea cionistikih organizacija sa zajednikim centrom...iza kulisa meunarodnog teatra i ukazuje na njihovu puno veu pogubnost od Mafije 'Cosa Nostra', dok se pred-sovjetski antisemitizam u Rusiji retroaktivno opravdava kao klasna borba protiv barbarske eksploatacije idovske buroazije (Korey u Pipes, 1997.: 107.). Takoer se smatralo kako idovski poslovni interesi kontroliraju cionistiki aparat koji dominira svjetskim financijskim, politikim i kulturnim institucijama. S postupnim jaanjem anticionizma, u ovom imaginariju Izrael dobija sredinju ulogu u upravljanju imperijalnim silama putem svojih agenata u njihovim redovima (Freedman u Pipes, 1997.: 108.). Osim toga, antiimperijalizam se sve vie fokusira na SAD, mijenjanjui o njima predodbu prenosei im atribute prethodno pripisivane Velikoj Britaniji. Antiimperijalistike teorije
Eng. Council on Foreign Relations. Izvor ove teorije je John Birch Society, kojemu se takoer pripisuju sline teorije o Bilderberg skupini, Trilateralnoj komisiji i uspostavi Novog svjetskog poretka.
56
57

zavjera bile su izrazito istaknute u socijalistikim zemljama sovjetskog bloka tijekom 70-ih godina 20-og stoljea, da bi njihova relevantnost opala, znatno s dolaskom Mihaila Gorbaova na elo SSSR-a i politike Glasnosti. S uruavanjem ovih poredaka u Sredinjoj i Istonoj Europi antiimperijalizam i anticionizam u veini zemalja prestaju biti dio slubene politike, meutim ostaju ustrajni kao manje ili vie popularne predodbe ili kao dijelovi politikih programa krajnje desnih ili krajnje lijevih politikih stranaka. Takoer, ponovno oivljavaju neke stare ideje na desnici, npr. o ulozi tajnih drutava 58 i njihovoj povezanosti sa idovima te komunizmu kao idovskoj zavjeri (113.). Na drugoj strani politikog spektra, prije svega u Rusiji, Gorbaov se optuuje kao agent Zapada, zasluan za propast socijalizma. Relevantnost zavjerenikog diskurza u Rusiji i njenog negativnog utjecaja na demokratske procese povezuje se s izbornim uspjesima Genadija Zjuganova na izborima 1996. godine, koji je osvojio 32% glasova na krilima teorije zavjere o infiltraciji zapadnjakih vrijednosti u rusko drutvo preko unutarnjih izdajnika, u dosluhu sa zapadnim kapitalistima koji ele eksploatirati ruske prirodne resurse. Smatra se da nakon II svj. rata na Zapadu Europe dolazi do svojevrsne marginalizacije zavjerenikog diskurza, prvenstveno kao posljedice Holokausta. Svijest o pravim razmjerima nacistikih zloina i njihova anticivilizacijska simbolika jednostavno je uinila staru tradiciju teorija zavjera deplasiranom. No, od 90-ih godina 20-og stoljea povratak ovakvog miljenja utjelovljen prije svega u Jean Marie Le Penu i Jrgu Heideru. U SAD-u se zavjerenika retorika mijenja na dva razliita naina. S jedne strane, sve se vie doivljava Federalnu vlast kao dio zavjere, posebno nakon Kennedyevog ubojstva. Na desnici takvo miljenje jaa takoer paralelno s usponom neoliberalizma. S druge strane, neke amerike teorije zavjera prodiru u druge dijelove svijeta (usp. Pipes, 115.). U samom SAD-u, kao dodatak strahu od komunizma, izraenom u spomenutoj nevidljivoj vladi, javlja se strah od irenja uloge Federalne vlasti, naroito nakon 1980. godine. Razdoblje od New Deala do tada, interpretira se kao prijetnja zbog rasta poreza, ograniavanja vlasti pojedinanih drava, nametanja graanskih prava za odreene skupine, ograniavanja posjedovanja oruja itd. Krajnja desnica ovome
Pipes (112.) navodi primjer iz pravoslavnih krugova u Srbiji - teoriju o Titu kao Masonu, povezanim s Vatikanom.
57
58

dolijeva ulje na vatru ukljuivanjem u svoje predodbe, naalost opet, idova, naglaavajui njihovo djelovanje iza scene i financijsku mo. U nekim sluajevima Federalna vlast tada zadobiva naziv ZOG (eng. Zionist Occupied Government) (118.). Dakle, vei dio zavjerenikog diskurza u SAD-u nakon II svjetskog rata pripada razotkrivanju i raskrinkavanju tajnih grupa koje tvore ili stoje u pozadini establimenta. Ovakva kritika iskazuje se sa periferije prema sreditu politikog diskurza, najee kao izraz nezadovoljstva i osjeaja iskljuenosti. Osim toga, iz libertarijanske pozicije kritizira se vanjskopolitika uloga SAD-a kao svjetskog policajca, kako za vrijeme, tako i nakon razdoblja hladnog rata, pripisujui joj opasnu ulogu globalnog hegemona (ibid.). irenje nekih amerikih teorija zavjera na druge dijelove svijeta odvija se putem popularne kulture, prvenstveno Hollywooda, politikih organizacija kao to su John Birch Society, Lyndon LaRouche, Liberty Lobby itd., putem njihovih publikacija te naroito putem interneta. Openito miljenje kako je u SAD posebno izraeno zavjereniko miljenje potkrepljuje najvei broj internet stranica ovakvog sadraja 59 . K tome, internet stranice takvog sadraja iz drugih zemalja sa stroim zakonodavstvom u pogledu govora mrnje, takoer se objavljuju na serverima u SAD-u (usp. Pipes, 1997.:119.). * * * Ovaj povijesni prikaz svakako je parcijalan, no zadovoljava svrhu ukazivanja na kontekst pojavljivanja globalnijih teorija zavjera i njihovu vanost u svjetskoj povijesti i politici. Takoer pokazuje kakvim su se tipovima teorija zavjera znanstvenici do sada bavili. Prikaz ne ukljuuje, u prostornom i vremenskom smislu, lokaliziranije teorije zavjera, no na njihovo prouavanje usmjerit emo vei dio ovog rada.

Strukturalni imbenici zavjerenikog miljenja


Ono to je, nakon povijesne rekapitulacije, ovdje bitno za izdvojiti u razmatranju uvjeta nastanka teorija zavjera u dananjem obliku, prije svega, jesu razliiti strukturalni imbenici. Pod time podrazumijevamo ire drutvene procese koji
O teorijama zavjera na internetu najiscrpnije je do sada pisao Fenster (1999.), posebno u poglavlju The Conspiracy Community (180.-198.).
58
59

su znaajno oblikovali nain iskazivanja i sadraj teorija zavjera. Jednim od najvanijih smatra se prosvjetiteljstvo. Wood (1982.: 413 - 419) smatra kako je prosvjetiteljska misao bila usmjerena na mehanicistike uzroke i posljedice te na model povijesti koji je usmjeren na ljudske motive, namjere i individualnu moralnu odgovornost, koji se daju urediti kao obrasci, zbog ega je u 18. stoljeu prosvjetiteljsko miljenje bilo takvo da su zavjerenika objanjenja kompleksnih dogaaja bila normalna, nuna i racionalna (ibid.: 420 421). U tom smislu, teorija zavjere postaje istaknut obrazac interpretacije jer se politika mo pripisuje konkretnim osobama a ne shvaa vie kao izraz boanske volje. To je, nadalje, u suglasju sa Sloterdijkovom tezom kako se u prosvjetiteljskoj kritici religiozne iluzije u 18. stoljeu pojavljuje teorija popovske prijevare s kojom prosvjetiteljstvo daje prvu instrumentalistiku interpretaciju religije, vidjevi u njoj sredstvo za svladavanje ivotnog straha te legitimacije potlaivalakih drutvenih poredaka. U ovom obliku subverzije, autor takoer vidi klicu modernog cinizma (Sloterdijk, 1992.: 41 42). Osim toga, smatra Dean (2002.:100.), teorija zavjere se, kao i druge prosvjetiteljske teorije, poziva na istinu i razum, povezuje faktografiju, uzronost, koherenciju i racionalnost tj. obiljeena je sumnjom i porivom za istinom. Objanjenja zato su pak teorije zavjera danas prisutne (ili ak jo i popularnije nego prije) mogu se, prema Byfordu (2006.), podijeliti u dvije grupe koje istiu razliite imbenike i uvjete njihova pojavljivanja. Jedna skupina istraivaa (Davis, 1960., Hoefstader, 1966., Lipset i Raab, 1970., Billig, 1978., Pipes, 1997. itd.) dri zavjereniki diskurz specifinom ideolokom tradicijom vezanom uz radikalnu politiku, povezujui je s faizmom, nacizmom, agresivnim nacionalizmom, populistikim pokretima i ekstremnim politikim strankama time i lokaliziranijom na specifine grupe i skupine. Druga skupina istraivaa (Knight, 2000., Melley, 2000., Fenster, 1999., Dean, 1998., Jameson, 1992. itd.) odreuje teoriju zavjere iz pozicije kulturalnih studija i promatra je, ne kao dio antidemokratskih ideologija, nego kao izraz postmoderne kulture, a time i kao raireniju pojavu. Prema ovim autorima, teorija zavjere ima ire pretpostavke razvoja u globaliziranom svijetu kasnog kapitalizma, kojom se personificiraju i individualiziraju suvremeni bezlini oblici kontrole i uspostavljanja pravila. Rije je o ideolokom porivu za uspostavljanjem kognitivnih mapa totaliteta, interpretativne prakse kojima se artikulira lokalno iskustvo
59

globalnog sistema (usp. Fenster, 1999.: 94). Pri tom su teorije zavjera izraz radikalne sumnje u nain stjecanja znanja i u autoritete koji ga prenose te pretjeranog pojednostavljivanja politike i ekonomske strukture moi 60 , sve zbog osjeaja iskljuenosti, tj. osjeaja smanjene sposobnosti ljudskog djelovanja (usp. Melley, 2000.: 11) 61 . To je reakcija decentriranog subjekta, nostalginog za neokrnjenom, zaokruenom, konzistentnom slikom vlastite osobnosti, koja u 20. stoljeu postaje sve manje i rjee odriva pod utjecajem ekonomijskih i drutvenih struktura (usp. Dean, 2002.: 98.). Teorija urote, paranoja i tjeskoba to proimaju pitanje neovisnosti pojedinca redom su, drugim rijeima, dijelovi paradoksa u kojem jedna navodno individualistika kultura uva individualizam tako to neprestano zamilja njegovu ugroenost. (Melley, 2002.: 64) Takvi uvjeti pojedince svakako ine podatnima za zavjerenike interpretacije, bile one dio popularne kulture ili neke ekstremne ideologije. Ovakva interpretacija, u kojoj je urota antiteza individualizmu, zapravo prati liniju prethodnih kritikih razmatranja, posebice Franza Neumanna, o utjecaju alijenacije na sklonost zavjerenikim interpretacijama. Skicirajui specifine ekonomske, politike i ideoloke uvjete mogunosti pojavljivanja teorija zavjera danas, Fenster (1999.: 68.-74.) daje prikaz cijelog niza suvremenih faktora koji takvom miljenju idu niz dlaku preko osjeaja otuenosti. Njegov prikaz odnosi se prvenstveno na ameriko drutvo, no usporedbe nije teko uiniti prema drugim sredinama. Prvi je faktor razvoj neoliberalnog modela drave u kojem su nekad sredinje institucije korporativnog socijaldemokratskog modela kao to su politike stranke, lokalna i federalna vlast, sindikati itd. liene socijalne, ekonomske i politike sposobnosti reprezentiranja interesa politikih subjekata. Poveana mobilnost financijskog i industrijskog kapitala te meunarodni trgovinski ugovori znatno obesnauju lokalne i nacionalne organizacije radnika i graana u odlukama koje izravno utjeu na njihove ekonomske prilike. To smanjuje kako mogunost politikog
U tom pogledu Fenster teoriju zavjere dri ideologijom koja pojednostavljenom slikom funkcioniranja moi nadomjeta analizu specifinih struktura moi i procesa u politikom nadmetanju tj. kao oblik fetiizma i metonimije jer instrumentalnu mo, kao jednu dimenziju povijesnog procesa zamjenjuje za cjelinu. Abalakina-Paap i sur. (1999.) potkrijepljuju u istraivanju studentske populacije kako je vjerovanje u zavjere povezano s osjeajem otuenosti, bespomonosti, niskim samopotovanjem, neprijateljstvom i autoritarnou.
60
61 60

i drutvenog angamana graana, tako i njihovu sposobnost zamiljanja zajednike, kolektivne budunosti (68.). Uz ekonomsko razaranje civilnog drutva prisutno je i razaranje drutvenog prostora (Davis, 1990. u Fenster, 1999.). Rije je o nastajanju kvazijavnih urbanih ili suburbanih prostora, kao to su prodajni centri, uredske zgrade, ograena predgraa s osiguranjem, stambena naselja za siromane i drugi planirani arhitektonski prostori koji sve vie sainjavaju javna mjesta okupljanja ljudi - dizajnirani tako da neke klase zadre unutar a neke ostave izvan njih. Istovremeno, lokalni i dravni budeti se restrukturiraju smanjenjem javnih izdataka za obrazovanje, socijalnu skrb, javni prijevoz itd. i poveanjem za odravanje reda i izgradnju zatvora (69.). Nadalje, naizgled javan prostor masovnih medija daje malo prostora graanima u pogledu vlasnitva ili izraavanja miljenja, osim putem kontrolirane interaktivnosti u obliku pisama urednitvu, talk-show-a ili anketa. S druge strane medijski magnati kontroliraju veliki dio medijske proizvodnje tj. cirkulacije informacija. Masovni mediji su openito odigrali veliku ulogu u preosmiljavanju teorija zavjera u komunikacijskom pogledu. Umjesto tajnih poruka i dogovora daleko od oiju javnosti, koji se onda realiziraju povlaenjem konaca visoke politike, preko koje se utjee na ire procese i neizravno oteuje neka zajednica, s masovnom komunikacijom zavjera postaje izravna, oituje se u propagandi, tj. otvorenoj manipulaciji informacijama i ljudima, koji toga nisu uope svjesni (usp. Melley, 2002.: 61.). Tendencija prema iskljuivanju drutvenih antagonizama i rasprava iz javnosti te logika kontrole koja proima propadanje institucija, struktura i prostora koji sainjavaju ostatke civilnog drutva, ostavljaju malo mogunosti graanima za djelotvorno i zainteresirano ukljuenje u odnose s dravom (ibid.). Angaman graana je preveden u jezik privatne potronje i izbora na tritu to jasno pokazuju pojmovi porezni obveznici, korisnici usluga, klijenti itd. U tako ekonomski definiranom prostoru demokracije glas na izborima gubi na svojoj vrijednosti a uloga konzumenta politikih proizvoda je izrazito asimetrina zbog nejednakosti u pristupu politikim strankama i kandidatima putem privatnog financiranja izbora. Glas zapravo dobiva na znaenju tek uz kapital koji se ulae kako bi se mogle konzumirati povlastice. Oni koji posjeduju samo glas dobivaju samo mrvice, a kad osvijeste njegovu fiktivnu vrijednost naputaju politiku sferu
61

svojevoljno, iskljuenjem ili silom. Ono to ostaje od civilnog drutva i politike arene posmrtni ostaci demokratskog obeanja i usko strukturiran i posredovan konsenzus nije prostor gdje obezglaeni mogu neto znaiti (70.). Manjak djelotvornog civilnog drutva svodi politiki diskurz na politiku raspoloenja 62 u kojoj skandal zamjenjuje raspravu i postaje strategija depolitizirane politike u kojoj emocionalne ispovijesti postaju dominantan oblik politikog samodefiniranja i procjene problema koji se time esto ogoljuju od svojih socijalnih i ekonomskih uvjeta nastanka. Skandal, kao to je npr. Watergate, slui danas kao diskurzivna intoksikacija tj. dizanje praine koje u prvi plan stavlja problem moralnosti: ono uspostavlja Watergate kao simboliki izvor mnogih daljnjih skandala npr. Irangate, Whitewatergate, Monicagate, Weaponsgate itd. a Nixona kao oznaitelja idealtipskog korumpiranog politiara ije se kvalitete pripisuju akterima u daljnjim skandalima. Time se problemi javne rasprave ograniavaju na korumpiranost a koncepcije otpora i promjene na opoziv, specijalne istraitelje i ogranien broj mandata (usp. Fenster, 1999.:71.) 63 . U takvoj politici skandala izrazito bitna praksa je proizvodnja i manipulacija povjerenjem koja naroito dolazi do izraaja u negativnoj kampanji, esto prisutnoj na amerikoj politikoj sceni. Zasienost skandalima i manjak povjerenja u politike aktere, za Fenstera su iznimno povoljan kontekst za razvoj cinizma. Skandal je ovdje manje dogaaj a vie struktura osjeaja to za posljedicu ima nemogunost uspostavljanja legitimnosti putem uobiajenih kanala, ime su politiki subjekti preputeni funkcionalnosti nezadovoljstva u kojoj su politika raspoloenja i podrke unutar i meu grupama, kao i uvjerenja osobito nestabilni (Baumann, 1992. u Fenster, 1999.:71.). Nezadovoljstvo se u takvom kontekstu moe stabilizirati putem pripovijesti koja uspostavlja sveobuhvatni skandal kao vlastito sredite, a to je teorija zavjere koja tvrdi da jedina stvar u koju moemo biti sigurni jest obmana putem koje vladari vladaju. Jedino je tono da je politika korumpirana, tj. da je odreuju tajni planovi za stjecanje moi i preuzimanje vlasti. Fenster smatra kako, k tome, teorija zavjere
62 63

Autor ovog pojma je Lawrence Grossberg (1992.).

Kod nas je u tom smislu indikativna retorika figura za uutkavanje: Pustimo da pravosue odradi svoj posao., uz implicitnu pretpostavku kako je pravosue neproblematino. Javna rasprava je na niskim granama.
62

zahtjeva vjerovanje u hipnotiku ideologiju koja pretpostavlja da su dominantna objanjenja motiva, uzroka i uinaka politikih zbivanja suta prijevara. Ovaj autor rezimira svoje vienje na sljedei nain:
Ako su skandal i povjerenje mjerila politike, a svakodnevni ivot znatnog dijela javnosti proimaju strah od gubitka posla, osobne kontrole i identiteta u kontinuirano promjenjivoj ekonomiji, kao i suavanje civilnog drutva, tada teorija zavjere uspostavlja iznimno zadovoljavajuu politiku. Ne samo to objanjava pobjedu toboe demonskih snaga, ispraznost i nepropusnost politike, [teorija zavjere] takoer uspostavlja logiku zasnovanu na interpretaciji fenomena unutar forme objanjenja koje je iznimno skeptino prema dominantnom diskurzu. Kontinuitet i ravnotea, sve vie neodrivi na osobnoj razini, izranjaju u teoriji i praksi koja otkriva zavjeru.(72.)

Ovakva

interpretacija

teoriju

zavjere

napokon

smjeta

poziciju

svakodnevnog miljenja. Osim ovih, irih uvjeta pojavljivanja teorije zavjere, Fenster, za ameriko drutvo takoer bitnim smatra i specifine strukture rasnih i rodnih antagonizama meu onim populacijama koje smatraju sebe rtvom izvanjske moi. Rije je, dakako, o crnakoj zajednici, zatim pojavi Nove ratne kulture kao izraza krize identiteta bijelog patrijahalnog mukarca nakon Vijetnamskog rata kojoj su najradikalniji izraz spominjane milicije i antifederalisti. Takoer, i neke se radikalne zagovarateljice feminizma s vremena na vrijeme pozivaju na zavjereniku patrijahalnost koja je uspjela putem politike, prava i kulture odrati ene u podreenom poloaju. No, ini se da ovdje, premda spominjan u povijesnom prikazu, treba istaknuti jo jedan strukturalni imbenik vaan za ameriko drutvo. Rije je o dugotrajnom utjecaju hladnoratovskih odnosa koji su bili istaknuti u popularnom imaginariju, da bi raspadom Sovjetskog Saveza izgubili svoj referentni objekt. Smjetajui je na mjesto jednog od faktora, uz prethodno navedene, ini nam se opravdanom pretpostavka da je psiholoka energija, koja je ulagana u diskurz o carstvu zla, osloboena nakon njegova raspada, svakako imala ulogu u zaposjedanju novih, kako vanjsko-politikih tako i unutarnjih figura neprijatelja. Dakle, opi kontekst politikog subjekta kasnog XX stoljea, interpeliranog u procesu koji ukljuuje pregovaranje s tajnim Drugim birokracije, koji je javno prihvaen i prizvan samo u nezadovoljavajuim trenucima, tj. kada se poklapa s konzumentskim odabirom graana, takoer je odreen specifinim klasnim, rasnim,
63

rodnim i meunarodnim uvjetima (usp. 74.). U tom smislu, da bi se odredio politiki kontekst koji dovodi do teorije zavjere, potrebno je prouiti kulturalni i drutveni kontekst u kojem politika ima kljunu ulogu. Rezimirajmo ovo razmatranje makro-uvjeta pojavljivanja teorije zavjere. Dakle, kulturalne pretpostavke za sekularni zavjereniki oblik miljenja ve su ugraene unutar modernizma, a dijelom i u njegovih povijesnih prethodnica koje cijepaju svijet na Dobro i Zlo, prijatelje i neprijatelje, i u tom smislu teorija zavjere predstavlja jedan mogui razumljiv oblik suoavanja s difuznom neizvjesnou u svijetu koji postaje sve kompleksniji i nepredvidljiviji - u kojemu je naruena slika o autonomnoj individui i mogunosti uspostave zajednice - to posebno dolazi do izraaja u kriznim vremenima u kojima je potraga za objanjenjima i konkretizacijom uzroka nevolja najizraenija. No, neizvjesnost globaliziranog svijeta - u kojem je sve povezano i nita nije onakvo kako se na prvi pogled ini - svakodnevna je pojava nieg ili vieg intenziteta u kojem se, shodno tome, mogu pojavljivati razliite teorije zavjera sa svrhom popunjavanja traumatinih praznina. Primijenjeno na dimenziju politike u uem smislu, putem teorija zavjera maskira se nemogue ostvarenje ideala demokratske reprezentacije i participacije tj. strah od neuspjeha dosezanja ideala, koji stalno izmie ali se i iznova nadaje, premjeta se na strah od zavjera. Njihovo utjelovljenje u slikama neprijatelja uivanje je u vlastitu simptomu (usp. Fenster, 1999.: 94).

3.2. Mikro-situacijski uvjeti pojavljivanja teorija zavjera


Slijedom ovih razmatranja dolazimo do mikro-situacijskih uvjeta pojavljivanja teorija zavjera. Oni su prouavani u istraivanjima tzv. paranoidnih socijalnih kognicija, koja su utemeljena na opaanjima da, u svakodnevnom ponaanju, ljudi nerijetko izraavaju nepovjerenje, sumnjiavost, pretpostavke o animozitetu ili neprijateljstvu, pa ak i slutnje o urotnikim namjerama (Fenigstein i Vanable, 1992.: 130.) prema drugim ljudima, grupama i institucijama. Vanost, pritom, imaju prethodna oekivanja, interakcijsko iskustvo i naknadne prosudbe. Uvrijeeni koncept paranoje, odreen kao patoloki oblik ponaanja, ovi autori smatraju preuskim i neprikladnim te ga ne prouavaju kao oitovanje poremeaja linosti nego, u irem smislu, kao nain suoavanja s prijeteom i uznemirujuom okolinom.
64

Dakle, umjesto psihopatologije, u najgorem sluaju, rije je o pretjerivanju u ijem nastajanju veliku ulogu imaju stresne okolnosti. Kako e netko neto vidjeti uvelike ovisi o tome u kakvom se poloaju nalazi. Svoje postavke i rezultate objanjavaju unutar paradigme ljudskog procesuiranja informacija 64 . Specifini teorijski model koji primjenjuju ukratko se moe objasniti na sljedei nain (Slika 1.).

Situacijski uvjeti Percepcija drutvene razliitosti Percepcija izvanjske procjene Nesigurnost u vlastiti status

hiperopreznost

Prosudbena sklonost Naglaeno osobno shvaanje usmjerenosti informacija Zloslutno atribuiranje


Paranoidno ponaanje

Disforina svijest-o-sebi

promiljanje

Naglaena percepcija zavjere

Slika 1. Socijalno-psihologijski model paranoidnog miljenja (Kramer, 1998.: 25.) Percipirana situacijska obiljeja - kao to su doivljaj izvanjske procjene i kontrole, nesigurnost u pogledu drutvenog statusa te percipirana razliitost u odnosu na druge (aktivirano socijalno kategoriziranje) dovode do stanja tzv. disforine svijesti-o-sebi. Rije je o neugodnom stanju svijesti, kao u isljednikoj situaciji ispitivanoga, koje je usmjereno prema intenzivnom osmiljavanju situacije. Mobiliziraju se obrambeni i proaktivni resursi, to dovodi do izrazite opreznosti te promiljanja i procjenjivanja okoline u pogledu vlastita statusa i moguih znakova opasnosti 65 . to se vie brinu to vie mozgaju i obrnuto. U takvom stanju osobe su
64

Eng. human information processing. Ovakav pristup, koji je utemeljen na metafori ovjek kao raunalo, mogao bi se, iz pozicije onoga to Melley (2000.) naziva kulturom paranoje, odrediti kao krajnja kolonizacija ljudske autonomije putem strojnog, sistemskog poimanja tj. kao zavrni nain ubacivanja drutvenog poretka u jastvo. Takvim prevoenjem jastva u stroj, ono se izjednaava s izvanjskim, totalizirajuim sistemom i time u njega ukalupljuje i zapravo ponitava. Eto jo jednog razloga za paranoju.

Ovakav je model aktivacije sukladan teoriji afektivne inteligencije, utemeljenoj na neuro-znanosti i primjenjivanoj u podruju politikog ponaanja. Vidi npr. Marcus (2000., 2002., 2003.) i Blanua (2003.)
65

65

sklonije pridavati vanost veem broju informacija, a posebice nejasnim znakovima u komunikacijskoj okolini, kojima se lake i ee pripisuje negativno znaenje (jer testiraju hipoteze o ugroenosti). Takoer, ovakvo razmiljanje usmjereno je na utvrivanje to je na stvari u najgorem sluaju (usp. Kramer, 1998.: 262.), kako bi se mogli zatititi. To ih ini sklonijima zloslutnom atribuiranju 66 tj. sumnjiavosti u namjere i motive drugih ljudi (pri emu esto proiruju i napinju podatke s kojima raspolau) (ibid.); zatim su skloniji interpretiranju razliitih dogaaja i ponaanja drugih ljudi kao da su ciljano osobno usmjereni na njih, kao da nose skrivenu poruku 67 ; te percepciji zavjere u kojoj se istie interpretacija povezanosti i usklaenosti naoko neovisnih aktivnosti aktera kojima se pripisuje zavjerenitvo 68 . Ovakva usko povezana razmiljanja dovode do paranoidnog ponaanja i zatim povratno pojaavaju percepcije situacije koje potiu opisani slijed paranoidnih misli i doivljaja. Time se zatvara zloudni krug koji ovu dinamiku vodi prema samoodravanju i daljnjoj eskalaciji. Ono to dodatno odrava ovakav paranoidni sistem jesu potekoe u stjecanju povjerenja iz pozitivnih iskustava i problemi u stvaranju korisnih dijagnostikih iskustava (ibid.). U paranoidnoj optici znakovi i dokazi uvijek su korumpirani, izraz su prijevare i stvaranja lanog osjeaja sigurnosti, nikad doslovni, uvijek impliciraju neto vie. K tome, istraivanja pokazuju 69 da se negativne informacije, koje razaraju povjerenje, u odnosu na pozitivne informacije, koje doprinose povjerenju, bre opaaju, pridaje im se vea vanost a nepovjerenje i sumnja se puno bre ire drutvenim sistemom nego informacije o povjerenju. Stoga pozitivna iskustva imaju
66 67

Engl. sinister attribution bias.

Kao primjer preuzimamo rijei nekadanjeg amerikog predsjednika Lyndona Johnsona koji vlastite probleme u voenju Vijetnamskog rata shvaa povezujui informacije i postupke drugih ljudi kao ciljane i usmjerene na njega: Isn't it funny that I always received a piece of advice from my top advisers right after each of them had been in contact with someone in the communist world? (KearnsGoodwin, 1976, pp. 315-317, u Kramer, 1998.: 264.) Takoer Lyndon Johnson, zavjereniki interpretira djelovanja protivnika rata u Vijetnamu:Two or three intellectuals started it all, you know. They produced all the doubt, they and the columnists in the Washington Post, the New York Times, Newsweek, and Life. And it spread and spread ... Bobby [Kennedy] began taking it up as his cause and, with Martin Luther King on his payroll, he went around stirring up the Negroes ... Then the communists stepped in. They control the three networks, you know, and the forty major outlets of communication. It's all in the FBI reports. They prove everything. Not just about the reporters, but about the professors too. (Kearns-Goodwin, 1976.: 316, prema Kramer, 1998.:265.)
69 68

Vidi o tome detaljne reference u Kramer (1998.).


66

vrlo ogranienu i krhku vrijednost. Takoer, situacije koje potiu paranoidno miljenje mogu, k tome, sprjeavati sposobnost stvaranja dijagnostikih informacija potrebnih za procjenu pouzdanosti drugih osoba. Nepovjerenje je teko promijeniti kroz iskustvo jer ono ili onemoguava uputanje u rizine aktivnosti kojima se moe doi iskustveno do informacija o neijoj pouzdanosti, ili dovodi do ponaanja koje potkrepljuje valjanost samog nepovjerenja (usp. Gambeta, 1988. u Kramer, 1998.: 267.). U potonjem je sluaju rije o mehanizmu samo-ispunjavajueg proroanstva gdje nepovjerljiv pristup prema drugim osobama izaziva u njih najee negativne reakcije, koje onda slue potkrjepljenju nepovjerenja. Sloenost ponaajnih i drutvenih uinaka paranoidnog miljenja na drutvenu interakciju zanimljivo je iskazana u studiji Zimbarda i sur. (1981.). Rije je o istraivanju razloga postojanja povezanosti izmeu postupnog gubitka sluha i javljanja paranoidnog miljenja. Pretpostavka je bila da ljudi koji postupno i neoekivano gube sluh, toga zapravo nisu svjesni. Posljedica je takoer da nisu svjesni niti vlastitog daljnjeg utjecaja na odnose s drugim ljudima. Kako sve slabije uju, to im se vie ini da ljudi oko njih apu, pa se pitaju o emu govore i zato uope apu. Govore li tiho tako da osoba ne bi ula to govore? S druge strane, negiranje aptanja osoba iz okoline moe se lako protumaiti kao laganje, jer je u oitom nesuglasju s onim to nagluha osoba uje. Time negiranje, koje je imalo svrhu umiriti osobu samo je jo vie potie da ispita to se zaista zbiva. Posljedica moe biti da zbog sve uestalijeg neobinog ponaanja bliska okolina osobu proglasi poremeenom i da ljudi zaista ponu aptati i izbjegavati je, ime njene sumnje i optube o navodnim spletkama bivaju potkrepljene. Takvi obostrano krivi zakljuci mogu dovesti do spirale meusobne podozrivosti, sve jaeg neprijateljstva i drutvenog odbacivanja. Meuljudski odnosi se pogoravaju, nagluha osoba doivljava izolaciju i gubitak povratnih informacija iz okoline putem kojih bi mogla provjeravati i korigirati vlastite zakljuke a time paranoidno miljenje postaje zatvoren, autistian sistem. Rezimirajmo. Premda je rije o obrascu miljenja i ponaanja koji se esto smatra drutveno nepoeljnim, degradirajuim i psiholoki iscrpljujuim, ali ne i neopravdanim u razliitim uvjetima, unutar ovog teorijskog pristupa teorija zavjere je jedan od rezultata racionalnih napora kako bi se osmislilo ponavljajue disforino
67

iskustvo. Na primjer, u visoko kompetetivnim [grupama] ili politikim sistemima, sklonost prema opreznosti, sukladno percepciji nepouzdanosti drugih osoba, moe biti prilino razborita i prilagodljiva. (270.) Tamo gdje imate prave protivnike ili ih moete oekivati, pogled na druge kao mogue izvore sukoba moe vam pomoi da ostanete pripravni za paljivo promatranje i analiziranje njihovih postupaka, uoavanje obrazaca ponaanja, njihovo predvianje i iitavanje manje ili vie neizreenih namjera. Takoer, pojaana osjetljivost na mogue opasnosti od drugih ljudi (organizacija, institucija...) odrava motivaciju u nekoj situaciji, fokusiranost na probleme, te moe smanjiti kompleksnost situacije i razinu nesigurnosti prilikom donoenja odluka (usp. Kramer, 1998.: 270.). Isti autor, potaknut zbivanjima 11. rujna 2001. i propasti Enrona, govori o konceptu razborite paranoje 70 - odmjerenom i konstruktivnom obliku sumnjiavosti u pogledu namjera i djelovanja ljudi i organizacija (Kramer, 2002.: 64.). Rije je o svijesti o tome kako razliiti ljudi posjeduju snane i esto suprotne motive za ono to ine, odnosno, rije je o sistemu ranog uzbunjivanja koji osobu usmjerava na potragu i procjenu veeg broja informacija o vlastitoj situaciji. Da bi se suzbile mane i iskoristile prednosti paranoidnog miljenja, odnosno razborito upravljalo vlastitom paranojom autor daje nekoliko savjeta: (1) Nesmiljeno prikupljati informacije u korist i protiv vlastitog stava i kloniti se iskljuive potrage za podacima koji potvruju najmranije pretpostavke; (2) Sumnjati u vlastite interpretacije tj. uvijek ostavljati otvorenom mogunost vlastite pogreke; (3) Prigrliti vlastite protivnike, radi provjere vlastitih pretpostavki i mogueg saveznitva; (4) Vjerovati spletkarima, no samostalno donositi odluke; (5) Biti nepredvidiv(a) jer to moe uiniti protivnike nerazborito paranoinim i potkopati im strategiju te osjeaj sigurnosti; (6) Kad smatrate potrebnim, zanemarite pravila (65.). Ovime zavravamo prikaze dosadanjih pristupa prouavanja teorija zavjera. Od praznovjerja i politike patologije, zatim razmatranja kolektivnih interpretacija i predodbi kao reakcija na krizu i alijenacijskog utjecaja teorija zavjera, napravili smo puni krug i doli do objanjenja koje teorije zavjera dri racionalnim naporom osmiljavanja individualnog doivljaja i tipom miljenja koji se moe koristiti u strateke svrhe.
70

Engl. prudent paranoia.


68

U odnosu na ovaj spektar dosadanjih pristupa prouavanja teorija zavjera pokuat emo situirati pristup ovog rada. Optika svih prikazanih pristupa ima naglaenu psihologizirajuu dimenziju, izraenu u spomenutim konceptualizacijama u okvirima zabluda, pretjerivanja, otuenja, kriznog reagiranja i osmiljavanja neugodnog iskustva. Takoer, svaki od pristupa izraava odreeni oblik napora prema simbolikom ovladavanju paranojom redom, njenim protjerivanjem na margine prikladnog i dozvoljenog miljenja, toleriranjem u iznimnim okolnostima, opravdavanjem izraenom neizvjesnou globalizirajueg svijeta i njegove svakodnevice irih mogunosti i kompeticije, sve do njezina prihvaanja i primjene kao stratekog alata za modifikaciju meuljudskih odnosa i postizanje pojedinanih i grupnih ciljeva. No, to ako obrnemo ovu optiku i umjesto psihologizacije pristupimo sociologizaciji i politologizaciji teorije zavjere i razmotrimo ih kao zajednike predodbe pripadnika razliitih drutvenih tvorevina koje ukazuju na ira drutvena zbivanja tj. pojmimo ih kao indikatore drutvenih rascjepa kojima se definira temeljni politiki odnos izmeu prijatelja i neprijatelja. Pri tome se ne elimo odrei psihologizacijske dimenzije prouavanja teorija zavjera, nego ove dvije dimenzije nastojimo povezati putem specifinog pristupa koji emo iznijeti u slijedeem poglavlju.

4. Teorije zavjera kao izrazi drutvenih antagonizama


Cilj ovog poglavlja je trostruk. Prvo nastojimo objasniti na koji bi nain trebalo promiljati status teorija zavjera u odnosu na postojea stajalita i pristupe. Da bi objasnili ovaj eluzivni fenomen upotrebljavamo metaforu sablasti i prevodimo je unutar okvira psihoanalitike teorije kako bismo precizirali tono mjesto i subjektivne razloge pojavljivanja. Nakon toga objanjavamo kako lacanovska psihoanaliza i pristupi koji se na nju naslanjaju gledaju na ire socijalne uvjete i mehanizam pojavljivanja teorija zavjera, odnosno objanjavamo ih kao izraz temeljnog drutvenog antagonizma i simptom njegovih razliitih pojavnih oblika. U treem dijelu se bavimo tvorbom singularnog politikog subjekta putem teorije zavjere.

69

4.1. Teorija zavjere kao sablast


Osnovni cilj koji si postavlja teorija zavjere jest razotkriti i raskrinkati neprijatelja i njegov podmukli nain djelovanja. No, ini se da to nije ba lagan posao jer mnoge takve interpretacije uspostavljaju neprecizno pojmovlje za njihovo oznaavanje, kao npr. mrane snage, oni koji stoje u sjeni iza nekih poznatih aktera, negativno definirani protivnici poredaka (antidemokratske, antisocijalistike, kontrarevolucionarne snage itd.), kriminalni krugovi i klanovi itd. Kad se navode konkretne osobe kao nalogodavci ili sudionici, kao njihov se instrumentarij, u pravilu spominju nejasno definirani suradnici ili pojednostavljeni mehanizmi djelovanja, ime se riskira prigovor da interpretacija pretjeruje u pretpostavljenoj organiziranosti ili sposobnosti zavjerenika. Gotovo uvijek je neto u takvoj interpretaciji zamagljeno. U tom smislu, teorije zavjera kao da opisuju sablasti za koje nemaju izravne dokaze postojanja 71 . To bismo mogli odrediti kao sablasnost teorije zavjere zbog objekta tj. sablasnosti same zavjere. Dakako, zavjere postoje i mogu postojati dokazi da su se zavjerenici dogovorili i/ili da su zavjeru izveli, ali treba i tada biti oprezan s dokazima jer u prvom sluaju moe znaiti samo da su planirali, bez da su je izveli, a u drugom da se inkriminirajue djelo dogodilo mimo planirane zavjere. K tome, da bismo to sve znali, u nekom svjedoenju ili sudskom procesu, moramo najee imati povjerenje u iskaze moguih zavjerenika koji otkrivanjem zavjere postaju vjerolomnici, a time sumnjivi svjedoci. Kljuno je, dakle, kad nemamo dokaza, moemo li imati povjerenje u neije svjedoenje. Takoer, pitanje je na temelju ega se uope ljudi u svakodnevnom ivotu odluuju vjerovati ili ne vjerovati u teorije zavjera koje se pojavljuju u javnosti, gdje najee nemaju mogunosti niti vremena provjeriti postojanje dokaza, gdje su upoznati tek s uinkom pretpostavljene zavjere; gdje su jednostavno u poziciji da vjeruju ili ne vjeruju razliitim izvorima, kojima pripisuju manje ili vie autoriteta, i
71

Da to nije problem samo teorija zavjera koje se uobiajeno tako nazivaju, pokazuje Fenster (1999.:246.), citirajui Harvard Law Review (1959.: 933-934.) koji daje problemu izravnog dokaza sredinje mjesto u tuiteljskom uvjeravanju porote u pogledu krivnje optuenih za kriminalnu zavjeru:Zavjera je po prirodi tajno kazneno djelo. Nije vjerojatno da e sudionici otvoreno ui u ilegalno dogovaranje; zapravo, nije nuno da svi sudionici uope imaju izravne meusobne kontakte, ili se meusobno poznaju, ili ak da verbalno komuniciraju s namjerom dogovora. Stoga nije vjerojatno da e putem izravnog dokaza tuiteljstvo moi dokazati stvaranje dogovora, i porota obino mora donijeti [posredni] zakljuak o njenom postojanju iz jasnog postojanja ko-operacije meu sudionicima. No, u nastojanju da naglase kako dogovor ne treba izravno dokazati, sudovi ponekad proputaju rei da ih uope treba dokazati.
70

masovnim medijima koji ih u najboljem sluaju su-obliuju i prenose. Sukladno tome, da je neto zavjera, odnosno da je neka teorija zavjere ispravna, veina ljudi moe samo pretpostaviti. Dakle, ako zavjera i postoji, u posjedu je imamo samo u virtualnom obliku. Samo na temelju informacija koje o njoj najee posjedujemo nije mogue izravno odluiti o njenom postojanju ili nepostojanju. Odluuje se posredno na temelju uvjerenja u to koliko su pouzdani izvori informacija, koliko nam se pripovijest koja prenosi teoriju zavjere ini koherentnom i pretpostavke kolika je razina konspirativnosti u drutvu prisutna. No, kako rekosmo u raspravi o teoriji zavjere kao (ne)znanju - pozitivnog opravdanja nema zbog neizbjenog manjka objektivnih, kljunih informacija o stvarnoj vjerodostojnosti javnih institucija. Bez obzira na ovu situaciju neodluivosti 72 , ljudi se najee osjeaju sposobnima odrediti prema konkretnim teorijama zavjera 73 . Posljedice odluke vjerovanja/nevjerovanja su takoer znakovito iskljuive. Ono to se smatra dokazom za zavjeru onih koji u njeno postojanje vjeruju, nevidljivo je i/ili nebitno za one koji u nju ne vjeruju (usp. Fenster, 1999.: 100.). Takoer, koliko god zavjera o kojoj je rije bila minorna, odluka da se u nju vjeruje prati svojevrsna oaranost, doivljaj bivanja u istini, svojevrsna zaposjednutost. S druge strane, odluku o nevjerovanju prati odreeni prijezir prema zavjerenikoj interpretaciji kao neprimjerenoj, nedorasloj i opskurnoj. Odluka je rezolutna, otra i svaki novi pokuaj uvjeravanja nailazi na zid, odbijanje ili ak prijetnju da se prestane s kontaminacijom prostora komunikacije. Teorija zavjere i njeni nositelji kao da su dosadne muhe koje opsjedaju i podsjeaju na mogunost ije bi potpuno prihvaanje znailo odustajanje od povjerenja u one
Neodluivost je pragmatiki visoko odreena oscilacija meu solucijama izmeu kojih valja konkretno politiko-etiki izabrati bez mogunosti utjecanja ikakvom pouzdanom obrascu ili pravilu (Derrida, 1988. u Biti, 2000.: 333.). Neodluivo je ono to se ne moe uklopiti u neku dihotomiju ili polarnost (za ili protiv) i smatramo kako to jasno dolazi do izraaja kod teorije zavjere. Derrida (1995.: 65.) tvrdi kako prava odluka, tj. ona koja nije programirana, nikada ne moe biti razborita, a trenutak odluke uvijek je doslovno trenutak ludila. Manje dramatino reeno, u pravoj, neprogramiranoj odluci konstitutivna je mogunost pogreke, rizik da niste u pravu, a taj je rizik uobiajen kod teorija zavjera jer se osim posrednih kriterija za donoenje odluke nema emu drugom utjecati. Dakle, neodluivost je stanje kroz koje mora proi svaka prava odluka kroz pokus ili muku unutar prostora i vremena (koliko god to kratko tajalo) u kojem je nemogue znati kakav e konaan ishod biti (usp. Lucy, 2005.: 147.-151.). No, i kad je odluka doneena, neodluivost ne prestaje, jer uvijek postoji mogunost da je odluka mogla biti drugaija. Kako avet neodluivosti proganja odluke (ibid.) slikovito pokazuje psihologija u procesima nakon donoenja odluke, to ukljuuje naknadno prevrednovanje alternativa kako bi se smanjila napetost proizvedena pitanjem je li odluka ispravna. O tome ire vidi npr. iber (1998.: 265.).
73 72

...esto pri tom mislei da takva interpretacija uope nije teorija zavjere.
71

aktere koji su navodni zavjerenici, veu nesigurnost u vlastite prosudbe i percepciju svijeta kao puno opasnijeg mjesta. No, ako i dalje inzistiraju na svojem stajalitu, uvijek ih se moe odagnati ridikulizacijom ili patologizirajuim etiketama. Ukoliko, uz sve navedeno, kod onih koji odluku donose postoji ve formiran opi (+/-) stav prema teorijama zavjera kao zasebnoj kategoriji miljenja, tada su prikazani stavovi najee pojaani i reagira se sukladno njegovanim navikama. Takvi stavovi svakako oteavaju spomenuti ueni agnosticizam koji u pogledu teorija zavjera zastupa Basham (2006.). Osim ovakva tri stajalita o postojanju/nepostojanju zavjere tj. prihvatljivosti/neprihvatljivosti teorije zavjere - koje moemo nazvati predanou (prihvaanje), poricanjem (odbijanje) i empirizmom (ueni agnosticizam) mogu je jo jedan stav koji u ovom radu zastupamo. Rije je o prihvaanju sablasnosti tj. virtualnosti teorija zavjera 74 . Kljuno je ovdje odrediti kakav je oblik prisutnosti sablasti. Najkrae reeno, sablast je prisutnost neprisutnog, paradoksalno utjelovljenje, postajanje tijelom, odreena fenomenalna i tjelesna forma duha. Ona prije postaje neto to je teko imenovati: ni dua ni tijelo, i jedno i drugo... tubitak odsutnoga ili nestaloga ...[koji] vie ne spada u ono to vjerujemo da znamo pod imenom znanja. (Derrida, 2002.: 17.). Sablasnost znai ne-suprotstavljanje realnog 75 i nerealnog, bia i ne-bia, postojanja i nepostojanja itd., i treba ga misliti izvan razlike izmeu uenjakog miljenja i njegovih Drugih (istog hira, tlapnje, intuicije, domiljate spekulacije i t. sl.) (usp. Lucy, 2005.: 113.). Da bismo to pojasnili i ukazali na znaajnost i naine
Moglo bi se tvrditi da je nae stajalite slino uenom agnosticizmu, no postoji i razlika. Ueni agnosticizam je razborit i prihvatljiv stav prema utvrivanju tonosti ili netonosti neke konkretne teorije zavjere, bilo kao osobni stav ili ako je to predmet istraivanja. On je za nas bitan toliko to osvjeuje poziciju osciliranja izmeu za i protiv tijekom donoenja odluke. Meutim, za na pristup nije bitno jesu li teorije zavjera koje istraujemo tone ili netone jer nas zanima prije svega imaginarij, miljenje za koje se pretpostavlja da odreuje politiko ponaanje, imaginarij koji se ne povodi primarno za time postoje li dokazi ili ne, ve esto ovisi o prvom dojmu tj. automatskoj reakciji. Dakle, za ovo istraivanje bitno je prije svega da teorije zavjera imaju mobilizacijski potencijal za politiko ponaanje.
75 74

Ovdje se ovaj pojam koristi u svakodnevnom, a ne u psihoanalitikom znaenju.

72

djelovanja sablasti, te ovaj problem preveli u psihoanalitiki okvir, posluit emo se iekovim (2004., 2005.) razmatranjima pitanja realnosti virtualnog 76 . Sredinja teza njegova izlaganja iz 2004. godine jest sljedea: da bi realnost bila uinkovita, efektivna, ona nuno mora biti virtualna, stvorena i sastavljena od onoga to ne postoji u potpunosti, to nije sasvim prisutno. Primjere za ove tvrdnje smjeta unutar strukturne trijade ljudskog iskustva o kojima govori lakanovska psihoanaliza unutar poredaka Imaginarnog, Simbolikog i Realnog. U pogledu Imaginarnog poretka primjer se odnosi na nain na koji se odnosimo prema drugim ljudima i kako ih, fenomenoloki gledano, doivljavamo u svakodnevnoj interakciji. Pri tom je interakcija upravljana predodbom o drugoj osobi. Ta predodba o drugim ljudima uvijek je pojednostavljena, s tendencijom zaokruenosti, no parcijalna i liena npr. neugodnih dijelova koje su inae poznate o drugoj osobi, te moe varirati od situacije do situacije. Ponaamo se kao da informacije koje inae znamo i s tom osobom povezujemo jednostavno nisu prisutne. Iz takve selektivne uporabe informacija proizlazi da meuljudski odnos nije izravan, ne prema stvarnim osobama, nego prema slikama, fantazmama o ljudima u odnosu. Odnos prema drugima odvija se kroz fantazmatski zaslon i realno tijelo drugog slui samo kao podrka za nae fantazmatske projekcije (usp. iek, 1994.: 2.). Pa ipak, te slike koje su virtualne, dio su realnosti jer strukturiraju odnos meu ljudima. Izravan odnos je zapravo nemogu, traumatian i razorio bi realnost uspostavljenu na meusobnim predodbama. Na drugoj, razini Simbolikog poretka, iek uzima kao primjer doivljavanje oinskog autoriteta. Npr. kada prijeti ili nareuje, da bi se takav autoritet doivio kao uinkovit, da bi bio operativan, on mora ostati virtualan. Ukoliko se naredba izvodi preizravno to se paradoksalno doivljava kao znak njegove neuinkovitosti tj. impotencije. Konkretno reeno, ocu koji jest istinski autoritet nije potrebna fizika sila, povien ton i tsl. Dovoljan je samo npr. prijetei pogled ili/i rijei da bi ga se poslualo. No, ako 'izgubi ivce', tada gubi i 'dostojanstvo autoriteta', te se u
U pogledu vizualizacije sablasti, tj. prikaza prisutnosti neprisutnog ilustrativna je slubena internet stranica istoimenog filma: http://www.realityofthevirtual.com/, koji je takoer kao medijski proizvod primjer prisutnosti neprisutnog.
76

73

njegovom ponaanju pojavljuje neka ridikulozna dimenzija 77 . To je njegovo samounitenje. U tom trenutku vie nije predstavnik simbolikog poretka, autoritet mu se uruava, a ako se njegova prijetnja ozbiljno doivi ili se izravno realizira, tada postaje nositeljem represije i traumatini izvor straha. Iz toga slijedi da je autoritet stvaran samo kao virtualan. Ostali primjeri ovdje ukljuuju odnose koji funkcioniraju samo uz odravanje dojma kao da se u neto vjeruje, npr. u Djeda Boinjaka, gdje roditelji ne ele razoarati djecu a djeca roditelje, kako bi funkcionirao ritual darivanja. Nije potrebno zbilja u njega vjerovati, nego je dovoljno pretpostaviti da drugi vjeruju kako bi uinak vjerovanja na nae ponaanje postojao. iek takoer smatra kako mnogo svakodnevnih vjerovanja, da bi bila drutveno funkcionalna, moraju ostati na taj nain virtualna, tj. prema njima mora postojati distanca izraena u kao da odnosu pripisana drugima, subjektima za koje se pretpostavlja da vjeruju. Ukoliko se ta distanca izgubi, ukoliko osoba zaista, bez zadrke u neto vjeruje, bilo to u sferi religije, politike ili neeg drugog, takva se osoba ne doivljava vie sasvim svojom, normalnom jer previe ozbiljno shvaa neki aspekt svog ivota. Kao da je kod tako doivljenih ljudi prisutna neka zastraujua, monstruozna dimenzija, kao da je rije o marionetama neke vie instance drugim rijeima, opsjednutosti. Ovakva bi se obiljeja takoer mogla pripisati i onima koji vjeruju u ono to se uobiajeno smatra teorijama zavjera, koji se gorljivou izraavanja svojih ideja iz pozicije prave istine mogu initi udnima pa i smijenima. U odnosu na njih, kao i kod spominjanog primjera autoriteta, zapravo dolazi do uruavanja simbolike dimenzije i nestanka distance prema onome u to se vjeruje i izgovara. Meutim, valja rei da se takvo iskustvo, koje se od strane drugih doivljava kao paranoinost, ne dogaa uvijek, ve je njen preduvjet diskrepancija u doivljavanju izmeu veine u zajednici i neke osobe ili grupe, npr. kad je rije o teoriji zavjere, u pogledu percepcije ugroenosti od neprijatelja. Drugim rijeima, kad veina doivljava takvu prijetnju, teorija zavjere se uspostavlja kao legitimno objanjenje. Tada, u situaciji opsadnog stanja dolazi do suavanja i suspenzije jednog dijela simbolikog sustava, uobiajeni ideoloki
Za konkretni primjer ridikulizacije ponovo upuujemo na govor predsjednika Tumana u studenom 1996. po povratku u Hrvatsku. Istiemo njegovu izraenu teatralnost i anakronu dimenziju govora izraenu u danteovskom imaginariju.
77

74

diskurz se reducira i pojednostavljuje te povezuje s predodbom o destabilizaciji od strane kradljivca uitka kako bi se time izbjegla trauma. Spominjanjem traume doli smo do tree razine i 'upleli' se u poredak Realnog. Poretku Realnog iek poklanja najvie panje, za koji smatra da se pojavljuje u tri razliita modaliteta. U obliku imaginarnog Realnog, simbolikog Realnog i realnog Realnog. To je nain na koji se trijada Imaginarno-SimbolikoRealno odraava u poretku Realnog (usp. iek, 2005.: 99.). Ovakva rekonceptualizacija u razliite oblike Realnog originalan je iekov doprinos psihoanalizi. Ona poiva na obratu prethodnog shvaanja Realnog kao vrste granice oznaavanja, Realnog kao nemogueg koje iek preobre u nemogue koje se dogaa (usp. 100. - 101.). Toka u kojoj se Realno dogaa jest trauma. Razmotrimo pojedinano svaki od njegovih modaliteta. Realno Realno je zastraujua Stvar, pod krinkom primordijalnog objekta, otkucavanje ivotne supstancije kao same Stvari... (ibid.), jezovito iskustvo traumatinosti afekta, ali i opscena sjena koja prati Simboliko, tj. virtualna stvarnost afekata koji upotpunjuju slubeni diskurz, izraeni u negativnom smislu npr. u sadistikoj dimenziji neformalnih pravila koja postoje u nekoj zajednici, kao u filmu Lindsay Andersona, If, istoga u besmislenim rimama s opscenim sadrajem koranica amerikih marinaca, te npr. u inverznoj, virtualnoj dimenziji filma Roberta Wisea, Sound of Music koja, po iekovom miljenju (2004.) prikazuje borce protiv nacizma kao antiintelektualne provincijalne tipove koji se bore protiv dekadentnih, korumpiranih kozmopolitskih tipova, to je upravo faistiki imaginarij. Kao suprotan primjer navodi film Roberta Altmana, Short Cuts. Na narativnoj razini filma postoji desetak paralelnih pria koje opisuju svakodnevni oajan ivot amerike srednje klase, istiui alijenaciju, tjeskobu i usamljenost. No, sama tekstura, mogli bismo rei dogaajnost filma je mnogo optimistinija, i funkcionira kao inverzna sjena koja prati narativnu razinu i njoj je sasvim suprotstavljena. Na toj razini, smatra iek, ovaj film slavi aroliju kontingencije, sluajnih susreta, neoekivanih pozitivnih uinaka i tsl. Ova posljednja iekova razmatranja opscene dimenzije filmskih sadraja mogli bismo dodatno precizirati ako ih shvatimo kao izraz onoga to psihoanaliza naziva nesvjesnim, tj. nepoznatim poznatostima (usp. 2006.: 52.), znanjem za koje ne znamo da ga znamo. Pri tome bi Realno Realno bilo njihova afektivna dimenzija.
75

Sredinje mjesto ove dimenzije je jouissance, prekomjerni uitak nastao onkraj naela ugode, koji se zbog svoje pretjeranosti pretvara u bolni uitak i stoga je traumatian. Simboliko Realno je oznaitelj sveden na besmislenu formulu, kao to su formule u kvantnoj fizici, eksperimentalno potvrene, ali koje se opiru simbolizaciji, i ne mogu se vie prenijeti natrag u svakodnevnu realnost. One su doslovno nerazumljive, u smislu da je iz njih nemogue izvesti konzistentnu ontologiju koja bi bila objanjiva jezikom svakodnevnog iskustva ivota. Primjer za simboliko Realno u popularnoj kulturi, kao apstraktna tekstura na kojoj je realnost uspostavljena, jest izgled Matrice u obliku nerazumljivih digitalnih nizova u istoimenom filmu. Kapital je takoer instanca simbolikog Realnog kao temeljni okvir dananje globalizirane realnosti (usp. Daly, 2004.). Imaginarno Realno je ono tajanstveno, je ne sais quoi 78 , ono nedokuivo neto to uvodi samopodjelu u obian objekt tako da ga prosijava sublimna dimenzija (ibid.), to je npr. u ksenofobinom doivljaju Drugih njihovo neuhvatljivo svojstvo, ono koje iritira, uzrujava i mui ksenofobinog, toka Realnog u Drugom, kao dijabolina i zastraujua primordijalna slika koja ukida slike kao takve (ibid.). One su dobro razraene u znanstveno-fantastinim horor filmovima, kao npr. Alien, The Thing itd. gdje je rije o monstruoznim biima kojima je nemogue izravno se suprotstaviti. Nadalje, to su slike koje su toliko snane da su traumatine, bolje rei okantne, koje vas ostavljaju doslovno bez daha, kao npr. slike zapanjujuih katastrofa, prizor zabijanja aviona i uruavanja Blizanaca 11.9.2001., potapanja Titanica, tj. slike neeg nezamislivog, nemogueg koje se uistinu iznenada dogaa (usp. iek, 2001.) Kojem onda poretku primarno pripada teorija zavjere, tj. u kakvoj se virtualnosti-sa-zbiljskim-uinkom ona iskazuje? Smatramo kako jezgra teorije zavjere sadri predodbu o grupi neprijatelja ili nekom kolektivnom neprijateljskom entitetu putem koje se nastoji izbjei i uobliiti trauma koju proizvodi spomenuti doivljaj neuhvatljivog, zastraujueg i traumatinog svojstva Drugog. Dakle, teorija zavjere proizlazi iz imaginarnog Realnog, iz iskustva Realnog u Drugom, iz nemjerljivog jaza radikalne Drugosti. Ta strana traumatska jezgra kao inertno, nedostupno i
78

Na francuskom doslovno znai ne znam to, neopipljiva ili neobjanjiva kvaliteta, neto neodreeno.
76

enigmatino svojstvo Drugoga potie pitanje Che vuoi? 79 , npr. pri komunikaciji s Drugim, Ti mi neto kae, ali to time eli, na to cilja? (iek, 2002.: 155.), koje su tvoje prave namjere, razliite od doslovnih, odnosno to je [to] u subjektu vie od [samog] subjekta? (ibid.: 158.), ono neodredivo to se opire interpelaciji i njegovom smjetanju u simboliku mreu. To lacanovska psihoanaliza naziva objekt malo a 80 i definira ga kao objekt-uzrok elje. to Drugi eli? Iz tog pitanja, nepodnoljive zagonetke elje Drugog kao odgovor nastaje spominjana fantazma 2 , imaginarni scenarij tj. uznemirujue objanjenje zato je neto polo u krivom smjeru, kao npr. zato nae drutvo ne funkcionira, tko je odgovoran za nae osiromaenje, tko nas eksploatira - u konanici, tko krade na uitak. U sluaju antisemitizma odgovor na pitanje to idov eli? je fantazma 'idovske zavjere': tajanstvena mo idova da manipuliraju dogaajima, da povlae konce iza scene. (ibid.: 160.). Ta predodba o neprijatelju je pred-ideoloka jezgra ideologije koja sadri sablasnu prikazu koja ispunjava prazninu u Realnom, obrana od Che vuoi? i istodobno okvir koji koordinira nau elju, te formalna matrica na koju su nakalemljene razliite ideoloke tvorevine (iek, 1994.: 13.). U smislu posljednjega, osim imaginarne dimenzije, teorija zavjere takoer sadri i simboliku dimenziju koja se oituje u nizu razliitih oznaitelja specifinih za ideoloki kontekst u kojima se one pojavljuju, najee u obliku manje ili vie elaboriranih pripovijesti. Glavna je funkcija Simbolikog poretka da putem svojih zakona i obveza uini koegzistenciju s drugima barem podnoljivom, kao svojevrsni ublaiva i proizvoa obzira. On se pojavljuje kao trei element koji, dok funkcionira, onemoguava da odnos izmeu mene i mog susjeda...ne eksplodira u ubilako nasilje. (iek, 2006.: 46.). Dakle, dokle god je Simboliki poredak funkcionalan, teorije zavjera bivaju lokaliziran fenomen koji ukazuje na dinamiku odnosa meu razliitim akterima i naine suoavanja s razliitim problemima. Ako se simbolika mrea suava, i njeni dijelovi suspendiraju, npr. u
Doslovno na talijanskom znai: to eli? Vidi njegovu elaboraciju u grafu elje u Lacan (1983.: 291. 295.) i u iek (2002.: 155. 168.) koji smatra kako je ono raireno posvuda u politici jer je svaki politiki zahtjev zahvaen u dijalektiku u kojoj se uvijek cilja na neto razliito od doslovnog znaenja. U prvome dijelu teksta spominjali smo ga u obliku na francuskom jeziku kao objet petit a. Rije je o paradoksalnom tajanstvenom objektu koji predstavlja ono to u pozitivnom, empirijskom objektu koji opaamo, nuno izmie pogledu i kao takvo slui kao pokretaka sila elje za njim (usp. iek, 1996.: 69.).
77
80 79

situaciji neke drutvene anomije ili uruavanja nekog poretka, to crno-bijela tehnika opisa koju nude teorije zavjera sve vie dolazi do izraaja. U takvoj je situaciji dovoljan samo jedan trenutak njegove privremene potpune suspenzije da otpone nasilje, sukob ili rat. Kako se oblikuju specifine teorije zavjera u imaginarnosimbolikom prostoru pitanje je na koje odgovor moe dati analiza diskurza, kojom emo se sluiti u ovom istraivanju. Nadalje, ako se prisjetimo uvodnog dijela teksta u kojem smo saeto objasnili psihoanalitike pojmove (vidi str. 7. - 9.), prema pretpostavkama ove teorije, uz navedenu fantazmu 2 usko je povezana fantazma 1 koja slui kao podrka Simbolikom poretku kao idealistina slika nekonfliktne zajednice. Istraivako je pitanje hoe li se i pod kojim konkretnim uvjetima takva predodba artikulirati u teorijama zavjera kao antipod slici neprijatelja. Do sada smo uspjeli u psihoanalitikom okviru opisati nain prisutnosti i svojevrsno 'izvorite' teorija zavjera unutar strukture iskustva subjekta. Sada je vrijeme da objasnimo kako psihoanaliza gleda na ire socijalne uvjete i mehanizam njihova pojavljivanja.

4.2. Otkud teorije zavjera?


Odgovor na ovo pitanje sadran je u post-marksistikoj teoriji drutvenog polja, zastupanoj kako u teoriji diskurza Laclaua i Mouffe (npr. 1985.), tako i nekih lakanovaca npr. ieka (1994., 2002., 2004. itd.) i Stavrakakisa, (1999.). Ova teorija smatra kako prvotna injenica jest da je drutveno-ideoloki prostor po sebi 'zakrivljen', ogranien i neuravnoteen te da prije bilo kakvog pozitivnog entiteta postoji 'ista razlika' (usp. iek, 2004.). To znai da se u temelju svakog drutva nalazi antagonizam koji nije mogue 'nadii' i 'dokinuti' i koji se uvijek pojavljuje u traumatskim dogaajima koje drutvo ne moe simboliki savladati. Ova teorija dri da se drutvo paradoksalno 'odrava na okupu' upravo putem antagonizma, raspuknua koje onemoguuje njegovo zaokruenje u harmoninu, transparentnu i racionalnu cjelinu. Taj antagonizam sprjeava zatvaranje drutvenog polja i potpunu simbolizaciju. Ono to doivljavamo kao drutvenu realnost ili zbilju reakcijska je tvorevina i pokuaj da se 'pripitomi' taj radikalni antagonizam koji dobiva svoje pojavne oblike u konkretnom povijesno-politikom procesu. Drutvena zbilja nije neposredno dana nego je uvijek-ve uspostavljena i strukturirana putem simbolikih
78

mehanizama. Problem je u tome to simbolizacija nikada nije potpuna, nikada ne uspijeva zahvatiti cjelinu Realnog. Uvijek neto izmie. Stoga, da bi se uspostavila drutvena zbilja koja odgovara predodbi harmonine cjeline, potrebno je izvesti potiskivanje antagonizma. Drugim rijeima, neto mora biti iskljueno kako bi se ona uspostavila. Ta tenja da se dokine antagonizam izvor je totalitarne opasnosti (usp. iek, 2002.: 18.). Ovdje opet kao primjer moemo uzeti iekov opis (2004.) naina funkcioniranja nacistikog antisemitizma. Antisemitizam idove doivljava kao naruitelje harmoninog 'prirodnog' poretka stvari, tuinske uljeze ije bi uklanjanje omoguilo ponovno uspostavljanje stabilnog drutvenog organizma. Po ieku, antisemitsko miljenje treba okrenuti naopake kako bismo razumjeli njegovo funkcioniranje, ali i openito shvatili kako funkcioniraju drutveni poredci. Nije rije o tome da antagonizam, sukob i problemi postoje zbog idova ili neke druge stigmatizirane grupe neprijatelja, ve antagonizam i neravnotea koja dolazi iz Realnog prethodi konstrukciji neprijatelja. Kako bi se u imaginarnom smislu osmislio i protumaio antagonizam, drutvo konstruira sliku idova, tj. neprijatelja i u njega projicira uzroke antagonizma. Rije je o slici Drugog koji funkcionira kao povratak potisnutog, neprikazivog drutvenog antagonizma na kojem svako drutvo poiva i u specifine oblike neprijatelja ga projicira. Ovdje Realno 'izbija' kao imaginarna sablast koja proganja realnost (zbilju) i oituje se kao neka konkretna teorija zavjere koja onda utjee na dinamiku odnosa prema oznaenom neprijatelju. Antagonizam je takoer prisutan u irem projektu kapitalistike modernizacije koji se, smatra iek, oituje u fenomenima kao to ratovi, koncentracijski logori, novi fundamentalizmi itd. koji nisu tek aljenja vrijedni znaci regresije, ve inherentni, nuni dio tog projekta. U tom se smislu (2001.) povodom ruenja Blizanaca pita: Nije li se eksplozijom tornjeva Svjetskog trgovakog centra nasilje usmjereno prema prijeteoj Izvanjskosti okrenulo protiv nas samih?, protunasilje Izvanjskosti Treeg svijeta u koji se u posljednjih pet stoljea izvozilo nasilje kojim je kupovan relativni napredak i mir civiliziranog Zapada. A neprijatelj u liku siromanog Afganistana je naprosto smijean, kao to je Sadamovo oruje za masovno unitenje puka fikcija. Nadalje, interpretacijom ratova u Afganistanu i Iraku 'kao humanitarne akcije' ili kao

79

'ratova za mir', koji kao argumenti imaju formu okoladnog laksativa 81 to je u konanici oblik neprisustva prisutnoga opravdava se isto daljnje nasilje izvan nikad postojee izolirane sfere sigurnosti Zapada. U prvom koraku tu imaginarnu sferu i poziciju svjetskog policajca valja napustiti, jer ona ima ubojiti potencijal proizvodnje sve veeg broja neprijatelja (sjetimo se samo Bushove reenice: Tko nije s nama protiv nas je.) kao i predodbu da je terorizam iskljuivo problem SAD-a. To su preduvjeti za mobilizaciju to je mogue vie snaga u borbi protiv terorizma bilo gdje u svijetu. Dakle, slika neprijatelja, konkretizirana u nekom ideolokom diskurzu u formi teorije zavjere nain je imaginarno-simbolikog popunjavanja praznog mjesta drutvenog antagonizma. Antagonizam je Realan, ali predstavljiv jedino u ideolokom obliku drutvene zbilje. To nikako ne znai da neprijatelji zapravo ne postoje. Oni uvijek postoje kao mogunost, svi su svima potencijalni neprijatelji, ali tko e to postati ovisi o nainu oblikovanja drutvene zbilje u nekom konkretnom povijesno-politikom prostoru-vremenu. Sukobljenost je prva drutvena injenica, svojevrsna konstanta, traumatina razlika koju drutvo uvijek nastoji nadii na razliite naine, konstruirajui simbolike strukture kojima je funkcija pripitomiti i/ili odstraniti sukob kako bi drutvo bilo funkcionalna, harmonina cjelina. Ono nastoji skriti Realno antagonizma, koje se onda vraa u obliku sablasnog privienja (iek, 1994.: 17.). Da bi ilustrirao ovu neobinu logiku iek posuuje primjer od Claude Levi-Straussa (1989.) koji opisuje Sjevernoameriko domorodako selo koje je podijeljeno u dvije grupe. Ovisno o grupi kojoj pripadaju, pripadnici imaju razliitu predodbu o prostornoj organizaciji nastambi u selu. lanovi prve grupe, koje iek naziva konzervativnim korporativistima, zamiljaju tlocrt sela kao krug kua koje su manje vie simetrino postavljene oko sredinjeg hrama. lanovi druge tzv. revolucionarno-antagonistike grupe, doivljavaju selo kao dva grozda kua koje
Inae konkretan proizvod koji slui lijeenju opstipacije iek (npr. 2004.b.) upotrebljava kao egzemplaran pojam koji oznaava proizvode koji u sebi ve imaju ugraen lijek protiv sebe, vlastitu suprotnost, koja ponitava vlastite negativne uinke. Osim okolade koja ubrzava probavu tu spada i dijetna kola, dekofeinizirana kava, bezalkoholno pivo, grah koji ne napuhuje itd. No, ova struktura ne odnosi se samo na proizvode nego i na drutvene pojave kao to su spomenuti 'rat za mir' i 'rat kao humanitarna akcija' ili pak humanitarni rad kapitalistikih magnata koji bi trebao ponititi njihovo bezobzirno eksploatiranje radnika; ili svoenje politike na ekspertnu administraciju, njeno depolitiziranje tj. politika bez antagonizama, demokracija bez populistikog 'ekscesa' itd, najkrae reeno 'ono to je ispranjeno od svog osnovnog sadraja'.
80
81

odvaja nevidljiva granica. Ono to i Levi-Strauss naglaava jest da ovu situaciju ne treba interpretirati kulturalno-relativistiki, sukladno kojoj percepcija prostora ovisi o pripadnosti jednoj od grupa. Sama podjela na dvije relativne percepcije implicira skriveno referiranje na konstantu ne na objektivni razmjetaj kua nego na traumatsku jezgru, temeljni antagonizam koji seljani ne mogu protumaiti, simbolizirati, internalizirati i neutralizirati neravnoteu u drutvenim odnosima koja sprjeava zajednicu da se stabilizira kao harmonina cjelina. Dvije meusobno iskljuive percepcije su jednostavno dva razliita pokuaja suoavanja s ovim traumatinim antagonizmom i njegovog premoivanja putem uravnoteene simbolike strukture. No, dalje nastavlja iek, zdrav razum nam sugerira da je u ovoj situaciji jednostavno ispraviti pogreku subjektivne percepcije tako da uslikamo selo iz helikoptera i izradimo fotografije koje e prikazati pravo stanje stvari. Meutim, time bismo potpuno promaili Realno drutvenog antagonizma, traumatsku jezgru koju je nemogue simbolizirati, nego samo iskazati kao distorzije zbilje, kao fantazmatsko pomicanje stvarnog rasporeda nastambi. Ovdje dolazi do izraaja Lacanova tvrdnja kako su iskrivljavanja i prikrivanja sama po sebi otkria: ono to izlazi na vidjelo iz iskrivljavanja objektne slike stvarnosti je Realno, tj. trauma oko koje je drutvena zbilja strukturirana (ibid., 16.). Ponuditi domorodcima fotografije i oekivati da e postojea percepcija iseznuti bilo bi isto kao i rei Hutuima i Tutsiima da se tek razlikuju u fizionomiji, crncima i bijelcima npr. u SAD-u da se razlikuju samo po boji koe, Hrvatima i Srbima da ih dijele male razlike u jeziku i religiji itd. No, time bismo zanemarili cijeli niz sablasti - pandemonijum koji upravlja njihovim meuodnosima, nastao u konkretnoj povijesti. Upravo je ta pojavnost suoavanja s traumom u odreenom vremenskom razdoblju, izraena u imaginariju o neprijateljima, kao uplaena misao zbog pretpostavljene zavjere Drugog, ono to istraujemo u ovom radu. Teorije zavjera su stoga simptomi temeljnog Realnog antagonizma koji se iskazuje u nizu neuralginih toaka koje su proizvedene u Imaginarno-Simbolikim tvorevinama nekog drutva. Pitanje koje se sada nadaje jest o kakvim se antagonizmima u pozitivnom, simboliziranom obliku ovdje openito radi? Koji su to iri okviri koje bismo barem provizorno mogli postaviti u pogledu konkretnog povijesnog isjeka koji emo istraivati, a u kojima e kao njihovi indikatori i okosnice figurirati konkretne teorije
81

zavjera? To je pitanje na koje se odgovor, prije konkretne analize povijesne grae, moe dati u formi pretpostavke. Kako je rije o povijesnom razdoblju u kojem pratimo dezintegraciju jedne politike zajednice koja zavrava u ratu, zatim uspostavu i tvorbu nove, koja se zatim ukljuuje u ire integracijske procese, antagonizmi u najopenitijem smislu u kojima bi teorije zavjera trebale doi do izraaja ukljuuju ono to Laclau (1991.: 59.) naziva opim jazom modernih drutava - izmeu tendencija integracije, koje se izraavaju u potrebi za vlau koja djeluje u ime cjelokupne zajednice (nosei opasnost autoritarne vlasti) i partikularistikih tendencija razliitih drutvenih snaga usmjerenih na fragmentaciju drutvene strukture (s opasnou od kaosa, nasilja i graanskog rata). Da su teorije zavjera, koje emo empirijski prouavati, izraz ovog ili nekog drugog antagonizma, potvruje se time to ih javno iskazuju relevantni politiki akteri. U smislu opeg jaza, u svim bi se razdobljima trebale pojaviti teorije zavjera o neprijateljima dravnog poretka ili politike zajednice, koji rade na njihovom razbijanju djelujui izvan ili unutar zajednice. To bi bili tzv. vanjski i unutarnji neprijatelji o kojima se govori s pozicije moi tj. usmjereno iz centra prema periferiji politikog diskurza. Sukladno navedenom jazu ovakve bi teorije zavjera bile komunicirane iz pozicije jedinstva prema nekom potencijalno opasnom i neprihvatljivom partikularitetu. Osim toga, mogua je, ovisno o politikom kontekstu i obrnuta pozicija izraena u kritici vlasti ili dominantnih politikih aktera u ijim aktivnostima teorije zavjera iitavaju tendencije smiljenog ograniavanja sloboda i prava, uzurpacije vlasti i nelegitimnosti njenog djelovanja, manipulacije ili izdaje povjerenja itd. Ovaj opis teorija zavjera iz dva razliita smjera treba shvatiti idealtipski, koji je otvoren za nijansiranje, ovisno o broju i tipovima razliitih politikih aktera. Takoer, ne treba sve teorije zavjera smatrati jednako vanima, o emu emo neto vie rei u sljedeem poglavlju kad budemo razraivali njihovu tipologiju. U lokaliziranoj igri antagonizama izmeu navedenih ekstrema koje prouavamo u isjeku od 28 godina, moemo u svakom razdoblju oekivati specifine teorije zavjera koje e se pojavljivati kod razliitih politikih aktera, ovisno o dominantnim zbivanjima, posebice vezanim uz probleme i krize politike zajednice. Provizornu listu nastojimo, koliko je to mogue, prikazati u kronolokom obliku. Tako tijekom razdoblja 1980-ih moemo oekivati sljedee zavjerenike interpretacije (ili reakcije na zavjerenike interpretacije izvan Hrvatske): zbog smrti
82

Josipa

Broza

Tita

kao

ujedinjujueg

simbola

tadanje

drave,

obliku

homogenizacijskih sjeanja na 'slavne dane' u kojima se politiki voa othrvao raznim zakulisnim igrama npr. politici interesnih sfera tadanjih velikih sila, zatim poraenih snaga u II svj. ratu, kao i unutarnjim problemima, posebice 1966. i 1971. itd. koji e se i kasnije, tijekom 80-ih javiti u obliku razliitih aktera; zatim zbog pobune albanskog stanovnitva na Kosovu kao unutarnjeg neprijatelja ire zajednice u liku iredente; u pogledu optubi da je za vrijeme NOB-a KPH suraivala s NDH; u pogledu djelovanja politike emigracije; u pogledu detitoizacije i reakcija na na nju te revizije prolosti u tisku i knjievnosti ovdje istiemo tzv. Bijelu knjigu iz 1984.; u pogledu problema u funkcioniranju samoupravljanja i birokracije u smislu djelovanja razliitih neformalnih grupa, grupaenja itd.; djelovanja razliitih etatizama kao uzurpacija vlasti; 'diferencijacija' kao istki kadrova; u interpretacijama meurepublikih i meunacionalnih problema i odnosa, posebice reakcija na Memorandum SANU, srpski populistiki pokret i antibirokratsku revoluciju te politiku Slobodana Miloevia; Tu su, nadalje, reakcije na teze o kominternsko-vatikanskoj zavjeri za razbijanje SFRJ, neprincipijelnoj koaliciji itd.; teorije zavjera u pogledu djelovanja religijskih institucija kao nacionalistikih ekspozitura; u pogledu inicijativa za graanska prava, novih politikih pokreta i stranaka, njihovih elnika, itd. Tijekom 1990-ih godina pretpostavljamo da bi se u 'kljuu' zavjerenikog interpretiranja trebali iskazati: tumaenje politike Ante Markovia kao stranog agenta i njegovo 'ruenje' od strane republika; interpretacije opasnosti od nacionalistikih voa kao dezintegracijskoj prijetnji za SFRJ; teorije zavjera unutar prije proskribiranih tema iz povijesti npr. Bleiburg, Stepinac, Maspok itd.; o 14. Kongresu SKJ kao manipulaciji; o djelovanju srpskog pokreta u Hrvatskoj kao kosovizaciji i Srbima u Hrvatskoj kao 'trojanskim konjima' srbijanske politike, te njihovom daljnjem poloaju remetilakog faktora s izbijanjem pobune i Domovinskog rata, kao i ulozi JNA i Srbije; HDZ-u kao stranci opasnih namjera i tajnim dogovorima Tuman - Miloevi; o ubojstvu Josipa Reihl-Kira kao zavjera desnog krila HDZ-a, kao i interpretacije drugih atentata tijekom ovog razdoblja; djelovanje pete kolone i razliitih pijuna tijekom Domovinskog rata; uloga meunarodne zajednice u sprjeavanju osamostaljenja Hrvatske; frakcijskim borbama u HDZ-u; 'prodaji' Vukovara ili uroti protiv Hrvatske itd.; Umjesto da dalje navodimo pretpostavke o pojedinanim teorijama zavjera,
83

moemo rei da bi se ire teme koje bi ukljuivale ovakve interpretacije tijekom 90-ih godina mogle odnositi na: odnose s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i SRJ za vrijeme i nakon zavretka Domovinskog rata, pitanja ratnih zloina i problematiziranja akcije Oluja kao smiljenog etnikog ienja, ulozi Hrvatske u ratu u BiH; zatim razliitih previranja unutar HDZ-a, odnosu ove stranke prema oporbi, nainu etiketiranja unutarnjih i vanjskih neprijatelja, ograniavanju slobode medija te zloporabi vlasti; Jedna od veih zavjerenikih tema trebala bi biti pretvorba i privatizacija, kao i organizirani kriminal i njegove veze s tada vladajuom strankom i dravnim institucijama. Takoer bi se u ovome kljuu trebale pojaviti teme iz meunarodne politike, posebno vezane uz percepcije razliitih pokuaja obnove Jugoslavije, uloge Haakog suda i veza politikih stranaka i civilnog sektora s inozemnim imbenicima. Daljnje teme odnosile na autoritarno ponaanje i zlouporabu dravnih institucija od strane Predsjednika Tumana i njemu bliskih suradnika, afere oko masovnog prislukivanja, stvaranja policijske drave, mogunosti predsjednikog ili vojnog udara itd. S promjenom vlasti 2000-te godine zavjereniki diskurz mogao bi doi do izraaja u sljedeim temama: otkrivanje zlouporabi tajnih slubi bive vlasti i daljnji problemi u njihovom funkcioniranju; kriminalno ponaanje bive stranke na vlasti te veze i sprege bive vlasti s organiziranim kriminalom; tajkunske pljake i isisavanje novca iz Hrvatske; problematiziranje i interpretiranje ratnih zloina i etnikog ienja u Domovinskom ratu; haake optunice i njihovo znaenje; uloga Hrvatske u ratu u BiH; sluaj Gotovina; razliite afere oko medija (npr. Veernji list, Grupo itd.) i njihove kontrole; daljnji atentati; previranja u odnosu meu strankama vladajue koalicije i njihov odnos prema HDZ-u; previranja u HDZ-u, mobiliziranje desnice i njihovo interpretiranje ponaanja nove vlasti; korupcija i organizirani kriminal te njegove veze s dravnim institucijama; percepcija Europske unije kao ugroze i stare teme opasnosti od regionalnog povezivanja; razliite afere vezane uz Vladu i Predsjednika Republike itd.

4.3. Tvorba politikog subjekta putem teorije zavjere izmeu cinizma i kinizma
Nakon to smo okvirno odredili glavne teme zavjerenikog diskurza u istraivanom razdoblju, ovo poglavlje nastoji, upotrebljavajui do sada razraeni
84

psihoanalitiki okvir, odgovoriti na sljedea pitanja: na koji nain teorija zavjere subjektivira pojedince, tj. kakvim ih politikim subjektima ini zavjereniko razmiljanje, kao i to kakve su subjektivne pozicije iz kojih se iskazuje teorija zavjere te kako psihoanaliza shvaa takav subjektivitet? Iz traumatskog antagonizma proizlazee pitanje: 'Che voui?', 'to Drugi eli?', s odgovorom o krai uitka, realiziranoj u teoriji zavjere - otprije smo postavili na sredinje mjesto razumijevanja ovog fenomena. No, kad bi taj mehanizam samostalno funkcionirao, tada bi fenomen teorije zavjere bio sveden na paranoju, razdirui doivljaj proganjanja. Tada bi neprijateljstvo, izraeno u fantazmi 2 bilo otvoreno i stalno prisutno u meuljudskim odnosima, a oni koji bi ga izraavali, s njime bi se poistovjeivali do fanatizma. Meutim, Simboliki poredak kao civilizacijski proizvod, kojim se nastoje urediti drutveni odnosi, ovdje se pojavljuje kao moderirajua i upravljaka instanca, koja nastoji svladati drutveni antagonizam te uspostaviti stabilnost i harmoninost funkcioniranja sistema. Njegova je funkcija socijalizacijska. On namee drutvena pravila, norme i zakone putem kojih se organiziraju naini postupanja i ostvaruje naelo ugode. Realizira se kao umetanje svojevrsnog filtra u meuljudski odnos posredovan (neprijateljskim) fantazmama. Takoer ima uinak na oblikovanje imaginarne dimenzije putem fantazme 1 koja ga podrava kao predodba o cjelovitosti i funkcionalnosti 82 . Stoga e se na ovoj razini interpretacija nekog (potencijalno) konfliktnog dogaaja nastojati uspostaviti iz pozicije odranja i pozivanja na poredak zajednice te legitimiranja javnih pozicija, s ciljem zatite vlastitih javnih interesa i razrjeenja sukoba. Ona se jasno oituje, primjerice, u zajednikim izjavama o postignutom napretku u pregovorima, ije tekstove sainjavaju 'spletovi' jezinih formula diplomatskog vokabulara. No, druga su stvar interpretacije, pojanjenja i opravdanja takvih izjava koje svaka od strana naknadno daje svojim matinim publikama, njihove razrade i reakcije, koje se mogu uobliiti od naglaavanja ostvarenog interesa, preko nekog oblika analize dobitaka i gubitaka, sve do kritike zauzetog stajalita u pregovorima s manje ili vie
Smatra se da je ova fantazma posljedica ranih socijalizacijskih utjecaja u kojima se prvo prema bliskoj okolini stvara temeljno povjerenje, a zatim transferom i prema irim drutvenim tvorevinama, povjerenje koje se uvijek obliuje u karakteristinu reduciranu i idealistinu sliku sigurnog funkcioniranja svijeta. iek je na nekim mjestima (npr. 1996. 86.) izjednaava sa simbolikom fikcijom.
85
82

demoniziranim neprijateljem. Dok tekst izjave funkcionira kao zajedniki okvir, krinka koja zadovoljava slubene, formalne odnose, dotle razliite reinterpretacije, pojanjenja i kritike imaju funkciju da nam kau 'to je na stvari' i to zapravo elimo mi, a to suprotstavljena strana, kakvim se npr. strategijama i lukavstvima pri tome koriste, to su uspjeli postii itd., ime se dopunjuje slubeni diskurz. U takvom odnosu Simboliki se poredak, izraen kao slubeni diskurz, realizira u fantazmi 1 dok se dodatnim interpretacijama izraava i 'prorauje' traumatinost odnosa, koje imaju status fantazme 2 . Ove dvije fantazme istovremeno su prisutne, nadopunjue interpretacije zbilje konfliktnog odnosa i pokuaj njena 'pripitomljavanja' unutar odreenog diskurza. Takoer, rije je o rascjepu, s jedne strane izmeu znanja onoga to je zapisano i, s druge strane vjerovanja tj. pretpostavki o onome to nam to znai i kakve posljedice donosi. Na kraju krajeva i kod onih koji su donijeli odluku i onih koji su je na razliite naine primili rije je o rascjepu izmeu onoga to se deklarativno prihvaa i onoga to se pored toga misli. Ovakvu psiholoku rascijepljenost subjekta meu fantazmama u uvodnom dijelu teksta poistovjetili smo sa cinizmom kao opim fenomenom. Cinini subjekt posve je svjestan distance izmeu ideoloke krinke i onoga to iskreno smatra realnou, ali ipak ustrajava na toj krinki. Zato i do koje mjere cinizam tako funkcionira? Obje fantazme imaju funkciju znaenjskog ovladavanja drutvenim zbivanjima. Pri tom je odnos izmeu fantazmi takav da druga nadopunjuje prvu jer je simbolizacija, djelovanje Simbolikog poretka uvijek manjkavo. Simboliko nikada ne uspijeva u potpunosti zahvatiti i simbolizirati Realno i ono to izmie tom simbolikom strukturiranju zbilje pojavljuje se u obliku sablasne prikaze, tj. mogue prijetnje 83 . Obje fantazme se vrte oko istog 'odsutnog Cilja' tj. Realnog, pri emu mu se simbolika fikcija (fantazma 1 ) neprekidno pribliava, a sablasna fantazma (fantazma 2 ) neposredno ispunjava njegovu prazninu (usp. iek, 1996.: 86.). Ovdje je na djelu tzv. dijalektika manjka i suvika. elja da se uspostavi stabilno, nekonfliktno jedinstvo nikada ne uspijeva do kraja i da bi se ono iluzorno uspostavilo
83

Npr. zamislimo mogue razmiljanje generala tijekom provedbe mirovnog sporazuma:Dogovorili smo obostrano povlaenje vojnih snaga iza crte X, sve se odvija po planu, no budno pratimo tijek povlaenja neprijatelja i spremni smo uzvratiti ako nas napadnu upravo fingirajui povlaenje. Sablasna prikaza je podmukli neprijatelj koji se ne dri dogovora i samo eka priliku da nas uniti. Cinizam je izraen u rascjepu izmeu slubenog iskaza o povlaenju i njegove provedbe te neizreene opreznosti i spremnosti na protuudar.
86

potrebno je tu nemogunost, taj manjak potisnuti, koji se onda vraa kao suviak, eksces u slici neprijatelja. Dijalektikom manjka i suvika iek (2002.: 38.) objanjava i paradoksalni obrat u odnosima prema figurama moi: ...kad taj lik (otac, kralj...) vie ne moe uspjeno provoditi svoju ulogu, kad vie ne moe u potpunosti nametati svoju mo, taj se manjak nuno (pogreno) shvaa kao suviak, to jest, vladaru se prigovara kako je prigrabio previe autoriteta, kao da imamo posla s brutalnim ekscesima Moi. ili pak u predrevolucionarnom razdoblju kad reim koji sumnja u vlastitu legitimnost, to vie ini ustupaka opoziciji, to ga opozicija vie optuuje za zloporabu ovlasti i manipulaciju (ibid.). Vjerovanje u figuru autoriteta kao predstavnika velikog Drugog tj. Simbolikog poretka (fantazma 1 ), premee se u sliku uzurpatora, diktatora (fantazma 2 ) koji nas izrabljuje na svoju korist, a to mu se pripisuje kao prekomjerni, ekscesni uitak. Uoimo ovdje funkcioniranje cinizma kroz dijalektiku manjka i suvika. Dok mu se priznaje legitimnost autoriteta (jer iz pozicije velikog Drugog radi za zajedniku Stvar 84 ), ne dovode se u pitanje eventualne zloporabe ili neizravne koristi, ili openito opravdanost blagostanja i uivanja koje omoguava takav poloaj. Prema osobi se ponaa s punim potovanjem, kao da postoji iskljuivo maska autoriteta, premda na neformalnoj razini mogu kolati razliite glasine. Onog trenutka kad se privremeno ili trajno narui pozicija simbolikog autoriteta, slijedi njegovo javno redefiniranje na tragu ekscesnosti ovih, prije ignoriranih ili toleriranih aktivnosti 85 . Dakle, premda se i prije vjerovalo u kompromitirajue informacije, ponaalo se kao da ih nema. Tek s nagrizanjem
iek (1996.: 11.-12.) ovaj lacanovski koncept opisuje kao [predodbeno-simboliki] neuhvatljiv entitet koji se, primjenjen na zamiljanje zajednice, najblie opisuje kao onaj koji ini karakteristinim na nain ivota, tj. nain na koji zajednica organizira svoje uivanje. No, ne moe se svesti na puku sumu obiaja, rituala i simbola. Stvar je ona nadsumativna kvaliteta, ono neto vie, to se doivljava kao da je u njima prisutno i da se kroz nain ivota izraava. lanovi zajednice koji sudjeluju u nainu ivota zajednice vjeruju u zajedniku Stvar, a to vjerovanje ima refleksivnu strukturu svojstvenu intersubjektivnom prostoru, gdje se vjeruje u Stvar jer se vjeruje da drugi lanovi zajednice vjeruju u istu Stvar. Dakle, zajednika Stvar postoji do tada dok lanovi zajednice vjeruju u nju, ona je doslovno posljedica vjerovanja u samu sebe (ibid.). Ona je sublimni objekt npr. nacionalne ideologije.
85 84

to e se i u kolikoj mjeri pojaviti u ovoj opscenoj slici ovisi kako o konkretnim stvarima u koje se npr. neki politiar uputao za vrijeme svoga mandata, kao i toga to je medijima u njegovu radu zapelo za oko. Dakako, bit e i sluajeva kad se nema to pripisati, no, i tada e postojati ova tendencija da se onome tko je izgubio funkciju ili mu je nagrien autoritet, prikae ekscesnost uivanja u njoj. Primjer za posljednji sluaj je Ivica Raan, o kojemu je kruila glasina koja po prilici glasi kako u politiku nije uao zbog bogaenja, kako ga nikada nije zanimala materijalna dobit, ve samo posjedovanje vlasti.

87

percepcije legitimnosti simbolikog autoriteta pojavljuje se njegovo nalije 86 . To nalije moe imati oblik teorije zavjere. Homolognu rascijepljenost meu fantazmama, psihoanaliza uspostavlja i u etikoj dimenziji subjekta. Za razliku od Freuda, Lacan uvodi jasno razlikovanje izmeu tri etike strukture: Idealnog-Ja, kao idealizirane slike osobe, obitelji, zajednice itd., koja izraava ono to elimo biti i vrijednosti koje podravamo, entiteta nastalog putem procesa imaginarne identifikacije; Ja-ideala, kao mjesta s kojeg bismo htjeli biti vieni u pozitivnom svjetlu, tj. instance autoriteta iji pogled elimo impresionirati vlastitim idealnim-Ja. To je mjesto simbolike identifikacije, veliki Drugi koji me gleda i potie da dam sve od sebe, ideal po kojem prosuujem vlastite postupke, koji nastojim slijediti i provesti u djelo; i Nad-ja (Superego) kao kanjavajui, osvetoljubivi, rugajui i sadistiki aspekt prethodne strukture koji je odgovoran za osjeaj krivnje; koji stigmatizira subjektovu izdaju vlastite elje (usp. iek, 2006.: 80.). Nad-Ja je anti-etika struktura koja subjektu neprestano postavlja zahtjev za uivanjem i namee mu osjeaj krivnje svaki puta kad se odrekne vlastite elje na korist razboritih zahtjeva postojeeg Simbolikog poretka koje uspostavlja Ja-ideal. Primarno (ali ne i iskljuivo) ove su strukture instance jednog od temeljnih poredaka: Idealni-Ja instanca je Imaginarnog, Ja-ideal Simbolikog a Nad-Ja Realnog poretka. Za nae razmatranje bitno je specificirati da su imaginarna dimenzija Idealnog-Ja i Ja-ideala sadraj fantazme 1 , dok je imaginarna dimenzija Nad-Ja sadraj fantazme 2 , tj. sablasti u formi ideje o, od neprijatelja ugroene zajednike Stvari tj. zajednice doivljene kao 'ivo tijelo'. Ovdje nam je za razumijevanje cinizma bitan jaz i povezanost izmeu, s jedne strane Idealnog Ja i odreujueg mu Ja-ideala i, s druge strane, Nad-ja. Nad-Ja, prema ovoj teoriji, funkcionira kao ugraeno prekoraenje tj. nepriznata opscena podrka Ja-idealu i sablasna nadopuna Idealnog-Ja. Njihov meusobni odnos shematski moemo prikazati kao na slici 2.
Za razliku od funkcioniranja cinizma, kinizam bi, po pretpostavci, ukazivao na nalije simbolikog autoriteta kad god bi ga uoio, usprkos njegovoj moi. O tome podrobnije u daljnjem dijelu teksta.
86

88

Idealni-Ja
j j lja j v iv Do Do

Predodba o zajednici (f1)

Ja-ideal

Stvar
Drugi

(f2)

Nad-Ja
Slika 2. Shema odnosa triju etikih struktura u iskazivanju cininih teorija zavjera. Svaka stranica trokuta predstavlja po jednu dimenziju odnosa izmeu osnovnih etikih instanci. Odnos izmeu Idealnog-Ja i Ja-ideala sadran je u fantazmi o skladnoj zajednici; odnos izmeu Idealnog-Ja i Nad-Ja u afektivnopredodbenom doivljaju ugroenosti koji se izraava kao slutnja o neprijateljskim namjerama Drugog; a odnos izmeu Nad-Ja i Ja-ideala u oznaavanju, identifikaciji neprijatelja, koji predstavlja dimenziju iskazivanja teorije zavjere. Sve tri dimenzije nastoje obuhvatiti i zatititi neodredivu Stvar koju ugroava Drugi kao strano tijelo. Eksternalizirani u drutvene tvorevine, Ja-ideal je izraen u javnom, slubenom, pisanom zakonu, dok Nad-ja uobiajeno funkcionira u nepisanim pravilima koja javni zakon ni u kom sluaju ne podrivaju ve funkcioniraju kao njegov stabilizirajui oslonac mjesto prekoraenja koje uvruje prekoraeni javni zakon. Ovdje kao ilustraciju takvog odnosa iek (1996.: 97.) navodi primjer iz popularne kulture, tzv. ifru Crveno, iz filma A Few Good Men, nepisano pravilo vojne zajednice koje zahtijeva tajno nono batinanje vojnika koji je prekrio etike standarde marinaca. Takav tajni zakon doputa inae ilegalno prekoraenje eksplicitnih, javnih pravila a funkcija mu je ponovno uspostaviti identifikaciju i koheziju u grupi. Odvija se potajno, pod okriljem noi, dok se u javnosti negira. Ekstreman primjer istoga fenomena je, dakako, Holokaust, kojeg su sami nacisti drali vrstom kolektivne mrane tajne (iek, 2002.b.: 165.), to nikako nije predstavljalo prepreku njegovoj realizaciji. Upravo suprotno. To je sluilo kao njegova
89

Oz nac a va

nje nep ISK r ija AZ te l ja

o o e ug ugr t no s no s i i

UT UT S SL

NJ NJ

libidinalna podrka, javno nepriznati viak-uitka 87 koji se ostvarivao u svijesti o zajednikom sudjelovanju u transgresiji etikih normi i dostojanstva lika njemakog vojnika, to je pojaavalo koherentnost nacistikog kolektiva. Slino je i kod inicijacija ili drugih ritualiziranih prekoraenja, kao npr. karnevalskih lineva i svojstvene im inverzije drutvene hijerarhije, koji imaju funkciju odravanja zajednice putem identifikacije sa samim prekoraenjem javnog zakona, tj. s uitkom njegove suspenzije. Prekrajem potvruju njegovu granicu, njegov okvir funkcioniranja. Pri tome se, u ovom okviru, spomenuti cinizam oituje tako da se...
...izruguje javnom zakonu s pozicije njegove opscene unutranje strane, koju, dakle, ostavlja netaknutom. U onoj mjeri u kojoj je uitak koji ispunjava tu opscenu unutranju stranu strukturiran fantazmama, moemo takoer rei da je ono to cinik ostavlja netaknutim upravo fantazma, fantazmatska pozadina javnog-pisanog ideolokog teksta. Cinika distanca i potpuno oslanjanje na fantazmu su tako strogo povezani: danas je tipian subjekt onaj koji se, iako izraava ciniko nepovjerenje u svaku javnu ideologiju, bez ostatka posveuje paranoidnim fantazmama o zavjerama, prijetnjama i ekscesivnim oblicima uitka Drugoga. (2002.c.: 41. - 42.).

Suprotnost, rascjep izmeu Ja-ideala i Superega, iskazuje se kao meusobno iskljuivanje u prostoru javnosti, pod okriljem javnog zakona. To je prostor utvrenih impersonalnih pravila iz kojih se potiskuje jouissance, uitak koji je sredinja toka identifikacije Superega. Potonji izbija povremeno u javnosti, kao traumatini glas npr. u A Few Good Men kad Jack Nickolson furiozno prizna kako je naredio ifru Crveno, ili kao kad masa na koncertu uzvikuje Ubij Srbina, ili kad netko s pozicije autoriteta u javnosti npr. kae: To je zavjera protiv nae zemlje izazivajui kontrareakciju koja se poziva na javni poredak. U prvom, fiktivnom sluaju kontra-reakcija izraena je u pravnoj sankciji, u drugom sluaju u javnoj osudi. U treem sluaju moemo zamisliti reakcije tipa: To su ozbiljne optube. Kako to mislite?, Zaista to mislite? Imate li dokaze? itd. U sva tri sluaja valja primijetiti uitak u iskazivanju opscenog sadraja. Takoer, posebno je u drugom sluaju znakovita institucionalna tolerancija govora mrnje, koja ukazuje na zajedniku fantazmu o neprijatelju koji
87

Fr. plus-de-jouir. Rije je o viku uitka (jouissance) ponad pukog zadovoljstva (ugode) koji se stvara prisutnou onoga to je potpuna suprotnost zadovoljstvu bola. Bol stvara viak uitka pomou preokreta u-sebi, sredstvima kojima sama materijalna tekstura izraavanja boli (npr. plani glas) potie uitak. Tako npr. odricanje za 'nau' Stvar, povinovanje naredbama, izvravanje egzekucija itd. proizvodi viak-uitka koji se oituje u ekscesivnom, dodatnom muenju i poniavanju rtava. (usp. iek, 2002.b. 163.-165.)
90

ugroava naciju kao nau Stvar vrhunsko otjelovljenje politikog uivanja, a time i cinizma, jer cinici vjeruju samo u uivanje (usp. 1996.: 102., 129.). Kako ve spomenusmo na poetku teksta, cinizam sve visoko hoe reducirati na najnii nazivnik i predstavlja antitezu vlastitom idealizmu kao ideologiji i maskeradi. Govorei tako iz pozicije Superega, cinizam smatra kako velikog Drugog ne treba posve ozbiljno uzimati u obzir. Potrebno je distancirati se od svih simbolikih tvorevina. S niim se do kraja ne identificirati jer nikada ne znate to se zapravo iza toga krije. Meutim, kad postoji akutni doivljaj ugroenosti, kad se pretpostavlja zavjera, cinini je recept kako je potrebno uzeti stvar u svoje ruke i jednom za svagda rijeiti se prijetnje, tj. svih onih koji nam tu Stvar u kojoj uivamo ele ukrasti. Tada se odnos prema percipiranim neprijateljima, bilo da se doivljavaju kao uljezi ili uzurpatori vlasti, artikulira u neku teoriju zavjere. U tom smislu postoji, ve citirana, povezanost izmeu cinike distance i oslanjanja na fantazme. Pri tome, premda se od nje nastoji distancirati, cinizam proputa uvidjeti da simbolika fikcija (fantazma 1 ) - koja sadri sliku funkcionalne cjelovitosti zajednice nadsvedene nekim javnim poretkom - bez obzira na svoju fiktivnost, upravlja njegovim odnosom prema zamiljenoj zajednikoj Stvari, na nain da je, uputajui se u fantazmu 2 , kojom se ukazuje na njenu ugroenost, zapravo ponovo eli zadobiti, povratiti harmonino stanje, osujeenjem zavjere i eliminacijom neprijatelja. Dakle, pojavljivanje iskaza o zavjerom ugroenoj skladnoj zajednici potvruje se da fantazma 1 funkcionira kao nepriznata podrka fantazme 2 . K tome, branei pretpostavljenu zajedniku Stvar, ono u nama to je vie od nas, sredinju, neizrecivu jezgru zajednice, takve se teorije zavjera iskazuju iz specifine subjektivne pozicije - kao da imaju legitimitet govoriti u ime cjelokupnog kolektiva. Iskazuju se s pretpostavkom kao da ih izgovaraju istinski domoljubi, ekskluzivni zastupnici interesa zajednice, oni za koje se pretpostavlja da bi trebali biti referentna toka svake prave vlasti i/ili njeni nositelji. To je npr. jasno izraeno u cinizmu ogorenih graana koji su izgubili povjerenje u svoje voe i javni poredak, u ijem su cinizmu nemalo prije toga bili suuesnici, a sada ga doivljavaju kao podvalu. Kao takvi, izrazito su podatna masa za oblikovanje totalitarnog pokreta kao spasitelja zajednike Stvari.

91

Nadalje, prema iekovoj pretpostavci (1994.: 12., 1996.: 137), cinizam se na razliite naine iskazuje u razdoblju kasnog socijalizma (70-te i 80-te godine 20-og stoljea) i kasnog kapitalizma. Premda oba sistema funkcioniraju samo pod pretpostavkom da subjekti odravaju cininu distancu i ne uzimaju potpuno ozbiljno slubene vrijednosti 88 , razlika meu njima je znakovita i obre uobiajeno shvaanje o kapitalistikom, graansko-demokratskom slobodnom drutvu, utemeljenom na dragovoljnom konsenzusu, argumentiranom uvjeravanju, deliberaciji, kompromisu itd., nasuprot socijalizmu koji se oslanjao na sirovu mo totalitarne prisile (ibid.). U kasnom kapitalizmu javno se iskazuje distanca prema velikom Drugom i skepsa prema bilo kakvoj ideologiji, govori se o post-ideolokom razdoblju, krizi demokratske legitimacije, zatim slabljenju privrenosti organskim zajednicama kao i slabljenju postojeih drutvenih rascjepa, o kraju povijesti, kraju utopija itd. Meutim, s druge se strane u drutvu javlja panini strah od bliskosti Drugoga u kulturalnom smislu, tj. manjinskih grupa, koje se prihvaaju samo u fiktivnoj folkloristikoj dimenziji, sve dok su na sigurnoj udaljenosti, tj. dok se Drugi ne pojavljuje kao blinji. Dri ga se na distanci kako ne bi ugrozio na nain ivota. Kada tu granicu prijee, npr. kad postane jasno uoljiv pored nas kao drutvena kategorija, kad provodi svoje udne rituale i uz njih se iskreno vee, tj. kada iskazuje uivanje u njima 89 i pretjerano se identificira s njima, tada ga se oznaava sumnjivcem, fanatikom, fundamentalistom ili kakvom drugom etiketom kojom se ukazuje na ugroenost vlastite zajednice, koja se zamilja upravo onakvom od kakve se prethodno zauzimala distanca i promovirao pluralitet subjektivnih stajalita. Takvo refleksivno stajalite jasno je izraeno u tzv. postmodernom rasizmu ili metarasizmu (Balibar, 1991. u iek, 1996.: 45.) koje zapoinje zgraanjem nad rasistikim nasiljem i predrasudama, ali dodaje kako te aljenja vrijedne dogaaje treba shvatiti u kontekstu, kao iskrivljen izraz i posljedicu problema to ljudi u suvremenom svijetu gube doivljaj jasne pripadnosti nekoj etnikoj zajednici, pa su zapravo pravi krivci za
To znai da bi bilo koji politiki reim mogao odrati politiki konsenzus na kojem se temelji, njegova dominantna ideologija mora doputati subjektima individualnu distancu ili slobodu u pogledu svojih pravila i propisa te mora biti utemeljen u nekakvoj iroj ili sublimnoj Istini u ije ime e, ako je potrebno, prekoraiti uobiajene moralne zakone i poloiti vlastite ivote (usp. Sharpe, 2008. Izvor: The Internet Encyclopedia of Philosophy: http://www.iep.utm.edu/z/zizek.htm.).
89 88

Pri tome takvi rituali i obiaji ne moraju nuno biti tetni po neke njegove sudionike, kao to je to npr. Hinduski sati.
92

takvo nasilje kozmopoliti, koji u ime multikulturalnosti mijeaju rase i time aktiviraju prirodne mehanizme samoobrane. Takvim se stavom, pod platom antirasizma, u konanici propovjeda apartheid. Dakle, Drugi je prihvatljiv samo dok nije Realni Drugi, jer inae ugroava ovdje nepriznato Realno zajednice tj. nacionalnu Stvar, izraenu na fantazmatskoj razini kao organska zajednica. U takvoj dvostrukoj usmjerenosti javnom distanciranju od ideolokog diskurza s jedne strane i, s druge strane, privrenosti van-diskurzivnoj jezgri uivanja u nacionalnoj pripadnosti, ija je fantazmatska organiziranost otporna na racionalnu argumentaciju i kritiku 90 karakteristina posljedica jest da znatno slabi vjerovanje u mo djelovanja rijei. Kao da su rijei izgubile znaajnost, svoju teinu i obvezujuu snagu. togod da je reeno biva utopljeno u opu ravnodunost; car je gol i mediji navijetaju ovu injenicu, no ini se da nitko za to ne mari, tj. ljudi se nastavljaju ponaati kao da car nije gol... (ibid.). Znai li onda to da i teorije zavjera gube svoj mobilizacijski potencijal u kasnom kapitalizmu? Ili pak jaaju kao specifini, kompaktni, lako razumljiv oblik interpretacije kojim se upravo artikulira skeptinost prema formalnom, apstraktnom okviru funkcioniranja drutva i bezlinim oblicima kontrole (koji jaaju s globalizacijom), kao i prema drugim, organski shvaenim zajednicama? Nasuprot kasno-kapitalistikoj situaciji, u kasnom socijalizmu cinini subjekti se pretvaraju da vjeruju u krutu ideoloku tvorevinu, javni poredak i njegov sustav vrijednosti, deklarativno ga podravaju, dok su zapravo svjesni kako ta ideoloka tvorevina slui kao oblanda, kao orue za legitimizaciju moi 91 . Koordinate njihovog politikog miljenja i djelovanja su na razini igre partikularnih interesa konkretnih aktera koji se prekrivaju platem ideolokih formula hegemonijskog, rigidnog sistema s ogranienim brojem oznaitelja 92 . U sluaju bive Jugoslavije imamo teorije zavjera iz dva smjera. Prvo, spomenuti partikularni interesi odnose se s jedne strane, na nacionalne interese u pogledu kojih se kao jedini branitelji predstavljaju
90

iek (1996.: 32.) smatra kako je poznata teorija autoritarne linosti primjer neuspjene kritike 'iracionalnog', 'neprosvjeenog' insistiranja na specifinom nainu ivota u ime vlastita samouivanja.

iek to plastino prikazuje u intervjuu u Sddeutsche Zeitung (1999.): Uzmimo na primjer jednog tipinog birokrata iz Titovog vremena. Slubeno bi taj rekao: "Ja vjerujem u Tita i socijalizam." Ali privatno bi rekao: "Onima gore stalo je samo do vlasti." To je ta uobiajena cinina distanca. Ja tvrdim da je taj cinini birokrat usprkos tome, posve duboko u svojoj nutrini, gajio enju da voljno vjeruje u dravu i ideale socijalizma. http://www.ldpkula.org/izabrani_tekstovi/dr_zoran_djindjic/buducnost_balkana_-_djindjic_i_zizek.html.
92

91

O tome podrobno vidjeti u Yurchak (1997.)


93

republike komunistike birokracije. Slubeni diskurz recitira formulu bratstva i jedinstva naroda i narodnosti (to je takoer organska metafora), dok se uivanje u nacionalnoj Stvari konstruira kao ukradeno. U tom smislu, iek (1996.: 15. 16.) navodi kako je svaka nacionalnost u bivoj Jugoslaviji izgradila vlastitu mitologiju, pripovijedajui kako su je druge nacije liile vitalnog uivanja, ije bi joj posjedovanje omoguilo ispunjen ivot. Tako su Slovence njihovog uivanja liavali junjaci (Srbi, Bosanci...) zbog svoje lijenosti, balkanske iskvarenosti, zahtijeva za neprestanom ekonomskom pomoi. S druge su strane Slovence Srbi optuivali za pljaku zbog svoje neprirodne marljivosti, krutosti i proraunatosti, te su ih liavali uitka njihova mukotrpna rada profitirajui od preprodaje jeftinih proizvoda iz Srbije itd. Tome moemo dodati kako su Hrvati Srbe optuivali za otimanje prihoda i previsoku zastupljenost u dravnim slubama SRH, armiji itd. to je zapravo optuba da su prisvojili dravu, dok su Srbi Hrvate optuivali za genocidnost, separatizam, razbijanje Jugoslavije itd. Ovakve fantazme izraene kao otvoreni etniki nacionalizam i ovdje kao i u kasnom kapitalizmu iskazuju se iz pozicije Superega, kao nepriznato nalije, dvojnik javnog poretka. Ono to je znakovito za socijalistiki totalitarni poredak, dok god je funkcionalan, jest da se javni nositelji takvih ideja konstantno osuuju kao neprijatelji poretka, kontrarevolucionari, nacionalisti itd. Dakle, teorijom zavjere se odgovara na teoriju zavjere. To su teorije zavjera iz drugog smjera. Teorije zavjera o neprijateljima socijalistikog poretka, takoer proizlaze iz Superega, iz fantazme 2 a ne iz pozicije Ja-ideala, kako bi se moglo prebrzo zakljuiti. Naime, kod ovih se teorija zavjera kao sredinja jezgra zajednice uspostavlja socijalistiko drutvo, radnika Stvar bratskih naroda, a kao vrhunska vrijednost radikalni egalitarizam u ijem ispunjenju i uivanju prepreku predstavljaju nacionalisti, ali i oni koji je na druge naine ugroavaju, npr. etatisti, birokrati, tehnokrati itd. Dakle, prisutna je identina logika krae uitka, samo je rije o dva sukobljena poimanja zajednice. U prvom sluaju je zajednica zamiljena po etnikoj a u drugom sluaju nad-etnikoj formuli. Kad govorimo o potonjoj, cinizam ovdje funkcionira na taj nain da, premda postoji distanca prema simbolikoj fikciji socijalistike zajednice, izraena na privatnoj razini, u situaciji doivljajne ugroenosti pribjegava se fantazmi 2 koja je nalije vjerovanja u tu istu simboliku fikciju, prvenstveno kao odreenu zajednicu, i izraz pokuaja
94

njenog ponovnog zadobivanja. Kako nema distance prema simbolikoj fikciji na razini javnog diskurza, tada se fantazma o neprijatelju i na toj razini ozbiljno doivljava i otvoreno izraava 93 . To se oituje kao izrazita osjetljivost na odranje statusa privida funkcionalnosti i osjetljivost na svaki oblik kritike sistema, pa tako i na nacionalistike ispade, to je, po ieku (1994.: 12.) sasvim suprotno od kasnog kapitalizma izraz gotovo paranoinog vjerovanja drave i vladajue partije u mo rijei, ...kao da neki maglovit kritiki nagovjetaj u beznaajnoj pjesmi objavljenoj u niskotiranom knjievnom asopisu ili esej u akademskom filozofskom asopisu posjeduje sposobnost da detonira cjelokupan socijalistiki sistem.(1996.: 139.). Da bi se to dogodilo ipak je bilo potrebno povezivanje srbijanske komunistike elite s nacionalistikim intelektualcima i preuzimanja njihova programa. U imaginariju tog pokreta znakovito je cinino spajanje sablasnih fantazmi socijalistike i nacionalne zajednice u proizvodnji neprijatelja. Pod egidom uspostavljanja jednakosti s drugim republikama i ruenja otuenih birokracija putem antibirokratske revolucije, provodi se nacionalna homogenizacija i mobilizacija hegemonijskog pokreta koji, kad prijee tadanje republike granice, vrlo brzo dobiva iskljuivo nacionalno obiljeje 94 . Nadalje, ta opsesivna privrenost nacionalnoj Stvari, tj. isto fantazmatsko uporite je upravo ono to nastavlja postojati i nakon raspada komunistikog ideolokog sistema (1996.: 23.) tj. nakon uruavanja jednog i poetka izgradnje drugog Ja-Ideala. iek smatra kako se nacionalistiki ovinizam u Istonoj Europi pojavljuje kao svojevrsni amortizer, kao nain zatite od traumatine dezorijentiranosti - usmjeren protiv iznenadne izloenosti kapitalistikoj otvorenosti i svojstvene mu neuravnoteenosti - koji se nadaje kao zahtjev za uspostavljanjem stabilnog drutvenog organizma. Premda u SFRJ poetkom 80-ih godina postoji nezadovoljstvo kao izraz ekonomske krize zbog manjka novih inozemnih kredita, kaotinog stanja ekonomije, neizvjesnosti i nesigurnosti, uz istovremeno promoviranje trinih naela (usp. Jovi, 2003.: 28.), kriza koja e se dijelom transponirati i na zlokobne ideje o razlozima ekonomske nejednakosti meu
S tim je sukladna iekova (1996.: 125.) konstatacija kako u totalitarnom poretku Superego preuzima javni prostor.
94 93

Eto jo jedne teorije zavjere.


95

republikama, tom faktoru treba pridodati odluujuu ulogu srpskog nacionalnog pokreta na elu s Miloeviem kao glavnog imbenika u aktiviranju ostalih nacionalizama s kraja 80-ih i poetka 90-ih 95 . Kako se u tim previranjima i radikalnom preokretu simbolikog identiteta drutva eljeni stabilni drutveni organizam iskustveno doivljava kao etniki definirana nacija, uzrok svake drutvene neravnotee poprima oblik nacionalnog neprijatelja. U tom e se imaginariju nacionalne ugroenosti s uspostavom novih drava, iz perspektive organske zajednice, smjetati prijetnje od obnove komunizma, elementi otuenog civilnog drutva, drugih etnikih zajednica i drava te velikih sila, u obliku teorija zavjera. Perspektiva iz koje se konstruira neprijatelj suprotna je, na razini oznaitelja, onoj u kasnom socijalizmu o neprijateljima poretka, koji ih uspostavlja iz pozicije simbolike identifikacije tj. iz pozicije dravnog poretka i njegove totalitarne ideologije, ali po istoj logici, koja shvaa i nastoji uspostaviti dravu kao organsku nad-etniku zajednicu (usp. iek, 1996.: 28.) 96 . Umjesto socijalistike zajednice, kao vrhunska vrijednost i javno utjelovljenje politikog uivanja postaje organska nacija. Preko pokreta koji se predstavlja ekskluzivnim predstavnikom nacionalnog interesa, organska nacija zaposjeda mjesto vlasti novog, demokratskog poretka - koje bi trebalo ostati prazno, a priori nezaposjedivo i nevezano uz mit etnikuma ime ga ograniava u njegovom funkcioniranju kao vladavini prava i ini ga formalnim okvirom prema kojem postoji nepriznata distanca. To znai da, premda je vladavina prava osnova legitimacije vlasti, njegova primjena znatno ovisi o procjeni elite na vlasti poklapa li se njegovo potivanje s radom za nacionalnu Stvar. Pod izlikom takvog vieg cilja, obrane nacionalnih interesa, pod prijetnjom unutarnjih i vanjskih neprijatelja,
95

O Miloevievoj vanosti iek, u intervjuu za La Republicu (koji prenosi NIN, 29.11.2007.) govori na sljedei nain: Ja...smatram da je upravo Miloevi 'ubio' Tita. Upravo je on dokrajio ve krhku ravnoteu u raspodeli moi meu igraima i to na jedini mogui nain - potpisavi ugovor sa avolom, udruivi se sa nacionalistima".

Premda se u socijalizmu teorije zavjera iskazuju prema 'neprijateljima poretka', dakle iz pozicije moderne socijalistike ideologije, treba imati na umu, kako to pokazuje Vlaisavljevi (2004.) da je u sluaju SFRJ bio prisutan spoj dvaju vokabulara moderne politike i tradicionalne etnike zbilje koji se izraavao u trostrukom simbolikom uparivanju: II svj. rata kao 'komunistike revolucije' i 'narodnooslobodilake borbe', subjekta povijesti kao 'radnike klase' i 'naroda i narodnosti', te poimanja drutvene zbilje kao 'slobodnog komunistikog drutva' i 'bratstva i jedinstva'. U tom pogledu su i teorije zavjera po svom sadraju usmjerene na politiko-ekonomske (etatisti, tehnokrati, birokrati itd.), ali i etnike kategorije neprijatelja (nacionalisti, poraene snage u II svj. ratu itd.). Slabost ovog konkretnog koncepta 'drave kao organske zajednice' oitovao se upravo u ostanku u pluralu, uniji
96

96

cinizam se ostvaruje u ignoriranju, izigravanju i zaobilaenju naela pravne drave te njihovoj zlouporabi na korist partikularnih etnikih, stranakih, frakcijskih, osobnih i drugih ciljeva. Time cinizam vladajuih pokazuje slinu javnu identifikaciju s poretkom, kao i u kasnom socijalizmu, od njega se zapravo distancirajui radi ostvarenja partikularnih interesa - to u Hrvatskoj postaje sve oitijim tijekom 90-ih u pretvorbeno-privatizacijskim poslovima, borbi za vlast, zlouporabi institucija itd. - dok se nacionalna Stvar otvoreno doivljava ugroenom, u poetku zbog stvarne ratne opasnosti, da bi se isti diskurz kasnije koristio za delegitimiranje neposrednih politikih protivnika i ostalih pretpostavljenih neprijatelja. Kad takva politika opcija izgubi vlast i dalje e, iz pozicije autentinih branitelja volje etnikuma, kritizirati svoje oponente i njihove poteze kao tim interesima inheretno suprotstavljene, tj. kao protunarodne i protudravne. S demokratskom konsolidacijom takav bi diskurz trebao gubiti na svojoj vanosti i pojavnosti. Transformacija cinizma trebala bi se odvijati prema obliku kakav je svojstven kasnom kapitalizmu. Dosadanje razmatranje pokazuje na koji nain funkcionira teorija zavjere unutar cinizma kao opeg okvira politike subjektivnosti. Meutim, time smo zahvatili samo jedan tip teorija zavjera. Pretpostavka je da postoji jo jedan tip teorija zavjera koje su svojstvene kinizmu. Cinizam koji Sloterdijk odreuje kao prosvijeenu krivu svijest (1992.: 21.), koja se ne osjea pogoenom od kritike ideologije (ibid.), skriveni zli pogled (20.), nihilistian, ogoren, dvolian; koji podrava svjetonazor u koji iskreno ne vjeruje i pretpostavlja vlastitu poziciju mudrog autoriteta lienog iluzija suprotstavljen je kinizmu kao vedroj drskosti, neuglaenosti, plebejskom podsmjehu i ironinosti usmjerenoj na cinizam vladajuih. Kinizam se suprotstavlja vladajuim laima (110.), patetinom, uzvienom i mrtvaki ozbiljnom tonu slubene ideologije i razotkriva njihove sebine interese, nasilnost i okrutne tenje k moi (usp. iek, 2002.: 50.). U svojoj sumnjiavosti kinizam artikulira rezervu graanskog ivotnog osjeaja protiv politike [shvaene] kao apstraktne, u lane visine silom izdignute forme ivota koja se doivljava kao ...ugroavajui odnos prisile meu ljudima, sfera sumnjivih karijera i upitnih ambicija, mehanizam otuenja, ravnina rata i socijalne nepravde ukratko
etnikih zajednica i nemogunosti zamiljanja neke proto-etnike junoslavenske zajednice, pa su stoga na toj razini izostale teorije zavjera.
97

onaj pakao, koji namee egzistenciju silovitih drugih nad nama. (Sloterdijk, 1992.: 113.). U novovjekovnom povijesnom razvoju sve vee drutveno organizirane ozbiljnosti i stvaranja javne seriozne utogljenosti (125.) dolo je do osakaivanja kinikih impulsa koji su nekada obitavali u gradskim sredinama, na sveuilitima, karnevalima i meu boemima (ibid.). Ovome popisu dodajemo teatar i neke oblike pisane rijei, posebice novinske, koji fukcioniraju kao svakodnevni stup javnosti, kojima s vremenom slabe satiriki i kritiki potencijali. No, bez obzira na konstataciju otupljenosti kritike otrice i ope banalizacije masovnih medija, kao i njihovom cinizmu 97 , smatramo kako kiniki potencijali jo uvijek postoje u razliitim oblicima javnog djelovanja, posebice u politikom novinarstvu. Upravo (nesenzacionalistika) usmjerenost na razotkrivanje politikih afera, sukoba, frakcijskih borbi, tajnih politikih ciljeva, malverzacija, korupcije, organiziranog kriminala, zlouporaba, nepravilnosti u radu i sl., koje ukazuju javnosti na tzv. mranu stranu politike i djelovanje konkretnih politikih aktera u takvim skrivenim procesima, smatramo znaajnim podrujem u kojem se iskazuju kinine teorije zavjera kao znakovit interpretativni obrazac. Po svom usmjerenju takve se teorije zavjera odnose na one koji posjeduju politiku mo, s namjerom njihove interpelacije u pogledu odgovornosti, moralnosti, dosljednosti itd. te njihova raskrinkavanja. One nastoje besramno ukazati na golu istinu, bez dlake na jeziku i izriu se sa pozicije glasa javnosti, odnosno apstraktno shvaene pozicije graanina zainteresiranog za vlastitu i zajedniku dobrobit. U njima se realizira ono to Fenster (1999.: 86., 93.) naziva udnjom za transparentnim odnosima s velikim Drugim. Takoer, zbog bavljenja negativnim sadrajem ne mora ih uvijek krasiti vedrina kakvu kinizmu Sloterdijk na opoj razini pripisuje, ali svakako su mu svojstveni otvorenost, drskost i ironinost. Ako je formula cinizma oni znaju to ine, ali to ipak i dalje ine, formula kinizma je oni znaju to oni gore ine i to prokazuju i (manje ili vie glasno) ismijavaju. U ovoj verbalnoj formuli izraeno je i svojevrsno stupnjevanje, putem kojeg elimo preciznije definirati kinizam i njegovo zavjereniko miljenje. U tom smislu smatramo kako su nune sastavnice kinizma sumnjiavnost prema eliti moi (na vlasti) i spremnost na raskrinkavanje, otkrivanje javnosti njihove prijetvornosti, cinizma, sudjelovanja u sumnjivim poslima itd., dakle,
O cinizmu medija vidi ire u Sloterdijk (1992.), poglavlja II.B.2. kola proizvoljnosti informacijski cinizam, tisak; i IV.13. Hopla ivimo li? Novosadrajni cinizmi i povijesti o tegobnome ivotu.
98
97

prikazivanje naina na koji elita subvertita poredak na koji se poziva. Sastavni element takve interpretacije je uvijek i odreeni emocionalni ton koji moe ii od sarkazma, ak i s primjesama otvorene zabrinutosti ili razoaranosti, preko ironije, pa sve do satire koja naglaava ljudsku glupost. Kakvu e emocionalnu obojenost zadobiti neka kinina interpretacija ovisi kako o procijenjenoj tetnosti i posuvraenosti spornog dogaaja, istaknutosti odreenih njegovih aspekata ili aktera, ali i stila onoga/one koji/koja interpretira. Pri tome, trebati imati na umu da to to kinizam ne uzima za ozbiljno ideoloku pozu elite ne znai da sam nije ozbiljan. Takoer, kinizam ne prisvaja relativistiku perspektivu. Idealtipska figura kinizma, koja se danas ostvaruje u fragmentima, jest dvorska luda, nekada zatiena upravo svojim statusom, kojoj je oruje lucidni iskaz tj. ono to se smatra pronicljivom istinom o zlouporabi i borbama oko politike moi. Kinizam je ozbiljno alergian na pozu ozbiljnosti vlasti i utemeljen je na moralno-kritikoj razdraljivosti prema autoritetima (Halsall, 2005.: 170.). Naelno, kinine teorije zavjera trebale bi, za razliku od cininih, imati pozitivan demokratski potencijal, kao sredstvo iznoenja prljavog rublja najmanje loeg poretka vlasti. Moda je najbolji primjer konfrontacije jedne cinine i kinine teorije zavjere u Hrvatskoj iznesen 30. rujna 2000. godine, prva u HDZ-ovom proglasu hrvatskom narodu 98 , a druga u odgovoru Predsjednika RH 99 .
98

U HDZ-ovu proglasu istie se da se zadnjih dana u Republici Hrvatskoj odigravaju dogaaji iz kojih je oito da je na djelu scenarij svjesnoga slabljenja snage i suvereniteta hrvatske drave, s krajnjim ciljem uvoenja Republike Hrvatske u balkansku asocijaciju u kojoj bi doskora izgubila samostalnost i nezavisnost, te bi opet jednom u povijesti bila izbrisana sa zemljovida suverenih drava. Od poetka vladavine treesijeanjskoga reima, u kojemu glavnu rije vode komunisti proeti protuhrvatskim duhom, glavne metode osvetnikoga udara bili su oni koji su stvarali hrvatsku dravu i oni koji su je obranili od srpske agresije. Svjesno je izazivana radikalizacija hrvatske politike scene i razdor hrvatskoga narodnog bia, a naini obrauna sa svima koji su pruali otpor represijama i izazivanju straha poprimili su razmjere reimskoga terorizma. in predsjednika Republike Hrvatske smjenjivanje i umirovljenje hrvatskih generala izraslih u Domovinskom ratu znai obezglavljivanje Hrvatske vojske i razaranje obrambene snage hrvatske drave. To je zadnji u nizu poteza stalnoga i upornoga rastakanja sluba i institucija zaduenih za sigurnost zemlje, kriminaliziranja obrambenoga i osloboditeljskoga Domovinskog rata, hrvatskih branitelja i zapovjednika, osveta hrvatskim domoljubima koji su na politikom i vojnom polju ostvarili vjekovnu tenju hrvatskoga naroda za nezavisnom, samostalnom i suverenom hrvatskom dravom....HDZ poziva hrvatske demokratske parlamentarne stranke da razmotre povijesni smisao i posljedice svoga sudionitva u vlasti koja rashrvauje Hrvatsku i gura je u provaliju gospodarske, socijalne, politike i sigurnosne krize. Komunistiki reim protuhrvatskoga duha povijesni je anakronizam koji e biti sruen jedinim pravim, civiliziranim orujem - voljom naroda izraenom na izborima, ovaj put prijevremenim izborima za Zastupniki dom Hrvatskoga dravnog sabora, koji trebaju biti raspisani u najkraem moguem roku. Neka ivi jedina nam i vjena Hrvatska! (HTV Arhiv, 30.09.2000.)

99

to e im to da idemo na nove izbore, vie ih nee biti u Saboru, a sad ih ima barem neto, kratko je prokomentirao proglas HDZ-a predsjednik Mesi. Rekao je da se tek sada vidi tko stoji iza svega.
99

Pitanje koje se ovdje postavlja jest kako unutar psihoanalitikog okvira shvatiti kinizam i teorije zavjera koje mu se pripisuju. Razmotrimo to prvo u pogledu fantazmatske a zatim ire, etike strukture subjekta. Kao i cinian subjekt, kinik je svjestan rascjepa izmeu ideoloke krinke i doivljene realnosti, tj. izmeu slike zaokruene, skladne cjeline politikog poretka zajednice i partikularne igre interesa i borbe za mo politikih elita. Ovdje valja uoiti dvije razlike u odnosu na cinizam. Za razliku od cinizma kojemu se fantazma 2 najee odnosi na neprijatelja zajednice, iji status tek povremeno mogu zadobiti politike elite koje se doivljavaju kao sumnjivi branitelji tijela nacije, kinizam redovito smjeta elite moi u fantazmu 2 . Druga je razlika ta da se kinizam ne ponaa kao da rascjepa nema. Dok cinizam funkcionira tako da se uz fantazmu 1 , fantazma 2 odrava na razini slutnje i pojavljuje u javnom diskurzu tek s doivljajem ugroenosti, kinizam jasno ukazuje na rascjep izmeu njih. Putem kininih teorija zavjera otvoreno se ukazuje na carevu ogoljenost i cininu dvolinost. U tom smislu, cinine su teorije zavjera u pravilu reaktivan fenomen jer se javljaju kao odgovor na kriznu situaciju, dok kinine teorije zavjera mogu biti i proaktivne u ukazivanju javnosti na one procese i zbivanja koji bi inae proli neopazice, bez izravnog izazivanja krize, kao npr. tajni sastanak kljunih aktera radi prodaje tvrtke u dravnom vlasnitvu. Time bi samo otkrivanje malverzacije moglo proizvesti krizu. Sloterdijk ide ak i dalje kad tvrdi da je kinizam ivotna filozofija krize (1992.: 131.) unutar koje je mogue realizirati sreu u kontekstu permanentne neizvjesnosti. Kinizam ne govori jezikom visokog moraliziranja koje vodi preozbiljnu i depresivnu raspoloenju (132.) ve nauava ograniavanje zahtjeva, savitljivost, prisebnost duha, oslukivanje naloga trenutka (131.) u kojem e se izraziti principijelna drskost u razotkrivanju pozerstva vladajueg cinizma. Tako opisan, kinizam bi ve presijecao, prolazio kroz fantazmu 1 o harmoninome funkcioniranju zajednice i njenog javnog poretka. to dolazi na mjesto fantazme 1 ? Smatramo kako su kao kinina reakcija openito dvije mogunosti na raspolaganju. U najboljem sluaju namjesto fantazme 1 dolazi ideja o neskladu, manjku trajnog ujedinjujueg entiteta u obliku zajednike Stvari, tj. ideja o nemogunosti uspostave zajednice kao zaokruene organske cjeline. To, dakako, ne
Ja se ispriavam jer sam rekao da postoje neke grupe ili pojedinci u HDZ-u, a oito iza svega stoji vrh HDZ-a. (HTV Arhiv, 30.09.2000.)
100

znai odustajanje od ideje zajednice, nego samo identificiranje s njenom unutarnjom antagonistinou izmeu unitarizacije i partikularizacije. Identian bi bio stav u pogledu identifikacije s dvosmislenou demokracije kao poretka koji se odnosi na prihvaanje i pokuaj institucionalizacije nesklada i proturjeja izmeu vladavine prava, gdje su zastupljeni individualni interesi i osigurano potivanje ljudskih sloboda te, istovremeno, ureenja drutva na nain koji veina smatra pravednim (Stavrakakis, 2003.: 100.) 100 . Uz ovakvo post-fantazmatsko stajalite logina je posljedica negativna, kinina reakcija na ideologiju i cinizam elite. U tom pogledu Stavrakakis (116.) parafrazirajui ieka (1993.: 1. 2.) naglaava da, ako se danas uope moe govoriti o dunosti kritiki nastrojenih intelektualaca, onda je to dunost da stalno naglaavaju mjesto ove praznine, nesvodivosti Realnog na Simboliko, osobito onda kada se novi poredak (novo zaposjedanje tradicionalne politike) stabilizira i pokuava zamaskirati ovaj manjak u velikom Drugom nemogunost uspostave drutva kao trajno integrirane i skladne cjeline pozivanjem na neko jedinstveno pozitivno naelo. U tom je smislu referentna toka demokratskog poretka simboliko prepoznavanje nemogunosti konane totalizacije (121.). To u krajnjem sluaju znai identifikaciju s drutvenim simptomom. Druga je mogua reakcija da se, umjesto presjeene identifikacije sa zajednikom Stvari, izraene u nekoj totalizirajuoj simboliko-imaginarnoj tvorbi, uspostavi novi sublimni objekt koji vie ne bi imao karakter organske zajednice, ve bi ukljuivao neki oblik simbolike, sekundarne identifikacije, npr. samo s politikim poretkom liberalno-demokratskog tipa i svostvenim mu ideologijama, s pretpostavkom da bi njihovo potpunije ostvarenje dovelo do skladnijeg, slobodnijeg i pravednijeg drutva. Takvo stajalite prepoznaje nemogunost totalizacije i zapravo sublimacijom kreira sueni oblik fantazme 1 ije ostvarenje projicira u budunost. Ono se odrie mitologizacije zajednice ali i dalje, na neki nain, idealizira politiki poredak. Iz ove, kao i iz prethodne pozicije takoer se moe kritizirati npr. korumpiranost postojeeg poretka i elita koje na temelju njega ostvaruju vlastite interese na tetu
100

Primjer institucionalizacije politikog antagonizma su periodini izbori kao in razgradnje postojeeg drutvenoga zdanja (Lefort, 1981., u iek, 2002.: 201.), suspenzije sedimentirane politike zbilje, ali i mehanizam koji osigurava uspostavljanje privremenog, netotalitarnog jedinstva u formi vlasti koja nastupa u ime cjelokupne zajednice kao i artikulacije partikularnih politikih snaga koje simboliziraju temeljni antagonizam.
101

ostalih, inei to manje ili vie smiljeno. No, pitanje je koliko ovaj drugi tip kinine svijesti ostaje naivniji od cinizma kojeg kritizira jer se na razini fantazme 1 vezuje uz niz formula prigrljene ideologije kojima bi se poredak trebao unaprijediti, ime otupljuje otricu vlastite kritike i subverzije jer omoguuje cininu kritiku vlastite ideologije (usp. iek, 2002.: 51.) koja se moe kretati od uobiajene osude za pretjerano identificiranje, do projektivne optube za neiskrenost i cinizam. U pogledu etike strukture subjekta, opisana dva tipa kinizma, presijecanjem fantazme 1 svaki na svoj nain redefiniraju amalgam Idealnog-Ja i Ja-ideala. Prvi u potpunosti naputa idealistinu sliku zajednice i njenog poretka kao etiki sklad kojem valja teiti i zamjenjuje je na razini Ja-ideala simbolikom identifikacijom s manjkom, praznim mjestom vlasti, prepoznavanjem postojanja temeljnog Realnog antagonizma koji se na razliite naine moe simbolizirati, tj. artikulirati u razliitim drutvenim i politikim snagama. To stajalite kritiki se odnosi prema svakom pokuaju zaposjedanja i ispunjavanja tog praznog mjesta putem kakvog fantazmatskog sadraja, tj. ideoloke pripovjesti kojom se opravdava odreeno djelovanje, a u ijoj pozadini prepoznaje partikularni interes. Ove se kritike mogu izraziti kao teorije zavjera. Takva pozicija takoer moe ukljuiti specifinu, javnu identifikaciju sa simptomom Drugog, tj. onim to je sadraj opscenog Superega nekog ideolokog diskurza koji se kritizira. Npr. na antisemitski, rasistiki, nacionalistiki, homofobni, seksistiki ili drugi slian diskurz moe se odgovoriti identifikacijom s njihovim simptomom, tj. javnom artikulacijom pozicije stigmatiziranih i iskljuenih. Moe se primjerice tvrditi da je uinkovita borba protiv antisemitizma mogua tek kad se Holokaust prepozna kao dio zajednike, a ne samo idovske povijesti, kad svatko shvati da je mogao biti rtva nacistike zavjere ili to moe postati u sluaju jaanja pokreta slinih nacizmu (usp. Stavrakakis, 2003. 114. 115.). Time se zapravo na drukiji nain, koji uvjetno moemo nazvati postfantazmatskim, ponovno uspostavljaju Idealni-Ja i Ja-Ideal. Drugi tip kinizma takoer vie ne zamilja Idealni-Ja zajednice kao organizam, ali Ja-ideal i dalje zadrava fantazmatsku strukturu usmjerenu na ostvarivanje vrijednosti koje bi poredak trebao promovirati i omoguavati. Ja-ideal je mjesto odakle se kritizira elita. Njihovo konkretno ponaanje podvrgava se standardima npr. zapisanima u Ustavu i pozitivnim zakonima drave, kao i vrijednostima prigrljene
102

ideologije. Ovakav, kao i prethodni, kinizam funkcionira kao glas javne savjesti i upozorenja svaki put kada uoi odstupanje, zaobilaanje i krenje pravila drutva, odnosno rascjep izmeu onoga to elita govori i onoga to ini. To je kritiki graanin koji openito, difuzno podrava sustav i vjeruje u njegove mogunosti, ali je sumnnjiav prema svakom potezu vladajuih. Sukladno razmatranju o cinizmu i kinizmu, u konkretnom kontekstu politikih zbivanja i procesa u zadnja tri desetljea, moemo pretpostaviti kako e se: u okviru socijalistikog poretka poetkom 80-ih prvo pojaviti one cinine teorije zavjera koje prokazuju njegove neprijatelje. Cinine su zbog svojih strukturalnih obiljeja i zbog toga to im je funkcija odrati privid funkcionalnosti tadanjeg sistema i svode probleme u funkcioniranju na neprijateljsko djelovanje; S uruavanjem socijalistikog sistema i jaanjem, prije svega srpskog nacionalnog pokreta, trebale bi se u Hrvatskoj javiti, ne nuno zavjerenike, uglavnom kinine interpretacijske reakcije na cinine teorije zavjera koje nastaju prvenstveno u Srbiji, s postupnim razvojem zavjerenikih interpretacija o manipuliranju srpskim nacionalnim pitanjem i izvozom antibirokratske revolucije, te pokuajem uspostavljanja srpske hegemonije u SFRJ, to dovodi do sve vee nacionalne homogenizacije i u Hrvatskoj. Pretpostavljamo da je rije uglavnom o kininim teorijama zavjera; Nakon promjene drutveno-politikog poretka, u zavrnom procesu raspada SFRJ i Domovinskom ratu, dolazi do zavjerenikih interpretacija o udruenom djelovanju JNA, srbijanske vlasti, pobunjenih Srba u Hrvatskoj, pete kolone, meunarodnih otpora priznanju i zaustavljanju agresije itd. Ovaj niz teorija zavjera moe biti izraz kako kinizma tako i cinizma. U prvom sluaju rije je o zabrinutosti zbog prijeteeg, a kasnije otvorenog ratnog djelovanja tadanjeg armijskog vrha, srbijanskog elnitva i dijela Srba u Hrvatskoj, koje se iskazuje u formi iitavanja i raskrinkavanja njihovih pravih namjera kao hegemonijskog, protudemokratskog, i anticivilizacijskog ponaanja. U drugom sluaju, kao cinino stajalite, teorije zavjera prema istim akterima bile bi usmjerene prema smiljenom homogeniziranju vlastitih redova, utemeljenom na nacionalistikoj ideologiji tj. mitologiziranju etnikuma. Sa zatezanjem meunacionalnih odnosa i razvoja ratnih zbivanja u BiH javljaju se teorije zavjera u pogledu djelovanja Srba, a zatim i Muslimana protiv Hrvata koje takoer mogu imati obiljeja oba tipa. Na unutarnjem planu Hrvatske nova vlast takoer bi trebala
103

izraavati cinine teorije zavjera u pogledu straha od obnove starog reima, udruga civilnog drutva, oporbenih stranaka, meunarodnih organizacija itd., sukladno dinamici razvoja i uruavanja autoritarno-populistikog reima. Ovdje bi kinine teorije zavjera bile usmjerene prije svega na kritiku autoritarnog i kriminalnog ponaanja vlasti. Nakon promjene vlasti i dalje u 2000-im godinama, u okviru cinizma moemo oekivati teorije zavjera bive vladajue garniture o njihovom politikom progonu, protuhrvatstvu nove vlasti, medija i kritike javnosti, plaenje avetima komunizma i obnovom Jugoslavije u obliku trgovinske ili carinske unije, zavjeri protiv generala, ugroenosti Hrvatske od Haakog suda i Europske unije itd. Kinine teorije zavjera u ovom razdoblju usmjerene su na rasvjetljavanje sprege politike i kriminala, ratnih zloina s hrvatske strane i njihovo zatakavanje, sudjelovanje Hrvatske u ratu u BiH, te nezakonito djelovanje tajnih slubi u rukama vladajue stranke tijekom 90-ih godina; kritiku aktualnog politikog ponaanja bive stranke na vlasti, njenih satelita i genarala, ali i na problematino djelovanje nove vlasti, neispunjavanje obeanja i sabotiranje razotkrivanja prljavog rublja iz 90-ih; politike borbe i previranja na politikoj sceni; zatim o korupciji u politici i dravnim institucijama te hipokriziji kako koalicijske, tako i nove HDZ-ove vlasti u borbi protiv korupcije, zatakavanju afera itd. Rezimirajmo dosadanja razmatranja s ciljem odreenja kriterija i

operacionalnog razlikovanja tipova teorija zavjera: (1) Sukladno kriteriju izraavanja osnovnog drutvenog antagonizma, cinine teorije zavjera govorile bi u ime integracije i homogenizacije zajednice, kao i totalitarne i autoritarne vlasti, ovisno o vremenskom razdoblju istraivanja. To su teorije koje govore iz pozicije (ili u ime) centra politike moi i nastoje braniti monolitno zamiljen sustav i neki oblik organski zamiljene zajednice. Ovdje nije rije o nerefleksivnom dogmatizmu, kako bi se moglo u prvi mah pomisliti, ve o nainu funkcioniranja cinizma u uvjetima koji se doivljavaju kriznima. Cinizam uobiajeno funkcionira po formuli Oni znaju to ine, no, to i dalje nastavljaju initi., to znai da se iskazuje kao dvolinost u interpretaciji politikih zbivanja deklarativnim prihvaanjem javnih interpretacija i uputanja u slutnje o pravim motivima i ciljevima aktera, to je plodno tlo za interpretiranje putem teorije zavjere. Kad se situacija percipira kao opasna ili se samo takvom prikazuje, tada u javnost izbija teorija
104

zavjere, bilo da je rije o politikoj grupaciji (npr. stranci ili koaliciji) koja nastoji ouvati ili povratiti vlastitu poziciju moi i/ili provesti odreeni vie ili manje agresivni hegemonijski projekt, bilo da je rije o ogorenim i sumnjiavim graanima. U svim ovim sluajevima pojmovno se reducira javni diskurz kako bi se to efikasnije obranilo zamiljeni izvor uitka, a to je kao ivi organizam predoena zajednika Stvar. (2) Za razliku od prethodnih, kinine teorije zavjera govore iz pozicije partikularnih, fragmentacijskih i u krajnjem sluaju individualnih snaga 101 . One s periferije kritiziraju elitu moi (na vlasti), ukazujui na rascjepe koje cinici preuuju, osim ako ne osjeaju ugroenost. Premda mogu biti u jednakoj mjeri ogoreni politikim zbivanjima, ponaanjem elita i funkcioniranjem poretka kao i cinici, od njih ih razlikuje barem djelomino naputanje osnovnog fantazmatskog okvira. U tom smislu se ili identificiraju s nemogunou uspostave zajednice kao harmonine cjelovitosti te s demokratskim poretkom utemeljenim na trajno nezaposjedivom mjestu vlasti, pa svake takve pokuaje ridikuliziraju ili prokazuju kao opasan politiki in; Ili svoju prijanju identifikaciju sa zajednikom Stvari sublimiraju u Ja-ideal, izraen u nekoj demokratskoj ideologiji, iz kojeg onda kritiziraju postupke posjednika politike moi. U kontekstu istraivanja pojavnosti i dinamike pojavljivanja teorija zavjera u posljednjih 28 godina, ove specifine pretpostavke pokuat emo provjeriti na dva naina: putem analize diskurza, specificirajui navedena obiljeja teorija zavjera u pitanjima koja ovakva analiza postavlja, kao i u analizi faktorske strukture teorija zavjera u anketnom istraivanju. Putem analize diskurza, koju emo uskoro detaljno objasniti, pokuat emo utvrditi simbolike i imaginarne aspekte teorija zavjera, oslanjajui se na prethodna psihoanalitika razmatranja. Prije toga emo uvodno odrediti to podrazumijevamo pod diskurzom, diskurzivnim tvorevinama kao i to kakvoj se tradiciji istraivanja diskurza priklanjamo, to emo zatim koristiti kao osnovu za objanjenje daljnih obiljeja teorija zavjera.
Pri tome ne treba zaboraviti da svaka fragmentacija opet moe uspostavljati neko parcijalno jedinstvo, kao to se u krajnjem sluaju i individualizam esto poziva na univerzalno vaenje, npr. prava i sloboda.
105
101

5. Teorija zavjere kao diskurzivna tvorba


Cilj ovog poglavlja je viestruk. S jedne strane nastojimo povezati navedene teorijske postavke psihoanalize s foucaultovskim poimanjem diskurza. Time elimo ukazati na srodnost i povezanost ovih pristupa, ali i na specifinost ovog teorijskoanalitikog konglomerata. To takoer inimo kako bismo kod itatelja stvorili specifian obzor oekivanja tj. predodbu o tome to uope analiza diskurza moe naznaiti i iitati iz tekstualnog materijala. Nadalje, cilj nam je uspostaviti detaljniju tipologiju teorija zavjera koja je povezana s njihovom prihvaenou i mobilizacijskim potencijalom, sukladno tome koliko pretpostavljene zavjere ugroavaju uspostavljene drutvene vrijednosti. Time odreujemo i vanost pojedinanih teorija zavjera u irem politikom diskurzu. S obzirom na taj kriterij u daljnjoj analizi emo posvetiti vie ili manje panje pojedinim teorijama zavjera iz istraivanog vremenskog razdoblja. Pozabavimo se prvo njihovim strukturalno-narativnim obiljejima, odnosno razmotrimo teoriju zavjera kao diskurzivnu tvorbu.

5.1. Strukturalno-pripovjedna obiljeja teorije zavjere


Prema foucaultovskoj tradiciji analize diskurza 102 , svaka diskurzivna tvorevina, kao ogranieni skup iskaza i praksi, proizvodi odreene objekte, zatim mjesta iskazivanja (oblike subjektivacije ili interpelacije subjekata), polja pojmova, te teorije i teme (strateke slike svijeta) - putem kojih se nastoji uspostaviti i prikazati kao relativno zaokruena cjelina. Ono to nas zanima jesu upravo naini proizvodnje diskurzivnih tvorbi. U daljnjem tekstu ovu emo konceptualizaciju dodatno razraditi u metodoloke svrhe, a na ovom mjestu posluit e nam za poetni prikaz postojeih odreenja obiljeja teorija zavjera.
U najopenitijem smislu diskurz definiramo kao sistem iskaza i praksi (postupanja) koji oblikuju odreeni simboliki i vrijednosni horizont, proizvode odreeno znanje o subjektima i objektima kojima se bave, odnosno konstruiraju njihove identitete i odnose, ali nikad kao zaokruene i nepromjenjive strukture (usp. Foucault, 1994.; Parker, 1992., 6; Laclau, 2005., 68., Biti, 2000.). Prema Laclauu, diskurzi su intrinzino politiki jer se njihovim uobliavanjem uspostavljaju [simbolizirani] antagonizmi i granica izmeu insidera i outsidera.
102

106

Saimajui konceptualizacije teorija zavjera razliitih autora, Byford (2006.: 29 36) u svom prikazu glavnih crta zavjerenikog stila interpretacije 103 u velikoj mjeri implicitno prati i dijelom opisuje naine formiranja navedenih elemenata diskurzivnih tvorbi. Koristei se prvenstveno njegovim, ali i koncepcijama drugih autora, teoriju zavjere prikazat emo, provizorno, sukladno poetnom diskurzivnom odreenju. U tom smislu, ono to uspostavlja zavjeru kao objekt jest svojevrsni a-ha efekt, trenutak iluminacije koji proizvodi odluku da neka zavjera postoji. To je trenutak stvaranja ope slike u kojoj se, u obliku predodbe, uobliavaju konture zavjere. Rije je o procesu retroaktivnog uspostavljanja znaenja kompatibilnog s Lacanovom teorijom proivnog boda (1983.: 282.). Oko uspostavljenog objekta ispreplie se razraena briga o izvoenju i podastiranju vjerojatnih i provjerljivih povijesnih injenica, putem kojih se nastoji pokazati utemeljenost prosudbi o postojanju zavjere. Vjerodostojnost se nastoji uspostaviti povezivanjem informacija u koherentnu i dosljednu pripovijest o zavjeri, isprianu znanstvenikom minucioznou, prepunom indiciranja, opisa uzrono-posljedinih odnosa, u kojoj se nejasnoe i interpretativno problematini elementi nastoje protjerati na margine. Pri tome se i sam nedostatak dokaza esto koristi kao dokaz postojanja zavjere i izrazite inteligencije zavjerenika koji s lakoom rjeavaju probleme organiziranja vlastitih zlokobnih planova. Dakle, ovdje je rije o opem uobliavanju teorije zavjere, njenoj specifikaciji i razgraniavanju informacija kojima se nastoji potkrijepiti od onih koje joj ne idu u prilog. Tipovi subjektivacije ili uloge koje se pripisuju osobama koje sudjeluju ili su pogoene nekom zavjerom mogu se, u potpuno razraenoj interpretaciji, podijeliti u pet grupa: primarna grupa ili uski krug monih pojedinaca dijabolinih zavjerenika, zatim njihovi agenti koji svjesno provode planove primarne grupe, npr. pod krinkom neke humanistike ideologije, zatim zavedeni naivci u obliku aktivista koji iskreno vjeruju u ispravnost navedene ideologije, nakon njih obini pripadnici zajednice koji ive u svakodnevnim povrnostima, uglavnom ne slutei nita te, hrabra i spremna grupa kojoj je hitno potrebna pomo kako bi se sprijeila katastrofa. (Pipes, 1997.:
Autor se prvenstveno usmjerava na obiljeja tzv. globalnih teorija zavjera u kojima znaajke stila dolaze najvie do izraaja i stoga imaju status egzemplara. Ista se obiljeja, u neto manjoj mjeri, prema ovom autoru mogu nai i u prostorno i vremenski lokaliziranijim teorijama zavjera koje naziva protozavjerenikim teorijama (Byford, 2006.: 37)
107
103

22). Unutar posljednje kategorije mogu je jo jedan tip subjekta kojeg moemo nazvati individualnim istraivaem, privatnim detektivom, ili pak jednostavno savjesnim graaninom koji moe preuzeti ulogu borca za istinu. S druge strane fronte, identitet zavjerenika esto se odreuje vrlo nejasno, ili kao skriven, tajnoviti centar ili se pribjegava openitijim terminima kao to su komunizam, nacionalisti, Wall Street, Vatikan, bankari, neprijatelji naeg naroda itd. (usp Byford, 2006.: 32.). Osim razliitih institucionalnih pozicija, ovi subjekti mogu zauzimati razliite pozicije, ovisno o situaciji ili fazi u kojoj se nalazi pretpostavljeno odvijanje zavjere. Sukladno prethodnim psihoanalitikim postavkama, odreenje neprijateljskih subjekata izraz je simbolikog uobliavanja fantazme 2 . Kako se to nazire i iz proizvodnje subjektnih pozicija, u pojmovnom smislu, teorija zavjere proizvodi izrazite bipolarne opreke koje su izraene prije svega u manihejskom pogledu na politiku ili barem na antagonizam koji se njome opisuje. Pri opisu razliitih grupa, stvari i djelovanja u prvi su plan istaknute opreke moralnog i normativnog znaenja, koje predstavljaju odreenu nasilnu hijerarhiju (Derrida, 1981.: 41.) izmeu normalnosti, prirodnosti, domoljubnosti, odgovornosti, pravednosti, istoi, izvornosti itd. i njihovih antipoda. Ekstreman oblik ovih bipolarnosti svoju je hiperprodukciju doivio u tzv. etnikoj higijeni (ilustrativan prikaz za Srbiju poetkom 90. godina daje olovi, 2001.: 20. 24.). Navedeno pojmovlje, posebice kad govorimo o teorijama zavjera kao elementima radikalnih ideologija, integrirano je unutar slika svijeta kao opasnog mjesta u kojem su obmana i prijevara, koje se ostvaruju putem masovnih medija kao instrumenata zavoenja, svakodnevno stanje stvari. Svijet se, posebice u globalnim teorijama zavjere, esto opisuje kao izopaeno mjesto nepravedne raspodjele moi, kojega treba povrgnuti temeljitom lijeenju i ponovnom uspostavljanju pravednog poretka koji e ponovno uspostaviti izgubljenu harmoniju. Dramatian ton o potrebi suprotstavljanja neprijatelju, u globalnim teorijama zavjera prelazi u apokaliptinu sliku svijeta, svijeta u presudnom trenutku, koji je posebno istaknut u ideologiji milenaristikih religijskih pokreta, ali i u drugim ideologijama koje su sklone teorijama zavjera kao organizacijskom naelu tumaenja svijeta. S obzirom na psihoanalitiki okvir, bipolarne opreke i ire slike svijeta, u kojima su one uspostavljene, trebale bi

108

nam pruiti informacije o sadraju kako fantazme 1 , tako i njenom odnosu prema fantazmi 2 . Navedena obiljeja ne moraju biti svojstvena svim teorijama zavjera, niti ovaj provizorni prikaz iscrpljuje sva njihova mogua obiljeja. Za nau e analizu posebno biti zanimljivo prouiti i ovakve, strukturalno-pripovjedne razlike u svojstvima kininih i cininih teorija zavjera. Osim netom prikazanih obiljeja, prouavanje teorija zavjera kao diskurzivnih tvorevina takoer zahtijeva utvrivanje njima suprotstavljenih diskurza unutar konkretnog povijesnog konteksta, zatim njihove pozicioniranosti u irem politikom diskurzu, razliite transformacije u vremenu, te propitivanje njihove uloge u reprodukciji i transformaciji institucija, odnosa moi i ideologija. Takvu analizu primjenit emo na hrvatsku blisku povijest.

5.2. Jo jedna tipologija teorija zavjera


Razliiti autori pokuali su tipologizirati teorije zavjera, svaki ovisno o vlastitom istraivakom interesu. Tako npr. Neumann (1992.: 242.) spominje pet tipova urotnikih teorija, posloenih po vremenskom javljanju u modernoj povijesti. Rije je o jezuitskoj uroti, uroti slobodnih zidara, uroti komunista, uroti kapitalista i idovskoj uroti. Pipes (1997.: 129.) ih dijeli ovisno o grupama koje se najee spominju, a to su idovi, Masoni, Britanci i Amerikanci. Byford (2006.: 37.) daje neto razraeniju i obuhvatniju klasifikaciju te razlikuje tri vrste teorija zavjera. Klasine zavjerenike teorije s porijeklom u 18. i 19. stoljeu. One obuhvaaju djelovanje tajnih drutava Iluminata, Masona, idova i drugih slinih grupacija kojima se pripisuju motivi ovladavanja globalnom svjetskom pozornicom. Druga skupina su teorije o zavjerama svjetske elite, npr. Trilateralne komisije, Bilderberg skupine, za koje se pretpostavlja da nastoje uspostaviti novi svjetski poredak. Treu skupinu predstavlja labavo definirana grupa protozavjerenikih teorija koje, osim to obuhvaaju ogranieniji prostor i vrijeme, esto ne ukazuju jednoznano na identitet zavjerenika. Moemo slobodno rei da je upravo ova posljednja grupa teorija zavjera ono to prouavamo u ovome radu. Sve navedene tipologizacije, dolaze od autora koji teorije zavjera implicitno ili eksplicitno smatraju drutveno patolokim ili iracionalnim oblikom ponaanja i, sukladno tome, smatraju ih izuzetkom, a ne iroko prihvaenim i esto prakticiranim
109

oblikom miljenja. Razlozi tako uskog shvaanja ovog fenomena proizlaze: iz iste kritike tradicije miljenja koje je zasluno za sekularizirane teorije zavjera, tj. prosvjetiteljskog ideala apsolutiziranja racionalnosti kojoj su ovakve interpretacije nepriznato nalije; zatim zbog njihove istaknutosti u odnosu na druge zavjerenike interpretacije i, u veem broju sluajeva, oite nedosljednosti i nedokazivosti; kao i pogibeljnosti kao nerijetkog suputnika takvog miljenja; ali i nedosljedne primjene same definicije teorije zavjere. S posljednjim kriterijem obuhvat ovog fenomena se znatno iri. Uz dosljednu primjenu definicije s poetka ovog rada, mogli bismo klasificirati teorije zavjera s obzirom na dva glavna kriterija: (1) njihove prihvaenosti u nekom drutvu kao istinitih i tonih te (2) percepcije stupnja ugroavanja zajednice i njena drutvenog poretka putem neke pretpostavljene zavjere. K tome, prvom je kriteriju potrebno pridodati podkriterij naina prihvaanja ili neprihvaanja, koje varira u dvije dimenzije: eksplicitnog i implicitnog (ne)prihvaanja neke teorije zavjere. Drugi kriterij varira s obzirom na pripisanu sposobnost i spremnost neke grupe aktera da proizvede ugrozu, kao i percepcije opasnosti njihova ponaanja, te procjene koliki dio zajednice zavjera pogaa, od pojedinanih lanova, pa sve do cijelog kolektiva. S jedne strane to moe biti ratna ili teroristika opasnost koje izvana ugroavaju zajednicu, ili zavjera u vrhu vlasti, kao npr. dravni udari, afere tipa Watergate ili isprepletenosti drave s organiziranim kriminalom koje zajednicu ugroavaju iznutra, u rasponu od egzistencijalnog do ugroavanja njenog postojeeg poretka i krenja vrijednosti na kojemu je utemeljen, i to od strane upravo onih subjekata koji imaju dunost njihova potivanja i uvanja. S druge strane, kao manje ugroavajue mogu se smatrati razliite kriminalne zavjere gospodarskog i politikog tipa, organizirani kriminal, korupcija, makinacije, politika trgovina itd. koje drava moe lake pravno sankcionirati ili graani politiki kazniti. Premda je percipirani stupanj ugroenosti varijabla koja ovisi i o nainu na koji se drava nosi s njima i koliko ih uinkovito suzbija, provizorno bismo mogli, na temelju ovih razmatranja, podijeliti teorije zavjera kao u tablici 1.

110

Tablica 1. Tipologija teorija zavjera PRIHVAENE T.Z. UGROENOST PORETKA NEUGROENOST PORETKA E(+) I (-) E(+) I (-) E(+) I (+) E(+) I (+) NEPRIHVAENE T.Z. E(-) I (+) E(-) I (+) E(-) I (-) E(-) I (-)

Legenda: E eksplicitno, I implicitno, (+) prihvaene, (-) neprihvaene Teoretski gledano, na dimenziji prihvaenosti neka teorija zavjere moe u odreenom vremenskom intervalu proi kroz sve etiri kategorije. Uzmimo hipotetiki primjer, kad bi Haaki tribunal osudio hrvatske generale za udrueni zloinaki pothvat. U Hrvatskoj bi takva teorija zavjere bila eksplicitno i implicitno neprihvaena od veine graana s ve stereotipnim objanjenjem kako se time osuuje cjelokupna hrvatska drava, a ne samo njen tadanji dravni vrh, te bi eventualno proizvela protureakciju tj. kako je rije o zavjeri protiv Hrvatske. Meu manjinom, moglo bi se oekivati i drukije odgovore du dimenzije prihvaanja. Hipotetski gledano, moglo bi biti onih koji bi eksplicitno odbacivali teoriju zavjere o udruenom zloinakom pothvatu, zbog, recimo, konformiranja s veinom, ali bi se s njom implicitno, tj. intimno slagali, zbog posjedovanja i prihvaanja razliitih informacija. Oni koji bi u oba aspekta prihvaali ovu interpretaciju vjerojatno ne bi imali previe prostora za iskazivanje stavova, ili ne bi imali motiva to initi. No, s vremenom su mogue promjene, vjerojatnije prema iskljuivo eksplicitnom prihvaanju, uz implicitno neprihvaanje ili pak opravdavanje krivinog djela. Kako bi takva presuda bila kolektivno traumatski dogaaj vrlo je mogue sedimentiranje i reprodukcija stavova na nove generacije, ali, uz pretpostavku o suoavanju s prolou i promjeni politike kulture, mogue je i prihvaanje ove teorije zavjere kao tone i eksplicitno i implicitno. Ovakva tipologija okvir je za prouavanje zavjerenikog imaginarija nekog drutva ili kulture i mogue joj je dodavati nove kriterije. Primjerice, naine potkrijepljivanja ili strategije odbacivanja pojedinih teorija zavjera. Takoer, mogue joj je dodati i kriterije za odreenje cininih i kininih teorija zavjera. U svakom sluaju cilj joj je, iz perspektive mobilizacijskog potencijala i naina suoavanja s teorijama zavjera, pokuati sistematizirati znanje o njima. Da bismo to bili u mogunosti uiniti potrebne
111

su nam informacije o sadraju teorija zavjera, nainu njihova interpretiranja i stupnja prihvaanja. Pokuat emo kroz ovaj rad na to barem djelomino odgovoriti. Ova uvjetna formulacija znai da nam podaci analize diskurza vjerojatno mogu dati informacije na obje glavne dimenzije, no tek njihova usporedba s rezultatima ankete, uz pretpostavku iskrenosti sudionika, moe ukazati na to je li neka teorija zavjere implicitno i/ili eksplicitno (ne)prihvaena.

6. Istraivaki problemi i ciljevi


U ovome radu, koristei se prethodno opisanim pristupom i konceptualnim instrumentarijem, istraujemo kakvu su ulogu razliite teorije zavjera imale u Hrvatskoj u razdoblju od 1980. do 2007. godine. Rije je o dogaajno vrlo zgusnutom i intenzivnom razdoblju u kojem se pojavljuje cijeli niz politikih turbulencija i kriznih razdoblja razliitog trajanja, u kojima bi teorije zavjera trebale doi do izraaja kao indikator politikih antagonizama i naina njihova osmiljavanja. Pri tome nas posebno zanima kada i na kojoj diskurzivnoj poziciji, tj. meu kojim se drutveno-politikim akterima, pojavljuju odreene zavjerenike interpretacije te kolika je njihova vanost za interpretaciju pojedinanih politikih situacija, kao i trajnijih odnosa snaga. Dakle, osnovno je pitanje kod kojih se politiki vanih dogaaja pojavljuje teorija zavjere kao njihova interpretacija? Tko je proizvodi tj. izgovara, s kakve pozicije moi i kakav politiki antagonizam time simboliki uspostavlja? Osim toga, istraujui njihovo vremensko reproduciranje i diskurzivno sedimentiranje pokuat emo utvrditi im vanost za tvorbu politikog subjekta, te samoidentifikaciju i razlikovanje meu pripadnicima razliitih politikih i nacionalnih skupina. U tom smislu, bitne su nam kako one teorije zavjera koje su nastale unutar Hrvatske, kao i one koje su nastajale drugdje, a na koje je javnost u Hrvatskoj na razliite naine reagirala. Istraivano vremensko razdoblje provizorno moemo, sukladno dominantnim politikim dogaajima i procesima podijeliti u sljedee, djelomino preklapajue vremenske intervale 104 :

Veinu vremenskih intervala odredili smo u skladu s odreenjima autorica Sabrine P. Ramet (2005.) i Mirjane Kasapovi (2001.)
112

104

1. Od Titove smrti do izruenja Andrije Artukovia (1980. 1986.) 2. Od Memoranduma SANU do raspada SFRJ (1986. 1991.) 3. Domovinski rat i rat u BiH (1991. 1995.) 4. Autoritarno-populistiki reim (1990. 2000.) 5. Demokratska konsolidacija i problemi pribliavanja EU (2000.2007.) Cilj nam je utvrditi koliko se u svakom od ovih razdoblja pojavljuju za njih karakteristine teorije zavjera kao proizvodi politikog trenutka, do koje mjere opstaju u vremenu i u kojim krugovima, prenose li se i kako sudjeluju u definiraju novih politikih problema; do koje se mjere moe govoriti o teorijama zavjera koje se reproduciraju iz razdoblja prolosti koja nisu primarno obuhvaena ovom analizom te mogu li se prikazati kao proizvod odreenih politikih ideologija, pokreta ili politikih reima. Ovo pitanje posebno je zanimljivo jer se u prouavanom razdoblju pojavljuju i reimi i pokreti i ideologije koji su skloni upotrebi teorije zavjera. Premda je primaran fokus ovog rada na lokalnim, tzv. protozavjerenikim teorijama, vezanim uz neposredan politiki kontekst, potrebno je predvidjeti i njihovo mogue povezivanje s globalnijim teorijama zavjera, iz ega bi se eventualno moglo ukazati na iri fenomen zavjerenikog miljenja. Daljnji cilj ovog rada jest putem poredbene analize istraiti zajednika i kontrastna obiljea i naina proizvoenja utvrenih teorija zavjera te ih usporediti s postojeim spoznajama koje smo ukratko naveli. Osim prethodno ocrtanog, povijesnog aspekta analize zavrni cilj nam je utvrditi putem posebnog i komplementarnog istraivanja koliko su u opoj populaciji graana rairena vjerovanja u specifine, u prethodnom dijelu istraivanja utvrene teorije zavjera. Time bismo, neizravno, preko uoene sukladnosti izmeu rezultata analize diskurza za pojedinane teorije zavjera i miljenja graana o njima (dobivenih u anketnom istraivanju), mogli govoriti o uinku teorija zavjera u smislu rairenosti u populaciji, kao i nainu njihova prihvaanja ili neprihvaanja u odnosu na javni diskurz. Sljedei bi zadatak, u okviru analize miljenja graana, bio utvrditi moe li se govoriti o opoj sklonosti prema prihvaanju zavjerenikog stila interpretacije te kakva je opa struktura vjerovanja u teorije zavjera iz bliske prolosti i mogu li se razlikovati kinine od cininih teorija zavjera. Na temelju ovih podataka, daljnjom analizom e se prouiti korelati zavjerenikog miljenja u smislu politikog
113

svjetonazora, potpori demokracije, politikog povjerenja, te percepcije drutvenih problema i aktualne politike situacije. Zavrni dio analize bavit e se utvrivanjem relevantnosti vjerovanja u teorije zavjera za politiko ponaanje graana. Na kraju ovog poglavlja, zbog kontroverznosti sadraja teorija zavjera, bitno je takoer naglasiti to nam nije cilj u ovom radu. Nikako ne elimo utvrivati kakve su subjektivne namjere imali politiki akteri koji su izgovarali teorije zavjera, niti kakve su namjere bile onih kojima su zavjeru pripisivali. Bitno je za ovaj rad samo to da se teorija zavjere pojavila kao svojevrsna poruka o nepovjerenju koja je utjecala na ponaanje aktera tj. na uspostavljanje rascjepa. Jo jednom elimo naglasiti da nas ne zanima koje su se prouavane teorije zavjera pokazale tonima a koje netonima. Ovdje nas teorije zavjera zanimaju prije svega kao interpretacije koje se pojavljuju u politikom kontekstu, bez obzira na svoju mogue utvrdivu tonost ili netonost. Time se ni u kom sluaju ne priklanjamo spoznajnom i moralnom relativizmu, nego u svrhu istraivanja jednog interpretativnog okvira tj. diskurzivne tvorbe, stavljamo u zagrade njene (i o njoj) zahtjeve za valjanou i smislenou (Dreyfus i Rabinow, 1983.: 45). Pri tom nastojimo istraiti njena strukturalna obiljeja i varijacije te kontekst pojavljivanja, u svrhu procjene relevantnosti teorija zavjera u oblikovanju ireg politikog diskurza. One su za nas prije svega znakoviti izboji, iaenja u ivotu politike zajednice.

114

7. Metode istraivanja
U ovom istraivakom pothvatu koristit emo se dvjema metodama. U povijesnom dijelu primijenit emo jedan tip analize diskurza kako ju je, sukladno foucaultovskoj tradiciji razvio Ian Parker (1992., 1994. itd.) koju prilagoavamo teorijskom okviru lacanovske psihoanalize. U drugome dijelu emo provesti anketno istraivanje na reprezentativnom uzorku graana kako bismo utvrdili rairenost vjerovanja u teorije zavjera koje su se javljale u politikom diskurzu u posljednjih 17. godina 105 , strukturu zavjerenikog miljenja i njihovu povezanost s relevantnim oblicima politikog miljenja i ponaanja. Prvi dio analize najprije zahtijeva utvrivanje politiki relevantnih dogaaja ili procesa koji su mogli potaknuti zavjerenike interpretacije. Rije je prije svega o politiki bitnim i iznenadnim dogaajima, aferama, krizama, prevratima i dogaajima s neizvjesnim ishodima, emocionalno nabijenim, s moguim negativnim posljedicama po meusobno povjerenje meu politikim subjektima. To su dogaaji koji se pokazuju kao svojevrsni okidai zavjerenikog interpretiranja. vorina toka politikog diskurza i svojevrsni drutveni zaslon u kojem se pojavljuju u javnosti relevantne informacije svakako je politiko novinarstvo. Stoga smo poetni niz dogaaja i njihovu interpretaciju utvrdili analizom njihova pojavljivanja u politikim tjednicima koji su bili najutjecajniji u odreenom razdoblju, sukladno procjenama medijskih eksperata. Za razdoblje od 1980. do 1992. koristili smo se kao poetnim izvorima zavjerenike interpretacije nekog dogaaja magazinom Start (1980. 1982.), i politikim tjednikom Danas (1982. 1992.) a u razdoblju od 1992. do 2007. politikim tjednicima Globus i Nacional (od 1996.). Ovisno o utvrenim zavjereniki interpretiranim dogaajima, kad je to bilo potrebno, daljnja analiza ukljuila je sekundarne izvore (drugi zapisi u tiskanim medijima ili dokumenti politikih organizacija, institucija i pojedinanih aktera dogaaja, ukljuujui i publicistiku) kako bi se utvrdilo njihovo diskurzivno pozicioniranje.
Za ovaj ui vremenski period koji obuhvaamo u istraivanju graana u odnosu na analizu diskurza razloge nalazimo u tome to je odreeni broj teorija zavjera iz prijanjih razdoblja prestao biti relevantan raspadom SFRJ a drugi dio ih se sedimentirao na razini truizma, tako da bi njihovim istraivanjem mogli ili riskirati da postavljamo nebitna ili suvina pitanja.
105

115

Okvirni postupak analize diskurza, koji emo primjeniti na svaku od identificiranih teorija zavjera, sastoji se od sljedeih koraka kojima se istrauju razliiti elementi ili aspekti diskurza: 1. 2. Odrediti poetni skup tekstova koji e se prouavati. Preliminarno i provizorno istraiti konotacije, aluzije i implikacije koje tekst evocira i time ga tematski razvrstati u iru grupu tekstova koji se bave istom ili slinom temom. OBJEKTI 3. Odrediti i precizirati koji se objekti pojavljuju u tekstu tj. kako se oznaava i opisuje zavjera (ili neki neutralniji pojmovi koji izravno aludiraju na zavjeru, npr. udruivanje, koordiniranje, spletka itd.). Rije je o utvrivanju vorinih toaka ili glavnih oznaitelja diskurzivne tvorbe. 4. Odrediti naine govora u odnosu na objekte, naine odnoenja i obraanja prema objektima tj. oblike ulanavanja oznaitelja. Ovdje bi trebalo pokuati utvrditi opi status prihvaenosti ili neprihvaenosti neke teorije zavjere. SUBJEKTI 5. Precizno odrediti tko i s koje pozicije iskazuje teoriju zavjere kao i subjekte tj. kategorije osoba koje se pojavljuju u tekstu (tko se interpelira, o kakvoj je ulozi rije). Opisi neprijatelja kao sredinjeg subjekta teorije zavjere ovdje su pokazatelj fantazme 2 , dok se iz opisa njima suprotstavljenih subjekata implicitno zakljuuje o sadraju fantazme 1 , tj. o subjektima idealno zamiljene zajednice. 6. Odrediti kakva im se prava i obveze te pozicije moi pripisuju (oblici interpelacije). STRATEKE SLIKE SVIJETA I POJMOVI 7. Skiciranje razliitih slika svijeta i bipolarnih opreka pojmova kakve dotini diskurz prikazuje (tj. koja su ira kulturalna shvaanja prisutna u diskurzu). Primaran interes je ovdje odrediti na koji nain se zamilja zajednica, tj. kako se iskazuje fantazma 1 i putem kojih se bipolarnih opreka odreuje u odnosu na fantazmu 2 . 8. Promisliti i razmotriti mogue nedosljednosti i implicitno prisutne suprotstavljenosti razliitih slika svijeta i pojmova koji se upotrebljavaju. To su unutarnje toke napetosti diskurza.
116

PORETCI DISKURZA 9. Utvrditi diskurze koji se suprotstavljaju onom koji se poetno analizira, kao i njihova obiljeja, toke meusobne kontradikcije, kao i mjesta pojavljivanja. 10. Utvrditi meusobne toke preklapanja, u kojima se uspostavljeni objekti ine istima. REFLEKSIVNOST DISKURZA 11. Istraiti toke refleksivnosti diskurza, mjesta auto-referencije na postojei nain govora i prikazivanja u tekstu i na one naine govora koji se pojavljuju u drugim tipovima teksta. Ovdje je rije o utvrivanju prethodnice ili uzora analiziranih diskurza. 12. Odabrati terminologiju za oznaavanje istraivanih diskurza. POVIJESNA POZICIONIRANOST 13. Ispitati kada su i gdje su se pojavili i razvili istraivani diskurzi. 14. Opisati naine na koji se prikazuju kao da su oduvijek prisutni, kako naturaliziraju objekte na koje se odnose. ODNOS PREMA INSTITUCIJAMA 15. Prouiti ulogu diskurza u reprodukciji ili subverziji postojeih drutvenih institucija. Ovdje se istrauje odnos prema politikom poretku unutar kojeg se smjeta teorija zavjere. Pri tome, odnos prema njemu moe biti izraen u fantazmi 1 kao aspekt predodbe o zajednici, ili u fantazmi 2 , kao kritizirani poredak. ODNOSI MOI 16. Razmotriti tko su dobitnici a tko gubitnici unutar diskurza. 17. Razmotriti tko bi podravao a tko nastojao diskreditirati i ukinuti takve diskurze. IDEOLOKI UINCI 18. Pokazati kako se diskurzi koji uivaju mo meusobno povezuju. 19. Pokazati kako takvi diskurzi mogu reproducirati ili osporavati ideje o drutvenoj promjeni i buduim mogunostima. U samoj analizi ove emo elemente nastojati naglasiti citiranjem empirijskog materijala, sukladno uzusima kvalitativnih istraivanja. Svaki vremenski interval prikazivat emo u dva koraka: prvo kao opu kronoloku sliku s dinamikom
117

najvanijih zbivanja koja se interpretiraju u zavjerenikom kljuu, kako bismo naglasili elemente povijesne pozicioniranosti, sudjelovanje razliitih institucija i aktera te dinamiku njihovih antagonistikih odnosa i ideolokih uinaka kroz povezivanje razliitih teorija zavjera. U tom dijelu takoer emo, sukladno mjestu gdje se pojavljuju, ukazati na glavne teme zavjerenikog diskurza koje zatim pojedinano nastojimo analizirati u pogledu toga kako zamiljaju objekte svojih teorija u konkretnim zavjerama, koji se subjekti tj. akteri pojavljuju u kojim ulogama, kakve se pojmovne opreke i slike svijeta promoviraju ovakvim opisima, referiraju li se na neke prethodnice te postoje li njima suprotstavljena, nezavjerenika objanjenja istih dogaaja i procesa. Drugi dio analize tj. rezultata anketnog istraivanja na reprezentativnom uzorku punoljetnih graana Hrvatske (n = 1081), koje je provedeno pred parlamentarne izbore, tijekom mjeseca studenog 2007. godine. Na temelju preliminarnog istraivanja na studentima Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu i provedene analize diskurza konstruirane su dvije ljestvice kao osnova ovog dijela istraivanja. Zbog ekonominosti istraivanja i ogranienog prostora u upitniku, koji se koristio za potrebe vie znanstvenih projekata, u konanici su primjenjene sljedee dvije ljestvice za istraivanje zavjerenikog miljenja (Tablica 2.). Uz svaku tvrdnju ispitanici su iskazivali svoje slaganje ili neslaganje na skali koja je ukljuivala stupnjeve: uope se ne slaem, uglavnom se ne slaem, i slaem se i ne slaem, uglavnom se slaem, posve se slaem.

118

Tablica 2. Ljestvice zavjerenikog miljenja.


LJESTVICA OPEG KONSPIRATIVIZMA a) Dogaaji koji se obinim ljudima ine nepovezanima esto su posljedica tajnih aktivnosti. b) U naoj zemlji postoje tajna udruenja i organizacije koje imaju znaajan utjecaj na odluke dravne vlasti. c) Tajne slube svakodnevno presreu telefonske pozive i e-mailove veine graana. d) Postoje mnoge grupe u svijetu kojima smeta postojanje nae drave. e) Vlast ima podatke za koga je svaki graanin glasovao na izborima. f) U razvijenom svijetu vlade tajno nadziru svakodnevni ivot svojih graana. g) Mnoge su javne osobe - za koje su mediji tvrdili da su poginule u nesreama ili umrli od bolesti - zapravo ubijene po neijem nalogu ili im je dan novi identitet. h) O svakoj se osobi svakodnevno prikupljaju podaci koji legalno ne bi smjeli biti dostupni (knjige koje posuujete, proizvodi koje kupujete...). i) irenje novih bolesti u svijetu (AIDS, ptiija gripa itd.) namjerno je prouzroeno iz tajnih laboratorija. LJESTVICA VJEROVANJA U KONKRETNE TEORIJE ZAVJERA a) Predsjednici Tuman i Miloevi dogovorili su podjelu BiH u Karaorevu. b) Ubojstvo Josipa Reihl Kira organizirali su hrvatski ekstremisti kojima je odgovarao rat sa Srbima. c) Neke su velike sile tijekom agresije na Hrvatsku namjerno potkopavale njeno osamostaljenje kako bi odrali Jugoslaviju. d) Vukovar je 1991. godine prodan kao dio tajnog plana o razmjeni teritorija. e) Pretvorba i privatizacija velikim su dijelom rezultat sprege mafije i dravnih struktura. f) Zloini nad civilnim stanovnitvom u Bljesku i Oluji djelo su smiljene politike etnikog ienja tadanje hrvatske vlasti. g) Haaki sud je osnovan da bi se kaznili krivci za raspad SFRJ, izjednaili agresor i rtve i prikrila prava uloga nekih velikih sila u ovom sukobu. h) Svjetska banka, MMF i druge meunarodne institucije vie od desetljea ekonomski i financijski koloniziraju Hrvatsku. i) Pod krinkom domoljublja obavjetajno podzemlje radi samo za svoje sebine interese i obraune s neistomiljenicima. j) Najopasniji neprijatelji Hrvatske su tzv. borci za ljudska prava koji dolaze iz redova jugonostalgiara i suradnika stranih agentura. k) Od sredine 1990-ih godina tadanje su oporbene stranke smiljeno destabilizirale dravu i ugroavale njenu samostalnost. l) Europska unija je zavjera krupnog kapitala kojem je cilj unititi nacionalne drave. m) Daleko od javnosti i nasuprot volji graana Hrvatska se nastoji regionalnim povezivanjem uvui u novu balkansku federaciju.

Intencija prve ljestvice jest mjerenje openitije sklonosti vjerovanja u teorije zavjera koje smo nazvali opim konspirativizmom. Sukladno tome, sadraj ove ljestvice je konstruiran tako da se istakne zavjereniko ponaanje razliitih drutvenih aktera, putem to openitijeg referiranja na njihovo ponaanje u smislu da se ono moe dogaati gotovo svugdje u svijetu, s ciljem, to je mogue vie, izbjegavanja konkretnih dogaaja vezani uz nedavnu Hrvatsku povijest. Ova ljestvica je konstruirana putem preliminarnog istraivanja na studentima i pokazala je

119

zadovoljavajua metrijska obiljeja 106 . Druga je ljestvica konstruirana s potpuno suprotnom intencijom. Na temelju analize diskurza tj. pojavnosti u istraivanom razdoblju, odabran je niz zavjerenikih interpretacija konkretnih, politiki relevantnih dogaaja, procesa ili ponaanja politikih aktera u Hrvatskoj ili vezanih uz Hrvatsku. Poetni niz tvrdnji je smanjen zbog ogranienog prostora u upitniku i konano su odabrane tvrdnje sukladno procijenjenoj politikoj relevantnosti i tako da se u procjenu ukljui zavjereniko ponaanje to razliitijih aktera 107 . Kako je ovdje rije o teorijama zavjera svojstvenim jednoj politikoj zajednici, a u konkretnim odabranim iskazima pojavljuju se jasno definirani politiki akteri u smislu pripadanja eliti moi (na vlasti), oporbenim strankama, borcima za ljudska prava, stranim agentima ili pak izvanjskim meunarodnim imbenicima s mogunou utjecaja na politiki ivot zajednice (EU, Svjetska banka, MMF), postavili smo okvirnu hipotezu da bi se ove teorije zavjera trebale strukturirati u dvije grupe, od kojih bi jedna odgovarala cininim a druga kininim teorijama zavjera.

8. Rezultati istraivanja
Rezultati ovog istraivanja podijeljeni su u dva dijela, sukladno postavljenim ciljevima i koritenim metodama. Moglo bi se uvjetno rei da ova podijela slijedi logiku podjele na kvalitativna i kvantitativna istraivanja i da time drugi dio istraivanja proizlazi iz prvog, koji mu slui velikim dijelom kao informacijska osnovica. Meutim, prvi dio ove empirijske studije, izveden putem analize diskurza, nije tek priprema za anketno istraivanje i vrijednost joj nije samo posredna. Treba je promatrati kao samostalan doprinos za stjecanje uvida u tvorbu konspirativistikog miljenja. Takoer, oba ova istraivanja, svako na svoj nain, prikazuje oblike zavjerenikog interpretiranja politiki relevantnih dogaaja.

KMO = 0,839; 2 = 270,111; df = 36; p=0,0001. Faktorska struktura ove ljestvice moe se opisati putem jednog opeg faktora kojim je objanjeno 38% varijance rezultata. Pouzdanost ove ljestvice tipa interne konzistencije u preliminarnom istraivanju, na 145 ispitanika bila je = 0,78. Ova ljestvica nije preliminarno primijenjena na studentima zbog kratkoe vremena koje smo imali na raspolaganju do istraivanja na reprezentativnom uzorku. Bez obzira na to, prethodna analiza diskurza bila je dovoljno dobar temelj za odabir tvrdnji u sadrajnom smislu.
120
107

106

8.1. Teorije zavjera u novijoj hrvatskoj povijesti analiza politikog diskurza


Ponimo s jednim dojmom o kontekstu. U vrijeme neposredno pred ono s kojim poinjemo ovu analizu, u ii svjetske politike bjesni Iranska talaka kriza. Ajatolah Homeini optuuje tadanjeg amerikog predsjednika Cartera da "raznim plaenicima i pijunima djeluje na ostatke starog reima, srednju klasu, manjine i dio obezglavljene armije, ne bi li potkopao osnove islamske republike". Tadanja javna procjena je da Amerikancima odgovara produljenje krize jer bi otkrivanje dokumenata iz Veleposlanstva moglo otkriti toliko toga ...pa bi aoka takvog uboda mogla u SAD izazvati trzaje desetorostruko snanije od afere tipa Watergate." (Start, 9.1.1980.). Kasnije e se u SAD-u iz ovog dogaaja izroditi poznata teorija zavjere Listopadsko iznenaenje (eng. October Surprise) o tajnom dogovoru izmeu Reagana i Homeinija da se taoci zadre dok ne prou predsjedniki izbori. U isto vrijeme, Italija se prikazuje kao nesigurno mjesto ultradesnih i ultralijevih teroristikih skupina i spekulira o tome kako Antonio Negri upravlja ultralijevim podzemljem. Tadanji turski premijer, Sulejman Demirel prikazuje terorizam u svojoj zemlji kao inozemnu politiku subverziju komunizma, a u ekskluzivnom intervjuu Sadaam Husein izraava sumnju o infiltraciji supersila u Pokret nesvrstanih. Nasuprot tome, u oazi samoupravnog socijalizma, zavjereniko miljenje u javnost se probija preko partijskih i znanstvenih skupova koje, nezamislivo danas, na nekoliko kartica teksta prate novinari sredinjeg politikog dvotjednika. Zavjerenitvo se uglavnom percipira kao opasnost i izraava se potreba sprijeavanja sve veeg raskoraka izmeu normativnih fikcija i drutvene prakse socijalizma, gdje sistem postaje paravan za vladavinu uskih krugova, neformalnih grupa i centara moi. Uskoro umire Tito, sredinja figura tadanje politike zajednice. U toj toci vremena poinje ova analiza. Rezultate istraivanja analize diskurza podijelili smo ukupno na pet vremenskih razdoblja kako bismo analizirali njihovu ulogu u dominantnim politikim procesima. U svakome od njih pokuat emo odrediti imaginarij zamiljanja razliitih neprijateljskih utjelovljenja, kao i dinamiku njihove transformacije. Stoga prikaz svakog od razdbolja slijedi sljedeu logiku. Prvo se nastoji dati opa slika zavjerenikog miljenja u politikom diskurzu u prouavanom razdoblju, njegove
121

promjene u vremenu, kao i mogui prijelomi i diskontinuiteti, nadolazak novih i obnavljanje nekih starih tema. Pri tome je naglasak stavljen na povijesnu pozicioniranost, prikazivanje uloge razliitih institucija i aktera te dinamiku njihovih antagonistikih odnosa i ideolokih uinaka koji se proizvode putem povezivanja razliitih teorija zavjera. Nakon toga se svaka od uspostavljenih tema nastoji detaljno opisati, sukladno ostalim predloenim elementima analize diskurza. Premda je u analizi nemogue pobjei od osobnog dojma i vlastitih implicitnih i eksplicitnih politikih vrijednosti i ideala, namjera nam je prvenstveno usmjerena na deskripciju, voenu teorijsko-metodolokim aparatom i sadrajem prouavanog materijala. Koliko je na prikaz prihvatljiv odluit e daljnje intersubjektivno propitivanje i kritika valorizacija zajednice itatelja.

8.1.1. Teorije zavjera od smrti Tita do izruenja i suenja Artukoviu


Ovo razdoblje omeeno je odlaskom jedne i dolaskom druge politike figure. Ovdje elimo naglasiti simboliku dimenziju i jedne i druge. Prva ima ulogu divinizirajueg, ujedinjujueg simbola tadanje zajednice, vrhovnog arbitra koji presuuje kad sistem zakae, i bez kojega postojei sistem nee dugo opstati. Drugoj je politikoj figuri simbolika dimenzija dijabolina. Drugi funkcionira kao crna mrlja, podsjetnik na zloine za koje bismo htjeli da se nikada nisu dogodili 108 . Izruenje i suenje Andriji Artukoviu predstavlja prekretnicu u meunacionalnim odnosima izmeu Hrvata i Srba. Kako to sugerira Ramet (2005.: 45.), za Srbe e ono imati funkciju brzopotezne lekcije iz povijesti i oivljavanja starih rana mogli bismo rei otjelovljenja munih sjeanja i okidaa za strah i mrnju. Za Hrvate e imati znaenje nametanja hipoteke prolosti i izraza manipulacije, ve otprije oivljenom etiketom o genocidnosti hrvatskog naroda. U tom smislu, Memorandum SANU, koji e se ubrzo pojaviti, moe izgledati upravo kao naruen i dobro tempiran dokument za daljnje raspirivanje nezadovoljstva i zavjerenikog miljenja.
Dok poetni dogaaj za ovo razdoblje fiziko 'utrnue' karizmatskog voe - ne treba posebno objanjavati, zavrni mea moe se uiniti arbitrarnim. Iste je, 1986. godine bilo i drugih presudnih dogaaja. Primjerice, izbor Slobodana Miloevia za elnika Saveza komunista Srbije ili pak zloglasni Memorandum SANU. Prvi od ova dva dogaaja otpada jer mu se presudno politiko znaenje moe tek naknadnom pameu uspostaviti, dok drugi predstavlja poetak otvorenog nacionalizma, koji je, kako emo pokazati, bujao otprije i kojemu je i na mea bio jedan od povoda za otvoren izlazak na scenu iz pozicije sredinje nacionalne institucije 'znanja'.
122
108

Glavne struje zavjerenikog diskurza u ovom se razdoblju mogu opisati na slijedei nain. Poetno razdoblje - kao reakciju na gubitak i s funkcijom podsjeanja na vrijednosti drutva - obiljeavaju reminiscencije na politiko djelovanje Tita nasuprot razliitih neprijateljskih snaga. Rije je o suprotstavljanju planovima velikih sila, unutar-partijskom frakcionatvu te razliitim neprijateljskim tendencijama unutar socijalistikog poretka, koje korespondiraju s previranjima 1966. i 1971. godine. Osim prve, ove se teme prikazuju kao deformacije samoupravljanja, pokuaji povratka na stare odnose i nacionalizmi. Slino artikulirane, navedene teme se pojavljuju kasnije u istom razdoblju, pod zajednikim nazivom zakulisnog upravljanja drutvom otuenih centara moi u kojima e do izraaja doi i s vremenom se razgranati prozivanje prije svega iz redova Saveza komunista razliitih tehnokratsko-birokratskih tendencija uskih grupa i nacionalnih elita, kao i suprotstavljenih etatizama izmeu pojedinanih sastavnica federacije i saveznog centra. Ovakve tendencije spominju se kao jedan od izvora nacionalizama i suprotstavljanja Titovom putu. Osim toga, s poetkom ovog razdoblja liberalizacija politike u domenama kulture, medija i vjere (Ramet, 2005.: 32.) rezultira pojavom kritikih tekstova o povijesti socijalistike Jugoslavije, posebice 1948., kao i cjelokupne vladavine Tita. Oni e izazvati protukritike, posebice u Hrvatskoj i BiH. Protukritike e svoju kulminaciju doivjeti u obliku Bijele knjige, 1984. godine simbola dogmatizma SKH, iji e se odjeci pojavljivati i kasnije, do kraja 80-ih godina. Osim oznaavanja nacionalizma kao najopasnijeg kontrarevolucionarnog neprijatelja koji djeluje na manje ili vie prikriven nain preko legalnih institucija, prije svega u prosvjeti, kulturi, tampi i asopisima 109 , povezanog s nacionalnim rukovodstvima te sa stvaranjem samodostatnih nacionalnih ekonomija, posebna pozornost izraena je prema ekstremnoj politikoj emigraciji, njenom udruivanju i teroristikom djelovanju. S emigracijom se esto u vezu dovode vrhovi Katolike crkve, s posebnim naglaskom na ulogu kardinala Alojzija Stepinca kao negativnog simbola putem kojeg se neprijateljstvo konstruira kao sredinje i dugotrajno obiljeje ove organizacije, povezano sa zloinakim poretkom NDH. Daljnje zloslutne reminiscencije na
109

Ovo su rijei Hamdije Pozderca, sa sjednice CK SKJ u travnju 1982. godine (Danas, 27.4.1982.) u sklopu rasprave s drugim visokim partijskim liderima o idejno-politikim pitanjima drutva i SK. Takoer ih moemo susresti i kod drugih tadanjih tzv. funkcionera.
123

razdoblje II svjetskog rata u Hrvatskoj iskazane su u temi o povezanosti KPH i NDH, koja e imati posebno mjesto u iroj temi o falsificiranju i manipulaciji povijeu. U ovome razdoblju se na razliite naine razvijaju sve ee prisutne ideje o zavjerenikom djelovanju hrvatskog i srpskog nacionalizma. Prvi se, uz poveznicu s klerikalizmom i emigracijom, prikazuje vremenskim ulanavanjem sa snagama iz 1971. godine, a u drugom koraku s poraenim snagama u II svjetskom ratu. Srpski nacionalizam na poetku ovog razdoblja vezuje se uz disidentske figure, Dobricu osia, Milovana ilasa, Vojislava eelja itd., srbijanske knjievne i drutvenoznanstvene krugove, njihove veze sa etnitvom i razliite teze - od negiranja legitimiteta vlasti komunistima, antititoizma, ugroenosti srpskog naroda, do prekrajanja republikih granica - koje e se kasnije jasno uobliiti u Memorandumu SANU. Dok e srpski nacionalizam tih godina biti jasno identificiran s konkretnim akterima, npr. u sluaju okupljanja 28-orice, suenju estorici za neprijateljsku propagandu i Vojislavu eelju za kontrarevolucionarno ugroavanje poretka itd., hrvatski e se povezivati s provokacijama uz manipulaciju mladima, posebice od strane klerikalnih krugova. Pri kraju ovog razdoblja, istaknuti lan tadanjeg SKH, Stipe uvar znakovito e izjaviti: Hrvatski nacionalizam, i te kako je prisutan, ali je promijenio taktiku opredijelio se za tihi mar kroz institucije. (Danas, 14.5.1986.). Osim spomenutih, istaknuto mjesto diskurza o zavjerenitvu imaju zbivanja na Kosovu. Rije je o konstantnoj temi u hrvatskoj javnosti, koja e perzistirati povremeno i nakon raspada SFRJ. Nasuprot ovih razliitih kontrarevolucionarnih snaga 110 , Savez komunista zbijati e vlastite redove do te mjere da se na jednom savjetovanju o borbi protiv antikomunistikih ideologija govori o tridesetak neprijateljskih tendencija, slikovito opisanih kao povampireni duhovi iz boce (Danas, 25.2.1986.). Rije je o dosta irokom spektru neprijatelja koji e na istome skupu biti omeen izmeu mangupa u vlastitim redovima i specijalnog rata protiv Jugoslavije. Nain njihova prikazivanja ukazuje na percepciju kontinuiteta neprijateljskog djelovanja i njihovu tvrdokornost. U tom smislu, navedene grupe teorija zavjera ukazuju na znatnu ugroenost poretka i zajednice od strane neprijatelja koji se u njima opisuju. Nasuprot njima, manje ugroavajue zavjerenike
110

To je zajedniki oznaitelj svih neprijateljskih tendencija za ovo razdoblje.


124

interpretacije svode se na kriminalizirane lokalne afere, koje se takoer mogu smjestiti unutar pojedinih glavnih tema. Osim u ovim unutarnjim politikim temama, u puno manjoj mjeri se samostalno javljaju teorije zavjera u pogledu globalnijih procesa. Ako se ne iskazuju kao aspekt jedne od glavnih tema, svode se na utjecaj multinacionalnih kompanija, SAD-ove dvoline politike ljudskih prava, kao i utjecaja idovskog lobbya na potporu SAD-a Izraelu. S jaanjem ekonomske i kreditne krize u Jugoslaviji, u ovakvom obliku interpretacije pojavit e se ideje o financijskom kapitalu nastalom monstruoznom kreditnom tehnikom putem koje su stvoreni moni lanci novog ropstva (Danas, 22.3.1983.). Do kraja ovog poglavlja razmotrit emo svaku od spomenutih glavnih tema.

Zavjereniki diskurz o Titu kao sredinjem simbolu zajednice i razvoj suprotstavljenih interpretacija
Prva zavjerenika interpretacija koju nalazimo neposredno prije i nakon Titove smrti svojevrsna je reminiscencija na vrijeme uspostavljanja SFRJ i tadanju meunarodnu politiku konstelaciju snaga meu Saveznicima. Rije je o uspjenom suprotstavljanju politici podjele interesnih sfera na Balkanu izmeu Churchilla i Staljina, koja se opisuje kao dio zakulisnih diplomatskih igara izmeu ova dva dravnika (Start, 30.4. 1980.; 14.5.1980.). Ovaj dogovor, prikazan kao tajan, navodno ispisan na malom komadu papira, koji je Churchill zatim predloio za spaljivanje, negiran je od strane Sovjetskog Saveza - to se u klasinoj maniri neopovrgljivih zavjerenikih interpretacija sugerira upravo kao dokaz za njegovo postojanje. Uz to, dodatno je potkrijepljen citiranjem: Churchillovih memoara 111 , sovjetske zabrane objave zakljuaka II zasjedanja AVNOJ-a na radiju Slobodna Jugoslavija te kasnijih razmatranja kako je podjela, izmeu ostalog, znaila formiranje dravne zajednice sastavljene od Bavarske, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Ovom pripovijeu Tita se prikazuje kao pobjednika velikih igraa i instancu stabilnosti otvorene politike 112 ,
111

"Da se nee moda smatrati kao prilino cinino ako bude izgledalo da smo ta pitanja, toliko sudbonosna po milijune ljudi, tako olako rijeili? Hajdmo spaliti papir. Ne, sauvajte ga. Rekao je Staljin." (Start, 30.4.1980.). Tjednik Danas (5.2.1985.) objavit e, u sklopu obiljeavanja 40 godina od sporazuma u Jalti faksimil spornoga papiria.

Ovakvo prikazivanje Titove politike kao suprotstavljene konspirativnom djelovanju potkrijepljeno je citatom iz njegovih govora: ...neemo vie da budemo djeja lopta ili moneta za potkusurivanje, mi
125

112

suprotstavljenu daljnjim, zavjereniki prikazanim neprijateljskim tendencijama i grupacijama kroz povijest, kojima se pripisuje status politikih gubitnika, otuenih od Titova puta. U poetnim godinama ovog razdoblja (1980. 1981.) na takav su nain takoer prikazana slijedea politika zbivanja: Rezolucija Informbiroa iz 1948. godine interpretirana je kao zavjera Sovjetskog Saveza 113 ; zatim obraun sa Slubom dravne sigurnosti 1966. godine, zbog prislukivanja predsjednike rezidencije koja se prikazuje kao zavjera visokih elnika te slube tj. protusamoupravna birokratskocentralistika grupa koja, imajui znaajne funkcije i u SK i u dravnom rukovodstvu, postaje partijska frakcija i suprotstavlja se privrednoj i drutvenoj reformi koja je bila u punom jeku ba u to doba." (ibid.) Zanimljivo je kako se ovdje interpretiraju razlozi smjene zavjerenika:
"Na svojoj IV sjednici CK SKJ donio je program da se provede reforma dravne sigurnosti - da se smijene i uklone iz te slube oni koji ne mogu pratiti samoupravno-demokratski razvoj i da se sluba, kao takva, otvori i stavi pod kontrolu drutva - i istodobno da se provede reorganiziranje SK s ciljem da se Savez oslobodi hijerarhijsko-birokratskih ostataka i naslijea i postane uzor demokratskih odnosa kao uvjet njegova revolucionarnog djelovanja.

Znakovito je da umjesto naglaavanja zle namjere zavjerenika, kako je to uobiajeno u teorijama zavjera, ovdje imamo kao razlog zavjerenikom ponaanju pripisanu nazadnost, nesposobnost i nevoljkost na promjenu, implicitno sugeriranu kao krivu svijest zavjerenika, to, uz specifian sistemski vokabular socijalizma, jasno ukazuje na njenu uklopljenost u iru ideologijsku potku, tj. specifinu komunistiku sliku svijeta stalnoga progresa. To je zajedniko obiljeje teorija zavjera koje se u ovom razdoblju iskazuju s pozicije vlasti, partije ili njenih apologeta.
smo u ovoj borbi stekli pravo da ravnopravno sa Saveznicima uestvujemo i u ovom ratu i u izgradnji nove i srenije Evrope, ne samo Jugoslavije", "Interesne sfere zavravaju na jugoslavenskim granicama." "...Mi emo nastaviti i ubudue tim putem, jer emo samo na taj nain doprinjeti ouvanju mira u svijetu i ojaati nezavisnost nae socijalistike otadbine. Takva naa spoljna politika proistie iz karaktera nae socijalistike drave, iz slobodarskog duha naih naroda: ne zakulisna, makijavelistika spoljna politika, ve otvorena i potena spoljna politika koja mora biti zasnovana na strogoj principijelnosti i proeta duhom miroljubivosti." (Start, 14.8.1980.). Ovakvo se djelovanje takoer prikazuje ugraenim u politiku nesvrstanosti (npr. Start, 9.5.1981.). "Staljinovu lukavost da 1948. nametne KPJ raspravu (zapravo optubu) o njezinu ideolokom izroivanju, Tito je odmah prozreo od prvog trena, upozorivi CK da je zapravo, rije o skrivenom napadu vlade jedne velike zemlje na nezavisnost jedne male socijalistike zemlje."(ibid.). Ova interpretacija zaokruena je citatom Hruevljevog govora 1955.:"Temeljito smo prouili materijale na kojima se temelje optube protiv rukovodilaca Jugoslavije. injenice govore da su te materijale isfabricirali neprijatelji naroda...koji su se uvukli u redove nae Partije." (ibid.)
126
113

Nadalje, slino se ukalupljuje i kritika tehnokratsko-birokratskih tendencija kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina, koje:
deformiraju samoupravljanje iskljuujui iz sustava odluivanje radnika, koncentrira se vlast u rukama uskog kruga rukovodilaca, strunjaka, poslovnih ljudi koji se ponaaju kao neka menaderska ekipa. Radnici se pri odreivanju dohotka nita ne pitaju i takvom praksom radniko samoupravljanje postaje formalnost. U radnikim savjetima sve je manje radnika iz proizvodnje, sve vie oni koji rade u upravi i administraciji. S tim su usko povezana i nastojanja da se smanji broj lanova radnikih savjeta i da se njihov mandat produi na tri ili etiri godine. U sutini, ide se za tim da se uvrste, odnosno legaliziraju odreene grupe koje e stvarno imati svu vlast u preduzeima. (ibid)

Dakako, ovakve pojave mogu proizai iz potpuno anonimnih procesa, ljudskog neznanja, nemogunosti koordinacije veeg broja ljudi, loe osmiljenosti sistema itd., ali je znakovita njihova interpretacija koja sugerira svjesno konspirativno djelovanje. Dakle, zavjera se uspostavlja kao zakulisno djelovanje uskih, neformalnih grupa. Na tom se tragu, jo jasnije u istom tekstu indikativno opisuje Titovo suprotstavljanje takvim tendencijama:
S vremena na vrijeme, kad bi ocijenio da se formiraju otueni birokratski i tehnokratski centri moi, koji esto skrivenim putovima potkopavaju 114 samoupravljanje, pokretao je politike akcije protiv takvih centara, snaga i tendencija." (Start, 9.5.1981.)

Takva interpretacija odgovara onome to iek (2005.a.: 65. 66.) naziva kratkim spojem u interpretaciji karakteristinim za totalitarne univerzume. Ovdje se neuspjeh naih namjera, u pogledu nekog drutvenog projekta pretvara u namjerni neuspjeh koji su zavjerom prouzrokovali neprijatelji reima. Prokazivane tendencije iz prolosti smatraju se izrazom djelovanja antisamoupravnih ili antisocijalistikih snaga koje djeluju unutar sistema, ali su povezani i s onima izvan njega. Rije je o zamjenskim sintagmama za ope oznaavanje neprijatelja, ne samo na navedene unutarnje snage. Ti oznaitelji perzistirati e u javnom govoru i nakon ovog razdoblja. Pod ovakve, unutarnje snage reeni imaginarij podrazumijeva razliite tendencije ili grupe koje uzurpiraju poloaje ekonomske, financijske ili politike moi, ije se djelovanje raskrinkava kao pokuaj vraanja na stare odnose. Pod time se mogu podrazumijevati prijanje faze socijalizma u Jugoslaviji, ili kao pokuaji restauracije graanskog drutva u
114

Istaknuo N.B.
127

liberalnom smislu ili pak kao nacionalizam. Rije je, prije svega, o nainima interpretiranja kriznih politikih dogaaja iz prolosti - politikih obrauna s Hrvatskim proljeem 1971. i liberalima u Srbiji 1972. 115 . Ove poraene snage u takvom imaginariju predstavljaju zastranjenje, u smislu dezintegracije SKJ i federacije te separatizam, odnosno izgradnju grupno-vlasnikih i kapital-odnosa sui generis, to se u blaem obliku tumai kao tehnokratski socijalizam a u teem kao povratak kapitalistikom graanskom drutvu. U ovu grupu unutarnjih antisocijalistikih snaga takoer se smjeta etatizam kao izraz nacionalizma, kako republikog tj. separatistikog tako i unitarno-hegemonistikog tipa. Kasnije e, pri nastojanjima komunista da uspostave jedinstvo i jasne linije razgraniavanja upravo nacionalizam, proiren i na neprijatelje izvan SK, biti prikazan kao stoer svih antisocijalistikih i antisamoupravnih snaga (npr. Danas, 8.3.1983.). Takav imaginarij neprijatelja ima svoj kontinuitet i nakon Titove smrti, odnosno, rije je o oznaavanju ve prisutnim oznaiteljima odreenih politikih aktera i njihovog djelovanja. Oni koji se prikazuju kao neprijatelji suprotstavljeni Titu u prijanjim razdobljima i dalje se pojavljuju tijekom 80-ih godina 20-og stoljea kao neprijatelji socijalistike zajednice. Ovom segmentu neprijatelja posvetit emo sljedee poglavlje. Za cijelo ovo razdoblje (1980. 1986.) Tito predstavlja trajnu referencu u odnosu na koju se procjenjuju tekua zbivanja i politiki procesi koji odstupaju od ideala zajednice bratstva i jedinstva meu kojima e se javljati gotovo sve glavne teme o zavjerenikom djelovanju. To je mogue uoiti razmatrajui panegirine tekstove pisane povodom godinjica njegove smrti, kao i one u kojima ga se eksplicitno priziva kao pozitivan simbol suprotstavljen razliitim opozicijski ili neprijateljski oznaenim kritikama. itajui ove tekstove kao izraze dinamike doivljenih nasrtaja na Titov put moemo uoiti sljedee grupe zavjerenikih neprijateljskih aktivnosti:
Za njihovo zajedniko oznaavanje ilustrativan je sljedei citat: Usvajanjem ustavnih amandmana, a u okviru njih i radnikih amandmana dobiven je ideologijski i politiki legitimitet za razbijanje liberalistikih, nacionalistikih i tehnomenaderskih snaga i tendencija. Ali unato tome, one su produile borbu za ostvarenje svojih ciljeva. SKJ je, potkraj 1971. na 21. sjednici Predsjednitva SKJ te snage kvalificirao kao snage kontrarevolucije i preao u otvorenu politiku i ideoloku borbu protiv nacionalizma i liberalizma." (Start, 19.6.1982.)
115

128

Detitioizacija, esto spominjana uz dekardeljizaciju, ije naznake pronalazimo poetkom 1982. godine, zapoinje kao oznaka za napadanje na poloaj statusa republika i pokrajina i nastojanje da se administrativnim putem uvede jedinstveno trite (Start, 13.2.1982.). Kritike takvih tendencija u obliku sumnje na zavjerenitvo posebno su snane u BiH, iji se status republike ve tada u Srbiji dovodi u pitanje 116 . Detitoizacija je konstantna tema koja e se iriti i jaati kroz cjelokupno razdoblje i prerasti u otvoreni antititoizam u Srbiji. U Memorandumu SANU Tito i Kardelj zadobit e status glavnih dijabolinih figura. Nainom na koji se transformirala ova tema u javnom prostoru u Hrvatskoj pozabavit emo se detaljnije. Na razini CK SKJ, pred 12. Kongres, 1982. godine Titova smrt se povezuje sa sve snanijim nastupanjem cijelog spektra neprijateljskih snaga dogmatiara, liberala, desniara, ultraljeviara, centralista, separatista, nacionalista i drugih (Danas, 27.4.1982.) s posebno istaknutom ulogom briljive tempiranosti kontrarevolucije na Kosovu. Premda se ovakvo isticanje i davanje na vanosti neprijateljima ve tada kritiziralo kao stereotipan i zapravo defanzivan stav 117 , takva e osjetljivost ostati trajno obiljeje naina suprotstavljanja nesocijalistikim idejnim tendencijama. Ubrzo e se zahtjev za obraunom s Titovim neprijateljima proiriti i
U kritici srbijanskog novinstva, na sjednici CK SK BiH se konstatira: "Poprilino para ui danas ve sigurna tvrdnja da se cijela rabota s ovako tekim elementima ne moe pripisati samo takozvanom zabavnom i revijalnom tisku. Logino bi bilo poi i od pitanja otkud sad odjednom samo ta tampa na elu onih ealona za koje je njenim kritiarima rei da su peta kolona - blagi prijekor. I da li je uope mogue iz neega to se oituje kao jasna tendencija, pogled, platforma, izuzeti sve ostale koji su s tom tampom pod istim krovom. Moe li se, konano, pitanje postaviti i na drugi nain: otkud uope sva ta nova teita u ureivakoj politici revijalne tampe i je li to samo rezultat njihove privatne pameti. Misli i poruke koje kolaju jugoslavenskim informativnim prostorom su iroke i brze kao i moi pojedinih kua i njihova uea u preraspodjeli ovog prostora ipak su, vidljivo je, uvezane u paket malo vei nego to je neophodno da se u njega strpa samo zabavna i revijaIna tampa. Iz jednostavnog razloga to se i pogled na nau stvarnost, argumentacija tog pogleda, kao i ciljevi sa kojima se sve to izlae, ne moe strpati samo u karantenu utih, inovjernih. Misao i kvalifikacija koja ostaje na povrini kada se dokui bit onoga reenog o tampi, a u povodu mnogih krupnijih stvari jasna je: nama su se ve u nae meusobne odnose u Jugoslaviji uklinile destruktivne pojave i nejednak odnos prema onome to je javna destrukcija ... a izlaz je u odlunoj i jedinstvenoj borbi protiv takvih pojava.... Ljude trezvene misli ne iznenauje ni to to je organiziran i smiljen napad na socijalizam, samoupravljanje, jedinstvo u zajednitvu i ravnopravnosti. Znali smo da e podzemlje proraditi i da e do toga doi nakon druga Tita i Kardelja. Iznenauje meutim postojanje toliko razliitih arina u okviru SK u prosuivanju onoga to, objektivno, jest atak na vrijednosti revolucije... I nema tu mira sve dok se oito i smiljeno manipulira neistinama jer se unaprijed odredi cilj a njime se poslije pravda svako sredstvo. (Danas, 9.3.1982.)
117 116

Tako npr. Kiro Gligorov govori: "Dajui previe prostora raznim otporima i neprijateljima to znai biti u defenzivi, jer koliko god upotrijebljene rijei o potrebi obrauna zvuale neprijateljima revolucionarno, istinski ofenzivan stav prema neprijateljirma socijalistikog samoupravljanja jest pravovremeni odgovor na otvorena pitanja, i proturjenosti drutva."
129

na one koji ga proizvoljno tumae ukopani u birokratsko-tehnokratske, etatistike i druge uske rovove. (Danas, 5.6.1982.) Takoer, poetak detitoizacije se povezuje uz ime Vladimira Dedijera i njegovih Novih priloga, oznaenih kao povijesni falsifikat, kojega e inozemni izdavai predstavljati kao historiografa dvorskih spletki na Dedinju. Za nau je analizu bitan kao izvor razliitih teorija zavjera. Kasnije e ga (1984. godine) srbijanski knjievnici i umjetnici, prozivani kao kontrarevolucionarne snage, slaviti kao onog koji je razgrnuo teke zastore na sceni naeg svijeta, drutva, povijesti i naih ivota iza kojih se ...ispostavljaju grozne stvari o kojima jedan itav narod nije imao pojma.. Poetkom 1983. godine, lan predsjednitva CK SKJ, Jakov Blaevi e ga, nasuprot tome, pozicionirati meu raznorodne falsifikate koji ine jedinstveni front i pod krinkom objektivne kritike ele stvoriti prostor za djelovanje s antisocijalistikih i antisamoupravnih pozicija. (Danas, 11.1.1983.). O obljetnici II zasjedanja AVNOJ-a, nasuprot revoluciji, i Titu na njenom elu, kao antipod se suprotstavlja bioloki pomlaena kontrarevolucija koja uz kameleonska prilagoavanja, uvijek i nanovo nudi ono to je bilo, predlae restauraciju poraenoga (Danas, 29.11.1983.), tj. velikonacionalistike programe, separatizam i iredentizam. Na taj je nain izraena dominantna bipolarna opreka. Nasuprot detitoizaciji i s njom preklapajuoj demistifikaciji komunistike revolucije, 1984. godine u Hrvatskoj e se pojaviti tzv. Bijela knjiga, toka zbijanja snaga i redova u kojoj su na jednom mjestu prikazani, kao koordinirani projekt zlouporabe umjetnikog stvaralatva, mnogi radovi i istupanja knjievnika i intelektualaca, uglavnom iz Srbije. Tome emo posvetiti posebno poglavlje. Ovdje je bitno naglasiti da prikaz istovjetne ugroze dominira u tekstu koji obiljeava etiri godine od smrti Tita. Jo se godinu dana prije mesijanski prikazuje Titova linost 118 , a na neprijatelja tek vrlo kratko upozorava kao crnog vraga koji vjeno budan eka samo trenutak nae slabosti. U 1984. godini uz dosjetku tekstopisca da je rije o razdoblju u trajanju mandata politiara, iju je neprikosnovenost i mogue meusobne obraune za vlast u samome dravnom vrhu onemoguio upravo Tito uvoenjem jednogodinjih mandata istaknuti su potpuno neprikriveni napadi na same osnove ekonomskog i politikog sistema. S lijeva i s desna stiu
118

Rije je o tekstu tadanjeg glavnog urednika Danasa, Joe Vlahovia, objavljenog 3.5.1983. pod naslovom Tito je znao unaprijed.
130

nedvosmisleno antisocijalistike i antikomunistike poruke i kritike. (Danas, 1.5.1984.) Dakle, neprijatelji su svukli krinku i izali ispred kulisa te grubo, ili pak vrlo suptilno, ali gotovo posve legalno upuuju jednu te istu poruku. Poruku sumnje u legitimnost naeg pokreta i u pravo avangarde da izvri svoju povijesnu ulogu. (ibid.). Kao kljuni trenutak navodi se ponovno objavljivanje Krleina Dijalektikog Antibarbarusa (iz 1939.) koje jasno otkriva politiku tendenciju koja iza toga stoji i koja e zatim iskoristiti tako stvoreni legalitet za nove napade na Partiju, s ciljem da je se prikae kao danovistiku, staljinistiku i dogmatsku. Nadalje, uz povezivanje ovih antititoistikih kritika sa srpskim nacionalizmom, u ovoj i slijedeim godinama nastavljaju se kritizirati daljnje demistifikacije NOB-a u obliku historiografskih falsifikata, u prvom redu u radovima Josipa Kopinia, Vladimira Dedijera, Veselina uretia itd. Ovome kolopletu meusobnih prokazivanja i kritika za konspirativno djelovanje, u 1985. godini pridruit e se i odgovori na proirene optube Tita i KPJ za antijugoslavenstvo zbog ideje razbijanja Jugoslavije sredinom 1920-ih ideje iji su tragovi navodno ugraeni u Ustav iz 1974. godine. Takva je teza teorija zavjere jer pretpostavlja da su lideri SFRJ veinu ivota potajno radili na njenom razbijanju pod krinkom uspostavljanja nacionalne ravnopravnosti. Cjelovita optunica bit e napisana do rujna slijedee godine. Do tog vremena, u atmosferi sveopeg preispitivanja i sumnjienja zbiva se svojevrsna kroatizacija Tita, zavjereniki interpretirana, na tragu prethodnih ideja o antijugoslavenstvu:
U novije vrijeme u opoj euforiji rasprava o politikom sistemu ak mu se imputira da je bio veliki Hrvat koji je svjesno razbio Srbiju, jer je, toboe smatrao da slaba Srbija garantira jaku Jugoslaviju. A prie koje se mogu uti kako je Ustav iz 1974. godine zapravo pobjeda maekovskog vienja Jugoslavije isto su podmetanje koje hoe pokazati da postoji nekakav hrvatski nacionalistiki kontinuitet i da Jugoslavija predstavlja pobjedu hrvatske linije. Odmah nakon Tita na redu je bio Kardelj i teze o dekardeljizaciji Jugoslavije. Sva ta potraga za istinom kulminirala je zahtjevima za rehabilitaciju ili u najmanju ruku preispitivanje ustakog i etnikog pokreta koji su toboe komunisti gurnuli u zagrljaj Nijemcima. (Danas, 5.11.1985.)

Iz redova CK SKJ i predsjednitva SFRJ napadi se pripisuju organiziranim snagama koje negiraju osnovne vrijednosti zajednice i nastoje proizvesti moralnu krizu kako bi ukazali na besmislenost borbe za budunosti kakvu komunisti predstavljaju. Meu ostalima, istiu i perfidnost teze o Titu kao manipulantu velikog
131

stila i lukavom predvodniku Staljinove i kominternovske politike. (Danas, 19.11.1985.). Daljnja upozorenja iz redova Savjeta Federacije odnose se ne samo na publicistiku i historiografiju, nego i na politiku u koju se ubacuju razliita iskrivljavanja i podmetanja s ciljem da se mijenjaju same osnove na kojima poiva SFRJ (Danas, 4.3.1986.). Na kraju ovog razdoblja kontinuitet kritika Tita od strane organiziranih snaga doivljava se sve dramatinije. Kao ilustracija posluit e nam rijei kojima tada ve bivi lan predsjednitva CK SKJ, Jure Bili zavrava vlastiti prikaz razliitih napada na Tita:
Sve se to pred naim oima dogaa ve skoro cijelu deceniju, a ne samo posljednja tri mjeseca, kako neki sada tvrde. Govorili smo, dogovarali se, to smo zaustavili, promijenili? Nita. Ili skoro nita. Svaki je dan samo tee. Ve je vie puta reeno - i na sjednicama partijskoga i dravnog predsjednitva i na sjednicama Centralnog komiteta SKJ - kako se ostvaruju svi ciljevi iz arsenala taktike kojom neke strane sile ele rastoiti socijalizam - komunizam. Zato se nemojmo samo baviti kritikom pojedinih sluajeva, nego postavimo ono presudno pitanje: kuda ide ova zemlja. Jer dok mi svakoga dana pucamo na komarce movara se iri. (Danas, 14.10.1986.)

Uz stalno narastanje sve otvorenije kritika Tita, Kardelja, SK i razliitih aspekata sustava, sve je vee zbijanje redova SK i razuenija kritika razliitih neprijateljskih tendencija. U pogledu cjelokupnog razdoblja, u slijedeih nekoliko poglavlja pokuat emo detaljnije prikazati koje su ostale teme zavjerenikog miljenja bile najistaknutije i kakve su mijene i konfrontacije doivjele.

Unutarnji neprijatelji socijalizma mangupi u vlastitim redovima


Politiku debatu - kako ovo razdoblje izmeu 1980. i 1986. naziva Ramet (2005.: 21.) unutar Saveza komunista obiljeavaju svijest o krizi u ekonomskom i politikom pogledu, kritike i optube veeg broja drutvenih institucija za neodgovornost, neuinkovitost, korupciju, razliite afere u funkcioniranju politikih organizacija itd. To e u konanici rezultirati smanjenjem povjerenja javnosti u sustav i rasapom dominantne ideologije (ibid.). U ovim raspravama ili individualnim iskazima komunistikih elnika i intelektualaca mogue je uoiti specifian diskurz o zavjerenitvu i njegovo postupno dimenzioniranje. Sumnja u model za izvoz zapoinje unutar SK kritikom zakulisnog upravljanja drutvom putem uskih, neformalnih politikih grupa. Zakulisno upravljanje predstavlja prijetnju u smislu da:
132

...politiki sistem socijalistikog samoupravljanja...postane paravan za stare drutvene


odnose, to onda, kad-tad, mora voditi veoj drutvenoj krizi... Nasuprot opoj demokratskoj klimi u drutvu, stoje autoriteti pojedinaca i grupa koji u konkretnom drutvenom ivotu stvaraju nedemokratsku klimu, poesto i osjeaj nemoi i obespravljenosti radnog ovjeka i graanina. Mnogo je mehanizama odluivanja, pa ipak jo odluuju manjine rasporeene po tim mehanizmima, a mehanizmi im esto slue da kroz njih provozaju svoje interese ili da ih kamufliraju. (Start, 20.2.1980.)... "Za politiki sistem nije dobro (ali za neke pojedince i grupice i te kako jest) kad u drutvu postoji znaajnija koliina neformalne moi, jer ...neformalna mo je neodgovorna mo. Sve to se dogaa daleko od oiju javnosti, iza zatvorenih vrata, iza kulisa samouprave, krije u sebi opasnu klicu neodgovornosti." (Start, 12.9.1981.)

Neposredno demokratsko odluivanja radnih ljudi u komuni se prikazuje kao fikcija nasuprot politike realnosti koju sainjavaju opinski sluajevi, flagrantni primjeri uzurpiranja vlasti od pojedinaca ili grupa, uskih lokalnih i regionalnih oligarhija (Start, 19.3.1980.) ili mree suradnika birokrata koje radnici nisu u mogunosti onemoguiti (Danas, 18.5.1982.). Konkretni primjeri u kojima se provlai zlouporaba delegatskog sustava, kadrovske politike, grupaenje i frakcionatvo, moralne deformacije i sl. - opisani kao sprege birokrata iz drutveno-politikih i ekonomskih domena ukljuuju afere u Petrinji oko Borislava Mikelia (Danas, 24.8.1982. i 31.8.1982.), roako-prijateljskog kluba u Karlovcu (Danas, 12.10. 1982.), uzurpacije i politike intrige u Podravci itd. Posljednja e se pretvoriti u poznati viegodinji sluaj Gai (Danas, 3.5.1983., zatim 24.1.1984., 19.6.1984., 17.7.1984., 24.7. 1984., 2.7.1985.) koji e se kao nerazjanjena afera s obratima pojavljivati i nakon 1986. godine 119 . U 1983. i 1984. godini istaknut e se takoer viegodinja afera Zelenjak 120 , a u 1986. sluajevi manipulacija u opinama u Vikovcima i ibeniku (npr. Danas, 9.12.1986.). Na istome tragu je zanimljiv podatak i rasputanje 25 osnovnih organizacija SK, od sredine 1982. do poetka 1984. za koje se navodi kako je jedna od glavnih mana svih tih sredina bilo grupaenje. Pojedinci
119

Afera je ponovno aktualizirana pred kraj 1987 i poetkom 1988. godine (Danas, 8.12.1987., 26.1.1988., 9.2.1988., 8.3.1988., 29.3.1988., 30.8.1988.)

Ova se afera uzimala kao primjer saveza politike i klasine dravne vlasti i opinskog etatizma (Danas, 8.11.1983.: 6.). Zamkove su tamo gradili zajedniki predstavnici politike i dravne (izvrne) vlasti jednostavno zbog toga to su na takvu poslu jedni drugima bili potrebni. Politiari su imali mogunost (zapravo su mislili da je imaju) da, cijeloj toj malverzaciji, uz pomo svojega autoriteta, dadu drutveni legalitet, a zaposleni u dravnim institucijama, zahvaljujui opet svome osnovnom zadatku, a to je izvrna funkcija, cijelu su gradnju besprijekorno organizirali i provodili. (ibid.).
133

120

u rukovodstvima tih organizacija stvarali su oko sebe grupe i klanove pa su razbijali jedinstvo i onesposobljavali osnovne organizacije SK. (Danas, 31.1.1984.). Nabrojeni sluajevi tek su jedna, mikro-dimenzija zakulisnog upravljanja. Na pojedinanoj razini moe ih se smatrati zavjerama koje drava i vladajua partija mogu uspjeno sankcionirati, no, uzete zajedno, kao masovnija pojava svakako ukazuju na sve slabiju funkcionalnost tadanjeg politikog poretka. ira dimenzija zakulisnog upravljanja odnosi se na formiranje otuenih centara moi, suprotstavljenih samoupravljanju. Status radnike klase i udruenog rada smatra se ugroenim od tih centara koji rade za vlastite grupnovlasnike i dravnovlasnike tenje upravo pod fasadom samoupravljanja (Start, 5.6.1982.). Neki e to visoki elnici SKJ nazvati klasnom borbom 121 , dok e neki, nasuprot takvim interpretacijama smatrati da je rije o irem, stihijskom procesu etatizacije, ali opet u preruenim oblicima, pokrivajui se samoupravnom normom i frazeologijom". Dakle, ako se i naglaavaju iri procesi, npr. drutvena inercija, kao u ovome sluaju, aluzija da se ispod povrine slubenog diskurza zapravo zbivaju sasvim drugaiji politiki procesi sa znaajnim egzistencijalnim posljedicama uspostavljaju rascjep na kojem se napaja i teorija zavjere. Nadalje, eksplicitno se na istu ravninu, nasuprot samoupravljanju postavljaju kao opreka kako lokalistike tako i centralno-etatistike pojave koje vode stvaranju autarkinih nacionalnih ekonomija i smatraju se korijeni[ma] nacionalizma, hegemonije i separatizma ali i glavn[im] izvorit[im]a nestabilnosti u ekonomskom razvoju (ibid.). U pogledu bliskosti razliitih razina zakulisnog funkcioniranja sustava indikativna je sljedea dijagnoza, iznesena u CK SK BiH:
U nerazvijenim samoupravnim odnosima - u kojima je rije radnika najee tek paravan za odluke smiljene u uskom krugu odabranih - dolazi do krupnih poremeaja u tokovima drutvene reprodukcije: do bujanja investicija bez pokria i opravdanja zaduivanja za budua neka pokoljenja, do troenja nepostojee akumulacije, rasipanja i grabea drutvene imovine, do zaokruivanja nacionalnih pa i regionalnih i opinskih ekonomija itd. To otvara sumnjiavost, nesporazume, pa i sukobe, izmeu pojedinih republika i pokrajina a odatle do nacionalizma (koji se hrani na tezi: Oni nas iskoritavaju) samo je korak, a i manje od toga. (Start, 5.6.1982.)

Neki e to isto govoriti u narednim godinama, npr. na 5. sjednici CK SKJ, odranoj 28. veljae 1983.
134

121

Dakle, neodgovorne vrhuke na razliitim razinama ekonomske i politike vlasti rade na ostvarenju vlastitih, nelegitimnih interesa. Zavrna razina njihova povezivanja je najee republika, to otvara prostor nacionalistikim interpretacijama o smiljenoj eksploataciji i ugroenosti, kao i kritiku Ustava iz 1974. kao institucionalnog rjeenja koje to omoguava. U istome tekstu - prikazu glavnih tema republikih i pokrajinskih kongresa koji su prethodili saveznome, 12. kongresu SKJ, priziva se odluan obraun s antisamoupravnim snagama koje u drutvu, oito, posljednjih godina jaaju i, nameui svoje koncepcije - birokratske, tehnokratske i etatistike - suavaju realne okvire samoupravljanja, koe i onemoguuju njegov razvitak.". Smatra se da e takvo obraunavanje u vlastitim redovima, eufemistiki nazvano diferencijacijom, onemoguiti bujanje negativnih klica i korova u zahvaanju irokih polja drutvenog progresa. (ibid.). Osim toga, u nekim reakcijama na kritike samoupravljanja, upuene unutar i izvan SK, upotrebljava se vokabular iz prijanjih kriznih vremena - 1966., 1971. i 1972. - kojim su se oznaavale otuene snage, tada jo u vlastitim redovima, a u meuvremenu otpale iz komunistikog pokreta:
Po tom irokom i uzburkanom moru drutvenih odnosa nije lako ploviti, valja znati izbjei sve zamke i dovesti brod u eljenu luku. I sada optuivati samoupravljanje nije nita drugo nego apsurd, jer ti koji stoje iz takvih i slinih teza htjeli bi zapravo povratak na staro. Na vremena tzv. administrativnog socijalizma, etatizma ili pak potpuno likvidiranje socijalistikog sistema odnosa i uspostavljanje kapitalistikog graanskog drutva... A trebalo bi biti naivan pa ne vidjeti da se zapravo iza svih tih zahtjeva i kulisa tei mobilizaciji i udruivanju, da sumarno kaem neprijateljskih elemenata, i u zemIji i izvan nje 122 . Postoje tu jezgre koje se formiraju i svjesno to rade... Tu je dakako nenadomjestiva uloga SK i njegovih rukovodstava, koji ba sada prije kongresa moraju jo odlunije ostvarivati i na vlastiti program i tako suavati prostor ovim elementima o kojima smo govorili, gurajui ih na marginu naih zbivanja i razobliavajui ih kao otueni faktor u drutvu. (Danas, 23.3.1982.)

Neki e analitiari sljedeu 1983. godinu ocijeniti kao vie usmjerenu prema desnim snagama koje su gotovo neskriveno dizale glavu (Danas, 27.12.1983.), a drugi smatrati kako jenjava stav da su birokratizirane, sasvim izdvojene grupe... za sve krive, jer zakrvavljenih oiju i s predumiljajem sistemski tlae radniku klasu i
122

Istaknuo N.B.
135

udrueni rad, vodei rauna samo o vlastitim sadanjim i buduim drutvenim pozicijama 123 (Danas, 28.6.1983.). Meutim, jo e poetkom iste godine dva visoka lana partije, Jure Bili i Josip Vrhovec, govoriti o poplavi tuih ideja koja je zahvatila i redove SK, kao i sredstva informiranja (Danas, 15.2.1983.). U tom smislu kritizira se i list Danas kao onaj koji ima stalnu negativnu liniju - liberalistiku, kritizersku, intrigantsku, ruilaku... u kojem ...pokuavaju u javnosti vriti eroziju SK i dovoditi sve u sumnju. Dalje se nastavlja:Neki od njih u redakciji kau da se ele obraunati sa CK Hrvatske. Ne znam kakvih rauna imaju, a pripadnici su iste te partije. (ibid.) Daljnji problemi partije u to doba su neujednaeni kriteriji republikih organizacija u prosuivanju problematinosti razliitih pojava, te sve vee zatvaranje i jaanje nacionalizma unutar republika. Osim neodgovornosti i prizivanja diferencijacije u redovima SK zbog doputanja objavljivanja razliitih knjievnih i kazalinih uradaka, koje e podrobno obraditi Bijela knjiga, vrhunac kritike odnosi se na one koji mute nae redove i izmiljaju kako se formira komunistika koalicija protiv Srbije na liniji Zagreb Novi Sad Pritina Sarajevo.
Da to neprijatelj kae, mogu razumjeti, ne mogu opravdati. Ali da ima komunista koji kau da se stvara takva linija protiv Srbije, da ima rauna sa Srbijom - to se ne moe razumjeti, kao ni to da kod nas u Hrvatskoj ima stalno sumnji da se eli Hrvatska staviti na koljena. To je bezumno i udi da se moe dogoditi unutar SKJ. (ibid.)

U pogledu javnog informiranja, objavljivanje problematinih teza i izjava pripisuje se liberalizmu, okarakteriziranom kao jedna fal melodija koja dobro slui sasvim odreenim interesima, a kojemu prava svrha jest kontrarevolucija i to, zanimljivo, u sasvim dva suprotna smjera - ili prema razbijanju Jugoslavije ili prema uspostavi staljinistikog socijalizma 124 . Inventuru idejnih (s)kretanja izvrio je te
123 124

Istaknuo N.B.

U poneto drukijim formulacijama se iznose ova dva smjera zastranjivanja u vlastitim redovima na barem jo dva mjesta. Prvo, u usporedbama tadanje situacije u SKJ sa 1971. godinom, gdje se primjerenima tadanjoj situaciji smatraju konstatacije iz Akcionog programa nakon 21. sjednice:U SKJ je dolo do idejne krize koja se izraava u...okretanju dijela komunista drugim sredstvima i snagama koje tee konzerviranju davnih odnosa ili vraanju natrag (Danas, 15.2.1983.). Drugo, u intervjuu Branka Mikulia (Danas, 20.9.1983.) u dijelu u kojem komentira zahtjeve za novim SK :Oito je da SK smeta snagama koje bi htjele da vuku drutveni razvoj nazad, koje prieljkuju buroasku restauraciju ili povratak na birokratski etatizam.
136

godine CK SKH, na svojoj 10. sjednici, ponovivi ili zaotrivi navedene ocjene 125 . Jedinstvena je ocjena sjednice da se, osim ideolokog pluralizma unutar samog SK, u drutvu takoer jasno javljaju neprijateljske tendencije nacionalizma, graanskog liberalizma, neokonzervativizma, radikalnog ljeviarenja, dogmatsko-birokratskih koncepcija i slino koje su toliko ojaale koliko je SK oslabio (Danas, 12.4.1983.). Za razliku od ovih ozbiljnih tonova iz vrhova hrvatske partije, jedan e ugledni politolog iz BiH, Nenad Kecmanovi, u istome listu iste probleme definirati s iznimnom dozom ironije:
Milioni radnih ljudi, graana nevjetih politikantskim kuhinjama i ne slute da iza ratobornih poklika na novinskim stupcima stoje etatistike igre republiko-pokrajinskih ekipa za nametanje u vieboju raznoraznih oblasti drutvenog rada. Kao i u svakoj igri, i tu postoje taktike varijante, penali, golovi, autogolovi, rezervna klupa, prvotimci, faulovi, ofsajdi, poluvremena, aut-linije, namjetaljke, lairanja, ali i kraj utakmice kada se srdano stiu ruke, tape po ramenu i privremeno sve zaboravlja do poetka idueg kola takmienja. (Danas, 25.1.1983.)

Rije je, dakle, o igrama u vrhovima vlasti koje ozbiljno shvaa tek publika na tribinama (ibid.) koju se antagonizira, a zapravo vue za nos i namjerno joj se odvlai pozornost od puno bitnijih, egzistencijalnijih problema. Ovo je jasan kinian stav prema cinizmu komunistike elite. Nasuprot tome, savjetovanje novinara Jugoslavije, kasnije iste godine, pod nazivom Etika javne rijei, zauzelo je izrazito dogmatian stav: svaki voluntarizam, svaka manipulacija, bilo od koga dolazila (linosti, institucije, redakcije) mora biti podvrgnuta krivinom gonjenju. (Danas, 18.10.1983.). Ne toliko rigidno, govorei o obiljejima drutveno-politike klime, Franc etinc e tada izjaviti: U nas je suvie povjerljivih stvari tako da u nekim sredinama, da malo karikiram, informacija slui jo samo kao dodatak konspiraciji. Suvie je bojazni od kritike rijei. Ponekad nas je vie strah od rijei nego od samog ina., pri tome upuujui prvenstveno na politiare i birokraciju, koji novinarstvo podvrgavaju igri razliitih interesa, inei ga time sklonim iskljuivosti (ibid.). Dakle, kako prethodne ilustracije pokazuju, i dalje se kroz javni diskurz provlae sumnje u zakulisne igre politiara, birokrata i novinara koji ili mute vodu na liniji
Sluaj Danas je na ovoj sjednici ocijenjen naelno kao antisocijalistika tendencija. Jedan od lanova CK SKH, tada je ustvrdio kako je tome listu od samog njegovog osnivanja cilj bio smiljeni obraun s CK, posebno onim bivim koji je omoguio da u sadanjem sjede i ljudi iz podzemlja.
137
125

antisamoupravljanja ili rade na realizaciji svojih etatistikih, odnosno nacionalistikih igara. Ve tada se priznaje raslojenost SK u idejnom i interesnom pogledu koji ukljuuje i kontrarevolucionarne tendencije malograanske, birokratskogrupnosvojinske, tehnokratske, dogmatske, elitistike i nacionalistike to uvjetuje sve ee postavljanje zahtijeva za diferencijacijom unutar vlastitih redova (usp. Danas, 20.9.1983.: 8.). U pogledu uloge i utjecaja birokracije i tehnokracije javljaju se i neke radikalnije teorije tzv. mladih kritiara SKJ, oko kojih e se razviti polemika. Za nau analizu zavjerenikog miljenja bitna je kritika teorijskih razmatranja o ulozi Saveza komunista jednog autora iji se rad prikazuje kao egzemplar lijevog radikalizma 126 . Tom se radikalizmu pripisuje kao temeljno razmatranje: ta initi sa SKJ i kako ga ukloniti iz postojeeg politikog sistema ili makar transformirati na nain na koji bi najmanje liio svom dananjem povijesnom imageu (Danas, 21.6.1983.: 9.). U pomnom razlaganju teza teksta objavljenog u asopisu Nae teme, kritizira se poimanje SKJ kao vladajue drutvene grupe i pokrovitelja domae buroazije sastavljene od birokracije i tehnokracije za koje se dri da su iznevjerile radniku klasu, izvele nad njom ideoloki teror i zavrile u otuenim centrima politike, ekonomske i financijske moi. Povrh toga, isti se kritizira za tumaenje uloge domae buroazije kao nacionalnog izdajnika koja se, u elji da zadri dominantnu poziciju u raspodjeli drutvenog vika vrijednosti, povezala s meunarodnim centrima financijske moi i uklopila u sistem svjetske dominacije kapitala (usp. 10.). Ukratko, po toj je interpretaciji, od vremena prvih inozemnih kredita, SKJ, zajedno s birokratsko-tehnokratskim snagama, prodao Jugoslaviju za aku zelenih novanica i jedino to nudi u pogledu budunosti jeste da prihvatimo tipini okupacioni reim meunarodnog monetarnog fonda.(ibid.) 127 . U nastavku
Rije je o kritici dr. Fuada Muhia objavljenoj u Danasu (21.6.1983.) pod naslovom: Neki novi klinci i trea revolucija. Kamo vodi radikalizam Luke Markovia i Slobodana Inia. Odgovori na kritiku navedenih autora objavljeni su u istom listu 12.7. i 18.7. 1983. Ovdje nas zanimaju prije svega kritike upuene Luki Markoviu na tekst Teze o razvoju, objavljen u asopisu Nae teme, 12 /1982. O MMF-u e, iste godine, izvan ovog konteksta unutarnjih neprijatelja, ali u zavjerenikom kljuu pisati u seriji tekstova i akademik Ivo Periin (Danas, 22.3., 29.3., 5.4. i 12.4.1983.). Kako nije rije o dominantnoj zavjerenikoj temi o njoj dajemo samo kratke naznake. Pod naslovom Obmana monstruma financijskog kapitala autor portretira sumornu globalnu sliku svijeta koji ide prema svome kolapsu, nastalog sijanjem dugova kako bi se stvorili moni lanci ropstva. Takvo stanje stvoreno je putem epohalnog otkria pozajmica razvijenog svijeta nerazvijenima, to je omoguilo da se klasini oblici eksploatacije zamijene neuporedivo efikasnijim, modernijim i neuporedivo profinjenijim.
138
127 126

kritike radikala, ovakva se, kao i sline lijevo-radikalne interpretacije obrazlau suprotnom teorijom zavjere. Radikalne interpretacije su za kritiku bajka o dobrom vladaru i velikaima to su izdali carstvo, a funkcija te bajke je stvaranje tree faze revolucije i novog SKJ, u kojem bi se optuene birokratsko-tehnokratske snage razvlastile i dominantna uloga priznala mladoj scientokraciji (vladavini uenjaka), iza ega se krije nita do zagovaranje ordinarnog sukoba generacija na tragu kineske kulturne revolucije (ibid.: 11.). Na tragu opeg trenda isticanja problema unutar komunistikih redova, 10. sjednica CK SKJ te godine donijela je kategorike i urgentne pozive na jedinstvo, stvarnu diferencijaciju u SK i odstranjivanje negativnih pojava neodgovornosti, kolebanja, oportunizma i dvostrukog ponaanja koje ugroavaju partijski organizam 128 (usp. Danas, 1.11.1983.: 4. 5.). Situacija se smatrala slinom u nekim bitnim obiljejima kao pred sjednicu u Karaorevu 1971. i Brijunski plenum 1966. (ibid.), sugerirajui glavnu opasnost na liniji rascjepa izmeu separatizma i unitarizma. Svoju e borbu partija nastaviti i u slijedeim godinama na istoj liniji, ali s razliitim intenzitetom. Tako e u 1984. godini ova dimenzija tehno-birokratskoetatistikih unutarnjih ugroza ustupiti mjesto disidentskom opozicijskom djelovanju, kao i kritici unutar partije zbog pretjerane osjetljivosti i uspostavljanja svojevrsnog opsadnog stanja, ak i kad se ne moe dokazati organizirana neprijateljska aktivnost (Danas, 9.10.1984.: 21.). Tek e se ove kritike, prije svega Bijele knjige, u rijeima nekih partijskih elnika iz Srbije, ukotviti u prijanji vokabular etatizma i djelovanja - sada iz njihove perspektive - birokratske desnice, koja se opisuje kao opasna instrumentalizacija, monopol i sektatvo, odnosno, kao ona snaga koja se toboe bori protiv obnove starog sveta, ali ga ona u stvari doziva svojim imobilizmom, nepokretnou, svojom nespremnou za socijalistiku dinamiku, svojom lanom
Takoer, to je svijet u kojem su podvale, ucjene, prevare, pritisci, smicalice postale organizirani, dobro smiljen sistem odnosa. Sistem stupica prekrio je ovozemaljsko tlo...i u bojnim ruinjacima raznovrsnih sporazuma, klubova i protokola...kojima vladaju monici.. Dakle, zavjere su na svakom koraku u meunarodnim ekonomskim odnosima u kojima dominiraju velike sile i goleme korporacije na iju se tehnokraciju i birokraciju vlade velikih sila oslanjaju. Obini ljudi u takvom svijetu opisuju se izravno kao glupani ili kamikaze (npr. 29.3.1983.: 36.).
128

Organska metafora provlai se kroz govore nekoliko lanova CK SKJ, npr. Uoavajui slabosti u vlastitim redovima, samo e se bre uklanjati bolesna tkiva....(ibid.).
139

pozicijom uvara tekovina socijalistike revolucije. (Danas, 5.6.1984.: 21.). U odnosu na ovu, neto manje izraenu dimenziju, koja se pojavljuje u odnosima meu republikama, tema zakulisnosti i neprovidnosti funkcioniranja polja politike opet je otvorena ve poetkom 1984. Kontekst njenog pojavljivanja su ostavke nekih visokih dunosnika tj. ve spominjani sluajevi, curenje informacija o zamrzavanju cijena od strane SIV-a i potpunog manjka informacija o kandidatima za Predsjednitvo SFRJ, kao i o sadraju pregovora s MMF-om. Realizira se u kritici zakidanja javnosti informacijama koje ide na ruku crnoj burzi glasina, raznim manipulacijama javnou od strane podzemlja i posljedino simplificiranom poimanju politike kao gole borbe za vlast u uskim krugovima vladajuih, to dovodi do produbljenja jaza nepovjerenja izmeu vlasti i naroda (npr. Danas, 24.1.1984.: 10.; 14.2.1984.: 4. 6.; 29.5.1984.: 13.). Takoer, u ovim se razmatranjima takva tajnovitost drave smatra primjerenom autoritarnim reimima i suprotstavlja vrijednostima samoupravljanja. Time se vokabular politike znanosti upotrebljava da bi se nasuprot uzora transparentnog djelovanja drave ukazalo na ire negativne posljedice njegova krenja i zlouporabe. Fragmentacija, frakcionatvo, grupaenje i, u tom pogledu, dosta rasprostranjena metoda rada iza lea u SK (Danas, 27.11. 1984.: 23.) obiljeava kraj 1984. i poetak 1985. godine (19.3.1985.: 11.) te se i u daljnjem unutarnjem funkcioniranju SK javlja kao znaajan problem. Na 16. sjednici CK SKJ redimenzioniraju se birokratske snage i dramatski poopuju u birokratski duh koji se mora odluno raskrinkati i odstraniti [iz]...redova SK (i posebno u njegovim organima) da bismo ga razbili i u drutvu, da bismo dalje razvijali i obogaivali demokratsku inicijativu, sve kako se ne bi ostavili prazni prostori silama revindikacije (ibid.: 13.). Kao druga, takoer otprije poznata dimenzija problema nad kojim bi SK trebao bdjeti, odnosi se na ekspanzij[u] etatistikih i tehnobirokratskih snaga i razliitih oblika grupnovlasnikog ponaanja jer krajnje konzekvence takve logike, ne budu li se poduzimale radikalne klasno-revolucionarne mjere, mogu voditi sve do toga da ozbiljno bude ugroena vlast radnike klase u naoj zemlji. (ibid.). Za raun vlastitog interesa, drutvenog poloaja i monopoliranja vlau odreeni slojevi i strukture u SK nastoje oprobanim etatistiko-birokratskim metodama pacificirati dominantnu drutvenu proturjenost izmeu rada i upravljanja. (usp. ibid.). Dojam, izraen u tisku, jest kako su otprije prisutni unutarnji neprijatelji odluili jo
140

jae udariti i to u temelje zajednice da bi razvlastili radniku klasu i potisnuli je na margine historijskog procesa. To je jo izraenije konstatiranjem oportunizma u SKJ i odvajanja avangarde od lanstva i cjelokupne radnike klase te pojave zahtjeva unutar SK za pluralistikom opcijom, pod izlikom i u ime idejne borbe. Takvo ponaanje takoer se oznaava kao popustljivost prema nacionalizmu i politikantstvo i usporeuje sa stanjem prije 21. sjednice predsjednitva SKJ, 1971. godine (usp. 26.3.1985. 7.). To ponovno ilustrira kako se u kriznim situacijama sadanjost proiva repertoarom okvira prosuivanja i predodbi o neprijatelju koje su steene u prolosti. Kritika je prije svega usmjerena na raiavanje vlastitih redova, na to npr. ukazuju i prigovori na rad SSOH, jer joj, pored jasnog ukazivanja na prepoznatljivog, diferenciranog neprijatelja (usp. 2.4.1985.: 23.), nedostaje upravo dimenzija prepoznavanja svih onih unutar SKJ koji pruaju kontrarevolucionarni otpor realizaciji Dugoronog programa ekonomske stabilizacije. Upozoravanje na sve navedene unutarnje neprijateljske snage pojaava se tijekom 1985., toliko da se to ponekad smatralo pretjerivanjem 129 . Ozbiljno shvaene kritike neadekvatnog funkcioniranja sistema i meurepublike razjedinjenosti dolaze iz redova CK SKJ koji ponavlja neke ve stare ideje o tome kako se u drutvenoj praksi stvorio neformalni, paralelni sistem odluivanja, mimo i protiv ustavnog sistema izraen prije svega u etatistikoj praksi (2.5.1985.: 6.). Uz nezavjerenika, sistemska objanjenja nastanka takvog stanja, ponavljaju se ve opa mjesta o potiskivanju klasnog - radnikih na korist nacionalnih, etatistiko-birokratskih snaga koje se uanavaju u sistem i raspolau velikim dijelom dohotka, donose viemanje sve odluke o globalnim pitanjima drutvene reprodukcije, a kada je rije o federaciji, onda to veoma esto ine meusobnim neprincipijelnim cjenkanjem i nagaanjem. (ibid.: 7.). U smjeru otrije samokritike nacionalizam se kao oznaitelj sve ee i izravnije povezuje s parom etatizam-birokratizam na marko-razini odnosa meu republikama i republikim Savezima komunista. S druge strane, na mikrorazini par birokratizam-etatizam oznaava se kao sredinja snaga zakulisnog djelovanja unutar razliitih institucija drutva i drave. Objedinjenje obje, makro i
Tako se pred kraj godine, u praenju rada CK SKJ pisalo o razliitim strahovima bez pokria kako za sudbinu zemlje, jedinstvo tako i vlastite privilegije (npr. 26.11.1985.:12.) a, u pogledu opravdanosti strahova od neprijatelja izvan SK, u jo zaotrenijem obliku kao paninom zvonjenju na uzbunu (26.11. 1985.: 54.).
141
129

mikro razine, u kljuu zavjerenike interpretacije, moda je najbolje opisao jedan Sarajevski sveuilini profesor, Fuad Muhi, analizirajui djelovanje birokratske opozicije u SKJ. Zahtjev partijskog vrha za poveanjem udjela radnitva u odluivanju u SKJ on indikativno interpretira u smislu problematinosti takvog projekta:
...svagdje tamo gdje joj se u forumima suprotstavlja rutina uhodanih modela postupanja individualnog i kolektivnog komuniciranja, ukoliko tu rutinu sistematski po ovjetalim manirima, koji postaju toliko ustaljeni da se ve smatraju i normalnim, proizvode neformalni centri moi na svim razinama strukture drutva, utoliko e i opasnost da ona apsorbira radniku autentinost biti vea. Utoliko e se udarna mo radnike veine rasplinjavati po nizu punktova na kojima e brzo poprimiti iskljuivo statistiko, a ne i realno vaenje. Nosiocima birokratske rutine stoji na raspolaganju niz sredstava, od otmjene korupcije i stavljanja u izgled odreenih pogodnosti ako se individualno ponaanje usaglasi sa opim konformistikim tipom, do predoavanja posljedica koje mogu pridoi ako se to usaglaavanje bude moralo ostvariti preutnom ili otvorenom psiholokom represijom...Njihova je mo, kao to pokazuju rasprave na politikim forumima ili brojna empirijska istraivanja, jo uvijek tolika da, tamo gdje postoje, radniku veinu reduciraju na simbolinu numeriku vrijednost... (27.8.1985.: 19.).

Po istome autoru, osnovni je preduvjet manipulacije radnikom klasom njeno fragmentiranje i unutarnje raslojavanje po nizu difuzno rasutih punktova drutvene strukture (ibid.) koji ukljuuju nacionalnu pripadnost, suprotstavljanja po ekonomskim kriterijima razvijenih i nerazvijenih, po radno-profesionalnom statusu itd. Na temelju tih procesa uspostavljali su se neformalni centri moi koje je SKJ identificirala kao uporita etatizma. Birokratske manipulacije takvih centara moi apsorbirale su klasnu svijest radnitva, nudei im promjenu drutvenog statusa, pristup u vie krugove i ulazak u svijet veza i poznanstava. S druge su strane neformalni centri moi stvarali psihozu suprotstavljenosti drugim sredinama. Da bi osujetila autentinu radniku veinu, autor predvia kako e birokratska opozicija unutar SKJ daleko vie zakulisno nego javno nastupati nasuprot ovom projektu (ibid.: 20.) i dalje koristiti manipulativne instrumentarije da bi klasnu svijest rastvorila u nacionalnu sentimentu i etatizam i nacionalizam objedinila kao praksu birokratskog otuenja (ibid.). To je, zapravo, opis organiziranog povezivanja razliitih diskurza kojima birokracija osigurava i reproducira vlastitu poziciju moi.

142

Oprobana

lukavstva

etatistikih

birokratskih

snaga,

pod

imenom

samoupravljanja a s pravim ciljem odravanja statusa quo, kritizirali su i drugi autori (vidi npr. 25.6.1985.: 8 9; 6.8.1985.: 11 15; 13.8.1985.: 9 10; 12.8.1986.: 44 46 130 ). Tako npr. Aleksandar Grlikov, tadanji predsjednik SSRNJ o lukavstvu
A kad se stvori za to povoljna klima, birokracija pone koiti njihovo ostvarenje, optuujui za to neku anonimnu birokraciju ili, uzurpirajui pravo prezentiranja nacionalnog interesa proizvoakom dijelu stanovnitva, suprotstavlja se birokraciji druge nacije. Tako opravdava eksproprijaciju nacionalnog interesa od radnike klase i potvruje se kao njezin zatitnik, a u sukobu s birokracijom druge nacije one zajedniki utemeljuju svoj drutveni poloaj sluei se poznatom taktikom: zavadi, pa vladaj. Samo tako se mogu objasniti raznorazna osporavanja i sporost u provoenju Dugoronog programa ekonomske stabilizacije i drugih naih pozitivnih programa. Birokratsko-etatistike snage koje, inae, nisu nikakve mistificirane snage, nisu nepoznanica, nego su vrlo konkretne i odreene, zapravo nastoje dobiti na vremenu kako bi konsolidirale vlastite redove i povratile vlastitu mo to ju je ekonomska kriza okrnjila. Ali mislim da to nee biti mogue, jer su u svojoj osionosti napravile toliko i takvih ogromnih greaka koje jednostavno ne mogu ni objasniti ni opravdati, a samoupravne snage, valjda, nee dopustiti njihovo ponavljanje. (6.8.1985. 12.)

birokratsko-etatistikih snaga u koenju izlaska iz krize govori:

Ovakvim interpretacijama e se poetkom 1986. godine suprotstaviti Duan Bilandi, smatrajui kako:
...sasvim sigurno ne stoji teza da se radi o republiko-pokrajinskim oligarhijama koje nacionalistikom politikom ele dobiti podrku u svojim sredinama ili koje bi htjele zadobiti monopol u tumaenju nacionalnih interesa. Jer to bi onda znailo da su mase nacionalistike. Koliko je to apsurdno, ne treba ni govoriti. (7.1.1986.: 28.).

Na ve spomenutom savjetovanju SK u borbi protiv antisocijalistikih djelovanja i antikomunistikih ideologija na poetku godine, osim primarnog interesa za nacionalizam, govorilo se takoer o tehno-birokratsko-etatistikim snagama, ali i o tome kako i u SK pojedinci i grupice zastupaju ideje koje se teko mogu dovesti u
Posljednja referenca odnosi se na mikro-sociologijsku kritiku funkcioniranja birokracije i birokratizma kao njenog tipinog ponaanja, koja je u strukturama tadanje drave, po autorovom miljenju, dola do stupnja povampirenja. Rije je o dvoglavoj hidri na kojoj jednu glavu simbolizira briga o opem drutvenom interesu, dok je s druge strane stvarna tenja za nadmenim, privilegiranim i dominantnim odnosom prema drutvu..., koja se zatvara u relativno male, ali veoma snane grupeklike. One se pak meusobno povezuju ilegalnim kanalima koje nazivamo veze. Snanije klike osiguravaju sebi eksponente koji vre ulogu udarnih pesnica pod njihovom neposrednom zatitom i autoritetom. (12.8.1986.: 46.)
143
130

vezu s Programom SKJ. U neto zaotrenijoj formi to je izraeno u konstataciji da nema ni jedne antisocijalistike snage, ideologije ili organizacije koja nije u izvjesnoj mjeri zahvatila i SKJ. ...svoje pristae i patrone unutar SK imali [su] i informbiroovci i unitaristi i tehnokrati i birokrati i maspokovci i drugi nacionalisti i iredentisti. (25.2.1986.: 11.). Da nemaju uporite meu mangupima redovima SK, neprijatelji i ne bi bili toliko ozbiljni. Da je to tono zakljuuju indirektno jer u SK nema dovoljno radikalnog obrauna s kontrarevolucionarnim tendencijama. Takvo stanje, konstatacije, ponavljanje istih tema, slab mobilizacijski uinak savjetovanja i osjeaj nemoi jasno ukazuju na iscrpljenost socijalistike platforme i otvorenu situaciju za jaanje kontra-snaga. To potkrepljuju i tadanje tvrdnje kako je zavrena prva faza razgraivanja sistema, priprema se platforma za osvajanje vlasti, a za dvije se godine moe oekivati trea faza: vlast e biti u nekim drugim rukama. (ibid.: 10.) Tijekom godine se na ovome planu i dalje nastavlja ukazivati na srastanje partije i etatistiko-birokratsko-tehnokratskih snaga koje njome manipuliraju (Nedjeljna Dalmacija, 4.5.1986.: 5.) i oteavaju funkcioniranje federacije. Takoer, razgranienje s takvim snagama je problematino jer se neprijatelj ini fluidnim:
Lako i jasno identificiramo nacionalizam i nacionaliste s imenom i prezimenom, pa ako su nam najvei problem etatisti, birokrati i tehnokrati, kako da tu nemamo nijedne identifikacije imenom i prezimenom. (ibid.)

Nasuprot takvom republikom etatizmu koji u uvjetima ekonomske krize proizvodi nacionalizam u separatistikom obliku, ponovno se suprotstavlja unitarizam-centralizam s jasnom referencom na tendencije prije Brijunskog plenuma. (Danas, 20.5.1986.: 22.) Unitarizam e se negirati, prvenstveno iz Srbije, kao fantom koji su jugoslovenski sociolozi smislili kao opravdanje svoje politike refeudalizacije Jugoslavije (ibid.) i u toj republici vezivati uz kontinuiranu politiku komunistikih vodstava Hrvatske i Slovenije od kraja 60-ih godina te proglaavati antidemokratskom decentralizacijom (ibid.). Jedan od ilustrativnih odgovora posljednjoj tezi smatra kako se zapravo radi o:
...frapantnoj zabuni i zamjeni: na optueniku se klupu stavlja konstitucija zemlje, umjesto da se stavi deformacija. Nisu republike (i pokrajine) kao takve...krive to nema dovoljno jedinstva u zemlji, ni politikoga, ni ekonomskoga; kriv je etatizam, i kao odnos i kao struktura koji prevladava i gura parcijalne interese do mjere koja ugroava ope i zajedniko. Pravac udara valja, dakle, okrenuti ka etatizmu, birokratskim centrima moi, otuenim strukturama odluivanja. Izvede li se taj udar, i to
144

najprije kroz delegatske mehanizme, otklonit e se one prepreke, i u sistemu i van njega, koje blokiraju uspostavljanje jedinstva, koje izravno uzrokuju sporost i neefikasnost odluivanja i djelovanja, koje izazivaju sukobe s dalekosenim posljedicama. (15.7.1986.: 5.).

U pogledu unitarizma, koji e svoj izraz dobiti i u srbijanskom nacionalizmu, takoer e se govoriti u kontekstu potrebe razobliavanja nekih ekstremnih teza o budunosti Jugoslavije, koje se javljaju na javnoj sceni sve jasnijeg diferenciranja frontova za socijalizam i protiv socijalizma, za ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo, i protiv takvih odnosa zajednitva. (21.10.1986.: 7.). Pred kraj godine e dravno i partijsko predsjednitvo konstatirati sve jae djelovanje antisocijalistikih snaga, od graanske desnice, nacionalizma do dogmatsko-birokratskih snaga (4.11.1986.: 9.), te jasno zahtijevati povlaenje linije razgranienja. Sve vea opsjednutost neprijateljima kulminirati e u razmatranju uloge komiteta za ONO i DSZ (9.12.1986.: 9 - 12) i njihovog sve eeg djelovanja mimo zakonskih odredbi. Ovi se komiteti opisuju kao uvijek budni komunisti suprotstavljeni neprijatelju koji nikad ne spava. Originalno su zamiljeni kao izvanredna tijela obrane u kriznim situacijama, sastavljeni od lanova koji i inae obavljaju visoke funkcije u svojim lokalnim zajednicama. No predstavljaju deformaciju sistema jer sve ee prekorauju propisane im zakonske ovlasti i uspostavljaju se kao vladavina uskih grupica ljudi. Ovi tabovi za izvanredne situacije suspendiraju samoupravljanje pod izlikom nefunkcioniranja njihovih tijela (kojima su i sami lanovi) i svojim aktiviranjem ostala politika tijela i organizacije stavljaju u poziciju pukih izvritelja, ak i u banalnim situacijama kao to su sitni trajkovi i ekscesna ponaanja u radnim organizacijama i na stadionima. Prema rijeima jednog delegata u Saboru SRH, Ivice Matruka, rije je o sijaima straha koji uzurpiraju samoupravljanje i vode prema vladavini vrste ruke (ibid.), i izraz su dogmatskobirokratskih snaga, a uzrok njihova jaanja jest zahvaenost partije golemim i bezrazlonim strahom i opsjednutost stabilizacijom, koji su je paralizirali u njenom uobiajenom djelovanju. Ovakvo ponaanje indikator je sve slabijeg vjerovanja lanova SK u postojei sustav, sklonost prema njegovom suspendiranju i svojevrsni defetizam. Ovime zavravamo razmatranje o unutarnjim neprijateljima SK, razliitim snagama koje su se slikovito i na razliite naine opisivale u ovom razdoblju, pozivajui se esto na prola vremena. Premda e se ova tema djelomino iskazivati
145

u sljedeem razdoblju, sve do raspada SFRJ, ona nikada vie nee dosei toliku zastupljenost u politikom diskurzu. Sljedea tema bavi se specifinom partijskom kritikom neprijateljskih snaga izvan SK za koje se smatralo da djeluju u podruju kulture, a koja je egzemplarno izraena u tzv. Bijeloj knjizi.

Bijela knjiga
Ovom temom prelazimo na tzv. opoziciju i neprijatelje koji se javljaju izvan Saveza komunista, a iji e ih visoki redovi u ovome razdoblju izrazito prozivati. Takva prozivanja i razobliavanja neprijatelja mogue je pratiti i prije pojave knjige koja obiljeava naslov ovog poglavlja, to smo u prethodnom dijelu teksta i naznaivali. Zasebno poglavlje za Bijelu knjigu opravdava to to su u njoj, na jednom mjestu okupljene, jednoglasno ocijenjene i u imaginarnom smislu ujedinjene - od smrti Tita, pa sve do tada, 1984. godine - uoene idejne i politike tendencije u umjetnikom stvaralatvu, knjievnoj, kazalinoj i filmskoj kritici, te u javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadrane politiki neprihvatljive poruke (B.K. 131 , 1984.). O emu je zapravo rije? Bijela knjiga je radni materijal za interne potrebe sudionika dugo pripremanog savjetovanja o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralatva, kojeg je organizirala komisija CK SKH za idejna pitanja i informiranje 23. svibnja 1984. godine 132 . U Hrvatskoj zapravo nikada nije objavljena (ale Feldman, 2006.: 53.), a u Srbiji je objavljena u tisuu primjeraka da bi zatim bila sudskim putem zabranjena. Savjetovanje, za koje je pripremana kao svojevrsni press clipping, analiziralo je crne toke u kulturi tj. neprijateljske i negativne tendencije to se sve glasnije i javnije probijaju kroz stvaralatvo kako bi se pridonijelo stvaranju platforme nastupa lijevih progresivnih snaga u borbi protiv poplave desnice na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru (29.5.1984.: 19.). Predsjedatelj i zavrni govornik savjetovanja, Stipe uvar, zakljuio je kako je rije o irokoj duhovnoj kontrarevoluciji koja je antipartizanska, desniarska, izdanak je i produena ruka krstakog ideolokog rata u svijetu protiv
Kako nema potpisanog jednog autora ovog materijala tada emo u daljnjim referencama koristiti akronim B.K. Zbog velikog odjeka savjetovanja u javnosti i razliitih kontroverzi oko njegova sadraja sva su autorizirana izlaganja i nekoliko rasprava objavljeni u asopisu Nae teme, 7 8, 1984.
146
132 131

svega to je socijalistiko i komunistiko. (ibid.) Na istome je skupu Bijela knjiga prozvana cvijeem zla, koarom otrovnih i ludih gljiva i prikazom malograanske orkestracije galame (ibid.). Najkoncizniji opis sadraja Bijele knjige daje Lada ale Feldman (2006.: 54. 55.). Faktografski, ovaj tipkani materijal od 239 stranica sastoji se od pet, po analiziranim anrovima podijeljenim poglavljima. Najopsenije, prvo poglavlje osvre se na neke sporne knjige i kazaline predstave (B.K., 1984.: 1.) i njihove pozitivne recenzije. Rije je o: zabranjenoj zbirci pjesama Gojka oga Vunena vremena, za koju je autor osuen na kaznu zatvora, prvenstveno zbog kritikih aluzija na Tita; literarnim djelima koji propituju 1948. i zbivanja na Golom otoku; romanu Orden, Stjepana uia; romanu No, Vuka Drakovia; knjizi Dobice osia Stvarno i mogue itd. - ocijenjenim uglavnom kao subverzivna i nacionalistika literatura. Drugo poglavlje upozorava na neka manje poznata literarna i kvazi-literarna djela (pjesme, parodije, prie, basne, aforizme i sl.) razliitih dnevnih, tjednih novina i satirinih listova koji takoer alju vrlo prepoznatljive, idejno neprihvatljive pa i otvoreno antikomunistike poruke (B.K., 1984.: 88.) o mranoj prolosti, sadanjosti i budunosti. Tree poglavlje bavi se javnim istupima, napisima i intervjuima nekih kulturnih stvaralaca s neprihvatljivim idejnim (pa i otvoreno antikomunistikim) porukama; etvrto se posveuje zbivanjima na filmu i istupima filmskih stvaralaca, posebice o crnom valu na filmu. Peto, tzv. meunarodno poglavlje, spominje napise, razgovore i poruke nekih poljskih i istonoeuropskih autora i osvrte na neke knjige, drame i filmove stranih autora. Ovih pet poglavlja, koja su ispunjena preciznim naslovima, komentarima, datumima...imenima (ale Feldman, 2006: 55.) omeena su i uokvirena poetkom i krajem uvodnim napomenama i s nekoliko zakljunih konstatacija, koja Bijelu knjigu ine, izmeu ostalog, teorijom zavjere par exellence. Naime, u uvodnim se napomenama konstatira kako je rije o pojaanoj kritici s desna i lijeva u pogledu drutvenog razvoja i temelja ekonomskog i politikog sistema. To je antisocijalistika i antikomunistika kritika, koja se u zemlji nadahnjuje i odreenim konstantnim tezama nosilaca blokovskih kritika jugoslavenskog drutva iz inozemstva i uklapa i u strategije i taktike specijalnog rata kojima je Jugoslavija danas izloena jae nego juer. (1.). Rije je o stvaranju atmosfere svojevrsne malograanske kulturne kontrarevolucije i pokuajima onog dijela kreativne i
147

reproduktivne inteligencije, koja ne stoji na marksistikim, socijalistikim i komunistikim pozicijama, ili ih je napustila, da ocrni nae drutvo, ospori mu gotovo sve socijalistike i humanistike tekovine i perspektive...nudei alternative koje se u biti svode na restauraciju graanskog drutva i njegovog idejnog i politikog pluralizma... (2.). To se, nadalje, uklapa u ofenzivu antisocijalistikih snaga, koja svoja uporita ima i u djelovanju odreenih kulturnih institucija, izdavakih poduzea, sredstava javnog informiranja.(2.), i cilj im je degradiranje nauke i umjetnosti u najobinije slukinje grupake dnevne politike...elitistikih uzurpatora kulturne vlasti. (4.) Autori Bijele knjige su, kako sami kau, nastojali upozoriti na itav dijapazon politizacija i politikantskih poteza koji se stavljaju pod krinku umjetnikog stvaralatva i estetske kritike (6.) te na odreene momente sinhronizacije, povika u isti glas, razrade konjukturnih teza, odreenih povezivanja grupa i pojedinaca i bez obzira na podjelu na desnicu i ljevice, ili na nacionalne pripadnosti i drutvene sredine. (10.). Zakljune konstatacije zatvaraju konstrukciju Bijele knjige sa sedam krunskih toaka optube uzavrela kulturnjakoga disidenstva (ale Feldman, 2006.: 55.). Optube se redom odnose na (1) nastojanje da se demistificira drutvo, revolucija i itava nova historija; (2) prikaz nedavne prolosti i sadanjosti kao podjednako mrane i neljudske; (3) recenzentsku upotrebu inozemne literature u svrhu obznane mrane slike socijalizma; (4) izjednaenje jedne i druge strane u NOB-u (5) svaljivanje krivnje za sve to se dogaalo i dogaa na jedne te iste ljude, tadanje vlastodrce; (6) proglaenje sloja inteligencije kao jedinog jamca borbe za slobodu i demokraciju protiv birokratske, vlastodrake manipulacije; (7) proglaavanje znatne rairenosti, mobiliziranosti i agresivnog djelovanja ove manjine kulturnih i umjetnikih stvaralaca. Na kraju, iza svega navedenog, smatra se da stoji jo jedan cilj stvaranje lanog dojma o kulminaciji sukoba izmeu kulture kao poprita slobode, i politike kao poprita represije svake slobode (usp. ibid.; usp. B.K. 1984. 226. 237.). Odjeci Bijele knjige bili su znatni i dugogodinji, do te mjere da je postala svojevrsna znaenjska kristalizacija ili vorina toka dogmatizma ne samo hrvatskih komunista. To potvruju kako neposrednije reakcije tako i njena kasnija spominjanja. Npr. hrvatski knjievnik, Igor Mandi, nazvao ju je socijalistikim maljem za vjetice (Knjievna re, 238. 240., 1984.), a asopis Polet je ve 1985. godine pisao o
148

bauku Bijele knjige. Na ve spominjanom savjetovanju komunista u 1986. godini o borbi protiv antisocijalistikih ideologija opisuje se atmosfera na nain kao da je cijelo vrijeme gotovo inkognito lebdio duh ve famozne bijele knjige (25.2.1986.). U meuvremenu je dobila naziv Index librorum prohibitorum (25.4.1989.), a 1990. je opisana kao anakronistiki pokuaj neoboljevike osvete nad intelektualcima (13.11.1990.). Neposredno nakon njenog pojavljivanja, Bijela knjiga je i u Hrvatskoj i u Srbiji, prema ale Feldman (2006.: 61.), iitana kao napad prije svega hrvatske politike birokracije na srpsku kulturnu i intelektualnu elitu, to djelom potkrepljuju ve spominjane kritike srbijanskih elnika zbog mijeanja u rad drugih sredina (5.6.1984.: 21.). Da je na takav nain tek dijelom shvaena u Srbiji, iitavalo se u hrvatskoj javnosti npr. u kritikoj analizi tadanjeg tekueg broja Knjievne rei (238. 240.), asopisa Saveza socijalistike omladine Srbije. Tada ocjenjeni i od Predsjednitva Republike konferencije SSO Srbije kao drutveno neodrivi, tekstovi i ureivaki postupak okarakterizirani su kao tendenciozan izbor i raspored odreenih autora i tekstova, s ciljem da se izrazi i kreira klima duhovnog i kritikog zajednitva na platformi opozicionerstva i ideoloke destrukcije i samih osnova marksizma (Danas, 4.9.1984.: 23.). Nadalje, u kritici se zamjeuje da su neki idejni i drutvenopolitiki blokovi ... bili od posebnog interesa. Na primjer ugroene slobode kod nas..., ugroenost Srba u Hrvatskoj,...sumnja u opravdanost rtava u NOR-u,...posebna akcentuacija savjetovanja u Zagrebu,...pa onda kategorija bratstva kao utopija... itd. Osim toga, na fonu zagrebakog savjetovanja je interpretirana i podrana odlunost Gradskog komiteta SK Beograda koji se tada, po rijeima njegova elnika, Slobodana Miloevia spremao djelovati nasuprot svim, pa i najprikrivenijim vidovima srpskog nacionalizma i anarho-liberalizma, ...posebno u sferi kulturnog, umjetnikog i vaninstitucionalnog politikog ivota (16.10.1984.: 11.). Nadalje, poetkom 1985. godine, odrat e se, izrijekom suprotstavljeno zagrebakom, savjetovanje Udruenja knjievnika Srbije u Beogradu, na kojemu je ponaanje zagrebakih komunista oznaeno tribalizmom i birokratskom smicalicom (15.1.1985.: 26.). Neki sudionici skupa koristili su se i kvazipsihologijskom pojmovnim instrumentarijem govorei o ponaanju tribalistikoklanovskih grupa koje osjeaju okolinu kao neprijateljski raspoloenu prema njima.
149

Izmeu sebe se povezuju nekom vrstom magijske participacije, pa iako su manjinske nastupaju dobro organizirane i agresivno.(ibid.). U ovim se iskazima jasno izraava zrcalno vraanje poruke-optube o zavjerenitvu natrag njenom poiljatelju. Ipak, najradikalniji napad na Bijelu knjigu izveo je srpski knjievnik Matija Bekovi, nazvavi je politikim programom unaprijeenog apartheida koji, umjesto po boji koe, ljude proganja po boji misli i figurativno oznaava stotine intelektualaca utom trakom (Polet, 18.1.1985.: 7.), zahtijevajui na spomenutom skupu knjievnika skidanje zabrane s objavljivanja Bijele knjige, kako, izmeu ostalog ne bi oni koji su spreeni da je sprovedu javno, produili da je sprovode tajno (ibid.). S druge strane, srbijanski filozof, Ljubomir Tadi e nain rada partije koji je, po njegovom miljenju, proizveo Bijelu knjigu usporediti s boljevikim konspirativnim metodama rada:
...hostilizacija drutvenog i politikog ivota naeg drutva je u neku ruku ontoloki odreena. Naime, svoj princip organizacije, posebno princip tajne organizacije i njenog fetiizma, inferiorizacije discipline i introjekcije autoriteta, vladajua politika organizacija naslijedila je od ruskog boljevizma i duha ilegalnosti, pa ga se uprkos politikom raskidu sa staljinizmom nikada nije odrekla, ve ga je samo nacionalizovala, preselila iz Moskve u nae predele i nametnula ga cijelom drutvu i kulturi. Zbog toga...usled sauvanog po prirodi stvari tajanstvenog karaktera rada i djelatnosti jedne fetiistiki zamiljene organizacije, ona nije ni sposobna za demokratsku vladavinu...Bez obzira da li postoji stvarna ugroenost, kvazireligiozna grupa mora verovati u njeno postojanje. Nju nita ne sme iznenaditi. Ako kojim sluajem nema neprijatelja pred vratima, niti na vidiku, onda ga valja izmisliti. (Polet, 25.1.1985.: 9.)

Daljnje kontroverze i polemike oko ove teme izazvati e Stipe uvar u svom intervjuu slovenskom listu Delo, gdje e govoriti o duhovnoj kontrarevoluciji koja ve due postoji u tadanjem drutvu, iji je nositelj prije svega inteligencija malograanskih nazora (Danas, 15.1.1985.: 22. 24.). Time je na sebe navukao odium nekih slovenskih intelektualaca i kritike za etiketiranje, stereotipan odnos prema inteligenciji kao apriorno sumnjivoj drutvenoj skupini te sumnju u srednje slojeve kao gnijezdo kontrarevolucije (22.1.1985.: 43.). Polemiki vrhunac oko Bijele knjige odvijao se na zavretku i nakon posljednjeg kongresa Saveza knjievnika Jugoslavije, travnja 1985. godine, izrazito politizirane atmosfere. Sredinji akter bio je hrvatski knjievnik Goran Babi. Komentirajui napade na Bijelu knjigu kao desnu kontaminaciju i na tom tragu naknadno ocjenjujui kongres kao obiljeen ivou kontrarevolucije tj. jasnom
150

antikomunistikom atmosferom i psihozom te faizmom (usp. 18.6.1985.: 15.) isti je zaradio golemu kritiku u Drutvu knjievnika Hrvatske i smjenu s odreenih funkcija u predsjednitvu SSRNH. Bez obzira na ovakve radikalne istupe koji su se smatrali pretjerivanjima ili potragom za neprijateljima u nedostatku konstruktivnih ideja, Bijela knjiga je svakako doprinijela nastanku sintagme udruena opozicija, kojoj, sukladno naim izvorima, naznake nalazimo ve krajem 1984. godine (27.11.1984.: 5.), da bi do sredine 1985. njome bile oznaene sve one snage koje se podrobno analiziraju ve u Bijeloj knjizi, s posebnim naglaskom na sve snanije nastupanje razliitih nacionalizama (11.6.1985.). Oni su naa slijedea tema. U sljedea tri poglavlja pokuat emo prikazati na koji su se nain u javnom diskurzu pojavljivali zavjereniki aspekti srpskog i hrvatskog nacionalizma u analiziranom razdoblju.

Srpski nacionalizam i njegovi neprijatelji


Spominjanje srpskog i njegovu povezanost s hrvatskim nacionalizmom, u pogledu njihova zavjerenikog djelovanja, pronalazimo poetkom 1981. godine u intervjuu tadanjeg predsjednika Sabora SRH, Jure Bilia. Iz irega razmatranja kojem emo se vratiti kad budemo prouavali hrvatski nacionalizam moemo izdvojiti sljedee dijelove koji govore o nainu djelovanja nacionalistikih grupa:
Ova opozicija ovdje, nacionalistika, hoe da se pokrije demokratskim ruhom i tzv. demokratskom alternativom. Tako se predstavljaju u svijetu i s tom obmanom trae podrku izvana. Oni je mogu i dobiti kod nekih demokratski orijentiranih novinara, politiara i dobronamjernih ljudi, jer ovi ne znaju njihovu pravu aktivnost. Kada svijet upozna pravu istinu, da oni ele razbiti SFRJ, ne samo to e podrka izostati, nego e ih i ta demokratska javnost osuditi. Malo je onih koji ele stare odnose vraati natrag. Zato ih mi moramo istinito prikazati svijetu kao one koji razbijaju ovu zemlju... Istina, ima tu sprege izmeu hrvatskih i srpskih nacionalista i drugih, ima sprege s istomiljenicima u Sloveniji. Zagrebaka grupa surauje sa ilasom, s njim i beogradskom grupom, koja je htjela izdavati asopis "Javnost" i zajedno se ele prikazati kao demokratska alternativa i progresivna snaga u svjetskim okvirima. A zapravo je i ova grupa izdajnika, velikosrpska i hegemonistika i nju treba takoer raskrinkavati. Naposljetku, ilasov sin je etnik. Sada u etnikim novinama pie protiv nae zemlje. Svijetu samo treba predoiti istinu o ovim grupama, jer one u svojoj sutini zagovaraju hegemonizam ili separatizam. Tu se esto puta slau i zbog toga se solidariziraju. Za nas je najvanija politika akcija... To trebamo stalno objanjavati, ne zbog 90% ljudi koji to shvaaju i prihvaaju, koji su u revoluciji i socijalistikoj izgradnji to razvijali i potvrdili, nego zbog onih desetak posto (ako ih ima toliko) koji sutra mogu biti peta kolona. (Nedjeljna Dalmacija, 1.3.1981.)
151

Kako

to

tvrdi

tadanji

visoki

funkcioner,

pod

krinkom

demokratske

opredijeljenosti, kojom se nastoji stei legitimitet u svijetu, zapravo stoji kao zavjera nacionalistika tenja razbijanja Jugoslavije, na tragu izdajnikih snaga poraenih u II svjetskom ratu, to je oito iz naina reprodukcije njihovih novih generacija. U ovoj interpretaciji jasno je odreen povijesni kontinuitet te, osim toga, precizna dijagnoza koliko je neprijatelja u drutvu zapravo prisutno. Interpretacije o djelovanju u inozemstvu nalazimo i kod opisa drugih nacionalistikih grupa, naroito hrvatske, u kojima dolazi do izraaja njihova povezanost sa snagama izvan zemlje, najee ekstremnom politikom emigracijom. Tijekom priprema za 16. kongres SKJ razliiti nacionalizmi se spominju u kontekstu razliitih antisamoupravnih -izama:
...nosioci nacionalizma, kleronacionalizma i drugih neprijateljskih tendencija, pojedinano i sve ee u meusobnom savezu i osloncem na spoljni faktor, nastojali su da iskoriste tekoe sa kojima je nae drutvo suoeno. Pod platom lanog nacionalnog interesa predstavljaju se tobonjim zatitnicima pojedinih naroda i navodnim spasiocima drutva, a u sutini je njihova aktivnost usmjerena protiv ravnopravnosti, bratstva i jedinstva i zajednitva i socijalistikog samoupravljanja, odnosno u svojoj sutini je kontrarevolucionarna. (Danas, 13.4.1982.)

U istom (kon)tekstu se srpski nacionalizam prikazuje kao reakcija na kontrarevolucionarno djelovanje na Kosovu, koji umjesto samoupravljanja kao rjeenje nudi vraanje na unitaristiko-centralistike odnose. (ibid.). Ova tendencija srpskog nacionalizma prema unitaristiko-centralistikoj poziciji u politikom je imaginariju povezana sa prisjeanjem na zavjerenitvo birokratsko-centralistike grupe iz 1966. godine, kao i njene represivne politike, ali i sa unitaristikom politikom rojalistike Jugoslavije, a preko nje sa etnitvom. Najgorljiviji zastupnik takve unitaristike koncepcije, tada jo samo u formi izvornog suvereniteta Kraljevine Jugoslavije bio je Vojislav eelj. S njime e i Knjievnom rei tijekom 1982. godine, na stranicama Danasa polemizirati nekoliko bosansko-hercegovakih intelektualaca (Muhamed Filipovi, Fuad Muhi i Muhamed Berberovi) u pogledu optubi kako je Sarajevo centar panislamizma homeinijevsko-gadafijevskog tipa (npr. 22.6.1982.), velikomuslimanskog nacionalizma pod pokroviteljstvom partijskog vrha (ibid.), te o postojanju panislamistike zavjere i progona intelektualaca
152

(3.8.1982.). S druge strane barikade govoriti e se kako negiranje muslimanske nacije plasira pragmatini savez desnice i radikalne ljevice (25.5.1982.), kao i teze o zastarjelosti BiH kao dravno-pravnoj i kulturno-historijskoj tvorevini, kako postoji unitaristika bolest (31.8.1982.) itd. u kojima je ve na prvi pogled razvidan diskurz o zavjerenitvu. Ovdje je takoer razvidno obostrano optuivanje za zavjere. U kontekstu previranja oko problematinih umjetnikih uradaka, ve spominjanu knjigu Dobrice osia nazvati e biblijom srpskih nacionalista i kukavijim jajem, podmetnutim Srbima u Vojvodini i Hrvatskoj (8.2.1983.: 63.), a koriteni metodoloki aparat identian onom ideologa maspoka o tragizmu vlastita naroda (25.10.1983.: 15.). Takoer, oznaku opozicije koja stvara laan dojam opsadnog stanja, sredinom 1983. godine, zaradit e srbijanski pisci okupljeni oko protestnog Odbora za zatitu umjetnikih sloboda osnovanog zbog zatvorske kazne prvog od tada buduih protagonista Bijele knjige (7.6.1983.: 12. 13.). Opozicionerstvo i bliskost nacionalistikim snagama i koncepcijama (27.9.1983.: 20.) kao i etnikoj emigraciji (6.12.1983.: 40.) pripisana je i dvojici politologa iz Beograda, Kosti avokom i Vojislavu Kotunici, autorima knjige Stranaki pluralizam ili monizam koja je predlagala vraanje na viestranaje. S druge strane, ono to je sadrano u njihovoj kritici nelegitimnosti komunistike vlasti u Jugoslaviji takoer se moe podvesti pod teoriju zavjere. Naime, u svojoj osnovnoj tezi, autori smatraju kako je komunistika vlast uspostavljena posebnom vrstom dravnog udara u kojem su, u vrlo kratkom razdoblju, uklonjeni svi politiki protivnici. Da takva recepcija ovog djela nije izostala moglo se itati u reakcijama koje smatraju kako navedeni autori ...sugeriraju da se jedno vrijeme poslije rata nije znalo s koliko e stranaka Jugoslavija izgraivati socijalizam te da je poznati ishod proizvod historijske sluajnosti i, tako rei, komunistike zavjere i prepredenosti. (11.10.1983.: 18.). Percepcija daljnjeg jaanja srbijanske nacionalistiko-unitaristike pozicije povezana je barem s dva dogaaja u 1983. godini. Jedan je smrt Aleksandra Rankovia i masovnost njegova pogreba kojeg kao simbol politike vrste ruke, suprotstavljenosti samoupravljanju, ravnopravnosti naroda i narodnosti, a po toj logici i Ustavu iz 1974. godine nastoje iskoristiti nacionalistike snage. O tome je, izmeu ostalog, znakovit i sljedei iskaz tadanjeg glavnog urednika Danasa: U reiji
153

otvorenih i prikrivenih protivnika kursa SKJ Aleksandar Rankovi se nastoji ne od juer pretvoriti ne samo u stjegonou ideologije i politike prakse kakvu je doista zastupao nego i u zastavu onoga protiv ega se itavog ivota borio, kao protivnik kontrarevolucije i neasna puta. (30.8.1983.: 14.) Drugi znakovit dogaaj jest govor Josipa Vrhovca u Benkovcu povodom 40. godinjice osnutka 19. sjevernodalmatinske divizije, u kojem je kritizirao besmislene teorije o nekom patriotizmu stare monarhistike jugoslavenske vojske, u kontekstu izraene rabote nacionalista da kroz kvazipovijesna i pseudoknjievna djela kategoriziraju itave narode i narodnosti kao stvarno ili potencijalno izdajnike (8.11.1983.: 23.), izazvavi time estoke napade iz Srbije, ak i iz visokih redova partije. Osim toga, isti je hrvatski politiar u osporavanom govoru kritizirao jo jedan aspekt nacionalizma, djelovanje pravoslavne i katolike crkve kao politikih organizacija i njihovo povezivanje u rabotu s onima koji djeluju destruktivno, potkopavaju tekovine revolucije i izgradnju socijalizma (18.10.1983.: 31.). Ova tema - nacionalizam u vjerskim zajednicama s politikim ambicijama postupno e sve vie jaati kako se budu pojaavale meunacionalne trzavice, prvenstveno izmeu Srba i Hrvata. ini se kako se to dogaa ve u 1984. godini, i ve tada nalazimo neke javne zavjerenike interpretacije Srpske pravoslavne crkve u pogledu vlastita statusa, kao i o Srbima u Hrvatskoj kao graanima drugog reda. Tako e npr. tadanji dekan Pravoslavnog teolokog fakulteta u Beogradu usporeivati kosovske prilike s ovima u Hrvatskoj i to na tragu smiljene borbe protiv Srba i pravoslavlja (21.2.1984.: 20.). To e potkrjepljivati - uz stereotipno preuveliavanje tadanjih slubenih brojaka o srpskim rtvama u vrijeme NDH, nespominjanjem Hrvatske kao mjesta posjeta nego naih zapadnih krajeva insinuiranjem nedobrodolice, tezom o manipuliranosti sveenstva SPC u Hrvatskoj od tadanje republike vlasti, spominjanjem cenzure teksta spomen ploe u Jadovnom itd. Iste e godine iz predstavnitva SPC u SAD-u optuiti tadanju vlast da opstruira izgradnju crkve u Splitu (1.5.1984.: 22.). Takvom e se diskurzu u

154

Hrvatskoj izravno suprotstavljati jezikom ekumenizma, naglaavanjem ustavnih prava i sloboda graana i kritikom NDH (npr. 11.9.1984.: 39.; 16.10.1984.: 26.) 133 . O srpskom nacionalizmu govorilo se 1984. godine i u kontekstu djelovanja opozicijskih snaga koje se okupljaju i djeluju neskriveno na javnim tribinama, ali i ilegalno to e do izraaja doi u poznatom sluaju okupljanja dvadesetosmorice graana radi neprijateljske djelatnosti i uznemiravanja (1.5.1984.: 23.). Iz ove afere proizai e takoer poznato suenje estorici organizatora takvih okupljanja za krivino djelo udruivanja zbog neprijateljske djelatnosti (13.11.1984.: 14.) jednostavnije reeno, za zavjeru koje e plijeniti panju domae i meunarodne javnosti i naredne godine. Na samom poetku ovog sluaja uhienja 28-orice za vrijeme ilegalnog okupljanja u jednom privatnom stanu u Beogradu istaknuti su, kao razlog okupljanja predavanje Milovana ilasa o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji (1.5.1984.: 23.), kao i sporni politiki program sarajevskog sociologa Vojislava eelja o prekrajanju granica i ukidanju nekih republika i autonomnih pokrajina (Stane Dolanc, Savezni sekretar za unutranje poslove, na TV Zagreb, 13.5.1984.). Okosnica daljnjeg prikazivanja ovog sluaja ila je za podrobnom analizom djelovanja ova dva pojedinana aktera, a nakon toga se usmjerila na tzv. suenje estorici kao opoziciji, iz ijeg e praenja, izmeu ostalog, proizai i neke teze o meunarodnoj zavjeri protiv Jugoslavije. Nakon pojave samog sluaja, tadanji e predsjednik CK SKJ, Dragoslav Markovi izjaviti kako je rije o jednom broju intelektualaca koji polazi od nekakve mesijanske, posebne uloge intelektualaca u drutvu, negiraju revolucionarnu ulogu radnike klase i samim tim osueni su na uske klubovske diskusije, a svoju snagu trae u osloncu na inostranstvo, mada ih se kao antisocijalistiku aktivnost ne treba podcjenjivati (Danas, 1.5.1984.: 13.). Zatim je u iu interesa, putem serije lanaka, doao Milivoj ilas, u kojima se detaljno opisivala povijest njegova sluaja od ranih 50-ih godina. U njima je prikazan kao politiki prevrtljivac i egzibicionist koji u kontinuitetu od tri desetljea nastoji postati stup opozicijske antikomunistike jezgre (8.5.1984.: 72. 74.; 15.5.1984.: 71. 73.; 22.5.1984.: 74. 76.). U ovim prikazima
133

O tadanjim odnosima izmeu crkava znakovito je da je te iste godine pomoni zagrebaki biskup uro Koka, kao osobni izaslanik kardinala Kuharia prisustvovao obiljeavanju tragedije i posveenju pravoslavne crkve u Jasenovcu.
155

izravno mu se ne pripisuje nacionalizam, ali ga se stavlja u kontekst suradnje s razliitim srpskim i hrvatskim emigrantskim skupinama, a pored toga i s institucijama za koje se smatra da su ekspozitura CIA-e. Nakon toga, sluaj 28-orice se nastavlja analizirati uz suenje Vojislavu eelju (22.5.1984.: 12. 13.; 10.7.1984.: 24. 25.), takoer s iscrpnim prikazom njegove dotadanje neprijateljske aktivnosti. Zaplijenjeni politiki program sa spornog okupljanja sadravao je, izmeu ostalog, teze kako u Jugoslaviji trebaju postojati samo etiri republike: Srbija, Hrvatska, Slovenija i Makedonija...BiH se dijeli izmeu Srbije i Hrvatske, a granica izmeu njih je na Neretvi i negdje u blizini Splita...U granicama Hrvatske ostalo bi onoliko Srba koliko u Srbiji ima Hrvata. (22.5.1984.: 12.). eelja je optunica teretila za kontrarevolucionarno ugroavanje drutvenog ureenja SFRJ i djelovanje s nacionalistikih i anarholiberalnih pozicija u namjeri da pridobije vei broj istomiljenika i potakne ih na zajedniku djelatnost, usmjerenu na obaranje vlasti radnike klase, razbijanje bratstva i jedinstva, te na protuustavnu promjenu federativnog ureenja. (10.7.1984.: 24.). Presuda je iznosila osam godina zatvora. No, iz zatvora e biti puten ve 1986. godine. Trea faza ovog sluaja takoer je vezana uz suenje, sada estorici organizatora nezakonitih politikih skupova, s ciljem da se svrgne komunistiki reim u Jugoslaviji (BBC, prema Danas, 13.11.1984.: 14.). Ovo suenje imalo je veliki meunarodni publicitet, pratile su ga i komentirale sve velike svjetske agencije, veina listova, radio i televizijskih stanica (ibid.). Gotovo unisono se u inozrmnim medijima tvrdilo da je rije o montiranom procesu koji bi trebao uspostaviti granicu do koje se moe kretati kritika u Jugoslaviji poslije Tita i kako je ovo suenje navodni lakmus papir za sudbinu demokracije. (ibid.), a kasnije kako je svrha suenja skretanje panje javnosti s otvorenih drutvenih problema (19.2.1985.: 20.). Takvo se izvjetavanje u domaem izvoru interpretiralo kao jo jedan pokuaj da se pod maskom brige za ljudska prava mijea u unutranje stvari Jugoslavije (ibid.). Da je rije o smiljenoj raboti ukazivalo se prisutnou Amnesty Internationala i drugih organizacija za ljudska prava, kao i nekih drugih osoba. U tom smislu znakoviti su i sljedei navodi:
Mora se priznati da je i ova kampanja protiv Jugoslavije vrlo dobro organizirana, a Petra Kelly, Milovan ilas i drugi iz ovog kola, oito, samo djelii dobro smiljene akcije da se jo jedanput pokua promijeniti tok stvari u Jugoslaviji, naravno, u smjeru koji odgovara nekome drugome, a ne Jugoslaviji.
156

(ibid.)...uvjebani internacionalni orkestar, sastavljen od nekolicine slobodoumnih intelektualaca i njihovih prijatelja iz slobodnog svijeta odluio je da obogati program pritisaka....poelo se osnivati i posebne komitete za pruanje pomoi ugroenim intelektualcima... (19.2.1985.)

Da je meunarodna kampanja oko ovog suenja dio specijalnog rata protiv Jugoslavije i socijalizma smatrati e i tadanji predsjednik CK SKH, Mika piljak u svom novogodinjem intervjuu (1.1.1985.). Takoer, teza o specijalnom ratu, koji se oitovao u smiljenoj kampanji Amerike advokatske komore i lokalnih humanista pojavit e se i u pogledu njihova zauzimanja za odvjetnika prvooptuenog u procesu estorici, koji je u vrijeme suenja bio pravomono osuen za identino krivino djelo kao i njegov branjenik za neprijateljsku djelatnost i propagandu (2.4.1985.: 37.) 134 . S druge strane, intenzivira se djelovanje kulturnih radnika u Srbiji. U svibnju 1985. godine lanovi SANU imenovati e komisiju za sastavljanje memoranduma o aktualnim problemima (Ramet, 2006.: 43.). Neke teze, koje e se pojaviti u konanoj verziji ovog zloglasnog dokumenta mogu se uoiti ve tada, u ne toliko zaotrenoj formi, u javnim istupima njegovih sastavljaa. Tako e, primjerice Polet, omladinski asopis, prenositi i polemizirati s odreenim raspravama i izjavama srbijanskih akademika, iznesenih na knjievno-filozofskim skupovima koje e ovaj asopis okarakterizirati kao djelovanje udruene opozicije (Polet, 1.2.1985.: 6.). Ublaene predmemorandumske teze odnose se, prvo, na kritiku smiljenog ogluivanja tzv. ustavobranitelja koji se k tome oznaavaju staljinistima, to se potkrjepljuje interpretacijom suenja eelju u Sarajevu, koje se usporeuje s moskovskim procesima 1939. godine. (25.1.1985.: 10.). Drugo, tek se naznauje kritika Tita i znaenja AVNOJ-a i tree, kritizira se dugogodinja manipulacija komunista tezom o velikosrpskom ovinizmu i hegemonizmu:
Ta parola bila je kiobran za birokratizovane komuniste drugih naroda i omoguila im je da razviju svoje separatizme, a srpski komunisti da se zadre u oportunizmu, da budu u stalnom poputanju i u gubljenju smisla za svaku inicijativu.(ibid.)

U kontekstu ovakvih istupa i pojave nekih historiografski problematinih djela lanova SANU (npr. Veselin ureti), ova se institucija sve vie doivljava kao leglo
134

Rije je o osjekom odvjetniku Vladimiru eksu.


157

konzervativnog i opozicijskog miljenja i ponaanja, odnosno kao grupni nacionalist (Danas, 19.11.1985.). Ovakva e percepcija sve vie jaati i, do pojave Memoranduma, kritika ovih krugova bit e usmjerena na pokuaje revizije povijesti (4.2.1986.: 8.) te rehabilitacije odreenih mranih figura iz prolosti, zastupnika ideologije noa i krvi i tla (npr. 19.8.1986.: 22.). U pogledu nacionalistikih stajalita o ugroenosti Srba u Hrvatskoj, u 1985. godini, s jedne e strane raspravljati predsjednitvo Republike konferencije SSRNH, u kontekstu ponovnog osnivanja kulturnog drutva Prosvjeta, i takvu mogunost odbiti zbog prijanje politizacije ove institucije, izjednaene po svom karakteru s Maticom hrvatskom i obiljeenom kao nacionalistiki tab (16.7.1985.: 16.). S druge e strane, u sasvim suprotnom tonu, o ovom pitanju nastaviti govoriti Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, usporeujui svoj status s onim to se deava u Junoj Africi (22.10.1985.: 24.), tvrdei kako je na djelu kontinuitet antisrpske i antipravoslavne politike. To e se u javnosti interpretirati kao fabriciranje ugroenosti pravoslavlja putem olakog poistovjeivanja ekscesa sa slubenom politikom SRH. Nasuprot tome, na istome mjestu, ukazivati e se na previranja unutar SPC-a, pozivanjem na autoritet Udruenog pravoslavnog svetenstva Jugoslavije koje je tada upozoravalo na postojanje crkvenog podzemlja koje ine pojedinci i manje grupice koji se vjetim mahinacijama uzdiu iznad arhijereja i, koristei se lukavo njegovim imenom i autoritetom, vre pravi teror nad svetenicima, od kriminalnih radnji do opasnih politikantskih izjava i akcija. (ibid.). Vrhovi SPC u Hrvatskoj e, naroito s jaanjem nacionalistikih snaga u svojim redovima, tj. justinovske struje, ve sljedee godine doi u izravan sukob sa spomenutim Udruenjem, koje e optuivati za suradnju s komunistikim reimom (9.9.1986.: 26.), a CK SKH za odravanje tajnih, zaplotnjakih sjednica o Srbima u Hrvatskoj (2.12.1986.). O takvim e tendencijama u SPC jedan, tada ugledni kolumnist, refleksivno izraziti na sljedei nain:
S jedne strane ima onih koji bi najprije rukovodstvu (a onda i cijeloj drutvenoj fronti) da prilijepe kakvu naci-etiketu, kako bi dokazali smislenost svojih politikih rjeenja, koja uglavnom idu za tim da se u konanici svi pretvorimo u neprijatelje (jedni drugima) pa da, zabavljeni omnium bellum in omnes, do u beskraj ponavljamo kako nam je za sve to nas je snalo ...kriv onaj drugi. Istodobno, to bi mogao biti i sasvim pristojan alibi za politiku vrste ruke te amnestija od odgovornosti za sve tei ivot ljudi i naroda. S druge, pak, strane, stanoviti su krugovi, inficirani krajnjim etnocentrizmom, te uvjerenjem kako je srpstvo progonjeno na svakom pedlju Jugoslavije (kao posljedica kosovske
158

traume, ali i nemirenja s nekim temeljnim drutvenim opredjeljenjima to posebno potencira kriza) pokuali to gledite na svaki nain verificirati i u ovim prilikama. Predaleko bi nas odvelo kad bismo pobrojali sve sluajeve takve vrsti, bilo da je rije o onima to se pakiraju izvana, bilo pak o onima iznutra. U svakom sluaju SPC u Hrvatskoj na neki je nain trebala u tom smislu posluiti kao lakmusov papir koji bi pokazao dokle se moe ii, a, s druge, da se preko nje dokae kako je pravoslavlje u Hrvatskoj potisnuto, tovie, diskriminirano, a time onda, slijedom logike, i samo srpstvo. (1.12.1986.: 30.)

Ovo razmatranje - koje ne treba posebno razjanjavati u pogledu sagledavanja politike situacije i u njoj prisutnih zavjerenikih interpretacija i samo takoer sadri specifine zavjerenike pretpostavke o pravim namjerama koje stoje iza ovakve politike. Ono je u tom smislu jo jedan pokazatelj barem tri stvari: uobiajenosti zavjerenikog interpretiranja u politikom diskurzu; svojevrsnoj zrcalnosti u komunikaciji putem teorija zavjera, gdje jedna esto izaziva drugu, koliko god nam se one inile (ne)razumnima; i na kraju, izriaj kininog stava prema elitama moi. Prije nego se pozabavimo zavjerenikim iskazima vezanim uz hrvatski nacionalizam, obradit emo temu koja se bavi falsificiranjem povijesti i manipulacijama u historiografiji. ini nam se da je ona prikladna ba na ovom mjestu jer je tematski srodna prethodnoj temi. U tom pogledu, u Hrvatskoj su se, u ovome razdoblju, kritike na manipuliranje povijeu veinom odnosile na uratke iz Srbije. Takoer, ovi su uradci u znatnoj mjeri povezani s optubama za hrvatski nacionalizam, ime nam ova tema predstavlja svojevrsnu spojnicu i uvod u narednu temu.

Falsificiranje povijesti
Poetak ove teme vee se uz knjigu Titova slubenog biografa, Vladimira Dedijera, Novi prilozi za biografiju J.B.Tita, objavljenu 1980. godine. Od tada, povijest e biti jedna od prvorazrednih tema u politici i javnim glasilima (usp. 20.4.1982.). Kritizirat e je hrvatski visoki politiki krugovi u pogledu tendencioznog sadraja, kao i zlouporabe za pogrenu dnevnu politiku (ibid.). Prvu negativnu reakciju nekog visokog partijskog funkcionera na spomenutu knjigu biljeimo u intervjuu Vladimira Bakaria, na samom poetku 1982. godine. Rije je o vrlo osjetljivoj temi prikazanoj u Novim prilozima, kontroverznoj ulozi Komunistike partije Hrvatske i njenog CK za
159

vrijeme II svjetskog rata. U tom se pogledu kao manipulacije povijeu smatraju eksplicitne ili implicitne optube kako je nacionalizam i separatizam bio kontinuirani problem u KPH, utjelovljen u osobi Andrije Hebranga; kako je KPH suraivala s Kominternom na razbijanju Jugoslavije 135 ; kako je imala marginalnu ulogu u podizanju ustanka u Hrvatskoj te je nasuprot tome aktivno suraivala s NDH i namjeravala se odcijepiti od KPJ. Ovome korpusu optubi pridodana je i ona o smiljenom onemoguavanju razvoja partizanskog pokreta i osnivanja Komunistike partije Srbije od strane elnitva KPJ, prvenstveno Tita i Kardelja 136 . Vladimir Bakari e otvoriti ovu viegodinju temu svojim kritikama Dedijera, emu e se ubrzo pridruiti SUBNOR Hrvatske u sklopu ire kritike nevjerodostojnosti tada objavljene povijesne literature o NOB-u, smatrajui da je u ovom specifinom sluaju rije o "pokuaju svjesnog iskrivljavanja historijske istine i zapravo perfidnom napadu na Tita, moral i etiku revolucije i Partije." (2.3.1982.). Istim kritikama e se pridruiti i tadanji predsjednik CK SKH, Jure Bili, (20.4.1982.) demantirajui, k tome, postojanje organizirane kampanje u Hrvatskoj protiv Dedijera, iji bi glavni organizator bio, predvidivo, Vladimir Bakari. Bili e takoer izraziti sumnju kako se objavljivanje razliitih materijala u Novim prilozima...
...eli iskoristiti za razliite politike svrhe i da se eli unijeti sumnja medu ljudima iz revolucije, a pomalo i meu narodima Jugoslavije. I to je najgore u svemu tome, neki skupovi pljeu kad se o tome govori. Neka svak razmisli o svom ponaanju. To su dosta opasne stvari. Razmislimo kamo to vodi.... Sve to navodim zbog odnosa juer, danas ali i sutra tj. buduih pokoljenja. I zato u Hrvatskoj nitko ni pod ijim utjecajem ne vodi nikakve kampanje. Mi elimo da demistificiramo stvari i da se greke u pisanju i istupima ne koriste za politiki sumnjive stvari.

Poetkom 1983. godine u raspravu e se serijom lanaka ukljuiti tada ve bivi Predsjednik Predsjednitva SRH, Jakov Blaevi a potom i povjesniar Ivan Jeli. Moe se rei da je tijekom 1983. godine ova tema doivjela svoju kulminaciju. Sljedee godine jenjava do te mjere da je trea knjiga Dedijerovih Novih priloga popraena naslovom Nita novo (4.9.1984.: 42. - 43.). Meutim, 1985. oivljava se sjeanje kako na neka otprije objavljenja kontroverzna djela, npr. Vjenceslava
135

To e kasnije postati dio poznate teorije o zavjeri Kominterne i Vatikana protiv Jugoslavije, odnosno Srbije. Ova teorija zavjere kasnije e se pojaviti u Memorandumu SANU.
160

136

Cenia, Enigma Kopini, i dodatno zahuktava djelima srbijanskih povjesniara Branka Petranovia i Veselina uretia. Time historiografske manipulacije ponovno, i u irem tematskom dijapazonu dolaze u sredite javnosti. U kontekstu sve vee politizacije historiografije, 1986. godine e se u raskrinkavanje starih ideja, ubaenih u opticaj u novom ruhu, s ciljem trovanja meunacionalnih odnosa pridruiti i slovenski historiograf, dr. Duan Biber i to upravo na primjeru knjige Veselina uretia, koja je do kraja godine doivjela sudsku zabranu. K tome, te iste godine pojavit e i teorija zavjere o specijalnom ratu nacionalista u historijskim arhivima u Hrvatskoj. No, krenimo redom s razmatranjem razliitih zavjerenikih ideja koje se pojavljuju unutar i oko ovih uradaka. Poetkom 1983. godine u razobliavanje raznih mitova i falsifikata, koji se sve ee pojavljuju na liniji kontrarevolucije upustit e se Jakov Blaevi koji e nizu razliitih aktera i kontroverznih dogaaja pripisati zavjereniko obiljeje. Po njegovom miljenju, razliite historiografske falsifikate moe se svrstati u jedinstven front pokuaja diskreditiranja rukovodee uloge KP i razbijanja bratstva i jedinstva". (11.1.1983.: 9.). Objavljivanjem dotad nepoznatih dokumenata i koritenjem pogrenih procjena neke snage ele pokazati kako su neki narodi vie zasluni za pobjedu revolucije, da su vie dali, pa ak da su maltene drugim narodima izborili slobodu" (ibid.). Takoer, falsifikati nastoje pokazati da su zagrebake partijske organizacije i hrvatska Partija neposredno pred rat i u poetku rata bile najslabija karika u lancu revolucije naroda Jugoslavije (ibid.). Situacija je, po njegovom svjedoenju, zapravo bila sasvim obrnuta jer u protivnom ustanak ne bi tako brzo postigao uspjeh u svim krajevima. Tvrdi kako "oko svega toga ima u zadnje vrijeme mnogo pekulacija, malograanskog iivljavanja senzacija i raznih kuloarskih pria. Posebno se mnogo pekulira s knjigom sjeanja Kopinia Vazduha, koja kao apirografirani, apokrifni materijal krui Jugoslavijom. 137 (10.) Osim kontroverzne uloge ovog agenta Kominterne i skrivenih planova te organizacije - koji e postati leitmotiv mnogim daljnjim tekstovima drugih autora - raspravljat e se i o sumnjivim razlozima neuspjelog oslobaanja komunista iz logora Kerestinec, kao i marginalnih ideja da se nakon stvaranja NDH treba KPH otcijepiti od jedinstvene KPJ. (ibid.), pobijati pekulacije o tome kako Hrvati nisu sudjelovali u ustanku u Lici itd.
137

Te iste godine biti e objavljena osporavana knjiga Vjenceslava Cenia Enigma Kopini.
161

Zavjerenitvo se takoer pripisuje Andriji Hebrangu kao izdajniku u vrhu, njegovoj smiljenoj politici razbijanja rukovodstva KP i sabotaa borbe. Osim toga, na temelju njegove izdaje sumnjii se cjelokupno tadanje hrvatsko rukovodstvo i sa ne ba dobrim namjerama izvlae dalekoseni zakljuci (ibid.). Nadalje, u istom se interpretativnom okviru politici okupatora pripisuje namjera razbijanja dobrih meunacionalnih odnosa izmeu Srba i Hrvata:
Mi komunisti ne samo da smo znali, nego smo se i pripremali da suzimo prostor djelovanja i klerofaista i monarhista, i njihovih nasljednika, ustaa i etnika, znajui da je to istovremeno i borba protiv okupatora. Morali smo pokazati narodu u prvim danima ustanka da je politika okupatora smiljeno sraunata na potpirivanje bratoubilakog rata i na pokuaj razdvajanja Srba i Hrvata. Znali smo da je borba protiv ustaa i etnika najbolji i najefikasniji oblik borbe i pripremanja naroda da se kasnije tue protiv njihovih gazda okupatora (13.)

U razmatranju ire politike situacije i i razotkrivanju prave, preuivane uloge razliitih aktera tijekom II svjetskog rata, ovaj e autor u formi teorije zavjere interpretirati i ulogu Vladka Maeka, vrha HSS-a i kardinala Stepinca u stvaranju NDH:
Lupa se po Paveliu, koji je bio obina lutka na koncu, marioneta, a zapostavlja se odgovornost i glavna uloga Maeka i vrhova HSS-a u konstituiranju NDH, jer nisu NDH konstituirale ustae i Paveli, nego Maek. On je ustaama dao mogunost za djelovanje, prevarivi hrvatski narod...Treba ne samo znati nego i stalno isticati da se Paveli sa svojih stotinjak ustaa nije micao iz Karlovca dok mu nisu Maek i Stepinac otvorili put, pozvavi hrvatski narod na okupaciju i tzv. NDH prihvate kao svoju dravu...Paveli je ona tirolska kukavica, koja otkucava vrijeme, izae pa zakuka, pa se vrati da bi otkukala ne samo ono to mu nareuju okupatori nego i organizirana hrvatska buroazija na elu s Maekom i dijelom vrhova katolike crkve. Maek i Stepinac...su bili glavna snaga kontrarevolucije i u pokuaju spaavanja NDH uz pomo saveznika, posebno Churchilla,...Trebalo je u dogovoru sa zapadnim saveznicima, pozivajui se na Jaltu, na sporazum fifty-fifty stvoriti osnovu za intervenciju saveznika u Hrvatskoj...U isto vrijeme putem kriara, ubacivanjem ustakih bandita i nakon osloboenja te raznim diverzijama koje potpomae dio klera [htjelo se pokazati] Saveznicima kako u Hrvatskoj stvar nije gotova, kako Maek, Stepinac i buroazija imaju podrku u narodu, da e to biti stimulans Saveznicima da navale. (18.1.1983.: 40.)

Na ove ocjene nadovezat e se razmatranje istog autora o hrvatskom povijesnom identitetu, - pravom i lanom - a u sklopu toga kritike kontinuiteta kleronacionalistike, antinarodne struje u Katolikoj crkvi, koju vee i uz tadanji
162

crkveni vrh. Ove tendencije, ije emo prikazivanje detaljnije razmatrati u okviru sljedee teme, autor opisuje na sljedei nain:
U prolosti je u nas Katolika crkva postojala i djelovala kao tua crkva koja je sluila tuinskim interesima i svojim klasnim privilegijama, uz istovremeno postojanje manje znaajne i nedovoljno valorizirane narodne crkve (npr. popovi glagoljai), ali, oito, Kuhari se ne poziva na narodnu crkvu nego na onaj dio katolike crkve koji je bio uz rimsko-papsku crkvu protiv koje se na narod vijekovima tukao, a koja je stoljeima ubijala duh ovog naroda, mobilizirala i hranila svoje slugane koji jo i danas iz tmine svoga duha ne vide ili ne ele priznati ovo to se zbilo u socijalistikoj Jugoslaviji, nego se po nekim svojim akcijama uklapaju u strategiju i praksu politiko-psiholokog rata svjetske kontrarevolucije koja na razliite naine djeluje i u nas. (25.1.1983.: 37.)

Rije je, dakle, o globalnoj zavjeri. Osim toga, isti smatra kako je rije o opasnoj struji koja radi na tome da pretvoriti crkvu u opozicijski centar tj. paralelnu drutvenu snagu koja bi kao politika stranka zastupala interese vjernika, odnosno cjelokupne nacije, i sve to u dosluhu s papom - to smatra polonizacijom Katolike crkve u Hrvatskoj. Osim ovakvih reakcija na zlouporabu povijesti, pred kraj iste godine u Zagrebu je odrano savjetovanje o historiografiji, memoarsko-publicistikoj i feljtonistikoj produkciji u svjetlu idejnih kontroverzi (18.10.1983.: 4. 7.). na kojem je glavna tema bilo propitivanje uzroka poplave, poasti i najezde problematinih knjiga koje pokuavaju revidirati prolost ...predstavljaju napad na revoluciju i njene tekovine (5.) i ujdurmu 138 a s pravim historiografskim poslom nemaju nikakve veze (ibid.). Osim razmatranja problematinih primjera, nastojalo se utvrditi i kakva je njihova politika motivacija, npr. ponovnog otvaranja sluaja Hebrang, kako bi se moglo tvrditi da su korijeni separatizma i nacionalizma meu hrvatskim komunistima sezali i u prijeratno razdoblje, da traju i u NOB-u, te da su stalan problem (6.) ili pak ope ocjene kako takve negativne pojave proizlaze iz starih teza - kako je jugoslavenska revolucija odvojak staljinizma, o on rezultat lenjinizma i komunizma koji su sutinsko zlo koje su zapravo sastavni dio svestrane ekonomske, vojnoblokovske i idejne ofanzive kapitalizma (ibid.), to opet sugerira postojanje globalne zavjere. Osim na makro-politikoj razini, zavjerenitvo se smatra prisutnim i u profesionalnim krugovima. Na kritiku zato historiografi ute i ne ulaze u polemike s
138

Ujdurma (turc.) ima znaenje spletke, smicalice ili podvale (Ani, 2003.).
163

ovakvim koncepcijama i kada imaju debele razloge za njih jedan e povjesniar odgovoriti: U nas postoje jaki desni klanovi i svi znamo da, kad se nekoga ugrozi, kako ga se orkestralno brani...Iako ima mnogo znalaca, nitko nee da se dohvati tog nezahvalnog posla, jer jednostavno nee da stjee neprijatelje. (ibid.). Na tragu potrebe za suprotstavljanjem kvazi-historiografiji znanstvenom argumentacijom, utemeljenom na originalnim dokumentima, list Danas je pokrenuo feljton o prijelomnim zbivanjima 1941. godine u Zagrebu. U njima e povjesniar Ivan Jeli detaljno opisivati konspirativni rad komunistikih elija u to doba, otkrivati karakter njihove suradnje s Kominternom, kao i neslavnu, zaplotnjaku ulogu agenta Kopinia. (18.10.1983.: 69. 72.; 25.10.1983.: 72. 75.; 1.11.1983.: 72. 75.). Sljedee 1984. godine, kako ve rekosmo, ova tema nije toliko izraena. Osim ponovnog oivljavanja sjeanja na prologodinje savjetovanja o idejnim stranputicama u kvazi-historiografiji povodom objavljivanja knjige rasprava, u ijem se prikazu izgubio element zavjerenitva (14.8.1984.: 24. 26.), o nacionalistikim i klerikalnim manipulacijama hrvatskom povijesti, svojatanju odreenih povijesnih linosti, kao to su Josip Jelai, Ante Starevi i Stjepan Radi i njihovoj zlouporabi u dnevno-politike svrhe, na vrlo usputnoj razini, nalazimo u razmatranju sociologa, Ivana Peria (21.8.1984.: 21.). Osim toga, recepcija tree knjige Dedijerovih priloga, bila je dosta mlaka, a sama knjiga ocjenjena je kao razoaranje, iji se sadraj svodi na lukavog zagorca, opsjednutost sovjetskim obavjetajcima i pijunima u KPJ i SKJ (4.9.1984.: 42.), balkansku karakterologiju i ponavljanja iz prethodnih knjiga. Ubrzo e negativnu recenziju objaviti i povjesniar, Duan Bilandi (2.10.1984.: 23. 26.) s osnovnom ocjenom kako knjiga kopa po detaljima, golicavim stvarima ali izvan drutvenog konteksta, ime proizvodi iskrivljenu sliku i osim toga, ne daje nikakav znaajan prilog historiografiji. Sljedea e godina, meutim, biti izrazito burna u pogledu reakcija koje e izazvati neka historiografska djela. Prvo je obnovljen interes za sluaj Kopini, a preko toga i ponovne spekulacije i polemike o ve spominjanoj ulozi Andrije Hebranga (npr. 6.8.1985.: 24.). Zatim je kritike izazvala zbirka dokumenata Jugoslavija 1918. 1984. srbijanskih povjesniara Branka Petranovia i Momila Zeevia zbog selektivnog i sugestivnog pristupa povijesti na liniji unitaristikih stavova (3.9.1985.: 14. - 16.). Premda je prvi autor ve bio poznat po benevolentnom
164

stavu prema etnikom pokretu 139 , zavjerenike interpretacije o namjerama ili sadraju ovih radova nismo uspjeli pronai. Nakon toga, pravu e buru izazvati knjiga Veselina uretia Saveznici i jugoslavenska ratna drama, nazvana vrhunskom historiografskom provokacijom (22.10.1985.: 22.) te providnom podvalom koja otvoreno promovira srpski nacionalizam i nastoji rehabilitirati etniki pokret. List Komunist smjestit e ovo djelo u kontekst sve uestalijih pokuaja destabilizacije Jugoslavije nakon Tita i pitati se koji to mehanizmi u drutvu, te akademski i drugi autoriteti potpomau i stoje iza ovakvih tendencija i pamfletskih pothvata i projekata? (ibid.). U komentaru tadanje TV Zagreb, govorilo se kako je rije o opasnom prizivanju neke nove solidarnosti koja bi u budunosti trebala ispraviti nepravde naneene srpskom narodu. Nadalje, razliiti e novinski listovi prenijeti vijest kako je glavnu ulogu u ocjeni znanstvenosti ove studije imao upravo Vladimir Dedijer. Osim njega, kako spominje Ramet (2006.: 43.), uretia e u svoju zatitu uzeti SANU. Godinu dana kasnije, u vrijeme sudskog zabranjivanja ove sporne knjige smatrat e se kako je ona posluila kao svojevrsno sondiranje i pripremu terena za zloglasni memorandum (13.1.1987.: 23.). Na svojim e stranicama list Danas, u okviru rasprava o politizacije historiografije objavljivati u nizu lanaka analizu dr. Duana Bibera o zlouporabi povijesnih izvora u spornoj uretievoj knjizi. Pored znanstveno utemeljene analize koja predstavlja minuciozno ad fontes usporeivanje spornog djela sa izvorima to je diskurz sasvim suprotan teoriji zavjere za na se rad ovdje pojavljuju jo neka znakovita, refleksivna miljenja o funkciji tadanjih historiografskih previranja:
U krajnjoj konzekvenci, priznali mi to ili ne priznali, prepirkama o stvaranju i raspadu stare Jugoslavije, ulozi nacija u ratu i revoluciji itd. oivljavaju se stare ideje i ubacuju u opticaj u novom ruhu. Na alost, nemamo historije propagande, ideologija, u kojoj bi se to moglo lijepo pratiti i raspoznavati. Takozvane inovacije su esto, laiku nepoznate, stare ideje iz prijanjih sukoba na tom naem tlu na vjetrometini. (4.2.1986.: 60.)... Nije u pitanju historijska istina, nauno saznanje. U pitanju je bitka za svijest ljudi, za usmjeravanje masa, po mogunosti da one same to i ne primijete. Teko je povui granicu izmeu svjesne reije i spontanog toka dogaaja (11.2.1986.: 70.)...

Rije je o knjizi Branka Petranovia iz 1983. godine, Revolucija i kontrarevolucija u Jugoslaviji 1941. 1945.

139

165

U tom smislu, oivljavanje starih ideja na konkretnim povijesnim predlocima opisuje ovako:
Pojednostavljeno reeno, ustaka propaganda izjednaavala je partizane, komuniste sa Srbima, koji bi se ponovo htjeli popeti na grbau hrvatskog naroda. I obratno, etnika je propaganda izjednaavala partizane, komuniste sa ustaama. Te su tendencije uoljive ak i danas poslije toliko godina ali drugim metodama: ukazivanjem na spregu komunista i frankovaca, ustaa u zatvorima stare Jugoslavije, navodnim pokuajima stvaranja KP NDH u suglasnosti s poglavnikom Paveliem itd. (18.2.1986.: 71.)

Kao pokuaj daljnje ideoloko-politike orkestracije (25.3.1986.:23.) smatralo se ponovno objavljivanje knjige Viktora Novaka Magnum Crimen. Originalno objavljeno 1948. godine ovo je djelo o klerikalizmu u Hrvatskoj, ve tada kritizirano zbog svoje jednostranosti i pamfletizma (ibid.). Sama knjiga prikazuje se kao pristrano izjednaavanje cjelokupnog katolicizma s klerikalizmom te se njena kritinost povezuje s vremenom u kojem je nastala, posebice kao reakcija na zloinstvo klerofaizma endehazije (ibid.). Njeno ponovno objavljivanje ocjenjuje se kao svojevrsni crimen koji je pokuava i politiki instrumentalizirati za aktualne politike igre i poistovjeivanje tadanje crkve sa sadanjom (24.), umjesto kritike i znanstvene valorizacije. Da je rije o svojevrsnoj politikoj paranoji potkrepljuje se citiranjem napomene izdavaa kako je Katolika crkva u Hrvatskoj u prvoj polovici 20-og stoljea, ali i tada ocijenjena kao duhovni voa u stvaranju katolike drave Hrvatske, dezintegraciona sila jugoslavenske zajednice i tvorac genocida nad drugim narodima (ibid.). No, konspiracije oko povijesti tu ne zavravaju. Uskoro e se pojaviti tzv. arhivska zavjera. Za razliku od prethodnih teorija zavjera gdje su sumnjive i mrane namjere pripisivane autorima i grupama povezanim s tekstovima iji su sadraji upuivali na zavjere, ovdje imamo prozivanje arhivista zbog politiki problematine prolosti. U ovoj se teoriji zavjere kadroviranje i djelovanje historijskih arhiva u Hrvatskoj smatalo oblikom specijalnog rata protiv Jugoslavije (Nedjeljna Dalmacija, 4.5.1986.). Neijom tolerancijom ili smiljenim djelovanjem na kljuna mjesta u arhivima u Hrvatskoj postavljeni su sumnjivci i nacionalistiki neprijatelji iz redova maspokovaca i katolikog sveenstva. Sve u svemu, ...dio arhiva ukljuio se u prljavi podzemni rat protiv Jugoslavije (Danas, 20.5.1986.: 29.). Slijedila je prava lavina
166

kontroverznih stavova, pa su se strasti stalno podgrijavale. (11.11.1986.: 23). Prema istom izvoru, jedan beogradski list prenosi kako je Arhiv Hrvatske bacio na smetlite dio dokumentacije o Jasenovcu. Tvrdnja je demantirana...Da se takva optuba pokazala tonom ispalo bi da Centralni republiki arhiv unitava grau o ustakim zloinima u NDH. (20.5.1986.: 29.). Dakako, uslijedili su otri demantiji i kritike za prozivanje a provjerom informacija mnogi su se sporni krimeni iz prolosti pokazali kao insinuacije ili proizvoljna tumaenja. U Arhivu Hrvatske sainjen je opsean tekst u kojem se navodi vie od 60 netonosti navedenih u tekstu s kojim je afera zapoela. U raspravu protiv podmetanja ukljuio se i list Oko, u kojem se izmeu ostalog istie:
Nitko ne moe tvrditi da nema nacionalizma u naim institucijama, da ne vezu sitan vez ali je frapantna la napasti itavu arhivsku slubu, njene glavne rukovodioce i otvoreno dovesti u sumnju republiko rukovodstvo Hrvatske, koje, navodno, takav nacionalizam u arhivima doputa. To se mora raistiti do kraja! Jer ili su u naim institucijama i vladi krivi ljudi ili se u naoj tampi olako plasiraju politike diverzije, koje u najmanju ruku stotine ljudi nedjeljama odvlae od rada, da ne mjerimo sve ostale tete. (citirano prema Danas, 10.6.1986.: 6.)

U osudu provokacija ukljuilo se i ljubljansko Delo, usporeujui je sa staljinistikom politikom logikom, a u istom kontekstu o problematinoj prolosti e, novoizabrani predsjednik predsjednitva SRH, Ante Markovi, osuditi razliite afere, manipulacije i intrige iz razliitih ideolokih provenijencija, smatrajui kako su u drutvu prisutni puno ozbiljniji problemi (17.6.1986.: 7.). Pored toga, detaljnu istragu rada arhiva i politike prolosti osumnjienih proveo je Opinski komitet SKH ZagrebCentar, te negdje pred kraj godine zakljuio, izmeu ostalog, kako u proteklom razdoblju nije bilo nacionalistikih ekscesa, a da se o smiljenim zavjerama i ne govori, a epilog cijele prie bilo je smjenjivanje tajnika Arhiva Hrvatske zbog maspokovske prolosti, odnosno, nedostatka potrebnih idejno-politikih kvalifikacija (11.11.1986.: 23.). Kako to primjeri ovog poglavlja sugeriraju, zavjereniko miljenje u historiografskim poslima vezivalo se uz problem nacionalizma sredinjeg neprijatelja socijalistike zajednice. Od posve otvorenih optubi, preko manje ili vie zakukuljenih starih ideja u bitci za drutvenu svijest masa, do uzdignute praine povijesnih arhiva, teorije zavjera su nastojale uspostaviti povijesni kontinuitet
167

ispravnosti vlastite interpretacije u pogledu definiranja neprijatelja. U tom im se smislu lako moe pripisati funkcija sondiranja terena za godine koje e uslijediti. Analizirajui ovu temu i u njoj istiui za hrvatsku povijest dva kljuna razdoblja, II svjetski rat i zbivanja u 1971. godini, a kao izrazito znaajnog aktera vrh Katolike crkve, skicirali smo ugrubo i nain poimanja hrvatskog nacionalizma u to doba. Sljedee poglavlje posveujemo njegovom detaljnom poimanju u zavjerenikom obliku.

Hrvatski nacionalizam opozicija, Katolika crkva i ekstremna emigracija


Ova trojedna tema, opisuje tadanji imaginarij o neprijateljskom zavjerenikom djelovanju hrvatskih nacionalista, simboliki fiksiranih uz zbivanja 1971. i 1941. godine. Stoga se nacionalizam shvaa vezanim uz disidentske i njima prethodee generacije poraenih snaga u II svjetskom ratu. Dok prvi imaju u ovom razdoblju marginaliziranu ulogu tzv. nacionalistike opozicije u demokratskom ruhu, vodea se, protusistemska uloga, a time i kritika pripisuje vrhu katolikog sveenstva te sumnjivim vezama s ekstremnom politikom emigracijom. U tom imaginariju, ekstremna emigracija, kao izraz ustatva olienje je zloinakog vanjskog neprijatelja zaslunog za terorizam u zemlji i inozemstvu. Po meusobno prepletenom pojavljivanju ovih aktera u javnom govoru, ova tema javlja se kao najzastupljenija. Zadatak nam je prikazati dinamiku pojavljivanja i preplitanja zavjerenitva razliitih aktera ove teme, pri emu emo se detaljnije pozabaviti svakom od navedenih grupa. O nacionalistikoj opoziciji u Hrvatskoj - u kojoj susreemo poznata imena iz vremena maspoka - i njenim vezama s emigracijom, biljeimo prve naznake poetkom 1981. godine u ve spominjanom intervjuu tadanjeg predsjednika Sabora SRH. U tom pogledu opoziciju se definira kao kontrarevolucionarnu snagu ija je aktivnost:
pod stranim utjecajem kojekakvih slubi, snaga izvana i emigracije, jer sada neki krugovi ponovno istiu "hrvatsko pitanje" koje ustaka emigracija hoe da obnovi. ...Uglavnom se krug vrti oko oborenih snaga 1971. i poraenih u ratu. I kada ovjek sve to gleda jo je uvjereniji da je to bilo veliko zlo. Ne samo to se pojavio masovni pokret, nego se i dalje vee prljava aktivnost pojedinaca na tu
168

1971. a to je zapravo veza s poraenim snagama iz NOB-a. Mi bismo trebali svijetu pokazati pravo stanje. Ova aktivnost samo pomae terorizam i neofaizam u suradnji s ekstremnom politikom emigracijom. Ova opozicija ovdje, nacionalistika, hoe da se pokrije demokratskim ruhom i tzv. demokratskom alternativom... Zato ih mi moramo istinito prikazati svijetu kao one koji razbijaju ovu zemlju i koji, na kraju krajeva, i za SRH znae vraanje natrag. Jer znamo to je bilo s NDH, znamo to je Maek htio i znamo to je bilo sa starom Jugoslavijom. I zbog nae situacije u zemlji moramo raskrinkavati ovu grupu oko Veselice, Gotovca i drugih, bez obzira na to to su prije bili, jer svojim djelovanjem objektivno idu u faizaciju. Oni su doli, ako ne na ustaku, ono barem na proustaku i vie na jednu HSS-maekovsku liniju, kao to je Tuman. Oni ele razbiti ovakvu Jugoslaviju tvrdei da Hrvatska u SFRJ ne moe ostvariti svoje interese. Povezuju se uglavnom s neprijateljskim elementima izvana i nemaju nikakve znaajne podrke u zemlji. (Nedjeljna Dalmacija, 1.3.1981.)

U istom, egzemplarnom tekstu o poimanju nacionalistikih tendencija i njihova zavjerenitva u Hrvatskoj, takoer se potanko govori i o neprijateljskom djelovanju unutar Katolike crkve i razlau razliiti neprijateljski akteri protiv socijalistikog poretka:
O vjerskim se zajednicama dosta raspravljalo u zadnjih godinu i pol u Predsjednitvu i CKH i drugim drutveno-politikim i samoupravnim organizacijama... unutar katolike crkve, kao najvanijeg vjerskog aktera postoje tri tendencije. Prva tendencija, koja je malobrojna i bojovna, oslanja se s jedne strane na profaistike elemente, pojedince unutar crkve i vani, a s druge strane na ustake i druge elemente poraene u II svjetskom ratu i NOB-u, koji vre pritisak na crkvu i preko nje ele utjecati na nae odnose i stvarati pozicije u zemlji. Neki istiu Stepinca (ne samo) zbog njega i interesa crkve, neki zbog kontinuiteta jedne poraene politike, a neki i zbog jednoga i drugoga. To nije dobro. Predstavnici ove grupe ele da dominiraju u drutvu. Oni ne priznaju SFRJ onakvu kakva jeste, ili u najmanju ruku neki misle da Hrvatska u njoj nije ravnopravna, i da nije dovoljno samostalna. Oni govore i piu da se nee vezati uz politiki sistem, za stranke i geopolitiko rjeenje u Jugoslaviji. Ova grupa, klerikalistika ili tradicionalistika, nije sasvim jedinstvena, ne djeluju u njoj svi podjednako. Ima pritisaka na njih i onda se kolebaju. Nekada popuste, ali u osnovi su frankovaki usmjereni. Ova grupa podlona je utjecaju sa strane, ili ustake emigracije ili ove grupe u zemlji oko ljudi koji su nekada bili u naem pokretu. Glavni pritisak se vri na Kaptol, ohrabrujui ga da se suprotstavlja naem sistemu i naem ureenju. (ibid.)

Posebna kritika visokog klera u pogledu njegova politikog djelovanja u inozemstvu, s kojom se susreemo kroz cijelo ovo razdoblje, odnosi se na izbjegavanje posjeta ambasada SFRJ, nespominjanje imena Jugoslavije, niti socijalistikog naziva tadanje hrvatske republike. Pastoralna djelatnost u
169

inozemstvu povezuje se s miljeom ustakih emigranata, tj. sa sveenicima koji su

aktivno podravali NDH, za koje se smatra kako im je briga za duhovne potrebe radnika u inozemstvu samo plat pod kojim e se provoditi neprihvatljiva politika (Vjesnik Sedam Dana 28.2.1981.). Gotovo istovremeno, kao reakcija na zahtjev za sudskom rehabilitacijom kardinala Alojzija Stepinca u javnosti se pojavljuje niz razliitih tekstova, uKato razliitim dnevnim i tjednim tiskovinama, prvenstveno u vezi njegove uloge u NDH 140 . U feljtonu koji e objavljivati Start, njegovo se zavjereniko djelovanje, citiranjem sudske presude, opisuje na sljedei nain:
...tokom godine 1944. i 1945., pred slom hitlerovske Njemake i njezinih satelita, usko se povezao s Paveliem i Maekom, a koji su dalje bili povezani s izdajicama srpskog i slovenskog naroda Mihajloviem i Rupnikom i Romanom, i vodio [je] s njima pregovore radei na jedinstvenom povezivanju svih neprijatelja naroda, nudei i traei oruanu intervenciju izvana i okupaciju nae zemlje po nekim stranim imperijalistima, a s ciljem, da kao nitavna zajednika manjina produenjem okupacije spasu kvislinku tvorevinu NDH ili bilo u kojem drugom obliku odre protunarodnu vlast i sprijee pobjedu naih naroda...(Start, 28.2.1981.)

Osim toga, navodi se dalje, kako je svojim radom, dranjem i izjavama poticao mnoge sveenike i ostale "protunarodne elemente" da "prikupljaju i organiziraju ustae koji se kriju pred narodnim vlastima, vre meu njima propagandu, te ih organiziraju i guraju na zloine, ubijanje graana, pljakanje njihove imovine itd." Takvo je djelovanje nastavljeno i nakon pada NDH, to se oituje u primanju ustakog pukovnika Eriha Lisaka, ustakog studenta-emigranta koji je donio zavjet ustaa-intelektualaca itd. "to je, znajui za zavjereniki rad svog tajnika Ivana alia i sveenika Josipa imekog, podstreknuo ih svojim dranjem i djelatnou na daljnji rad protiv naroda, te kako su ovi, u zajednici s drom Gulinom i Josipom Crnkoviem, kao centralno vodstvo, povezali razliite teroristike grupice u zemlji i pomagali ih na razne naine. (ibid.) Daljnji su dijelovi feljtona ovakav oblik djelovanja proirivali, prikazujui poslijeratni Kaptol kao sredite inkriminiranog zavjerenikog djelovanja (14.3.1981.; 28.3.1981.). Sve do 12. kongresa SKJ povremeno se pie o djelovanju Katolike crkve u inozemstvu i povezanosti s emigracijom, razliitim strujama unutar crkve i njihovom
Kasnije e se ovo razdoblje interpretirati kao agresivno politiko nastupanje crkve (npr. 24.7.1984.: 22.)
170
140

odnosu prema komunistikoj vlasti, uz reminiscencije na vrijeme prije i za vrijeme NDH. Kritika se posebno apostrofira visokome kleru u kome se vidi kontinuitet neprijateljske politike prema socijalistikoj zajednici. Svojevrsna kulminacija optubi dogodit e se na spomenutom kongresu partije, gdje e, u svom govoru, izrazito snano popraenom u stranim medijima, lan CK SKJ, Jakov Blaevi optuiti papu zbog duhovne i politike podrke kleronacionalistikim strujama u Hrvatskoj koje sve jae djeluju protiv samoupravnog socijalizma (Danas, 13.7.1982.). Objanjavajui svoj govor i kritizirajui postojee organizirane socijalistike snage za pasivnost, svojevrsnu e situaciju opsadnog stanja opisati sljedeim dramatinim rjenikom:
Sve je to nedovoljno aktivno, pa ti neprijatelji potpuno slobodno djeluju: imaju monu organizaciju, rasparavaju tampu, imaju mone tribine s kojih govore superezopovskim jezikom, profinjeno, imaju jezik jezuitski koji podriva, truje duu ovjeka i dovodi ga u sumnju prema svemu postojeem. (ibid.)

Daljnje obrazloenje svojih stavova o Vatikanu i Katolikoj crkvi u Hrvatskoj iznijet e na sljedei nain:
Da se odupremo pravovremeno organiziranoj kontrarevolucionarnoj raboti, kojoj domai apologeti nastoje na vanjskom i unutranjem planu sakriti politike i organizacijske veze...pitanje je to da se radi?... SFRJ ima, kao i s Vatikanom ureene dravne odnose i s drugim dravama, te izmjenjuje takoer "ljubazne rijei", ali znamo estoko opravdano reagirati kada se iza tih ljubaznosti drugo radi. Znamo kako se brani ova naa zemlja. Ne zaboravimo da Vatikan ima neto kod nas to druge drave nemaju. On ima u naoj zemlji svoju organizaciju, kojoj suvereno diktira. Prema tome, funkcionari te drave, crkveni glavari, kod nas jedinstven su organizam. Sve se regulira jednim totalitarizmom in capite et in membris...Nismo se mi nikada borili protiv katolike crkve i vjernika koji potuju svoju zemlju, nego smo se uvijek borili i borimo se protiv antihrvatske i antinarodne Unije u krilu katolike crkve...[To je] jedna tua jezgra koja se ustoliila u vlasti crkve katolike u nas i stoljeima za tui raun vodi borbu protiv hrvatskog naroda... Ta se jezgra i danas lano prikazuje kao zatitnik interesa hrvatskog naroda a, njen nadbiskup Frani, nigdje drugdje nego u SR Njemakoj napada one popove, njihove organizacije i listove koji su aktivni i lojalni prema svojoj zemlji. Da bi prikrili svoju antihrvatsku djelatnost oni dre tihe mise zadunice za Zrinskog i Frankopana, za Eugena Kvaternika, Stjepana Radia i druge koje su ba pobili njihovi strani gospodari....Zato se nije stalo na kraj ravnatelju duobrinitva za Hrvate u inozemstvu koji tjera nae ljude protiv svoje zemlje, gdje god moe organizira komemorativne mise, slavei 10. april NDH kao onu misu u Buenos Airesu. Nastoji uvui i tu slubu i njene ljude u kriminalne akcije protiv nae zemlje...(7.9.1982.)
171

Ovaj, kao i prije prikazani tekst predsjednika Sabora SRH najplastiniji su opisi kleronacionalizma kao neprijatelja i naina njegova djelovanja. Takoer, on jasno ukazuje na funkciju teorija zavjera unutar cinizma. Ostale kritike koje e se na tom tragu pojavljivati uglavnom e ponavljati ono to su ova dva visoka funkcionera ve podrobnije izloila. Nedugo nakon ovih kritika uslijediti e sukob crkve s Teolokim drutvom Kranska sadanjost, okarakteriziranim kao komunistika peta kolona i trojanski konj socijalizma u crkvenim redovima, koje svojim djelovanjem ide prema raskolnitvu (14.9.1982.; 12.10.1983.: 40. 42.). Ocjena je tadanjeg republikog sekretara za unutarnje poslove kako se meu nepovoljnim pojavama istie sve vra simbioza klerikalizma i nacionalizma, a veoma osmiljeno provodi se i razliita aktivnost kojoj je cilj da politizira vjernike...U svemu tome istie se orijentacija nosilaca neprijateljskog djelovanja prema mladima...Ustaka i [ostala] emigracija provodi u ovoj godini pojaanu neprijateljsku kampanju. (24.5.1983.: 10.). U toj godini biljeimo tzv. lainski sluaj kao izraz sve otvorenijeg nastupanja nacionalizma meu mladima, teroristike akcije postavljanja eksploziva u okolici Jastrebarskog ali i bizarne primjere izmiljanja nacionalizma pod platem borbe protiv istog, kao npr. na kutijama ibica ili slavonskim tkanicama, to e biti prisutno i sljedee godine, npr. u lovu na kalendarske koincidencije vjerskih skupova oko 10. travnja 141 (12.6.1984.: 13.). U 1984. godini takoer se iz visokih redova SKJ upozorava na vanserijsku aktivnost visokog klera i pokuaje politikog angamana, putem kojih se nastoje mobilizirati vjernici na platformi nacionalizma (1.5.1984.: 13.). Iz SKH se kritiziraju borbeni teizam i nametanje politikog partnerstva klerikalnih krugova (6.3.1984.: 10.) kao pokuaji dezavuiranja SK, protuustavnog djelovanja te nepriznavanje biti i strukture politikog sistema, kao i tradicije odvajanja crkve od drave jo od Francuske revolucije (11.). Takoer se opetovano kritizira ambicija Katolike crkve da bude snana i utjecajna kao u
Rije je o euharistijskom kongresu 8. travnja u Stonu i putovanju grupe dubrovakih uenika u Rim 10. travnja na meunarodni jubilej mladih, za ije se zlonamjerno interpretiranje koincidencije s osnivanjem NDH smatra kako zapravo ini medvjeu uslugu ozbiljnim drutvenim naporima koji se bore protiv vojujue crkve te klerikalizma i njegovih sprega. Takvim se i drugim zlonamjernim interpretacijama pripisuju pokuaji dokumentiranja nacionalizma u Hrvatskoj, ne samo klerikalistike provenijencije, ve i tipa 71, i to iz redova snaga birokratskog desniarenja koji izbjegavaju suoiti se s pravim problemima drutva i onda izmiljaju neprijatelje tamo gdje ih nema (12.6.1984.: 13. 14.).
172
141

Poljskoj, i u tom kontekstu joj se spoitava uloga u II svjetskom ratu, kao i kontinuitet protudravne politike (ibid.), posebice otitan u kontaktima s neprijateljskom emigracijom, potpomognut starim optubama za izbjegavanje diplomatskih predstavnitava u inozemstvu i potpuno izbjegavanje rijei Jugoslavija, njene himne itd. Smatra se kako time Katolika crkva stimulira dravni separatizam (24.7.1984.: 22.). Nadalje, osim reminiscencija na suradnju katolikog sveenstva s ustaama za vrijeme II svjetskog rata, ukazivanja na toleranciju njihovog iskrivljenog prikazivanja prolosti tijekom 1971., s kontrarevolucionarnim namjerama pod platom religije (npr. 21.2.1984.: 73. 75.), takoer im se pripisuje manipuliranje mladima na tragu iste ideologije. Osim u smislu zavjerenitva, o hrvatskom nacionalizmu, posebice onome iz 1971. godine govori se i iz znanstvene, socioloke perspektive (npr. 21.8.1984.: 19. 22.) i u tom smislu prisutne su interpretacije koje uzimaju u obzir ire drutvene probleme koji se onda prelamaju i specifino interpretiraju kroz ideologiju nacionalizma. Tijekom sljedee godine ovakav e pokuaj drutveno-znanstvenog razumijevanja razliitih nacionalizama takoer biti povremeno prisutan u javnosti (npr. 7.9.1985.: 5. 9.; 23.7.1985.: 21. 24.; 27.8.1985.: 21. 23.). Sljedea je, 1985. godina, izmeu ostalog, jasno obiljeena govorom o hrvatskom kleronacionalizmu meu mladima. Viestruka referenca takvog govora bila su dogaanja u Splitu na Badnju veer 1984. godine - oznaena kao huligansko ponaanje grupe od 18 mladia, uz pjevanje nacionalistikih pjesama. U jednoj od prvih reakcija smatralo se kako je rije o izmanipuliranoj djeci iza kojih stoji dobro organizirana grupa, i osmiljena politika provokacija koja je vjerojatno bila izreirana od starijih istomiljenika (22.1.1985: 20). Uz to je odmah zatim dano i ire, sociologijsko objanjenje razloga ovakvih pojava:
ire i dublje drutvene uzroke valja traiti u naoj drutvenoj krizi koja se produbljava i u nesposobnosti SK da daje odgovore u duhu revolucionarnog razrjeenja te krize. A sve je to povezano s opadanjem aktivnosti SK, slabljenjem marksistike teorije i komunistikog projekta. U isto vrijeme Crkva vrlo uspjeno djeluje na kreaciji specifinog tipa hrvatstva koji sam po sebi nije nacionalistiki i ovinistiki, ali je plodno tlo, plodan kulturno-politiki humus za ekstremno ovinistiko hrvatstvo kakvoga smo bili svjedoci i kod ovih mladih bojovnika ...Splitski dogaaj opominje da nema spora o tome da postoji latentni hrvatski nacionalizam i da je netono kad se za nj upotrebljava izraz poraene snage, on je tu, eka, vreba. Ali ini nam se da ukazuje na jo jednu pojavu: da se na

173

naim prostorima obnavlja stari svijet, politiki svijet stare Jugoslavije i da unuci mogu biti nasljednici ideja svojih djedova (ibid.).

Na savjetovanju SKH o mladoj generaciji na ovakva su klapska pjevanja u znaku krvi reagirali dramatinim i katastrofinim ocjenama o ugroenosti revolucije ako se izgubi bitka za mlade (12.2.1985.: 11. 12.). U skuptini SFRJ raspravljalo se o ovom i drugim sluajevima u smislu koliko se politiki kriminal dosljedno kanjava u razliitim dijelovima zemlje (19.2.1985.: 10. 11.) da bi zatim slijedio niz kritika kleronacionalizma kao zlouporabe vjere u politike svrhe, koji kao duh furtimatine manipulira mladima u politikom smislu i javlja se uvijek u kriznim i prevratnikim situacijama (26.3.1985.: 23.). U odreenju furtimaa, koji se opisuju kao roj osa koji trai maticu (ibid.) kao antipod im se suprotstavlja narodnjaka konstanta crkve, povezana s imenima Rakog, Strossmayera, Mesia, uela, Pavlinovia itd. (ibid.). Nadalje, furtimatvo se smatra bliskim ili potpuno identificira sa stepintinom i reprizom obnove takva duha otprije etrdeset godina, u emu se znaajna uloga pripisuje katolikim listovima i njihovim urednicima i ideolozima, ali i tadanjem papi. Predsjednik Republike konferencije SSOH, Stipe Orekovi, govoriti e kako je splitski sluaj postao simbolom nadolazeeg drugog vala nacionalizma, ovaj put kombinirano emitiranog iz kruga strane propagande i emigracije, kao i s onih propovjedaonica koje su osvojili kleronacionalisti (2.4.1985.: 21.). Rije je o djelovanju politikog podzemlja koje takoer kleveta i dezavuira revolucionarne veliine i provodi montirani proces revoluciji i cijeloj historiji (22.). Na omladinske stavove reagirati e i tadanji predsjednik ideoloke komisije CK SKH, Stipe uvar, ocijenivi ih kao preradikalne, smatrajui da politiko komeanje nije doseglo radikalne oblike ve da je rije o pjeni, vanjskoj scenografiji ispred kulisa drutvenih tokova (23.). Kao ispad s identinom motivacijom iskoritavanja sporta kao sredstva kleronacionalistikog manipuliranja i masovnog zaglupljivanja od strane organiziranih neprijateljskih grupica biti e oznaeno i pjevanje na koarkakoj utakmici Cibona Crvena zvezda, nakon koje je podzemlje odvelo mlade na Kaptol (23.4.1985.: 23.). Tadanji e Omladinski radio 101 takoer biti optuen kako okuplja snage poraene 1971. zbog ega e pasti i neke smjene u omladinskom tisku (5.11.1985.: 21.), a pred kraj godine e zbog daljnjeg nacionalistiko174

ovinistikog

divljanja

izvan

nogometnih

terena

biti

otvoren

tzv.

splitski

nacionalistiki dosje (29.10.1985.: 19.). U pogledu procjene ispravnosti objanjenja kako u ovakvim sluajevima mrane snage manipuliraju mladima, splitski e sociolog, Sran Vrcan, izjaviti:
Postoji neto to bih nazvao konspirativnom teorijom drutva: iza svega onoga to nekome nije po volji, stoji neprijatelj koji iz pozadine vue konce...Utjean je to nain razmiljanja: nikad tvoja odgovornost nije u pitanju, uvijek je netko drugi kriv, i da nema tih mranih snaga, ivjeli bismo u idealnom drutvu. To, razumije se, ne znai da nema neprijateljskih snaga i da one ne rade za svoj raun. Uostalom, drukije i ne moe biti. Zar je uope mogue oekivati da se u ovakvoj situaciji nee javiti i druge snage? (9.7.1985.: 8.)

Osim toga, te e se godine opet podrobno kritizirati politiko djelovanje Katolike crkve. Pri tome e na poetku godine pod lupom biti glavni urednik Glasa koncila, don ivko Kusti, iji e se uredniki posao smatrati maskiranim politikantstvom (Polet, 25.1.1985.: 20.) a javno izneseni stavovi svojevrsnim zastupanjem koncepcije rata svjetova izmeu kranstva i ateistikog materijalizma (Danas, 29.1.1985.: 44.), to je zapravo sugeriranje da upotrebljava teoriju zavjere kao interpretaciju u politike svrhe. Uz informaciju da je rije o malome kriaru koji je to postao 1939. godine i nastavio ilegalno biti i nakon II svjetskog rata to je svojevrsni uvod o iskustvu konspirativnog djelovanja opisana su i interpretirana njegova strahovanja o opasnosti nove klerikalizacije kao smicalice ateistike vlasti, koja se ogleda u tome to je samo klericima dana puna religiozna sloboda. Ova bi interpretacija dalje znaila povlasticu sveenstvu, kako bi se zadovoljilo postignutim i ne trailo isto i za laikat. Rije je, dakle, o perfidnoj politici ponovnog kupovanja sveenikog stalea...
...akom vjerske slobode! Dakako, u nakani da se iz crkve potpuno iskljui laikat (ibid.). Kako crkva bez laikata nije nita, spala bi iskljuivo na staleko drutvo. Dakle, rije je o zavjeri vlasti protiv crkve. S druge strane, prikazujui uobiajeno marginaliziranu ulogu laikata u crkvi, autor teksta ne prepoznaje u ovakvome govoru spornoga urednika eksplicitnu zavjeru, nego tek lukavstvo zamjene teza, ime se nastoji prikriti politiko djelovanje crkve. Optuiti vlast za novu klerikalizaciju znai istodobno i prikrivanje stvarnog klerikalizma. (ibid.).

175

Dalje se kritiziraju vojujue mise za kardinala Stepinca zbog zahtjeva za njegovom rehabilitacijom u ime hrvatskog naroda (19.2.1985.: 22.) ime se crkvi pripisuje politikantstvo u ijoj se pozadini nalazi: ...temeljna nakana Kaptola da crkvu pretvori (upravo pretvori jer ona to nikada povijesno
nije bila) u jedinog i ekskluzivnog tumaa i uvara nacionalnih interesa i navodnih aspiracija, u silu koja bi jedina bila u stanju (u svakom pogledu) homogenizirati hrvatski narod i vratiti ga na put povijesnog spasenja nasuprot zabludnim miljenjima i dehumanizirajuim ostvarenjima...Predaleko bi nas odvelo da ulazimo u sve implikacije tih izrazito politikih i klerikalistikih stavova i opredjeljenja, to vie to ih je nemogue ozbiljnije protumaiti izvan cjelovitog konteksta nae, pa i svjetske drutvene krize....Nipoto nije sluajno da je ta kaptolska strategija tako otvoreno dola do izraaja ba u ovakvim vremenima...Na alost, ima mnogo razloga da se vjeruje da je rije o tome kako hrvatstvo zapravo slui ... moi crkve i njenih prvaka (koji, ini se, jo nisu odsanjali dokraja neka prola vremena) ...Naravno, konanica svega toga je vie-manje latentno poticanje nekakvog tihoh (ali s podosta glasnih posljedica) vjerniko-nevjernikog rata s neizbjenim (premda ne uvijek glasno izgovorenim ) pitanjem: tko je bolji Hrvat. (ibid.)

Osim putem kritike pokuaja stjecanja politike legitimacije, takvo se davanje privida volje naroda nastoji nadalje raskrinkati putem rezultata znanstvenog istraivanja, koje pokazuje kako nacionalno konotirani reprezentativni katolicizam sa Stepicom kao iboletom, meu vjernicima nema podrke (3.12.1985.: 24. 25.). Takoer, politiko delegitimiranje klera opet se nastoji izvriti povezivanjem crkve s neprijateljskom emigracijom (23.7.1985.: 72.), opisujui je kao podupiratelja ili ak duhovnog inspiratora teroristikog djelovanja (ibid.). Prema takvim tumaenjima, ta se sprega ogleda i u sinhroniziranim pokuajima rehabilitacije, izvana i iznutra pojedinih sveenika, poznatih ratnih zloinaca, kao to su bivi zagrebaki i bivi ljubljanski nadbiskupi Stepinac i Roman. (ibid.) Te i sljedee, 1986. godine, pojaano se govori o Stepincu kao o ideolokom i politikom meau (18.2.1986.: 20.) i njegovu naslijeu u obliku stepintine kao povijesnom fenomenu, koja se postupno sve vie odreuje kao trajna tendencija unutar crkve. Iz konteksta zavjerenitva i iskazane potrebe njenog prevladavanja kao bojnog poklia, stepintina se prevodi u jezinu formulu eklezijalno-kulturno-moralne alternative, koja se shvaa kao nedemokratska i kulturno-civilizacijski neprihvatljiva (17.6.1986.: 28.). Takvom jezinom preinakom ukazuje se na njenu predvidivost i svojevrsnu neutraliziranost. Osim toga, ve na poetku 1986. godine uoavaju se i
176

drugi znakovi zaokreta, prije svega u odnosu crkve i drutva, naroito nakon izjava splitskog biskupa Frania o potrebi otvaranja crkve prema socijalizmu i drugim vjerskim zajednicama te razlikovanja drutvenog ureenja od ateizma. Napadi koji e ubrzo slijediti na istoga iz samih crkvenih redova biti e okarakterizirani kao izraz manihejskog mentaliteta te podmetanja i falsificiranja injenica (11.3.1986.: 25. 26.). U ovoj temi promjena e se u toj godini osjetiti i u odjecima kritike iz srbijanskog tiska, unato sve veem zatvaranju informativnih prostora. Rije je o polemici koja e se poeti razvijati na stranicama listova Danas i Duga, oko naina na koji je potonji list prikazivao klerikalizam, ustatvo te nacionalizam iz 70-ih i tadanjih godina u Hrvatskoj, kao i njihov odnos s komunistikom vlau. Uzastopnom Duginom pisanju o ovoj temi pripisuje se stvaranje dojma kako u Hrvatskoj postoji kontinuitet retrogradne drutvene i politike svijesti...[koja]...(navodno) kulminira u nacionalizmu kao dominantnoj pojavi i procesu u ovim stranama to se razno-raznim historiografskim smicalicama dimenzionira preko svake mjere.(18.3.1986.: 24.). Uz insinuacije u pogledu ve analiziranog Magnum crimen-a, smatra se kako odreene stilske nejasnoe i aluzije sugeriraju postojanje komplota pojedinih funkcionera nove komunistike vlasti u Hrvatskoj sa crkvom i Vatikanom, kako bi se dotina knjiga praktino zabranila i zaboravila. Takav se stav proglaava besmislenim, upravo zbog ponaanja komunistike vlasti u Hrvatskoj prema Stepincu. Osim toga, u ovoj polemici, ali i kasnije, raspravljat e se o navodnom Titovom tajnom nagovoru i ucjenama Stepinca da uini izmu te oformi hrvatsku nacionalnu crkvu, odvojenu od Vatikana. Ovim je kritikama Duga pripisala nakanu manipulacije i obmanjivanja javnosti, te se protukritika proirila na listove Dnevnik, Nin i Rad (15.4.1986.: 45.), pripisavi tadanjem novinaru Danasa, duhovnu vezu s Glasom Koncila i etiketirajui ga kao glasnogovornika Rima. Kada je jedan od takvih tekstova prenesen bez komentara u zagrebakom asopisu Oko, isti e novinar zakljuiti kako je rije o proizvodnji neprijatelja, drutvenog sumnjivca, te raboti kojom se pokuava zaigrati i stanovita igra o emu svjedoe i neka druga prozivanja lista Danas iz politikih krugova, u smislu da djeluje na liniji udruene opozicije...na crti antisocijalizma i antikomunizma a koji su meusobno povezani (13.5.1986.: 45.). Ova polemika jedan je od najboljih primjera kako
177

zavjereniki diskurz moe biti kompleksan i kakav lanac optubi za zavjerenitvo moe proizvesti. U ovom sluaju rije je o prisutnosti i isprepletenosti teorija zavjera o politikoj prolosti, nainu konstruiranja sadanjosti i pripisivanja razliitih skrivenih politikih motiva u izdavatvu, ujedinjenih temom nacionalistike politizacije Katolike crkve. Na kraju pregleda ovih razliitih grupa recimo neto i o prikazivanju djelovanja ekstremne emigracije. U pogledu njihova zavjerenikog djelovanja susreemo se ve u prvoj godini naeg istraivanja, od iscrpnog prikaza 35 godina djelovanja faistikih terorista ustakog (i etnikog) pokreta, usmjerenih na ruenje poretka i ugroavanje opstanka SFRJ do razliitih previranja unutar razliitih udruenja. Od 1980. do 1983. godine tematika ekstremne hrvatske emigracije e se sve vie pojavljivati, sve do ubojstva Stjepana urekovia 142 . Nakon toga je, u 1984. godini, na neki nain nadomjeta aktualizacija izruenja Andrije Artukovia, da bi u sljedeoj godini doivjela svojevrsnu eksploziju, paralelno s nekim suenjima za terorizam, te prikazivanjem igrane TV serije Brisani prostor, koja je tematizirala upad 19 ustakih terorista u Jugoslaviju 1972. godine s nakanom voenja gerilskog rata. Suprotno tome, 1986. godine u potpunosti je dominiralo izruenje i suenje Artukoviu, kojem se detaljno posveujemo u sljedeem poglavlju.

Izruenje i suenje Andriji Artukoviu povratak sablasti prolosti


Tamo gdje se zloinca naziva balkanskim Himmlerom, a pokret kojem je pripadao saveznikom nacistima, ini nam se opravdanim oekivati izrijekom navedeno sudjelovanje u najveoj svjetskoj zloinakoj zavjeri. No, ini se kako stravina dimenzija zloina ini ovu rije jednostavno preslabom za oznaavanje njegova sustavna pripremanja (i izvoenja). Njenom nespominjanju svakako pridonosi i istaknutost individualne odgovornosti kada se sudi samo jednom zloincu. Ipak, u ovom sluaju - izruenja i suenja bivem ministru unutranjih poslova NDH, koji je propisivao rasne zakone i potpisivao odluke koje su dozvoljavale sve, i teror, i nasilje, i iivljavanje, i muenje (18.2.1986.: 5.) i masovno ubijanje pod okriljem dravne vlasti, ako se uope dravom smije nazivati takva tvorevina takva se
142

Rije je o sluaju koji e se, s vremena na vrijeme, pojavljivati sve do dananjih dana.
178

zlodjela pripisuju zavjeri, ali samo na nekoliko mjesta i to neizravno, poimajui politiku kao izraz iracionalne ideologije. Primjerice, spomenuta zavjera se gotovo usputno implicira u vrijeme oekivanja sudske presude, kada se nastoji ukazati da se nije sudilo jednom vremenu, ideologiji i zloinu kao takvom ve pojedincu:
Ali taj pojedinac i nije poinio kriminalna djela to mu se stavljaju na teret kao izdvojena jedinka ve kao dio, i to jedan od kljunih, jednog zloinakog sistema koji je svoju mranu rabotu suprotnu najelementarnijem poimanju ovjenosti ak pokuao zaodjenuti u zakonsko ruho. (13.5.1986.: 27.).

Drugo mjesto gdje se o njegovim zloinima govori kao proizvodu organiziranog djelovanja koje se skrivalo iza obrane nacionalnih interesa, izmeu ostalog, u temelje zloina postavlja ideologiju:
Kao da je suvino dokazivati sve strahote jedne izvitoperene ideologije koja se, pod krinkom sluenja interesima svoga naroda, pomahnitalo obraunavala sa svima koji su joj zasmetali da se nametne i odri. Andrija Artukovi nikada se, pa ni na ovom suenju, nije odrekao ni svoje ideologije, ni svoje uloge u sistemu terora. (6.5.1986.: 30.)

Zavrna naznaka koja sugerira i upuuje na dimenzije zavjere, ali i simboliko znaenje suenja, pojavit e se tek nakon Artukovieve smrti:
...od trenutka Artukovieva pojavljivanja na zagrebakom aerodromu, pa potom u sudnici zagrebakog Okrunog suda, oivljeno je jedno drugo vrijeme, vrijeme u kojem je bilo mogue da ljudskim sudbinama upravljaju ljudi poput Artukovia, a kojeg je optunica teretila da je bio zaetnik, podstreka, organizator i naredbodavac zloinakog policijskog poretka koji je provodio masovna ubistva, hapenja, muenja, prisilna iseljavanja, odvoenja u koncentracione logore, internacije, na prisilan rad, te pljaku imovine stanovnitva jednog dijela Jugoslavije. (26.1.1988.: 25.) 143

Meutim, u objanjavanju dimenzija zloina i njihovog obrazlaganja suludom, iracionalnom ideologijom, koja u sebi sadri temeljnu nacistiku teoriju zavjere o globalnoj zavjeri idova, citiran je govor Andrije Artukovia iz 1942. godine:
Svoju faistiko-ustaku ideologiju i praksu najbolje je izrazio u svom programatskom govoru, odranom 24. veljae 1942. na prvom zasjedanju Hrvatskog dravnog Sabora kad je, meu ostalim, rekao: Meunarodno idovstvo doslovno se dralo Talmudskih propisa kako bi izvelo svjetsku revoluciju i zagospodarilo itavim svijetom. Hrvatski narod, obnovivi svoju narodnu, Nezavisnu
143

U tekstovima koje smo analizirali nigdje nije objavljen cjelokupni ili barem ovaj dio optunice na poetku suenja. Ostaje mogunost da je objavljena u dnevnom tisku.
179

Dravu Hrvatsku, nije mogao drukije postupati nego da svoje narodno i dravno tijelo oisti od svih dravnih tetoina i prodrljivih nametnika idova, komunista i slobodnih zidara....Ovaj potrebni zahvat ienja nalazi svoje opravdanje ne samo s moralnog, vjerskog i drutvenog gledita, jer je meunarodno idovstvo, udrueno s meunarodnim komunizmom i slobodnim zidarstvom, nastojalo, a jo i danas nastoji, unititi hrvatski narod. (25.3.1986.: 26.)

Premda je ovdje osim teorije zavjere kao izraza ideologije jasno iskazana i namjera protu-zavjere, ona se nigdje izrijekom tijekom praenja ovog sluaja ne istie. U analiziranoj grai, koja broji 27 tekstova, objavljenih u razdoblju od kraja 1984. do poetka 1988. godine, nismo vie pronali slinih naznaka koje bi upuivale na zavjeru vodstva NDH poretka, po uzoru na njemake naciste. Sukladno fazama medijskog praenja ovog sluaja najzastupljenija je bila faktografija i pravni postupci oko prijanjih pokuaja i tadanjeg izruenja, tijek suenja, strategija obrane i simboliko znaenje suenja i osuenika. Od samog ponovnog zahtjeva za izruenjem Artukovi je prije svega imao status zastraujueg simbola jednog poretka, personifikacije straha, mrnje i ubijanja, ije je suenje otpoetka bilo svren in i lekcija iz povijesti, koja e oiviti traume prolosti, naroito kroz iskaze svjedoka. Pri tome je gola i otvorena brutalnost i bezumnost masovnog istrebljenja drugih naroda, koje je provodio jedan poredak, zasjenila znaenje organiziranosti u proizvodnji smrti. Kao da je zavjera bila preslab pojam da se iskae karakter genocida. No, to ne znai da se oko samog sluaja izruenja nisu spominjale i ispreplitale razliite zavjerenike interpretacije. Na samom poetku ponovnog pokretanja postupka za izruenje krajem 1984. godine, neuspjesi prethodnih pokuaja pripisivali su se makartistikom paranoinom antikomunizmu (20.11.1984.: 25.) s izrazitom dozom ironije:
Zloinac je lovcima na (komunistike) vjetice izgledao kao poten ovjek koji se bori protiv komunistike Jugoslavije. To to je tada moglo izgledati plauzibilno jednom tipu miljenja, danas djeluje anakronino, smijeno...U Hrvatskoj je zakon bio no. Ustae nisu ubijale samo Srbe, idove i Rome, oni su ih klali, drava nije bila ni nezavisna, ni drava, ni Hrvatska, zavisila je od Hitlera koji ju je stvorio (ibid.).

Makartistika farsa ukljuivala je zatitu od State Departmenta na temelju tajnog dogovora s ministarstvom pravde SAD-a (11.12.1984.: 75.). U istu sliku
180

smicalica, pravnih igara i namjetaljki smjeten je i postupak za ekstradikciju iz 1958. (1.1.1985.), iz ega je poslije proizalo obrazloenje kako ga je titila slubena Amerika (5.3.1985.: 35.). Sa samim izruenjem ameriko e prijanje ponaanje oko sluaja Artukovi u meunarodnim odjecima iz socijalistikih zemalja biti oznaeno kao 35-godinje smicalice SAD-a ija je vlast titila mnoge nacistike zloince (11.3.1986.: 59.). Takoer u vrijeme izruenja ameriki e odvjetnik tuenoga izjaviti kako je rije o komplotu amerike i jugoslavenske vlade (19.2.1985.: 35.), a nakon presude pojavit e se demantirane glasine kako ga je komunistika vlast ubila u zatvorskoj bolnici (9.9.1986.: 24.). U tadanjoj javnosti ovaj sluaj izvrio je podsjeanje na endehazijsku strahovladu na nain da je, prije svega, istaknuo dimenziju neracionalnosti njenih pobuda i zloinstvo u rezultatima, pitajui se esto npr. kuda vodi takva iskljuivost, kako zavrava slijepa mrnja, kakve su posljedice iracionalnih snaga i strasti (18.2.1986.: 5.). Time je umanjen aspekt osmiljenog i organiziranog djelovanja reima tj. dimenzija zavjerenitva. Osim toga, ukazano je i na izvore i rezultate etnikih sukoba iz prolosti, u kojima su tada slubeno prihvaene enormne brojke ubijenih u logorima i neizravno proizvodile argumente za strah i mrnju u kontekstu sve zategnutijih meuetnikih odnosa. Artukovi je stoga bio otjelovljenje brutalne smrti i ne ba daleke prolosti etnike mrnje i pokolja, kao i sve eih glasova iz Srbije koji su ponavljali tezu o genocidnosti hrvatskog naroda. Premda se nastojalo ovim sluajem takoer ukazati na tragine posljedice planova projektanata nacionalnih iskljuivosti (26.1.1988.: 25.) on je bio, naalost, neizravna najava i historijsko opravdanje jednom novom zloinakom projektu koji je u svojoj osnovi takoer nosio isti moto: jedan narod, jedna vjera, jedna drava i jedan vod. Taj e pokret zapoeti svoj pohod na Kosovu.

Kosovo od albanske kontrarevolucije do srpskog nacionalizma


Za razliku od prethodnih tema koje su veinom, po svojem zaetku, sadraju i glavnini zbivanja vezane iskljuivo za razdoblje od 1980. do 1986. godine, ova zavjerenika tema konstanta je sve do raspada SFRJ. Bez obzira na to i ona prolazi kroz razliite procese do 1986. godine i nakon nje. Dok se u ovom razdoblju u
181

zavjerenikom obliku u najveoj mjeri pojavljuje iredentizam i nacionalizam kosovskih Albanaca, s narastanjem srpskog nacionalizma i dolaskom Slobodana Miloevia na vlast - interpretativni okvir se postupno i znaajno mijenja. Kosovski problem u 80-ima zapoinje 11. oujka 1981. s prvim studentskim demonstracijama, koje se od socijalnih pretvaraju u politike, sa zahtjevom Kosovo Republika. Demonstracije e se toliko rasplamsati da ve 2. travnja iste godine Predsjednitvo SFRJ proglaava izvanredno stanje u tadanjoj pokrajini i praktino je okupira zdruenim snagama policije i vojske iz razliitih dijelova tadanje zemlje. Osim kontrarevolucionarnog djelovanja, za pobunjene Albance smatra se da vode specijalni rat protiv Jugoslavije (Start, 29.8.1981.) 144 . Do kraja godine tek se pekuliralo o postojanju vrha neprijateljske organizacije, govorilo o narastanju meunacionalnog nepovjerenja te oivljavalo sjeanja kako se nakon rata raireno vjerovalo da su Albanci "esto spremni da rade za obavjetajnu slubu matine zemlje" (5.12.1981.). Sredinje uporite kontrarevolucije je Sveuilite koje se nastoji oistiti od iredentistikih organizatora (Danas, 2.3.1982.), a ak se i oslukuje to o prilikama na Kosovu govore albanski knjievnici u Albaniji 145 . U istom e politikom tjedniku uskoro biti otvoren Dosje kontrarevolucije na Kosovu s iscrpnim prikazima organizacije subverzivnog djelovanja, ali i doivjeti e napade iz lista Pravoslavlje zbog kritike mitske svijesti koja se pribojava da e viestoljetna kosovska bitka zavriti porazom (1.6.1982.). Uzburkane nacionalistike strasti tadanji e lan Predsjednitva SFRJ, Fadil Hoxa definirati na sljedei nain:
Lukavo smiljene parole albanskih nacionalista kako je albanska narodnost neravnopravna, eksploatirana nama nisu nepoznate - pod njima se kriju mrane namjere. No, ima i onih manje glasnih koji smatraju da je narodnostima, a posebno Albancima "dato suvie mnogo prava" i da je stoga
144

Tadanji autor reportae o atmosferi na Kosovu, izmeu ostalog, pie: Protiv neprijatelja i znalaki odabranih oblika specijalnog rata - uperenog na Kosovu protiv najosjetljivijih spona i vrijednosti Jugoslavije - moralo se odgovoriti i posebnim snagama slubi sigurnosti iz cijele zemlje. Kosovo nije bila vjeba nego ivotna provjera sposobnosti sistema drutvene samozatite. Protiv otvorenog, ili kao to je sluaj sada na Kosovu, prikrivenog neprijatelja, ne moe se boriti uvjeravanjem, a jo manje u rukavicama. (ibid.).

Danas (30.3.1982.) prenosi informacije sa Saveznog plenuma pisaca i umjetnika u Tirani i citira:...mnogi neprijatelji prijetili su albanskoj slobodi i nezavisnosti, organizirajui zavjere, intrige i ucjene a sada su jugoslavenski titoisti poeli veliku propagandnu kampanju protiv Albanije i svega albanskoga...Apsurdnim i besmislenim izgovorom da je albanska kultura navodno iredentistika, napada se povijest Albanaca, njihov folklor, knjievnost, najbolje nacionalne tradicije i obiaji na Kosovu i drugdje. ak su i bijele vunene kapice proglaene simbolom iredentizma. Dakako, tadanji novinarski komentar na ove iskaze je kako do apsurda dovode metodu zamjene uzroka i posljedice.
182

145

potrebna njihova restrikcija. Ima i takvih pristupa kao da su nekim narodima i narodnostima "darivana" prava, a da su ih oni stekli kao to su ih u jedinstvenoj borbi i revoluciji stekli svi jugoslavenski narodi i narodnosti. (27.7.1982.)

Nadalje, tadanje negativno izvjetavanje inozemnih zapadnih medija o stanju na Kosovu proglaava se propangadistikom manipulacijom i strategijom inozemnih faktora koji i dalje na Jugoslaviju gledaju kao na objekt svojih tenji (29.6.1982.). Sljedea je godina posveena razmatranju albanskih pretenzija na Kosovo i pomoi iredenti (13.9.1983.: 8.) s izrazitom kritikom njenog tadanjeg predsjednika Envera Hoxhe, njegove politike 146 , i netom objavljene knjige konspirativnog sadraja Titoisti (1982.) u kojoj je itava povijest od 1941. do 1983. samo serija zavjera skovanih protiv njega (11.1.1983.: 53.). Na samom Kosovu stanje se normalizira, iseljavanje nealbanskog stanovnitva se nastavlja u usporenom ritmu, ali se sve ee povezuje sa zahtjevom za etniki istom pokrajinom. Srbijanski nacionalisti zazivaju vrstu ruku i ale za Aleksandrom Rankoviem (13.9.1983.: 8.) a smiljeno neprijateljsko podmetanje i manipuliranje navijaima odvija se i na pritinskim stadionima, na kojima se skandira E-HO, E-HO (25.10.1983.: 10.). Izvornost parole Kosovo-Republika CK SKJ poinje pripisivati bivoj politikoj garnituri Kosova, smatrajui da ju je iredenta od nje samo preuzela (27.12.1983.: 20.), ime se dodatno istie prisutnost ovog politikog zahtjeva ne samo izvan, nego i unutar pokrajinskih institucija te pridaje sredinje mjesto ovom politikom problemu. Pred treu godinjicu nemira u Pritini i akovici e odjeknuti eksplozivna naprava i molotovljev koktel namijenjen izdajicama albanskog naroda (20.3.1984.). Do tada je otkriveno vie od 60 neprijateljskih ilegalnih grupa s oko 900 lanova a ostaci razbijenih organizacija u Parizu osnivaju Pokret za socijalistiku republiku Kosovo u Jugoslaviji (ibid.). Pritinski sudovi toga ljeta imaju zgusnut dnevni red. U tjedan dana (3.7.1983.: 20.) izreene su 53 presude za neprijateljsko djelovanje i propagandu, to se tumai kao rezultat iroke drutveno-politike akcije, raskrinkavanja i razobliavanja reakcionarne i neprijateljske ideologije, obraun s
146

Npr. Mitja Ribii, tadanji predsjednik Predsjednitva CK SKJ e poetkom godine u Pritini izjaviti: Mi, susjednom albanskom narodu moramo rei kako sadanja politika Envera Hoxhe vodi dominaciji blokova na Balkanu. Ne bi bilo dobro da susjedna Albanija postane andar velikih sila na ovom podruju. (12.4.1983.: 46.).
183

recidivima kontrarevolucije, sa onim zlim, mranim unutar naroda, otkrivenim zahvaljujui izuzetnom zalaganju slube unutranjih poslova (ibid.). Sveuilite je oieno tako da ve godinu dana nema ekscesa ni parola, ali zna se da neprijatelj nikad ne spava (3.7.1983.: 20.). Broj silovanja meunacionalnog karaktera naglo se poveao kroz protekle tri godine (2.10.1984.: 22.) koje se, uz ruenje grobova, uklapa u jasno artikulirani rasistiki nazor iredente...kao in uvrede nacionalne asti i ...najperfidniji oblik nacionalistikih obrauna (ibid.). Poetkom 1985. godine retrospektivni prikaz stanja od prvih previranja tadanji e lan predsjednitva PK SK Kosova, Azem Vllasi prikazati po tipinom zavjerenikom obrascu:
...kada se ovdje mirno spavalo na birokratski iskonstruiranim ocjenama o stabilnom politikom stanju, militantne nacionalistiko-iredentistike snage dotle su ve uspjele uspostaviti i ojaati veze i spregu s vanjskim faktorima, koji su ekali upravo razdoblje poslije Tita da nam skoe noem u lea. Glavni im je oslonac bio vladajui aparat u NSR Albaniji, sa svim raspoloivim arsenalom. Tako su, sa znaajnim nadama u uspjeh i krenule u akciju svim moguim brutalnim i ruilakim sredstvima i metodama. Kad smo im se odluno suprotstavili i razbili jurine odrede, nisu se lako mirile s porazom. Nastala je izuzetno teka, krizna situacija, a kasnije smo morali dublje ulaziti u raiavanje s idejnim pozicijama tih snaga i njihovih inspiratora. Njihovi vanjski saveznici jo su vie pritiskali i pritiu. Danas imamo mnogo stabilniju i sreeniju situaciju, ali ostaci neprijateljskih snaga i njihovi novoregrutirani pojedinci i grupe ne odustaju od akcija. (15.1.1985.: 11.)

U pogledu situacije na sveuilitu, kao mjestu odakle je pokrenuta neprijateljska aktivnost, isti e ga smatrati izrazito zahvalnim mjestom gdje bi takve snage htjele i dalje nalaziti utoite za perfidno ali uporno plasiranje svojih ideja i teza, toboe u ime znanosti i istine, a s jasnim ciljem da sistematski inficiraju mlade ideologijom koja je strana politici SKJ i samoupravljanja (ibid.). Takoer, rascjep izmeu tih snaga i kosovskih komunista, nacionalisti prikazuju kao opreku izmeu autentine borbe za nacionalna prava i izdajnika, izroda, prodanih dua i karijerista unutar SK. S druge strane, da postoji pakt rukovodstva Kosova s iredentom sumnjali su neki lanovi SSRN Kosova i Makedonije, dok su u predsjednitvu SSOJ-a smatrali kako iredenta ima formu organizacije nacistikog poretka (21.5.1985.: 10.). Te iste godine zapoeti e notorni montirani sluaj Martinovi (11.) koji e podijeliti javnost izmeu stava o teroristikom napadu i genocidu nasuprot individualne patologije. Na tragu pojaavanja trendova iz prolih godina razliiti e forumi raspravljati o stanju na
184

Kosovu, konstatirati nezavjereniki npr. kako je takva situacija posljedica duboke politike, ekonomske i moralne krize jugoslavenskog drutva (2.7.1985.: 11.) dok e drugi zazivati radikalna rjeenja ali i kritizirati, sluei se odavno isprobanim formulama, npr. optuivanjem republiko-pokrajinskog etatizma kao kljunog problema koji se skriva iza oblandi govora o zatiti prava i interesa radnike klase (13.8.1985.; 17.9.1985: 22. 24.). O peto-godinjici nemira na Kosovu ve je narasla svijest kako je rije o problemu cjelokupne Jugoslavije. Partijsko i dravno predsjednitvo kritizirati e tada tri najvanija problema: ilegalno djelovanje iredente, nedovoljnu idejnu i politiku diferencijaciju i nastavak pritisaka iredente na iseljavanje Srba i Crnogoraca (11.3.1986.: 5.). No, ubrzo e zapoeti prva pomno izreirana dogaanja naroda, pohodi u Beograd i razliite peticije, oznaeni kao izraz velikosrpskog nacionalizma (15.4.1986.: 9.), a u nekim medijima u Sloveniji interpretirani kao da su potpomognuti poluilegalnim oblicima djelovanja putem republikih institucija (22.4.1986.: 15.). Tadanji e predsjednik CK SK Srbije, Ivan Stamboli na sljedei nain opisati motive djelovanja suprotstavljenih nacionalistikih grupa na Kosovu:
Iredentistima je Kosovo potrebno kao mina, a srpskim nacionalistima kao detonator za eksploziju u Beogradu, za sukobe i krv na ulicama. Oni bi da uspostave partnerske odnose sa savezom komunista, da legalno zastupaju svoju poznatu, poraznu i poraenu politiku: Oko za oko, zub za zub. (ibid.)

Pri tome se srpske nacionalistike snage lociraju upravo tamo gdje je to uinila i Bijela knjiga, meu one snage koje e uskoro iznjedriti Memorandum. U razmatranju meukongresnih bilanci PK SK Kosova e o njima slino govoriti kao o:
...irim spregama razliitih snaga i pogleda od birokratskih, dogmatsko-centralistikih, neoinformbiroovskih, graansko-liberalistikih do ogoljeno nacionalistikih i ovinistikih koje situaciju na Kosovu iskoritavaju samo kao povod irem nastupanju protiv sistema u cjelini. Sredinju liniju u lepezi tih snaga ini srpski nacionalizam, koji se u odnosu prema Kosovu, a posebno prema Albancima ispoljava u formi revanizma...Smiljena i zlonamjerna politizacija svakoga pojedinog sluaja i problema tei daljnjem produbljivanju meunacionalnog nepovjerenja i sukobljavanja, irei nevjericu u mogunost zajednikog ivota...Iz iste kuhinje dolaze i zahtjevi da se termin narodnosti zamijeni terminom nacionalne manjine...Vrhunac su pokuaji da se rehabilitira linija poraena na Brionskom plenumu... (6.5.1986.: 17.)

185

S druge strane, o iredenti e se sve ee govoriti kao o monoj organizaciji s ogromnim novanim sredstvima koja nagriza Jugoslaviju na mnogim njenim vitalnim komponentama i na terenima izvan pokrajine (11.11.1986.:14.). Na koji nain ovakav tip interpretativnih konstrukcija djelovanja suprotstavljenih etnikih grupa utjee na njihove meusobne odnose i kakvo ukupno ozraje stvara, na tragu refleksije o zavjerenitvu tj. propagandnim manipulacijama, govorit e tadanji sekretar Pokrajinskog SUP-a:
Nijednog trenutka ne mislim umanjiti teinu tih sluajeva, ali u irem kontekstu gledano, pojedinci koji u svoj svakodnevni politiki rjenik, kada govore o Kosovu (kao da je to njegova nekakva specifinost) inzistiraju na havarijama, diverzijama, sabotama, parolama i pamfletima, svjesni su da nema pravih argumenata za to, ali su takoer svjesni da se tako utjee na stvaranje izvjesne nesigurnosti kod irokih masa. Kod pripadnika srpske nacionalnosti stvara se utisak da se u Pokrajini neto krije, a kod Albanaca da se izvan Pokrajine ekscesi namjerno uveliavaju i tako interpretiraju da bi se kod ire jugoslavenske javnosti stvaralo antialbansko raspoloenje. Inae, teta za meunacionaIne odnose kada dolazi do ekscesa iji su akteri razliite nacionalnosti, u ovakvoj atmosferi jako je velika. (9.12.1986.: 6.)

Zategnutost meunacionalnih odnosa nije tadanji specifikum Kosova. Oni su ovdje jednoznanije odreeni zbog povijesti prijanjih sukoba, izraenijih kulturalnih razlika i neposrednih politikih previranja. Nakon neuspjeha 13. kongresa u pogledu centralizacije partije i drave te pojave Memoranduma, ovi su se odnosi jo vie zategnuli. Premda je nezahvalno govoriti u povijesti o presudnim trenucima, ini se kako je toka nakon koje se ubrzano poinje realizirati srpski nacionalni program upravo dolazak Miloevia na Kosovo Polje 24. travnja 1987. godine. No, to ve spada u nae sljedee poglavlje. * * *

U ovom prvom, pripremnom razdoblju uruavanja politike zajednice pokuali smo, analizirajui prije svega zapise relevantne za iru politiku javnost, pokazati oko kakve su se problematike, organizirane u razliite teme, pojavljivale politiki relevantne teorije zavjera. Unutar svake od tema prikazan je imaginarij zamiljanja razliitih neprijateljskih utjelovljenja, kao i naini njihove eventualne transformacije. Pri tome smo redom razmatrali zavjerenike interpretacije vezane uz sredinji simbol tadanje zajednice, koje su od heroizma sve vie tendirale prema negativnoj
186

eponimizaciji 147 , u smislu viedimenzionalne detitoizacije i sve jae kroatizacije Tita, prvenstveno u Srbiji. Nakon razmatranja unutarnjih neprijateljskih tendencija unutar komunistikih redova preli smo na tzv. nacionalistiku opoziciju u Srbiji i razliite manipulacije i falsifikate povijesti na relaciji Hrvatska Srbija. Zatim smo se posvetili konglomeratu interpretacija o zavjerenikim grupama koje su izraz hrvatskog nacionalizma a posebno simbolu njegova ekstremnog oblika, utjelovljenog u sablasnoj figuri Andrije Artukovia. U godini njegova suenja dolazi do daljnjih previranja, posebno u Srbiji, koja e dominantno odrediti tijek daljnje krize, ne samo unutar njenih irih granica prije svega na Kosovu nego i u cjelokupnoj tadanjoj Jugoslaviji. Kako analiza pokazuje, politiki problemi esto su bili kapilarno proeti interpretacijama o zavjerenitvu, koje su se u oznaavanju neprijatelja pozivale na idejni repertoar kolektivnog povijesnog iskustva. Kakav je status i sadraj zavjereniki diskurz imao u zavrnim godinama raspada u SFRJ, analiziramo u sljedeem poglavlju.

8.1.2. Teorije zavjera od Memoranduma SANU do raspada SFRJ


Razdoblje koje slijedi, u odnosu na prethodno, odlikuje puno vea dinaminost i dramatinost. Rije je o svojevrsnoj eksploziji razliitih tendencija koje su se akumulirale otprije, do tada imale marginalniji izriaj, da bi u ovom razdoblju doivljele svoju punu politiku artikulaciju, kako unutar, tako i izvan institucija. Sve dublja kriza, fragmentacija po republiko-nacionalnim linijama, razliit nain percepcije problema i nain njihova rjeavanja te gubitak osjeaja zajednitva, kontekst je u kojem analiziramo zavjereniko miljenje u ovom razdoblju povijesti. Sukladno tome, vei je i broj tema koje proima zavjereniko miljenje. Kako se vrijeme sve vie zgunjava a stari poredak sve vie raspada, tako i pojedinane teorije zavjera dobijaju na znaenju. Zapoinjemo s egzemplarom teorije zavjere, Memorandumom SANU, nikad slubeno
147

objavljenim

nacionalnim

stratekim

programom,

svojevrsnim

in

Rije je o procesu nastanka i uvoenja naziva nastalih prema imenu neke osobe. U politikom diskurzu se odvija pod utjecajem vrijednosno-interesnih sukoba i nerijetko se pretvara u proces etiketiranja (Ravli, 2006.: 106.)
187

memoriamom SFRJ te sukusom tadanjeg srpskog nacionalizma i njegovih planova. Na liniji zavjerenikih teza iznesenih u Memorandumu moe se pratiti njegovo daljnje pojavljivanje i razrada, naroito u pogledu tzv. zavjere Vatikana i Kominterne, kao i takvim interpretacijama razliita suprotstavljanja. No, relevantnijom se primjenom tog programa koji je ekao da ga se ostvari (Ramet, 2005.: 44.) pokazuje politika Slobodana Miloevia, koja se prikazuje kao realizacija Memoranduma kroz 8. sjednicu CK SK Srbije, zatim antibirokratsku revoluciju, kao i njeno prelijevanje na nacionalni pokret Srba u Hrvatskoj i rat. U tom su Miloevievom pohodu nastali razliiti sluajevi, od kojih su u poetku posebice istaknuti oni kosovski, Azema Vllasija, rudara Starog trga itd. Osim toga, za ovo je razdoblje karakteristino sve vee informativno zatvaranje meu republikama, te sve ee pekuliranje o razliitim spregama izmeu politike i medija, to e 1989. godine prerasti u svojevrsni medijski rat. Nacionalizam nije specifinost samo srbijanskog kulturno-politikog prostora. Kao pandan Memorandumu SANU, 1987. godine, uz sve mogue ograde, smatraju se Prilozi za slovenski nacionalni program u Novoj Reviji. Takoer e se na liniji neprijateljskog djelovanja tumaiti odreene provokacije i alternativne inicijative zbog kojih e list Mladina doi u sukob s JNA, to e nakon otkrivanja plana vojnog udara u Sloveniji rezultirati poznatim sluajem suenja slovenskoj etvorki. U lipnju 1989. Slovenija e objaviti Temeljne ustavne listine, a to e, nakon diverzije mitinga istine u Ljubljani, dovesti do gospodarskog rata sa Srbijom. Razliite afere, koje se kasnije ispostavljaju kao pokuaji destabilizacije pojedinih republika, pojavljivat e se u BiH, preko Agrokomerca, Neuma, ruenja klana Pozderac, sve do djelovanja srbijanske tajne policije na teritoriju BiH. Proizvodnja afera vezanih uz Hrvatsku zapoinje jo u vrijeme sastavljanja Memoranduma, kroz rehabilitaciju sluaja Miloa anka, preko kojega do izraaja dolazi antititoizam u Srbiji, kao i opetovane optube hrvatskog rukovodstva za kontinuitet nacionalizma i separatizma. Daljnja afera odnosit e se na obnavljanje sluaja Gai, biveg republikog ministra unutarnjih poslova koji je smijenjen zbog intriga prema rukovodstvu SKH (ili zbog potene borbe protiv kriminala) koji e zaraditi etiketu mini-Rankovia (26.1.1988.: 18. 19.). Takoer, problematizirat e se malverzacije oko Univerzijade koja e se oznaavati kao svjesno organizirana
188

provala u platni sistem (npr. 18.10.1988.: 20.). Osim toga, u zavjereniki diskurz se smjeta i nacionalizam u Hrvatskoj kao tihi mar kroz institucije obrazovanja i kulture (28.4.1987.: 29.), koji se povezuje s jezinom politikom i praksom, te kao ekonomsko grupaenje i okrenutost prema Srednjoj Evropi (12.4.1988.: 31.). S jaanjem antibirokratske revolucije i antihrvatske dimenzije srpskog nacionalizma javit e se optube za neravnopravan status Srba u Hrvatskoj, emu e se kao manipulacijama i podmetanjima suprotstavljati tadanji hrvatski komunistiki elnici i osuditi kao politiku zavaanja naroda (30.5.1989.: 20.). Na daljnje manipulacije o historiografiji, posebno vezane uz logor Jasenovac i ulogu vrha Katolike crkve u NDH, koritene za dokazivanje teze o genocidnosti hrvatskog naroda, takoer biljeimo snane reakcije razliitih aktera u Hrvatskoj, iz podruja kulture, religije i znanosti. Ovdje e se posebno istaknuti polemike koje e voditi akademik Ljubo Boban, kao i objavljivanje tajnog dnevnika kardinala Stepinca. Nemogunost rjeavanja nagomilanih problema i zaotravanje odnosa unutar SKJ, dovode do njegove sve vee krize legitimiteta, izraene u etiketi rentijera revolucije, verbalnom graanskom ratu, neprincipijelnoj koaliciji na 17. sjednici CK SKJ, padanju maski i samosmaknuu na 20. sjednici, konstatacijama o tihom prekrajanju Jugoslavije i izvanrednom stanju - to e konano rezultirati odravanjem 14. izvanrednog kongresa SKJ, poetkom 1990. godine, najavljivanom jo prije kao trojanski konj iz Srbije, na tragu proirivanja antibirokratske revolucije i na druge dijelove SFRJ. Sam kongres zavrio je raspadom SKJ i zadobio atribut kongresa manipulacije i neravnopravnosti. No, pokuaj velikosrpskog pua nije uspio. Jo e krajem 1989. godine, na tragu odricanja politikog legitimiteta od strane opozicije i unutarnjih reformskih snaga, predsjednitvo CK SKH donijeti odluku o raspisivanju prvih viestranakih izbora. Odluka je iznenadila i ve otprije formirane pokrete i saveze tj. zametke buduih stranaka, koji su drali da ih komunisti ele zaskoiti izborima dok oni nisu jo dovoljno jaki (19.12.1989.: 8.). Meu desnim snagama koje e se pojaviti na politikoj sceni, za oko e elnitva SKH i medija ubrzo zapeti HDZ kao stranka opasnih namjera koja nudi krvavu haljinu za budunost (16.1.1990.: 12.). Naroite e kritike nakon 1. opeg Sabora HDZ-a ii na adresu Franje Tumana, posebno zbog izjave kako NDH nije bila samo kvislinka
189

tvorevina i faistiki zloin nego je predstavljala i izraz tenji hrvatskog naroda za samostalnou. U predizbornom razdoblju, takoer e ovu stranku smatrati sindromom politike antibirokratske revolucije i usporeivati je sa snagama koje su organizirale miting na Petrovoj Gori (6.3.1990.: 14.). Potonje su, preko tog i prethodnih dogaanja srpskog naroda u Hrvatskoj drane instrumentom scenarija forsiranog poticanja hrvatskog nacionalizma (13.3.1990.: 17.) i mitologizacije potisnutosti srpskog naroda u Hrvatskoj, izmeu ostalog, putem konstrukcija o sprezi SKH-SDP-a s HDZ-om. Nakon prvih demokratskih izbora, odbijene ponude na kulturnu autonomiju i mjesto podpredsjednika Sabora od strane predstavnika hrvatskih Srba, osniva se u srpnju 1990. Srpsko nacionalno vijee, ime formalno zapoinje pobuna Srba u Hrvatskoj, projekt na tragu Memoranduma i Garaaninovih Naertanija i tijesnog povezivanja Rakovia s Miloeviem (10.7.1990.: 13.). Do dramatinog razvoja ove pobune u kolovozu i listopadu iste godine, o ovim e se tendencijama govoriti kao o pokuaju kosovizacije Hrvatske (31.7.1990.: 17.), da bi, sukladno zbivanjima, ustupao mjesto govoru o srpskom puu u Hrvatskoj (21.8.1990.: 7.) na iju se stranu otvoreno stavila JNA, te o naoruanom ustanku u funkciji stvaranja Velike Srbije. S druge strane je proglaeno ratno stanje i borba protiv ustaoidne tumanovske vlasti (9.10.1990.: 12.). Do kraja godine bit e uhiena Arkanova skupina egzemplar namjera srpskog terorizma u Hrvatskoj. S poetkom sljedee godine raste strahovanje od vojnog udara JNA, koje e eskalirati 25.1. 1991. s montiranim filmom o uvozu oruja iz Maarske i nalogom za uhienje generala pegelja. Ve nekoliko dana iza toga Globus e izdati detaljnu studiju o Scenariju vojnog udara u Hrvatskoj i metodama specijalnog rata u njegovoj pripremi. (1.2.1991.) detaljni prikaz i analizu ove propagandne akcije i pokuaja dravnog udara JNA u Hrvatskoj. Do 8. listopada 1991. godine, kada Sabor proglaava raskidanje svih dravno-pravnih veza Hrvatske sa SFRJ, zapoeti e Domovinski rat sukobom na Plitvicama, a u pregovarakim previranjima meu elnicima republika predsjednici Tuman i Miloevi tajno e dogovarati podjelu BiH. Opstrukcija rada savezne Vlade i Ante Markovia, percipiranog kao eksponenta inozemnih sila ui e u zavrnu fazu. Srbijanski elnici e neuspjeno nastojati onemoguiti izbor Stjepana Mesia za posljednjeg predsjednika SFRJ.
190

Detaljno emo razmoriti veinu spomenutih zavjerenikih tema.

Memorandum SANU
Ovaj tekst e u pravom smislu rijei otvoriti Pandorinu kutiju, osmiljavanjem i operacionalizacijom tada sveprisutne nacionalistike sintagme o ugroenosti vlastita naroda te zadobiti status ideolokog programa osvete i uspostavljanja srpske hegemonije nad jugoslavenskim nesrbima (Ramet, 2005.: 43.). Njegovo je sastavljanje zapoelo nakon godinje skuptine SANU, u svibnju 1985. godine, da bi u javnost procurio krajem rujna 1986. Netom nakon pojavljivanja doivjeti e izrazite osude establimenta i razliitih intelektualnih krugova izvan Srbije, a njegovi argumenti nerijetko e se pojavljivati kao opravdanje ili kritika srbijanske politike. Sadraj samog teksta podijeljen je u dva podjednako duga dijela. Prvi se odnosi na krizu jugoslavenske privrede i drutva u kojem se postojea teka ekonomska kriza detaljno razlae i objanjava negativnim trendovima koji zapoinju sredinom 60-ih godina 20-og stoljea loom ekonomskom politikom, arbitrarnim i voluntaristikim upravljanjem, nekontroliranim zaduivanjem, povlaivanjem republikim centrima te sve veom politikom decentralizacijom sustava - to je na kraju rezultiralo donoenjem Ustava 1974. godine. Teza je da je njime zapravo ozakonjen konfederalni model saveza drava, ime je naelo nacionalnog pobijedilo naelo klasnog i ugrozilo izvornu, AVNOJ-evsku federaciju. Premda se ovaj dio teksta nastoji koristiti neutralnim jezikom ekonomske i politike znanosti, nastoji opisati procese mimo osobnih i grupnih motiva te smiljenog djelovanja politikih elita, s vremena na vrijeme i sve vie pri kraju ovoga dijela, pojavljuju se i takve formulacije. Primjerice, u objanjavanju dezintegracionih sila i egoizama tvrdi se:
Sklonost ka deobama i usitnjavanju drutvenih celina, borba na delu protiv moderne, demokratske, integriue federacije zaklanja se iza lane ideoloke parole borbe protiv unitarizma i centralizma. Ali prava alternativa unitarizmu i centralizmu nije nacionalni egoizam i policentrizam, sa vlastitim nacionalnim (u stvari republikim i pokrajinskim) ekonomijama, nasilnim ograniavanjem nauke, kulture i obrazovanja na teritorijalne okvire i potinjavanjem svih oblika drutvenog ivota neogranienoj vlasti republikih i pokrajinskih oligarhija. Istinska alternativa je demokratski integrativni federalizam, u kome je princip autonomije delova usaglaen s principom koordinacije delova u okviru jedinstvene celine, u kome su politike institucije na svim nivoima drutvene organizacije dosledno demokratski konstituisane, u kome je odluivanje odreeno slobodnim, racionalnim, javnim dijalogom,

191

a ne zakulisnom i strogo poverljivom kombinatorikom samozvanih i samoizabranih zatitnika posebnih nacionalnih interesa (8.).

One e se u drugom dijelu teksta dodatno razraivati u smjeru nelegitimnih interesa i zlonamjernog injenja na tetu Srbiji i srpskom narodu. U smislu najave jo nekih zlonamjernih tendencija, koje e se u drugom dijelu teksta takoer zaotriti, mogue ih je uoiti u naglaavanju utjecaja Kominterne na KPJ u vezivanju za nacionalne pokrete i realizaciju nacionalnih programa, to znai razbijanje Jugoslavije, ali i u, od Kominterne naslijeenom, mentalitetu konspiracije, kojemu se pripisuje znaajna uloga u onemoguavanju razvoja demokracije i samoupravljanja:
Staljinistiko i kominternovsko naslee jo uvek snano dejstvuje. Duboke tragove ostavili su odnosi unutar ilegalnog pokreta: konspiracija, unutranja hijerarhija, uee malog broja ljudi u donoenju odluka, insistiranje na idejnom jedinstvu i bespogovornom prihvatanju i politikoj liniji (9.). izvravanju zadataka, teke kvalifikacije (frakciona, neprijatelj) za bilo kakvo neslaganje ili prigovor usvojenoj

Nadalje, delegatski sustav smatra se manipulacijom graana koji samo trebaju potvrditi ono to je ve dogovorila vrhuka iza politike scene (9.). Ve analizirana tema zakulisnog upravljanja politikim sistemom dolazi, nadalje, do izraaja na mikro i marko razini. Unutar republika i pokrajina se formiraju neformalne grupe za osvajanje to utjecajnijih poloaja, a takoer se formiraju koalicije radi zadovoljavanja republikih i pokrajinskih interesa i samostalnog monopolistikog poloaja politikih garnitura u njima (ibid.). Ovaj prvi dio teksta retoriki funkcionira kao svojevrsna priprema u konsiprativan nain razmiljanja. No, tek se u drugom dijelu, pod naslovom Poloaj Srbije i srpskog naroda u potpunosti razvija ova specifina teorija zavjere. Cjelokupna problematika poloaja Srbije i srpskog naroda eksplicitno je uspostavljena oko tri kljuna problema koji nastaju zbog zavjera Drugih, koje se uvodno nespecifino naznauju kao dugorona politika prema Srbiji (17.). Rije je o problemima dugoronog zaostajanja razvoja privrede Srbije, nereguliranih dravnopravnih odnosa s Jugoslavijom i pokrajinama te genocid na Kosovu (ibid.). Zbog svojeg udruenog djelovanja, ovi se problemi smatraju ugrozom stabilnosti situacije u cjelokupnoj Jugoslaviji.
192

Prvi se problem izraava u vidu manjih investicija po glavi stanovnika, zatim u neekvivalentnoj razmjeni s ostalim republikama, izdacima za zaostale te ulasku kapitala drugih republika u privredu Srbije to se interpretira kao podreenost, zapostavljenost i diskriminacija, prvenstveno od strane Slovenije i Hrvatske, koje se dre politiki i ekonomski dominantnima u Jugoslaviji. Osim toga, ovim republikama se pripisuje eksploatiranje kominternske smicalice o ugnjetavalatvu srpskog naroda u staroj Jugoslaviji kao opravdanje, ne samo za manja ulaganja, nego i za specifinu industrijsku politiku i politiku cijena na tetu Srbije, koja je zapoela preseljavanjem u druge republike industrijskih pogona za proizvodnju aviona, kamiona i oruja, da bi se nastavila obaveznim otkupom, makazama cena na teret sirovina i poljoprivrednih proizvoda... (18.). Po takvom vienju, privredni je sustav od samog poetka bio smiljeno pristran, iao je na ruku ve razvijenijih republika a takva ekonomska podreenost proizlazila iz politike podreenosti Srbije. Politika podreenost Srbije rezultat je snane koalicije Slovenije i Hrvatske, utjelovljene u Kardelju i Titu kao neprikosnovenim linostima s izrazitim utjecajem na kadrovski sastav i politiku drugih republika. Kljuni utjecaj, koji je ostao i nakon njihove smrti ostvario se u Ustavu koji osigurava daljnju politiku i ekonomsku dominaciju njihovih republika. Da je rije o antisrpskoj koaliciji dokazuje se u neproporcijalnim stopama doprinosa za nerazvijene koje su, po toj interpretaciji, od Srbije uinile istinsku rtvu, a daljnje produavanje takve situacije ukazuje na konstantnost ili ak pojaanje njene diskriminacije i povijesni revanizam. Nepostojanje otpora takvoj politici ukazuje na to da tadanji srbijanski politiari nisu dorasli istorijskom trenutku (20.). Osnovna ideja ovakve politike je slaba Srbija, jaka Jugoslavija, to se, pored ostalog oituje i u nejednakosti glasova biraa iz Srbije za Saveznu skuptinu, nedefiniranom te proturjenom ustavnom poloaju, velikoj neovisnosti pokrajina, podrci autonomakih i separatistikih snaga od strane drugih republika, kako bi se drutvena energija troila na konflikte (21.) i dralo Srbiju pod kontrolom. Trei problem je genocid na Kosovu koji je otvoren 1981. godine putem specijalnog ali i otvorenog i totalnog rata, pripremanog jo od vremena II svjetskog rata...
...u raznim razdobljima administrativnih, politikih i dravnopravnih promena. Voen vetom primenom raznih metoda i taktika, s podeljenim ulogama, uz aktivnu, a ne samo pasivnu i ne mnogo prikrivanu podrku pojedinih politikih centara u zemlji - pogubniji i od one koja je dolazila iz susedstva...Balistika pobuna na Kosovu i Metohiji pred sam kraj rata, dignuta uz sadejstvo nacistickih
193

jedinica, bila je 1944-45. vojniki razbijena, ali pokazuje se, ne i politiki pobeena. Njen sadanji vid, preruen u nov sadraj, uspenije se razvija i pribliava pobednikom ishodu. Pravi obraun sa neofaistickom agresijom je izostao; sve do sada preduzimane mere samo su uklonile s ulica ispoljavanje te agresije, a u stvari su jaale njene rasisitike pobuene, neopozive ciljeve, koje treba postii po svaku cenu i svim sredstvima. ak i smiljeno drastine kazne mladim prestupnicima izricane su da izazivaju i produbljuju meunacionalne mrnje (22.).

Odgovornost i za ovaj poraz se pripisuje kominternovskoj politici KPJ koju su preuzeli i nedorasli, oportuni i bojaljivi srpski komunisti, prikazani kao antipodi ratnicima koji su se borili na Kosovu, ija su postignua u miru anulirali albanski nacionalisti jednom vrlo odreenom politikom, razvojno sprovedenom, sa isplaniranim postupcima i jasnim ciljem sve vee politike samostalnosti. Ovdje se cjelokupna politika kosovskih Albanaca identificira sa zavjerom, koja se po Memorandumu oituje u afirmaciji uporabe vlastita jezika i obrazovanja na materinjem jeziku, postojanju udbenika na albanskom jeziku, zastave i poroznoj granici s Albanijom, nakon ega se konstatira paradoks: Zavere, koje se obino tajno kuju, na Kosovu su se stvarale ne samo oevidno, vec i demonstrativno. (ibid.). Preko sluaja Martinovi, koji se smatra autentinim, kritizira se albansko fabriciranje tobonjeg nacionalizma iz Beograda, te se dozivaju mrana vremena Turske okupacije kao jo jedan nain uspostave kontinuiteta stradanja. Takva se percepcija pojaava navoenjem razliitih egzodusa srpskog naroda s Kosova, potkrijepljenih brojkama iseljenih kao i povijesna utemeljenost i kontinuitet djelovanja prema stvaranju etniki istog Kosova. (23.). No, prema ovom dokumentu, Kosovo, na kojem je situacija dramatina, nije jedino podruje na kojem je srpski narod diskriminiran. Rije je, prije svega o Hrvatskoj u kojoj je, izmeu ostalog... ...izloen rafiniranoj i delotvornoj asimilacionoj politici. Sastavni deo politike je zabrana svih
srpskih udruenja i kulturnih ustanova u Hrvatskoj, koja su imala bogatu tradiciju iz vremena AustroUgarske i meuratne Jugoslavije, zatim nametanja slubenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oliavajui time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom uinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistiki nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlino organizovanom akcijom sve ga vie udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezikog podruja, to doprinosi slabljenu veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima...Izuzimajui period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prolosti nisu bili toliko ugroeni

194

koliko su sada. Reenje njihovog nacionalnog poloaja namee se kao prvorazredno politiko pitanje (25.).

Smatra se, nadalje, kako je u opem dezintegracijskom procesu u Jugoslaviji najsnanije zahvaen srpski narod zbog svoje zastupljenosti u razliitim teritorijima i da je taj proces usmjeren prema potpunom razbijanju njegova nacionalnog jedinstva. Tome doprinose i politiki rukovodioci Vojvodine, negiranje doprinosa srpske graanske tradicije iz 19. stoljea, umanjivanje vanosti doprinosa bosanskohercegovakih Srba, Mlade Bosne itd. Posebno se istie grubo osporavanje kulturnog i duhovnog integriteta srpskog naroda, razaranje knjievnog i umjetnikog naslijea, otuivanje najboljih pisaca i umjetnikih djela, stavljanje uglednih knjievnika na crne liste, te njihovo ovinistiko tumaenje (27.) ime se izmie vaan oslonac moralne i istorijske samosvesti (ibid.). U svojevrsnom zakljuku, osim zgusnuto ponovljenih problema i argumenata kao najvea nevolja navodi se kako srpski narod nema dravu kao svi ostali narodi (29.). Postojea je neadekvatna, odraz diskriminiranosti i prisilne unutarnje federalizacije. Zbog postojee prijetnje raspada SFRJ, apelira se na pokretanje revizije Ustava iz 1974. godine. Objavljivanje Memoranduma izazvalo je estoke kritike, kako u Srbiji tako i u drugim republikama i na saveznoj razini. Prve odjeke moemo pratiti sve do kraja 1986. godine, a daljnje ideje i reminiscencije u iskazima srpskog nacionalizma i interpretaciji politike Slobodana Miloevia. U Hrvatskoj se poetna reakcija na Memorandum smjeta u kontekst jesenjeg skidanja maski tj. ofenzive antikomunistikih snaga na idejnoj fronti (10.7.1986.: 9.). Prenose se odreene ocjene iz Srbije koje ideje tadanjeg sve izraenijeg srpskog nacionalizma izjednaavaju s maspokom. O samom Memorandumu citiraju se Veernje novosti koje ga opisuju kao sahranjivanje samoupravljanja, insinuiranje sluganskog odnosa KPJ prema Kominterni i optuivanje dviju republika i njihovih lidera za katastrofalni poloaj srpskog naroda. Po istome izvoru, rije je o otvorenom nacionalistikom i antikomunistikom programu koji u novoj formi, no sa starim argumentima poziva Srbe na okup. S druge strane, curenje dokumenta u javnost u redovima SANU optuuje se kao novinarska metoda Watergate (12.). Daljnje prenoenje kritika iz Srbije, npr. Komisije CK SK Srbije za idejno djelovanje u kulturi,
195

osim ponavljanja prethodnih ocjena, partikularizira ideje Memoranduma, vezujui ih uz dobro poznata miljenja pojedinih ljudi koji se odavno nalaze u sukobu s politikom SK (14.10.1986.: 6.). Smatra se kako neimenovani srbijanski intelektualci ire plasman svojih ideja - osim iz Udruenja knjievnika Srbije, ije se djelovanje percipira kao pokuaj nametanja politikog partnerstva (21.10.1986.: 23.) - sada i pod platem znanstvene institucije SANU. Tek meu nekim akademicima SANU Memorandum e najotrije biti osuen kao pakleni plan (21.10.1986.: 25.). Takoer, opake besjede gospode akademika kritizirat e direktor Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske, dr. Zlatko epo. Idejama Memoranduma suprotstavljat e znanstvenu analizu provedbe planova izgradnje Jugoslavije u uvjetima centralizirane privrede, primjerima ponaanja lanova velikosrpske buroazije u prvoj Jugoslaviji, ideje o treoj Jugoslaviji ocjenjivat e kao prizivanje sablasti, a pretpostavke o kominternovskom sluganstvu KPJ odluno odbaciti (14.10.1986.: 27.). Najopasnijim idejama oznait e tezu o prijevari najmnogobrojnije nacije na II zasjedanju AVNOJ-a te optube hrvatskog naroda za genocidnost kao povijesne falsifikate koji za cilj imaju izazivanje novih konfrontacija. Suprotstavljanje znanosti nacionalistikim manipulacijama zagovarati e u pogledu istog problema i akademik Duan ali (11.4.1986.: 22.). Daljnje e kritike izazvati sama reakcija vodstva SANU, koje e, uz nezadovoljstvo nainom dospijea dokumenta u javnosti, odbiti komentirati njegov sadraj, to e se tumaiti kao implicitna suglasnost s postojeim tekstom. Uz to, izostavljanje imena Tita i Kardelja iz slubene dokumentacije povodom stogodinjice ove institucije tumait e se kao jo jedan znak da vodstvo SANU stoji iza cjelokupnog projekta (28.10.1986.: 8.). Takoer, neki se tiskani mediji u Srbiji prozivaju kao podrka nacionalizmu i Memorandumu, npr. Knjievne novine (11.11.1986.: 17.) i Duga (18.11.1986.: 6.). Neplanirana polemika o Memorandumu dogodit e se i na Savjetu federacije, iji e ga neki lanovi ocijeniti kao esenciju nacionalizma i pamfletski pokuaj razbijanja Jugoslavije (16.12.1986.: 13.). Pred kraj godine, u opsenom pregledu proizvodnje razliitih sluajeva i skandala Memorandum e se spominjati kao jedna od varnica na osovini Hrvatska-Srbija i jedan od najboljih primjera glorificiranja nacionalista po logici: da ih nema, trebalo bi ih izmisliti, kojima se neprestano dri javnu scenu pod visokom temperaturom
196

(25.12.1986.: 11.). Takva trivijalizacija politike i patoloka ponaanja vode, po rijeima tekstopisca u svojevrsnu intelektualnu i politiku balkanizaciju i fragmentaciju odnosa, perspektiva i svijesti tipinih za prolo stoljee na ovom naem prostoru (ibid.). Analizirajui izvanrednu skuptinu SANU od 18. prosinca te godine, sazvanu radi razmatranja Memoranduma i situacije koju je proizveo, ispostavit e se da je grupa kritiara nepostojeeg dokumenta ostala u manjini, dok se veina prikljuila fonu kako je cijeli sluaj proizvela kraa dokumenta, ime se zapravo onemoguilo Akademiju u njenom patriotskom zadatku (12.). Jesu li pod time mislili ono to e naknadno uslijediti?

Srbijanski nacionalizam na tragu Memoranduma


Stoerna grupacija srbijanskog nacionalizma intelektualci su okupljeni oko Udruenja knjievnika Srbije i SANU, koji e u sljedeim godinama ponavljati i razvijati teze iznesene u Memorandumu. Vremenom, idejno e im biti sukladne i neke druge grupacije i institucije, npr. Srpska pravoslavna crkva, dok e realizaciju s njihove strane istaknutih problema srpske nacije ostvarivati tadanja slubena politika i time se sve vie poklapati s nacionalistikim ciljevima. Kao i u prethodnim temama mogue je razlikovati pripisano zavjerenitvo ovim grupacijama, kao i njihove konspirativistike interpretacije. Ve poetkom 1987. daljnje zavjereniko djelovanje srbijanskih nacionalistikih intelektualaca percipirat e se prvo u sudionitvu osnivanja Fonda za solidarnost radi pruanja moralne i materijalne pomoi ljudima ija je egzistencija ugroena zbog njihovog kritikog miljenja i drutvenog djelovanja (3.3.1987.: 16.). Fondu, za kojeg se dralo da je gotovo premreio Jugoslaviju (ibid.) predsjednitvo CK SKJ dramatinim e tonom raskrinkati prave namjere i okarakterizirati ga kao pakleni opozicijski manevar kojim se manipulira humanitarnim i demokratskim formama, zakljuujui kako je oito... rije o pokuaju legaliziranja okupljanja i djelovanja svih protivnika ustavnog sistema zemlje i politike SKJ (ibid.). U istim krugovima, smatrat e se kako je osnovni cilj Fonda da stvaranjem posebnih institucija ili oslanjanjem na neke postojee formiraju i razvijaju manje ili vie organiziranu opozicionu politiku grupaciju koja e se permanentno sukobljavati sa Savezom komunista i njegovom ideologijom (24.2.1987.: 12.).
197

S druge strane, osim ponavljanja memorandumskih teza o fantomu unitarizma u publicistici (14.4.1987.: 24.-25.) te jo otprije prisutnih ideja o SKJ kao partiji produenog dravnog udara (ibid.), u srbijanskim nacionalistikim krugovima sve e vie jaati antititoistiki i antikardeljistiki stavovi te poznata teorija o vatikansko-kominternskoj zavjeri. U idejama o Titu kao neprijatelju srpskog naroda uoava se svojevrsno podudaranje razliitih subjekata. U medijima se uoava povezivanje nekih znanstvenih i kulturnih radnika bliskih Memorandumu, i politiki diskreditiranih i umirovljenih pripadnika Slube dravne bezbednosti (17.11.1987.: 25.), koji e obnavljati predbrionske teze te optuivati Tita za potpirivanje albanskog separatizma. Sve e ih se smatrati bliskima ili identificiranima s etnikim emigrantskim krugovima (ibid.), naroito u stavovima o avnojevskoj Jugoslaviji. U lipnju 1988. Odbor za odbranu slobode misli i izraavanja, na elu s Dobricom osiem, uputit e Skuptini i Predsjednitvu SFRJ Predlog za slobodno i kritiko preispitivanje istorijske uloge Josipa Broza Tita, koje e od Predsjednitva biti ocjenjeno kao najgrublji napad na jugoslavensku revoluciju i komunistiki pokret (2.8.1988.: 24.). U tom kontekstu, kritizirat e se i sve vea popustljivost srbijanskog partijskog vodstva prema srpskom nacionalizmu. Kako e u spornome prijedlogu biti potpisano 11 lanova SANU, Predlog e zadobiti status nadogradnje nepostojeeg Memoranduma, pogotovo u pogledu ocjene poloaja srpskog naroda u Jugoslaviji u kojima se u Titu i njegovim najbliim suradnicima vidi antisrpski kontinuitet s kojim bi se trebalo to radikalnije razraunati (ibid.). Ocijenjen kao retuiranje zbivanja u komunistikom pokretu i izvrtanje teza, Predlog i njegovi autori smatrat e se zarobljenicima starih shema o kominternovskoj zavjeri protiv Jugoslavije. Ubrzo e, zbog prigovora o nedovoljno jasnom distanciranju partijskog vodstva u Srbiji od ovih ideja, izbiti polemika i sukob na relaciji uvar Miloevi (18.8.1988.: 14.) a partijski odjeci ovog sukoba ukazati na razjedinjenost u SKJ, uz upozorenja kako je u Srbiji na djelu novi maspok. Antititoizam i detitoizacija svojevrsni su lakmus politikog stanja u zemlji koji e u sljedeoj godini doivjeti svoj vrhunac. Detitoizacija se prelijeva na ire redove i otvoreno tolerira do te mjere da e sredinom 1989. Slavoj iek, tada mladi slovenski filozof, govoriti o simbolikoj smrti onoga to je Tito

198

politiki bio, odnosno kraju Titove Jugoslavije (6.6.1989.: 7.). Daljnji razvoj antititoizma opisivat e se na sljedei nain:
Nije vie rije ni o usamljenom zahtjevu grupe intelektualaca s neskrivenim politikim pretenzijama za kritikim prevrednovanjem pa i otklonom od Titova lika i djela, koji su vjetom manipulacijom, za potrebe dnevnopolitike upotrebe, izmijeali lonie s malim koliinama nekih nespornih istina s velikim brojem nevjerojatnih pa i podlih politikih insinuacija i konstrukcija, podmeui u gnijezdo stvarne potrebe za kritikim preispitivanjem svakog pa i Titovog djela kukavije jaje koje se od politikih hagiografija nije razlikovalo koliinom jeftinih emocija nego samo njihovim nabojem: umjesto neumjerene beatizacije nudilo se nevjerojatno sataniziranje. Sve je to bilo samo predigra, uvod, stvaranje atmosfere u kojoj e se ruenje Titova djela, onoga to je ono u svojim najbitnijim karakteristikama, pokazati sasvim moguim i predstavljati legitimnim. Jer ne atakira se vie na sporednosti, ni na ono to je bilo danak vremenu i mogunostima, na ono to je izgubivi snagu za ivot zasluilo eutanaziju, nego se danas ve puca u samo srce, u esenciju itava Titova djela. (ibid.)

U to doba srbijanski i crnogorski napadi na Tita prikazuju se u hrvatskoj javnosti kao organizirano djelovanje u tri smjera: kao napadi na moralni dignitet Titove linosti i revolucionarni kredibilitet njegove vladavine, u koju bi spadala antidemokratinost i antisrpstvo, zbog obrauna s nekim svojim najbliim suradnicima; zatim kao ruenje njegove koncepcije Partije, koja se vraa iz demokratskih u boljevike okvire; te kao napad na njegovu koncepciju bratstva i jedinstva i federativno ureenje (9.). Posljednja linija napada najizraenija je upravo u Memorandumu i Predlogu, koje su ve preuzeli srpske voe, pri emu se smatra da prie o antisrpskoj zavjeri u Jugoslaviji imaju i svoje opipljive kratkorone ciljeve: s brojem nabijeenih neprijatelja poveava se alibi za vlastite neuspjehe.... Takoer, velianje Slobodana Miloevia percipira se kao pokuaj ustolienja 'novog' Tita i tumai kao dio specijalnog ratovanja protiv samog Tita. Uz to, osporavanje Tita smatra se dijelom strategije da se itav na revolucionarni put proglasi promaajem a sa ciljem da se uz pomo krizne situacije promijeni politiki sistem ili sprijei rasplet krize u korist socijalizma i samoupravne demokracije (ibid.). O procesu detitoizacije Veernji list prigodno e tada anketirati nekoliko znanstvenika i javnih osoba koji e ga ocijeniti kao proces bezumne, paranoine histerije... pri emu je Crna Gora danas glavni poligon za negiranje, osporavanje, vrijeanje i 'raskrinkavanje' Tita (Jevrem Brkovi); kao manipulaciju koja moe biti izraz razliitih graanskih orijentacija, ali i jasnih nacionalnih planova za prekrajanje geografske i politike karte Jugoslavije (Branko Caratan); kao sistematsko djelovanje izraeno u preuivanju, npr. u Miloevievom govoru na Gazi-Mestanu, ili
199

u zaklinjanju u Tita, koje funkcioniraju kao magla u kojoj bi se trebale prikriti prave namjere (Duan Biber) (18.7.1989.: 33.). S druge strane, s jaanjem srpskog nacionalnog pokreta, Tito e biti sve vie demoniziran a njegova politika svoena na projekt slabe Srbije u jakoj Jugoslaviji (29.8.1989.: 16.). Kljuan dogaaj za takav razvoj zemlje u ovom je imaginariju Brionski plenum zavjere i obmane nakon kojeg e dominaciju preuzeti konfederativni kadrovi koji e razdrobiti Srbiju i Jugoslaviju (ibid.), radei na realizaciji interesa vlastitih republika te potiui vojvoansko autonomatvo i albanski iredentizam. Nasuprot tome, isti e krugovi rankovievtinu interpretirati nezavjereniki kao reaktivan fenomen svojevrsne protuidentifikacije na sljedei nain:
Naime, ne mali broj graana komunista pa i funkcionera, budui nezadovoljni sve teim optim stanjem u zemlji i sve nepovoljnijim rezultatima politikog kursa koji je pojaanim razmahom voen posle Brionskog plenuma, poeli su to pogoranje dovoditi u vezu s uklanjanjem Rankovia. Negativnim etiketama koje su lepljene Rankoviu poeli su davati pozitivan smisao i znaenje, pa je 'unitarizam' oznaavan kao jaanje jedinstva zemlje i naroda Jugoslavije, 'etatizam' kao zakonitost i odgovornost u radu vlasti i rukovodstva, 'dogmatizam' kao doslednost tekovinama revolucije, programu SKJ i osnovnim principima socijalizma, a Rankovieva 'nedemokratinost' kao strogost u suzbijanju kriminala, bezakonja, samovolje i zloupotreba birokratije. Mnogi su poeli smatrati Rankovia, usprkos optubama i osudama, pravim borcem za socijalizam i pravdu i dravnikom koji je ostao veran narodu, revoluciji i socijalizmu (17.).

Glavnim stupom titoizma srbijanski nacionalistiki krugovi smatrat e Hrvatsku. Posebno snane osude u Hrvatskoj doivjeti e intervju Dobrice osia talijanskom listu Il Tempo u kojem e titoistiko usmjerenje Hrvatske objanjavati zaslugama za protjerivanje Talijana, zauzimanje Zadra i planove proirenja na Trst (5.9.1989.: 33.), uz to kritizirajui Hrvatsku za oduzimanje graanskih prava Srbima 148 . Premda e se o kontinuiranom preispitivanju i napadima na linost i djelo posebno raspravljati u CK SKJ, dojam je kako i sam partijski vrh doprinosi stezanju obrua oko Tita, svojom ritualnom sjednicom, politikim tamjanom, stvarajui dimnu zavjesu oko pravog stanja...bez velikih pretenzija i potenih i ozbiljnih ocjena o onima koji zaista rastau i razaraju njegovo djelo (31.10.1989.: 33.), aludirajui time prije svega na srbijansko rukovodstvo. U vrijeme odravanja ove rasprave na naslovnici lista Mladina pojavit e se lutak u maralskoj uniformi, kao izraz kritike razliitih
Ivan iber e smatrati kako je osiev intervju totalna politika nebuloza, koja ne bi bila vrijedna spomena kada ne bi bila element u prljavoj igri protiv Jugoslavije te da odgovarati na te prljave igre nije previe konstruktivno (19.9.1989.: 13.).
200
148

manipulacija Titovom ulogom, popraena razradom ove ideje u listu Danas. Dominantna opreka izmeu poimanja Tita kao idola i ikone s jedne, te manipulatora, despota i demona s druge strane, smatrat e se kljunom, a ishod toga sukoba presudnim za budui izgled i ustrojstvo Jugoslavije (7.11.1989.: 13.). Uz retrospektivu optubi od strane razliitih aktera koje smo ve prethodno spominjali, saeto se prikazuje geneza srbijanskog ruenja jugoslavenske federacije koja se kamuflira povezivanjem Titove uloge u donoenju Ustava iz 1974. godine i stanja na Kosovu:
Budui da je Tito bio olienje tadanje vlasti, nakon njegove smrti digla s na nj kuka i motika. Hajka na 'demona s Dedinja' irila se kako su irene kosovske slike o 'srpskom genocidu na Kosovu'. Stvorena misaona matrica bila je pogodna za ulazak sve novijih i novijih hajkaa koji trae krivca. Zato su se zajedniki nali svi koji su uvjereni da je Srbiji uinjena nepravda. Kroz Titovu 'odgovornost za Kosovo' zapravo se smjera neto drugo. eli se sruiti Titova koncepcija federalizma. Kao dokaz njezine defektnosti prstom se stalno upire na Kosovo. Zbog toga i tolika sporenja oko Tita. Svi ti 'napadi' i 'obrane' najee po sistemu Srbija s pokrajinama i Crnom Gorom protiv ostalih; moe i obrnuto u stvari Tita koriste kao paravan za svoja aketanja (14.).

Pitanje Titova naslijea dobija sve ire i relevantnije politiko znaenje. S razvojem krize premee se u pitanje daljnjeg ustrojstva drave, preko kojeg se nastoje legitimirati dvije koncepcije (ibid.), slovenska (s tendencijom prema separatizmu) i srpska (kao tendencija prema unitarizmu), uz tampon titoistikih republika Hrvatske, BiH i Makedonije, koje nekritikim branjenjem Tita nastoje na se prenijeti dio njegova nekadanjeg legitimiteta (ibid.). Jedanaesti kongres SK Srbije, odran pred kraj godine prozivati e, osim Tita i njegove suradnike: Kardelja, Stambolia, Markovia itd., smjetajui potonje u krug sljedbenika antisrpske strategije u najuem vrhu jugoslavenske drave (26.12.1989.: 23.). O statusu tvoraca avnojevske Jugoslavije posljednju e rije imati Slobodan Miloevi, koji e Tita na specifian nain amnestirati iz spomenute grupacije, pripisujui mu senilnost, implicirajui time izmanipuliranost. Pridavanje ovakve uloge tvorcu avnojske Jugoslavije smatralo se, u Danasu, sukusom Miloevieva iskustva u zakulisnoj borbi s Titom kao otjelovljenjem koncepta federacije, koji na svaki nain pokuava sruiti, odnosno stratekim ponaanjem koje bi mu trebalo dati socijalistiku vjerodostojnost u zemlji i svijetu.
Zato on Tita moe samo indirektno oznaavati kao krivca za neravnopravni poloaj Srbije unutar federacije. Sve ostalo bilo bi tumaeno kao otvaranje prostora za vlastitu karizmu, a Miloeviu igra otvorenih

201

karata ne moe ii u prilog. Ceh, upravo iz tih razloga, treba platiti Edvard Kardelj, ovjek koji je idejno skicirao i normativno proveo u djelo gotovo sve faze razvoja Titove Jugoslavije (ibid.).

Takve redefinicije sredinjih linosti jugoslavenske revolucije, izreene iz pozicije reprezentativnog skupa srpskih komunista smatraju se brisanjem razlika izmeu oficijelnih i alternativnih miljenja u ime nacionalnih interesa te pobjedu koncepcije za koju se zalagala frakcija u srpskom rukovodstvu koja je naizgled pobijeena na Brionskom plenumu (24.). tovie, u srbijanskoj javnosti pojavit e se teze koje e pripisivati unitaristike stavove Titu, redefinirajui smisao Brionskog plenuma u smjeru sukoba Tito Kardelj, a Rankovia prikazivati kao rtvu zavjere slovenskih kadrova u saveznoj Udbi. Potonji se naao na putu Kardeljeve konceptualne strahovlade (ibid.), koji je, po toj interpretaciji, nakon politike likvidacije mladih snaga, od poetka 1970-ih bio faktiki gospodar Jugoslavije. K tome, ovakvo je tumaenje dodatno potkrepljeno rijeima Dobrice osia, prema kojem je Kardelj smatrao Jugoslaviju samo tranzicijskom tvorevinom imperijalistike epohe na ijem je razbijanju svjesno radio. S daljnjim transformacijama politikog prostora te osnivanja novih politikih stranaka, u Srbiji e se odnos prema Titu jo vie pogorati a predodbe o njemu zaotriti pa e ga se opisivati kao zloduha u pogledu kojeg e se npr. Srpska narodna obnova zalagati za ruenje svih spomenika, skidanja svih naziva s njegovim imenom, a on i svi njegovi sauesnici i pomagai [da se] izvedu pred pravini sud istorije (9.1.1990.: 26.). Uskoro e se odrati i suenje Josipu Brozu Titu u Valjevu te antititoistike demonstracije u Beogradu. Na blaenje Tita i avnojevske koncepcije u Srbiji otro e u nekoliko navrata odgovoriti i predsjednik Tuman. Svojevrsni zavretak ove teme i posljednji obraun s titoizmom smatra se Miloeviev govor 25. lipnja 1990. godine na zajednikoj sjednici svih vijea Skuptine Srbije kada e staru frazu o 'jedinstvenoj Jugoslaviji' koja se pokazala monim 'argumentom' u etiketiranju 'prikrivenih separatista' zamijeniti prijetnjom o samostalnoj srpskoj dravi, to je potvrdilo ranije pretpostavke da je samo pitanje vremena kada e Miloevi postati 'vei Vuk od Vuka Drakovia' (10.7.1990.: 8.). Druga teorija zavjere, dijelom zastupljena u Memorandumu, ija e uporaba biti sve ea, nerijetko povezana s idejama o Titovoj antisrpskoj politici, bila je ona o Kominternsko-Vatikanskoj zavjeri. Rije je zapravo o kondenzaciji razliitih
202

interpretacija koje su se do tada pojavljivale na dva manje ili vie isprepletena kolosijeka, a ticale su se ustakih zloina i povezanosti politike NDH s katolikim sveenstvom u Hrvatskoj i Vatikanom, te s druge strane djelovanja KPJ na razbijanju prve Jugoslavije kao politike Kominterne, u sklopu djelovanja protiv tzv. geopolitikog sanitarnog kordona Zapadne Europe. Osnovu povezivanja ovih odvojenih zavjerenikih interpretacija sainjava otprije analizirana ideja o suradnji KPH i NDH za vrijeme II. svjetskog rata, odnosno jo prijanja suradnja komunista i ustaa u 30im godinama 20-og stoljea. U ovom razdoblju ona e se pojavljivati u kontekstu rekonstrukcije SR Srbije tj. ukidanja autonomnih pokrajina i kritike Ustava iz 1974. kao glavnog rezultata zavjerenike politike protiv Srbije, koja je na svom putu izmislila nove nacije te onemoguila uspostavu srpske drave i razvoj srpske nacije. Zapoeta zloinima, preko teritorijalno-dravne fragmentacije i stvaranja novih identiteta, ova se zavjera osmiljava kao bioloko ugroavanje srpskog naroda. Smatra se kako je razliite elemente ove prie uobliio u konzistentan sistem srbijanski filozof Ljubomir Tadi (27.9.1987.: 14.). No, da se ove ideje nee zadrati u okviru opozicijskih intelektualaca, nego vrlo brzo postati i postati dio idejnog repertoara partijskog establimenta govori i sljedei odgovor predsjednika beogradske organizacije SK, na pitanje postoji li uope srpski nacionalizam:
...da, ima nacionalizma, ali on je provociran. Inae, smatram da je velikosrpski hegemonizam kao oblik srpskog nacionalizma ista kominternovska i vatikanska izmiljotina. To ni kao stanje svesti ni kao pokret kod Srba ne postoji...srpski nacionalizam danas...je prevashodno isprovociran. I to ne od 'srpskog nacionalistikog rukovodstva, kako piu pojedinci u nekim sredinama Jugoslavije, ve dugovremenim nepravednim istorijskoideolokim tretmanom srpskog naroda u Jugoslaviji i sasvim oigledno nepravednim poloajem Srbije u naoj federativnoj zajednici. Mi u Srbiji imamo vrst stav da ...iskorenjujemo uslove za njegovo drutveno-ekonomsko nazadovanje, iskorenjujemo razlog srpske uvreenosti i srpskog nacionalizma...Da smo zaista u pravu, uverava nas injenica da su, otkad je Savez komunista Srbije preuzeo odgovornost koja mu pripada oko Kosova, nacionalisti otili u sasvim nevaan plan (11.4.1989.: 32.).

Reakcije u Hrvatskoj na vatikansko-kominternsku teoriju zavjere biljeimo prvenstveno iz redova drutvenih znanstvenika, prije svega povjesniara. Govorei o nacionalno-ideologijskom naboju historiografije u prouavanju srpsko-hrvatskih odnosa te zanemarivanja tzv. rubnih fenomena, koji se ne uklapaju u pojednostavljene etnocentrike okvire, povjesniar Drago Roksandi, smatrati e, izmeu ostalog sljedee:
203

Sluajevima marginalizacije prostora proimanja samo je prividno oprean pristup onih koji iz srpske perspektive konstruiraju kontinuitet vatikansko-kominternske zavjere protiv srpskopravoslavnog 'naciona' s Hrvatima kao agensima, u stilu 'Hrvati su krivi za sve!' ili onih koji iz hrvatskokatolike perspektive konstituiraju kontinuitet vlako-izmatike i 'srbokomunistike' zavjere protiv tisuugodinje hrvatske kulture, u stilu 'Srbi su krivi za sve!' (7.6.1988.: 36.)

Osim kao sredstvo odravanja stereotipnih odnosa izmeu Hrvata i Srba u funkciji zatvorene svijesti koja ne trpi mogunost interpretacije izvan vlastitih krutih okvira, sljedei e povjesniar, Ivo Banac kritizirati tezu o vatikansko-moskovskoj sprezi kao apsurdnu imaginaciju s neizbjenim izvanznanstvenim konotacijama (23.8.1988.: 38.). U okviru razmatranja tadanjih nekih historiografskih trendova u objanjavanju nacionalnog pitanja u Jugoslaviji razloit e i kontraargumentirati zasebno kominternskom, a zatim vatikanskom aspektu ove teorije zavjere. Po njemu, prvim se zapravo za sve probleme meuratnog i ratnog razdoblja optuuje komunistiki pokret kao izvritelj politike Kominterne, ije se djelovanje kroz razliita razdoblja prikazuje monolitnim. O tome dalje tvrdi:
Sigurno je jedino to da staljinizacija i sovjetizacija Kominterne u cijelom tom razdoblju ide uzlaznom linijom, da se ona sve vie upree u vanjskopolitike planove Sovjetskog Saveza, ali smjena je tvrdnja kako je Kominterna bila naprosto opsjednuta idejom ruenja jugoslavenske drave. KPJ pristaje na ideju ruenja Jugoslavije samo u razdoblju kada je na to prisiljava Sovjetski Savez, koji je pak bio opsjednut opasnou od Francuske i njenih saveznica, meu kojima je bila i Jugoslavija....Poslije dolaska Hitlera na vlast u Njemakoj, sreuju se sovjetsko-francuski odnosi i KPJ prihvaa teritorijalni integritet Jugoslavije. Nije, dakle, ni u tom razdoblju bila rije o nekoj patolokoj zlobi Kominterne prema Jugoslaviji, nego o politikoj kombinatorici u emu je Staljin bio poseban virtuoz ... Koliko osobno mogu prosuditi, radi se o tome da je pojedinim historiarima potrebno uspostaviti kontinuitet izmeu tzv. antijugoslavenske politike Kominterne i, analogno tome, antijugoslavenske politike KPJ/SKJ. Po tim je tumaenjima vrhunac te rabote Ustav iz 1974. godine. (37.).

Drugi dio ove zavjerenike prie protiv Jugoslavije o ulozi Vatikana smatrat e jo veom besmislicom, uz koju se vee takoer netona teza kako su vjerske zajednice stvorile nacionalno pitanje. Suprotstavljajui tome dugotrajno bolje odnose meu crkvama nego u drugim dijelovima Europe, Banac e smatrati kako su upravo meunacionalni sukobi zaotrili meukonfesionalne odnose. Uz to, vanjsku politiku Vatikana smatrat e vrlo opreznom, koja e u meuratnom razdoblju usporavati nacionalne pokrete, to izravno proturjei kritiziranoj zavjerenikoj tezi za koju ne postoji niti jedan dokaz (38.).

204

Jo kritiniji biti e povjesniar Ljubo Boban o smislu tzv. ustakokomunistike osovine protiv Srbije. Ova sintagma jo zaotrenije osmiljava Vatikansko-Kominternsku teoriju zavjere, koja ovakvim oznaavanjem ima naglaenu nacionalnu notu tj. jednoznanije identificira Hrvate kao neprijatelje, bez obzira na njihovo politiko opredjeljenje. Ovaj autor smatra je propagandnim sredstvom zagovornika nacionalne homogenizacije, bez ikakve historiografske elaboracije, sustavnog izlaganja ili dokazivanja (9.5.1989.: 11.). Ironino komentirajui kako zagovornici ovih teza ostavljaju dojam da Kominterna i Vatikan postoje tek da bi radili na destrukciji Srbije i pravoslavlja te spajaju potpuno oprene ideologije i politike, smatra kako ovakva konstrukcija ima nekoliko ciljeva, od kojih se dva glavna lako prepoznaju. Prvi je zaobilazno napadanje politike revolucionarnog pokreta u Jugoslaviji. Kritikom moguih devijacija u ostvarenju ciljeva ove politike borbe protiv nacionalnog hegemonizma nasuprot nacionalne ravnopravnosti i zalaganja za federativno ureenje Jugoslavije zapravo se nastoji dokazati kako srpske hegemonije uope nije bilo, a iz toga slijedi da niti revolucionarni pokret nije bio opravdan niti potreban (usp. 12.). Drugi je cilj da se putem kritike politike Vatikana kritizira i Katolika crkva u Jugoslaviji, gdje se iz katolianstva izvode razlozi za konstrukciju o genocidnosti hrvatskog naroda. Kao takva, za ovog autora konstrukcija o kominternovsko-vatikanskoj sprezi u funkciji politike njezinih autora i propagatora, ima namjenu u objanjavanju prolosti a da bi zapravo bila vizija budunosti (ibid.) koja e biti snano propagandno sredstvo u derogiranju meunacionalnih odnosa i pripremi ratnoga pohoda. Nakon ukidanja pokrajina i daljnjeg jaanja srpskog nacionalnog pokreta u 1989. godini reaktualiziraju se memorandumske teze, kako meu srpskim intelektualcima, tako i u partijskim krugovima u Srbiji. No, dojam je kako intelektualci, a uz njih i sve vie Srpska pravoslavna crkva dodatno radikaliziraju nacionalistike ideje, sada ve o raspadu zajednike drave. U tom e pogledu istaknuto mjesto zauzeti Dobrica osi. U funkciji ideologa nacionalnog pokreta, njegove ideje smatrat e se svojevrsnim koncentriranim miljenjem intelektualaca okupljenih oko Memoranduma (20.6.1989.: 7.), a nedugo zatim i autoritetom iji e stavovi o nacionalnom pitanju preutno postati ideoloki temelj slubene politike u SR Srbiji (26.9.1989.: 47.). Tadanji njegovi istupi opisuju se kao topovska paljba...na
205

monarha s Briona i...miniranje avnojskog koncepta Jugoslavije a sukus miljenja u sljedeim konspirativistikim konstatacijama:
O tragici srpskog naroda, u svojoj besjedi poznati knjievnik je, izmeu ostalog, rekao da je Srpski narod u poslednje etiri decenije doivio pravu razistoriju. Razaran je njegov istorijski, duhovni, ekonomski, politiki identitet i integritet, a prema njemu, najkrae reeno: u brionskoj Jugoslaviji, srpski narod je neravnopravan i obespravljen, eksploatisan i tutorisan, podvrgnut ovinistikom teroru, inkriminacijama i asimilacijama, primoran na velike seobe ka etnikoj matrici. Srpska republika bila je svedena na beogradski paaluk, stavljena u zavisnost od prizrenskih begova i novosadskog vojvodstva, u politika rukovodstva tog paaluka, voljno i nevoljno, pristao na vazalstvo brionskom dvoru i antisrpskoj koaliciji (20.6.1989.:9.).

Ove ideje zatim slijedi zalaganje protiv jugoslavenstva i Jugoslavije nasuprot nacionalne drave kao nekonfliktne, harmonine zajednice:
Tradicionalno jugoslavenstvo Srba je odricanje od svog identiteta i integriteta s oekivanjem da e to i drugi initi, a to oni, iz razumljivih razloga ne ine. ...mi moramo to svoje tradicionalno jugoslavenstvo da zamenimo racionalnim i demokratskim zastupanjem svojih nacionalnih interesa, ne podreujui ih vie nikome u ime iluzornoga bratstva i jedinstva...Ne vidim ni jedan razlog zbog kojeg bi mi, Srbi, trebalo da budemo vie za Jugoslaviju od bilo kojeg jugoslovenskog naroda....Ako ne ele da ive sa nama u demokratskoj federaciji potujmo njihovu volju da budu sami i sreni....Jedino u dravi bez nacionalnih sukobljavanja i nacionalnih mrnji, u dravi graanskog mira, moe da nastane demokratsko, neideoloko i harmonino drutvo...u sadrajima kojima oblik i meru...daje...drutveno, sveljudsko napredovanje u stvaranju materijalnih i duhovnih dobara i humanistika i moralna svest prevedena u zakone, u obaveze drutva prema pojedincu i pojedinca prema drutvenoj zajednici (ibid.).

Osim negativnog politikog iskustva nasuprot kojeg se nudi, netom citirano, ideoloko obeanje par exellence, izreeno iz pozicije koja predmnijeva neutralno mjesto iskazivanja tj. posjedovanje istine, kulturoloko opravdanje za razvrgavanje postojee zajednice ponudit e jo krajem 1987. godine list Pravoslavlje, slubeni list Srpske pravoslavne crkve:
Svet 'vizantijskog uticaja'... razlikuje se od sveta 'zapadnorimskog uticaja', ne samo religijom ve i kulturom, istorijskim razvojem, etikom, pismom i mentalitetom. Taj svet ne vidi budunost zajednikog opstanka u istoj dravi s pripadnicima zapadnorimske orijentacije, pogotovo posle drugog svetskog rata. Njegov put ne vodi prema Karavankama i Julijskim Alpama...Versajska Jugoslavija u stvari nije Jugoslavija u punom smislu rei, jer se u njenom sastavu ne nalazi Bugarska...Budua zajednica balkanskih drava (pravoslavna federacija) bila bi osloboena raznih kombinacija u planovima velikih sila Istoka i Zapada. Zajednike osobine naroda koji bi uli u taj savez i neto koristi od te zajednice, bili bi garant budunosti i prosperiteta (citirano prema Danas, 12.4.1988.: 24.-25.).

Svetosavske ideje povezivale su se s memorandumskima, kao njihova povijesna i tada obnovljena pretea, ak i iz srpskog lobbya u SAD-u (17.1.1989.:
206

24.-26.). Ovi e krugovi govoriti jezikom kojim

je emigrantska kraljevska vlada

pokuavala diskreditirati revolucionarni preobraaj Jugoslavije (30.1.1989.: 22.) s posebnim naglaskom na rasparavanje Srbije kao politiku Kominterne i Tita kao Hrvata koji provodi politiku unitavanja srpskog naroda (23.). Jo vanijim smatra se nereagiranje politikih funkcionera na ove ideje, to se uz tadanja zbivanja u Srbiji tumai kao znak da se sprema neto krupno ili pokapanje druge Jugoslavije. S proslavom 600 godina kosovske bitke kruiti e Jugoslavijom pamfleti etnike emigracije (27.6.1989.: 25.) koji e dopisivati Memorandum, naroito u zahtjevima za detitoizacijom i traiti saveznitvo sa srpskim komunistima (26.). Sprega sa srpskim rukovodstvom ubrzo e se pripisivati Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja e se oitovati i u identifikaciji odgovornosti islamske zajednice za eskalaciju albanskog nacionalizma i separatizma, a obnovljena 'simfonija' crkve i drave iitavati u gradnji monumentalnog svetosavskog hrama (4.7.1989.: 14.) Uz obnavljanje crkvenih svetkovina s ueem masa vjernika i njihovom uestalou nakon proslave na Gazi-Mestanu, osnivanje novih eparhija SPC-a u BiH problematizira se u listu Danas u smislu: to se krije u pozadini takvih aktivnosti. Ovakvo se djelovanje interpretira u funkciji jaanja srpskog nacionalnog pokreta i sve otvorenijih velikosrpskih pretenzija, kao izraz svjetovnih ambicija SPC-a, najsaetije iskazanima u ideji: Gdje je srpska crkva, tu je i srpska zemlja. (5.9.1989.: 30.) Uz to se dravnoj vlasti pripisuje svojevrsna naivnost:
Dok dravni organi i SPC pokazuju impresivni stupanj meusobnog uvaavanja, suradnje i koordinacije u organiziranju vjerskih svetkovina, i kod toga jedni 'ne vide' ili 'preuju' etnikolika obiljeja i disonantne tonove, sve u ime mira i dobre suradnje svih dijelova drutva, ne dre li drugi 'figu u depu'? Ne pripremaju li se za neko prieljkivano vrijeme realizacije, na primjer, teza o 'ponovnom domiljanju razvojnih mogunosti srpskog naroda'? A tada injenica da Srbija i Bosna imaju po est eparhija pravoslavne crkve moe biti dobra izlika i za teritorijalne pretenzije u nekoj 'novoj demarkaciji'...Najava jednog od moguih poteza mogla se proitati na 'Mitingu gladnih' u Nikiu. Tamo je bilo napisano i to da ve 'Pola Bosne irilicom pie'. A kada se na tlu Bosne izvikne parola 'Ovo je Srbija' (inae jedna od najeih parola i na kninskoj crkvenoj proslavi) moda e ba 'est eparhija' biti dovoljan argument za istinitost izrijeka (31.).

Daljni zahtjevi SPC-a upueni srbijanskim vlastima da tite prava i integritet srpskog naroda 'na itavom jugoslovenskom prostoru' (12.9.1989.: 28.), posebno upuujui na nesreeno stanje u Hrvatskoj, Sloveniji, i Bosni i Hercegovini poistovjeivat e se ne samo s ponavljanjem teze Srbi na okup, nego i sa starojugoslavenskom formulom 'jedan narod, jedna vjera', kada su pravoslavne
207

crkve graene i tamo gdje nije bilo ni jednog pravoslavnog vjernika, implicirajui time vjersko djelovanje u slubi srpskog imperijalizma, koji proizvodi tihi vjerski rat, odnosno 'obrambeno' prestrojavanje unutar drugih vjerskih zajednica u zemlji prema SPC (ibid.). Tadanja i budua vlast u Srbiji kao i radikalna opozicija, prije toga, uskoro e se nai na istim pozicijama kao razraivai velikosrpskog nacionalnog programa, kojima e neskrivenu podrku pruati SPC, do te mjere da e se govoriti o simbiozi drave i crkve 149 ili pravoslavnom komunizmu (26.6.1990.: 29.). U provedbi velikosrpskog programa posebno znakovitu ulogu imati e politika Slobodana Miloevia. Njome se bavimo u sljedeem poglavlju.

Politika Slobodana Miloevia od 8. sjednice do pobune Srba u Hrvatskoj


Slobodan Miloevi jednoznano se dri izvriteljem memorandumske politike, odnosno, politika srbijanskog vodstva na elu s njime interpretirana je u Hrvatskoj kao teorija zavjere koja je eksplicitno prihvaena i dokazana. U razdoblju do raspada SFRJ razvoj ove politike odvija se u tri koraka. Prvi je obiljeen sjeom knezova na 8. sjednici CK SK Srbije, koja e oznaiti pobjedu tvrde nacionalistike linije u srbijanskom rukovodstvu. Proirenje ovakve politike i jaanje nacionalnog pokreta u Srbiji odvija se putem antibirokratske revolucije kao ienje pokrajinskih i crnogorskog rukovodstva, insceniranjem masovnih prosvjeda te ukidanjem ustavom zagarantirane autonomije pokrajina. Time ova politika nasilno mijenja federativno ureenje drave s jasnim memorandumskim motivom ispravljanja nepravdi koje su uinjene Srbiji od strane Hrvatske i Slovenije. Trei korak velikosrpske politike oznaavaju pokuaji izvoza antibirokratske revolucije u druge republike, BiH, Hrvatsku i Sloveniju. U Hrvatskoj e se ona ostvariti prvo kao kosovizacija koja e se pretvoriti u oruanu pobunu dijela Srba u kolovozu 1990. godine. Razloit emo zavjerenike elemente svake od faza.
SPC e u tome ii i korak dalje, traei npr. jo krajem 1989. obeteenje od SR Hrvatske za zloine poinjene za vrijeme NDH. Simbioza e se oitovati u sukladnosti djelovanja SPC sa SR Srbijom, npr. u suspenziji odnosa sa Slovenijom i zatim zaleivanjem odnosa s tadanjim hrvatskim vlastima i Katolikom crkvom te jasnom podrkom Miloevievoj vlasti (26.6.1990.: 29.)
149

208

8. sjednica CK SK Srbije - koju Ramet (2005.: 46.) naziva unutarnjim puem u srbijanskom partijskom vodstvu i prvim udarom koji se proirio na cjelokupni politiki establiment - zasiena je zavjerenikim interpretacijama na vie razina. Neposredni rezultat ove sjednice bilo je iskljuenje Dragie Pavlovia, predsjednika beogradskog komiteta, iz predsjednitva CK SK Srbije i jo nekoliko visokih funkcionera s njihovih poloaja. Neposredno znaenje ove sjednice bio je udar na frakciju Ivana Stambolia, tadanjeg predsjednika predsjednitva SR Srbije, dok su je prve medijske reakcije iz Hrvatske usporedile s 10. sjednicom CK SK Hrvatske iz 1970. godine, u smislu obrauna s onima koji upozoravaju na nacionalizam u vlastitim redovima (29.9.1987.: 11.). Jedno od osnovnih pitanja o ovom sluaju upravo upuuje na znaenje ire i drugaije od neposrednog ishoda i povoda smjenjivanja Dragie Pavlovia, i ukazuje na potrebu otkrivanja pravog znaenja. Jedna od uesnica ove sjednice formulirat e ga na sljedei nain:
U emu je velika greka dosadanjeg prvog ovjeka beogradske partijske organizacije? U jednom spornom govoru, kako je to reeno? Ili u odnosima u rukovodstvu kako to izgleda iz svega? Da li je on platio raun za neto drugo a ne samo za taj jedan neoprezan govor? (8.)

Rijei kojima se obrazlae smjena dotinog funkcionera impliciraju odreeno djelovanje drukije od onog za koje se izdavao, no mogle bi se jednako tako primijeniti na grupu osoba kao i na djelovanje pojedinca kako bi dobilo puno znaenje zavjere, to nije nikakav problem ako se zna da je dotini percipiran kao dio Stambolieva klana:
Radi se...o jasno voenoj akciji, naroito u sredstvima informiranja, da se diskredituje energina akcija SK i njegovo rukovodstvo te o smiljenoj i kontinuiranoj akciji Pavlovia da ospori napore predsednitva CK SK Srbije, da odloi izvrenje njegovih odluka i da u javnosti ostavi utisak o tome da predsednitvo vodi akciju o Kosovu na nain koji ide na ruku nacionalistima i iredentistima...Osim onih rijetkih militantnih pojedinaca, koji su u njegovim rijeima jasno vidjeli liniju suprotnu onoj Savezu komunista, najvie je bilo onih koji su smatrali da njegove aluzije i njegov ezopovski rjenik treba kritizirati, samo se nisu mogli dogovoriti oko razloga...tako je Duan krebi, npr., tvrdio da se ezopovskim jezikom predsjednitvu...imputira da ne vodi upornu borbu protiv srpskog nacionalizma...(8.)

S druge strane, predsjednitvu CK SK Srbije pripisivalo se svojevrsno zavjerenitvo ne samo u pogledu smjenjivanja Pavlovia:
Ivan Stamboli veli da se predsjednik gradskog komiteta rui samo zato to je u jednoj njegovoj reenici Slobodan Miloevi ili bilo ko drugi, video nekakvu aluziju na sebe...Tako je [i] general Milovan orevi rekao da u Pavlovievu izlaganju pred novinarima nije video nita sporno...Dodao je da mu dosadanja akcija oko utvrivanja Pavlovieve odgovornosti nalikuje na politiku zasjedu...Netko je u raspravi primjetio da su tjerali zeca 209

a istjerali vuka. Mislilo se pri tome na Ivana Stambolia...Njega je optuivalo pismo podrke koje je uputio Dragii Pavloviu nakon njegova govora novinarima...[na koje se odluio] jer je tako htio otkloniti sumnju da je i sam sudjelovao u dogovoru najodgovornijih ljudi u republici, a postojanje takvog dogovora se moe pretpostaviti kad se zakae sjednica najvieg izvrno-politikog tijela u SK s dnevnim redom ija formulacija od jednog oveka unapred pravi politiki sluaj...U beogradskim je krugovima, naime, dosta izraena bojazan da bi sjednica uskoro mogla imati i svoj nastavak. ak je i Ivan Stamboli vidio otvorenu 'nameru da se raznim vrstama optubi pripremi sledea sednica sa slinim dnevnim redom', a Ljubinka Trgovevi veli da se spiskovi sumnjivih ili onih s 'udnim stavovima'...uveavaju 'stranom progresijom' pa se primjeuje da se svi oni koji se nisu suglasili s metodom koja je primijenjena prema Dragii Pavloviu ve guraju u protivnike SKJ (ibid.).

Sa suprotstavljanjem citiranom obliku komunikacije pismima koja su tumaena kao samovoljno i neopravdano arbitriranje koje je bilo doputeno samo Titu, stei e se tada dojam da je zapravo rije o sukobu dviju vodeih linosti Srbije, koji predstavljaju razliite frakcije u srbijanskoj partiji, pri emu se jasnije odreenom smatra Stambolieva iji stavovi optuuju politiku Miloevieve frakcije za koju se smatra da ponovno uvodi neke odavno raskrinkane tendencije:
Oni smatraju 'sasvim nunim' da reagiraju na vidljive namjere tihe rehabilitacije one politike koja je osuena na Brionskom plenumu, a njen povratak najavljuje i nekritiko prisustvo u javnosti nekih pojedinaca iz slube dravne sigurnosti koji su se davno razili s Partijom, a ne samo s politikom. Oni smatraju da srpski nacionalizam ne baca samo kamenice u izloge i prozore albanskih radnji i kua, nego da djeluje mnogo suptilnije kao, recimo, kroz pismo podrke na feljton Halita Trnavcija u Politici, i stalno odrava povienu tenziju oko Kosova neprestanim atakiranjem na emocije ljudi. Poticanje emotivnog pristupa u stvarima u politici zapravo je klasian nain manipulacije masama, neka vrsta proizvoenja kolektivne hipnoze. [Oni] uoavaju nove pojave u politikom ivotu Beograda, naelektriziranost i zapaljivost politike atmosfere to u meunacionalnim odnosima nagovjetava stanje kao pred eksploziju.

Veliki broj odjeka na ovu sjednicu jasno je podijelio one republike koje su upozoravale na nedemokratinost grubog politikog obrauna jastrebova s golubima (Slovenija, Kosovo, Hrvatska, Makedonija, BiH), s prijeteim znaenjem za odnose u SKJ, dok e tisak u Srbiji i Crnoj Gori interpretirati ovaj dogaaj kao pobjedu demokracije u kojoj nije rije o frakcijskim borbama ve o obrani linije SKJ i SK Srbije i njegovog legalno izabranog rukovodstva od nedemokratskog pritiska monih pojedinaca koji imaju drugaije miljenje (6.10.1987.: 10.), odnosno poetnom vjetriu koji je dunuo sa tribina partijskih skupova koji treba ojaati politiku akciju kako bi se stalo na put lanim mjenicama, maltretiranju Srba i Crnogoraca na Kosovu, raznim neformalnim centrima moi i neodgovornosti (11.). Jo tada, iz odreenih e krugova u samoj Srbiji 8. sjednica biti primjer
210

staljiniziranog boljevizma koji se vodi ideologijom proizvodnje neprijatelja i montiranih procesa (13.10.1987.: 29.). Ubrzo zatim, iz redova predsjednitva SSRN Srbije, slini e se napisi iz beogradskog tiska oznaiti kao povrno podmetanje koje implicira politiku intrigu s ciljem likvidacije neistomiljenika (20.10.1987.: 11.). Optube za izvrtanje istine, manipulacije i vrijeanje predsjednitva CK SK Srbije biti e takoer upuene listovima Danas, Vjesnik i Slobodna Dalmacija, to e, u kontekstu zahtjeva za daljnjom akcijom ienja i diferencijacije, list Danas okarakterizirati kao primjenu tzv. paloma-metode u kojoj ...kad izvue jednoga odmah za njim dolazi drugi, pa zatim trei itd., sve dok ima potrebe ili materijala (14.), pri emu se preko lea novina i novinara esto vode bitke s ulozima mnogo veim od njihove sudbine.(ibid.). Takvo ponaanje dalje se kritizira kao rjeavanje problema prelamanjem preko koljena, iji se nositelji prokazuju kao neprincipijelni borci ija je pozadinska ambicija uvrenje samo vlastite vlasti (ibid.). Tri mjeseca od 8. sjednice s dunosti predsjednika predsjednitva SR Srbije smijenjen e biti Ivan Stamboli. S poetkom 1988. godine, neki glasovi iz beogradskog komiteta SK najavljivati e znakovito budua antibirokratska gibanja na nain koji e biti protumaen kao najcrnje ugroavanje demokracije (26.1.1988.: 27.):
Smrtno su se ove snage uplaile Osme sednice CK Srbije. U poetku dok su se jo nadale da e se njen duh zadrati samo u granicama Srbije, manje ih je hvatao strah. Ali pokazuje se da osma sednica, na kojoj je u sutini voena bitka za jedinstvo SKJ na principima demokratskog centralizma, ne priznaje republike i pokrajinske granice. Otuda taj strah od birokratije, a tek e ga biti kad se u celom SKJ krene kursom dosledne primene principa demokratskog centraIizma, a posebno u CK SKJ. Uz put da kaem, povodom 8. sednice, koje su se uplaili pojedinci i pojedine grupe u nekim republikama, da ona ima jo puno posla, da se ona jo nije do kraja proetala ni stazama SR Srbije, i da je tek malo provirila u pokrajine. (19.1.1988.)

Duh 8. sjednice i dalje e se iriti u daljnjim diferencijacijama tj. iskljuivanjima iz razliitih partijskih tijela onih koji nisu na liniji jedinstva. Taj e duh jedan od diferenciranih lanova CK SK Srbije nazvati duhom personalnih hajki i progona koji je ovladao cjelokupnom Srbijom (28.6.1988.: 23.). Neto blae, takav e duh Prva konferencija SKJ smatrati apriornim nametanjem stavova, politikantskim manipuliranjem lanstvom, organizacijama i radnim ljudima u borbi za politiku premo i vlast grupa i pojedinaca (ibid.). S druge strane, kritike e 8. sjednice Slobodan Miloevi svesti na osobnu razinu kritiara i odvratiti ideolokim etiketiranjem na sljedei nain:
211

Inspiratori tih napisa su oni iji su interesi ugroeni demokratskim i kadrovskim promenama koje su jesenas zapoete. Naravno, oni su brzo i lako nali saveznike van Srbije meu onim pojedincima koji svoj nacionalizam ispoljavaju i kao staru netrpeljivost prema Srbiji, a svoj antikomunizam prema promenama koje jaaju socijalizam. Oni napadaju dosadanju politiku u Srbiji i njene nosioce na nain koji podsea na metode starog i novog faizma u borbi protiv komunista i progresivnih ljudi. A pojedince koje ne mogu politiki da dovedu u pitanje, pokuavaju da lino kompromituju, pisanjem neistina ili jo gore, poluistina, o njima i lanovima njihovih porodica, da bi se u javnosti izazvala netrpeljivost prema ljudima, ako ve nije mogla da se izazove netrpeljivost prema politici koju zastupaju.

U vrijeme punog razvoja antibirokratske revolucije, u Zagrebu e biti objavljena knjiga Dragie Pavlovia, Olako obeana brzina. Pod ovim naslovom, kao sintagmom zbog koje je autor doslovno odstranjen iz partije, prvenstveno se nalazi kritika tadanjeg funkcioniranja partijskog aparata u Srbiji, najireg mehanizma vlasti, kao i metode da se ona uvrsti i profilira prema interesima uskih grupa preko raznih koordinacija, zatvorenih sjednica i medijskih manipulacija, kao i pomno planirani sluaj Pavlovi (20.12.1988.: 44.). Miloevievu politiku demokratskog centralizma opisuje kao mainu koja melje...stvarajui od svih bez razlike podreene ljude i svojevrsnu bauk partiju koja se slui mehanizmima montiranih procesa...zaplaivanja, smenjivanja i presuivanja pre dokazivanja te stvara religiozni kult bez presedana (ibid.). Takoer, ovaj e autor vidjeti izravnu vezu Miloevieve politike i Memoranduma SANU u Miloevievoj utnji koja govori te u sprijeavanju objavljivanja interne osude ovog dokumenta od strane CK SK Srbije, ime je za dio javnosti stvoren dojam da je taj dokument peutno prihvaen (ibid.). Drugim Miloevievim udarom - ijom se najavom retrospektivno interpretirala 8. sjednica - smatra se antibirokratska revolucija, opisana kao sloena operacija preuzimanja kontrole vlasti na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori putem kombinacije pritisaka uz pomo organiziranih ulinih demonstracija (Ramet, 2005.: 49.) i revizijom ustavnih i zakonskih dokumenata. Srbijanski prijedlozi ustavnih promjena, usmjereni na smanjenje autonomije dviju pokrajina naili su na njihov otpor. U lipnju 1988. e jedan lan predsednitva SAP Vojvodine istupiti protiv prijetnji narodom i stavove srbijanskog rukovodstva izjednaiti s onim to je zagovarala srpska buroazija izmeu dva rata, ...srpski nacionalni pokret, reakcionarni deo Crkve te memorandum SANU (12.7.1988.: 19.).

212

Nasuprot njih, uz mitinge, prozivke i peticije na Kosovu 150 , prve masovnije uline demonstracije u drugoj pokrajini organizirat e kosovski Odbor za proteste, kao pohod tristotinjak Srba i Crnogoraca u Novi Sad 9. srpnja 1988. godine. Na njima e se optuivati pokrajinsko rukovodstvo za separatistike tendencije tj. razjedinjavanje Srbije. Gotovo paralelno s ovim neuspjelim demonstracijama Miloevi e u intervjuu listu NiN izricati optube identinog sadraja kako delovi rukovodstva pokrajina ele da pokrajine u daljoj ili blioj perspektivi budu drave, smatrajui uz to da vode pregovore za osvajanje nekih prava, koja ako budu osvojena, predstavljaju osnov za cepanje Srbije na tri samostalna i meusobno odvojena dela na tri drave (ibid.). Vojvoansko partijsko i pokrajinsko rukovodstvo e odluno odbiti ove ocjene smatrajui ih otvorenim pozivom na podjele i neodgovornim potkapanjem povjerenja, jedinstva i zajednitva u SR Srbiji. Takoer, u pitanje e se dovoditi motivi ovih prosvjednika kao pokuaj destabiliziranja pokrajine, diskreditiranja njenog vodstva i poticaj na njegovo ruenje tj. kosovizaciju Vojvodine (19.7.1988.: 7.). Rije je o obliku nacionalistike manipulacije kosovske grupe koja...
...nije dola u Novi Sad s ozbiljnom namerom da se govori o problemima na Kosovu, nego da se izvri najgrublji napad na politiko bie SAP Vojvodine i njeno rukovodstvo otkad ono postoji i pritiscima utie na pravac ustavnih promena (8.).

Na ovakve ocjene doi e mnogobrojne kritike iz ue Srbije, koji e se u Hrvatskoj prikazivati kao dio dobro organiziranog i sinkroniziranog djelovanja.
Ve sutradan po objavljivanju stenograma sa PK SK Vojvodine (u nedjelju!) odrani su deseci 'spontanih protestnih zborova' u radnim kolektivima, drutveno-politikim i drugim organizacijama, a na adresu srpskog rukovodstva i Slobodana Miloevia stigli su jo brojniji 'telegrami podrke'. Zanimljivo je da se novinari dvaju najzauzetijih beogradskih listova (Politika, Politika ekspres) nisu ni u jednom sluaju dali iznenaditi i zatjecali su se na zborovima i kada su ovi odravani poslije pola noi...Ipak najzanimljivija prijetnja stie u autorskom tekstu Politike gdje se protivnike jedinstva asti imenom 'parazitskih dembelana' koji su sada pokazali koliko ih 'pogaa' i

Ovakva zbivanja interpretirat e se kao drama koja se, to je ve postalo bjelodano jasno, kuha u CK SK Srbije, gdje se po potezima to su uslijedili uope ne vodi rauna o rjeavanju problema na tolerantan i demokratski nain...nego se pritiskom poremeenih odnosa, nepovjerenjem, ekscesnim pojavama...stvara stanje stalne napetosti. ...takvim odnosom prema rjeavanju kosovskog problema oteavaju se meunacionalni odnosi u cijeloj Jugoslaviji, potencira se klima napetosti zbog meunacionalnih odnosa u drugim sredinama, a na izvjestan nain odvraa se pozornost od bitnih problema jugoslavenske zajednice (5.7.1988.: 22.). S druge strane, u tadanjoj peticiji kosovskih ena, izmeu ostalog se naglaava zavjerenitvo Albanaca na sljedei nain:Nema potenog oveka kome danas nije jasno koliko su duboki koreni tih iptarskih nasrtaja, koliko su u vremenu i prostoru velike zavere protiv nas. Ali, ne preduzima se gotovo nita! Kako uopte objasniti civilizovanom svetu da se danas u prostorima Evrope sasvim legalno vri genocid nad jednim itavim narodom, i to metodama zbog kojih je ve jednom goreo itav svet!? (ibid.)
213

150

'uznemirava' 8. sjednica CK SK Srbije (gdje 'kao da su prisustvovali generalnoj probi sopstvene sahrane'). Dan prije Politika je objavila i tekst pod odnekud poznatim naslovom 'Maske su skinute'...(26.7.1988.: 8.)

U rekapitulaciji razliitih protesta koji su obiljeavali tu godinu, nacionalno obojeni marevi i okupljanja smatrat e se proizvoaima homogenizacije vlastite, koji doprinose homogenizaciji drugih nacija. Takoer, smatrat e ih se zajahanim od strane ambicija sasvim prepoznatljivih interesa vodova (2.8.1988.: 7.) koji su...
...prevrili mjeru onog trenutka kad se vatra iz jedne sredine pokuala prenijeti u neka dotad sasvim mirna, barem nacionalno mirna, a i u drugom pogledu dosta smirena dvorita. Kad su se nemiri pokuali preliti i u druge sredine traei tamo svoje jatake i hukajui tamonji narod na tamonje rukovodstvo (s prijetnjom da je Vojvodina u tim pohodima samo prvi korak) partijski je vrh Jugoslavije smogao kurae za ocjenu da su okupljanja i demonstriranja i drugi oblici nedemokratskih pritisaka kojima se zloupotrebljava teak poloaj Srba i Crnogoraca na Kosovu politiki veoma tetna, ta da oni remete meunacionalne odnose (8.).

Iz politoloke pozicije takoer biljeimo dvije kritike dogaanja naroda. U prvom sluaju naglaavat e se uloga naruenih govornika i brino komponiranih teza u takozvanom organiziranom spontanitetu, koji se izraava u novom kursu SK Srbije, unutar kojeg su glasni vulgarni ideolozi staljinistikog tipa koji uvijek imperativno zahtijeva[ju] da [se] zna tko stoji iza nekog miljenja i kakva mu je zadnja namjera 151 (23.8.1988.: 12.). Druga kritika e upozoravati kako politika aktivacija masa moe imati demokratski ali i autoritaran karakter sa znaajnim zavjerenikim svojstvima:
Svi svoj legitimitet zasnivaju na volji naroda, ak i onda kad ga direktno vuku za nos i guraju u krvoprolie, pa je zato pojam 'demokratija' odavno izgubio svaku ideoloko-politiku i operativno analitiku vrijednost. [Ohlokratija] je vladavina puka, svjetine, gomile, ulice...a na njihovom elu uvijek stoje neformalni lideri a na zaelju skriveni manipulatori. Na liniji takvih razmiljanja mnogi tumae i samoorganiziranje i neposrednu akciju srpsko-crnogorskog ivlja na Kosovu ali ne vie i samo na Kosovu nego na irem jugoslavenskom terenu. uju se, naime, ozbiljne primjedbe da se, zapravo, ne radi o identifikaciji greaka i zloupotreba, ije korijenje konano see u maglovitu prolost, te upiranju prsta u poinioce, koje je u naem sistemu kolektivnog rada i odgovornosti i jednogodinjeg mandata nemogue individualizirati, nego je rije o lovu na vjetice i traenju rtvenih jaraca. Zatim da nije rije o slobodi tampe, uplivu demokratske javnosti i otvaranju foruma za narod, nego o demagokoj manipulaciji masama u slubi borbe za vlast izmeu razliitih klanova unutar politikoupravljake strukture. Tako se demokratijom kamuflira ohlokratija i opravdani bijes masa krivo usmjerava na zakulisno namjetene ive mete,...kao osnova za politike likvidacije sistematski se lansiraju poluistine, insinuacije, klevete, lai preko strogo kontroliranih sredstava informiranja i dirigiranih masovnih okupljanja i peticija. Zapadamo tako u politiku klimu u kojoj se gube svi kriteriji i u kojoj se o svemu i svakome moe bilo ta

151

Autor ove kritike je dr. Fuad Muhi.


214

neodgovorno rei i ime se linosti koje dre do svog intelektualnog i moralnog dostojanstva tjeraju u oak i povlae u utnju
152

(23.8.1988.: 17).

Dok e Zbigniew Brzezinski situaciju u cijeloj istonoj Europi usporeivati s vremenom povijesnog proljea naroda iz 1848. godine, a problem Kosova kosovizirati cjelokupnu dravu, u Hrvatskoj e javna percepcija politikih zbivanja u Srbiji iitavati dramatiziranje situacije od strane srbijanskog rukovodstva i ulaganje svih emocija oko kosovske traume u rjeavanje ustavnog poloaja Srbije. Takvo stvaranje dojma da e svi problemi biti rijeeni kad se prihvate vee ovlasti republike nad pokrajinama oznaava se kao providna manipulacija srbijanskog vodstva (9.). Nacionalizam se ovdje identificira kao sredstvo odravanja na vlasti nomenklatura dravnog socijalizma. Nadalje, kao nain realiziranja njegovih ciljeva, analizira se djelovanje Odbora za proteste kao izraza paralelne vlasti na Kosovu s podrkom i zatitom visokih partijskih struktura u Srbiji koji zagovara izvanredno stanje kao preduvjet za osnivanje nove vlasti (30.8.1988.: 12.) i nastavlja prozivanje politikih funkcionera ne samo s Kosova, nego i iz drugih republika, uz naelnu retoriku poziva na borbu protiv neprijatelja koji se uvukao u organe Partije i vlasti (30.8.1988.: 12.) zazivajui radikalna rjeenja, uz propagandnu pomo lista Politika. Poimavi ih kao taktiku koju ovaj odbor provodi a organizira vodstvo Srbije, vojvoansko vodstvo e ova zbivanja interpretirati kao iluzorni trei srpski ustanak koji e se prenijeti na teritorij cjelokupne Jugoslavije te stvarati sve vei broj neprijatelja, uz nadu da e bez socijalnog programa davati sve vea nemogua obeanja, ime e se pribliiti taki svog demagokog razotkrivanja (6.9.1988.: 9.). Politika situacija se dalje dramatizira putem razliitih prepucavanja jugo-politiara, i sve vie smatra verbalnim graanskim ratom (13.9.1988.: 10.) u kojem autoritet CK SKJ sve vie slabi, to se takoer procjenjuje brojem protestnih zborova, uglavnom u Vojvodini i na Kosovu. Oko njih se vodi pravi rat saopenjima i stavovima, dok se najava odravanja mitinga u Jajcu poima kao simboliki udar na federativno ureenje zemlje. Problematizira se jesu li se organizatori mitinga otrgli kontroli srbijanskog vodstva ili je rije o provoenju daljnjih direktiva, koje e, u smislu druge opcije, kao
152

Autor je dr. Nenad Kecmanovi.

215

izraz velikosrpske politike, jedan visoki partijski funkcioner u BiH opisati na sljedei nain:
Odbor za protestna okupljanja...postao je udarni odred 'miloevievske politike' za slamanje otpora ustavnim promjenama po Miloevievoj mjeri. Kao da nismo izvukli pouke iz maspoka, kada je kobna politika nacionalne homogenizacije s ciljem da se drugi prisile na privredne i druge reforme dovela Hrvatsku na rub kontrarevolucije. Nacionalno homogeniziranje uvijek se vri otvaranjem u desno i zato Miloevi ne govori sluajno nekadanjim jezikom Memoranduma, a Borislav Jovi parafrazira famoznu osievu Besjedu. Provokacija olevievog Odbora s mitingom u Jajcu pokazuje da je tu u pitanju utvrivanje imaginarne granice jedinstvene Srbije od Horgoa do Dragoa.

U ovom e se kontekstu u slovenskom partijskom vrhu dogoditi epistemoloki rez koje e dovesti u pitanje valjanost dogovorene politike istine o uzrocima kosovske krize (20.9.1988.: 10.) i postaviti zahtjev za preispitivanjem dotadanjih ocjena o kosovskoj situaciji koji e se protiviti etiketiranju Albanaca kao kontrarevolucionara. Dotadanje poimanje smatra se ovdje doprinositeljem dravnoj represiji koja je produbila izvanredno stanje reagirajui legaliziranim nasiljem na ilegalni teror albanske iredente i bezglavim mitingakim prozivanjem pokrajinskih i saveznih funkcionera kao pomagaa kontrarevolucije. Znaenjski preokret s druge strane ideoloke barikade smatrao se miting u Nikiu 18. rujna 1988. godine u kojem e nacionalistika motiviranost mitinga postati definitivno jasna u kojima e uzavrele mase umjesto pravne drave traiti krv i lin u pozivima Hoemo oruje, hoemo ustanak, Ubiemo Vllasija, kao i poziv Hoemo Ruse koji se i u listu Politika ekspres interpretirao kao neiji smiljeni pokuaj da iskoristi nevolju, da iskoristi tribinu naroda okupljenog nevoljom i proturi neke svoje mrane ideje i ciljeve (27.9.1988.: 7.). S ovakvim i parolama koje su podsjeale na 1918. godinu, nepovezane s problemima na Kosovu ve s ujedinjenjem svih srpskih zemalja, povezivali su se ne samo bradati darkeri, ve i slubeni govornici, to je od uzgrednih nacionalistikih ispada uinilo pravilo i osnovnu motivaciju ovakvih skupova. Predsjednitvo SFRJ e nakon ovog skupa reagirati formulama ideolokog vokabulara u kojem e se ukazivati na porast organiziranog djelovanja nacionalistikih snaga i obnavljanje nacionalistikih platformi poraenih u NOB-u, koji ugroavaju postojei poredak i vrijednosti zajednice. No 5. listopada dogodit e se jogurt revolucija u Novom Sadu u kojoj e sljedeeg dana pasti dotadanje vojvoansko rukovodstvo, a dva dana nakon toga
216

neuspjele demonstracije u Titogradu, kojima se takoer nastojalo iznuditi ostavke crnogorskog rukovodstva. Neposredno nakon ovih dogaaja izraena je sumnja kako je rije o kraju jednog dobro smiljenog scenarija da se smijeni rukovodstvo koje onemoguava Srbiju da postane drava kao i sve druge (11.10.1988.: 11.), za to su se kao indicija uzimao govor Borisava Jovia na potonjoj sjednici CK SK Srbije, koji je naglaavao razbijanje Srbije od strane smijenjenog vojvoanskog rukovodstva. Novonastala situacija se takoer smatrala kao poetak ostvarivanja jo jednog scenarija prema kojem u rukovodstva treba izabrati druge ljude, spremnije za suradnju s Beogradom (ibid.). Otvorenije optube iznijeti e lan Savjeta Federacije iz Hrvatske, Milutin Balti koji e, povezujui prethodne nacionalistike istupe na mitinzima te zbivanja u Novom Sadu i Titogradu, smatrati kako se...
...sve to odigrava u sklopu jednog jedinstveno sainjenog scenarija, ije se ostvarenje vodi iz jednog izvanredno dobrog organiziranog centra. Ako se ruenje vojvoanskog rukovodstva opravdavalo njegovim dranjem u vezi s amandmanima na Ustav SR Srbije, za akciju prema politikom vodstvu SR Crne Gore takvi razlozi ne postoje (18.10.1988.: 32.).

Ugledna kolumnistica lista Danas, Jelena Lovri e uspostaviti ovu problematiku u bipolarni okvir omeen spontanitetom nasuprot organiziranosti.
Postavlja se pitanje dogaa li se sve to po nekom scenariju ili se stihija kotrlja ulicom. Teko je prihvatiti teoriju zavjere, ali je jo tee povjerovati kako se sve odvija samo od sebe. ore epanovi...ovjek koji je sruio vojvoansko rukovodstvo olako priznaje kako su dogaaji naprosto bili programirani, mitinzima irom Vojvodine...trebao je samo netko ko e dogaaje malice da usmeri, da povee informacije ili ih sam pusti u opticaj...Franc etinc veli da sadanji pohodi, mitinzi, protesti imaju obiljeje organizirane spontanosti. Spontano je nezadovoljstvo stanjem na Kosovu, stanjem u privredi i drutvu, u SKJ, njegovom rukovodstvu. Ljudi su nezadovoljni padanjem standarda, a najvie besperspektivnou, sadanjom situacijom. Organizirana strana to su manipulacije, metoda pritisaka koji se koristi za odreene ciljeve, za smjenjivanje rukovodstva, pa i institucija sistema, po mjeri ne znam kojoj. ...Tjeran svojim nepodnoljivim poloajem narod je izaao na ulice i teko e ga biti vratiti. Na njegovim opravdanim zahtjevima netko je gradio svoju politiku. Zbog te zloupotrebe i manipulacije ne treba osuivati taj novi narodni dinamizam koji je reakcija na njegovu dugogodinju potisnutost iz politike, a sada se hrani i osjeajem vlastite vanosti. Usmjerili su ga oni koji su bri i poduzetniji (18.10.1988.: 9.).

Refleksivno razmatranje djelovanja srpskog nacionalizma kroz politologijsku prizmu dati e tada Mirjana Kasapovi, govorei o filozofiji izvanrednog stanja koje proizlazi iz percepcije postojanja antisrpske koalicije i institucionalnih blokada postojee federalne drave koje onemoguuju re/konstrukciju srpske nacionalne drave. Logika takve desnoradikalne politike je stvaranje izvanrednih okolnosti koje
217

karakterizira suspenzija legalnih dravnopolitikih ustanova i obrazovanje novih institucija moi i odluivanja izvanrednim putem (vojnom intervencijom, plebiscitom naroda, izvanrednim izborima itd.), dok bi sredstva njenog izazivanja bile masovne akcije (18.10.1988.: 12.). Kao protureakcija na Miloevievu politiku smatra se 17. sjednica CK SKJ na kojoj je izglasano nepovjerenje jednom od lanova predsjednitva CK SKJ, Duanu krebiu, a to e Vasil Tupurkovski, oznaiti kao rezultat djelovanja neprincipijelne koalicije, koja e se u javnosti odmah interpretirati na tragu memorandumskih konstrukcija o savezu Hrvatske i Slovenije. Odgovor na ove optube koristio se argumentom danog povjerenja drugom srbijanskom predstavniku u predsjednitvu:
Ne bi li da je rije o koaliciji protiv jedne republike i on mnogo loije proao. Ne radi se, dakle, o davanju do znanja i srpskom rukovodstvu i srpskom narodu da su u potpunom koalicionom okruenju kako se ve s nekih strana pokuava tumaiti, neodgovorno dolijevajui ulje na vatru. Ali, po svoj se prilici ne radi samo o nepovjerenju, odnosno o nedostatnom povjerenju jednom lanu kolektivnog Predsjednitva, jer da je samo o tome rije onda ne bi bilo ni tolikih uzbuenja ni tekih rijei...Po svoj se prilici radi o rezerviranosti prema politici u ijem je graenju krebi sudjelovao, ali nikako nije bio njen glavni kreator. krebi je, postao samo metafora, tek megafon preko kojeg je poslana poruka (25.10.1988.: 10.-11.).

No, to je bio tek laki predah u daljnjim dogaanjima. Nakon pada vojvoanskog rukovodstva inilo se kako se borba za vlast u toj pokrajini i dalje nastavlja. Unutar pokrajinskog partijskog vrha sumnja se izraavala prema neizboru kandidata za predsjednitvo pokrajinskog komiteta koji su izrasli na valu jogurt revolucije a interpretirala kao nastavljanje politike poraenih snaga. Takvo e ponaanje i na pokrajinskoj razini dobiti etiketu neprincipijelne koalicije koja se dodatno oznaavala i kao autonomaka sprega sastavljena od ljudi od plastelina (15.11.1988.: 21.). Iznuene ostavke kosovskog partijskog rukovodstva i time uzrokovane demonstracije u Pritini te netom nakon toga veliki miting na uu 19. studenog, utvrdit e percepciju Kosovom motiviranih mitinga Srba i Crnogoraca kao sredstva daljnjeg manipuliranja politike vrhuke koja iz pozadine vue konce (22.11.1988.: 8.). Kako su ustavne promjene ve bile dogovorene, smatra se kako se njima, kao sljedei korak strategije, nastojala dobiti ira, jugoslavenska legitimacija.
Iako su se u prvom redu odvijali pod nacionalnim barjacima (jer su, kako se objanjavalo, kao nacija i bili ugroeni) ispod njihove su povrine huale i ponornice socijalnog nezadovoljstva, ali su se vjetom manipulacijom sve klasne i druge interesne podijeljenosti mirile u osjeaju kako samo sloga unutar cijele nacije dovodi do 218

spasenja. Meutim, kad se tobo nevienim spontanim pokretom masa, a zapravo dobro organiziranim puistikim metodama sruilo rukovodstvo u Vojvodini i kad se na isti nain pokualo djelovati i u Crnoj Gori, 'spontana organiziranost' nacionalnog usmjerenja kompromitirala se na jugoslavenskoj sceni, pa se zato sada pokuava preusmjeriti na socijalni to e joj, na nacionalno heterogenom planu, lake osigurati simpatije (ibid.).

Takoer, u prikazivanju razliitih masovnih okupljanja uspostavit e se polarizacija izmeu posljednjih skupova Albanaca nasuprot srpsko-crnogorskima, na liniji njihova odnosa prema vrijednostima socijalistike Jugoslavije, posebice Tita, gdje e se prvi smatrati autentinima a drugi tek nosaima Titovih slika...u svojevrsnoj igri skrivanja koja ga koristi kao monetu za potkusurivanje (29.11.1988.: 10.), uz kritiku dvostrukih mjerila srbijanskih medija i politike u razlikovanju mitinga naroda nasuprot kontrarevolucionarnih demonstracija (usp. 29.11.1988.: 17.). Nakon godine izgubljenih iluzija, u 1989. godini, sa zbivanjima u Crnoj Gori i na Kosovu, politika situacija se dodatno dramatizira i pojaava postojee percepcije o zavjerenitvu srbijanske politike u smislu vjetog povlaenja konaca iza kulisa masovnih zbivanja, proizvodnje neprijatelja i sve vee destabilizacije postojeeg poretka. Bauk izvanrednog stanja ili 'naroda u politici' 11-og sijenja prouzroit e abdikaciju crnogorskog politikog rukovodstva protumaen kao izbijanje na povrinu viegodinje igre ispod ita (7.2.1989.: 32.), koja je kulminirala u urotnikoj Badnjoj veeri (14.2.1989.: 17.). Ova e dogaanja Slaven Letica dijelom nezavjereniki objanjavati socijalno-ekonomskim i politiko-kulturalnim razlozima (24.1.1989.: 18.), koji su omoguili izvoz revolucije kao novu fazu djelovanja Miloevieva Srpskog masovnog pokreta. Osnova irenja ovog pokreta je teza o ugroenosti srpstva u cijeloj Jugoslaviji na kojoj se pokuava dokazati ugroenost i u Hrvatskoj, artikulirana u prokazivanju hrvatskog jezika, novinstva, politike pa ak i hrvatskih politiara Srba kao antisrpski nastrojenih. Ovakvim tezama suprotstavit e rezultate istraivanja o socioekonomskom poloaju Srba u Hrvatskoj, koji ih u potpunosti pobijaju, a provokacije ironino svesti na to da se pokuava dokazati da su, ne samo etniki, nego i sociokulturno, Srbi u Hrvatskoj ugroeni injenicom to su kulturno, ekonomski i politiki integrirani u zajedniki ivot Hrvatske (19.). Osim

219

ovakve, sociologijske analize, u hrvatskom tisku takoer se govori o iroj uspostavi rascjepa u interpretaciji dogaanja naroda i njegovih moguih posljedica:
Jugoslavija je...sada otro podijeljena po jo jednoj liniji: na one koji tvrde da je poslije najnovijih dogaaja u Titogradu sve postalo jasno i predvidljivo, jer se sve odvija po odreenom scenariju, i na one koji smatraju da se vie nita ne zna, da je sve postalo neizvjesno, osim, moda, stihije (17.1.1989.: 7.). ...Oni koji u svemu to se dogaa vide prste velikog scenarista ne slau se samo oko toga hoe li slina akcija poslije Crne Gore uslijediti i u Makedoniji ili poto tamonje rukovodstvo ionako spada u principijelnu koaliciju nema potrebe da se tamo gubi vrijeme, pa e se revolucionarni plamen odmah prenijeti u BiH koja je zbog svoje kadrovske razbucanosti ionako ve na koljenima. To bi sasvim promijenilo postojei odnos snaga koji je uspostavljen na 17. sjednici CK SKJ i trajnije ga u federaciji postavilo u poziciju est prema dva (8.).

Iz ovakve procjene politike situacije pretpostavlja se mogua daljnja destabilizacija cjelokupne zemlje od strane srbijanske politike na fonu nacionalnih homogenizacija i sve veeg produbljivanja ekonomske krize:
Srbiji, dakako, treba obitelj u kojoj je veina lanova na rubu bankrota (a samo se iz Vojvodine moe izvlaiti, ako se kadrovskom obnovom ili predugim bavljenjem neproduktivnim politikim natezanjima i ta mogunost ne upropasti) nee biti lagana ni ugodna, ali joj treba radi dominacije u federaciji i onda novog odnosa izmeu razvijenih i nerazvijenih. Zato najnovija zbivanja poveavaju u Sloveniji i Hrvatskoj osjeaj zebnje i nesigurnosti, a ako to preraste i u osjeaj ugroenosti, onda bi se i u tim krajevima iracionalna ponaanja mogla razmahati. Ako se budu odupirale sve veem prelijevanju dohotka, bit e optuivane za egoizam, nerazumijevanje za zajedniki jugoslavenski interes, za separatizam koji e to im zajednika drava bude postojala vei teret biti sve manje izmiljena kategorija. Pritisak za preraspodjelu bit e estok jer bi se u protivnom, izostane li prelijevanje, nerazvijeni blok morao suoiti sam sa sobom, sa vlastitom ekonomskom sposobnou i efikasnou, sa socijalnim zahtjevima svog stanovnitva koji se privremeno mogu odgoditi nacionalnim homogeniziranjem, s jedne strane, i otkrivanjem neprijatelja s druge strane. Ali to socijalna bijeda bude dublja nacionalne e trube sve manje moi zagluiti traenje kruha. Istodobno e se od Hrvatske stalno nastojati na razliite naine stvoriti Kosovo, a Slovenija e se drati na eravici stalnog sumnjienja (ibid.).

Iz CK SK Crne Gore najavljuje se kao daljnji korak srbijanske politike atakiranje na Stipu uvara i Predsjednitvo CK SKJ zbog prijanje podrke smjenjenom crnogorskom rukovodstvu, emu e se usprotiviti CK SKH i prozivati Miloevia na odgovornost. Tadanju dirigiranu stihiju vidjet e u funkciji nedemokratske borbe za vlast koja se sve vie pouruje s ciljem sprjeavanja reformskih procesa i da se politikim blitzkriegom javnost dovede pred svren in...da se u Jugoslaviji stvori takav meunacionalni sukob i kaos koji e ili razbiti zemlju ili je formirati prema ukusu samo jedne nacionalne snage, samo jedne federalne jedinice, samo jednog voe. (31.1.1989.: 9.). Na ovoj e sjednici Miloevi prestati biti tabuizirana tema i izravno e ga neki lanovi CK SKH prozivati kao
220

onog koji iz Beograda naruuje koje e se rukovodstvo u pokrajini smijeniti, koje e se drugo postaviti, a u isto vrijeme propagira demokraciju u izboru kadrova, a to su metode kojima se bavio Staljin (ibid.). Smjene rukovodstava u Vojvodini i Crnoj Gori nazvati e golpistikim operacijama u kojima su sve maske pale, a izjednaenjem srpskog nacionalnog pokreta s hrvatskim maspokom smatrati kako nema nikakvog principijelnog razloga...da se u SKJ ne postupi prema Miloeviu i drugima na isti nain kako se postupilo s Tripalom i drugima sedamdesetih godina (ibid.) zbog nacional-frakcionatva i ugroavanja drutvenog poretka. No, zahtjev nee biti formaliziran, niti e se oekivati povlaenje Miloevia. Umjesto toga oekivat e se mlako pomirenje, uz koje ide i zloslutna percepcija o daljnjim akcijama srpske politike, kao i propustima da se ona u svom zaetku zaustavi:
Jer i dosad, kad je na sjednicama dolazilo do smirivanja, odmah nakon njih dogaao se novi prodor revolucionarnosti...nakon Prve konferencije imali smo pohod na Novi Sad, nakon 17. sjednice pohod na Titograd, a nakon 20. sjednice, ako se tome odlune ne suprotstavimo, imat emo konano razbijanje Jugoslavije. [Partijskom vrhu] stalno se izmicao tepih ispod nogu, a oni su stalno klimoglavom pristajali na novo stanje, izboreno neregularnim, puistikim metodama. Prva je greka napravljena jo onda kad je savezno partijsko rukovodstvo izbjeglo da razgovara o posljedicama po jugoslavensku politiku famozne Osme sjednice CK SK Srbije odakle je sve i poelo. Kasnije se sve logino nastavljalo...Vie uope nije rije o tome da se ele uspostaviti neravnopravni i hegemonistiki odnosi. Oni su ve na djelu, sada se radi samo o tome da ih se eli i sistemski sankcionirati. To su rezultati nagodbi, ustupaka, kompromisa, poputanja, trgovanja, svega onoga to bi se moglo nazvati bijedom politike (ibid.).

Na 20. sjednici CK SKJ partija e izvesti vlastito samosmaknue u kojem e do izraaja doi duboke podjele i nespremnost njihovog prevladavanja. Najinspirativnijim govorom smatrao se onaj Milana Kuana koji se distancirao od gole borbe za vlast u funkciji osobnih i grupnih ambicija te pokuaja izvrenja tihog prevrata koji nastoji prekrajati Jugoslaviju (7.2.1989.: 8.). Dok e se hajka na Stipu uvara uspjeti obuzdati, CK e se ozbiljno kompromitirati na iskljuivanju Azema Vllasija i drugih kosovskih elnika, te u ogluivanju o nepostojanje argumenata za ostavke crnogorskih predstavnika u predsjednitvu CK SKJ, ime je pristao na udne a ve uigrane metode difamiranja ljudi na koje se nepravedno prevaljuje gnjev naroda za sve ono to mu nedostaje (10.). Prema novinarskoj ocjeni, najvea je vrijednost, ako se o tome moe uope govoriti, bilo razdiranje krinki i razgolienje nelijepih lica (ibid.) s ime je CK dodirnuo krajnje granice svoje nesposobnosti i nemoi.
221

20. veljae 1989. godine, u znak protesta prema najavljenim ustavnim promjenama u Srbiji, u okno rudnika Stari trg u Trepi na Kosovu, sii e tisuu rudara s namjerom da tamo ostanu dok se ne ispune njihovi zahtjevi, od kojih su najvaniji bili prestanak dotadanje politike prema Albancima i smjenjivanje Rahmana Morine s ela pokrajinske partijske organizacije. Sporo i neprimjereno reagiranje partijskih i dravnih rukovodstava na svim razinama kompromitiralo je kako komunistiku vlast openito tako i srbijansko elnitvo, dok je meunarodna javnost jasno stala na stranu kosovskih rudara. Osim Stipe uvara, tadanjeg predsjednika CK SKJ, Azema Vllasija i Remzija Koljgecija, predsjednika Predsjednitva Kosova, nitko se nije spustio u okno razgovarati s rudarima. Ovaj sluaj ponovno e podijeliti tadanju javnost po republikim granicama. 27. veljae uvodi se izvanredno stanje na Kosovu. Neprijateljstvo srbijanske politike prema Albancima izraeno je i u tvrdnjama...
...kako je starotrki trajk bio prijevara, kako su rudari jeli banane i spavali na duecima to su ih sakrivali po zabitima jame (s ime moe operirati samo zatvorena svijest, nespremna da vidi injenice, i dirigirani govor); taj je odium pledirao za nevjerojatnu nepopustljivost prema rudarima predlaui da se zabetoniraju vrata rudnika, umjesto ljudske solidarnosti on je traio da se ne kapitulira pred zahtjevima rudara jer bi to, kako je tumaio, bio ustupak albanskoj iredenti i poraz Jugoslavije; taj odium prema rudarima govori kao o nosiocima izrazito orijentalnog zuluma (7.3.1989.: 8.).

Pri tome e se jasno uoavati i kritizirati dvostruki kriteriji tj. tretiranje Albanaca kao graana drugog reda, kojima kao narodnosti nije doputeno ono to je doputeno narodima. Javne osude za kontrarevoluciju bit e upuene svima u Jugoslaviji koji su pokazali razumijevanje za Albance 153 (7.3.1989.: 11.), pa i grupi zagrebakih lijenika koji su doli pomoi rudarim insinuirat e se neasne namjere, dok e s druge strane Predsjednitvo PK SK Kosova manipulirati ostavkom Rahmana Morine, skrivajui prave zakljuke svog zasjedanja u funkciji prestanka trajka rudara i pripremajui se na obraun s njihovim organizatorima i inspiratorima (7.3.1989.: 10.). 2. oujka e, kao inspiratore i organizatore trajka pod optubom za kontrarevolucionarno udruivanje uhapsiti Azema Vllasija i jo 14
Hrvatsko i slovensko rukovodstvo optueni su za veleizdaju i ohrabrenje iredente zbog svojih izjava o starotrkoj drami s rudarima. Zbog njihovih izjava negodovale su i mnoge opine u Hrvatskoj u kojima su Srbi bili veina. To e biti jedan od znakova poetnog podvajanja po nacionalnim linijama u Hrvatskoj (21.3.1989.: 19.).
222
153

osoba. Takva zbivanja na Kosovu, uz proteste u Srbiji, poimat e se kao kapitaliziranje teze o ugroenosti Srba...
...ne da bi se zatitili oni stvarno ugroeni i ispravile nepravde, nego za neke mnogo vee igre ime se izravno ugroava cijela zemlja...Jugoslavija traje svoje posljednje dane ako ne bude obranjena od unutranjih agresora koji, nudei svoj nacionalni ekskluzivizam i ideoloku rigidnost, samo produbljuju nacionalne i politike razdore pa se ini da se istona i zapadna polutka zemlje dre zajedno samo jo o jednom koncu. Jugoslavija e biti obranjena na liniji koncepta federalizma u kojem e svi imati jednaka prava i demokratskih opredjeljenja ili je nee biti. (ibid.).

Osim toga, u odlunoj bitci za ustavne promjene u Srbiji, pisat e se i o tajnim sastancima srpske policije s delegatima pokrajinske Skuptine. Ekspedicije uvjeravanja premreile su pokrajinu kako bi se slomio otpor, naroito prema naknadnoj dopuni da se ubudue predvia mijenjanje Ustava Srbije bez suglasnosti pokrajina (14.3.1989.: 13.) 154 . Pred kraj oujka uvjeravanje e se pokazati uspjenim u glasovanju za amandmane ogromnom veinom. Izvanredno stanje s grubim krenjem ljudskih prava, izolacije nekoliko stotina graana Kosova (30.5.1989.: 12.), bejrutizacija Pritine i libanonizacija Kosova te kosovizacija Jugoslavije, teme su koje e puniti stupce hrvatskog tiska do kraja godine. Dovrenjem udara na Kosovu smatrat e se rasputanje pokrajinske skuptine 5. srpnja 1990. Do tada je politika Slobodana Miloevia ve uvelike bila prenesena u Hrvatsku. Kritika politike izvanrednih mjera, njenih metoda i portretiranje Slobodana Miloevia takoer su bili prisutni u hrvatskoj javnosti tijekom 1989. godine, iskazujui razliita konspirativistika obiljeja. U tom kontekstu zanimljivom se pokazuje analiza tehnologije medijske i politike proizvodnje neprijatelja srpskog naroda, srpske politike i Jugoslavije, koju e izvesti Slaven Letica 4. travnja 1989. u listu Danas, na primjeru napada na njegov tekst. Takoer, smatrat e da je ista tehnologija primijenjena na itavom nizu javnih linosti, kritikih listova i dogaaja. Sastoji se od sljedee etiri faze:
Shkelzen Maliqi, albanski intelektualac, vidjeti e jasnu liniju manipulacije oko karaktera promjena i oko njihovog dogovorenog obima, koji srpsko rukovodstvo oito od poetka nije imalo namjeru potovati i na kraju ga je sasvim izigralo...Vi znate da je zavrnici ustavnih promjena prethodila plima izvanrednih sjednica, saopenja i slino, da bi na kraju sam Ustav bio izglasan u vrijeme izvanrednih mjera, hapenja dijela najistaknutijih rukovodeih kosovskih struktura, pritisaka na pokrajinske delegate da dadu suglasnost na promjene i sl. (4.4.1989.: 11.).
223
154

Prvo: izbor atraktivnog (potencijalnog) neprijatelja. Drugo: sinhroniziran medijsko-politiki i forumskopolitiki napad (s jasno artikuliranom optunicom i potjernicom). Trea faza: sinhronizirana medijska demonizacija i mitingaka radikalizacija optunice. etvrto: sinhronizirani politiki, medijski i narodni zahtjevi za legitimizaciju nasilja i represije (odmazdom ili kaznom: smjenjivanje, hapenje, ubojstvo). Da bi ta metoda funkcionirala, javnosti treba to due (po mogunosti trajno!) uskratiti informaciju o emu se zapravo radi. A kao supstitut ponuditi vlastitu interpretaciju onoga to se dogodilo (nipoto nije sluajno to se polemike s neprijateljima nikad ne vode tamo gdje bi se logiki trebale voditi, ve na domaem medijskom terenu). Ta metoda nije, naravno, ni nova ni originalna. Ona je prakticirana u svim autoritarnim, totalitarnim i despotskim politikim reimima i procesima: faizmu, staljinizmu, makartizmu, kulturnoj revoluciji, bijeloj knjizi, te u hrvatskom masovnom pokretu (70-ih) i srpskom masovnom pokretu (80-ih) (4.4.1989.: 20.).

Bez obzira je li ova interpretacija tona ili ne, ona po nainu interpretacije svakako spada u teoriju zavjere jer nastoji otkriti pozadinsku strukturu neprijateljskog medijsko-politikog djelovanja. Zanimljivo je da nastaje kao reakcija na slian oblik itanja koji tekst ovog autora takoer stavlja u kontekst sinhroniziranih napada lista Danas, Cankarjevog doma, Mladine, hrvatskog i slovenskog rukovodstva te kosovske kontrarevolucije na Srbiju, srpstvo i Jugoslaviju. (ibid.), to je autoru pribavilo etiketu veleizdaje i sudjelovanja u zavjeri. Nadalje, razloge za veliku proizvodnju neprijatelja od strane srbijanskog reima autor pronalazi u njegovoj utemeljenosti na dominaciji i sili, koji zbog toga pati od manije proganjanja (21.). Takoer, za takav je reim funkcionalno postojanje stvarnih ili izmiljenih neprijatelja jer im je to osnovni izvor moi i legitimiteta. Stoga se koristi medijskim demoniziranjem neprijatelja u moralnom i politikom pogledu. Takva se tehnika etiketiranja smatra izrazom staljinizma i povezuje sa staljinistikom propagandnom literaturom, a krajnja funkcija joj je legitimizacija institucionalnog nasilja. U situaciji krize i kosovske tragedije, autor smatra kako se ovaj proces masovne manipulacije ugroenou raspodjeljuje na razliite oblike neprijatelja na sljedei nain:
Albanci ugroavaju Srbe biologijski i fiziki (raanjem, tjeranjem, nasiljem, ubijanjem). Slovenci ih ugroavaju ekonomski i politiki (prodajom skupe robe, eksploatacijom i politikim pluralizmom). Hrvati ih naprosto mrze i ugroavaju religijski i kulturalno (jezinim i inim separatizmom, asimilacijom Srba u Hrvatskoj i sl.), a Evropljani (pogotovo oni iz srednje Evrope) ugroavaju ih civilizacijski, politiki, ideologijski i inae. Zavjera je, dakle, univerzalna i sveopa. A takvu zavjeru i veleizdaju treba sprijeiti svim sredstvima: institucionalno i vaninstitucionalno, zakonski i protuzakonski, legalno i nelegalno, argumentirano i neargumentirano.

Sve uestaliji pritisci i prijetnje izvanrednim stanjem i u drugim republikama dole su do izraaja i na sjednici CK SKJ o Kosovu u svibnju 1989. godine, shvaene
224

kao dva oblika manipulacije srbijanske partije. Jedna vrsta manipulacije bili su napadi na sve one koji se suprotstavljaju izvanrednim mjerama ili upozoravaju na njihove posljedice, koje po logici raanja mrnje iz straha umnoavaju broj neprijatelja (23.5.1989.: 11.). Kao prava funkcija napada smatra se osiguravanje odranja izvanrednog stanja na Kosovu, koje bi se dodatno potenciralo i izazivalo kako bi se njime legitimirala vlastita radikalna pozicija svaki put kad se naie na otpor iz drugih republika. Druga vrsta manipulacije jest iitavanje i optuivanje istih separatistikih procesa u drugim republikama, koja se tada oitovala u svojevrsnom verbalnom juriu na Sloveniju (ibid.) i implicitno prijetila istim mjerama. Stoga e srbijanski delegati zahtijevati...
...da se sazove posebni plenum s temom o situaciji izazvanoj javnim djelovanjem separatistikih snaga i mjerama koje valja poduzeti u vezi s tim, tvrdei da odreene snage u Sloveniji, slino onima na Kosovu, svim sredstvima izazivaju izvanredno stanje da bi onda odgovornost prebacile na vojsku, dravne organe i naroito rukovodstvo Srbije (ibid.).

Sueljavanje ovakvih koncepcija sa slovenskima i onima iz drugih republika oekivat e se i u budunosti i to u zaotrenijem obliku, kao pokazatelj pravih namjera srbijanske politike...
...zato jer agresivnost onih kojima je ujedinjenje republike bilo tek prvi korak ima nevjerojatnu akceleraciju koja otvara oi i onima koji prije nisu htjeli vidjeti kuda sve to skupa smjera. Kao to se prije koristilo Kosovo, a da za njegovu duboku tragediju zaista nita nije uinjeno, tako bi se sada iskoristila Slovenija da bi se oktroirao ustav, samo sad vie ne republiki nego savezni. Poto je teko vjerovati da se radi o tolikim zarobljenicima pristranosti i iskljuivosti, mnogo je vjerojatnije da se radi o istom scenariju koji je jednom koristio Kosovo, a sada, kada je ta karta potroena, vjetom je manipulacijom pronaena druga, kojom e se, branei tobo Jugoslaviju od mrskih slovenskih i hrvatskih separatista, za sebe rezervirati mjesto garanta jedinstva i cementa za betoniranje novog ustrojstva Jugoslavije. U tom dugoronom i razraenom scenariju Kosovo bi opet moglo biti iskoristivo u vrijeme odravanja skore proslave obljetnice kosovske bitke kada e se na podruju oko koga se sada podiu emocije proglaavajui ga duom srpskog naroda i oduzimajui tako pravo drugima koji tamo stoljeima ive da ga osjeaju svojim dijelom i svojom prisnou, sliti stotine tisua, vie od milijun onih koje e prije svega voditi nacionalni mitovi i euforije. Bit e to ozbiljna kunja i za jo bolno ranjivu duu kosovskog naroda, a moda i za teko odrivu stabilnost cijele zemlje. O toj opasnosti kao da jo nitko ozbiljno ne razmilja (ibid.).

Ovakva e percepcija srbijanske politike sve vie jaati, tako da e se i sudski proces Vllasiju i 14-orici otvoreno smatrati montiranim procesom (npr. 7.11.1989.: 8.). Slovenija e ostati najisturenijom metom srbijanskog izvoza nestabilnosti, naroito nakon usvajanja amandmana suvereniteta (ibid.), no i druge republike nee biti
225

poteene napada i medijskih lineva. Tako e Hrvatska biti stavljena na optueniku klupu zbog mirnodopske varijante genocida nad Srbima a Bosna i Hercegovina radi pritajenog tetoenja islamskog fundamentalizma (9.). Posljednju e potresati mnogobrojne afere, meu kojima i ona sa srbijanskim bezbednjacima koja e biti egzemplar kreiranja scenarija izvanrednog stanja, ije e se istraivanje o navodnom iseljavanju srpskog ivlja s teritorija BiH (ibid.) pokazati isfabriciranim, odnosno najobinijim meurepublikim pijuniranjem. U kritici koncepta tree Jugoslavije i zalaganju za raskrinkavanje regresivnih snaga Prvog decembra, koje nastoje neustavno, putem referenduma donijeti novi ustav, te agresivno prekrajati...pa ak i razbijati Jugoslaviju (26.12.1989.: 19.) zapaeni e biti tekstovi Zdravka Tomca. Ovaj autor smatrati e kako je zapravo rije o separatistikoj politici koja e u sluaju ako ne uspije pokuaj uspostavljanja Tree Jugoslavije...[nastojati je] razbiti, hvatajui to vei teritorij za svoju nacionalnu dravu. (ibid.). Kao poseban okida razotrkivanja ovih snaga navodi slovenske promjene ustava koje su za snage Prvog decembra bili crvena krpa koja ih je toliko izazvala da su do kraja pokazali svoje krajnje ciljeve (ibid.), uvevi ekonomsku blokadu kako bi destabilizirali Sloveniju te silom promijenili njeno rukovodstvo. Okosnicom i metaforom cjelokupne srbijanske politike u ovom razdoblju dri se njen lider, Slobodan Miloevi, ije se prijetee djelovanje nastoji portretirati u svjetlu dotadanjeg razvoja i predvianja njegovih buduih poteza. Tako se smatralo da je na politiku pozornicu doveo dvojnost u obliku slobode i straha (7.2.1989.: 11.) na koju je u ruenju birokratizma nacionalizmom nadovezao dva kljuna vanplenumska argumenta:
...dirigiranu tampu i masu koja dirigira. Meutim, sve bi se to ubrzo iscrpilo da on nije pokazao izuzetni dinamizam partijskog menadera i uvijek vukao potez vie. I dok su se drugi koprcali u teoretskim samoispitivanjima: jesu li recimo mitinzi ovo ili ono, je li onakvo pisanje demokracija, Miloevi je svoje dijalektine adute umjeno prakticirao i potpuno legalizirao. tampa je hranila masu, a masa bodrila tampu, Slobodan je postao sloboda i sinonim za Srbiju. Dirati Miloevia znailo je igrati se s pravom Srbije na vlastitu sudbinu i opasno hazardirati (ibid.).

Miloevi se smatra mastermindom srbijanske politike koji je objelodanio program Memoranduma i Francuske 7. (ibid.), s retorikom jednostavnih crno-bijelih razlika kojima se proizvode neprijatelji u obliku neprincipijelnih koalicija, oportunista, kontrarevolucionara, zagovornika razdora, mrnje, genocida (4.4.1989.: 28.) itd. i s
226

uvjerenjem da su u ostvarivanju pravde i istine i uklanjanju neravnopravnosti dozvoljena sva sredstva. Njegova se politika dri suprotstavljenom pravnoj dravi, njenim naelima i normama, koja proceduru smatra cjepidlaenjem i opasnou jer sadri sitne i krupne zamke, mala i velika lukavstva, intrige i smicalice (ibid.). Rije je o revolucionarnoj politici koja se prakticira kao da su joj doputena sva sredstva, dok se drugima licemjerno osporava bilo kakvo suprotstavljanje, pa bilo ono institucionalno i zakonito. Nacionalnu homogenizaciju uspostavlja na problemu Kosova 155 i njegovom generaliziranju na poloaj srpskog naroda u Jugoslaviji, koje je najjednostavnije objasniti tada putem postojanja organizirane antisrpske koalicije (30.). Na tragu Memoranduma, ije je teme Miloevi u svojim govorima varirano, definitivno rjeenje srpskog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji ne rjeava se tek ujedinjenjem Srbije, ve zahtijeva bitno mijenjanje federativnog ureenja i ukidanje sadanjih prava republika, uz znatno jaanje centralizma i prelaska na konstituciju Jugoslavije na principu jedan ovjek, jedan glas i jedan lan SK jedan glas (11.4.1989.: 27.) to je zapravo put u uspostavljanje hegemonije srpskog naroda u Jugoslaviji. Takvu e predodbu samo pojaati Miloeviev govor na Gazi-Mestanu, dodajui joj strah od krvoprolia koji bi mogao izazvati njegov totalitarni scenario (22.8.1989.: 32.). Pred kraj godine, povodom dvogodinjice 8. sjednice CK SK Srbije, iz njene perspektive e se rekapitulirati dotadanja Miloevieva politika. Smatra se da je 8. sjednica promovirala metode politike borbe koje prednost daju agresivnosti, sinhronizaciji nastupa pripremljenih diskutanata, neprestanom optuivanju i traenju neprijatelja izvan kruga svojih istomiljenika i pripadnika svoje nacije. (24.10.1989.: 13.) Takve metode postupno e se uspjeno seliti na sjednice CK SKJ i u svakodnevni politiki ivot, tako da e se tadanja politika stvarnost smatrati loginim slijedom koji proizlazi iz duha 8. sjednice (ibid.). Kao idejna osnovica njegove politike ponovo se naglaava Memorandum i njegovo implicitno podravanje, koji je dobio punu legitimnost u javnosti budui da su njegove ideje ponavljali kljuni ljudi partije, drave, medija i intelektualci Srbije, regrutirani nakon
Vezu kosovopoljskog Odbora za protestna okupljanja i srbijanske vlasti, za koju se dominantno smatralo da je izravna, pisao je Hudelist u svojoj knjizi Kosovo bitka bez iluzija. U intervjuu listu Danas ovaj se autor suprotstavio percepciji kako je Odbor bio samo transmisija Slobodana Miloevia, no ukazuje na drugaije modalitete njihova dosluha (16.5.1989.: 25.).
227
155

istki koje je iznjedrila 8. sjednica. Nadalje, ostvarenjem memorandumskih planova oekivao se prestanak preutnog saveznitva s opozicijski orijentiranom inteligencijom te njihova zahtjeva za politikim pluralizmom te opeg zahtjeva za rjeavanjem ekonomskih problema. No, do kraja godine, Jugoslavija e, uz Rumunjsku biti jedina zemlja u Europi s izvanrednim stanjem, politikim procesima, politikim zatvorenicima, i sa znatnom dozom samozavaravanja i zatvaranja oiju pred nadiranjem neostaljinizma iz Srbije u kojoj se lokalni Ceausescu jo voli koji je spreman na sve u zaluivanju i manipuliranju narodom (26.12.1989.: 12.). O tome je ve uvelike bilo znakova u politikoj mobilizaciji Srba u Hrvatskoj koji e zadobivati status trojanskog konja Miloevieve politike 156 .

Slovenska nacionalna mobilizacija i sukob s JNA i Srbijom


Slovensko nacionalno buenje odvijalo se na tri kolosijeka. Zapoelo je s nacionalistikom inteligencijom u asopisu Nova revija i njenim prilozima za nacionalni program. Razvilo se kroz pokret mladih, okupljenih posebice oko Mladine, iz ijeg e sukoba s JNA proizai suenje etvorici, koje e proizvesti izrazitu nacionalnu homogenizaciju u Sloveniji. Dalje e eskalirati u sukobu slubene politike Slovenije sa Srbijom, to e nakon donoenja amandmana na slovenski ustav i onemoguavanja mitinga istine u Ljubljani rezultirati gospodarskim ratom sa Srbijom. Sve faze ove mobilizacije sadravale su specifine zavjerenike ideje koje su, ini se, znatno utjecale na politike poteze suprotstavljenih aktera ovih zbivanja. Razmotrimo svaku od ovih faza, onako kako su, sukladno informacijama u javnosti, percipirane iz hrvatske pozicije. Kao jedan od projekata rasapa Jugoslavije, doivljeni su prilozi za slovenski nacionalni program, koje je grupa autora, okupljena oko slovenskog asopisa Nova revija, objavila u njegovom 57. broju, 1987. godine. jugoslavenske zajednice negiranjem NOB-a, Nazvan je slovenskim socijalistike revolucije, Memorandumom, kojim nacionalisti i graanska desnica u sutini nude razbijanje samoupravljanja i nesvrstavanja, napadanjem JNA, dok se s druge strane nudi izmirenje s izdajnicima i Katolikom crkvom (usp. 10.3.1987.: 32.). Ovaj
156

Kako se doivljavala njihova mobilizacija obradit emo u poglavlju o pobuni Srba u Hrvatskoj.
228

antikomunistiki, antisocijalistiki i antijugoslavenski eksces Milan Kuan oznait e programom ija su pitanja lana, koja zajednicu vraaju natrag, u diobe i bratoubilake obraune (17.3.1987.: 29.). Mitja Ribii, tada lan Savjeta federacije izravno e usporediti sadraj Memoranduma i novorevijskih priloga:
...jednako [im je] inzistiranje na tom nacionalnom identitetu i ambicija da se radi neki antiprogram Programu SKJ. Zatim teza o ugroenosti nacije tamo srpske, ovdje slovenske takoer ista. Antikomunizam i tamo i ovdje. Ali uz te slinosti postoje meu njima i neke razlike koje zapravo predstavljaju samo dvije strane Janusova lica. U srpskom prijedlogu, koji je u grubom smislu nacionalistiki kao i slovenski, vie je unitaristikohegemonistikog, a u slovenskome vie separatistikoga. U zajednikom inzistiranju na ljudskim slobodama i demokraciji radi demokracije Memorandum ima vie kozmopolitski, liberalistiki pristup. Prilozi nude klerikalizam i katoliku etiku...I jedan i drugi dokument imaju, pogotovo u sadanjoj ekonomskoj situaciji, svoju tenju, svoju ideoloku osnovu, svoje saveznike u bazi, i jedan i drugi stvaraju konfuziju u ideolokom smislu, kompromitiraju one snage koje bi zaista mogle da nas vode naprijed... (7.4.1987.: 7. 8.).

Spor oko pravne kvalifikacije pisanja Nove revije izbit e na relaciji slovenskog i saveznog javnog tuitelja, gdje e prvi odbaciti krivinu prijavu - za napad na ustavno ureenje, pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog ureenja i udruivanje radi neprijateljske djelatnosti - protiv autora i urednika spornog broja asopisa. Uzete zajedno, ove pravne konstatacije terete novorevijsku grupu za zavjeru protiv ustavnog poretka SFRJ, iz ega proizlazi da je u saveznom tuilatvu postojala teorija o zavjerenikom djelovanju ovih autora, iji je rezultat spomenuti broj asopisa. U ovome sporu samo urednitvo Nove revije udilo se kako je mogue da je toliko burnu reakciju vlasti proizveo asopis s nakladom od 3500 primjeraka koja izlazi na jeziku kojim govori neto vie od osam posto graana SFRJ. Iz ove logike prevelike osjetljivosti slijedilo je pitanje nije li optuenik u ovome sporu zapravo Slovenija, gdje se saveznom pravosuu diktira iz odreenih politikih krugova u Beogradu (usp. 16.6.1987.: 23.). S druge strane u pojedinim beogradskim listovima pojavile su se kritike kako Nova revija ne nastupa sama, ve da iza nje stoji slubena slovenska politika (26.1.1988.: 14.). Uz provokaciju s podmetanjem nacistikog plakata za tadanji Dan mladosti, od strane umjetnike grupe Novi kolektivizam, za neprijateljsko djelovanje protiv JNA optuivat e se slovenski listovi Mladina, Katedra, Tribuna, Teleks i Nova revija. U sreditu pozornosti uskoro e se nai list Mladina nakon otkrivanja planova o vojnopolicijskom puu u Sloveniji 1988. godine.
229

Nakon intervencije slovenskog rukovodstva da se ne objavi lanak o popisu Slovenaca koje je JNA planirala uhititi u sklopu planiranog pua, predsjednitvo SFRJ e Mladinino pisanje oznaiti kao klevetniku kampanju i da je zapravo rije o napadu i politikoj uroti protiv JNA i njenog rukovodstva, protiv Predsjednitva SFRJ kao najvieg organa rukovoenja i komandiranja oruanim snagama SFRJ i protiv...ustavnog ureenja (31.5.1988.: 27.), dok e beogradski i armijski tisak time potkrepljivati ve otprije prisutne tvrditi kako je ovaj sluaj samo simbol jedne politike koncepcije i odnosa u Jugoslaviji (17.), odnosno da je Mladina samo puki izvrilac naloga mnogo monijih struktura u SR Sloveniji koje provode specijalni rat protiv JNA (1.3.1988.: 25.). U tom smislu e tadanji savezni sekretar za narodnu obranu Branko Mamula smatrati da su ciljevi tog specijalnog rata uklanjanje JNA s politike pozornice kako bi se formirale nacionalno homogene vojne jedinice, izazivanje unutararmijskih idejnih i drugih trvenja kako bi se razbilo njeno jedinstvo, demotiviranje mladih ljudi za vojni poziv i usaivanje uskog nacionalnog patriotizma kao i izbacivanje JNA iz suradnje s oruanim snagama nesvrstanih zemalja. U Sloveniji e se navedeni potezi predsjednitva SFRJ u najmanju ruku doivljavati kao manevar zastraivanja. 31. svibnja uslijedit e uhienje Janeza Jane, Ivana Bortnera i Davida Tasia, a zatim i Francija Zavrla. U poetku sluaja u ii interesa bio je Janez Jana, a sumnjiv postupak vojnih vlasti oznaavao se kao obraun s Janom, te nazivao slovenskom 8. sjednicom (14.6.1989.: 15.). Tome je svakako pridonosilo i mijenjanje optunice, kao i otezanje s informiranjem javnosti o karakteru inkriminirajueg vojnog dokumenta s oznakom tajnosti, zbog kojeg su izvrene aretacije (16.). Visoki partijski krugovi naelno e podrati stavove CK SK Slovenije, koje e nastojati sluaj uiniti predmetom neovisnog pravosua i suprotstaviti se idejama nekih medija o kontrarevoluciji, specijalnom ratu i masovnom nacionalistikom pokretu protiv Jugoslavije i JNA (5.7.1988.: 12.). Osim toga, smatralo se kako je na sjednici CK SKJ krajem lipnja 1988. godine i novoizabrani partijski predsjednik Stipe uvar pokazao razumijevanje za situaciju u Sloveniji, no o ovoj aferi jasno se odredio u smislu da antisocijalistike i nacionalistike snage dobro znaju to ele

230

postii, stavljajui na optueniku klupu upravo JNA, jer znaju da dok je ona tu ne bi mogle ni sruiti socijalizam, ni razbiti Jugoslaviju 157 (13.). Suenje slovenskoj etvorici, koje se odravalo u Ljubljani, mimo zakona SR Slovenije i k tome na srpsko-hrvatskom jeziku prouzroit e do tada najvee slovenske demonstracije u Ljubljani. U naim izvorima pronalazimo sljedei oblik kontekstualizacije slijeda politikih zbivanja, napisan povodom izreenih presuda, koji suprotstavlja slovenske demokratske inicijative reakcijama konzervativnih uvara Jugoslavije.
Gibanja na slovenskoj drutvenoj i politikoj pozornici ve su due vremena pod lupom ostatka Jugoslavije. Nastojanja slovenske alternative nisu ostala bez simpatija: zatita okolia, pojedinana autonomija, deideologizacija, nezavisno sudstvo...Ali bilo ih je (a i sada ih je) manje u odnosu na one koji su na takve ideje gledali s podozrenjem, sumnjiavo vrtjeli glavom, rijeeni da ih prvom prilikom stave pod prismotru....Generalizacija je najei sud. Tako se i dogodilo da je nakon gafa s NK-plakatom na sramni stup podvale i izdajstva stavljena cijela slovenska alternativa, svi slovenski civilisti da bi na koncu kopljima kritika bili dohvaeni i nebudni slovenski rukovodioci. Kada su se pojavile i anakrone teze Nove revije i poele mnoiti prie o principu samoopredjeljenja sumnja se protegla i na cijeli slovenski narod. Poele su glasine o separatizmu, slovenskom sebinjatvu i eksploataciji juga. Histerini oblak je za tren prohujao Jugoslavijom...Ali to nije sr slovenskih demokratskih inicijativa. To je samo njihov pljeva. E sada je pitanje da li su se uvari Jugoslavije uplaili pljeve pa onda od nje nisu mogli vidjeti jezgro koje je skrivala, ili su ih namjerno zamijenili, da bi mogli viknuti: Hanibal ante portas!...injenica je da se suenje uklopilo u napade na pojedine slovenske inicijative, da je ono na neki nain crescendo tih napada (to jo ne mora znaiti da ima veze s njima) (2.8.1988.: 16.).

Protiv izvrenja presude protestirat e Drutvo slovenskih pisaca poetkom 1989. godine a nakon uhienja Janeza Jane, 8. svibnja se u Ljubljani dogodio narod. Slovenija se tog tjedna ponovno ustalasala, uvjerenija no ikada prije da je suenje pred ljubljanskim Vojnim sudom uinak mutne pekulacije na politikoj burzi (16.5.1989.: 11.). Po rijeima reportera protestni skup pod geslom sloboda etvorice sloboda za sve nas izrodio se u ponajbolji primjerak antibirokratske revolucije (ibid.). Sa zbivanjima na ovom skupu dogodila se svojevrsna diferencijacija, odnosno podvajanje izmeu omladinskog establimenta i politike alternative, prvenstveno u pogledu metode borbe za slovensku etvoricu. Po tonu i
Negdje u isto vrijeme general Kadijevi e ovaj sluaj upotrebljavati kao egzemplar specijalnog rata protiv JNA koju e karakterizirati kao bezono iskonstruiranu priu o vojnom puu, odnosno zamjenjenu tezu po kojoj se protiv pojedinaca za koje se osnovano sumnja da su poinili krivino djelo odavanja vojne tajne vodi istrani postupak zbog njihovih politikih uvjerenja. (28.6.1988.: 25.).
231
157

dominantnom sadraju ovaj skup imao je prije svega znaenje nacionalne homogenizacije a na stradalnitvu etvorice generalizirale su se ideje o nacionalnoj ugroenosti.
Slino kao to se u Srbiji u posljednje vrijeme servira teza o ekonomskom izrabljivanju, pa bi tamo, kao, tekli med i mlijeko samo da im se struja plaa po odgovarajuim cijenama...tako se isto danas u Sloveniji plasiraju teze o eksploataciji te sjeverne republike koja bi po svojoj ekonomskoj i demokratskoj razvijenosti danas, kao, bila meu naprednim zapadnim svijetom da joj na nogama nisu utezi lijenog i demokratski neprosvijeenog Balkana (9.).

Na skupu e se itati opozicijska Majska deklaracija u kojoj se zahtijeva dravna neovisnost u konfederaciji, koju e u Srbiji proglasiti udarnom razbijakom pesnicom zemlje (10.). No srbijanske optube za separatizam Slovenije, pa i Hrvatske, komentirati e se u Hrvatskoj kao zamjena teza one republike koja je rukavicu konfederativnog ponaanja bacila u lice cijeloj Jugoslaviji jo na 17. sjednici CK SKJ a takvo nastupanje Srbije objanjavalo se trima razlozima. Prvi je odvraanje panje od vlastitih istih postupaka metodom dr'te lopova. Drugi je kompromitiranje svih ideja koje bi dole iz Slovenije, ma kakve one bile, a trei stvaranje atmosfere u kojoj bi uvoenje izvanrednih mjera bilo sasvim logino (ibid.). Time je ovaj skup nesvjesno funkcionirao kao Miloevieva peta kolona, a razvijanje nacionalnih zastava zapravo upadanje u zamku politike kojoj je potrebno izvanredno stanje (ibid.). U tom je smislu znakovit i zakljuak Jelene Lovri o uklapanju ovog mitinga u kontekst nacionalne strategije pogoranja meunacionalnih odnosa.
Tako sasvim odreena politika koja prieljkuje i naruuje izvanrednost za sve osim za sebe i koja je iz sasvim prepoznatljivih razloga destabilizirala pokrajine, sada radi na tome da Sloveniju i Hrvatsku dovede u pozicije ogranienog suvereniteta ili da im na jugoslavenskom planu vee ruke time to e Sloveniju optuiti za separatistiku ujdurmu a Hrvatsku dovesti u inferioran poloaj potencirajui u nje osjeaje historijske, ali danas sasvim besmislene krivnje. To to trenutno udar na Hrvatsku nije u prvom planu samo je stvar taktike koja dobro zna da se prst po prst lake daje. (11.).

Osim podrke albanskim rudarima u Cankarjevom domu u veljai, incidenta s golemim uvredljivim grafitom na ljubljanskoj pravoslavnoj crkvi i zahtjeva za zatitom Srpske drave od antisrpske vjerske hajke u Sloveniji (12.9.1989.: 28.), atmosferi sve vee netrpeljivosti izmeu Slovenije i Srbije doprinijeti e slovenske Temeljne ustavne listine, kao i njihova kritika i postupci iz Srbije. Mitja Ribii, ugledni slovenski
232

politiar, tada ve u mirovini, smatrati e kako nije rije o sukobu Slovenija Srbija, ve o sljedeem scenariju:
To je pojednostavljivanje. Ali je tono da je tab u Srbiji pokrenuo iroku kampanju da se ne prihvate slovenski ustavni amandmani. Uostalom, zar u odsutnosti predsjednika Predsjednitva SFRJ potpredsjednik nije sazvao sjednicu Predsjednitva, sjednicu SIV-a, sjednicu Skuptine, sjednicu CK SKJ. To je bila organizirana akcija pokrenuta pod parolom: Slovenija hoe da se otcijepi, hoe da mijenja ustavni sistem Jugoslavije. Scenarij je bio veoma jasan, a pokrenuo ga je centar te antibirokratske revolucije, za koju ja smatram da je najvea birokratska kontrarevolucija u posljednje vrijeme koja se desila u naoj zemlji (3.10.1989.: 14.).

Sljedei potez, miting istine iz Srbije, koji se trebao odrati 1. prosinca 1989. godine u Ljubljani, slovenske e vlasti zabraniti a hrvatske opstruirati otkazivanjem vlakova. Razloge ovakvom pohodu na Sloveniju vidjelo se kako u potrebi nove homogenizacije Srbije, koja je poela pucati po avovima preporodnog zajma i manipulacije referendumskim rezultatima za predsjednika Srbije, tako i u potrebi slamanja otpora u Sloveniji te demokratskih inicijativa koje dolaze iz ove republike. Percepcija kosovopoljskih organizatora mitinga i njihove politike instrumentalizacije od strane slubene srbijanske politike jo se vie iskristalizirala :
Ali se ovog puta moda bjelodanije nego ikada ranije pokazalo da su oni ipak tek ispostava, samo jedan, mada znaajan kotai u mehanizmu kojim se provodi politika to je u vie navrata, pa i s najvieg mjesta, pravodobno najavljena i objavljena Jugoslaviji tako da se danas teko pravdati kako se nije znalo. Jo prije godinu i pol dana, na 17. sjednici CK SKJ, Slobodan Miloevi je rekao da e Srbija svoje unutranje odnose srediti onako kako to ona eli, nikoga za to pitajui i bez obzira to tko o tome misli, a kad to obavi, s istim e se ambicijama okrenuti Jugoslaviji. Kasnije je samo, onom svojom uvenom izjavom o institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima, obnarodovao da e se pritom sluiti svim sredstvima, pa iako je to izgovoreno za govornicom najvieg partijskog foruma u ovoj zemlji, nitko mu tu namjeru nije doveo u pitanje. Na Gazi-Mestanu palo je i obeanje o oruanim bitkama. Nedavno je, u intervjuu stranim novinama, najavio da na 14. kongresu treba smeniti rukovodstva koja svaaju narode. Nita se, dakle, nije dogodilo kao iznenaenje, trebalo je samo pravodobno pogledati istini u oi... (5.12.1989.: 7. - 8.).

Takoer, ovakva srbijanska politika identificirat e se s onom koju je pred koju godinu Memorandum identificirao kao jednu od izvora vlastitih nevolja.
Politika koja se na grub nain izvozi iz Srbije vjerno ponavlja recepte iz vremena Kominforma, ne samo zbog staljinistikih procesa, nego i rjenikom i sadrajem poruka kojima se smjera pogaziti druge, tvrdei da narod ne zna kakvo im policijsko rukovodstvo stoji na elu, te na koncu izoliranjem i blokadom itavih republika. Zaista, bilo je teko oekivati da se taj scenarij, kojeg se danas stide i tamo gdje je nekad primjenjivan, sada reinkarnira u jugoslavenskoj zajednici koja je prije 40 godina bila njegovom rtvom. Mnogo je tee odgovoriti na pitanje tko su namjerene rtve srpske kominformovske zavjere: je li to samo Slovenija, ili se atakira i na Hrvatsku, moda se rui savezno rukovodstvo, ili se razbija Jugoslavija?. Hrvatsko partijsko rukovodstvo...smatra...da veliki scenaristi izoliranjem Slovenije, njenim uutkavanjem i onemoguavanjem, zapravo stvaraju situaciju u kojoj bi se 233

Hrvatska lake bacila na koljena...Primjenjujui klasinu separatistiku taktiku, koristei jugoslavensku retoriku, a radei protiv Jugoslavije, Srbija danas, pokreui akcije samo po svojoj mjeri, ne samo razbijajui jugoslavenski trini prostor, nego uvodei u njega i u druge sfere ivota ratnike manire, razbija danas Jugoslaviju a odium za to prebacuje na Slovence. Cilj, valjda, vie nikome nije tajna: formiranje velike Srbije (ibid.).

Reakcija srbijanskih vlasti bila je poziv na bojkot slovenskog trita a tamonja javnost je izrazito burno reagirala na zabranu mitinga. S prihvaanjem bojkota od strane srbijanskih poduzea zapoeo je pravi ekonomski rat.

U potrazi za hrvatskim nacionalizmom s kraja 80-ih


U vrijeme dominacije srpskog nacionalizma kao pokretaa glavnih politikih dogaanja u tadanjoj zajednici, teorije zavjera o hrvatskom nacionalizmu, koje dijelom nastaju na valu prethodnoga, u razdoblju od 1987. do kraja 1989. godine mogu se podijeliti u sljedee tri grupe. Prva se vezuje uz kritike hrvatskog nacionalizma od strane visokih partijskih krugova u Hrvatskoj, a odnosi se na jezinu politiku i tihi mar nacionalista kroz obrazovne i kulturne institucije (28.4.1987.: 29.), identificirane s poraenim snagama iz 1971.. Druga grupa teorija zavjera artikulirat e se kao kritika i redefiniranje pojedinih istaknutih partijskih linosti i cjelokupnog hrvatskog rukovodstva, u najveoj mjeri od strane srbijanskih politikih, medijskih i intelektualnih krugova, a prvenstveno na tragu njihova, koliko god mlakog, neslaganja s razvojem antibirokratske revolucije. Ove kritike i optube mogu se svesti na ideje o kontinuitetu separatistike politike prema Srbiji i asimilatorske politike prema Srbima u Hrvatskoj. Pored uoavanja jaanja razliitih klerikalizama, kao dodatna potkrjepa tj. izvor hrvatske nacionalistike politike, trea grupa teorija zavjera zapravo e i dalje potencirati otprije prisutne ideje o hrvatskom kleronacionalizmu i sprezi Katolike crkve s ustaama te njihove odgovornosti za zloine NDH u II svjetskom ratu. Iz toga e se dalje izvoditi zakljuci o transhistorijskoj genocidnosti hrvatskog naroda. Razmotrit emo diskurzivnu dinamiku svake od grupa ovih teorija zavjera. Pitanje naziva jezika i njegove politizacije imalo je svoju povijest prije aktualizacije u ovom razdoblju, posebice krajem 60-ih i poetkom 70-ih godina 20-og stoljea, kada je Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog jezika stigmatizirana kao
234

nacionalistiki in. Sredinom 80-ih takoer e se otvoriti rasprava o jeziku i kritike o stalno prisutnoj nacionalistikoj raboti u sredstvima javnog informiranja u pogledu forsiranja odreenih rijei, koje su tadanje kritiare podsjeale na povratak hrvatskog proljea. Takoer, kritiziran je i tadanji naziv jezika, hrvatski ili srpski, kao i odreena struna literatura, ija se rjeenja nisu poklapala sa stavovima CK SKH, to je kritiarima ukazivalo na tendencije raskidanja jezinog zajednitva (21.4.1987.: 36.). Za opstrukciju partijskih zakljuaka i separaciju hrvatskog jezika, Stipe uvar e optuiti neimenovane nacionaliste, jasno konstatirajui iz kojeg pokreta proizlaze:
Hrvatski je nacionalizam nakon 71. dobio po prstima, ali je ostao pritajen i ponovo se podmuklo iri...Djelovanje hrvatskog nacionalizma na podruju jezika ve je urodilo otrovnim plodovima. Strateki je pritom cilj, a na njemu se uporno i sistematski radi nakon 1971, ne vie na buan, ve na perfidan nain, raskidanje jezinog zajednitva hrvatskog i drugih naih naroda koji govore jednim, hrvatskim ili srpskim, odnosno srpskohrvatskim jezikom uz sve varijantske razlike...Hrvatski nacionalisti uporno se bore za poseban (nacionalni) hrvatski jezik. Da bi prikrili da oni neprestano proizvode i produbljuju incidentna stanja, optuuju svakoga tko upozori na to za unitarizam i antihrvatsku zavjeru...Oni sada stvaraju pritisak na javno miljenje da bi onemoguili provoenje nekih zadataka, proizalih iz Stavova. Pri tome separatistike tendencije objanjavaju pluralizmom politike i teorije o jeziku, konzervativne i tradicionalistike nacionalizme zahtjevima moderne civilizacije, a pokuaje asimilacije kao prirodno pravo naroda (ibid.).

Dakle, djelovanje nacionalista tumai se kao svojevrsno zaodijevanje demokratskim i intelektualnim ruhom i zamjenjivanje teza po logici napad je najbolja obrana. O jezinoj bitci, tj. prostoru jezika kao razbojitu za bitku, koja se vodi u jeziku i oko jezika, ali su joj pravi razlozi i ciljevi politikantski, pisati e i Milan Miri, knjievnik i lan Komisije za jezik pri Republikom komitetu za prosvjetu i kulturu, istiui pri tome kljunu vanost politikih u odnosu na strukovne aktere.
Danas je jasno da pojedini politiki utjecajni ljudi, govorei o tzv. jezinoj politici, govore iz neke druge nakane. Istine radi, treba rei da od iste bolesti boluju i ljudi struke, s obje strane dvolanog nam imena za jezik. I takvima znanstvena i znanstvena argumentacija slui za postizanje prije svega politikih ciljeva. Meutim, moje mi iskustvo kae da je takva namjera strukovnjaka manje opasna i manje u mogunosti da se ostvari. Ona dostie svoj cilj samo u sprezi bilo s institucionalnom bilo izvaninstitucionalnom politikom. Ona za struku postaje traginom kada ostvari tu spregu, a samo kominom kada ostane sama sa znanstvenom argumentacijom, bez ovako ili onako usaena politikog potpornja (9.6.1987.: 34.).

Najzapaeniju kritiku uvarovih optubi napisati e knjievnik Petar egedin u svojem otvorenom pismu, koje e zbog opstrukcije, a kasnije zabrane objavljivanja u hrvatskom tisku zadobiti status fantoma te neformalnim krugovima kolati javnou,
235

da bi s nekoliko mjeseci zakanjenja bilo objavljeno u emigrantskom tisku u Londonu. U listu Danas komentar e ovom neobjavljenom tekstu naglasiti egedinovo problematiziranje znaenja mjesta gdje je uvar izgovorio svoje optube, a rije je o Vukovaru, ija je Skuptina opine, 1964. godine podigla spomen-plou Vuku Karadiu s natpisom o sudionitvu u ratu za srpski jezik i knjievnost. Natpis e egedin interpretirati kao nacionalistiku insinuaciju na teritoriju Hrvatske, a uvarov govor kao politikantsku smicalicu s licemjernom maskom farizejskog bratstva i jedinstva (3.11.1987.: 37.). Na tragu optubi za hrvatski nacionalizam s posebnim znaajkama projekta raenog po pravilima specijalnog rata (21.4.1987.: 24.), uz pretpostavljenu pomo iz samog vrha CK SKH, nai e se te godine i film ivot sa stricem. S druge strane, tadanji e sekretar neizravno prozvane partijske centrale smatrati opasnim ako se sugeriraju teze kako nacionalizam u Hrvatskoj nije glasan zato to se infiltrirao na sva kljuna mjesta i zato to ga titi slubena politika, upozoravajui kako takve mnogobrojne tadanje optube idu na ruku onima koji nastoje dokazati nacionalizam hrvatskog rukovodstva i ustaku usmjerenost i orijentaciju hrvatskog naroda (25.). No, i dalje e se pojavljivati teze o infiltriranosti nacionalizma u kulturne i obrazovne institucije te jezinu praksu, kao i njegovo povezivanje s klerikalistikim snagama u Katolikoj crkvi (19.5.1987.: 11.). Povremeno e se u javnosti sline ideje pojavljivati sve do poetka 1989. godine. Tako e poetkom 1988. u opticaju biti ideja o Zagrebu kao pritajenom leglu hrvatskog nacionalizma, koji upravo die glavu (22.3.1988.: 29.), da bi Stipe uvar i u toj godini ponavljao svoje teze o njegovoj pritajenosti i podmuklom vrebanju prave prilike, koja je sve izglednija s razbuktavanjem srpskog nacionalizma (13.9.1988.: 19.). U prikazu njegove knjige, Socijalizam i nacije (1988.), okarakterizirane kao memento hrvatskog nacionalizma, dominirati e geneza maspoka, kao pretpostavljenog uporita tadanjeg latentnog hrvatskog nacionalizma i pandana tadanjeg srpskog masovnog pokreta. Osnovni razlozi njegova pojavljivanja bili bi po uvaru: birokratska institucionalizacija drutva koja je rezultirala osjeajem nemogunosti utjecaja na institucije, a to su ideolozi maspoka vjeto iskoristili i nadomjestili spontanim okupljanjima i militantnim ponavljanjem parola (ibid.); zatim potiskivanje nacionalnog osjeaja tj. stvaranje nacionalista putem propovijedanja da je nacija zlo u socijalizmu koje je utjecalo na
236

nastanak maspokovske protuteze o drugom hrvatskom preporodu (ibid.); infiltracija nacionalizma u SK pod firmom avangardizma i guenje unutarpartijske demokracije te stvaranje drugog centra politike moi i paralelne politike organizacije u Matici hrvatskoj; kao i nerijeeni problemi decentralizacije kapitala (ibid.). Osim analize pokreta iz 1971., opstojanje nacionalizma uvar e vidjeti u dijelu crkvene hijerarhije koja je preuzela ulogu Matice, dok e razloge tadanjeg tihog mara maspokovaca kroz institucije obrazovanja, kulture i zdravstva objanjavati kao strategiju koja im omoguuje prilike za masovne kontakte s graanima (20.). Ve tada postojat e neslaganje s ovom tezom koja e do poetka 1989. godine biti ironizirana u obliku postojanja nacionalistikog jezinog taba i tihog djelovanja tvoraca hrvatskog novogovora kroz legalne institucije (24.1.1989.: 42.). No, 41. amandman na ustav SRH o nazivu jezika i dalje e biti najintrigantniji (7.2.1989.: 40.) i plijeniti panju javnosti kao indikator osjetljivih meunacionalnih odnosa. Osim to je jedan od najboljih primjera politike funkcije jezinih oznaitelja u definiranju zajednice, koja se znaajno mijenja ovisno o prisutnosti nekoliko rijei, dobra je ilustracija kontrasta diskurza o nacionalizmu u odnosu na uzavrelu situaciju u Srbiji. Druga grupa teorija zavjera predstavljaju razliita prozivanja elnika SKH, najee iz Srbije, koja e kroz ovo razdoblje biti sve ea i sve ea to se masovni pokret u Srbiji sve vie irio. Poetno biljeimo reakcije na prozivanja triju lanova najueg rukovodstva Hrvatske, Celestina Sardelia, Antu Markovia i Dragu Dimitrovia u listovima Politika i Borba to e biti oznaeno kao proizvodnja sluajeva zbog nekih navodnih ranijih grijehova (6.10.1987.: 13.), no tada se nee izravno tumaiti u kljuu meunacionalnih sukoba, ve kao optube iz iste sredine. Jedan od prozvanih, tadanjih sekretar Predsjednitva CK SKH, Drago Dimitrovi uskoro e govoriti o pokuajima da se SKH i njegovo rukovodstvo skrenu s bitnih problema...i preusmjere u druge tokove. U tu svrhu, spominje kako se koriste tri vrste podmetanja SR Hrvatskoj:
Prvo je dobro poznati stereotip o tobonjoj nacionalistiko separatistikoj konstanti u SRH, pri emu se namjerno zaboravlja revolucija i sve rtve i pobjede koje je KPH izvojevala u zajednikoj borbi s drugim naim narodima i narodnostima...Drugo podmetanje... ide za tim da dokae kako se tu radi o ekonomskom grupaenju i uskim grupnim interesima, pri emu se eli zatititi poloaj i onemoguiti zakonsko djelovanje. Rije je, oito, o pokuajima destabilizacije odnosa i podupiranja nepovjerenja. Trea podvala odnosi se na tobonji separatizam u SR Hrvatskoj okrenutoj srednjoj Evropi. Cilj je toga otkriti kako zalaganje za trite, otvaranje prema svijetu i angairanje inozemnog kapitala jest zapravo specifina orijentacija nae republike protiv zajednitva SFRJ. To, 237

naravno, nije tono. Nemogue je ivjeti izolirano. Nikakve idejne ograde ne mogu zaustaviti procese povezivanja sa svijetom. Naa orijentacija na otvaranje i afirmaciju ekonomskih zakonitosti jest elja da nam svima bude bolje, da iziemo iz krize i krenemo stopama napretka, a ne da stagniramo i rezigniramo (12.4.1988.: 31.).

Optuivanje cjelokupnog partijskog vrha za nacionalizam - to e biti svojevrsno proirivanje ideja iz prve grupe teorija zavjera analiziranih u ovom poglavlju - iznijeti e knjievnik Goran Babi u otvorenom pismu Ivici Raanu, objavljenom u sarajevskom Osloboenju (24.5.1988.: 43.). No prava lavina napada sruit e se na Josipa Vrhovca koji e se, zbog kritike srpskog uz albanski nacionalizam na Kosovu, nai na crnoj listi antibirokratske revolucije, zajedno s politiarima iz Vojvodine i s Kosova, koje e mase prozivati na mitinzima u Srbiji. Na 16. sjednici CK SKJ srbijanski delegati e ga kritizirati za izjednaavanje srpskog i crnogorskog naroda s albanskim kontrarevolucionarima. Teke i diskvalificirajue ocjene dalje se nastavljaju u srbijanskom tisku, koji e izvlaiti stare grijehe, u smislu negativne izjave o prvoj Jugoslaviji, zabranjivanja filmova o emigrantskom terorizmu itd. ime se nastojalo re-konstruirati njegovo politiko ponaanje u smjeru poistovjeivanja s idejama ustakog pokreta (9.8.1988.: 11.). Takoer, Vrhovevo ime bit e najspominjanije na Kosovu, gdje e ga svrstati u antisrpsku koaliciju koja koketira sa separatistima i autonomaima i pripisivati mu ezopovski vokabular u smislu da kad govori nacionalisti, misli na rukovodstvo Srbije (16.8.1988.: 19.). Ova kritika dobiti e ire znaenje u okviru imaginarija o antisrpskoj koaliciji u kojem e Josip Vrhovec postati mea kontinuiteta nacionalistike politike KPH/SKH. U tom smislu e ga na skupu u SANU o Jasenovcu neki akademici smjetati u niz od Andrije Hebranga, preko Steve Krajaia..., pa do Josipa Vrhovca (29.11.1988.: 36.). Kao demoniziranoj osobi i negativnom politikom simbolu uskoro e mu se pridodati jo jedan simbol karakteristian za tadanje teorije zavjera iz Srbije, realiziran u paroli Vrhovec-Vatikan (21.2.1989.: 30.). Tadanji e glavni urednik Glasa koncila ivko Kusti, u listu Mladina izjaviti kako je takva konstrukcija udovina i jasan pokazatelj razine politike svijesti onih koji je upotrebljavaju. Nadalje, slijedom politikih zbivanja i sukoba u partijskoj sredinjici, do 20. sjednice CK SKJ, njen e predsjednik, Stipe uvar u Srbiji postati jedna od najomraenijih osoba. U hrvatskoj javnosti takva e se situacija prikazivati na nain koji govori sam za sebe:
238

Stipe uvar je prvi ovjek s tjeralice. Njegova koa je trenutno najcjenjenija, najblia iljku i najspremnija za dobo....U ovom trenutku on oliava sve zlo, on je demon koji zavjereniki i tajno radi protiv Srbije pa zato treba obaviti egzorcizam jugoslavenskog partijskog vrha. uvar je Belzebub, dijabolina spodoba (koja je samo prije nekoliko mjeseci bila dobrim duhom) koja eli posvaati Srbe i Makedonce, koja se protivi da pokrajine postanu deo Srbije, prilika koja satanski tajnovito dolazi na prevrat u Crnoj Gori. Vrhunac njegova paklenskog prijetvornitva jest zapravo da je zatitnik ustaa (31.1.1989.: 14.).

Ovakav model proizvodnje neprijatelja u industriji svijesti antibirokratske revolucije takoer se uoava i za druge politiare koji su joj se suprotstavljali, s razlikom u odnosu na prola vremena, kada se ekalo da netko prvo padne s funkcije da bi zatim zapoela nekrofilna arheologija (ibid.). U tada aktualnoj skupini demoniziranih spominjat e se Duan Dragosavac kao maspokovac i desna ruka Savke i Tripala, Tomislav Marinko i Branko Mikuli kao potomci ustakih predaka, Ivica Raan kao podupiratelj iredente itd. Takvome trendu raskrinkavanja nee izbjei niti tjednik Danas. Hajku na ovaj list njegov e glavni urednik komentirati ukazujui na mehanizam medijske proizvodnje neprijatelja:
U najveim novinama nae najstarije izdavake kue i televizijskim programima naeg glavnog grada ponovno je zaorio samounitavajui povik pakao to su drugi. Ta tuna navika da se uvijek bude prvi u bojnom pokliu dr'te lopova postaje ve dosadno zamorna, bez obzira to se ovom prilikom radi o mranim napadima na tjednik koji upravo itate...I dok se pred jednim elnikom javno mae zastavama bez socijalistikih oznaka, ipak se samo kod drugih trae faistike reinkarnacije. Tako i autore montirane optube da su tekstovi u posljednjem broju Danasa mraniji od napisa najekstremnijih ustakih novina u inostranstvu zapravo i najmanje zanimaju tekstovi u Danasu. To je tek obnovljeni poziv da takvu SR Hrvatsku treba konano sruiti svim revolucionarnim sredstvima (14.3.1989.: 27.).

Osim denuncijacije vodeih politiara, javni govor o ugroenosti i diskriminaciji Srba u Hrvatskoj pojaava se sa 1989. godinom. Takvim e se nacionalistikim manipulacijama, usporedbama stanja na Kosovu i u Hrvatskoj i providnim namjerama duebrinitva nad poloajem srpskog naroda u Hrvatskoj suprotstavljati Celestin Sardeli, tadanji ideolog SKH:
Istina je, u posljednje su vrijeme sve uoljiviji pokuaji dokazivanja neke navodne neravnopravnosti Srba u Hrvatskoj. ak se i rukovodstvo SRH optuuje za kontinuiranu asimilatorsku politiku prema Srbima. Pri tom se ne preza od manipulacija, lai i podmetanja. Jasno je to je cilj takvih nastojanja. Meutim, ne smije se nasjesti na te pokuaje i na njihovu logiku. Moramo govoriti logikom argumenata i injenica, a problemi koji postoje moraju se rjeavati. Naa je principijelna orijentacija i politika da se u svakodnevnom ivotu potvruju injenice da je SR Hrvatska jednako domovina i Hrvata i Srba kao i svih narodnosti koje ovdje ive (31.1.1989.: 12.).

239

Dakle, rije je o pokuajima destabilizacije i zloupotrebe etnike sloenosti u Hrvatskoj, koja se odvija u sklopu scenarija to gore, to bolje, pri emu realizatori tog scenarija maksimalno instrumentaliziraju socijalno-klasno nezadovoljstvo i ekonomsku nerazvijenost pojedinih krajeva u politike svrhe, pretvarajui ih u politike mobilizacije i politike pueve (ibid.), to se onda tumai kao stvaranje uvjeta za retrogradna i autoritarna politika rjeenja. Nakon podrke starotrkim rudarima i ve spominjane optube hrvatskog rukovodstva za veleizdaju, pojaava se percepcija kontinuiteta suludih generalizacija, blasfemija i predrasuda koje su se u kasnim 80-ima javljale u slijedu od genocidnosti naroda, preko neprincipijelne koalicije do pomaganja iredenti (21.3.1989.: 20.), na temelju kojih se politika zbilja definira kao luda vremena koja je, umjesto utnje, ve na prve znake trebalo zaustaviti. Cilj takve politike tadanji e sekretar CK SKH vidjeti u pokuaju diskreditacije Hrvatske kako bi joj se oduzeo legitimitet jugoslavenske sinteze ili inicijative, a njene sadraje - u kojima se hrvatsko rukovodstvo optuuje za separatizam i antisrpsku politiku neosnovanim, jer se Hrvatska definira i ostvaruje kao zajednika drava Hrvata i Srba u Hrvatskoj (28.3.1989.: 12.). Osim toga, reagirati e i na teoriju zavjere kako se separatistika orijentacija Hrvatske iskazuje i u njenom sudjelovanju u zajednici Alpe-Jadran, uoavajui nedosljednosti u argumentaciji ovakve interpretacije:
U pravilu, suoavanje s vlastitim rezultatima smanjuje prostor za manipulacije a verbalno obraunavanje s njima esto ima i suprotne efekte. Sluaj Radne zajednice Alpe-Jadran je toliko prizeman da ak ne ulazi u gornji kontekst. Konstrukcija da je to obnova Austro-Ugarske i razbijanje Jugoslavije je apsurdna. Interesantno je da autorima te kombinacije nije palo na pamet da se time razbijaju i Italija i SR Njemaka, Maarska i Austrija. Meutim, jo zanimljivije je da zaboravljaju kako smo sve nae uspjehe ostvarili u odnosima sa svijetom (NOB; suprotstavljanje Informbirou, nesvrstani) te da svaka nemogunost ukljuivanja u meunarodne odnose oznaava civilizacijsku ogranienost politike. Sline su manipulacije kratkog daha i zlurade tvrdnje kako hrvatska pomo Kosovu zapravo pomae separatizam to za, vjerojatno neeljenu posljedicu ima ugroavanje uvjeta za suradnju te nesigurnost ljudi da ulaze u poslove, jer i najbolje namjere mogu postati povod za diskvalifikacije. Pretjerana sklonost etiketiranju i osporavanju vue u izolaciju, a sve je to posljedica politike iskljuivosti i jednostranosti koja se skupo plaa (ibid.).

Ideje o antisrpskoj politici artikulirale su se i kao teza o postojanju osovine Pritina-Zagreb-Ljubljana (2.5.1989.: 13.) o kojoj e se sasvim razliito od prethodnog funkcionera oitovati tadanji predsjednik Sabora SRH, Anelko Runji,

240

istiui vrijednosno-moralnu dimenziju takvih, zavjerenikih interpretacija i politike koja iza njih stoji:
Pripisivati SR Hrvatskoj i njenom rukovodstvu saveznitvo ili nekakvu sklonost za iredentu mogu samo optereene psihe. U zemlji koja pretendira na demokratizaciju potpuno se drugaije razgovara. Oblikujmo zajedniku politiku, zajedniki rjeavajmo probleme, pa onda zajedniki snosimo i odgovornost. Uvredljivo je i nedopustivo da netko sebe izuzima, stavlja se iznad zajednike politike i institucija a postavlja se u ulogu suca i ocjenjuje tko je to napravio, to je dobro, a to loe (2.5.1989.: 13.).

S daljnjim razvojem dogaaja i sve eim optubama i objedama iz Srbije, koje se opisuju kao podmetanje kukavijih jaja i barana vatra iz svih oruja (21.) hrvatska slubena politika usporeivat e se s metaforom nasmijeenog pua koja je spora na kretanju, brza na povlaenju, troma na izvlaenju, hitra na uvlaenju (ibid.) i koja takvim neodreivanjem prema oitim napadima sve vie gubi legitimitet. Ovaj trend dalje e se nastaviti i pored inventure idejne fronte CK SKH, koja e uglavnom ponavljati istroene formule o pogoravanju meunacionalnih odnosa, gdje osim srpskog djeluje i hrvatski nacionalizam koji nastoji izolirati Srbe u Hrvatskoj, prikazati SKH i njegovu jugoslavensku sintezu kao logian slijed desetljeima voene antihrvatske politike. Takvo mlako i obranako ponaanje u javnosti e biti percipirano kao neprekinuta crta politikog mazohizma (30.5.1989.: 20.). Uhienje Jovana Opaia zbog pokuaja osnivanja srpskog kulturnog drutva u Hrvatskoj jo e jae potaknuti na teze o nacionalizmu u hrvatskom komunistikom establimentu. Ovim e povodom srbijanski intelektualci govoriti o nacionalistikim postulatima politike hrvatskih komunista koji se svode na nastojanje za etniki istom dravom u svrhu koje se provodi sistematska asimilacija Srba (12.9.1989.: 20.), pri emu e proirivati njen vremenski kontinuitet od Starevia i Franka, pa do uvara i Vrhovca (ibid.). To je, po ovoj interpretaciji perfidna i zloudna politika koja Srbe u Hrvatskoj proglaava nepouzdanima, kao one koji nastoje opstruirati hrvatsku nacionalnu politiku i stoga ih treba pretvoriti u poslunike, koji bi svojim novim mentalitetom postali vei Hrvati od Hrvata. Takoer, tu je i politika proizvodnje zaborava, koja je za ovakvo stajalite netom najizraenije bila iskazana u nesuenju Artukoviu za genocid. Jo jedan element takve lukavo smiljene i jo podmuklije izvedene politike stvaranja etniki istog prostora bilo bi koloniziranje Vojvodine, Slavonije i Baranje, putem koje se, kako sarkastino domee novinarski komentar, Srbe iz nerazvijenih krajeva Hrvatske preseljavalo u plodne panonske ravnice ne
241

zato to im se htjelo pomoi, to ih se htjelo otrgnuti bijedi i oskudici, odvesti s ustakih zgarita, nego zbog toga da ih se iz tih krajeva raseli, da ih se odvede da se ne vrate. (ibid.). Uz ove optube za zagovaranje frankovako-ustake politike likvidacije Srba u Hrvatskoj koja se proiruje na veinu drutvenih snaga (Bilandi, 2006.: 335.), u rujnu 1989. napokon prestaje hrvatska utnja. Otvoreno se proziva velikosrpska politika, kao i sudionitvo vojvoanskog rukovodstva u njoj 158 , a inicijalnim partijskim programom najavljuje se, izmeu ostalog, naputanje jednopartijskog monopola...i razvijanje politikog pluralizma (26.9.1989.: 11.). Slijedom daljnjih meurepublikih zaotravanja i odricanja legitimiteta partiji od strane alternative, do kraja godine e doi do obeanja prelaska na viestranaje i raspisivanja prijevremenih izbora za Sabor. Trea grupa teorija zavjera o hrvatskom nacionalizmu, ponavlja i dodatno razrauje teze o klerikalizmu, kleronacionalizmu te odgovornosti Katolike crkve za zloine NDH u II svjetskom ratu, od kojih posljednje dominantno dolaze iz Srbije. U kontroverzama dominiraju kao simboli kardinal Stepinac i konc-logor Jasenovac. S druge strane, uoava se smanjenje distance crkvenih krugova prema tadanjoj republikoj vlasti u omekavanju kritike ateistikog drutva, jaanje kritike centralistikih sila i nakana (27.10.1987.: 27.) a kasnije i otvoreno suprotstavljanje obnovljenim tezama o Katolikoj crkvi kao katalizatoru genocidnosti hrvatskog naroda (13.6.1989.: 13.). Kako je za poticaj na sumnju i pretpostavljanje politike provokacije u zategnutim odnosima izmeu drave i crkve trebalo tek nekoliko rijei zorno pokazuje sljedei sluaj. Poetkom 1987. godine, za manipuliranje novogodinjom izjavom kardinala Kuharia, na liniji bojovnog hrvatstva bit e optuen Glas koncila. Pripisat e mu se smiljena provokacija iskrivljavanja i isticanja onih kardinalovih rijei kojima je zaelio svako dobro kako lanovima Sabora i republike vlade, ...u vrenju slube i odgovornosti za napredak, ast i dostojanstvo hrvatskog naroda i svih
Vidi npr. istupe Celestina Sardelia na godinjoj konferenciji SK Vojvodine (Bilandi, 2006.: 337.) te na sjednici CK SKJ o priopenju vojvoanskog partijskog rukovodstva o kninskim dogaanjima koje je nazvao prividnom zabrinutou za ljudska i nacionalna prava s ciljem zagovaranja ogranienog suvereniteta SRH i uvoenja izvanrednog stanja i prinudne uprave (19.9.1989.: 7.). Takoer, na istom mjestu i iskaze Ive Druia o harangama iz Srbije s ciljem proizvodnje i ojaavanja antisrpskog raspoloenja u Hrvatskoj.
242
158

stanovnika na podruju Hrvatske 159 (3.2.1987.: 8.). Ovakvu podjelu Tanjug e protumaiti kao zalaganje za staru platformu nacionalne hrvatske drave, a Veernje novosti kao razbijake reenike sklopove (10.2.1987.: 24.), to implicira diskriminaciju ostalih etnikih skupina. U sklopu poboljanja odnosa izmeu drave i crkve u Hrvatskoj to bi dalje impliciralo i njihovo politiko pribliavanje, koje bi bilo jo sumnjivije upravo stoga to veina hrvatskih medija nije prenijela sporni dio izjave. Dodatnu potkrjepu ovakvoj liniji razmiljanja pruit e Veernje novosti izmiljenim razgovorom s tajnikom komisije Sabora za odnose s vjerskim zajednicama kojemu se pripisuje upozorenje da je rije o ozbiljnom politikom pitanju ako je itava naa strana...mogla da digne au za takvu Kuharievu platformu koja se, kako je naglaeno u Glasu koncila, ni po emu ne razlikuje od Stepineve (ibid.). Pod lupu medija takoer e doi i mise zadunice za Stepinca koje je tradicionalno vodio kardinal Kuhari, u kojima se uoavao pokuaj uspostave Stepinca kao nadideolokog simbola (17.2.1987.: 25.), uz daljnje neoitovanje o zloinu u Jasenovcu, to je posebice istaknuto nakon saznanja da je Kuhari jo 1978. posjetio logor Auschwitz (24.3.1987.: 21.). Zbog toga e se dovoditi u pitanje vjerodostojnost politike Kaptola. No takvi e stavovi biti ublaeni nakon tadanje Poslanice Biskupske konferencije Jugoslavije koja se shvaala kao ublaavanje kritike ateistikog drutva te usmjerenost na dijalog i konstruktivnija rjeenja (2.6.1987.: 25.). Nakon toga e uslijediti ukljuenje biskupa u rasprave o promjenama Ustava SFRJ u kojima e se nedvosmisleno opredijeliti protiv centralistikih sila i nakana (27.10.1987.: 27.). U ovom e ukljuenju u ustavnu raspravu i irim zbivanjima unutar crkve neki partijski ideolozi u Hrvatskoj vidjeti jaanje neoklerikalizma u sve tri dominantne konfesije u Jugoslaviji. Neoklerikalizmu se pripisuju nakane izdizanja religijskog svjetonazora iznad drutva i pokuaj afirmacije religijskih vrijednosti kao opevaeih, kako bi se nametnuli drutvu u cjelini, kako bi se osigurala pozicija vjenog policajca duha s pravom isticanja moralnog suda o svim aspektima ovjekovog ivljenja (15.12.1987.: 24.). No, takvom neoklerikalizmu pripisuju se i nastojanja za uspostavom pozicije politikog partnerstva, saveza i ojaavanja vlastite nacionalne politike birokracije u odmjeravanju snaga, u sukobima i pogaanjima s drugima u Jugoslaviji, pri emu se takav savez trai prvenstveno s nacionalistima (ibid.). Rije bi bila, po ovom
159

Istaknuo N.B. (op.a.).


243

tumaenju, o novom tipu duhovno-kulturne i politike hegemonije koji na religijskoj svijesti i vrijednostima nastoji homogenizirati cijeli nacionalni ili teritorijalni prostor (8.12.1987.: 30.), odnosno politikoj instrumentalizaciji religije. Osim toga, kritiku klerikalizma iz samih crkvenih redova napisati e uskoro don Luka Vinceti:
Klerikalizam je, slikovito reeno, samo prilika crkve (vlastite) a klerikalac je u njoj, kad ga se svue, jer mijenja mnoge odore, ovjek gole despocije i nita vie. Crkva mu je kabanica - i nita vie. Klerikalac (jer je iz klera) ima mnogo brae i sestara pod drugim kabanicama, a kako za kler nije briga o svjetskom, klerikalac je da bi opstao, uvijek u sprezi s nekim - i to je sve. Odatle s pravom kovanice: kleronacionalist, klerofaist, klerojugonacionalist, kleroetatist itd., istina, radi se o izrazima koji vrijeaju ui, i malo su nespretni, no boljeg opisa za te pojave za sada nema... Kako najbolje prepoznati klerikalizam? Hegemonijalne tenje su njegov kljuni put: od guranja ustranu katolikog laika, ili njegova vezanja iskljuivo uz svoje interese, kao produene ruke do nadvikivanja preko plota sa sebi slinima...Dobro je znati da je na dnu klerikalnog vrljanja kulturni primitivizam. Velike osobe u Crkvi, velike u svojoj kulturnoj osobnosti, nikada nisu bile klerikalno raspoloene (2.2.1988.: 44. 45.).

Paralelno s ovakvom kritikom (neo)klerikalizma, iz pera Vladimira Dedijera nastaje knjiga Vatikan i Jasenovac, okarakterizirana kao obimno tivo ne toliko dokumentarno koliko aprioristiko nalik na procese koji se vode samo zato da bi se potvrdile ve iznesene presude (17.11.1987.: 42.). Knjiga je ocijenjena kao jednostrana, povrna i bez dokumentarne potkrijepe, posebice u pogledu svoje glavne misli...
...da su Nemaka i Vatikan, uz podrku Musolinija, zajedniki odgovorni za genocid u Hrvatskoj u toku drugog svetskog rata te da je shodno tome Vatikan dojavio Katolikoj crkvi u Hrvatskoj da pomogne ustaama to se u konanici svelo na to da je jedan od zadataka svetenika bio da podstiu ustake jedinice na masovno ubijanje srpskih seljaka (43.).

Izostavljajui pri tome ikakvu informaciju o znatnom sudjelovanju katolikih sveenika u NOB-u te osuda zlodjela NDH iz visokih crkvenih krugova, ovakvo prikazivanje povijesti metodom pars pro toto smatralo se opasnom historijskom i politikom generalizacijom, koja se oituje kao nastojanje da se krivica naturi cijeloj katolikoj crkvi u tom vremenu (ibid.) putem tvrdnji...
...da je Katolika crkva glavni duhovni voa u ovim masovnim zloinima, odnosno, da su katoliki upni dvorovi i samostani u napadno velikom broju diljem zemlje odigrali ulogu organizatora ustake zavjere i predstavljali rasadita faistike propagande (ibid.).

Sutinom

cjelokupnog

pothvata

smatra

se

dokazivanje

genocidne

nastrojenosti Katolike crkve prema pravoslavnima tj. Srbima, koja ima tisuljetni kontinuitet, koji je za vrijeme drugog svjetskog rata u zaotrenoj formi izbio na
244

povrinu i koji, shodno toj ukorijenjenoj tradiciji, drijema i u aktualnom katolicizmu (ibid.). Funkcija joj je opravdavanje gologa aktualnog interesa stanovitih politikih snaga, to se razabire i u autorovom eksplicitnom obrazloenju zato se upustio u pisanje ove, politiki nimalo bezazlene, knjige:
Stigao je zahtev da se ispitaju zloini genocida, naroito verskog, u Hrvatskoj u toku drugog svetskog rata. Prispeo je i dodatni zahtev da se ispitaju sadanji uslovi ivota Srba u Hrvatskoj (ibid.).

Autor ove knjige takoer e reaktualizirati ideju nacionalistikih kadrova u hrvatskim povijesnim arhivima, tvrdnjama o njihovoj zatvorenosti i uskraivanju nekih originalnih dokumenata prilikom pisanja spomenute knjige, te spominjanjem istog iskustva povjesniara Antuna Miletia u pisanju trotomne zbirke Koncentracioni logor Jasenovac (vidi 12.4.1988.: 42. 43.), to se pokazalo netonim, ali u potpunosti sukladnim tada ve prisutnim tezama o tihom maru nacionalizma kroz institucije u Hrvatskoj. O poigravanju i pekulacijama o zloinu jasenovakim rtvama pisati e i polemizirati povjesniar Ljubo Boban, smatrajui, izmeu ostalog, kako se pitanje broja rtava, kao ono koje izaziva najvie nesporazuma, umjesto ozbiljnog pristupa esto pretvara u igru brojki s ciljem koji ne mora uvijek biti neposredno vezan s jasenovakim logorom. Pri tome tekoe u utvrivanju broja rtava neki koriste kao manevarski prostor (26.4.1988.: 37.) u kojem se sentimentalna dimenzija zloina podgrijava. U istom intervjuu Boban e kritizirati svojevrsnu metodu parcijalne istine kojom se pojednostavljeno prosuuju povijesni dogaaji, a kao primjer uzeti dokazivanja povezanosti kardinala Stepinca s reimom NDH, koja kad se primjeni na druge kontekste njegova politikog djelovanja moe dovesti do paradoksalnih zakljuaka:
Evo, pogledajmo ovaj niz informacija: donosi se, npr. slika Stepinca s ustakim funkcionarima i time se dokazuje povezanost Stepinca i ustakog reima. Meutim, tu povezanost nije mogue dokazivati samo takvim informacijama, samima po sebi. O tome treba kompleksnije suditi. Zatim, objavljuje se slika Stepinca s komunistikim rukovodiocima. Ne kae se to izriito, ali ako malo bolje pomiriete, osjetit ete kao da se, ponekad, eli nametnuti dojam o povezanosti Stepinca i komunista. Ako jo malo dublje pomiriete, moda ete namirisati pokuaj ostavljanja dojma o ustako-klerikalno-komunistikoj simbiozi. U tom nizu navedimo i ovo: kad je dobio slubenu informaciju o promjenama u Beogradu 27. marta 1941 (Simoviev prevrat), Stepinac...[je] preporuio da se svojim molitvama obraa Gospodinu, neka Mladome Kralju i Njegovom vladanju dade svoj blagoslov i pomo. I kad su nadlene vlasti odluile da se u povodu stupanja kralja Petra na prijestolje odri sveani Te Deum, u zagrebakoj katedrali tu je sveanost predvodio osobno Stepinac, uz veliku asistenciju, kako je javljeno u novinama. Hoemo li sada iz toga zakljuiti o povezanosti Stepinca i 245

puista generala Simovia? Hoemo li napraviti niz o monarhistiko-klerikalno-ustako-komunistikoj simbiozi? (26.4.1988.: 38.).

Takoer, suprotstavljat e se nepreciznostima i prostim izmiljotinama o postojanju Stepinevih obraanja narodu i izjavama iz kojih se moglo zakljuiti...
...tri stvari: prvo, kako su upni uredi (openito reeno) bili centri gdje su vjernici mogli dobiti upute za svoje dranje u vezi s uspostavom ustake vlasti, drugo, da je Stepinac izriito pozivao na proganjanje svega to je pravoslavno i, tree, da postoji najua veza izmeu Stepinca i Maeka, jer je Stepinac, ni manje ni vie, u svoju poruku unio formulacije iz navodne Maekove tajne okrunice, smiljene na liniji razbijanja Jugoslavije (ibid.).

Na skupu pod nazivom Jasenovac 1945 1988, u organizaciji SANU, upravo e se licitirati brojem rtava, oivljavati teze o kontinuitetu nacionalistike politike KPH/NDH, govoriti o korijenima genocida nad Srbima u NDH, a najee o ulozi Vatikana koji je u ratnom razdoblju pokazao svoje pravo lice pa bi stoga tada, vie nego ikada...katoliki velikodostojnici trebali priznati svoju historijsku krivicu i javno se ispriati prije svega srpskom, idovskom i romskom narodu zbog poticanja najbestijalnijih oblika genocida (29.11.1988.: 37.). Poetkom 1989. zbog ovih e teza, koje su izricane s toliko nadmone samorazumljivosti i pizme prosvjedovati kardinal Kuhari (3.1.1989.: 29.) smatrajui kako...
...nevine rtve ne smiju nikad biti predmet bilo kakvih manipulacija, a teka je uvreda njih samih kad ih netko upotrebljava za hukanje na mrnju i osvetu bilo protiv koga. Takoer je teka uvreda nevinih rtava ako se one umnaaju u propagandne svrhe da bi se postigli ciljevi koji nisu u skladu ni s istinom ni s pravednou...Takve crne kletve protiv cijelog jednog naroda i Crkve mogu poticati samo na nova nasilja i nove nepravde...Tko sije mrnju danas zar ne priprema pokolje sutra (ibid.).

Teze da postoji kontinuitet genocida nad Srbima od 18. stoljea takoer e pobijati povjesniar Ivo Goldstein, kao i podaci izneeni u ozbiljnim historiografskim radovima samog autora ove zlokobne ideje, Vasilija Krestia (npr. Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 1989.). Nezavjerenikom opovrgavanju jasenovakog mita kao predloka za genocidnu bit pridruit e se i Mirko Peren s procjenom od 100 000 rtava na temelju velikog broja statistikih podataka, demografskih istraivanja i velikog broja izvornih dokumenata. No, ovakvi argumentirani pristupi nisu mogli promijeniti dominantno raspoloenje u Srbiji kojem se putem ove teorije zavjere podgrijavala mrnja i strah. Razum je tada ve odavno bio u trubi. Razvijanje nacionalnih
246

zastava i filozofije izvanrednog stanja i velikosrpskog prekrajanja Jugoslavije, dijelom kao spontani slijed i dijelom kao smiljeni projekt, u ijoj su funkciji prethodno analizirane ideje artikulirane, svoju e kulminaciju doivjeti na izvanrednom 14. kongresu SKJ.

14. kongres SKJ kao trojanski konj


Ideja o odravanju 14. kongresa SKJ dola je od strane srbijanskog partijskog rukovodstva, jo 1988. godine. Njegovo odravanje predlagano je na 18-oj i 20-oj, da bi bilo prihvaeno, kao vojvoanska inicijativa na 22. sjednici CK SKJ. Premda se vremenski odravao kad i planirani redoviti kongres, naziv mu je rezultat kompromisa tj. ekvilibristike izmeu republikih partijskih rukovodstava. Podjela oko toga bi li trebao biti redoviti ili izvanredni u najveoj mjeri se iskazala u stavovima centralnih komiteta Srbije i Hrvatske. Dok e u Srbiji to smatrati statutarnom obavezom u Hrvatskoj e ovo nastojanje ocjenjivati vie kao improvizaciju kojom se cilja prema redukciji kongresnih tema samo na promjene u rukovodstvima i organizacijska pitanja, to e uvar ocijeniti kao pokuaj forsiranog dovravanja antibirokratske revolucije (18.4.1989.: 9.). S rastuim previranjima i sukobima unutar partijske centrale, ova se podjela takoer gledala iz prizme sukoba linosti uvara i Miloevia, zatim u okviru nacionalnog sukoba te sukoba razliitih politikih koncepcija. U takvoj interpretaciji, opreka izvanredni-redoviti kongres shvaala se kao metafora za neke dublje podjele u gledanju na socijalizam i na Jugoslaviju...pa onda i na reformu Partije koja iz njih proizlazi (10.). Predvianja to bi moglo dijeliti i raspoznavati lanstvo SK u tada bliskoj budunosti te na planiranom kongresu, istaknuti e Drago Dimitrovi kao opreku izmeu suoavanja komunista sa samima sobom te vlastitim naslijeem, nasuprot njegova izbjegavanja, izraenog u proizvodnji neprijatelja, dakle kreiranja teorija zavjera. Takva proizvodnja neprijatelja smatra se sredstvom kojim se nastoje prikriti vlastite nesposobnosti, to e se potkrepljivati postojanjem ratobornih politikih poruka iz Srbije, koja se nije smirivala niti nakon prisajedinjenja pokrajina. Slubeno odabrani naziv, etrnaesti izvanredni kongres SKJ medijski je popraen kao politiki kompromis na tetu loginosti, a sporenja oko naziva tek kao
247

krinka dubljih sukoba. Sama inicijativa za njegovim odravanjem nazvana je trojanskim konjem za uvoenje izvanrednog stanja u zemlji (25.4.1989.: 7.). Predloenu formulaciju naziva podrali su i delegati CK SKJ iz Hrvatske, bez obzira to se prethodno CK SKH odluio za redovitost kongresa, to je izazivalo odreene sumnje o srpsko-hrvatskoj nagodbi (8.). U naelektriziranim raspravama, slovenski e, neki hrvatski i neki delegati iz BiH kritizirati zahtjev za izvanrednou kongresa u smislu da ...
...ne sadri samo enju za kadrovskom obnovom ili, tonije, primjenom po mjeri antibirokratske revolucije, ime se vjeto nastoji prikriti injenica da savezno rukovodstvo najvie prozivaju oni koji mu zapravo bacaju klipove pod noge i da ga najvie destabiliziraju oni koji najvie kukaju za njegovim jedinstvom. Uporno inzistiranje na izvanrednosti moglo bi znaiti ne samo da se stvarnosti pristupa kao izvanrednoj, nego i da se u cijeloj zemlji stremi i ka izvanrednom sistemu, ka drugaijem Savezu komunista i njegovom ustrojstvu (Ivica Raan). Odnosno da je to, ne formalno nego politiko, iako prekomjerno ispolitizirano, pitanje trebalo nekome posluiti kao dokaz da izvanrednom stanju u jednom dijelu zemlje (koje e se moda proiriti i na druge dijelove) treba dodati i izvanredni kongres, izvanrednu vladu, izvanrednu skuptinu, da se jednostavno trebamo pretvoriti u zemlju izvanrednih naina ostvarivanja svojih redovnih obaveza (Milan Kuan)...Oigledno je, kako ree Nijaz Skenderagi, da se na politikoj sceni igra velika igra murke u kojoj se stalno krije kakvu Jugoslaviju hoemo i u kojoj se mnogi prave da nita ne vide...sreom, izlaze na vidjelo i sve politike pekulacije, raunice i kalkulacije, igre i predigre, kadrovske kombinatorike iza kojih se kriju razliite opasne, teko shvatljive, namjere prekrajanja SKJ po nekim vlastitim uvjerenjima i mjerama koje se esto lano zaklanjaju iza parcijalnih interesa samo svoje sredine i svoga naroda pokazujui na taj nain koliko im je stvarno stalo do iskrenog zajednitva. (9.).

Nedugo zatim, Ivica Raan e pojanjavati da je razlog inzistiranja na izvanrednosti kongresa nastojanje da se ustavno-pravno sankcioniraju neravnopravni odnosi meu narodima koji su uspostavljeni ofenzivnom politikom nacionalne homogenizacije (6.6.1989.: 30.), odnosno realizacije jasno formuliranih i razraenih nacionalnih programa (8.8.1989.: 7.) u kojima visoki partijski sponzori podupiru nacionalistike krugove. Tome se pridruuje i ocjena kako je daljnji cilj takve politike Slobodana Miloevia velikosrpsko prekrajanje Jugoslavije. to se pribliavalo vrijeme odravanja 14. kongresa - u kontekstu sve veih tenzija, ideoloke konfuzije i jaanja nekomunistikih opcija - oekivanja su bila zloslutnija, ukljuujui samosmaknue SKJ i definitivan kraj jednog pokreta, koncepta i ideologije (14.11.1989.: 7.). Raspoluenost SKJ i oekivani raskol prispodobljuje se na opreci izmeu slovenske i srbijanske partijske politike. Takva predodba uspostavlja opreke izmeu programa ute zvijezde koja je simbol da se eli u Evropu zdaj i programa permanentne diferencijacije ispod hazjajinskih
248

brkova

koji

priziva

Sibir

odmah;

izmeu

bliskosti

eurokomunizmu

socijaldemokraciji s jedne, i boljevizmu s druge strane; izmeu usmjerenosti na viestranaku kompeticiju nasuprot paranoje dogmatskog socijalizma, koji se doivljava kao bauk (8. 9.). Potonjoj e opciji Raan pripisati nastojanje...
...da se politiki eliminiraju oni koji drugaije misle, iji stavovi ne zadovoljavaju kriterije komunistike ortodoksije to se uspostavljaju samo kao metod obrauna u borbi za vlast i u borbi za promjenu odnosa unutar Jugoslavije i o nastojanju da se dokae da pojedina republika rukovodstva nemaju podrku svog naroda i da se na njihova lea svali, pored odgovornosti koju objektivno imaju, i odgovornost za odreene neuspjehe i konflikte u Jugoslaviji (28.11.1989.: 12.).

Prijetei govor Sloveniji koji e Miloevi odrati krajem godine u Skuptini SR Srbije i verbalna hajka na raun kandidature Milana Kuana u CK SKJ, usporeivana s optunicom tada tamnujueg Vllasija, jo e vie pogorati iekivanje kongresa. Takav e govor u hrvatskom tisku biti ak i psihoanalitiki tumaen kao projiciranje svijesti o vlastitoj krivnji i odgovornosti na druge, to cininije to je ona vea (12.12.1989.: 10.). To e biti obiljeeno kao podmetanje paklenog stroja pod Jugoslaviju i namjerno proizvoenje krize kako bi se u Srbiji obnovila u tom trenutku neto uzdrmana homogenizacija te kako bi se potom, ojaana, upotrijebila protiv savezne vlade i drugih republika (ibid.). U tom smislu, sukob Srbije sa Slovenijom zapravo se smatra njenim sukobom s ostatkom Jugoslavije. Neslavan kraj SKJ odvijao se kao drama na kongresu manipulacije i neravnopravnosti (30.1.1990.: 8.) u kojem se dogodilo raskrinkavanje politike koja se zalagala za pricip jedan ovjek jedan glas, u smislu nacionalne majorizacije u korist Srba. Njeno razotkrivanje prikazano je kao eskalacija u preglasavanju, pokazujui jasno kakve su joj namjere i kamo smjera (10.). Nakon odlaska slovenske delegacije zbog agresivnog nepotivanja njihove autonomnosti i ravnopravnosti, kljunim razotkrivanjem pravih namjera vinovnika rascjepa, smatrao se Miloeviev prijedlog utvrivanja novog kvoruma i nastavka rada, koji se premetnuo u njegov politiki poraz - raspad SKJ.
Ali vod...ulaui svu svoju karizmatinost u veliki potez koji ga je preko partijskog udara trebao dovesti do ostvarenja dravnog sna, namjereni je trijumf pretvorio u vlastiti fijasko, jer je vlastitim rijeima najbolje striptizirao svoju politiku i tako zapravo sam postao najboljim dokazom da su Slovenci bili u pravu kad su napustili kongres. Ako je prije toga jo i mogla postojati neka sumnja, onda se ona nakon njegove tirade morala raspriti. Teko je rei je li se radilo o totalitarnom sljepilu koje vie ne moe tono da procijeni situaciju i odnos snaga ili je bila rije o igri na sve ili nita. Car se u svakom sluaju razgolitio: onaj koji se busao u prsa jugoslavenskim 249

opredjeljenjem u trenutku je sam sebe jasno demantirao svojom spremnou da za Jugoslaviju prizna ono to je sam skrojio (8.).

Ovaj se trenutak time uspostavlja kao samorazotkrivanje zavjerenike politike koja se nasluivala kroz due vrijeme. Njena se beskrupuloznost takoer potkrijepila s barem jo dva elementa. Jedan je tajno snimanje i prijenos kasnijeg sastanka hrvatske delegacije 160 u eteru Radio-Beograda, s pretpostavljenim oekivanjem rascjepa po nacionalnoj liniji. Drugi element manipulacije su manevri u posljednjim trenutcima ostatka kongresa kada je umjesto dogovorenog prekida, predsjedavajui, Milan Panevski...
...od mjesta dogovora do predsjednikog stola...promijenio scenarij pokuavajui inscenirati privid kontinuiteta rijeima nastavljamo s radom i pokuajem glasanja o tome da e se nastavak zakazati naknadno. Dvije su se ruke digle protiv, to bi trebalo znaiti da je prekid usvojen gotovo jednoglasno, netko je iz pozadine protestirao: Nismo se tako dogovorili, netko je viknuo Lupei i tako je neslavno zavren kongres koji je trebao biti izvanredan, a postao je to najvie u onom dijelu u kojem je zasluio neastan naziv kongresa manipulacije i neravnopravnosti...to je zaista bio miting istine, jer se na njemu do gola skinula politika koja je svojim iskljuivostima i svojim agresivnostima uspjela dotjerati do toga da je danas usamljenija nego ikad dosad i da je naputaju ak i donedavne vjerne skutonoe (10.).

Komentari neuspjeha kongresa i time silaska partije sa povijesne scene promatrat e ga kao logian epilog politike prekida i rezultat antidemokratskog programa koji se razotkrio i posljednjim nevjernim Tomama...definitivno i zorno pokazao kamo sve ovo vodi (30.1.1990.: 13.). Prekid kongresa prikazan je u kontinuitetu srbijanske politike u kojem su udrueni akteri izveli niz parcijalnih dravnih udara...
...to ih preko Beograda, Novog Sada, Titograda, Pritine i Kosovske Mitrovice provode mitingake udarne pesnice Miloevieva neostaljinizma i nacionalistikog populizma u koaliciji s rastuim neoetnitvom tipa Sava, odnosno Srpska narodna obnova a la Vuk Drakovi ili Dobrica osi, Matija Bekovi, odnosno Mihajlo vabi i tome slino. Da bi se stvorili uvjeti za konano formiranje velikosrpske staljinistike Jugoslavije, nedostaje jo samo zavrni rez: treba nacionalizirati i iz partije pa onda i iz Jugoslavije istjerati Slovence. A prethodno imobilizirati tumaniziranjem prije svega Hrvate i sve one brojne Srbe koji misle svojom glavom, ali i Crnogorce, Makedonce, Muslimane. Po potrebi amputirati ili autonomizirati jo pokoji neposluni ili ba posluni

Ivica Raan je, nakon odlaska slovenske delegacije, a prije neslavnog Miloevievog prijedloga, predloio prekid rada tvrdei da je teko govoriti o jugoslavenskom karakteru partijske organizacije i partijskog rukovodstva bez bez lanova jedne republike organizacije.(7.) Osim hrvatske delegacije, prekid e izglasati i makedonska te delegacija BiH.

160

250

komad zemlje, poput Istre, otoka, moda i dijelova Crne Gore, Makedonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, Kosova i tko zna ega sve jo ne (ibid.)
161

Najzaokrueniju politiku ocjenu posljednjeg koraka samorazotkrivanja takve politike, koja e ukazati na njene povijesne izvore, metode i posljedice, izraziti e Miko Tripalo.
Potvrdila su se predvianja da postoji razraeni program kako da se zaustave demokratske transformacije socijalizma u naoj zemlji, da se pokuaju promijeniti naela na kojima je Jugoslavija sazdana i na kojima jedino moe postojati, a sa ciljem da se vrati u predratnu prolost. To se pokazalo i na Kongresu, ija je izvanrednost bila isforsirana ba zbog toga. Glavnu ulogu je htio odigrati Slobodan Miloevi vjerujui da moe u svoje ruke, a u interesu vlastite autokratske i velikosrpske politike, puistiki preuzeti rukovoenje Kongresom i SKJ. Ali tu nije proao, jer ta politika i takve metode nisu vie primjereni vremenu u kome ivimo. On i njegovi sljedbenici to nisu uvidjeli ni onda kada su nastojali sruiti saveznu vladu i njen reformski program, igrajui se pri tome strpljenjem naroda i njegovom socijalnom izdrljivou, uz koritenja najjeftinije demagogije o brizi za siromane i ugnjetene. Nisu doli pameti ni onda kada su BiH, Makedoniju, Hrvatsku i Sloveniju neuspjeno pokuali usreiti svojom (anti)birokratskom revolucijom. A ne odustaju, jer samo se njima ini da im je recept uspio u Crnoj Gori, Kosovu, Vojvodini i samoj Srbiji. Ali stanje u tim krajevima sve je gore. Zbog toga ta politika doivljava kompromitaciju i izolaciju u zemlji i inozemstvu. To ne znai, dodue, da se slina nastojanja nee ponavljati. Ali sada se sve jasno vidi. Zbog toga prekid kongresa ima mnogo dobrih strana. Voe (anti)birokratske revolucije dobile su jo jedan amar od demokratske javnosti Jugoslavije (30.).

No, Miloevievo jahanje nacionalnog tigra (6.2.1990.: 32.) nastavit e svoj put u daljnje ostvarivanje velikosrpskih planova, nakon viestranakih izbora u Hrvatskoj, u znatno izmijenjenom politikom kontekstu.

Zle slutnje hrvatskog viestranaja


U velikoj mjeri kao izraz panike i stresa hrvatskih komunista tj. pritisaka nastalih jaanjem srpskog nacionalistikog pokreta, na samom kraju 80-ih godina odvija se liberalizacija politikog ivota u Hrvatskoj (usp. Kasapovi, 1996.: 159.), to e dovesti do ire fronte otpora srpskom masovnom pokretu koji se prelijevao u Hrvatsku. U tom kontekstu nastaju nove politike stranke i savezi kao alternativa tada vladajuoj partiji, koji e nastupiti na prvim viestranakim parlamentarnim izborima. Nastajanje ovih zametaka novih politikih stranaka i sam proces kretanja
161

Autor ovih redaka je sveuilini profesor Dag Strpi.


251

prema viestranaju bio je obiljeen slutnjama i idejama koje su sugerirale zavjereniko ponaanje razliitih politikih aktera. Jo e u prvome dijelu 1989. godine, u vrijeme poetnih koraka u nastajanju buduih politikih stranaka, represivni aparat drave govoriti o njima starim jezikom kriminalizacije. Tako e ih republiki sekretar unutranjih poslova, govorei u Saboru SRH, podvoditi pod hrvatski nacionalizam iji glavni akteri, meu kojima i protagonisti te politike iz vremena masovnog pokreta nastoje oivjeti i legalizirati svoju djelatnost i rehabilitirati se linijom institucionaliziranja...stvarajui razna udruenja, za koja su u posljednje vrijeme sazivani i odravani inicijativni sastanci (28.3.1989.: 33.). Do medija e i dalje dospijevati u okvirima povratka maspokovaca i pojavljivanja alternative; u kontekstu incidenata (npr. rascjep u HDZ-u prije konstituiranja 162 ) i poziva na legaliziranje viestranakog sustava 163 . Negativno prikazivanje, premda neto ublaeno, i dalje se nastavilo sve do kraja godine. No, poetkom prosinca 1989. zamjetan je refleksivniji odnos prema novim-starim snagama i pomak u prikazivanju alternativnih politikih opcija. Uz ljude sa politikom sjenkom iz 71. koji ponovo i sve glasnije pokazuju svoju politiku udnju (12.12.1989.: 26.) su-postavljaju se kako nestigmatizirani u njihovim redovima, tako i udruenja s predznakom kojemu nacionalno nije primarna opcija (npr. UJDI). Time se istovremeno nastoji suprotstaviti pojednostavljenim i iskljuivim kutovima gledanja koji zbivanja iz 1971. godine promatraju ili kao idealnu bajku ili kao najezdu faista (ibid.). Na tragu nijansiranja razlika i prikazivanja razliitih frakcija u maspoku biljeimo primjer rastakanja teze o komitetu pedesetorice koja sugerira postojanje vrste zavjerenike jezgre pokreta. U vrijeme njegova nastanka, spisak pedesetorice prihvatili su kljuni politiki akteri, to je imalo zlokobne posljedice po veinu navedenih, dok mu je vjerodostojnost po sljedeem tumaenju upitna.
Na nj se pozivao i predsjednik Tito. Spisak je dakako trebao svjedoiti i o navodno vrstoj idejnoj povezanosti najeksponiranijih aktera hrvatskog proljea. Naravno da istovjetnost niza politikih pogleda osoba iz komiteta ostaju injenicom. Ali to jo uvijek nije dokaz njihova istomiljenitva, pretvorenog u organizirano karbonarstvo. Uostalom, upueni u nastanak tog spiska kau da je nastao ad hoc u prostorijama zagrebake Borbe, uz partiju karata (ibid.).

O retrospektivno zavjereniki isprianoj pripovjesti o osnivanju HDZ-a vidi Hudelist, 1991. Takoer, o osnivanju HDZ-a putem zavjere govorio je i Marko Veselica (24.3.1992.: 16.).
163

162

Npr. HDZ-ov Proglas graanima i Saboru SRH i cijelome hrvatskom narodu, 29.11. 1989.
252

Umjesto falange istomiljenika koja se upravlja nacionalistikim strastima govorit e se o tri politike grupacije pokretu sveuilitaraca s raznim frakcijama, grupaciji oko Matice hrvatske i Hrvatskog tjednika te grupacije u partijskim i dravnim strukturama. Do homogenizacije nije dolo prema svjedoenju trojice aktera iz ovih grupacija, ika, Gotovca i Tripala, a njihove meusobne razlike takoer su se tumaile u svjetlu tadanjeg razliitog politikog angamana. Kljuan refleksivni moment odnosi se na objanjenje dotadanje nespremnosti vlasti na ozakonjenje viestranaja zbog straha od povratka otvorenog nacionalizma i ovenske histerije (27.) kojemu se dodaje argument o odgovornosti viestranaja za ratna mahnitanja, mrnju i zlodjela u kraljevini Jugoslaviji. Rije je o starom argumentu komunistike vlasti kojim se opravdavao partijski monopol (Ramet, 2005.: 48.) gdje bi uvoenje viestranaja otvorilo Pandorinu kutiju iz koje bi izale stranke formirane prvenstveno na nacionalnoj osnovi i ubrzo razorile postojeu dravu. No, na iznenaenje svih, na dan ljudskih prava, 10. prosinca 1989. godine, predsjednitvo hrvatskih komunista prihvatit e izazov viestranakih, prijevremenih parlamentarnih izbora. ini se kako je i sama alternativa bila iznenaena brzim odgovorom na vlastitu peticiju tako da je to protumaila kao pokuaj zaskakivanja od strane komunista ija bi pretpostavljena namjera bila brzo organizirati izbore dok jo opozicija nije dovoljno jaka da im se suprotstavi. Time bi zadrali vlast a ovim manevrom prikupili dodatne bodove, prikazujui se u demokratskom svjetlu (usp. 19.12.1989.: 8.). Negativnu reakciju prema ovoj odluci izrazit e i neki lanovi SKH srpske nacionalnosti, no u smislu kako je ona daljnji rezultat neprincipijelne koalicije Slovenije i Hrvatske. Najizraenija strahovanja o budunosti viestranaja izrazit e se u vrijeme odravanja 14. kongresa SKJ, paralelno uz osudu nacionalistikih iskaza i koritenja paritetne, izbalansirane metode javnog osuivanja nacionalizama u vlastitom i susjednom dvoritu, izraene u kritici izjava Franje Tumana i Vuka Drakovia kao opcija koje nude ponovno iskustvo graanskog rata i podmetanje prolosti u sadanjosti (16.1.1990.: 10.). Strahovanja su najplastinije izraena u slutnji da bi najavljeni viestranaki sustav mogao doivjeti sudbinu kineske politike tisuu cvjetova (23.1.1990.: 7.), nakon koje je slijedila kulturna revolucija to bi zapravo
253

bila svojevrsna maoistika zavjera. Uz konkretizaciju ove metafore na primjeru zbivanja poetkom 70-ih u Jugoslaviji, tj. pitanja Hoe li se ponoviti u Hrvatskoj 1971. godina?, negativnim oekivanjima pridonosit e i reafirmacija teze o faistikom pluralizmu (8.) u iju e grupu osim Drakovia i Tumana biti svrstan i Dimitrij Rupel. Pri tome se kao jedan od razloga takvoj percepciji navodi sumnja u prave ciljeve nastanka njihovih stranaka, ponajprije zbog nesklada programskih dokumenata s pojedinim izjavama svojih elnika (ibid.), uz ve postojee reduktivno shvaanje meuratnog pluralizma kao okruja u kojem je do izraaja doao homo balcanicus. Objelodanjenim nacionalistikim programima mrnje stoga je ponegdje pripisivana i instrumentaliziranost u svrhu kompromitacije procesa demokratizacije (16.1.1990.: 12.) od strane odreenih snaga u partiji kojoj bi ta eskalacija omraze dobro dola upravo u trenutku kad je pod utjecajem onoga to se dogaa u svijetu i onoga to se dogaa kod kue poela da gubi anse i privrenike (ibid.). S raspadom SKJ na 14. kongresu ovakva je prijetnja, koju je mogla izvesti samo snana, ujedinjena partija, nestala. Meutim, iz perspektive ouvanja Jugoslavije i deklarirane racionalnosti i demokratinosti, glavni problem ostati e nacionalizam. Posebno istaknuta ovdje e biti kritika HDZ-a, posebice nakon Tumanovog govora na 1. opem saboru HDZ-a, gdje e iznijeti tezu o NDH kao izrazu tenje hrvatskog naroda, priskrbivi time etiketu o HDZ-u kao stranci opasnih namjera te dodatno produbiti nepovjerenje Srba u Hrvatskoj, izruujui ih time Miloevievoj imperijalnoj politici. U sklopu zabrinutosti od nacionalistikog pervertiranja demokracije (20.3.1990.: 26.) i sve bliih izbora, pojavljuju se kritiki napisi o sve vie uspaljenim strastima i repetira[n]ju paranoje o neprijateljskom okruenju,...iskoritenosti (17.4.1990.: 11.) itd., kao i o ekstremistikoj svijesti koja se u nedemokratskim reimima, nakon politikog poraza komunista, premee u osnaivanje nacionalizma i ugrozu krhke demokracije. Nasuprot tome, za opstanak demokracije, npr. Vladimir Gligorov sugerirati e protunacionalistiku koaliciju odranja, sastavljenu od liberala, demokrata, socijalista i zemljoradnika. Svrha bi joj bila sprijeiti perpetuiranje nemoralne zajednice u kojoj bi nacionalisti prvo birali narod tj. nacionalnu dominaciju a zatim simulirali demokraciju (usp. 20.3.1990.: 26.). Ukoliko bi nacionalisti pobijedili, uspostavili bi zajednicu naoruanih sljedbenika nacionalnog
254

voe u dravi koja je slina tvravi (27.). No, ukoliko bi u pojedinanim republikama pobijedile ne-nacionalistike snage, tada bi mogle sastaviti koaliciju odranja i konstituirati razuman politiki prostor (ibid.). No, ini se kako spomenuti analitiar ni sam nije vjerovao u ovako visoko postavljene ciljeve. U tom smislu pretpostavlja da e im se suprotstaviti meusobno poticani nacionalizmi u preutnoj neprincipijelnoj koaliciji koja bi upravo koaliciju odranja prokazala kao najcrnje politiko zlo, budui da takva svijest svaku koaliciju smatra neprincipijelnom, tj. spojem frakcionaenja i zavjerenitva (ibid.). Kao jedan od otegotnih faktora bit e i zazor znatnog dijela Srba, lanova SKH, od viestranaja, jednim dijelom zbog straha od nacionalnih podjela 164 , koji e dodatno eksploatirati srbijanska propaganda. Stoga e slabiti njihova vezanost uz SKH, iju e opredijeljenost za politiki pluralizam shvaati kao oportunizam i poputanje uglavnom nacionalno odreenoj alternativi, odnosno osjeanje da vlast u Hrvatskoj, dakle, SK, s avolom tikve sadi ili ak kompromis s vampirima iz 71., to se shvaalo, iz redova elnitva netom osnovanog SDS-a, kao uspostava kroatocentrinog etnikog monizma (6.2.1990.: 17. 18.). U takvoj e se atmosferi meu Srbima sve vie iriti uvjerenje da su proljetni izbori samo jeftina ambalaa za novo hrvatsko okupljanje koje e, kako e to sugerirati NIN, biti gore od maspoka (27.3.1990.: 7.), u kojem su nove stranke samo modificirani vid politike represije nad srpskim narodom (13.3.1990.: 20.). Premda poneto ublaena, ali indikativna u pogledu spremnosti na daljnje djelovanje srpskog nacionalnog pokreta, bit e izjava Jovana Rakovia:
Pravimo razliku izmeu drave i reima i potujemo hrvatsku dravu jer je ona naa drava, ali neemo biti za svaki reim u hrvatskoj dravi. Ako budemo ruili neki reim koji nama ne odgovara to nee znaiti da ruimo hrvatsku dravu. Mi emo pozvati Hrvate da zajedno s nama rue monstruozni reim ako e nalikovati na reim kakav je bio u NDH, ako e on biti postavljen na jedan patoloki nain (8.5.1990.: 9.).

K tome, kreiranje paralelne stvarnosti stvorene protuslovnim izjavama (ibid.) nekih visokih lanova HDZ-a, omoguila je da predstavnici Srba u Hrvatskoj doekaju pobjedu te stranke na izborima kao opravdanje za ve pripremljeno
164

Vidi citirano istraivanje u Danas, 6.2.1990.: 17. - 18.

255

djelovanje 165 , kojim e se vibracije svesrpskog nacionalnog pokreta (ibid.) u Hrvatskoj uskoro u potpunosti razviti u oruanu pobunu.

Prelijevanje antibirokratske revolucije u Hrvatsku i krajika pobuna Srba


Dogaanja naroda u Hrvatskoj zapoeti e tzv. kninskim mitingom 28. veljae 1989. godine, optuujui jugoslavensko rukovodstvo da prikriva teko stanje na Kosovu i usporava njegovo rjeavanje, da rukovodstvo SRH podrava albansku iredentu na Kosovu, iznose neistine o poloaju Srba u Hrvatskoj i slino (11.4.1989.: 24.). Novi pokuaj dogodit e se 9. srpnja, takoer u Kninu, pretvaranjem vjerskog slavlja u politiki skup s velikosrpskim sadrajem, to e rezultirati uhienjem 14 sudionika ovog mitinga. Okarakteriziran kao refleks Miloevievih prijetnji na Gazi Mestanu, ovaj je skup zadobio status pravo[g] lica srpskog nacionalnog, obnoviteljskog programa na liniji politike koja pokuava destabilizirati Hrvatsku (18.7.1989.: 12.), pri emu su instrumentalnu funkciju provokacije sukoba imale odore i barjaci etnitva. Neuspjeh mitinga smatrao se porazom pokuaja kosovizacije Hrvatske, no uz oekivanje daljnjih nastojanja, s jasnom identifikacijom tko iza svega stoji, kontrolira dogaaje i koliku si mo pretpostavlja.
Ne treba se dakako nadati da je ovim pria o pokuajima izvoza revolucije zavrena. arita svoje krize Srbija majstorski pokuava raspriti irom Jugoslavije, pogotovo otkako je unutar vlastitih granica iscrpila mogunosti da na taj nain rjeava probleme. Tako je u tom smislu veoma zanimljivo i indikativno da tih putujuih grupa, znanih lica koja su se selila s mitinga na miting, sa sve otvorenijom etnikom egidom, nije bilo na Gazi Mestanu. Iz dobro obavijetenih krugova tvrde da su u to vrijeme bili na sigurnim mjestima (da li u izolaciji ili u hapsu?), jer rukovodstvu Srbije nije bilo u interesu da se tada sa svojim radikalizmom i svojim kokardama pojave na gazimestanskom bojitu. Ali puteni su na vrijeme da bi stigli na kninsku proslavu. Kako nee biti lakog odustajanja moe se zakljuivati i iz injenice da se rukovodstvo najvee republike gazdinski ponaa ne samo unutar svojih granica, nego diljem Jugoslavije, pa tako, recimo, birana vrhuka, koja je krenula na kninsku proslavu helikopterom (postao je zatitni znak tamonjeg rukovodstva u posljednje vrijeme) nije o tome obavijestila ni republiku domaina, ni republiki protokol, nego se, koliko se uje SUP Srbije izravno obratio SUPu Knina da im osigura slijetanje. Manjak pristojnosti ili viak agresivnosti, znak paternalistikih namjera ili dokaz jugoslavenstva? (12.-13.)

O terminu asimilacija, kojim se iz Srbije optuivalo Hrvatsku barem od pojave Memoranduma, pisati e Slaven Letica kao o kljunom pojmu strategije izvoza
U tom bi se pogledu mogli sloiti s unecom da je hrvatski nacionalizam bio kisik za podmetnutu vatru srpskog nacionalizma (2007.: 109.).
256
165

antibirokratske revolucije u Hrvatsku (12.9.1989.: 18.). Rije je dnevnopolitikom ili instrumentaliziranom koritenju ovog pojma koje ga shvaa kao strani i demonski proces to proizlazi iz vrijednosnih stavova koji njeguju etnocentrinu ideologiju krvi i tla (ibid.). Smatra se kako njegova uporaba kao sredstva dokazivanja sociokulturne diskriminacije nije sluajna jer ostale oblike ekonomske, pravne i politike diskriminacije politpropagandisti jednostavno ne mogu dokazati, poto Srbi u Hrvatskoj imaju u tim aspektima povoljan ili ak povoljniji status od etnikih Hrvata. U svjetlu pokuaja kosovizacije Hrvatske i nasuprot tome, konanog buenja hrvatskog rukovodstva, problematiziranje intenzivne i due vremena pripremane kampanje kojom se zloupotrebljava poloaj Srba u Hrvatskoj, i dalje e biti u ii politikog diskurza. U tome je znakovita ponovna uporaba metafore trojanskog konja iz Srbije.
Tragajui za neuralginim tokama u politikom tkivu Jugoslavije, stratezi destabilizacije odavna su mjesto najtanje karike predodredili Hrvatskoj. Igrajui na kartu potencijalnih sukoba dviju najjaih nacija, oni Srbima u Hrvatskoj ve godinama namjenjuju ulogu trojanskog konja iz ije bi utrobe trebala u pravom trenutku stii presudna pomo i podrka najprije destabiliziranju Hrvatske, a onda i irokom otvaranju vrata za iscrtavanje nove politike karte Jugoslavije...teko se oteti dojmu da nije rije o tempiranom i smiljenom ataku ne samo na politiko rukovodstvo Hrvatske, nego i na zajednitvo naroda koji na ovim prostorima ive (19.9.1989.: 10.).

Primjena prokuanih metoda antibirokratske revolucije prikazuje se kao medijsko-propagandni rat u kojem, kondenzirane, do izraaja dolaze sve ve spominjane optube.
Pripremajui optunicu protiv Hrvatske dio novina i novinara u Beogradu sistematski podgrijava raspoloenje o genocidnoj i ustakoj prirodi hrvatskog naroda, o vatikansko-kominternovskoj uroti protiv Srbije i srpskog naroda, njegove vjere, jezika i slobode. Hipostaziranje vlastite nacije, a sumnjienje druge (tue), postaje legalni stil i metoda politiko-propagandnog rata....Za tu zadau koristit e se glasinama o tajnim sastancima slovenskih, hrvatskih i vojvoanskih (naravno autonomakih) rukovodilaca na Frukoj gori (ibid.).

Paljenje ljetine srpskih seljaka, uhienja, pretresi stanova uglednih Srba u dalmatinskim gradovima, policijske torture, smiljeno dranje kninske krajine u ekonomskoj nerazvijenosti karakteristine su propagandistike teme za srbijanske medije kojima se nastoje pronai ekvivalenti iz prolosti, kako bi se ukazalo na vjeno vraanje istog, posebno istaknutog u konstrukciji da su Srbi u Hrvatskoj ostatak jednog zaklanog naroda (11.). Takvim se medijskim prikazima reificirala

257

slika ugroenosti Srba i dodatno poticala percepcija opsadnog stanja, istovremeno stvarajui dojam sinhroniziranih i orkestriranih napada s druge strane. K tome, hrvatska javnost naknadno e iste godine saznati da je jo u vrijeme prekinutog mitinga u Kninu planirano samoproglaenje nove federalne jedinice, Srpske krajine (10.10.1989.: 21.) od strane Inicijalnog odbora Srba Sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije i Baranje, iji e se, bizarnim smatrani, stavovi prikazivati kao odjek Memorandumskih teza i u preutnoj suglasnosti sa vlau u Srbiji. Jo poetkom sljedee godine ova ideja razmatrat e se tek kao taktika memorandumska municija tj. upozoravajua lekcija sa svrhom zornog prikazivanja to znai krnjenje teritorijalnog suvereniteta (27.2.1990.: 16.). No, razvoj dogaanja e ubrzo ovu ideju uiniti znatno opasnijom i dalekosenijom te e nastojanja izdvajanja ovih podruja s teritorija Hrvatske zadobiti iru vremensku perspektivu, povezanu kako s prijedlozima iz ranih 70-ih (5.6.1990.: 8.), tako i s velikosrpskim hegemonizmom u kraljevskoj Jugoslaviji (21.8.1990.: 21.). To je jo jedan prikaz vremenskog ulanavanja kojim se uspostavlja percepcija kontinuiteta politike otcjepljenja, koji je svoje zakljuke izvodio kako iz poteza slubene srbijanske politike, tako i znakovlja i ideja masovnog srpskog pokreta. Nakon 14. kongresa zapoinje novi val dogaanja naroda u Hrvatskoj koji se interpretiraju kao nastavak njene kosovizacije. U tom smislu, u komentaru mitinga odranog u Karlovcu poetkom veljae 1990. godine, smatrat e se kako Hrvati sve ee funkcioniraju kao Albanci u imaginariju uvozne ciljane politike strategije (13.2.1990.: 10.). Na samom skupu demonizirat e se Ivica Raan kao mrani separatist a politika hrvatskog rukovodstva okarakterizirana kao asimilatorska konkretizirat e se u specifinoj predodbi o izrabljivanju patriota:
Srpska mjesta u Hrvatskoj potpuno su unitena. Znate li zato? Jer je hrvatska politika za razliku od Srbije razvijala samo nekoliko gradova. U zagrebakim tvornicama zato ne rade Zagrepani, nego Kordunai, Dalmatinci, Bosanci, ondje ih je lake asimilirati. Hrvati su odlazili na rad u Njemaku da se obogate, a Srbi su ostali iz patriotizma. Hrvati danas imaju kue, a Srbi, patrioti, ive u barakama (11.).

Pri tome se opet javlja kratki spoj u interpretaciji gdje se promaaji i neuspjesi premeu u svjesno i planirano potiranje srpske nacije koji se prepoznaje i parafrazira kao da je cjelokupni smisao jedne republike ba kao i autonomni modus postojanja albanske nacije, sadran u tome da kinji potene Srbe (ibid.).
258

O kosovizaciji kao gubitku meusobnog povjerenja izmeu Hrvata i Srba u Istonoj Slavoniji pisat e se u okviru planiranja odravanja mitinga i kontramitinga u Vukovaru (20.2.1990.: 14.), a meunacionalni rascjepi rasti do te mjere da e se i problemi u izgradnji komunalne infrastrukture promatrati kroz prizmu nacionalistike pizme. Sa sljedeim mitingom na Petrovoj gori nastavit e se ista tirada ideja o zavjeri protiv Srba u Hrvatskoj, u kojoj e se k tome, SDP optuivati za spregu s HDZ-om, a takvim izjednaenjem dodatno uobliiti homogena slika o Hrvatima kao neprijateljima kojima se jo jednom priio monstruozni zajedniki nazivnik batinjenja ustake tradicije, bez razlike (13.3.1990.: 17.). Takoer, zborovanje na Petrovoj gori prikazuje se kao dio ireg scenarija buenja Hrvatske i dodatnog potiska prema eskalaciji sukoba srpskog i hrvatskog nacionalizma, za ije se irenje apostrofira uloga Srba u Hrvatskoj:
Cilj scenarija kojeg je Petrova gora samo jedna od epizoda. upravo i jeste u tome da se raspiruje hrvatski nacionalizam jer u ovom trenutku samo on moe produiti ivot Miloevievoj politici. Politika kojoj konvoj neuspjeha smanjuje dah regrutira pristalice Tumanove politike. Jer oni djeluju poput aparata koji ih umjetno odrava na ivotu. Zato, po toj zamisli, Hrvatsku treba dovesti na rub ivaca raznim uznemirujuim mariranjima i nacionalistikim provokacijama, zborovanjima od Petrove gore do Vukovara treba je izbuiti kao crvotoinu pa e se onda uruiti sama od sebe... Srbi u Hrvatskoj u ovom su trenutku na povijesnom ispitu: moraju odgovorili ele li postati peta kolona u vlastitoj domovini za raun onih koji su na isti nain ve potroili nesreu Srba na Kosovu ili e se drati starog i provjerenog nauka dobrosusjedstva koji zna da drugom ne treba initi ono to ne eli da se tebi dogodi. Na ovim je terenima i u ratu i u miru ve toliko puta dokazano da je u tekim vremenima vea pomo od dobrog susjeda nego od dalekog brata kojeg nita ne kota da iz daljine alje vrue poruke zavade (ibid.).

Poslije prvih viestranakih izbora i oekivanih zatopljenja odnosa nakon prijedloga predsjednika Tumana da potpredsjednik Sabora bude iz redova srpskog naroda, veina srpskih predstavnika e se povui iz Sabora i okrenuti izvaninstitucionalnom potresanju poretka reaktiviranjem nacionalnog pokreta (Kasapovi, 1993.: 68.), ime e pokret Srba u Hrvatskoj krenuti prema svom militantnom obliku 166 . Tome e slijediti konstituiranje zajednice opina sjeverne Dalmacije i Like s veinskim srpskim stanovnitvom. Ono se zbog isticanja potrebe ekonomskog povezivanja, dralo skrivanjem nogu tj. pravih razloga u daljnjoj destabilizaciji
Neposredan povod prekidanju odnosa sa Saborom biti e zloglasni sluaj Mlinar u Benkovcu, interpretiran kao znak obnove NDH, dok je s hrvatske strane ocijenjen kao metoda specijalnog rata.
259
166

Hrvatske (5.6.1990.: 9.), podrivanjem njene legitimne vlasti u funkciji ostvarivanja sna antihrvatskih centara moi (10.7.1990.: 14.). S druge strane, predsjednik novoosnovane zajednice opina, Milan Babi, opravdavat e njeno osnivanje kao reakciju na kroatocentrizam i torturu veine kroz hrvatski Sabor (10.7.1990.: 13.). Nakon toga, ustanak bez oruja priredit e SDS s osnivakim zasjedanjem srpskog sabora u mjestu Srb 25. srpnja 1990. godine, to e se tumaiti kao konana potvrda nepriznavanja nove hrvatske vlasti i stvaranja teritorijalno-politike autonomije koja je imala pomno razvijeni tok dogaaja.
Hrvatska je dugo rasklimavana...Sve je bilo praeno pomno organiziranom mainerijom za proizvoenje i kapitaliziranje straha. Pobjeda HDZ-a dola je kao kec na desetku. Nastojanja za konfederacijom takoer. Srpska autonomija se predstavlja kao odgovor na stanje u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Srb je samo pokazao ono to je izniklo. A zapravo je rije o ostvarenju plana smiljenog ve poodavno...Zakulisnim, kabalistikim postupcima i podmetanjima rehabilitacije NDH, te drskim podbadanjima o Velikoj Srbiji kao da se eli isprovocirati hrvatski ekstremizam. A kada se u tome uspije onda su sva sredstva doputena. (31.7.1990.: 10. 11.).

Sljedei korak, oruana pobuna protiv RH, uz izravnu pomo JNA, zapoet e 17. kolovoza 1990. godine, u vrijeme odravanja neustavnog referenduma o autonomiji Srba 167 . U takvoj situaciji teorija zavjere nadaje se kao logino i jedino legitimno objanjenje dramatinih zbivanja.
Pobuna je poela atakiranjem na policijske stanice, blokiranjem prometnica, barikadama od vozila, od kamenja posjeenih stabala, odvaljenih stijena, miniranim cestama, straama koje pod kontrolom i okupacijom dre itava podruja. Sve to ukazuje da je prava oruana buna bila unaprijed reirana i pripremljena. Ona je vjeto i znakovito sinhronizirana s mitinzima koji istodobno odravaju po srpskim krajevima diljem Jugoslavije na kojima se navodno deseci tisua dobrovoljaca nude da krenu u pomo srpskoj brai ugroenoj ustakom vlau u Hrvatskoj. Brzina kojom se u sve to ukljuila Armija, simbolinom gestom migovima onemoguivi helikoptere koji su krenuli u pomo opsjednutim policijskim postajama pokazuje prave razmjere urote protiv vlasti u Hrvatskoj. Tako se pokazalo da su vojne vjebe na granici prema Bosni, u kojima je vladama Hrvatske i Slovenije bila namijenjena uloga kvislinga ipak bile zagrijavanje za provoenje jednog stvarnog scenarija (21.8.1990.: 9.).

Na to e hrvatska vlast prosvjednim notama i iskazanom spremnou na mobiliziranje svih raspoloivih snaga i sredstava uspjeti utjecati na trenutno smirivanje situacije. Nekoliko dana iza toga predsjednik Vlade, Stjepan Mesi e, u intervjuu, nastojati umiriti javnost i jasno definirati uzroke pokuaja destabilizacije,
Kasnije e se retrospektivno ponaanje Milana Babia, tadanjeg predsjednika kninske opine, koji je navodno proglasio ratno stanje da bi to demantirao tek nakon mobilizacije i podizanja barikada, interpretirati kao vjeti politiki potezi i trikovi preuzeti iz udbenika o psiholoko-propagandnim dejstvima specijalnih vojnih kola (22.1.1991.: 24.).
260
167

prikazujui je kao konano razotkrivanje politike antibirokratske revolucije koja umjesto planiranog pua, doivljava svoj kraj.
Situacija je u stvari dobra, samo su neke stvari sasvim izale na vidjelo, sada su javno izraene. Scenaristi su javno pokazali scenarij za koji smo uvijek tvrdili da postoji jer je on i prije bio evidentan. Htjelo se, naime, pritiscima sa strane uvjeriti Srbe u Hrvatskoj da su u potinjenom poloaju i da se trebaju pobuniti. Srbi se nisu odazvali, reagirali su samo bukai koji su u direktnoj vezi sa scenaristima...Prema tome, dogodilo se samo ono to smo najavljivali: veliki su scenaristi preko svojih piona pokuali napraviti buku u Hrvatskoj. Svjesni smo da su tvorci antibirokratske revolucije dotjerali stvari do kraja. Oni vie nemaju izlaza...Sad kad su na Kosovu situaciju doveli do usijanja, do eksplozije, trebalo je negdje drugdje nai izlaz. Ventil je Knin. Trebalo nas je tu masovnom fanatiziranom pobunom natjerati na nerazumne postupke, na fiziki sraz izmeu redarstva hrvatske drave i tih bukaa, s tim da netko eventualno i nastrada u toj buci, ime bi se dobio alibi za intervenciju u Hrvatskoj. U tom bi sluaju svijet gledao Hrvatsku, zaboravio bi Kosovo. Da se ne bi vidjelo da se na Kosovu provodi dravni teror, a ne uvodi demokracija...Bukai se demaskiraju. Sad kad smo pokazali snagu demantiji pljute jedan za drugim...Ali oni koji su u slubi scenarista ne ele pregovore. Vidite da nisu htjeli doi u Sabor kad smo ih zvali. Otili su Joviu. Ali to im je velika greka. Gubitak vremena...Trebali su odmah otii Miloeviu. On je taj koji sve ovo kuha. Iza svega on stoji. Jer nema izlaza. Njemu je ovo zadnja crta. Ako sad ne uspije mora pasti (11.).
168

Osim ishodine poveznice srbijanskih aktera sa srpskom pobunom u Hrvatskoj, mediji e analizirati, u formi podjele razliitih uloga, i vodstvo SDS-a kao stoera pobunjenika (npr. 28.8.1990.: 26. 27.). U politikom pozicioniranju kljunih osoba postoji svojevrsno nijansiranje razlika. Ovdje se tadanji predsjednik stranke, Jovan Rakovi, prikazuje umjerenijim politiarom od ostalih, u isto vrijeme i voa i zarobljenik onih koje vodi, ali i, shodno tome (ili skrivenim namjerama), nedosljednim u pregovorima i vlastitim izjavama, dok se nasuprot njemu uobliuje vrsto jezgro ekstremnih kninskih politiara Jovana Opaia, Duana Zelenbabe i Milana Babia. Posljednja trojica su ekstremno krilo SDS-a koje se identificira kao voe oruane pobune. Ovakav ekstremizam poistovjeuje se sa svjetonazorima i politikom kulturom iz prolosti, za ije se definiranje koristi Krleina rekonstrukcija susreta Frana Supila i Nikole Paia, u kojem potonji iskazuje beskrupuloznost i shvaanje Jugoslavije kao proirene Srbije (27.). Za opis dominantne politike koncepcije meu voama pobunjenika, ovoj aktualiziranoj opreci iz prolosti, dodaje se i radikalsko suprotstavljanje sporazumu Cvetkovi Maek, metaforiki izraeno u opreci Kupinec Kajmakalan, kao simbola dogovora i ratobornog mentaliteta.
Na vrlo slian nain e govoriti i predsjednik Tuman u vrijeme svog posjeta SAD-u, netom nakon proglaenja SAO Krajine (9.10.1990.).
261
168

Neustavno proveden referendum takoer zadobiva funkciju smiljenog i planiranog dolijevanja ulja na vatru mrnje i vode na plamike demokratizacije...On je i dokaz dvolinosti onih koji jednima ukidaju autonomiju a za druge trae dravu u dravi. (11.). Istovremeno, kao rijetki refleksivniji odnos prema sve stereotipnijoj politikoj situaciji bit e prijedlog kulturne autonomije - s ciljem da Srbi ne bi ostali u samoobmani i samoopsadi a Hrvati podlegli bolesnoj ideji o Srbima kao urotnicima i da ne upadnu u zamku urotnike teorije - po uzoru na vedsku manjinu u Finskoj, koji e ponuditi sveuilini profesor Zvonko Leroti (22. 24.). No, slikovito izraeno, u seriji Opsada Hrvatske slijedit e Petrinjska epizoda (2.10.1990.: 8.) kao irenje nemira i pobune Srba u Banovini. Ovom e pokuaju oruanog ustanka biti pripisan plan ispipavanja granica do kojih se moe ii u pogledu izvoza revolucije na one krajeve gdje Srbi nisu veina, predviajui time daljnji put prema Bosni i Slavoniji (10.). Gotovo istovremena istovrsna zbivanja u Glini, Dvoru na Uni, stvarala su dojam o unaprijed istreniranim ustanicima, i reiranosti zbivanja, kao i o masovnoj koordinaciji pobunjenikih snaga u gradu Petrinji i okolnim mjestima u kojima su podignute barikade (9.) 169 . Nedugo zatim, 1. listopada, na temelju rezultata referenduma, biti e donesena odluka o proglaenju srpske autonomije. Ratna psihoza time je dodatno rasplamsana. Kao simbol pobune neko e vrijeme figurirati brkati ekscentrik Simo Dubaji, komandant kninskih brigada i dinarskih diverzanata (16.10.1990.: 20.), pretpostavljeni organizator oruane pobune. Retrospektivno razmatranje njegovih stavova, oslikavat e ga kao onoga koji je govorio ono to su SDS i Rakovi nakanili provesti, tj. subjekta za kojeg se pretpostavlja da zna, s osobinom to na umu to na drumu (ibid.). U to vrijeme, s otvorenim priklanjanjem predsjednika Predsjednitva SFRJ federalnoj opciji, mimo prethodnih dogovora i suprotno funkciji Predsjednitva, uz opstrukciju izbora novog lana predsjednitva iz Hrvatske, javljaju se ozbiljne strepnje od vojnog pua JNA. Premda e se ove prijetnje jednim dijelom situirati kao
Od suprotstavljenih interpretacija biljeimo tek reakciju Borislava Mikelia, tadanjeg direktora petrinjskog Gavrilovia, koji je na optube za sudjelovanje u opsadi Hrvatske na temelju Miloevieva scenarija, ista zbivanja interpretirao kao proteste Srba zbog povlaenja oruja iz policijskih postaja (16.10.1990.: 33.).
262
169

komunistika kontrarevolucija naspram demokratskih promjena (16.), one e dominantno biti shvaene, kako je i samo predsjednitvo Hrvatske upozoravalo, kao sprega izmeu pojedinih dogmatsko-jednostranakih i nacionalno-ovinistikih elemenata (17.) koji uigravaju dravni udar te dalje mobiliziraju snage SDS-a na opstrukciju izbora u BiH i terorizam u Hrvatskoj. Glavnim izvriteljem srpskog terorizma u Hrvatskoj, jedini koji je do tada preuzeo odgovornost za teroristiko djelovanje, smatran je Savjet narodnog otpora protiv nasilja nad Srbima. A onda je 29. studenog balvan revolucija dobila estoricu osumnjienih i terorizam je u Hrvatskoj, po prvi put, uvjerljivim dokazima uoblien u konkretne osobe (18.12.1990.: 29.), odnosno grupu, kasnije nazvanu Arkanovom skupinom. Nekoliko nizova propalih pregovora hrvatske vlasti s pobunjenim opinama, nemogunost izvoenja pred sud osumnjienih za terorizam, sve manja mogunost kontrole teritorija zahvaenog balvan revolucijom oit su znak nemogunosti uspostave potpunog suvereniteta hrvatske drave. Proglaenje autonomne oblasti SAO Krajine krajem godine, sa zahtjevom za vlastitim predstavnitvom u organima federacije; odluka predsjednitva SFRJ o razoruanju svih paravojnih formacija u RH od 10. sijenja 1991., s oekivanjem da se time razorua i rezervni sastav policije RH; te nedolazak predstavnika krajikih opina na pregovore u Sabor, izazvati e daljnje neizvjesnosti i napetosti u Hrvatskoj. Da se u jugoslavenskom predsjednitvu koriste dvostruka mjerila i diskriminira legitimna vlast u Hrvatskoj u odnosu na pobunjene Srbe, konstatirati e javno Stjepan Mesi, tadanji hrvatski lan predsjednitva, ukazujui, k tome, i na teroristike prijetnje lanovima hrvatskog vrhovnitva, koje dolaze iz krugova JNA (15.1.1991.: 15.). Ova dogaanja smatrat e se u hrvatskom tisku kao paljivo tempirana pred poetak pregovora predsjednika pojedinanih republika o buduem ustrojstvu Jugoslavije (16.). Kriza e dosei kulminaciju do kraja sijenja 1991. kada e dogoditi televizijski vojni udar tj. afera pegelj.

Propagandni rat JNA protiv Hrvatske pokuaj vojnog pua


O mogunosti vojnog udara JNA javno se govorilo jo 1988. godine, povodom afere sa slovenskom etvorkom, da bi se, uz tadanje i kasnije neostvarene
263

prijetnje Sloveniji, konkretno djelovanje JNA svodilo na suzbijanje protesta kosovskih Albanaca. No, od poetka 1990. povremeno e se ozbiljno razmatrati mogua uloga JNA u raspletu cjelokupne politike krize u Jugoslaviji. Sukladno stavovima iznesenim na 14. kongresu, JNA e se konstantno protiviti konfederalnom ureenju drave i viestranaju (6.2.1990.: 26.) kao svojevrsnom ugroavanju jedinstvenog sistema openarodne obrane i putu prema stvaranju republikih vojski, koje bi politike sukobe mogle podii na oruanu razinu (ibid.). Glasine o vojnom udaru posebno su do izraaja dole pred viestranake izbore u Sloveniji i Hrvatskoj (10.4.1990.), a SDP e tadanja armijska saopenja smatrati priklanjanjem raboti politike izvanrednog stanja (ibid.). Svojevrsni pritisci iz predsjednitva SFRJ, shvaeni kao prijetee zveckanje armijom (17.7.1990.: 10.) nastavit e se i nakon izbora, kada se sve vie identificira pribliavanje JNA Miloevievoj velikosrpskoj strategiji. Ove e se pretpostavke jasno potvrditi nakon svrstavanja JNA na stranu srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, ve spomenutim presretanjem policijskih helikoptera u kolovozu 1990. godine i daljnjim svrstavanjem uz srbijansko rukovodstvo. Prema kraju godine, sve ee se u javnosti pojavljuju razmatranja o mogunosti dravnog udara a dolazak generala pegelja na elo Ministarstva obrane RH u armijskom tisku e odjeknuti kao senzacionalna vijest. Takoer, unutar armijskih redova govorilo se o postojanju zavjere HDZ-a u pogledu napada na vojna skladita radi oduzimanja oduzetog oruja Teritorijalne obrane, kao i o spiskovima nelojalnih Hrvata koje u odreenoj situaciji treba likvidirati (23.10.1990.: 16.). U istome smjeru, u velikom intervjuu pred kraj godine, Veljko Kadijevi, tadanji elnik JNA, govoriti e o sve veem uplitanju stranog faktora u situaciju u Jugoslaviji, naroito preko pojedinih politikih stranaka, prizivajui svojevrsno opsadno stanje i retoriku optuivanja novih politikih snaga za kvislintvo po uzoru na II svjetski rat, suprotstavljajui tome kontinuitet herojstva borbe za Jugoslaviju.
Na tabnim vjebama u inostranstvu proigrava se i mogunost vojne intervencije koja bi se izvrila po pozivu nekog iz zemlje. Zbog svega toga se spoljne opasnosti po integritet i bezbjednost SFRJ ne smiju zanemarivati. One prvenstveno zavise od stanja u jugoslavenskom drutvu i nae spremnosti i odlunosti da im se suprotstavimo...Oni koji prizivaju inostranu intervenciju izdajnici su svoga naroda i samo tako se mogu tretirati. Jugoslaviju...danas pokuavaju da obore na plea kojekakvi politiki mediokriteti i kameleoni, samozvani lideri i demagozi, sluajni saputnici burnih istorijskih dogaaja. Ne moe se sruiti zemlja koja ivi u svijesti i srcima miliona ljudi, zemlja u ijim su temeljima sadrani ivotni interesi svih naih naroda i narodnosti i ugraene 264

ogromne ljudske rtve. Varaju se svi oni koji misle da je Jugoslavija nekakva kula od karata. (4.12.1990.: 10. 11.).

Nadalje, isti e drati kako je Teritorijalna obrana velika podvala...od samog poetka izgraivana ne kao izraz socijalistikog samoupravljanja ve kao baza i okosnica republikih armija (12.) tj. kao prijetea mogunost razvoja paralelne vojske. Pri i tome, po njegovom miljenju, prodor u Teritorijalnu obranu, i nacionalistiko-separatistikim snagama slui za razbijanje JNA preuzimanjem regrutnog mobilizacijskog sistema...naruavanjem sistema rukovoenja komandovanja... uz uporedno irenje antiarmijskog raspoloenja i zlouporabu

Civilne zatite, Narodne zatite, slubi i organa unutranjih poslova ili u formi dobrovoljakih odreda i raznih ilegalnih grupa (ibid.). Samu ideju vojnog pua od strane JNA proglasiti e kukavijim jajem s ciljem prikrivanja ili opravdavanja namjere razbijanja JNA. U promptnom odgovoru na ovaj intervju, Ministar pegelj e Kadijevieve rijei poistovjetiti s verbalnim vojnim puem te besprimjernim prekoraenjem ovlasti (11.12.1990.: 7.). Takoer, suprotstavljanje ideji republikih tj. nacionalnih vojski smatrat e primjerenim samo oni[ma] koji imaju neiste planove s tuim teritorijem i tuim dobrima (9.), a Kadijeviev stav o Teritorijalnoj obrani kao podvali izraz njegovog pripadnitva onim snagama koje bi nasilno uspostavljale unitarnu dravu (11.). K tome, Nedjeljna Dalmacija pisati e kako je u noi s 9. na 10. prosinac trebao biti izvren vojni udar, o kojem je bila obavijetena veina stranakih prvaka, (18.12.1990.: 7.). Predsjednik Tuman potvrdit e postojanje takvih planova, kao i zahtjeva Saveznog sekretarijata za narodnu obranu Predsjednitvu SFRJ za omoguavanje vojne intervencije jer su u Hrvatskoj stvorene brojne paradravne naoruane formacije i [jer] je u zemlju ulo naoruanje koje se dijeli lanovima HDZa (25.12.1990.: 16.). Stvaranje psihoze vojnog udara smatrat e se, u tisku, moguim izrazom dviju suprotstavljenih tendencija: ili nervoze i nesigurnosti novih vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji tj. politikog pritiska kojim se nastoje disciplinirati mlade demokracije ili iza toga stoji namjera da se...homogeniziraju vlastite republike (18.12.1990.: 8.). U takvim uvjetima, sve oitije naoruavanje mladih demokracija...[koje se] provodi
265

konspirativnim republikim odlukama pretvara Jugoslaviju, ukljuujui i Hrvatsku, i doslovce u bure baruta (9.). Uz to, znaenje mogueg vojnog udara izjednaeno je sa srbijanskom okupacijom Hrvatske (10.), na ije e ozbiljne prijetnje Predsjednik Tuman upozoriti izjavivi kako su oni koji pripremaju snage to bi se okomile na Hrvatsku, uspjeli angairati dio svjetskih politikih krugova koji smatraju kako bi konstruktivna vojna intervencija bila korisna za odranje Jugoslavije i poretka u Evropi (25.12.1990.: 18.). 9. sijenja 1991. predsjednitvo SFRJ donijeti e Naredbu (bez glasovanja i prisutnosti nekoliko predstavnika republika) da se rasformiraju svi oruani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oruanih snaga SFRJ ili organa unutranjih poslova" koju e Ustavni sud RH proglasiti neustavnom, a neto kasnije e se nasuprot nje Sabor RH oitovati Rezolucijom o zatiti ustavnog poretka, u kojoj se ovoj odluci pripisuje svrha stvaranja parapravne podloge za ruenje demokratski izabrane vlasti i pravnog poretka u Republici Hrvatskoj 170 . Prijelomni trenutak u ovoj napetoj situaciji bit e prikazivanje filma, u vrijeme sastanka predsjednika republika u Beogradu, montiranog po direktivi organa vojne sigurnosti i TV Beograd o navodnom ilegalnom djelovanju ministra Martina pegelja (21.2.1991.), tj. konspirativnim akcijama kupovine oruja, pripremanja obrauna s pripadnicima JNA, kninskim ustanicima i dr. (29.1.1991.: 12.). Uz to, JNA, u ijim se jedinicama dan prije itala Informacija o aktuelnoj situaciji... 171 uhititi e nekoliko hrvatskih graana pod optubom za organiziranje ilegalnih paravojnih formacija te pripremanje teroristikih napada na JNA (9.). Samo prikazivanje filma nazvano je televizijskim vojnim udarom (16.), odnosno emisijom koja je konsternirala Jugoslaviju, i to iz potpuno oprenih razloga, ovisno o tome je li se povjerovalo ili ne u autentinost njenog sadraja. Glavni protagonist filma, istog e dana energino demantirati njegovu vjerodostojnost, smatrajui ga monstruoznim falsifikatom koji ga podsjea na vrijeme s kraja tridesetih godina, na staljinistike istke, na monstruozne procese, dokaze i argumente koji su fabricirani na izuzetno vjet nain (17.), tempiran upravo u vrijeme osjetljivih sastanaka republikih vodstava, kao
170 171

Rezolucija je doneena 21. veljae 1991.

Izvorni dokument koji najavljuje neposredne dogaaje i anticipira neke zloglasne sadraje montiranog filma, kao i njegovu analizu vidi u Globus 1. veljae 1991.
266

klopka, kako bi se sprijeili demokratski procesi (Globus, 1.2.1991: 6.). Takoer, istraivani medijski izvori smatrat e kako emisija...
...neodoljivo podsjea na...fantomski tapski dokument kojim [se] svojedobno maha[l]o po Saveznoj skuptini kao vrhunskim argumentom za uvoenje izvanrednog stanja na Kosovu. Isti scenarij koji govori o kontrarevoluciji i oruanoj pobuni sada se trebao primijeniti i u Hrvatskoj. ini se da fantomski dokumenti preesto odreuju sudbinu Jugoslavije (Danas, 29.1.1991.: 18.).

Nasuprot ovom filmu, Tuman e u Saboru spominjati postojanje izvjea o tajnom sastanku vojnog vrha radi planiranja intervencije u Hrvatskoj i uhienja vodstava Hrvatske, Slovenije, ukljuujui Markovia i Mesia u Beogradu 172 . Proizvodnja ovih razliitih dokumenata poimala se u funkciji oruanog sukoba izmeu JNA i hrvatske vlasti, u kojima se pretpostavljalo ak i postojanje treih, fantomskih scenarista, koji ovim akterima manipuliraju. Kuhinja u kojoj se tako istrajno kuha rat (ibid.) posredno se identificirala u srbijanskom vodstvu koje politiku besramno i bjelodano pretvara u polje neistih sila ...[koja] lako opogani narod (ibid.). Najiscrpniji prikaz o sluaju pegelj kao proizvodnji neprijatelja u kontekstu propagandnog rata i pokuaja vojnog udara napisati e Slaven Letica i Mario Nobilo, u specijalnom Globusovom izdanju, objavljenom ve 1. veljae 1991. Rije je specifinom tekstu koji brie granice izmeu politikog trilera i znanstvene analize propagandnog djelovanja staljinistike provenijencije, uz iroko navoenje izvornih dokumenata, te pregled praenja ove afere u srbijanskom i BiH tisku. To ga ini izvrsnom studijom sluaja konspirativistikog miljenja i njegove uloge u politiki prijelomnim dogaajima u hrvatskoj povijesti. Aferi pegelj i planiranom vojnom udaru autori e ove publikacije pripisivati znaenje konanog udarca Jugoslaviji kao dravnoj zajednici i dovoenje u pitanje izglednosti konfederacije (122.). Time se, dakako, nije iscrpila tema opasnosti od vojnog udara koja e, vezana uz ovaj sluaj, ostati aktualna sve do poetka rata, tj. krvavog Uskrsa na Plitvicama. Prijetnja armijom poimat e se u ve otprije prisutnom stereotipnom kljuu odnosa meunacionalne dominacije jednih nad drugima. Tako e se vojnu prijetnju drati sredstvom Oluje s Istoka, kojoj je jedini cilj uspostaviti srpski hegemonizam, od Vardara do Triglava svim sredstvima (5.2.1991.: 15.) gdje bi Hrvati i Slovenci
172

Ovaj tekst objavljen je u specijalnom Globusovom izdanju od 1.2.1991.: 58. 59.


267

osiguravali budetske deficite...a sve bi to nadzirao pobedniki narod uz armijsku zatitu ustavnog poretka spolja i iznutra. Drugim rijeima u pitanju je lova. (ibid.). Zahtjevom za pegeljevim uhienjem JNA e i dalje zatezati izlizani konac o kome visi...nesigurni mir, koji je odavno izgubio sve jamce (24.). Da je, u tom kontekstu, teorija zavjere dominirala diskurzom, ilustrira i sljedei pasus:
Sve to se proteklih dana zbivalo sasvim nas pribliiava obnovi teorije zavjere koja i u nas ima bogatu tradiciju - od Dahaukog procesa, preko Brionskog plenuma, do suenja etvorici i tapskog dokumenta albanskih separatista - koja sada doivljava drugu mladost u sluaju pegelj. Zahtjev za privoenje hrvatskog ministra slijedi obrazac spomenutih procesa u onom osnovnom, a to je da su voeni na bombastinim optunicama koje su stavljene u opticaj bez pravih dokaza ili su dokazi proglaavani svetim dravnim interesom oko kojeg nije preporuljivo akati (ibid.).

Smatralo se kako novu fazu u proizvodnji povijesti, koja ponavlja i unaprjeuje metode antibirokratske revolucije, zainju upravo posljednji dokumenti, svjedoei o jasnom ispreplitanju silnica srbijanskog i saveznog vrha (25.), u kojima su se glavni akteri vrlo brzo usuglaavali. Razlozi ovakvom unaprjeenju imaju osnovu u osiguranju barem etiri glasa u Predsjednitvu SFRJ i armijskom priklanjanju Srbiji zbog zazora od sjeverozapadnih republika kao prijetnji socijalizmu. Bez obzira na (ne)autentinost filma, zbog zavade s Armijom, prisutna je percepcija slabljenja statusa Hrvatske u pregovorima meu elnicima republika o novom povijesnom dogovoru naroda. Time se ojaala Miloevieva pozicija i ve tada nitko nije spominjao novogodinji upad Srbije u monetarni sustav. Smatralo se kako dotini ponovo raspaljuje histeriju protiv Hrvatske kako bi se izvukao iz teke ekonomske situacije u Srbiji i dalje se odrao fokusiranjem na proizvodnju neprijatelja. Ta se politika opisuje taktiki slinom onom na Kosovu, uz asistenciju uobiajenih aktera koji iskazuju srpske zahtjeve u zaotrenijoj formi:
Ali Miloevieve se prave namjere u ovom trenutku najbolje oitavaju iz njegova ustrajavanja na formuli da e srpski narod ivjeti u jednoj dravi. Po istom scenariju koji je primijenjen na Kosovu radi ostvarenja njegova projekta Srbija e biti jedinstvena, sada se prema Hrvatskoj primjenjuje scenarij objede za pobunu i genocid da bi se ostvario projekt jedinstvena srpska drava. To je postala glavna parola svih mitinga koji su ovih dana odrani protiv Hrvatske, a i proglas dijela srpske opozicije i grupe nezavisnih intelektualaca pristaje za Srbe na samo dvije mogunosti: ili integralna Jugoslavija bez republikih granica ili srpska drava, naravno u njenim etnikim, istorijskim i duhovnim okvirima, kao organska jedinstvena drava Srba pravoslavne, katolike, muhamedanske i drugih veroispovesti (11.).

268

Slabljenju pozicije Hrvatske u pregovorima doprinijet e znaajno i dogovor Kuana i Miloevia o slovenskom prihvaanju interesa srpskog naroda da ivi u jednoj dravi. To se u hrvatskoj javnosti doivjelo kao slovenska izdaja i no u lea (22.) te kao naznaka da e Slovenija zapoeti s procesom razdruivanja. K tome, politiku Srbije koja naoko puta Sloveniju na izlazak iz Jugoslavije, Zdravko Tomac e interpretirati kao obmanu, izraenu u lanim obeanjima i smanjenju pritiska na Sloveniju, kako bi se razjedinile demokratske snage u njoj i Hrvatskoj, koje su do tada zajedniki nastupale.
Cilj je da se prodube i stimuliraju razlike u stavovima Slovenije i Hrvatske, odnosno da gurnu Sloveniju i Hrvatsku u meusobni sukob. Cilj je da se izolira Hrvatska na koju se usmjerava glavni udar. To potvruje npr. i trijumfalistiki tekst u Politici: Gospodo, ostali ste sami. U kojem se tvrdi da je Hrvatska ostala usamljena u zastupanju konfederalne koncepcije Jugoslavije. Strategija je jasna. Glavni je udar usmjere na Hrvatsku. Ako se slomi Hrvatska, onda e i Slovenija pasti sama od sebe, kao zrela kruka (ibid.).

Ovakvoj se politici takoer pripisuje proizvodnja izvanrednog stanja, koja ukljuuje i ruenje tadanjeg premijera, to se uzima kao ugroavanje zajednikog interesa Slovenije i Hrvatske, koje bi u sluaju jednostranog otcjepljenja izgubile odreena egzistencijalno vana meunarodno priznata ugovorna prava.
Oni koji ele povratak na politiku sile i dominacije, koji ele kaos kao povod za izvanredno stanje ne bi trebali dobivati saveznike u Sloveniji i Hrvatskoj jer je jasno da je ruenje vlade Ante Markovia u strategiji rjeavanja krize silom jedan od kamena temeljaca proizvodnje stanja u kojem bi sila i diktatura izgledale kao spas u zadnji as. Iskuenja su velika. Kriza izbacuje na povrinu razliite ekstremiste, koji u navodnoj obrani nacionalnih interesa po svaku cijenu zapravo rade najvie protiv vlastitog naroda (ibid.).

O daljnjim oruanim prijetnjama JNA, ulozi JNA u daljnjoj eskalaciji sukoba sa Srbima u Krajini, planiranju suenja pegelju i ostalima kao zlouporabi vojnog sudstva od strane dijela vrha JNA, njihova osnivanja taba vrhovne komande JNA (to je ratna institucija), tajnim dodacima izjava vojnog vrha o diskrecionim pravima djelovanja JNA mimo Ustava itd. oglasit e se, ministar pegelj (26.3.1991.: 12. 13.). Vjerojatno pod dojmom neuspjele suspenzije legalne vlasti na zajednikoj sjednici Predsjednitva SFRJ i spomenutog taba, predviao je (ili se tek nadao) da e militaristiko-dogmatska struja - samoraskrinkana kako filmom tako i daljnjim djelovanjem postajati sve usamljenija, nasuprot daljnjoj depolitizaciji vojske. Ova predvianja pokazala su se suprotnima daljnjim dogaanjima, kako s najavom

269

poetka opasnog procesa suenja osmorici pred Vojnim sudom u Zagrebu (9.4.1991.: 43.), tako i s otvorenim poetkom rata u Hrvatskoj.

Pregovori i tajni dogovori Tuman Miloevi


U jeku tzv. pregovora o novom povijesnom dogovoru jugoslavenskih naroda i neposredno pred poetak Domovinskog rata u Hrvatskoj, 25. oujka 1991. sastat e se Tuman i Miloevi u Karaorevu. Rije je o tada nenadanom i misterioznom susretu 173 na mjestu izrazite politike simbolike i totalitarnog razraunavanja politikih sukoba iz prolosti, sastanku koji e, k tome, u odmah dobiti jo jednu povijesnu referencu s komentarima o pomaljanju novog sporazuma Cvetkovi Maek (2.4.1991.: 7.), to e sugerirati podjelu BiH. Sadraj ovog sastanka ostati e nepoznat, osim dijela o nastojanju da se eliminiraju one opcije koje ugroavaju interese hrvatskog i srpskog naroda u cjelini, to se interpretiralo kao svojevrsna alkemija izmeu federacije i konfederacije, koja e se moi prikazati vlastitoj javnosti kao dobitak (ibid.). Takoer, mediji e iitavati ovaj dogovor na tragu ruenja premijera Markovia (9.). Sljedei sastanak odran je 15. travnja 1991. u Tikveu, u kojima su sudjelovale i strune skupine obje republike za otvorena pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima i odnosima republika. O ovim e susretima Danas pisati kao o meusobnom lovljenju novih vlastodraca u kartografskim podjelama teritorija, koji su zapeli na granicama, ali uz obostranu spremnost na politiku trgovinu teritorijem.
ini se da do sporazuma nije dolo ne zato to neka od strana nije spremna na takvu trgovinu, nego prvenstveno zato to se nisu mogli sloiti. Interesi su im se preklapali, obje su strane imale pretenzije na isti teritorij. Za velike je pregovarae, tvrde upueni, sporna tek granica. Uope nema dilema o tome da slubena Srbija preko svojih kartografa pokazuje kako smatra da je kucnuo as za ostvarenje projekta Velika Srbija, kao to nema dvojbe da ni druga strana ne bi Imala nita protiv blow up (uveane) Hrvatske. Neizvjesno je samo kuda bi ila zapadna granica Srbije: dolinom rijeke Drine (to ni u Hrvatskoj gotovo nitko vie ne spominje), Bosne (to je prijedlog onih s njene lijeve obale), Une (to je minimum srpskog programa) ili se te granice mogu pomaknuti jo zapadnije... Tuman ovih dana ree da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora biti spreman da u trenutku razdruivanja Hrvatske donese odgovarajue odluke. ini se tako da ni jednoj ni drugoj strani ne predstavlja nikakav problem to bi takvi potezi doveli do komadanja Bosne i Hercegovine. Zaboravljajui da, kako ree Milovan ilas, tu republiku nije mogue podeliti ni raskomadati bez graanskog versko-nacionalnog rata. (28.5.1991.: 17.).

173

Sarajevsko Osloboenje, od 28.3.1991. prozvati e ove sastanke tajnima, vjerojatno po logici tek naknadnog saznavanja javnosti o njima, i to ve dan nakon njihova odravanja.
270

Ovi planovi podjele smjetat e se, u istome izvoru, u geopolitiki kontekst ostvarenja dogovora s Jalte napokon, ijih se 50:50 oituje jasnije nego ikada prije, ali su i ugroeniji nego ikada prije. (4.6.1991.: 40.) to se jasno identificira s planovima podjele BiH, oitim i u sljedeem pasusu:
A znak za odluniju akciju Zapada u ouvanju Jugoslavenskih vanjskih i unutranjih granica zacijelo su upravo ona presizanja koja su, uz diskretnu vanjsku asistenciju, odluila prebrisati Drinu kao granicu na kojoj se jednih 50 posto susree s drugih 50 posto. Tko god bi sada popustio i ekao iduih 45 godina da se ostvare takvi sporazumi, jednostavno ne bi bio na visini povijesnoga zadatka (ibid.).

Osim toga, Globus e u isto vrijeme (14.6.1991.), iz pera biveg predsjednikog savjetnika, pisati o dogovorenoj podjeli Herceg Bosne kao o sasvim realnoj opciji, pozivajui se na izjave politiara iz BiH i Slovenije. Potaknut politikim igrama oko granica pisati e takoer i geopolitiar Radovan Pavi. Temeljei svoje analize uglavnom na kriterijima povezanim s etnikom homogenou odreenih prostora, analizira Tri ludosti kao mogua geopolitika rjeenja na prostoru triju sredinjih republika. To su Velika Hrvatska, Velika Srbija i podjela BiH. U tom smislu brani ideju cjelovite BiH kao tamponskog prostora i predzia prema Srbiji tj. prostora ije je ouvanje od vitalnog interesa za Hrvatsku (18.6.1991.: 16. 17.). Pokuaj trgovanja i zakulisnog pogaanja s deklarativno i djelatno najizravnijim neprijateljem Hrvatske, Slobodanom Miloeviem kritizirat e i tadanji potpredsjednik HSLS-a, Boo Kovaevi (20.) i kao posljedicu sudjelovanja u takvim konspirativnim aktivnostima vidjeti gubitak kredibiliteta i pouzdanosti Hrvatske pred bosanskim Muslimanima, kao i kosovskim Albancima (zbog Tumanove izjave da je Kosovo unutarnji problem Srbije). Krajem lipnja u javnost e procuriti informacije sa sastanaka strunih grupa Tumana i Miloevia i trojnih susreta spomenute dvojice i Izetbegovia, o razmatranju preseljenja ili razmjene stanovnitva, kako bi se stvorile kompaktne etnike cjeline, to je neposredno protumaeno kao izraz planova podjele BiH (2.7.1991.: 40.). Takvi planovi oznaeni su ne samo nehumanima nego i faistikima, simptomom libanonskog ludila koje je zavladalo ovim prostorom te izrazom politike zaostalosti (ibid.), ali ne i nemoguima, s obzirom na povijesne primjere kako na tlu tadanje i prethodne Jugoslavije, tako i drugih primjera u svijetu.
271

Pravi zemljotres u javnosti BiH izazvati e Tumanova izjava londonskom Timesu kako je podjela Bosne i Hercegovine najbolje rjeenje jugoslavenske krize (23.7.1991.: 23.), koju e predsjednikov savjetnik Nobilo smatrati istrgnutom iz konteksta a njeno takvo prikazivanje kao svjesno nastojanje da se hrvatska politika izjednai, po krajnjim ciljevima, sa srbijanskom koja toboe proizlazi iz tajnog sporazuma Tumana i Miloevia (ibid.). Ovakva Tumanova izjava u Danasu je protumaena kao politiko sljepilo, s obzirom na tada ve oite planove srpskog vodstva u BiH i njima sukladne manevre JNA, kao i sluenje argumentima o etnikom prostoru koji se onda vraaju kao bumerang istovrsnih zahtjeva SAO Krajine. Protiv sporne Tumanove izjave oglasit e se i sve parlamentarne oporbene stranke, kao i Islamska zajednica u Zagrebu (24.). S razvojem ratne situacije u Hrvatskoj ova e tema povremeno dolaziti do javnosti i to u obliku kritike naruavanja vjerodostojnosti hrvatske politike (23.7.1991.: 28.), kao izraz pogrenih politikih procjena vlasti (6.8.1991.: 7.), odnosno ulijetanja u namjetenu zamku ime je razbijen neophodan status quo za bilo kakvo budue rjeenje meu tadanjim republikama (19.11.1991.: 38.). Meutim, tu njeno prisustvo u politikom diskurzu ne prestaje. ak tovie, tajni dogovori izmeu Tumana i Miloevia biti e konstantna referenca u sljedeim razdobljima, kao esta interpretativna shema, posebice rata u BiH, ali i kasnije, kao pokazatelj natrane politike koja je Hrvatsku od velikosrpske rtve uinila suuesnikom u ratnim zloinima i razlog pogoranja meunarodnog poloaja, te kao pokazatelj nedemokratskog karaktera vlasti pod vodstvom Franje Tumana. Njeno pojavljivanje u sljedeim razdobljima zasebno emo analizirati. * Ovime zavravamo drugo * * naeg istraivanja zavjerenikih razdoblje

interpretacija u politikom diskurzu, od druge polovice 80-ih, sve do konanog raspada SFRJ. Ovaj vremenski isjeak obiljeen je bio stalnom prijetnjom srpskog nacionalizma koji se pojavljuje u javnosti kao otkriveni plan i realizacija velikosrpske zavjere, koja e na krilima antibirokratske revolucije homogenizirati vlastitu i ostale nacije u SFRJ i na svom putu ostvarenja srpske hegemonije, putem pokuaja destabilizacije ostalih republika, dovesti do konanog raspada SKJ, a zatim i zajednike drave. Tako shvaena zavjera zapoinje Memorandumom SANU koji je po svojoj dvodijelnoj strukturi objektivistike potke u prvom i paranoidne osnove u
272

drugom dijelu, te upisivanja ugroze na kolektivno tijelo nacionalnog bia, koja se iskazuje sa zamiljenog sredinjeg mjesta nacionalnog genija najjasniji primjer cinine teorije zavjere. Od ovog nepostojeeg teksta, prema javnom govoru njegovih re-producenata, do preutnog prihvaanja njegovih ciljeva od strane srbijanske politike, intenzivira se obraunavanje s pretpostavljenim mu neprijateljima kako iz prolosti, tako iz tadanje sadanjosti, ali i stvaraju pretpostavke za nove neprijatelje u budunosti. U tom e imaginariju industrija svijesti stalno dopunjavati bestijarij neprijatelja, od Tita i Kardelja i Vatikansko-Kominternske zavjere, preko neprincipijelne koalicije do ustaoidnosti hrvatske, kako komunistike, tako i nove demokratski izabrane vlasti, kleronacionalizma i faistoidnosti sjeverozapadnih republika itd. On se jednostavno ini toliko idejno homogenim i po postupcima glavnih aktera usklaenim, da se teorija zavjere nadaje kao najprikladniji obrazac njegova objanjenja. S druge strane, premda postoje pokuaji parcijalne uspostave paralelizma Memoranduma i Novorevijskih priloga te masovnih prosvjeda Slovenaca povodom suenja etvorici s mitinzima istine antibirokratske revolucije, nikada nije uspostavljen znak jednakosti ukupnim zbivanjima u ove dvije republike. Prije svega zbog zajednikog nazivnika suprotstavljanja unitarizmu iz Srbije i JNA, idejne razliitosti u smislu naputanja tvrdog komunistikog vokabulara i imaginarija zajednice iskazanog u paroli bratstva i jedinstva, zbog naraslog straha, te percepcije zajednikih interesa, zbivanja s nacionalnim predznakom u Sloveniji nisu dobila istovrsnu interpretaciju kao ona u Srbiji. U pogledu teorija zavjera o hrvatskom nacionalizmu, osim onih koje iz stare ideoloke pozicije kritiziraju i onih koje iz nacionalistike pozicije podravaju jezinu politiku, inei time splet komplementarnih cininih teorija zavjera, u ostale dvije teme, odgovora na srbijanske kritike politikog vodstva Hrvatske za separatistiku i asimilatorsku politiku te na optube za kleronacionalizam, uglavnom nailazimo na kinine teorije zavjera u formi prokazivanja manipulacija, lai, podmetanja, neloginih konstrukcija i optubi te proizvodnje izvanrednog stanja, sve u funkciji hegemonijskog pokreta koji govori jezikom cinizma na tragu staljinistikih metoda vladavine. Istovrsne interpretacije svoju e primjenu nai u tumaenju raspleta 14. kongresa SKJ, kao i daljnjih dramatinih zbivanja u kojima se slute mogue totalitarne opasnosti zaodjenute jugoslavenskom idejom ili ugroenou srpskog naroda u
273

Hrvatskoj, a operacionalizirane kao scenariji kosovizacije Hrvatske ili kao niz parcijalnih vojnih udara, od verbalnog do televizijskog, da bi rezultirao otvorenim stavljanjem JNA na stranu srpskih pobunjenika i u funkciju stvaranja Velike Srbije.

8.1.3. Teorije zavjera u Domovinskom ratu i ratu u BiH


Ovo poglavlje obuhvaa razdoblje rata u Hrvatskoj, od poetnih ratnih zbivanja u prvom dijelu 1991. godine, pa sve do njegova kraja, 1995. godine, kao i paralelna ratna zbivanja u BiH, na nain kako su bila popraena i interpretirana u odabranim izvorima. Teorije zavjera koje ovdje analiziramo povezane su s lokaliziranim motivima njihovih aktera, ali i irim interpretacijama politika, koje ukljuuju, osim netransparentnih interesa dravnih vodstava pojedinih zemalja bive Jugoslavije, i meunarodnu dimenziju, tj. razliite interpretacije uloge meunarodnih imbenika, posebice tzv. velikih sila. Sukladno dominantnim zbivanjima moe se razlikovati tri etape razvoja Domovinskog rata koje uglavnom obiljeavaju razliite teorije zavjera. Prva etapa, do kraja 1991. godine razdoblje je glavnine ratnih zbivanja. Druga etapa odnosi se na relativno mirnije razdoblje u Hrvatskoj od 1992. do 1995. godine, u kojem se glavnina ratnih zbivanja odvija u BiH. Trea etapa Domovinskog rata odnosi se na 1995. godinu i oslobodilake akcije Hrvatske vojske. Sukladno ovoj dinamici mijenja se i tematika zavjerenikih interpretacija. Poetak Domovinskog rata interpretira se kao logian slijed tadanjih zbivanja koji su mu prethodili, u smislu pobune dijela Srba u Hrvatskoj i otvorenog borbenog djelovanja JNA protiv Hrvatske uklopljeni u iri kontekst velikosrpske politike, sa Slobodanom Miloeviem kao njenim najisturenijim eksponentom, te njegovom spregom sa srbijanskim i crnogorskim politikim vrhom, kao i generalima JNA. Posebnom podrkom ovoj politici smatraju se SANU i Srpska pravoslavna crkva. Ova tema je konstanta cjelokupnog razdoblja, kroz iju e se prizmu sagledavati i rat u BiH. Nakon privremenog odleivanja odnosa izmeu hrvatske vlasti i pobunjenih Srba tijekom oujka 1991. - koji korespondiraju uzdrmanom statusu Slobodana Miloevia zbog prosvjeda opozicije u Beogradu - zbivaju se ratni okraji na
274

Plitvicama i masakr u Borovu-selu. U javnosti se uoava jasan obrazac razmjetanja snaga JNA po granicama tzv. Velike Srbije (npr. Danas, 7.5.1991.: 17.), kao i pripreme lokalnog srpskog stanovnitva za rat. U tom smislu spominju se ratnohukaki govori trabanata i slubenih predstavnika Srbije, naoruavanje i uvoz etnika iz Srbije (18.). Memorandum se u potpunosti identificira kao dugo pripremani imperijalni program za ostvarenje Velike Srbije. Realizira se putem mainerije i organizirane mree onih koji na tome konspirativno rade (7.), a sastoji se od vrhunski obuenih i organiziranih profesionalaca od kojih su mnogi na Kosovu ispekli zanat (8.) i rade na tetu lokalnih Srba. Slobodan Miloevi dobija atribut zloduha Jugoslavije, inspiratora i velikog organizatora krvoprolia (ibid.). U recepciji srbijanskih ratnih planova i agresije u Hrvatskoj posebnu funkciju imaju predstavnici politiki ekstremnih stranaka u Srbiji ili njihovih postrojbi koji otvoreno govore ono to slubena politika ini. S druge strane, pomno se prati i analizira politika u SAO Krajini. Nadalje, s ratom u Sloveniji i jaanjem okraja u Hrvatskoj kratko se govori o tajnim vojnim planovima Bedem 1 i 2 i Poljuljana zemlja (9.7.1991.: 26.), kao i o regrupiranju snaga JNA za novi okraj, sada u Hrvatskoj (20.8.1991.: 10.). Nakon otvaranja zapadnoslavonskog bojita JNA dolazi u sredite kritika. U prosuivanju neuinkovitosti hrvatske obrane razmatraju se i krivci za razoruanje Teritorijalne obrane. Uskoro poinje totalni rat i krinke i obrazine padaju do kraja (8.10.1991.: 22.). Slijedi raketiranje Banskih Dvora kao oiti pokuaj likvidiranja trojice lidera, Tumana, Mesia i Markovia, interpretiran u srbijanskim medijima kao vjeta inscenacija hrvatskih vlasti s neto eksploziva (15.10.1991.: 11.). Ve otprije, sa zahuktavanjem ratnih zbivanja, na razliite se naine pie o petoj koloni kao i o teroristikom djelovanju pijunskih organizacija, napose o sluaju Labrador a kasnije i Opera 174 . Nakon pada Vukovara, Vrhovno dravno vijee e objaviti postojanje unutranje urote protiv Hrvatske s ciljem nasilnog obaranja legalno izabrane vlasti i ustavnog poretka (26.11.1991.: 8.). Optube za zakulisne igre s okupatorom nee mimoii niti Dubrovnik (17.12.1991.: 18.). Jedna od najtrajnijih tema tijekom cjelokupnog razdoblja jest problematinost politike meunarodne zajednice prema Hrvatskoj. Tijekom 1991. godine ona se poglavito odnosi na neefikasnost ekonomske blokade koja potie JNA na jo
174

Ova tema pijunskog djelovanja u kontekstu rata pojavljivat e se i sljedeih godina.


275

snanije djelovanje 175 , i u tom smislu razmatranje razloga aktivnije neukljuenosti u sprjeavanje sukoba, oko kojeg se u nekim sluajevima spekulira o amerikoj tajnoj diplomatskoj podrci Miloeviu i JNA, na tetu kako Hrvatske, tako i politike Europske zajednice (npr. 24.9.1991.: 7.). Osim toga, igre oko meunarodnog priznanja Hrvatske i slanja plavih ljemova, u kontekstu geopolitikih stratekih interesa velikih sila, interpretiraju se kao licemjerje i korumpiranost, u nekim sluajevima u kljuu osobnih poslovnih interesa koji bi bili ugroeni raspadom SFRJ, a negdje ak i obiteljskim vezama amerikih i europskih politiara. Sa samim meunarodnim priznanjem i odlukom o dolasku meunarodnih mirovnih snaga problematinim se tumae neke odluke Badinterove komisije kao podmetnuti avli hrvatskom suverenitetu, sukladni srpskim interesima (npr. 28.1.1992.: 21. 23.). Takoer se tadanji izvjetaj glavnog tajnika UN-a, prije dolaska mirovnih snaga, tumai kao podvala u pogledu pokuaja davanja meunarodnog pravnog subjektiviteta samozvanim srpskim voama, izjednaavanja Hrvatske u krivnji s pobunjenicima i pokuaj nametanja statusa quo tadanje okupacije (11.2.1992.: 11.). Zbog pristanka na takav plan postojala je ozbiljna prijetnja pada hrvatske Vlade, s krajnjim epilogom ostavke jednog ministra. S najavom priznanja od strane SAD-a, upozoravat e se na njihove mogue nove zamke (npr. 7.4.1992.: 38.), a s pribliavanjem Londonske konferencije pojavljivat e se strahovi od obnavljanja Jugoslavije 176 (npr. 24.8.1992.: 46.). S razvojem daljnjih ratnih zbivanja, posebice u BiH, zasebna i specifinija zavjerenika tema, koja se nadovezuje na prethodnu, jest kritika svojevrsne meunarodne kampanje protiv Hrvatske. Njeni modaliteti ukljuuju meunarodnu igru s premijerom SRJ, Milanom Paniem, kako bi se spasio poloaj Srbije; optube za suodgovornost Hrvatske za rat u BiH, koja sudjeluje sa Srbijom u njenoj podjeli (Globus, 6.11.1992.); kanjavanje Hrvatske zbog naruavanja meunarodnog supersistema ruenjem SFRJ (9.7.1993.: 11.); te openito usmjerenost takve propagande iz srpskih imperijalistikih krugova.
175

Takvi se ishodi ekonomske blokade pretpostavljaju smiljenima radi preputanja da se stvar razrijei unutarnjim obraunom, a uz poznavanje tadanje vojne snage JNA, kao netransparentna politika odranja SFRJ.

Ova tema e se periodino pojavljivati u 90-ima i 2000-ima i vie pozornosti emo joj posvetiti u sljedeim poglavljima.
276

176

Na poetku druge etape Domovinskog rata, sukladno prijanjim dogaanjima i nestabilnoj poziciji tadanje vlasti, kritiki nastrojen tjednik Danas pisati e o Hrvatskoj kao zemlji osujeenih pueva s izraenim duhom zaplotnjatva i urote (Danas, 14.1.1992.: 22.) usmjerenim ne samo na vanjskog nego i na unutranjeg neprijatelja. Na unutranjem planu otvaraju se sluajevi politikih ubojstava Josipa Reihl-Kira, Ante Paradika itd., postojanja Merepovih i drugih eskadrona smrti te kritizira vlast zbog neprocesuiranja i zatakavanja njihova zloinakog djelovanja 177 (4.2.1992.: 26.). Iste godine, uz neposrednu ratnu opasnost, Osijek postaje grad sluaj - s naglaenim kriminalom, paleima i ubojstvima, politikim obraunima, stvaranjem paralelnih organa vlasti i sukobljavanjem sa sredinjom vlau - tj. s problemima gotovo iskljuivo povezanim s Branimirom Glavaem (24.3.1992.: 18.; 12.5.1992.: 16.). Tadanja previranja u SAO Krajini ukljuuju tajne sastanke njihovih elnika s elnicima bosanskih Srba i SPC te nastavak tvrde politike nasuprot Miloeviu, kao i ruenje Milana Babia s pozicije predsjednika SAO Krajine. Izvan okupiranog podruja, osim sumnjienja Milorada Pupovca da je eksponent Miloevieve politike, biljee se i pozitivni primjeri suradnje i miroljubivog razoruanja Srba u Gorskom kotaru. Poetkom 1993. godine konsternaciju u vladajuoj stranci izazvati e Zlatko Kramari izjavom kako su hrvatske vlasti odgovorne za pobunu Srba u Slavoniji, pri tome istiui ulogu ministra uka u oruanom napadu na Borovo-selo (22.1.1993.: 9.). Neto kasnije netko nepoznat e iz redova hrvatske Vlade provaliti tajni srpskohrvatski sporazum o otvaranju auto-puta preko Okuana, nakon ega e slijediti progon srpskih potpisnika od tamonje krajike vlasti (5.3.1993.: 5.). Krajem ove godine bit e objavljeni planovi za novu agresiju SRJ na Hrvatsku, kao znak neodustajanja od planova stvaranja velike Srbije (12.10.1993.: 2.- 4.). U pogledu rata u BiH, jo i prije njegova izbijanja, prevladavala je atmosfera etnikog separiranja i konspirativnih teza o stvaranju muslimansko-hrvatske koalicije protiv srpskog naroda ali i o hrvatskom tajnom okretanju lea suverenosti BiH (Danas, 21.5.1991.: 23.), posebice nakon osnivanja hrvatskih zajednica, poglavito Herceg-Bosne. Takoer, srpska propaganda se identificira s nacistikom propagandom prije upada u Poljsku, i staljinistikom, prije upada u Maarsku ili
177

Ova tema ponovo e biti otvorena 1994. godine.


277

ehoslovaku (16.7.1991.: 29.), ali se govori i o velikoj faistikoj zavjeri Njemake protiv Srba (29.10.1991.: 10.). Kroz cjelokupno razdoblje rata u BiH pojavljivat e se tema podjele BiH i trgovanja teritorijem, na tragu dogovora Tumana i Miloevia u Karaorevu. To e, u ovom razdoblju, poetno potencirati tajni sastanak Karadia i Bobana, a zatim i njihov sporazum iz Graza, kao i preueni zagrebaki sastanak Tumana s predstavnicima SDS BiH, prije proglaenja Srpske republike BiH - to se interpretira kao antimuslimanska zavjera (21.1.1992.: 33.). Premda e nakon priznanja BiH od strane Hrvatske nakratko ova percepcija oslabiti (21.4.1992.: 20.), s daljnjim razvojem ratnih sukoba, posebice rata Hrvata i Muslimana, ovakav interpretativni okvir imati e svoju estu primjenu. Iskazivat e se u obliku marionetske uloge Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u odnosu na tajnu politiku koja se vodi iz Zagreba. Njeni su elnici, po toj koncepciji, tek eksponenti politike tadanjeg hrvatskog predsjednika i hercegovakog lobija. Osim toga, o VanceOwenovom planu 1993. godine govori se kao o paklenom planu za podjelu BiH koji je navodno osmislilo pet velikih sila (Globus, 4.6.1993.: 2.) te u nekim sluajevima ga se povezuje sa suprotstavljanjem Zapada stvaranju islamskofundamentalistikog mostobrana u Europi (25.6.1993.). U smislu povezanosti s dogovorom Tuman Miloevi, tema podjele BiH ponovno e isplivati s prvim veim raskolom u HDZ-u u 1994. godini, dok e slijedee godine, neposredno nakon akcije Oluja, u londonskom The Timesu i mnogim svjetskim medijima, biti objavljena sporna Tumanova skica podjele BiH na jelovniku. Hrvatsko-bonjaki sukobi, koji e prerasti u tzv. rat u ratu, zapoet e tijekom 1992. godine i trajati sve do Washingtonskog sporazuma u 1994. godini. Osim tenzija s Armijom BiH, HVO e se sukobljavati i s HOS-om, koji e se nakon kontroverznog atentata na njegova zapovjednika Blaa Kraljevia ubrzo rasformirati. Nepovjerenje prema Armiji BiH izraeno je najplastinije kroz aferu o njenom zapovjedniku, Seferu Haliloviu, kao suradniku KOS-a za vrijeme rata u Hrvatskoj (11.9.1992.: 11. 12.). Eskalacija sukoba donosi sa sobom zavjerenika objanjenja, npr. sukob u Gornjem Vakufu interpretira se kao smiljeni plan u samom bonjakom politikom vrhu u svrhu miniranja enevskih pregovora i otimanja hrvatskih provincija (22.1.1993.: 3.). Takoer, mijenja se politiki govor meu zaraenim stranama, zadobivajui stereotipne oblike nabijene negativnim sadrajima koji ukazuju na zavjerenitvo (npr.
278

2.7.1993.: 8.). Iz bonjakih i nekih hrvatskih krugova kao nositelje zloinake politike razmjene teritorija i naroda na hrvatskoj strani smatraju Tumana i Bobana, koji u tajnom dogovoru s Karadiem rade na stvaranju muslimanskih enklava koje bi nakon toga uguili (30.7.1993.: 8.). Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma jaaju kritike u Hrvatskoj upuene HDZ-u zbog rata s Bonjacima i osnivanja koncentracijskih logora. Dotadanji visoki politiki dunosnici, a potom HDZ-ovi disidenti, za to e izravno optuiti politiku predsjednika i njegova ministra obrane, povezanu s politikim i kriminalnim krugovima u Herceg-Bosni (1.4.1994.: 6.). Zbivanja u treoj etapi Domovinskog rata - koju obiljeavaju neuspjeli pregovori sa krajikim Srbima i oslobodilake akcije Bljesak i Oluja - na odreeni su nain pripremani u medijima. Tako u analiziranim izvorima moemo pratiti istovrsne teme i najavu kljunih akcija. Prije prijedloga plana Z-4, pisalo se o dotadanjim nepoznatim i vrlo estim tajnim sastancima i pregovorima hrvatske vlasti s pobunjenim Srbima te njihovim opstrukcijama po Miloevievim instrukcijama (13.1.1995.: 4.). Ve u proljee a zatim i nakon akcije Bljesak najavljivao se oslobodilaki rat za jesen (17.3.1995.: 6.; 16.6.1995.: 5.) a neposredno prije akcije Oluja objavljene su informacije o pomoi amerike vojske u obuci hrvatskih asnika. U meuvremenu e u Srbiji radikalna desnica optuivati Miloevia da je u dogovoru s Tumanom predao zapadnu Slavoniju. Teme vezane uz ratna zbivanja javljat e se i u sljedeim razdobljima, naroito u pogledu poinjenih zloina hrvatske vojske u Oluji, kao i u ratu u BiH. Ovdje emo detaljnije razmotriti nekoliko najistaknutijih, zavjereniki osmiljenih tema, koje su se tada neposredno pojavljivale.

Rat u Hrvatskoj kao realizacija velikosrpske politike


Ova tema, karakteristina za objanjenje neprijateljskih namjera u svim etapama Domovinskog rata nadovezuje se na prethodne interpretacije velikosrpske politike tj. zdruenog djelovanja srbijanskog dravnog vodstva, JNA i srpskih pobunjenika, pri emu glavnu ulogu i dalje ima Slobodan Miloevi, uz logistiku podrku SANU i SPC. Eskalirati e u kontekstu stalnih prijetnji na svim kriznim aritima i prvih oruanih okraja na Plitvicama te masakra policajaca u Borovu-selu.
279

Detaljno razraen plan vrhunskog organizatora ovih krvavih dogaaja oznait e se kao suludi nacionalni imperijalni program (7.5.1991.: 7.)...
...osnovan na Memorandumu... [koji] Srbija, odnosno njen predsjednik Slobodan Miloevi moe ostvariti samo ratom. Danas iza njegovih planova o stvaranju Velike Srbije stoji mona policijska mainerija i organizirana mrea onih koji na tome konspirativno rade...Prema njima, ezdeset posto Bosne pripojila bi Srbija s tim da bi njen zapadni dio obuhvaao veliki dio dosadanjih hrvatskih zemalja i izlazio bi na more u Obrovcu...Miloevi je krenuo na hitro ratno popunjavanje Srbije dok mu je Jovi jo na elu dravnog Predsjednitva i dok Armijom komandira po politikim mu stavovima bliski Adi. Miloevi nesumnjivo ima osvajake, imperijalne planove zaokruivanja Srbije koje treba da plati cijela Jugoslavija. Ona to i ini ve vie od tri godine, stalno nojevski odbijajui da vidi o emu je rije, stalno se zavaravajui da e se ovjek opasnih namjera zaustaviti, da e mu biti dosta, da e se osvijestiti, da e shvatiti. On zapravo i ne krije svoje namjere...A nedavno kad je povukao Jovia iz Predsjednitva i kad je objavio da ono, to se njega tie, vie ne postoji, smatrajui kako je aranirao sve da se na upranjenom saveznom elu pojavi tenkovski surogat, sazvao je predstavnike lokalnih vlasti u Srbiji, da bi im u pet sati ujutro, u velikoj urbi oito, saopio kako je kucnuo as bitke...Ali...tek Armija nije izvela svoj dio zadatka i tada mu je plan propao...Pa ne samo da distribuira oruje po srpskim zemljama, ne samo da njegovi trabanti, oni potajni kao Vojislav eelj, ili javni kao neki njegovi ministri...nego su i njegove snage, meu kojima je mnogo onih koji su na Kosovu ispekli zanat, razmjetene po Hrvatskoj po srpskim selima, stvarajui od onih to im pruaju gostoprimstvo nesretnike koji e to saznati tek kasnije kad se ovi vrate odakle su doli i kad bude prekasno...Po svemu se vidi da je rije o vrhunski obuenim i organiziranim profesionalcima iji je zanat ratovanje (ibid.).

Istovremeno, tadanji e potpredsjednik Predsjednitva SFRJ, Stjepan Mesi, optuivati Armiju kako svojim djelovanjem ne titi narod nego one koji ne priznaju suverenitet RH i kreira teritorijalni okvir za funkcioniranje SAO Krajine (17.), uz potpunu instrumentalizaciju krajinskih voa od strane Miloevia i koritenja uvezenih etnika u funkciji stvaranja Velike Srbije. U Hrvatsku e takoer pristizati vijesti o vojnim poligonima za posebne etnike postrojbe, kao i o ubrzanom popunjavanju rezervnog sastava Armije u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i BiH. Takoer, pisat e se o izravnoj sprezi srbijanske vlasti i etnika, kako u javnoj podrci tako i u ve uobiajenoj podjeli uloga u kojoj radikali govore ono to slubena politika misli (14.5.1991.: 21.). Takav e model odnosa izmeu voda i njegovih sokolova - izvritelja njegove politike, biti posebno analiziran u svjetlu ostvarivanja dotadanjih politikih ciljeva, prvenstveno antibirokratske revolucije, a u tadanjem trenutku, u pogledu saveza sa Vojislavom eeljom, Radovanom Karadiem i Milanom Babiem (21.5.1991.: 13.). Osim toga, o djelovanju srpskog terorizma prema Hrvatskoj pojavit e se i svojevrsna shematizirana teorija zavjere, koja razrauje

280

djelovanje pojedinih aktera s ciljem ruenja hrvatske dravnosti i stvaranja Velike Srbije 178 (7.5.1991.: 23.). Prikaz donosimo u presliku originala:

Slika 3. Shematizirana teorija zavjere stvaranja Velike Srbije. Ubrzo e se pojaviti vijest kako SANU priprema izradu novog Memoranduma s izmijenjenim akterima i ciljevima, i s funkcijom nove upute za politiku, u redakciji Dobrice osia, to e se oekivati kao novi velikonacionalni program autoritarne, patrijarhalne, egalitaristike i militaristike struje koja se lano prikazuje kao jedini i pravi izraz srpske nacionalne individualnosti (18.6.1991.: 30.). Ovakvo oekivanje poklapat e se s nekim opozicijskim kritikama tadanje srbijanske vlasti i njihovih trabanata kao simulatora demokracije koji ultimativni zahtjev prema okupljanju svih Srba u jednoj dravi proglaavaju lanim idealom, zamjenom teza i
Shematski prikaz dan je u dodatku intervjua Zorana Daskalovia s dr. Anelkom Milardoviem. U tekstu intervjua ne spominje se niti razrauje ovaj prikaz, a uz sam prikaz ne navodi se izvor.
178

281

podmetnutom iluzijom, kojoj je cilj odloiti i zamagliti drugi, zahtjev za uspostavom demokratskog poretka. U tom smislu znakovit je i sljedei citat:
Cinizam politikih voa i nacionalnih prvaka i jest u tome to oni znaju - Jer ne mogu ne znati - da njihova velikonacionalna reenja trae velike rtve i da su apsolutno neizvediva bez krvoprolia. Moda ba u toj neizvodivosti lei deo motivacije, jer se tako za due vreme obezbeuje nacionalna homogenost i odlau sva druga reenja (ibid.).

Intervencija Armije u Sloveniji 27. lipnja 1991., desetodnevni rat i njeno povlaenje smatrat e se oiglednim raspletom predvien memorandumskim scenarijem (23.7.1991.: 28.) u smislu daljnjeg istjerivanja Slovenije iz Jugoslavije, kako bi se time promijenio odnos snaga i Hrvatska ostavila u potpunoj izolaciji, tj. postala lak plijen u konanom obraunu. Tome je sukladna pretpostavka o povlaenju Armije na podruje BiH i Srbije kao taktikom pregrupiranju i konsolidiranju za neki novi obraun (9.), a to e sugerirati i neposredne otvorene pripreme za rat koje e najavljivati tadanji premijer Srbije (2.7.1991.: 30.), bez obzira to je u Hrvatskoj, djelovanjem produene ruke paravojnih jedinica iz Srbije i pobunjenih domicilnih Srba rat ve odavno bjesnio. Metode provedbe ovakve politike Stevan Dedijer usporediti e s nacionalsocijalistikima.
Primitivnom sveu Miloevi smatra da je sada, kada je propala komunistika diktatura, pravi trenutak za stvaranje Velike Srbije pod platem Jugoslavije, to je potpuno anahronino, van prostora i vremena. Za razliku od Staljina, Miloevi, kao i nekada Hitler, koristi metode nacionalsocijalista da probudi najprimitivnije nacionalne oseaje masa, a onda je, kao to je nemaki nacionalsocijalizam koristio sudetske Nemce, koristio Srbe van Srbije da ostvari svoj velikosrpski san. Zato mogu samo sa aljenjem da gledam na primitivnost intelektualaca oko Srpske akademije tzv. nauka koji ne ele uvideti kakvoj politici slue. Srbi moraju shvatiti da su manjina u Jugoslaviji, a ne da... u svom primitivnom shvaanju demokratije tvrde da 40 posto Srba mora da vladaju svim ostalim narodima u Jugoslaviji (26.)

Na neko e vrijeme, u kolovozu 1991., otvorenu ratnohukaku ulogu preuzeti Dobrica osi, ije se dotadanje djelovanje u tom pogledu dralo konspirativnim, da bi se tada, poto je valjda trenutak sudbinski vaan pojavio u ulozi ratnog doboara, ija se glavna funkcija opisuje kao drogiranje opsjenom kako drugog izlaza nema (13.8.1991.: 8.). Sve ee e se u politikom diskurzu u Hrvatskoj za oznaavanje srpske politike upotrebljavati pojam bizantizam kao sinonim za dvolinost, spletkarsku lukavost, posvemanji nedostatak skrupula i himbenost (20.8.1991.: 50.), koji uz
282

negativan odnos prema konkretnoj destruktivnoj politici, nosi sa sobom i opasnost stereotipnog demoniziranja cijelog jednog naroda (ibid.) Osim toga, pojavnost bizantizma dijelom e se shvaati rezultatom duhovnog kontinuuma povijesnog bizantskog utjecaja u Srbiji, koji se oituju u koncepciji svetosavlja tj. prepletenosti interesa crkve i naroda, pa i crkve i drave. (ibid.). Uoblieno u politiku SPC svetosavlje se oituje u otvaranju fronti ekspanzije dravne politike, kako u otvaranju problema June Srbije tj. Makedonije, te odravanju kandila militantnog nacionalizma specifinom politikom sjeanja na stradanja u II svjetskom ratu i mitolokim reminiscencijama na kosovsku bitku. Takoer, bizantskim se megalomanskim ambicijama i ekspanzionizmom nastoji pojednostavljeno objasniti tadanja srpska tenja za dominacijom na Balkanu (usp. 51.). Izrijekom nasuprot ovakvim paualnim ocjenama o bizantizmu i pravoslavlju, don Luka Vinceti e, u javnom pismu episkopu Banatskom SPC, kritizirati imperijalnu konstantu moderne srpske politike (13.8.1991.: 36.) koja je zloupotrebljavala ideju jugoslavenstva te u sklopu toga negirala pojedine narode i njihovu povijesno utemeljenu dravnost. Takvu je politiku krpelja (ibid.), anakronu za kraj 20-og stoljea preuzeo Miloevi i u potpunosti razbio Jugoslaviju. S time se u potpunosti identificirala i usavezila SPC, a naslovljenik pisma istaknuti je akter takve politike, ideolog militantnog svetosavlja i potpiriva meunacionalne mrnje ije su ideje naile na mnogobrojne odjeke u redovima teologa SPC. Obnavljanje eparhije SPC u selu Dalj u Slavoniji, 18 dana iza pokolja hrvatskih civila, policajaca i vojnika, nazvano je kranskim kriminalom a bratstvo krsta i kokarde oiglednim u politici s poznatom krilaticom gdje je srpska crkva, tu je srpska zemlja...SPC je prodala duu vragu prepustivi se draima velikosrpske politike i zajedno s Republikom Srbijom krenuvi u osvajake pohode (27.8.1991.: 21.). Frontalni napad sljedeeg neprijateljskog aktera, JNA, hrvatska vlast oekivati e sredinom kolovoza, na to e upuivati pomaci vojnih snaga u BiH, Sloveniji i Hrvatskoj to se procjenjivalo najveom koncentracijom operativno spremne vojne sile na tlu Europe (20.8.1991.: 10.). Istodobno, ratovati e obavjetajne slube, objavljivat e se tajni ratni planovi, to e snano podgrijavati ratnu psihozu. Za razliku od vremena 14. kongresa, kada JNA nije pristajala na krnju Jugoslaviju, u ovo
283

se vrijeme nedvojbeno uoava kako joj se planovi poklapaju sa stvaranjem Velike Srbije. Otvarajui zapadnoslavonsko bojite, u Okuanima i Gradici armija e ui u otvorenu koordiniranu akciju sa srpskim odmetnicima i srbijanskim agresorima (11.).
Prvo je konspirativno dijelila oruje po srpskim selima, zatim je stajala kao komora iza vojnih formacija srpskih odmetnika, sada se postavila na njihovo elo...Iako je Kadijevi obeao da se granice nee mijenjati, njihove su granine linije ve povuene. Razmjetajui svoje trupe du etnike a ne republike granice, on je pokazao to je po njemu logina linija razgranienja. Marirajua okupacija Hrvatske otvorila je novi krug pakla istog onog dana kada je Miloevi u Beogradu odbio da primi i potpie povelju mira na koju je Tuman u Zagrebu istodobno stavio svoj potpis. Zato miniranje i paljenje mosta te noi u Gradici gotovo da ima i simboliko znaenje: svatko ostaje na svojoj strani, destrukcija je ukinula mogunost susreta...Svojim tenkovskim jedinicama otkida komad po komad Hrvatske kako bi ih uklopila u neku buduu neto manju Jugoslaviju... (12.).

Gromoglasno javljanje generala u javnosti pratiti e pokuaj vojnog pua u Sovjetskom Savezu, s ijom se vojskom i vojskom Rumunjske pretpostavljao i politiki savez, a na unutarnjem planu preuzimanje vlasti 179 . No, kako moskovski pu nije uspio, jugoarmija se nije odluila na samostalnu otvorenu akciju ruenja civilne vlasti i vratila zavjereniki opisanom djelovanju:
Oito je da je jugoarmija svjesna da odnosu na meunarodno okruenje ne predstavlja osobito respektabilnog inioca pa je vie sklona zapIotnjakom djelovanju protiv vlastitog naroda nego istravanju na otvorenu scenu u nekom kabinetskom puu protiv legalnih vlasti ma kakve one u njenim oima bile. Napadi na Sloveniju i sada rat u Hrvatskoj te prijetnje Bosni i Hercegovini i Makedoniji to bjelodano potvruju. Jugoarmija naime, vjeruje da e tim putem lake do cilja i lake o svojim stvarnim namjerama obmanuti meunarodnu javnost, pa se ak pojaviti kao mogui spasilac kad krvoprolie u zemlji poprimi nepodnoljive razmjere za demokratski svijet, jer e jedina za to raspolagati stvarnom moi (27.8.1991.: 41.).

Vojna agresija jugoarmije na Hrvatsku se nastavila, blokiraju se vojarne a iz Srbije i BiH stiu nove postrojbe. Sredinom rujna oglaavaju se sirene zrane opasnosti u Zagrebu i mnogim drugim gradovima. Rat se u Hrvatskoj prelijeva izvan dotada kriznih podruja. Rujan 1991. je mjesec totalnog rata.
U atmosferi opeg raspada sistema i Ante Markovi odluuje dati svoj udio traei ostavku svoga ministra obrane generala Kadijevia i njegova zamjenika admirala Stane Broveta, optuujui ih za urotu sa sovjetskim vojnim vrhom. Premijerov salto mortale ili neto drugo? (24.91991.: 9.).

O povezanosti vrha jugovojske s vojnim vrhovima SSSR-a, Rumunjske i Maarske i njihovim planovima zaustavljanja demokratskih procesa vojnom silom govorit e i Martin pegelj (15.10.1991.: 21.).
284

179

Nakon proglaenja neposredne ratne opasnosti general Kadijevi optuiti e Antu Markovia da je, uz neke lanove predsjednitva SFRJ, svjesno radio na dezintegraciji armije radi to uspjenijeg razbijanja Jugoslavije (8.10.1991.: 22.) a preuzevi velikosrpsku retoriku optuio je ustaki reim Hrvatske za provoenje neonacistike politike te nametanje rata armiji (ibid.). Takvim rijeima sasvim se loginim inio nastavak koji e uslijediti, 7. listopada 1991. u obliku raketiranja Banskih dvora u vrijeme kad su se u njima nalazili predsjednici Tuman i Mesi te premijer Markovi (15.10.1991.: 11.). Jugovojska e poricati sudjelovanje u napadu te tvrditi kako je hrvatska vlast sama postavila eksploziv unutar zgrade i u okolne ulice, na to e se kao kontraargument logino javiti jo jedno zavjereniko objanjenje.
Saopenja SSNO-a i Komande avijacije, nairoko prevakavana na beogradskoj televiziji, kako je posrijedi vjeta inscenacija samih hrvatskih vlasti s neto eksploziva, a nikako atentat na vrh hrvatske i, nominalno, jugoslavenske politike, savreno potvruju pravilo po kojem naruioci atentata u takvim sluajevima redovito primjenjuju ono to se zove razlono pobijanje. Taj se postupak uvijek primjenjuje u tajnim operacijama ovakvog tipa: ona strana kojoj takva akcija ide u prilog, ili ju je ak naruila i odobrila, radi tako da moe negirati bilo kakvu vezu s tom operacijom (ibid.).

Nakon ovog brutalnog napada, sljedei e dan Sabor RH donijeti odluku o raskidu svih dravno-pravnih sveza sa SFRJ a jugoarmiju proglasiti agresorom. Uz daljnja ratna zbivanja, potpisivat e se niz primirja bez stvarnih posljedica, odravati e se Mirovna konferencija u Haagu uz stalnu opstrukciju Srbije, i sve vie e se govoriti o meunarodnom priznanju. Nesmiljeno se napada Dubrovnik, razbuktava se bitka za Vukovar, koji e nakon tri mjeseca pasti u ruke neprijatelju. Pojavljuju se i interpretacije koje dramatina zbivanja tumae kao sinhroniziran nastup voen iz jednog (neimenovanog) sredita mimo poznatih neprijateljskih aktera:
Orkestrirane akcije izvode se na nain koji dovodi u sumnju mogunost da su one planirane i koordinirane samo iz armijskog generaltaba i srpskog sredita politike moi. Onog trenutka kada se vojnom akcijom konano zauzima Vukovar, miniran je i most na Maslenici te izvren pokolj nad civilima u kabrnji. Koincidencije naprosto nema jer je Sve ove akcije valjalo prethodno isplanirati, pripremiti i nai pouzdane izvritelje na razliitim mjestima i u razliitim strukturama. Svrha je bila, kao i uvijek do sada stvoriti osjeaj bespomonosti kod kreatora politike u javnom mnijenju i na taj nain prisiliti ih na pristajanje uz rjeenja koja u normalnim okolnostima ne bi bila prihvatljiva. Ako pri tome bude uklonjena nepoeljna vlast, to bolje. Iz ovako postavljenog motrita mogue je prii istraivanju i ocjenjivanju djelovanja pojedinih prikrivenih propagandnopsiholokih, politikih te poluvojnih akcija. U svojoj ukupnosti sve te prikrivene operacije nalaze se u funkciji konvencionalnih vojnih operacija, koje imaju jasan cilj: slomiti proces osamostaljivanja Republike Hrvatske i prisiliti je na politiki diktat (10.12.1991.: 27.). 285

Na samom poetku 1992. potpisuje se Vanceov mirovni plan ime se stvaraju na podruju RH demilitarizirana podruja i UNPA zone, pod zatitom UN-a. 7. sijenja jugoarmija rui helikopter europske promatrake misije. Osim kao opstrukcija mirovnoj misiji taj se in tumai i kao inscenirani povod za smjenjivanje svih armijskih kadrova koji nisu na liniji njene transformacije u srpsku vojsku, koja se kao takva smatra ozbiljnom prijetnjom mirnom rjeenju krize 180 (14.1.1992.: 10. 11.). Osim u Hrvatskoj, velikosrpska politika iriti e svoje djelovanje u BiH i ija e se ratna osvajanja tumaiti u okviru ostvarenja plana svi Srbi u jednoj dravi. Njeno zavjereniko interpretiranje analizirat emo u sklopu teme o ratu u BiH. U tadanjoj rekapitulaciji njenog imperijalnog pohoda pod vodstvom Slobodana Miloevia, Danas e predviati kao jedinu mogunost njenog poraza putem meunarodne vojne intervencije, kojoj bi uslijedila demitologizacija svijesti o nebeskom narodu (2.6.1992.: 17.).

Peta kolona u Domovinskom ratu


Petom kolonom obino se oznaava tajna grupa ili frakcija subverzivnih agenata koji iznutra nastoje potkopati obrambenu snagu i solidarnost unutar nekog politikog jedinstva. Glavnom metodom rada pete kolone smatra se infiltracija pristaa na razliita mjesta u ustroju napadnute politike zajednice, po mogunosti na pozicije politikog odluivanja i nacionalne sigurnosti, s ciljem irenja glasina, pijunae i sabotaa (usp. Britannica, 2005.). Ukratko, u konspirativistikom imaginariju, rije je o najopasnijem unutarnjem neprijatelju, izravno povezanim s izvanjskim. Obiljeje pete kolone u Domovinskom ratu zadobiti e kako razliiti agenti i suradnici jugoslavenskih tajnih slubi, snajperisti, oni graani koji su suraivali s agresorom, itd. No, ovaj se pojam, naroito u razdoblju vojnih sukoba, neselektivno primjenjivao i kao izraz sumnjiavosti prema jednom dijelu graana srpske nacionalnosti izvan okupiranih dijelova Hrvatske ili openito na Srbe u Hrvatskoj.
Rije je bila o smjenjivanju etrdesetak generala i pukovinika JNA, od kojih su neki optueni za prohrvatsku pijunau.
286
180

Osim u pripremnoj i poetnoj fazi rata, kad e se govoriti o dizanju kua u zrak po etnikom principu i drugih objekata, o Srbima u Hrvatskoj kao petoj koloni se intenzivnije poinje pisati i govoriti nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu. Nasuprot obraanja predsjednika Tumana i poziva da se ograde od nasilnika i teroristikih akcija i da u svojim redovima onemogue one elemente koji zaista dovode u pitanje normalan suivot i sreivanje prilika (14.5.1991.: 13.) pojavljivat e se i sasvim drugaiji zahtjevi za izjanjavanjem Srba, koji e ih a priori sumnjiiti za petokolonatvo. Tako e kao jedan od proizvoda psihoze ratne opasnosti u nekim sredinama Srbima biti upueni zahtjevi za izjanjavanjem o lojalnosti Hrvatskoj, negdje ak i u pismenom obliku. Takoer, liste za odstrel petokolonaa pojavljivat e se u nekim tabloidima, na ije e neprovjerene napise reagirati i saborski Odbor za ljudska prava (npr. 30.7.1991.). U tom e se smislu kritizirati manija proganjanja i pojavljivanje estokolonaa koji na silu tragaju za petom kolonom (27.8.1991.: 22.) i time doprinose podvajanju i nepovjerenju, odnosno velikosrpskom neprijatelju koji upravo na to rauna, kao i prava peta kolona, koja e u to doba Zagrebom raspaavati propagandne letke pozivajui na obraun sa faistikom zavjerom (16.7.1991.: 15.). Nadalje, uklijeteni izmeu sumnji da su peta srpska kolona u Zagrebu, odnosno...guja u njedrima, i optuaba svojih krajinskih sunarodnjaka da su izdajice jer im se nisu pridruili u rovovima odreeni broj Srba naputati e Zagreb ili se skrivati po stanovima svojih prijatelja i hrvatskih dijelova svoje obitelji (3.9.1991.: 26.). S razvojem ratnog razaranja sumnjienja e biti sve izraenija. Sve histerinije pisanje o srpskoj petoj koloni i sumnji u mogunost zajednikog ivota Hrvata i Srba nakon rata, kritizirati e Bogdan Deni kao naglavce postavljenu optubu koja sugerira da je veina Srba u Hrvatskoj kriva ako ne dokae suprotno te kao ozbiljnu ugrozu za demokraciju (1.10.1991.: 34.). Naalost, optube i sumnjienja po slinome obrascu nastavit e se i u daljnjim ratnim godinama, mada kao tema vie nee biti istaknuta u javnosti. Konkretno djelovanje pete kolone, objavljeno u vrijeme Domovinskog rata, vee se najee uz dvije operacije Kontraobavjetajne slube JNA, poznate u javnosti kao Labrador i njen nastavak, Opera.

287

19. kolovoza 1991. godine minirane su idovska opina u Zagrebu i idovska grobnica na Mirogoju 181 . O tom e dogaaju zapaeno pisati akademik Ivan Supek, istiui sraunatost ovog ina na demonizaciju hrvatske drave manipuliranjem teroristikim napadom kao izrazom povijesnog kontinuiteta u zloinu:
...namjera poinitelja je stravina i jasna, da se idovi zavade s Hrvatima i Hrvatska prikae u krivom svjetlu inozemstvu. Zacijelo, to su sitna oteenja prema ruevinama, garitirna i grobljima koje napadai ostavljaju na svom putu prema ostvarenju etniki iste Velike Srbije. No, te dvije eksplozije 19. kolovoza imaju simbolino znaenje i otvaraju nikad zacijeljenu ranu iz drugog svjetskog rata, pa mogu biti jednako ubojite kao i minobacai kojima Jugoslavenska narodna armija obilno snabdijeva teroriste i nahukane Srbe-preane. Bulevarski mediji preko Drine ve godinama lansiraju izopaene sliice povijesti da bi je nastavili s osvajanjima i podjarmljivanjem. Prije nego agresori otmu drugima zemlju, opljakaju ih i zatru, moraju u vlastitom narodu rasplamsali mrnju i osjeanje vlastite superiornosti kako bi im se oni drugi inili rugoba i pogibelj. Faizam je takvu manipulaciju s masama razvio do savrenstva imajui, svakako, u komunistikoj agitaciji uzor (15.10.1991.: 58.).

Nakon viemjesenih traganja, 14. listopada MUP e otkriti teroristikopijunsku skupinu od 62 pripadnika, lanovi koje su neki radili u MUP-u, Ministarstvu obrane i u drugim tijelima vlasti RH, a neki u JNA. Desetak dana kasnije otkriveni su materijali o planovima atentata, diverzija, sabotaa itd., tzv. operacije Labrador, koje su trebale izazvati paniku meu graanima Zagreba (29.10.1991.: 37.). Ova tema povremeno e se pojavljivati i sljedeih godina u tisku, pa e se tako o terorizmu u Zagrebu kao posebnom obliku specijalnog rata od strane poraenog neprijatelja govoriti i u Hrvatskoj Vladi (12.5.1991.: 10.). U tom smislu povezivat e se tri adrese kao djelo istih poinitelja ve spominjana idovska opina, muzej i mitropolija SPC u Zagrebu te ameriki konzulat. Dravni tuitelj, Vladimir eks analizirat e povezanu simboliku ova tri napada: prvi je trebao odvratiti idove od priznanja Hrvatske, drugi pokazati ugroenost Srba od dravnog terorizma u Hrvatskoj, a trei odvratiti SAD od snanijeg angamana u rjeavanju jugoslavenske krize i poduzimanja odlunijih mjera protiv agresora (ibid.). Takoer, arko Puhovski iznijeti e cijeli niz razliitih zavjerenikih tumaenja ove radikalne varijante provokacije kojoj je namjera prisiliti hrvatsku dravu, drutvo i zajednicu...
...na mjere to bi pokazale da je ona zaista onakva kakva oni odavno tvrde da jest. Rije je o naruenoj, isprovociranoj reakciji. Rije je o proroanstvu koje samo sebe ispunjava. ONI odavno govore da je Hrvatska

U znak protesta protiv ovog teroristikog ina dan nakon ovog nemilog dogaaja u Zagrebu je odran protestni skup nekoliko tisua graana i svih oporbenih stranaka.
288

181

ustaka drava, provokacijama nastoje izazvati reakcije koje e im posluiti kao argument. I koje e Hrvatsku u tom smislu kompromitirati pred svijetom u emu nisu bez uspjeha. Ali mogue je rije i o proizvoenju druge vrste reakcije, nepovjerenja prema hrvatskoj dravi i gnjeva prema hrvatskoj vlasti. Umnaanje straha i panike, to ih mogu izazvati razrastanje teroristikih provokacija i razaranja, za to su veoma pogodni. No, mogua su i druga tumaenja. Teroristiki akti mogu ii na ruku i onima koji preferiraju policijsku dravu, koji bi probleme u drutvu rjeavali represivnim a ne politikim sredstvima, koji su...za vrstu ruku...koji demokratsku kontrolu u tom podruju pretvaraju u farsu...(11.).

Obnova interesa za miniranje idovske opine dola je iz Beograda krajem 1992. godine, kada su za taj in optuena petorica oficira i dvojica civila, osnivai pijunske mree Opera, zaduene za propagandni rat protiv Hrvatske, prethodno optueni u iroj skupini za prohrvatsku pijunau. Poetkom sljedee godine poinitelji e priznati sudjelovanje u diverzantskoj akciji s ciljem prikazivanja Hrvatske kao antisemitske drave (Globus, 29.1.1993.: 15.). No, ubrzo e ih vojni sud u Beogradu osloboditi krivnje bez obzira na dokaze o sudjelovanju (5.2.1993.: 15.). Ovaj sluaj ponovno e se pojaviti u hrvatskoj javnosti tek 2002. godine, na suenju Slobodanu Miloeviu u Haagu, povodom svjedoenja jednog oficira KOS-a o djelovanju u RH na poetku Domovinskog rata, kada su potvrene prethodno spominjane optunice, kao i uloga skupine Opera u irenju dezinformacija o hrvatskoj civilnoj i vojnoj vlasti. O djelovanju KOS-a pisalo se i s drugim povodima npr. u pogledu pokuaja likvidacije pomonika ministra unutarnjih poslova Milana Brezaka (Danas, 12.11.1991.: 21. 23.), otkrivanja njihovih pripadnika u redovima hrvatske vojske i nekoliko godina nakon poetka rata (Globus, 9.9.1994.: 11), otkrivanja supertajne jugoslavenske obavjetajne mree S.I.D. (24.9.1994.: 58.) itd. No, najoriginalniju teoriju zavjere o djelovanju KOS-a, iznijeti e Slavko Goldstein (10.9.1993.: 14. - 15.), s oitom namjerom provokacije i dovoenja do apsurda ovog oblika interpretacije - kojemu e biti sve skloniji autoritarni reim u Hrvatskoj. Smatrat e kako su autori teorije o protuhrvatskoj zavjeri mrane meunarodne masonske sile, tradicionalno povezane nekim neidentificiranim, ali monim idovskim krugovima u novostvorenom savezu s ostacima jugoslavenskog komunizma i srpskog imperijalizma (14.) zapravo zavjerenici. Oni su je proizveli po pravilu Kad tat vie dr'te tata, tad se tat za pitolj hvata, a prava zavjera, po njegovoj interpretaciji, sastoji se u nizu sljedeih poteza, prvenstveno tadanje vlasti:

289

istka u listu Slobodna Dalmacija, unato premijerovim javnim obeanjima da do toga nee doi, zbog ega, sukladno upozorenjima iz Vijea Europe, Hrvatska nije primljena u PHARE program izgubivi time nekoliko stotina milijuna dolara. Odluka o kuni kao dravnoj moneti, to je umanjilo izglede za postizanje financijskih aranmana s meunarodnim fondovima i bankama, otealo ekonomsku integraciju okupiranih dijelova i antagoniziralo znatan dio graana kojima kuna izaziva bolne reminiscencije. Rije je takoer o obeshrabrivanju inozemnih investicija u Hrvatsku i zavaanju s njemakom diplomacijom koja se zauzima da Hrvatska ne dospije pod sankcije. Nadalje, nasuprot preambuli Ustava... ...zavjerenici protiv Hrvatske sistematski, preimenovanjem ulica i trgova, te barbarskim ruenjem spomenika
rtvama faizma i hrvatskom antifaizmu izazovno mijenjaju antifaistiki identitet zemlje. Istodobno invazijom ustakih simbola u samo srce Hrvatske ...trude se Hrvatskoj stvoriti kompromitirajui faistiki identitet (15.).

Saborska Komisija za utvrivanje rtava rata proizvela je hukaki tv-film, uz irenje mrnje u svrhu insinuacija i unutarstranakih obrauna. Zatim, suvie esto se lae ili prikriva istina o ratnim i drugim zbivanjima u BiH, uz dvogodinje ukanje o dogovoru sa Srbijom o podjeli BiH i moguem trgovanju vlastitim teritorijem, koje su potvrdili enevski dokumenti. Slijedi miniranje kua koje je zahvatilo... ...i
najmirnije Srbe, pa mjeovite obitelji, pa Hrvate koji nisu dovoljno glasni protiv Srba, pa sada i muslimanske graane - neminovne su sumnje da se radi o smiljenoj djelatnosti koja Hrvatsku destabilizira politiki, moralno, pravno, meunarodno i materijalno (ibid.).

Zatim, tu je poetak rata s Muslimanima u BiH, ba kad su SAD i NATO bili na rubu intervencije protiv srpskih napadaa; nadalje, izaziva se nepovjerenje u nepobunjenim srpskim opinama u Hrvatskoj. Konano, korijene toj protuhrvatskoj zavjeri autor smjeta u KOS:
Znamo da je KOS djelovao protuhrvatski jo dok je postojala SFRJ i nastavio komplotirati i provocirati kad se ona raspadala (Virovitiki sluaj, film o pegelju). Sigurno to i sad ini za raun svoga novog gazde i lako svoju subverzivnu djelatnost koordinira s akcijama srpske vojske i paravojske. Od svih organizacija i centara moi koji se spominju kao protuhrvatski mislim da danas jedino KOS ima stvarne protuhrvatske interese... Nema sumnje da su te organizacije za vrijeme postojanja SFRJ posijale svoje agente po Hrvatskoj, od kojih su neki vjerojatno i danas aktivni. U emigrantskom smo tisku esto itali da su agenti KOS-a i drugih specijalnih slubi SFRJ bili prilino brojni u redovima politiki eksponiranih hrvatskih iseljenika. Takvo uvjerenje jo i danas 290

potkrepljuju njihove meusobne este optube i protuoptube. Tvrdi se da su se ti agenti najee kamuflirali iza ekstremno nacionalistikih i neoustakih fraza, zagovarajui najradikalnije, ak i teroristike akcije. Uostalom, to je bio najefikasniji nain da se kompromitira nacionalni pokret hrvatskog iseljenitva. Nije daleko od pameti zakljuak da se i sad primjenjuju iste metode, sa slinim ciljevima i, barem djelomino, s istim ljudima. Dugorono, za dananju Hrvatsku nema nieg pogubnijeg nego da je zaraze tako da postane zemljom nacionalistikih radikalizama, nesnoljivosti i mrnje (ibid.).

Po svojoj strukturi, oitom sarkazmu i raskrinkavanju fantazmatske osnove tadanje dominantne cinine teorije zavjere, ovo je kinina teorija zavjere par exellence. Tijekom rata, kao svojevrsna naznaka ili simptom razvijanja cininih teorija zavjera, kakve je slinim alatom kritizirao Goldstein, pojavljuju se teorije zavjera iz pozicije vlasti, vezane uz Vukovar i Dubrovnik, tj. ponaanje njihovih branitelja, ali i njima suprotstavljene, i u prvom sluaju prethodee, kinine kritike vlasti.

Sluajevi Vukovar i Dubrovnik


Tezu da je tajnim dogovorom hrvatske i srbijanske vlasti Vukovar prodan kao dio trgovine teritorijem iznijeti e zapovjednik obrane grada, Mile Dedakovi-Jastreb u telefonskoj press konferenciji poetkom studenog, u vrijeme posljednjih tjedana obrane, izvodei je iz injenice izostanka pomoi hrvatske vlasti i medijskih manipulacija iz Zagreba. Nekoliko dana iza toga iskazat e bojazni Radio-Ljubljani kako ga hrvatski vojno politiki vrh planira likvidirati (Danas, 12.11.1991.: 24.). Nasuprot tome, Glavni stoer Hrvatske vojske izjaviti e da udio u lansiranju ovih tekih tvrdnji snosi smiljena propaganda neprijateljske strane, kojoj bi odgovaralo da doe do podjele u naoj javnosti i unutar naih obrambenih snaga (ibid.), neizravno time optuivi Dedakovia kako zapravo radi za neprijatelja. Kao reakciju na ove izjave, Radio Ljubljana e objaviti pristiglu poruku iz Vukovara sljedeeg sadraja:
Po zavretku nepoudne konferencije za tisak otvorena sezona lova na plemenite ptice Jastreba i Feniksa. Vukovar saznao imena i broj uesnika lova te vrsto odluio da u sluaju istrebljenja ugroene ptije vrste sve lovce sustigne zasluena kazna (ibid.)
182

Identina poruka poslana je i Radiju 101 koji je nije objavio, zbog nemogunosti provjere izvora. Autentinost e potvrditi Dedakovi u intervjuu u Danasu 31.12.1991.
291

182

Nakon toga, uslijediti e informativna blokada uspostavljena od strane vukovarskog zapovjednitva. Osim oprenih pretpostavki o tome da je Dedakovi suradnik KOS-a, nasuprot toga da je u interesu vrha vlasti da Vukovar padne u neprijateljske ruke, pekulirat e se i o treoj varijanti o podmetanju depea i dokaza o opstrukciji Zagreba od strane neprijatelja. Posljednja se opcija takoer inila izglednom zbog toga to se po trei put, pred zasjedanje Sabora u Hrvatskoj stvarala atmosfera potpune konfuzije i poraza...usmjerena na detroniziranje predsjednika Tumana (25.). Takoer, Danas e nasluivati kako bi se zategnuti odnosi Zagreba i Vukovara, koji prelaze u meusobna optuivanja, mogli prelomiti tako da se dojueranji heroji...pretvore u Pedra (19.11.1991.: 17.). Pred sam pad, Zagrebom e kruiti telefaks optunica - od strane vlasti odreena kao tipina KOSova provokacija letak na kojem se optuuju Sabor i Vlada RH za sudjelovanje u najveem zloinu nad hrvatskim narodom...tvrdei da su u Vukovar stigli nepobitni dokazi kako Republika Hrvatska raspolae ljudstvom i sredstvima potrebnim za proboj puta do Vukovara, ali se oni ne ele upotrijebiti... (19.). Ubrzo nakon pada Vukovara Vrhovno e dravno vijee otkriti unutarnju urotu protiv Hrvatske putem koje je tekoe u opskrbi Vukovara i u izvlaenju ranjenika, bolesnika i djece neprijatelj iskoristio za plansko insceniranje defetizma i prebacivanje odgovornosti na vrhovnitvo, Sabor i Vladu...s ciljem ruenja ustavnog poretka (26.11.1991.: 7.). U meuvremenu su uhieni Mile Dedakovi i Dobroslav Paraga, tadanji predsjednik HSP-a i njegov zamjenik Milan Vukovi, da bi ubrzo isto dravno tijelo izvjetavalo o sve veem broju dokaza o uroti jednog dijela hrvatske obrane da se ista oslabi, stvori nepovjerenje meu narodom i kao krajnji cilj srui ustavni poredak Republike. Uhienja e tadanjeg ministra pravosua asocirati na Karaorevo, neke oporbene prvake na povratak vrste ruke totalitarizma i uvoenje strahovlade, uz neustavnu uzurpaciju vlasti, dok e neki novinski kolumnisti strahovati od noi dugih noeva zbog moguih sukoba HV-a i HOS-a, to jasno ukazuje na emocionalnu dramatinost njihovih slutnji, mapiranih povijesnim oznaiteljima dravnog terora. U tu sliku uklapat e se i osnivanje komisije za pronalaenje ustavnih podrivaa koju je, uz postojanje paralelne saborske komisije, osnovao predsjednik, iju je politiku komisija takoer trebala preispitati, sastavljena upravo od
292

elnika onih institucija iji je rad trebala provjeravati 183 . Uz sugestiju da je ova komisija farsa i sredstvo odvraanja javnosti od vlastitih neuspjeha, vlast je u Danasu opisana kao sklona paranoji, karakteristinoj za totalitarne reime:
Vlast koja teko moe pokazati na vlastite uspjehe, uvijek moe preivjeti od traenja i proizvoenja unutranjih neprijatelja. Sada se on prepoznaje u KOS-ovcima koji su opet u naim redovima. Psihoza sveprisutnosti vojnih obavjetajaca ravna je svojedobnoj snajperistikoj groznici u Zagrebu, gdje, prema policijskim izvjetajima na kraju nije utvreno da je pucao ijedan snajperist...Traganje za urotnicima uklapa se u crtu onog dijela vlasti koji pati od manije proganjanja. Teko se sjetiti kad je to prvi put poelo, ali sudionicima specijalnog rata protiv hrvatske vlasti i njenog predsjednika osobno, prije godinu su dana proglaavani sindikalni trajkovi i radnika klasa, zatim opozicione stranice i njihovi egzibicionisti i diletanti...Nedavno je predsjednik govorio o pokuaju pua, u emu su, navodno, sudjelovali dijelovi njegove stranke, ali i etniki elementi. Ministar policije je kasnije demantirao svog predsjednika...Otkrivanje neprijateljskih zavjera nerijetko je tek manipulacija vlasti da bi se izbjeglo postavljanje pitanja njene odgovornosti, nain njena preivljavanja (9.-10.).

Uhien zbog naputanja bojita i nedavanja izvjetaja, zatim javno osumnjien za izdaju i zavjeru protiv Hrvatske a nakon toga za krau novca namijenjenog za obranu, Mile Dedakovi Jastreb, proi e u vrlo kratkom roku, uz fiziku torturu vojnog zatvora, put od heroja preko veleizdajnika do lopova 184 . Njegov i sluajeve ostalih vukovarskih utamnienika 185 Ivan Zvonimir iak e prispodobljavati sa slovenskim Dahaukim procesima u kojima su preivjeli logorai iz Dachaua likvidirani s objanjenjem da je ve i sama injenica to su nekim udom ostali ivi po sebi dovoljan dokaz njihove krivnje tj. kolaboracije s neprijateljem (10.12.1991.: 28.). Same inkriminacije, koje su prole put transformacije do financijskih malverzacija smatrati e ispraznom politikantskom retorikom kriptokomunistike vlasti. Takoer, Izvjee o uroti posjedovat e oigledne logike manjkavosti, ime e poticati donoenje novih istovrsnih interpretacija, tj. novi urotniki mlin (10.12.1991.: 21.). U pogledu Dobroslava Parage, ministar unutarnjih poslova obrazlagat e njegovo uhienje zbog formiranja oruanih odreda iji je cilj ruenje demokratski izabrane vlasti, potkrijepljene javnim prijetnjama, objavljenim u tisku (10.12.1991.:
Rije je o premijeru, ministrima obrane i unutarnjih poslova, javnom tuitelju, efu slube za zatitu ustavnog poretka i predsjednikovim savjetnicima lanovima dravne sigurnosti prethodne vlasti, na koje e se neposredno upuivati. O tome kako je Dedakovievo herojstvo hitro iskonstruirano u funkciji stvaranja iracionalnog raspoloenja u javnosti - uz znakovitu konstataciju kako se zna tko to i zato radi - smatrati e tadanji predstojnik Ureda za zatitu ustavnog poretka (7.1.1992.: 20.).
185 184 183

Misli se na Ljiljanu Toth, Nikolu Totha Feniksa i Branka Borkovia mladog Jastreba.
293

18.). U tom e pothvatu ulogu Parage izravno povezivati s Dedakoviem. K tome, pozivajui se na utemeljenosti optunica na vrstim injenicama odbacivati e svaku - u javnosti prisutnu - usporedbu Dedakovieva sluaja s poznatom aferom Dreyfus 186 . Oba optuenika biti e putena iz zatvora nakon mjesec dana, Paraga osloboen veine sumnji iz prvotne optunice a Dedakovi tek puten iz pritvora da se brani sa slobode 187 . Daljnje opstrukcije unutar hrvatske vlasti vezane uz Vukovarski sluaj Dedakovi e povezivati s popisima vukovarskih boraca, iji su podaci u vrijeme njihova zarobljenitva dospjeli u Srbiju, kao i izostavljanje nekih istaknutih osoba s popisa za razmjenu zarobljenika 188 (4.2.1992.: 24.). Tijekom rata, s vremena na vrijeme vukovarski sluaj e se pojavljivati u javnosti, sama obrana postati e simbol herojstva, no okolnosti oko prodaje ostati e nerazjanjene i dalje pothranjivati ideje dogovorenog rata i trgovine hrvatskim teritorijem izmeu Tumana i Miloevia. O tome emo neto vie rei u poglavljima koja e prikazivati funkcioniranje ove teorije zavjere u narednim razdobljima. to se samog Dedakovia tie, njega e vojni sud osloboditi svih toki optunice (vidi Globus, 28.10.1994.: 47.). No, osim Dedakovia koji je jedno vrijeme slovio kao najglasovitiji hrvatski izdajnik, takva e se etiketa krajem 1991. godine adresirati Hrvoju Kaiu i Slobodanu Langu u pogledu njihove uloge u Dubrovniku. Kao ilustrativan primjer procesa proizvoenja izdajnika i tehnologije nastajanja Pedra Danas e pratiti konstruiranje posljednje dvojice kao izdajnika. Dok e prema Slobodanu Langu biti upuene sumnje (zbog neidentificiranih razloga) kako su njegovi postupci sumnjivi, bez obzira na sudjelovanje u organizaciji konvoja Libertas za pomo Dubrovniku, dotle e Hrvoja Kaia osumnjiiti za sudjelovanje u zavjeri tadanji ministar vanjskih poslova RH zbog pregovaranja s Crnom Gorom. Povod za to e biti (neprovjerena i netona) vijest da je u Dubrovniku sputena hrvatska i umjesto nje podignuta
186

Dedakovia e se u daljnjoj metaforizaciji njegova sluaja neto kasnije nazivati i hrvatskim Tuhaevskim (17.12.1991.: 18.) po uzoru na istoimenog sovjetskog vojnog zapovjednika, jednog od najpoznatijih rtava Staljinovih istki iz 30-ih godina 20-og stoljea. Sudac koji je odbio produiti pritvor za Dedakovia isti e dan tj. no dobiti poziv za mobilizaciju, to e biti protumaeno kao pritisak na neovisnost pravosua (18.).

187

188

Rije je o Vladinom povjereniku za Vukovar, Marinu Vidiu Bilom i Sinii Glavaeviu, uredniku Hrvatskog radija Vukovar.
294

UNESCO-va zastava, to je protumaeno kao negiranje hrvatskog suvereniteta slijedeim rijeima:


Mislim da je to dio paklenog plana protiv kojeg se od poetka borim. Bio sam meu energinim protivnicima te zakulisne igre koja je ila iz Dubrovnika za razgovore s Crnom Gorom. Ili su u Titograd, a da nisu pitali ovo ministarstvo...tradicionalno poznata dubrovaka diplomatska taktika razgovarati dobra je sve dok se ne prihvati povezivanje UNESCO-a kao oblika internacionalizacije s pregovorima o demilitarizaciji. Tako se gubi hrvatski suverenitet u Dubrovniku (17.12.1991.: 18.).

Za ovakvo izdajniko etiketiranje i podozrenje prema istaknutim osobama u obrani Vukovara i Dubrovnika davao se i niz svojevrsnih psiholokih objanjenja: u smislu frustracije Zagreba koji podsvjesno umanjuje herojstvo drugih da bi im bio blii, zatim zbog osjeaja krivnje koji se nastoji smanjiti relativiziranjem tue rtve ili pak zbog sujete vlasti. Ili je rije o ideolokoj, politikoj i svakoj drugoj mrzovolji prema svima koji su drugaiji. Moda se radi samo o hladnom, proraunatom traenju krivca za ono za to e se jednom sigurno morati traiti polaganje rauna. (19.). U svakom sluaju rije je o cininim teorijama zavjera iz pozicija vlasti.

Problematinost politike meunarodne zajednice prema Hrvatskoj


Najkrae reeno, ova tema odnosi se na meunarodnu politiku, tumaenu kao niz spletki i igara u kojima, umjesto naela i prava, vladaju geopolitiki interesi po uzoru na imperijalne odnose iz 19. stoljea i esto se prelamaju na tetu malih drava. U takvoj matrici, slijedom zbivanja, pojavljivat e se zavjerenike interpretacije vezane uz odravanje Jugoslavije po svaku cijenu, opstrukciju meunarodnog priznanja i uspostave suverenosti Hrvatske na cjelokupnom teritoriju, a zatim (posebice u kontekstu rata u BiH) i svojevrsnu meunarodnu kampanju protiv Hrvatske, s ciljem njenog izjednaavanja sa Srbijom po krivnji i odgovornosti za ratna razaranja i zloine. Nakon intervencije jugoarmije u Sloveniji uveden je mehanizam KESS-a za izvanredna stanja, uvodi se tromjeseni moratorij na odluke Slovenije i Hrvatske o suverenosti i samostalnosti te pokretanju postupka razdruivanja od drugih republika i SFRJ. Vojna intervencija u Sloveniji prikazuje se kao konani udarac dotadanjoj Jugoslaviji na koju vie nikako nee pristati Slovenci i Hrvati bez obzira na sve geopolitike, geostrateke i ine implikacije, o kojima najee i nemaju dovoljno ili
295

uope saznanja (2.7.1991.: 36.). Iz takvih vizura prostor tadanje Jugoslavije promatra se kao laboratorij za Zapad...
...u kojemu se nastoje pronai efikasna sredstva za suzbijanje epohalnih problema s kojima se svijet tek treba suoiti po raspadu Sovjetskog Saveza i enormnom vakuumu moi koji e to izazvati ili moguim totalitaristikim obratom u mladim, jo nipoto konstituiranim istonoevropskim demokracijama (ibid.).

Po ovom tumaenju, na takvom eksperimentalnom teritoriju tzv. Sovjetskog saveza bez nuklearnog oruja susreu se i pletu vlastitu mreu germanskotalijanski, jaltski i drugi utjecaji (ibid.), iji je interes kljuan za ouvanje Jugoslavije.
Zbog svega toga, ni reakcija Zapada, iako bi u ovom trenutku bila dobrodola, ne bi trebala izazvati preveliko ushienje. Dobro obavijeteni izvori tvrde tovie da je postojalo vie nego dovoljno indicija da se Zapad, barem onaj izvan debele Njemake, sprema podrati meki udar, kojemu bi cilj bio ouvanje i odranje teritorijalnog integriteta Jugoslavije; dakle, onaj cilj o kojemu su se zapadne diplomacije listom posredno izjanjavale nakon proglaenja suverenosti Hrvatske i Slovenije. I da je udar na Sloveniju izveden u formi blitzkriega, recimo s komandoskim zauzimanjem graninih postaja, gotovo je sigurno, tvrde ti izvori, da bi uz neto obvezatnog gunanja zbog primjene sile Zapad preutno ili otvoreno priznao novonastalo stanje, po istom obrascu koji je ve primijenio na Baltiku (ibid.).

Logika ove teorije zavjere ide za tim da je pretjerana uporaba sile jugovojske toka razbijanja preutnog saveznitva izmeu jugounitaristikih snaga i onih koji odravanjem Jugoslavije nastoje ostvariti svoje geopolitike interese. Potonji bi podrali zavjeru da je izvedena vjetije - uz manje krvi i razaranja a vie formalnog pokria o ouvanju teritorijalnog integriteta. Rije je, dakako, o izrazu cinizma koji prihvaa nasilje samo ako ima dovoljno dobro opravdanje, tj. ako se uspostavi minimalno prihvatljiv odnos izmeu ciljeva i sredstava, mimo bilo kakvih demokratskih naela, koja se inae pretpostavljaju obvezujuima. Nasuprot ovakvoj dvolinoj poziciji, daljnje optube Europske Zajednice na raun Miloevieve politike i proklamirani kopernikanski obrat u francuskoj politici, uobliit e pariki Le Monde:
Odbacujui hipokriziju evropska se dvanaestorica napokon usudila uprijeti prstom u one koji ele nasiljem nametnuti svoje zakone - srpske rukovodioce koje vodi autoritarni Slobodan Miloevi. Pristajui da Slovenija postane nezavisna, rukovodioci iz Beograda ele, naprotiv, stvoriti terorom Veliku Srbiju. Oni namjeravaju uzeti dobar dio Hrvatske, s obrazloenjem da je naseljena Srbima, dobiti irok izlaz na Jadran, i kontrolirati buduu Jugoslaviju sa tri ih etiri republike, uveanom Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Makedonijom (3.9.1991. 40.).

Nasuprot Europskoj zajednici, njenoj neodlunosti, razliitim interesima unutar nje te ogranienoj mogunosti i spremnosti na intervenciju, glavna uloga u
296

razrjeenju sukoba i priznanja neovisnosti Slovenije i Hrvatske pripisivala se SAD-u, kao jedinoj preostaloj svjetskoj sili (3.9.1991.: 30.; 24.9.1991.: 30.). Takoer, pronalazimo jednu sasvim razvijenu teoriju zavjere koja interpretira ruenje Jugoslavije kao potpomognuto iz SAD-a i Velike Britanije, s ciljem razbijanja poretka Europske zajednice i njenih integracijskih procesa. Rije je o projektu ujedinjavanja Srbije kako bi se unitio poredak u Jugoslaviji i Europi (ibid.). Projekt je utemeljen na poklapanju interesa Srbije s interesima SAD-a i Velike Britanije. Zamiljen u glavama armijskih i srpskih politikih ljudi...
...ujedinjenih na planu ruenja Jugoslavije, pomou dugotrajno i dugorono planirane konspiracije, retorikom ouvanja Jugoslavije. Tako ingeniozno sroen model zasnivao se na hijerarhiji strategijskih razina i sindromu ambigviteta kojim se relativizirao i sIabio svaki "antijugoslavenski" eksplanacijski prodor u nastajuu problematiku i naine njenog rjeavanja. Nasuprot evropskoj gerontokraciji...jugokratski stratezi su na vrijeme sagledali kamo se to moe kretati Jugoslavija bude li kondicionirana demokracijom i slobodnim tritem. Oni su dobro izraunali nove geopolitike vrednote Jugoslavije i ponudili ih tajnim kupcima, prvenstveno SAD i Britaniji... Meutim, za realizaciju tih planova, bilo je potrebno situaciono razvijati itavu skalu taktikih poteza: od ruenja Hamdije Pozderca, koji je drao kljueve ustavnih modifikacija do instaliranja Crnogorca Radovana Karadia kao prvog Srbina BiH...Plan za razbijanje Jugoslavije je bio multidimenzionalan i elastian... Demokratski su izbori poetak internacionalizacije raspadanja...JNA je koketirala s Jazovim...a Miloevi kao politiki eksponent tih konspiratora...(koji imaju armijsko-udbaki psiholoki korijen linosti) pokuao je graditi emocionalne mostove prema Mitterandu ukazivanjem na opasnost od islama...Oni su instrumentalizirali Srbe u dijaspori, Jugoslavene, jugoslavenski orijentirane oficire JNA, borce NOB-a, pa dobrim dijelom i samog Antu Markovia i njegove reformiste...Kad je Markovi mislio da te snage koristi za svoj model jugoslavenstva, i sam je bio koriten u svrhu kriptosrbizacije...Problem nastaje kad se poinju sudarati javna podrka Markoviu i tajna diplomatska podrka State Departmenta i Downing Streeta Miloeviu. Naime, zadaa je Miloevieva bila da povee situaciju na Balkanu sa situacijom u EZ-Evropi, tako da ujedinjavanje Srbije rezultira razjedinjavanjem EZ-Evrope. Zbog toga je Miloevi i morao neprestano dozirati nove ratove u Jugoslaviji i mijenjati mete...Koliko State Department stoji iza Miloevia vidjet e se po razmjeru financijskih transakcija nakon rata, za sada se nude samo dijelovi otete Hrvatske (ibid.).
189

Nakon neuspjele mirovne konferencije u Haagu u rujnu 1991. i jasnog identificiranja krivca za rat, i SAD i SSSR i Europa nastavit e oklijevati u rjeenjima, a uvoenje embarga na uvoz oruja za sve republike SFRJ, u blaoj varijanti tumait e se kao izjednaavanje svih strana u sukobu (12.11.1991.: 45.). U otrijoj e to znaiti poticaj agresorima na daljnja osvajanja, a onemoguavanje obrane Hrvatske, za koju se tada predvialo da moe izdrati tek 14 dana i, u tom smislu, smatralo svojevrsnim pokusnim kuniem Europe (ibid.). Trgovinski embargo takoer se
189

Autor ove teorije je tadanji kolumnist Danasa, Danko Plevnik.


297

procjenjivao promaajem, posebice naftni koji ne bi imao utjecaj na srbijanski ratni stroj jer je armija tada posjedovala zalihe za godinu dana. K tome, procjenjivalo se da bi takav embargo mogao samo pojaati vanost vojnog rjeenja te dodatno potaknuti osvajanja slavonskih nalazita nafte i pljaku hrvatskih rafinerijskih zaliha (41.). Zbog toga, europska i svjetska diplomacija init e se neuvjerljivom a predloena mirovna rjeenja usmjerena tek na prekid sukoba, ali ne i na eliminiranje njegova uzroka iz ega e se izvoditi zakljuak kako se interesi velikih igraa prelamaju na leima Hrvatske:
Kriza na podruju bive Jugoslavije slui i kao poligon za ispitivanje odnosa snaga i forsiranje partikularnih interesa unutar Europske zajednice, i globalno, izmeu Europe i SAD-a...Daljnja analiza bi nas odvela predaleko, no ne misle samo poteni hrvatski paranoici kako i nekim snagama u svijetu nije u interesu da se to prije uspostavi mirno rjeenje na ovom prostoru, bez obzira na, ili upravo zbog eventualne budue djelatne nazonosti OUN u Hrvatskoj (19.11.1991.: 11.).

U vrijeme nakon prvog miljenja Badinterove komisije o tome kako je SFRJ u procesu raspadanja, javljat e se nade i strahovi zbog mogue amerike Balkanske oluje, no uz zabrinutost zbog protivljenja SAD-a samostalnosti Hrvatske i Slovenije, koja se takoer povezivala s njenom opom nesklonou podravanja secesije zbog negativnog iskustva Amerikog graanskog rata (17.12.1991.: 8.). UN e odgoditi slanje Plavih ljemova a meunarodna zajednica ostati na imenovanju agresora i upozoravati na tetnost jednostranih priznavanja novih drava. Jedan e kolumnist smatrati kako je umjesto nafte, koje nema, Hrvatska trebala ponuditi u veim koliinama vrijednosti demokracije, slobode, ljudskih i graanskih prava kako bi je Europa prepoznala i priznala, i prestala vezivati svoja priznanja i igre oko nas...uz to tko e nas u budunosti bolje kolonizirati i opljakati (25.). Da svojom politikom SAD nastoji iscrpiti Hrvatsku drati e ugledni komentator meunarodnih odnosa, Tomislav Butorac (11.), upozoravajui kako je naivno i opasno to to presiti Amerikanci oekuju da e glad i druge nevolje u nastupajuoj zimi potai narodni gnjev protiv rata i elnika koji su odgovorni za nj (ibid.), te da se gnjev lako moe premetnuti u faizam. No, slijedom obeanja i priznanja od strane Vatikana, Njemake, Islanda i drugih zemalja, daljnjih ratnih zbivanja te hrvatskog prihvaanja tzv. Carringtonovog plana, doi e do meunarodnog priznanja Hrvatske 15. sijenja 1992. godine. Meutim, ve krajem sijenja, u javnosti e se postavljati pitanje Jesu li Hrvatskoj
298

ispod biserja meunarodnog priznanja podmetnuti avli trajnog gubitka kontrole nad znatnim dijelovima teritorija? (28.1.1992.: 21.), pri emu je kljuno bilo pitanje na iji teritorij dolaze snage UNPROFOR-a: hrvatski, srpski ili niiji. Zavjerenike ideje e se kretati od pretpostavljanja preutne trampe (Srbima osvojeno a Hrvatima suverenitet na ostatku teritorija), do sumnjienja Badinterove komisije za osvetu podmetanjem srpske teze po kojoj pravo naroda na samoodreenje ima prednost pred takvim pravom republika (23.). Vladimir uro Degan 190 , analizirajui sporna Miljenja Badinterove komisije, suprotstavit e se ovakvim opozicijskim idejama kako se Konferencija o Jugoslaviji urotila protiv Hrvatske i njenog suvereniteta, da ona gotovo svuda i na svakom mjestu daje prednost valjda Srbiji i Srbima u Hrvatskoj, a kojima je svrha dokazati nekompetentnost i naivnost hrvatske vlasti (4.2.1992.: 32.). Meutim, ubrzo e se pojaviti sporni Izvjetaj Glavnog tajnika UN-a Boutrosa Ghalija o slanju plavih ljemova. Njega e otro kritizirati tadanji potpredsjednik hrvatske Vlade Zdravko Tomac zbog izjednaavanja u krivnji Hrvatske i srpskih pobunjenika. Nadalje, izvjetaj se tumai kao podmetanje priznavanjem potonjih kao meunarodno priznatih subjekata, mimo sporazuma o dolasku UN-ovih snaga, zatim falsificiranjem Vanceovog plana i govorom o cjelovitom politikom rjeenju jugoslavenske krize, to se tumailo kao pokuaj povratka u Jugoslaviju (11.2.1992.: 11.). Ovom e izvjeu potpredsjednik Vlade prigovoriti ameriki rukopis, kojim se pokuava dovesti Hrvatsku u situaciju da mora odbiti mirovni plan svjetske organizacije, da bi je se zatim, u sluaju eventualnog nastavka rata, moglo optuiti da je krivac za to (12.). Zbog prihvaanja spornog izvjea od strane predsjednika Tumana i Vlade RH, Draen Budia, tadanji ministar bez lisnice dati e ostavku smatrajui kako je s UN i EZ sklopio sporazum o predaji Hrvatske (18.2.1992.: 7.), a mediji e pekulirati o konspiraciji u smislu kako je... ...Tumanovo iritantno pristajanje na Ghalijev izvjetaj dio diskretne trgovine koja je obavljena daleko
od oiju javnosti a sastoji se, tvrde [krugovi oko East Rivera], u tome da bi Hrvatska za protuuslugu dobila tri vrijedna dara: ulazak u Ujedinjene narode i u MMF te pristanak SAD da priznaju i ostale republike bive Jugoslavije koje to ele (9.).

190

Sveuilini profesor, ekspert za meunarodno pravo.


299

Tijekom oujka 1992. uvelike se govorilo o najavi priznanja Slovenije, Hrvatske i BiH od strane SAD-a koji je uinio zaokret u svojoj politici u smislu odustajanja od Jugoslavije, i ikakvog institucionalnog povezivanja meu bivim republikama. Uz svojevrsno olakanje, u hrvatskoj javnosti upozoravat e se na potrebu daljnje opreznosti, posebice na bizantske podvale, lukavstva, prijevare i lai...u pregovorima o razdruivanju (17.3.1992.: 41.). No, skepsu e pobuditi prijedlog amerike administracije kako bi trebalo zadrati monetarnu uniju (7.4.1992.: 38.), ili uspostaviti zonu slobodne trgovine (15.), emu e se u Hrvatskoj protiviti kao pokuaju stvaranja nove Jugoslavije. Ista strahovanja pojavljivat e se i uoi Londonske konferencije, krajem kolovoza 1992. Poseban aspekt percepcije meunarodne politike odnosi se na tezu o postojanju kampanje protiv Hrvatske, koja se dijelom temeljila na poetnoj nesklonosti Hrvatskoj zbog negativnog povijesnog iskustva iz II svjetskog rata, tradicionalnog saveznitva nekih drava sa Srbijom te njenim snanim lobijem, posebice u SAD-u. Jedan e katoliki intelektualac smatrati kako upravo SAD pokuavaju - preko postavljanja za premijera SRJ, Milana Pania, amerikog dravljana srpskog porijekla amnestirati Srbiju za ratne zloine i sauvati njenu vanost na Balkanu, kako bi zapravo sauvali vlastiti kapital 191 . Takvu e politiku igru opisivati na sljedei nain:
Reklo bi se da vjeti debeljko sa tapom samo ustanovljava stanovitu promjenu zemljovida i onda brzo rie novi okvir za provoenje istih planova. to Hrvatska doista znai u toj igri? Spremni su troiti na slanje i uzdravanje mnotva vojnika UNPROFOR-a. ili kako se ve zovu te meunarodne postrojbe koje smiju drati puke, ali ne smiju pucati, i taku omoguuju etnicima da pucaju dok imaju vremena, a vremena im se ustrajno davalo, i jo im se produuje...Uspije li igra s Paniem koga e njegova oporba javno psovati i odricati ga se koliko bude trebalo nee uope biti ivoga krivca od koga bi se poslije, nikad nenajavljenog, rata mogla traiti zadovoljtina. Kao to se Italija u rujnu 1943. na brzinu prestrojila iz redova faistiko-nacistikih drava medu pobjednike saveznike, objesivi Mussolinia a uzdigavi Badoglia, tako bi i Srbija mogla preko noi od agresora postati osloboditeljica i jamac mira i reda na Balkanu (Globus, 25.9.1992.: 2.).

Seriju lanaka o meunarodnoj kampanji protiv Hrvatske, u razdoblju od 1992. do 1994. pisati e Otto von Habsburg, tada zastupnik CSU-a u Europskom parlamentu. S pogoranjem odnosa izmeu Muslimana i Hrvata, krajem 1992.
Vanost Milana Pania, kao eksponenta srpskog lobija naglaavat e i Otto von Habsburg, pripisujui mu funkciju stvaranja simpatija u amerikom javnom mnijenju (26.2.1993.)
300
191

godine, pisati e kako u Europi i SAD jaa ideja da su za tragediju u BiH odgovorni i Hrvati jer svojim tajnim savezom sa Srbima potiu podjelu zemlje (Globus, 6.11.1992.). Odgovornost za takvu propagandnu kampanju pripisivati e raznovrsnim akterima:
Rije je o zloglasnoj beogradskoj mafiji u SAD, o elementima krajnje ljevice koja jo podrava komunista Slobodana Miloevia, o interesima povezanim s grkom vladom te, konano, o nizu zapadnih politiara i kapitalista koji su uvijek htjeli postii okonanje sukoba po svaku cijenu. Potonji su miljenja da su Srbi jaa strana, i da e pobijediti; stoga nastoje to je mogue bre i po sebe bezbolno dovesti do kraja konfrontacije. Ne zanima ih sudbina stanovnitva: njihova razmiljanja odreena su iskljuivo privrednim pitanjima (ibid.).

Element takve kampanje je i cinina primjedba da Zapad nee dopustiti stvaranje islamske drave u srcu Europe, to tvrde, po njegovu miljenju, upravo oni kojima je najmanje stalo do kranskog temelja Europe. Ako bi se ostvario interes koji stoji iza ove kampanje, a to je unitenje BiH, na udaru velikosrpskog sna ponovo bi se nala Hrvatska, koju se permanentno nastoji diskreditirati i uiniti sukrivcem u zloinu. Identinu interpretativnu matricu, u zaotrenom obliku, primijenit e u usporedbi srpske vlade i njenih trabanata s nacistikom Njemakom, Miloevia s Hitlerom, a zapadne politiare s Chamberlainom, pred ijim se oima odvija etniko ienje i niu koncentracijski logori na tlu Europe, gdje se zloin vie ne prosuuje prema patnji koju nanosi, nego prema rijeima kojima se zaogre (18.12.1992.). Vrhunac ove hladno smiljene zloinake politike sustavna su silovanja muslimanskih ena s ciljem poniavanja i zatiranja jednog naroda. Pri tome je jo stranije mlako protestiranje i vojno neuplitanje Zapada jer su puni razmjeri zloina neposredno poznati. Posebno opasan element ove propagande je suprotstavljanje razliitih religija, odnosno irenje mentaliteta rata meu kulturama (26.2.1993.) kojima se nastoje instrumentalizirati ameriki stereotipi prema islamskom svijetu, uz istovremeno pozivanje na pravoslavnu solidarnost s Rusima. Sastavni dio tog propagandnog sklopa je i sumnjienje Turske za obnavljanje Otomanskog Carstva preko saveznitva s Bonjacima, ime se priziva balkanski rat, osobito razoran za istono Sredozemlje (ibid.). S razvijanjem hrvatsko-bonjakog rata, u travnju 1993. govoriti e o estokim protuhrvatskim opstrukcijama u Europskom parlamentu od strane Velike Britanije i Grke (7.5.1993.: 47.). Osim njega, teoriju zavjere uperenu protiv Hrvatske u to doba
301

iznijeti e i poznati hrvatski sociolog Josip upanov. Polazei od oiglednosti izvrgnutosti Hrvatske neopravdanim sankcijama od strane Zapada, pitat e se, prije svega, koji su njeni razlozi i postaviti sistemsko-psiholoku hipotezu (9.7.1993.: 11.) koja govori o istonom grijehu Hrvatske. Smatrati e kako je taj grijeh sistemske prirode tj. da sankcije dolaze od svojevrsnog meunarodnog supersistema. Supersistem se sastoji od nacionalnih drava i meunarodnih organizacija kao to su EZ, NATO itd., iji je sastavni dio bila i SFRJ. Stoga...
Gledano sistemskim oima, proglaenje nezavisnosti Hrvatske bilo je poziv na ruenje jugoslavenskog sistema, a time i na naruavanje meunarodnog supersistema. Prva reakcija supersistema na proglaenje hrvatske nezavisnosti bilo je zeleno svjetlo Kadijevievoj armiji da pacificira Hrvatsku i time sprijei naruavanje sistema. Oekivalo se da e konstruktivna agresija rijeiti stvar za pet do est dana. Ali, dogodilo se neto neoekivano: Hrvatska se oduprla i sprijeila pacifikaciju. Time je sruena socijalistika Jugoslavija i ozbiljno naruen vaei supersistem. Sa stajalita supersistema, otpor jugoslavenskoj armiji i ruenje jugoslavenske drave bili su ravni zloinu (ibid.).

Restrukturiranje sistema ukljuilo je novonastale drave u svjetski poredak, na to je Srbija odgovorila totalnim ratom u BiH, brutalno ismijavi vrijednosti i naela supersistema i izazvavi konfuziju i sukobe meu kljunim lanovima supersistema. Kako je i Hrvatska za situaciju u BiH kriva, supersistem je eli vratiti natrag u stanje pacifikacije na nain da je zatvori u karantenu kako ne bi dalje remetila sistem i kazni je za dosadanje remeenje putem sankcija. Pri tome se prema Hrvatskoj izraava verbalna agresija i psiholoka projekcija od strane zapadnih politiara. Projekcija se, po upanovu, izraava u (1) francuskim optubama za faizam (viijevska projekcija), (2) optubama za antisemitizam iz veeg broja drava u kojima je izraeniji nego u Hrvatskoj, (3) optubama za krenje ljudskih prava u kojima se to oito ini, npr. prema Ircima ili Arapima, te (4) optubama za krenje manjinskih prava. Shodno tome, Hrvatska zapravo funkcionira kao rtveni jarac Zapada koji proizlazi iz unutarnjeg konflikta supersistema. To bi trebale dokazivati sankcije u vrijeme njegova najveeg razjedinjenja (ibid.). Osim toga, prisutan je i obrambeni mehanizam racionalizacije, koja uglavnom ponavlja razloge ve navedene pod projekcijom. Funkcija racionalizacije je prikrivanje pravih razloga sankcija. Nasuprot tome, Hrvatska se prikazuje kao nevina rtva, koja je esto bila isuvie kooperativna i gotovo bespogovorno popustljiva, a na koju e Zapad, upravo zbog toga, i dalje gledati kroz prizmu svojih racionalizacija.
302

U ovakvoj interpretaciji mogue je uoiti nedosljednost u objanjenju. Problem je u tome da se zavjera, koja je svjesna djelatnost, zapravo objanjava nesvjesnim mehanizmima, odnosno, ono to je tajno, u metafori psiholokog funkcioniranja zamiljenog kolektivnog entiteta - supersistema, postaje u objanjavanju nesvjesno, a onda se autoru kao logini mehanizmi koji pokrivaju to nesvjesno, ine upravo predsvjesni mehanizmi obrane. Zapravo bi dosljedna primjena bio potpuno obrnuta, gdje bi se za svjesno djelovanje koje je tajno, takoer svjesno trebali navoditi odreeni razlozi koji bi trebali sakriti, zakamuflirati zavjeru. Ovu i slinu konstrukciju Radovana Pavia o Vance-Owenovoj zavjeri (11.6.1993.: 16.), Slaven Letica e proglasiti prvom cjelovitom postkomunistikom teorijom o protuhrvatskoj zavjeri na Zapadu (30.7.1993.: 10.). Zbog ugleda autora ove teorije zavjere, kao i teorijskog diskurza koji primjenjuju, Letica e predviati prihvaanje ovih interpretacija od strane vlasti, koja e ih iskoristiti kao jo jedan dokaz o vlastitoj mudrosti, a obini puk upotrijebit[i]...kao objanjenje stare hrvatske legende o Zvonimirovom prokletstvu i nepravdama na koje smo opravdano osueni (ibid.). Takvo e miljenje proglasiti slino onome u Srbiji koje je proizvelo masovnu ksenofobiju kod tri etvrtine graana Srbije. Zbog toga, i nekritikog odnosa prema hrvatskoj politici, koja nije bez grijeha, slabosti i promaaja, smatrat e ih drutveno izuzetno tetnima. Ukratko, idejama koje podravaju nezrelost naroda, izraenu u traenju isprika za vlastite promaaje, kojoj takvim obrambeno-odvjetnikim interpretacijama ozbiljni znanstvenici i drutveni kritiari ne bi trebali pridonositi. No, o planovima da se kazni Hrvatska i dalje e govoriti Otto von Habsburg, u kontekstu promjene odnosa snaga meu velikim igraima. Po tom tumaenju, slabost Europske unije u jugoslavenskom sukobu iskoristit e SAD, uz sekundiranje Rusije, to stvara konstelaciju snaga koja se svojedobno oitovala u Jalti (3.9.1993.: 10.). Pri tome upozorava da uvlaenje Rusije u jugoistonu Europu moe dati novu podrku velikosrpskom programu koji je postojao i u vrijeme starog saveznitva s carskom Rusijom, s ijom se ulogom tadanja Rusija poistovjeivala u oima ovog komentatora.
Plan se, oito, sastoji u tome da se sad kazni Hrvatska, kako bi Srbija mogla uivati plodove svojih pobjeda. No, to e biti najsigurniji put u novi balkanski rat. A taj e, kako nas ui povijest, dovesti do svjetskog sukoba, i to u doba kad je bilo mogue zasnovati istinski mir! (ibid.)

303

Isti e autor takoer pripisivati zapadnim institucijama traenje grenog jarca u Hrvatima (10.9.1993.: 10.), to e ukazivati na njihovu nemo tj. status papirnatih tigrova i gumenih lavova koji ne uviaju kojim putem ponovo kreu gospodari rata Rusija i, uz nju na Balkanu, Srbija. U funkciji nastavka sukoba u BiH srpska e osvajanja i dalje promatrati kao izraz velikoruske politike, koju je nemoni Zapad prihvatio kao svren in te oito pristao na promjenu granica vojnom silom. Zbog toga e smatrati kako je Zapad ve otpisao i dijelove Hrvatske pod srpskom okupacijom (12.8.1994.: 13.). K tome, kao zagovaratelje takve politike i tvrdokorne neprijatelja Hrvatske u Europskom parlamentu, vidjeti e Grku (7.10.1994.: 14.), koja zajedno s Tanjugom, kao dobro ukotvljenom informativnom agencijom, radi na stvaranju nepovoljne slike o Hrvatskoj. No, o ulozi Hrvatske u ratu u BiH postojale su i druge teorije zavjera. Njima posveujemo sljedee poglavlje.

Rat u Bosni i Hercegovini


O previranjima u BiH s konspirativnim naznakama, koje su upuivale na sve vee meuetniko nepovjerenje, nalazimo napise jo u prvoj polovini 1991. godine. U vrijeme najavljivanja plana Izetbegovia i Gligorova tj. prijedloga asimetrine federacije, krajem svibnja 1991. ukazivalo se na opasnost teritorijalnom integritetu BiH od strane dvojice velikih, posvaanih i srditih, posebice srpskog integralizma, koji se agresivno i podmuklo svakodnevno eksponira do primitivnog nivoa hladnoratovske propagande (Danas, 21.5.1991.: 22.). Pri tome se kao potkrjepa ove teze uzimaju napisi iz Javnosti, glasila SDS-a BiH o stvaranju muslimansko-hrvatske ili ...fundamentalistiko-ustake neprincipijelne koalicije protiv srpskog naroda (ibid.). Osnivanje zajednice optina Bosanske krajine promatra se, slino kao i u sluaju identinih akata hrvatskih krajikih Srba, kao etniko separiranje umotano u verbalno-demagoki celofan ekonomskih razloga, zbog ega SDS u BiH javnosti dobiva status najopasnije politike organizacije po suverenitet BiH (23.). Iz redova njenog elnitva, takoer se govori o tajnoj egzistenciji hrvatske spremnosti okretanju lea suverenosti Bosne i Hercegovine i postojanju teritorijalnih aspiracija Hrvatske, npr. u izjavi Radovana Karadia kako su...
304

...dvonacionalni vrhovi Ministarstva unutranjih poslova BiH primili pomo od kolega iz Hrvatske, bosansko-hercegovake specijalce oblae u hrvatske uniforme, a rade i na stvaranju paralelnih policijskih snaga. Cilj svega je da se izbriu granice i BiH pripoji Hrvatskoj (ibid.)....

...to se opet tumai kao psihijatrijsko-politiki blef u kojem se otkriva elja da se srpskom ekspanzionizmu ubrizga novi doping usmjeren povratku u srboslaviju (ibid.). Boksaka metafora izmjene udaraca moda je najprikadniji opis ovakve diskurzivne dinamike. Stjepan Kljuji, tadanji predsjednik HDZ-a BiH uoavat e permanentno i naizmjenino prebacivanje kriznih i incidentnih arita u Bosnu, gdje SDS pokuava razbiti pravni sustav republike agresivnou i metodama po naelu da jedno govore a drugo rade...Posrijedi je koncept da se stvori to gora atmosfera kako bi neki element jugoslavenske represije stupio na scenu. (4.6.1991.: 14. 16.). O tome da je Bosna dola na red osim Kljujia, govoriti e i Adil Zulfikarpai, voa Muslimanske bonjake organizacije. Zalaui se za internacionalizaciju sukoba u BiH i slanje meunarodnih vojnih snaga, osnovni antagonizam i njegove kljune aktere opisati e na sljedei nain:
...mi danas imamo dvije vrste politiara i nakon njihovih istupa sve postaje jasno. Jedni govore o sporazumima i mogunosti njihova postizanja, o potrebi politikih razgovora i dogovora. Kod drugih vidite hladnu logiku ratnog sukoba, organizaciju i postojanje tano odreenih ciljeva, brutalnu sposobnost da se injenice izokrenu i krivo interpretiraju. Vodi se propaganda identina onoj kakvu su vodili nacisti prije upada u Poljsku, ili staljinisti prije upada u Maarsku i ehoslovaku...U svakom sluaju vidim scenario etnikog rata izmeu Srba i Hrvata, gdje BiH postaje popritem koje valja raistiti. Hrvati preko nje ele ostvariti tampon zonu i mir, a Srbi ele ostvarivanje cilja svog nacionalnog okupljanja u jednoj dravi i, zbog toga, hoe kontrolu BiH. To je nepomirljiva situacija. Jedini izlaz je meunarodno angaovanje i energina reakcija Evrope i svijeta (16.7.1991.: 29.).

Osnivanje Srpskih autonomnih oblasti po BiH, armijska mobilizacija, otvorena diskriminacija nesrpskih naroda na tim podrujima, ratna psihoza, informacije policije o planiranju atentata na predsjednika Izetbegovia s ciljem sprjeavanja proglaenja suvereniteta (24.9.1991.: 26.) itd. oit su znak uvoenja BiH u krvoprolie. Memorandum o suverenitetu BiH, od 15. listopada 1991. Radovan Karadi e oznaiti kao dio velikog njemakog plana i velike faistike zavjere kojom Evropa danas rtvuje Jugoslaviju, kao i ehoslovaku 1939. godine (29.10.1991.: 15.). S druge strane, novinar Fahrudin Radoni ukazivat e na ekonomsku i prometnu blokadu od strane JNA, kako bi se stavila do znanja nesposobnost BiH da
305

samostalno egzistira, pri emu su svojevrsna vojna okupacija, rezervistiko teroriziranje i zaplaivanje stanovnitva za politiki cilj imali...tiho osvajanje Bosne i Hercegovine (ibid.) 192 .
Takav nain ucjene ove republike i njeno guranje u srboslaviju, nema sumnje, dio je ire strategije. Ona je oito vrlo paljivo planirana i njome se, pored ostalog, eli pokazati navodni besmisao suverenosti i nezavisnosti BiH u znanom srpsko-armijskom sendviu...Nakon jasnih beogradskih instrukcija i direktive, dravno rastakanje BiH postaje sudbinskim pitanjem realizacije velike Srbije...Sijanje etnike mrnje i pomame vri se pod floskulama ugroenog srpstva i napuhanim strahom od preglasavanja i majoriteta (16.).

No, ovu sliku suprotstavljenosti i sukobljenosti Srba s jedne te Hrvata i Bonjaka s druge strane, poremetit e osnivanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, 18. studenog 1991., to e u SDA biti protumaeno kao ugroavanje cjelovitosti BiH, unato tome to se u Odluci njene uspostave eksplicitno navodi potivanje demokratski izabrane vlasti u BiH, dok god je ona neovisna u odnosu na Jugoslaviju. Drugo je tumaenje da je rije o upozorenju dotadanjem politikom partneru, u svjetlu rata u Hrvatskoj i odnosa JNA prema hrvatskom narodu u BiH, da ne prihvaaju nikakvu Jugoslaviju srpske dominacije (26.11.1991.: 27.). Takoer se smatralo kako takvim potezom HDZ eli rasklimati politiku jednake distance SDA prema Hrvatskoj i Srbiji. Tree tumaenje ovog poteza dralo se direktivom Zagreba, kao znak da Tuman priprema i rezervnu varijantu politikog okonanja rata u Hrvatskoj gdje bi neokrnjenost svog teritorija trampio za neke dijelove BiH, to bi bio njen kraj. Takva tajno dogovorena opcija smatrat e se ipak iznenaujuom najavom totalnog rata za svoj komad teritorija.
No, to se participacije hrvatskih vlasti u destrukciji BiH tie, bila bi to trgovaka avantura sa bizantskim prevarantima, na ije je obmane Hrvatska ve nasjedala. Da li je iz toga izvuena dovoljna pouka u Tumanovom tabu, koji je i ranije pokazivao promjenljivost stava po bosanskom pitanju, tek e se vidjeti. Ako je sve dobro izanalizirano i ako je zagrebako-beogradska podzemna diplomatska operativa dovoljno duboko prokopala kanal za tu ideju, onda ipak ostaje malo nade da su bile promaene prognoze najcrnjih futurologa kako e u BiH ratovati svak protiv svakoga i svi protiv svih (ibid.).

Velikim dijelom naznaene zavjerenike interpretacije u ovom postavljanju scene za rat u BiH, u ratnom razdoblju to e slijediti, kristalizirat e se u tri interpretacijske linije: objanjavanje velikosrpskog projekta u BiH, dogovorenu
192

U to je vrijeme JNA potpuno unitila selo Ravno.


306

trgovinu teritorijem izmeu Tumana i Miloevia te hrvatsko-bonjaki rat. Kroz ove tri prizme pratit emo njihovo pojavljivanje u politikom diskurzu. Posljedica velikosrpskog projekta u BiH, s kojim se Hrvatska vrlo brzo suoila veliki je broj izbjeglica nastao etnikim ienjem, tj. protjerivanjem nesrpskog stanovnitva iz dijelova BiH pod srpskom kontrolom. Rije je o politici golog terora kakvog nije manjkalo ni u ratu u Hrvatskoj, kojom se iri strah i u ona podruja koja nisu izravno zahvaena sukobima. Pretpostavka je da e ovakva politika sa eeljevskim tihom (14.4.1992.: 19.) nastojati bosanske Hrvate protjerati u slobodne dijelove Hrvatske ili eliminirati, na nain slian s uzorima iz II svjetskog rata, gdje se istom metodom kojom je Beograd tada proglaen Judenfrei, Bosnu planiralo uiniti Kroatenfrei, kako bi se zatim lake obraunalo s Muslimanima (ibid.). S razvojem ratnih operacija i srpskih osvajanja, konspirativne interpretacije e smatrati ciljem tog rata definitivno istrebljenje jedinih europskih muslimana...da bi se sprijeilo mogue stvaranje islamske drave u Europi (Globus, 14.8.1992.: 2.), koje se odvija u interesu europskih i svjetskih imbenika (ibid.). U tome su, po ovom tumaenju, Srbi i Zapad u preutnome dogovoru u kojem prvi dovravaju posao tamanjenja Muslimana, zapoet prije dva stoljea i to sada za raun drugih. Drugi pri tome igraju perfidnu igru promatrakog zgraanja nad zlodjelima genocida i politikih prijetnji koje ostavljaju dovoljno prostora za dovrenje zapoetog posla. Iz toga proizlazi da Srbi rade za Zapad a Hrvati ometaju stvaranje tog nauma (ibid.). Osim suradnje sa Zapadom, u ratnim planovima, po informacijama naelnika Glavnog stoera HVO Milivoja Petkovia, Srbima je u pomo trebalo doi i deset tisua Rusa (11.12.1992.: 11.) kao izraz pravoslavne solidarnosti. No, o velikosrpskom zloinakom projektu u BiH najiscrpnije e pisati ameriki novinar T.D. Allman, originalno za njujorki asopis Vanity Fair, to e Globus u potpunosti prenijeti. Uz tipiziranu povijest balkanskih zavjera i dugogodinje meuetnie mrnje kao model objanjavanja razloga ratovanja, razgovarati e s rodonaelnicima i izvriteljima politike kojom su, po njegovoj procjeni, u manje od godinu dana Srbi pobili vie od 120 tisua ljudi u Bosni a u unaprijed smiljenoj kampanji seksualnog terora...sistematski silovali vie od 20 tisua Muslimanki (5.3.1993.: 50.). Zajedniki nazivnik njegovih sugovornika i slubene propagande
307

Srbije i njenih satelita opisati e kao provale gnjeva, paranoju, ludost...[i umiljanje] bezbroj neprijatelja smjetajui srpsku politiku u psihopatoloki diskurz (54.). Takoer, sukladno postignutim srpskim osvajanjima i kalkulantskim potezima elnitva Muslimana i Hrvata, strahovat e se od ujedinjenja Velike Srbije, povezivanjem teritorija u Hrvatskoj, Bosni i postojeoj Srbiji, koje e ve javno najavljivati medijski i politiki ekstremisti, po oprobanoj metodi grubog javnog govora onoga to drugi preuuju ali zaista misle i osjeaju (2.4.1993.: 8.). Takva e se strahovanja potkrepljivati aktualiziranjem problema Prevlake izmiljanjem oruanih aktivnosti Hrvatske vojske, to se pretpostavlja dijelom srpske kampanje protiv UNPROFOR-a. Pravi cilj bi bio njegovo istjerivanje s podruja bive Jugoslavije, nakon ega bi Srbi zapoeli etvrti jugoslavenski rat, uspjeh kojega olakava i postojei hrvatsko-bonjaki rat (11.6.1993.: 6.).
Oita je srpska namjera da frustriraju pripadnike Ujedinjenih naroda, pa ih natjeraju da napokon odustanu od operacija na tlu bive Jugoslavije i prepuste zaraenim stranama da sve ree na bojitu. U trenucima kada zbog svojih sukoba u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini i Hrvati i Muslimani gube meunarodnu podrku, takav scenarij za odlino naoruane Srbe postaje sve privlaniji. Uostalom takav scenarij dobiva sve vie podrke i u meunarodnim krugovima, pa ak i medu razoaranim sudionicima sadanje operacije meunarodnih organizacija u Bosni...Upravo tome nadaju se neki krugovi u Beogradu, zato zaotravaju cijelu situaciju na razne naine, i odbijanjem da prihvate plan Vancea i Owena i, posebno, najnovijom odlukom hrvatskih Srba da raspiu referendum o pripojenju drugim srpskim zemljama, ime Vanceov plan za Hrvatsku postaje bespredmetan. Srpska je strategija jasna: obezvrijediti sve to je do sada postignuto, a onda se otvara mogunost za novu rundu ratovanja za Veliku Srbiju etvrti jugoslavenski rat koji e, po njihovom miljenju bili krvav, ali kratak" (ibid.).

Sukladno takvim oekivanjima, posebice u pogledu opasnosti po Hrvatsku, tumait e se i sporazum Izetbegovia i Krajinika iz Geneve od 16. rujna 1993. godine. Njime se otvara mogunost raspada BiH, a takav rasplet pomie teite srpskih interesa na Hrvatsku...[i] kompletiranje svoje nove drave pripajanjem okupiranih dijelova Hrvatske (24.9.1993.: 2.). Osim ovih, tada aktualnih procjena namjera i razloga budueg stratekog ponaanja velikosrpskog neprijatelja, u 1994. godini nalazimo primjer naknadnog proivanja realnosti kontinuitetom njegova zloinakog nauma. To se odnosi na tekst o dokazima planiranja genocida u BiH i Hrvatskoj jo 1987. godine, u okvirima Strategije optenarodne obrane i drutvene samozatite SFRJ (17.6.1994.: 52. 55.). Rije je o jedinstvenoj metodi, rukovoenoj s jednog mjesta i primijenjenoj
308

prvo u Vukovaru a zatim na nizu gradova u BiH. Najkrae reeno, sastojala se od oruanog preuzimanja lokalne vlasti i nakon toga etnikog ienja, da bi se zatim uspostavila redovna civilna vlast kao da se nita u meuvremenu nije dogodilo (52.). Originalno, ovi planovi seu u sredinu 80-ih godina kad je vrhuka SKJ...
...shvatila da bi se mogla dogoditi ozbiljna drutvena gibanja koja bi djelovanjem nacionalistikih, separatistikih, dogmatskih snaga, koje tee restauraciji graanskog drutva mogla ugroziti komunistiku vlast...[te je] dala izraditi i ispitati razliite planove za spreavanje nastajanja izvanrednih prilika (ibid.).

Rije je o detaljnim operativnim planovima Ma 1 i Ma 2, po ijem je receptu SDS u BiH strogo provela sve svoje vojne akcije. Osnovno naelo djelovanja bila je preventiva, prije nego se nesrpsko stanovnitvo moglo organizirati za bilo kakav otpor, i to putem policije, a gdje je zatrebalo i uz pomo Teritorijalne obrane - kako je vei broj opina i gradova u BiH i bio zauzet. JNA bi se ukljuivala tek u izravnim oruanim sukobima. K tome...
...odvoenje ljudi u koncentracione logore i njihova likvidacija od samog su poetka voeni vrlo organizirano i planirano. U ve pripremljene logore, najprije su odvedeni politiki funkcioneri SDA i HDZ-a, ugledniji graani, intelektualci i imuniji ljudi nesrpske nacionalnosti, koji nisu uspjeli otkupiti svoju slobodu. Svjedoci tvrde da su ljudi iz tih drutvenih slojeva prvi pobijeni (ibid.).

Druga linija zavjerenikog interpretiranja ratnih planova i zbivanja u BiH odnosi se na trgovanje teritorijem koje se promatra kao rezultat dogovora Tuman Miloevi u Karaorevu. Ovakvo promatranje aktualizira se ve krajem 1991. godine, nakon tajnog sastanka izmeu Radovana Karadia i Mate Bobana, koji se promatrao kao politika eliminacija Kljujia i rasparavanje BiH na tri etnika teritorija (Danas, 31.12.1991.: 25.). Na to e upuivati daljnje sukobljavanje Tumana s Kljujiem, otvoreno pismo kruga intelektualaca, bosanskih Hrvata predsjedniku Tumanu, te podrka Katolike crkve probosanskoj orijentaciji. Na srpskoj strani oitovati e se znatno monolitnije proglaenjem Republike srpskog naroda BiH, poetkom 1992. Sa zagrebakim sastankom hrvatskog predsjednika i lidera SDS iz BiH govori se o naputanju dotadanje antisrpske koalicije SDA i HDZ i uspostavljanju antimuslimanske zavjere (21.1.1992.: 33.). Podjeli BiH suprotstavljat e se u Hrvatskoj kako odreeni politiari, npr. Miko Tripalo tako i neki drutveni znanstvenici, npr. Ljubo Boban. Prvi e pristajanje na podjelu BiH oznaiti kao objektivno pomaganje ostvarivanju dijela memorandumskih planova te stvaranje
309

osnove za provedbu i drugih njegovih dijelova (28.1.1992.: 14.), dok e drugi snano napadati ideju o administrativnosti AVNOJ-evskih granica i braniti ideju historijskih pokrajina, pa tako i BiH, koja je u ivotnom interesu Hrvatske kao stabilna drava (4.2.1992.: 15.). O dijeljenju BiH kao razbojnitvu oglasit e se i bosanskohercegovaki fratri (3.3.1992.: 34.). Zbog razliitih igara oko podjela BiH, ali i ponuenih modela crtanja administrativnih granica po etnikom naelu, sarajevski e novinar, Zlatko Dizdarevi, kritizirati politike elite:
Ono to obinom smrtniku u Bosni i Hercegovini, pri svemu ovome, polako ali sigurno dopire do svijesti, je saznanje da svi ti ponueni modeli doista nisu u korist narodne koristi, ve prije svega, pa ak i iskljuivo, u korist sve dubljih depova malog broja nacionalnih usreitelja. Velika se, doista neviena lopovska igra valja iza mnogih elja o stvaranju "vlastitih drava", a odravanje permanentnog bezvlaa ini se sve vie kao primarni razlog za nova odugovlaenja sa rjeenjem te za iznurivanje onih koji vjeruju u pamet i logiku (17.).

Kao posljedice takvih prekrajanja vidjeti e labave vanjske granice i vrste unutarnje zidove, preko kojih e se meusobno dozivati ustae i etnici, koji e svaki imati svoje idove u pripadnicima manjina, a vlasti vladati po modelu ruralnog nacizma tj. sile i bahatosti na pretek (31.3.1992.: 27.). S meunarodnim i hrvatskim priznanjem BiH, jedan e, oporbeni novinar i politiar kritizirati politiku predsjednika Tumana prema BiH: kao licemjernu, kao onu koja je Muslimane, u dogovoru sa svojim najljuim neprijateljima nastojala prevariti i izmanipulirati (14.4.1992.: 11.) itd., smjetajui takav odnos prema BiH u sve razvidniji autoritarni poredak u kojem se kao pravilo uspostavlja himba. O tome e slino govoriti i tada izrazito popularni oporbeni politiar, Draen Budia (28.4.1992.: 11.). U tom smislu, naznait e kako nisu sasvim bez osnova teze koje su iznosile neke oporbene stranke da su Istona Slavonija i Baranja prodane za odreena podruja u Hercegovini (12.; vidi takoer 3.3.1992.: 24. 26.). Meunarodna lavina osuda usmjerena na predsjednika Tumana kulminirat e u travnju 1992. godine, zbog saznanja o tajnim susretima Karadia i Bobana u Grazu (24.7.1992.: 44.). Taj e sastanak Washington post usporediti s paktom Hitlera i Staljina o podjeli Poljske prije II svjetskog rata, a kao pokrovitelje izravno prozvati Miloevia i Tumana zbog dogovaranja iza lea najveoj etnikoj zajednici u Bosni i planiranja etnikog ienja (ibid.). Nasuprot takvoj politici, lan predsjednitva BiH, Ejup Gani, sugerirati e kako se klju brzog i pravednog rjeenja krize nalazi u ponaanju slubenog Zagreba.
310

Ako gospodin Tuman bude utjecao na kljune ljude bosanskog krila HDZ-a, da se oni zaloe za "'normalnu" i decentraliziranu Bosnu, ali bez etnikih kantona, onda je Karadi i definitivni gubitnik. Hrvati, Muslimani i umjereni Srbi na jednoj strani a Karadievi pobunjenici, odnosno Miloevievi ratni piromani, na drugoj strani, omjer je koji ne daje nikakvu perspektivu ovima drugima. I oni bi, ne samo politiki, nego i vojno bili vrlo brzo eliminirani. U tom sluaju, na svojoj istonoj strani Hrvatska bi imala stabilnu granicu, a radikalni Srbi u Hrvatskoj morali bi odustati od separatistikih ambicija. Jer, bili bi teritorijalno izolirani od Srbije (31.8.1992.: 27.).

U kontekstu razvoja srpskih ratnih osvajanja u BiH i sve oitijeg distanciranja Hrvata od Muslimana, postojeim zavjerenikim okvirima tumaenja takvih odnosa suprotstavit e se politologinja Mirjana Kasapovi. Drati e takva tumaenja - uz muslimansko inzistiranje na unitarnoj dravi - jednim dijelom odgovornima za spomenuto distanciranje, jer su neopravdano izjednaavala politike Srba i Hrvata u BiH, konstruirajui ih tako kao (ne)moralne antipode Muslimana:
Teko je, naime, previdjeti injenicu da hrvatska civilna i vojna vlast na obranjenim i osloboenim podrujima poprima sve vie dravnih obiljeja. Takav razvoj dogaaja ne treba pak pripisivati konanom razotkrivanju temeljne politike pozicije Hrvata u toj dravi, nekom novom tajnom sporazumu s bosanskim Srbima ili novim instrukcijama iz Zagreba. On je prije svega rezultat pojaanog nezadovoljstva i nervoze vojnim uincima i politikim pozicijama muslimanske strane....Stoga su deplasirane isljednike potrage za tzv. pravim namjerama i prikrivenim eljama hrvatskih politikih aktera u Bosni i Hercegovini. Deplasirani su i pokuaji da se razotkrivanje tih namjera i elja upotrijebi kao dokaz moralne inferiornosti hrvatske i moralne superiornosti muslimanske strane (23.10.1992.: 14.).

No,

interpretativni

okvir

zavjere

Tuman-Miloevi

njena

razliita

uobliavanja nastavit e se i dalje, posebice s razvojem hrvatsko-bonjakog rata, te promjenom raspoloenja u meunarodnoj zajednici oko ideje podjele BiH. Osim elnika ideoloki ekstremnih stranaka u Hrvatskoj (Paraga) i BiH (Zulfikarpai), koji e se o ovoj temi kritiki povremeno izjanjavati te informacija o tome kako se u meunarodnoj javnosti takoer vjeruje u dogovor Tuman-Miloevi (25.6.1993.), rekapitulaciju zbivanja oko podjele BiH, uz tada poraznu usporedbu sa stanjem na terenu, izvesti e Davor Butkovi (18.6.1993.: 2.). Za takvo stanje, u kojem je u odnosu na dogovor u Karaorevu Hrvatima ostala tek Hercegovina, smatrati e odgovornom nedosljednu i dvosmislenu politiku predsjednika Tumana i Hrvata u BiH. Uz ovu, postojat e i interpretacija kako je Tuman prihvatio podjelu BiH kao najmanje zlo (25.6.1993.), ali i daljnje kritike Tumanove politike u BiH, posebice zbog povezivanja s hercegovakom strujom u HDZ-u i kritike ideoloke osnove shvaanja bosanskih Muslimana kao islamskih fundamentalista koji se kao takvi
311

prikazuju kao prijetnja za Europu, to u zapadnoj Europi nitko ozbiljan nije govorio, osim nekih neutjecajnih reakcionarnih i ultrakatolikih grupica (24.12.1993.: 10.). Jedan od osnovnih razloga prvog veeg raskola u HDZ-u, 1994. godine biti e neslaganje s Tumanovom politikom prema BiH, gdje e se kao dokazi sporazuma s Miloeviem uzimati: povlaenje Hrvatske vojske iz Bosanske posavine, za to nije bilo nikakvih vojnih razloga (22.4.1994.: 9.) ve je razlog bio otvaranje koridora prema SRJ; odbijanje da Mate Boban postane ministar obrane BiH (10.); povlaenje ministara iz Vlade BiH u vrijeme najee srpske agresije na BiH s ciljem slabljenja sredinje vlasti itd. Sve to pokazuje da se namjerno ilo za stvaranjem otre fronte izmeu Hrvata i Muslimana (ibid.), rei e Josip Manoli. Na kraju ovog razdoblja, netom nakon operacije Oluja, izbit e politiki skandal povodom tzv. Tumanove salvete na kojoj je Paddyju Ashdownu skicirao podjelu BiH izmeu Hrvatske i Srbije (11.8.1995.: 9. 10.), na to e se u inozemstvu gledati kao na nove opstrukcije mirovnog procesa i misije UN-a. Glasnogovornica ureda Predsjednika lanak objavljen u Londonskom The Timesu proglasiti e falsifikatom i pokuajem politikog dezavuiranja Hrvatske nakon uspjeha Oluje (ibid.). U pogledu uinka taj e se lanak smatrati snanim udarcem meunarodnom statusu Hrvatske, usmjerenom na ugroavanje tada dobrih hrvatskomuslimanskih odnosa te pokuajem kompromitacije Oluje kao akcije usmjerene na stvaranje velike Hrvatske (ibid.). Trea linija zavjerenikih interpretacija o ratu u BiH odnosi se na hrvatskobonjaki rat ili tzv. rat u ratu. Pretpostavke za sukob su postojale barem od trenutka kad u javnost dolazi pria o dogovoru Tumana i Miloevia i kasnijih dogaaja koji su se u tom kljuu mogli interpretirati. No, strahovi od prisezanja prema vlastitom teritoriju mogli su se opravdavati kako doivljajem velikohrvatske ekspanzionistike politike, tako i borbom za ivotni prostor, sukladno znatnom mijenjanju demografske slike priljevom prognanih iz podruja osvojenih od strane srpskog agresora. I prije poetka ovog rata, u kolovozu 1992. godine Globus je istraivao teze o neizbjeivosti sukoba Hrvata i Muslimana (21.8.1992.: 3.-4.), uz konstatacije kako je odnos s Muslimanima doao do kritine toke koji moe krenuti u smjeru potpune suradnje ili sukoba velikih razmjera. Zategnuti odnosi s hrvatske strane biti e obrazlagani muslimanskim nepriznavanjem HZ Herceg-Bosne kao konstitutivnog dijela BiH, u
312

sluaju kojega bi Hrvati priznali i potpomagali opstanak i integritet BiH svim sredstvima. U suprotnom prijete njenoj opstojnosti kao drave (4.). Izrazito se kritizira koncept graanske drave kao one pod kojom se prikriva damahirija za koju se Muslimane bore i preko infiltracije u postrojbe HOS-a (5.). Osim toga, zagovaranje protuhrvatskih stavova, izdajstvo i dogovor o integritetu BiH sa Srbima i Muslimanima, pripisano je nekolicini Hrvata iz vrha BiH vlasti u Sarajevu (ibid.), istiui ulogu Stjepana Kljujia, ali i nadbiskupa Vinka Puljia i provincijala fra Petra Anelovia. Isti e izvor, na temelju podataka JNA, uskoro optuiti zapovjednika Oruanih snaga BiH, Sefera Halilovia, kako je za vrijeme rata u Hrvatskoj bio obavjetajac KOS-a i radio na realizaciji operacije tit (11.9.1992.: 11.-12.) koja je rezultirala filmom i aferom pegelj. Kao jedan od izraza mentaliteta opsadnog stanja, u vrijeme velikog priliva muslimanskih izbjeglica iz BiH u Hrvatsku, moemo takoer pribrojiti i tekst o stvaranju bosanske drave u Hrvatskoj (18.12.1992.: 3.). Pri tome e se kritika otrcane prie i povijesne samoobmane o etnikom jedinstvu Hrvata i Muslimana i, preko toga, velikodravnih hrvatskih pretenzija u BiH tj. planova hrvatskih maksimalista, premetnuti u postavljanje muslimanskog pitanja kao socijalnog, politikog i kulturnog tereta Hrvatskoj (4.). S obzirom na: jaanje diplomatskih i politikih veza s islamskim zemljama; pola milijuna muslimanskih izbjeglica na tlu Hrvatske koji e izbjeglike kampove pretvoriti u trajna naselja; njihovih novih narataja koji e se kolovati i trajno nastaniti u Hrvatskoj; premjetanju bosanskih politikih, kulturnih, vjerskih i socijalnih ustanova u Hrvatsku itd. pretpostavlja se stvaranje provizorne infrastrukture drugog naroda i druge drave u Hrvatskoj. Takvo opasno stanje, koje se lako moe itati kao svojevrsno rashrvaenje Hrvatske, po autorici teksta, pokuava se prikriti politikom shizofrenijom u vidu stiskanja zbog prenapuenosti i ideolokog irenja inkluzijom Muslimana u hrvatski nacionalni korpus. Ovdje nije rije o potpuno razvijenoj teoriji zavjere, no tekst sadri pretpostavke za njeno lako daljnje kreiranje, jer po iznesenim injenicama i njihovom ulanavanju zrno istine pretvara u sugestiju za paranoju. No, moda je to upravo ono to posljednjih godina Amerikanci nazivaju razboritom paranojom, koja je u logici politike zapravo odavno prisutna.

313

O intenziviranju sukoba Hrvata i Muslimana na poetku 1993. godine zbog prerevnog pokuajem provedbe Vance-Owenovog plana da se jedinice Armije BiH u hrvatskim provincijama podrede zapovjednitvu HVO-a i obrnuto, govoriti e Boo Rai, tadanji ministar obrane BiH (22.1.1993.: 3. 4.). Pri tome e, uz pretpostavku ubaenih elemenata na terenu, izravno optuiti muslimanski politiki vrh za planiranje sukoba u Gornjem Vakufu.
HZ HB i HVO procijenili su da je rije o skupini muslimanskih ekstremista i dobro organiziranih kosovaca u Armiji BiH koji su stalno izazivali sukobe. No i to bi bilo manje zlo. Nije rije samo o ekstremizmu i pomutnji koju ine ubaeni elementi, nego o planu koji je smiljen u samom politikom vrhu. Razlog je sukoba u Gornjem Vakufu politiki i temelji se na pretpostavci da enevske pregovore treba minirati pod svaku cijenu. Sve dosadanje uinke, pod cijenu ma kojih rtava treba neutralizirati a BIH ustrojiti po konceptu unitarne centralizirane graanske drave. Sukob koji je ...izazvala Armija BiH evidentno je pokuaj da se Hrvatima orujem preotmu dijelovi njihovih provincija, gotovo cijela travnika i dio mostarske provincije. Postoje pisani i tonski zapisi da je to smiljen plan...injenica da su se na podruje Gornjeg Vakufa preselile znaajne postrojbe Armije BiH iz drugih podruja BiH, pokazuje da nema ni traga spontanosti ili sluaju (3.).

Daljnji nastavak graanskog rata uinio je da muslimanska i hrvatska politika progovore srpskim politikim jezikom (2.7.1993.: 8.) stereotipizacije i demonizacije neprijatelja, ak i u podrujima najvee vjerske i kulturne tolerancije. Propagandnim orujem za proizvodnju fundamentalistike percepcije, smatrat e se list Ljiljan, kojeg e nakon osam mjeseci izlaenja u Zagrebu zabraniti Ministarstvo kulture i prosvjete RH (30.7.1993.: 7. 8.). Glavni urednik tog lista optuivati e elnitvo HercegBosne za utamnienje 12000 Muslimana u hercegovakim logorima, prihvaanje Tumanove politike raseljavanja naroda i zamjene teritorija te za udruivanje sa Srbima, a preko Vance-Owenovog plana i s Englezima, Francuzima i Rusima, koji zajedniki rade na ostvarenju velike Srbije i unitavanju europskog remetilakog elementa tj. etnikom ienju Muslimana (8.).
Karadi i Boban zajedniki rade na tome da u BiH naprave nekoliko muslimanskih enklava kako bi ih poslije, tako zaokruene uguili...Nama je Boban unitio proljetnu sjetvu, mjesecima nam ne stiu ni hrana ni oruje, jer to on ne da. Mi smo pred unitenjem, mi se moramo boriti da nas ne unite. Naalost, Boban nam dri ruke zavezanima da bi s Karadiem lake podijelio BiH. Dok se mi okreemo protiv etnika, on zauzima vlast u mjestima gdje etnici ne napadaju (ibid.).

O tome da su rat Hrvata i Muslimana osmislili neki monici u Hrvatskoj smatrati e i Stjepan Kljuji, tada ve bivi predsjednik HDZ BiH (29.10.1993.: 3.). Kljune osobe hrvatske politike u BiH optuivati e takoer za kolaboraciju s
314

etnicima i najveim krvnikom hrvatskog naroda. Da bi se takva politika mogla provesti uklonjena je cijela garnitura HDZ BiH kojoj je i sam pripadao. Zamijenjeni su kriminalcima ili potpuno neobrazovanim ljudima koji su proizveli katastrofu hrvatskog naroda u BiH. Sve to uinjeno je pod pokroviteljstvom glavnog gazde Franje Tumana, koji je...
...za Miloevia odigrao fantastinu ulogu. Faistiku agresiju pretvorio je u graanski rat onog trenutka kad je ubacio lane igrae u vlast BiH, pa ih povukao rekavi Izetbegoviu: Vi niste predsjednik BiH, Vi ste predsjednik Muslimana! A Izetbegovi je nasjeo jer je po svaku cijenu elio ostati predsjednik BiH (ibid.).

Hrvatska politika zabila je no u lea Muslimanima, a tada je sudjelovala u njihovu pomirenju iskljuivo da bi izbjegla sankcije Zapada (ibid.) 193 . U tom e smislu predlagati da se bosanski Hrvati odreknu svih onih koji ih prodaju. S naznakama radikalne promjene Tumanove politike prema BiH poetkom 1994. godine i Washingtonskog sporazuma, oekivat e se slabljenje desne, hercegovake struje HDZ-a u Hrvatskoj i prestanak dvostruke politike prema BiH. No, nasuprot tome, uskoro e doi do prvog velikog raskola u kojem e pobijediti upravo oni koji su zagovarali rat s Muslimanima. Prvi tadanji HDZ-ov disident Josip Manoli optuivati e ministra obrane, Gojka uka za politiku prema BiH koja je Hrvatsku dovela do rata s Muslimanima (1.4.1994.: 5.), za osnivanje koncentracijskih logora za Muslimane i ruenje Starog mosta u Mostaru (6.) kao izraza civilizacijske, moralne i politike kompromitacije Hrvata.

Zavrna etapa Domovinskog rata


Poetkom 1995. godine predloen je za Hrvatsku Plan Z-4 za politiko rjeenje krize. No premda je ukljuivao izrazito iroko definiranu politiku autonomiju Srba u Hrvatskoj, krajike voe ga nisu uope htjele razmotriti. U to doba javnost e saznati kako se svo vrijeme tajno pregovaralo sa Srbima na dvije razine (13.1.1995.: 4.). Na jednoj sa Srbima u Hrvatskoj, a na drugoj s politikim vrhom u SRJ, tj. Slobodanom Miloeviem. U kontekstu odbijanja posljednjeg plana, bivi glavni
193

Slino e miljenje na dotadanju politiku Hrvatske prema BiH, poetkom 1994. iznijeti Ante Prkain, s manjim naglaskom na moralnom aspektu a vie na stratekom ponaanju elnika HercegBosne koji su, po njegovoj procjeni, prerevno inili ono to je Zagreb od njih traio u manjoj mjeri (4.3.1994.: 12.).
315

pregovara sa Srbima u Hrvatskoj, Slavko Degoricija tvrditi e kako su se kroz tri godine pregovora iskljuivo trudili da nas to bolje prevare, da isprovociraju nae loe poteze i da prolongiraju razgovor o ozbiljnim temama (6.) te kako su to inili shodno naputcima Slobodana Miloevia, koji ih je uvjeravao u ujedinjenje s Jugoslavijom. Propadanjem pregovora, u Hrvatskoj se sve ee javno govorilo o vojnom oslobaanju okupiranih krajeva. Vojni sporazum izmeu Hrvatske i BiH, kojim je formirano zajedniko zapovjednitvo tumailo se u funkciji planiranja velikog rata protiv Srba i politikog pritiska prema Zapadu (17.3.1995.: 6.). Od 1. travnja UNPROFOR postaje UNCRO i preuzima obvezu nadzora meunarodno priznatih granica, ime se znatno smanjila mogunost stradavanja stranih vojnika, a rat se neslubeno najavljivao za kasnu jesen. Nakon operacije Bljesak, Vojislav eelj e tvrditi kako se radi o tajnom dogovoru Tuman-Miloevi o predaji zapadne Slavonije, u kojem je Miloevi, preko svojih ljudi...unio pomutnju meu narod, inicirao masovno iseljavanje i sprijeio slanje dobrovoljaca iz Beograda (12.5.1995.: 12.). Cjelokupni scenario, po njemu je dio amerike igre u Europi, u kojoj bi na Balkanu imala stacionirane snage zbog nepredvidivosti stanja u Rusiji i radi odravanja neuralgine toke kojom bi onemoguavala irenje EU (ibid.). Predsjednik britanskih Liberalnih demokrata, Paddy Ashdown, takoer e, u svjetlu povlaenja UNPROFOR-a, predviati obnovu velikih borbi u BiH, a prije toga u Hrvatskoj, prvenstveno prema Kninu, za koji e, prema njegovu saznanju, neki hrvatski politiari predviati laki pad nego Okuana (16.6.1995.: 12.). Pomo amerikih vojnih strunjaka za specijalne operacije i vojnih instruktora, koja je tada trajala ve godinu dana, njihova povezanost s amerikim obavjetajnim slubama itd. takoer je upuivala da se Hrvatska priprema na vojne akcije (28.7.1995.: 2. 3.). Nakon pripremne operacije Ljeto 95. i neuspjelih pregovora s hrvatskim Srbima u Genevi, 4. kolovoza zapoinje operacija Oluja. Daljnjim zajednikim vojnim akcijama HV-a, HVO-a i Armije BiH stvorit e se pretpostavke za zavretak rata i u BiH, to e rezultirati Daytonskim sporazumom. * * *

316

Ratna psihoza i rat ine teoriju zavjere legitimnim i masovno prihvaenim okvirom objanjavanja zbilje. U takvim okolnostima ona moe biti snano mobilizacijsko sredstvo protiv neprijatelja ili onoga tko se takvim pretpostavlja. Akutni doivljaj ugroenosti proizvodi dislokaciju, izmjetanje iz uobiajenih, zajednikih predodbi o zajednici i kolektivnom identitetu te otvara potrebu za jasnim definiranjem neprijatelja i prostor za razliite oblike simboliko-imaginarne igre oko zajednike Stvari. Rat u Hrvatskoj doivljava se kao eskalacija i konana realizacija zavjerenikog velikosrpskog plana utemeljenog na Memorandumu. Cinizam velikosrpstva jedno govori a drugo radi i glumi ugroenu rtvu dok druge napada. Vojnim akcijama i propagandom realizira svoju otprije pripremljenu formulu izjednaavanja borbe za jugoslavensku zajednicu sa organskim srpstvom. Toka njihova poistovjeenja je povlaenje JNA iz Slovenije. Zamiljeno kolektivno tijelo tamo mu je gdje su i ostaci nekadanjih individualnih tijela kojima se u prolost upisuje oznaitelj radi uniformiranja sadanjosti. Uoene prijetvornosti pojaane uinkom ratnog razaranja transformirane JNA i pobunjenika doivljene kao kontinuitet ponaanja glavnih aktera srpske politike iz prethodnih razdoblja, koje su prele republike granice da bi crtale nove, kristaliziraju se u etiketi bizantizma. Dio se takvog nepovjerenja transferira i na opi doivljaj Srba u Hrvatskoj kao pete kolone, negdje sve do poniavajuih i kontraproduktivnih zahtjeva za potpisivanjem lojalnosti. Njima se nita ne rjeava, tek uspostavlja nova sumnja to se zapravo krije iza potpisa, a time i stvara podrka starom okviru sumnjienja. Peta kolona u Domovinskom ratu zadobivala je irok dijapazon znaenja. Osim prethodnoga, vezivala se uz pijunsko-teroristika djelovanja s prepoznatim ciljevima ideoloke kompromitacije i stvaranja predodbi o obnovi faizma u Hrvatskoj, to je upravo doivljeno kao metoda iz arsenala tog pokreta tj. kao zavjera koja teroristikim djelovanjem manipulira teorijom zavjere. Pokazuje se, takoer, da se na sasvim drugi nain moe manipulirati teorijom zavjere, na nain kako to Goldstein ini, kao anrom, da bi se uputila kritika autoritarnim postupcima vlasti. Dinamian sukob izmeu kininih i cininih teorija zavjera tj. kritike s jedne, a paranoje i manipulacije vlasti, s druge strane, pronalazimo prvenstveno u sluaju prodaje/izdaje Vukovara. Sklone legitimiranju postupaka vlasti bile su i one teorije
317

zavjera velikih sila koje su nastojale zadobiti znanstveni autoritet u kljuu teorije sistema i geopolitike, pogodujui time komotnoj ulozi rtve i mentalitetu opsadnog stanja meu irim graanstvom. No, nasuprot njima svakako se u kinine ubrajaju one koje su kritizirale licemjerje i surovu pragmatinost meunarodne politike koja naela podreuje interesima i moguim globalnijim uincima nastajanja novih drava, pri tome tolerirajui ili ak preutno podravajui teror nautrb demokratskog opredjeljenja. Osim toga, kao revni kritiari putem teorija zavjera u pogledu politikih rjeenja meunarodne zajednice, mirovne misije UN-a i, u tom pogledu poteza, vladajue stranke u Hrvatskoj, iskazat e se lanovi vlade nacionalnog spasa iz oporbenih redova. No, pravi urotniki mlin trostranih zavjerenikih interpretacija razvija se s ratom u BiH. Tri glavne linije zavjerenikih interpretacija prate tijek rata, tj. njegovu transformaciju iz velikosrpske agresije u graanski rat svih protiv svih, da bi se pri kraju rata obnovilo, odnosno, u potpunosti uspostavilo saveznitvo izmeu Hrvata i Muslimana. Sukladno tome se mijenjaju uloge i politiki jezik aktera. Osim toga, linije interpretacije ponavljaju obrasce iz bliske prolosti, koji u BiH doivljavaju svoju brutalnu realizaciju, kao npr. velikosrpski projekt i dogovor o podjeli BiH te politika svrenog ina tj. prihvaanje politike sile od strane meunarodne zajednice, da bi zavrili na svojevrsnoj diskreditaciji na jelovniku, za kojom e ubrzo poi i meunarodna zajednica putem Daytonskog sporazuma.

8.1.4. Teorije zavjera za vrijeme autoritarno-populistikog reima


Dugotrajna ratna zbivanja na podruju ili u okruenju Hrvatske tijekom 90-ih godina 20-og stoljea znaajan su imbenik usporavanja tada zapoetih demokratskih procesa i transformacije politikog i drutvenog poretka (usp. Kasapovi, 2001.). Takvi uvjeti - uz nerazvijenu politiku kulturu, autokratsko i klijentelistiko ponaanje kljunih politikih aktera, te njihovo promoviranje kao ekskluzivnih zatitnika nacionalnog interesa, utemeljenog na organskom poimanju nacije - pogoduju nastanku autoritarno-populistikog reima. Obiljeja takvog reima u Hrvatskoj (usp. ibid.: 19. 24.) oituju se u: estoj uporabi logike unutarnjih i vanjskih neprijatelja u javnom komuniciranju, etnikom nacionalizmu, toleranciji ili podravanju ustake ideologije te politizaciji religije; arbitrarnom vladanju tadanjeg predsjednika, instrumentalizaciji politikih institucija na korist dominantne stranke i
318

stvaranju predsjednikih paralelnih tijela vlasti; zatim stvaranjem, povlatenih politikih funkcionera, privrednih tajkuna i klijentelistikih skupina; problematinoj ulozi u pretvorbi i privatizaciji i povezanosti s organiziranim kriminalom; u zlouporabi tajnih slubi protiv politikih protivnika, neovisnih medija i novinara, stranakoj kontroli ili pokuajima guenja medija itd. Na je zadatak da u ovom poglavlju prikaemo kako se unutar ovakve politike konstelacije situirao zavjereniki diskurz, kako je izgledala njegova dinamika kroz vrijeme i najvanije teme koje emo zatim detaljno analizirati. Obuhvaeno razdoblje zapoinje dolaskom HDZ-a na vlast i traje do treesijeanjskog silaska s vlasti 2000. godine. Osim nacionalistike retorike i rehabilitacije NDH iz predizborne kampanje 1990. godine, koja e HDZ-u ve tada pribaviti atribut stranke opasnih namjera, nakon dolaska na vlast toj e percepciji u javnosti pridonositi prvo strah i oekivanja revanizma, a zatim i revanistiki shvaeno ponaanje vladajue stranke, prvenstveno u razliitim istkama dravnih i javnih institucija i slubi. Unutar ove teme koja moe varirati od rutinskog procesa prijenosa vlasti do masovne psihoze, zavjereniki motivi iitavaju se u tzv. nacionalnom kljuu, tj. otputanju pripadnika srpske nacionalnosti kao neprijatelja nove drave, pod krinkom njihove prezastupljenosti ili nekompetentnosti. Drugi motiv izraen je u obraunu s crvenom adajom (8.5.1990.: 32.) - dotadanjim vladajuim komunistima, zbog kojeg e SDP osnovati Komisiju za ljudska prava i slobode kako bi se suprotstavilo totalitarizmu (ibid.) tj. temeljitom trijebljenju svih neistomiljenika (26.6.1990.: 10.). U prosvjeti e na praksu reizbora ravnatelja kola neki istaknuti prosvjetari gledati kao ne ilegalne udare nove vlasti (npr. 26.6.1990.: 9.), a manje dramatine kritike govoriti e o diferencijaciji po kriteriju nove moralno-politike podobnosti, a ne strunosti. Unutar ove teme nai e se i smjene u medijima i pritisci na novinare, pa e se u tom smislu govoriti o tajnovitom komitetu tridesetosmorice (koji) provodi scenario kadrovskog ienja na zagrebakoj televiziji (3.7.1990.: 7.) i uredovanju u novinarstvu koje podsjea na obraun s maspokom (9.). Nakon preuzimanja od strane zdravih snaga za takve medije se smatra kako postaju agitprop vlasti s prstom uperenim u protivnika kao kljunom metodologijom izvjetavanja (6.11.1990.: 72.), to je praksa novobalkanskog makijavelizma koja tada sve vie hvata korijenje i u hrvatskom
319

novinarstvu. Pritisci na medije i istke nepoudnih unutar njih bit e kao tema prisutni i sljedee godine. Velike smjene u sudstvu takoer su se interpretirale u revanistikom kljuu nacionalne i politike podobnosti, a sama priprema i provedba Saborske sjednice na kojoj je izvedena masovna pravosudna smjena 280 predsjednika sudova, tuitelja i pravobranitelja interpretirala se kao dobro pripremljena akcija (23.10.1990.: 26.) kojom se izbjegao kaos koji bi izazvala diskusija (ibid.). O istkama starog komunistikog aparata u pravosuu i administraciji sa stigmom ideolokog ienja i nacionalne purifikacije ponovno e se govoriti 1992. godine (npr. 23.8.1992.: 8.). Pored dominantne uporabe razliitih kategorija neprijatelja u okviru ratnih prijetnji i dogaanja, to je podrobno elaborirano u prethodnom poglavlju, kategorija unutarnjih neprijatelja e se tijekom 1991. godine odnositi i na tadanju JAZU, koja je u Saboru proglaavana duhovnom udbom, osnovanom s iskljuivom namjerom dekroatizacije Hrvatske (22.1.1991.: 51.). Dok e se s jedne strane govoriti o nainu izmiljanja neprijatelja meu emigracijom od strane prijanje vlasti i njenih slubi, novom udbom u javnosti e proglaavati Ured predsjednika Republike za zatitu ustavnog poretka, o ijoj e tajnoj moi, kao i o prislukivanju graana i zastupnika Sabora takoer biti rijei. No, svojevrsni povratak iz prolih vremena doivjet e sintagma unutarnji i vanjski neprijatelji poetkom 1992. godine (npr. 5.5.1992.: 12. 14.) meu koje e u novinskoj retrospekciji biti pobrojano sedam grupa hrvatskih smrtnih neprijatelja (14.): komunjare, Srbi, Jugoslaveni, opozicija, radnici, kulturne institucije i pojedinci-autoriteti. Toj se listi pridruuje Helsinki Watch zbog izvjea o krenju ljudskih prava, kao i novinari i mediji kritini prema tadanjoj vlasti. Njima se pripisuju etikete jugokomunizma i antihrvatstva, ali i progoni ih se zbog verbalnog delikta (26.5.1992.: 26.-28.). Takoer, prisilno se gase ili pretvaraju neki od kritinih tiskanih medija. Te godine, kao poseban medijski proizvod za denuncijaciju udbaa istie se film o ubojstvu Brune Buia. Pred kraj godine zapoinje jedan od najpoznatijih sluajeva proizvodnje neprijatelja i medijskog progona, sluaj Vjetice iz Ria, u kojem e sudjelovati ne samo mediji pod izravnim patronatom vlasti. Osim toga, 1993. godine zavjereniki e se interpretirati djelovanje intelektualaca, kao i prisutnost Soroevog Otvorenog drutva u kontekstu svjetske zavjere protiv Hrvatske, a sljedee godine neprijateljsko djelovanje jugonostalgiara i masona.
320

1995. godine, osim Srba kao protudravnog elementa, predsjednik Republike istaknut e kao unutarnje neprijatelje zagrebaku oporbu, BBB, nedravotvorne medije i novinare, bive suradnike te vanjske imbenike koji ele obnovu Jugoslavije, a jedan njegov savjetnik toj e listi dodati neovisne suce, neke lanove HDZ-a i mafiokraciju u sprezi sa starom birokracijom (29.12.1995.: 23.-24.). Takve e se ideje, s produbljivanjem zagrebake krize, dalje razraivati na postavci o destabilizaciji Hrvatske udruenih vanjskih i unutarnjih neprijatelja, te e se u vrhu vladajue stranke govoriti o uroti stranih sila iji je eksponent zaklada Otvoreno drutvo, a suradnici oporbene stranke, koje rade na ruenju ustavnog poretka. U tom pogledu, posebno se istaknuo govor predsjednika Tumana na Plesu po povratku sa lijeenja u SAD-u. Realizacija zlokobnih planova po Hrvatsku vlast je percipirala i u projektima Euroslavije te prijedlozima EU o ekonomskom integriranju s ostalim zemljama u regiji. Slinu retoriku vlasti o trulom kapitalizmu, pokvarenoj i sebinoj Americi i Europi, o neokolonijalizmu, o tome kako je borba za demokraciju i ljudska prava na kojem inzistira Zapad samo lijepa ambalaa iza koje se kriju zavjere protiv Hrvatske (6.8.1997.: 14.) takoer pronalazimo i sljedee godine u kontekstu sve loijeg meunarodnog poloaja Hrvatske zbog nedemokratskog ponaanja, neprovoenja preuzetih obveza i tajne politike prema BiH. Posebno istaknuto je predsjednikovo etiketiranje politikih protivnika kao smutljivaca, mutikaa, prodanih dua, plaenih poslunika stranih centara itd. koje se smjeta u okvir eugenike tj. genetske programiranosti neprijatelja (Nacional, 5.11.1997.: 14.). Proizvoenje neprijatelja od strane predsjednika Tumana i nekih prvaka HDZ-a posebno je izraeno u posljednje dvije godine vladavine u 90-ima. Ono se nastavlja na tezu o genetski programiranim hrvatskim mrziteljima (Globus, 13.2.1998.: 15.), ali ukljuuje i natruhe iz staljinistikog repertoara etiketiranja kao to je npr. rovarenje otpadnika koji diu glavu (ibid.). Za poimanje neprijateljskih snaga karakteristian je uvodni Tumanov govor na IV opem saboru HDZ-a 21. 2. 1998. godine. U njemu se govori o nenaravnoj koaliciji oporbenih stranaka s tenjom odravanja zagrebake krize koja se trebala prenijeti na cjelokupnu Hrvatsku, povezivanju SDP-a, HSLS-a i HSS-a sa stranim centrima, udruivanju oporbe sa sindikalnim prosvjednicima uz politiku i financijsku potporu stranih organizacija itd. s ciljem izazivanja nereda i obaranja vlasti, te o neprijateljskom djelovanju
321

jugounitarista. Kritiki e mediji u te dvije godine sve ee govoriti o paranoidnoj retorici ili paranoji predsjednika RH, koja se ponegdje tumai kao reakcija na postojanje tajne Haake optunice protiv njega i nekih hrvatskih generala (npr. Globus, 18.12.1998.: 5.). Ideje o sprezi vanjskih i unutarnjih neprijatelja rezultirati e 1998. godine antiamerikom histerijom zbog koje je, navodno, smijenjen i sam tadanji ministar obrane pod optubom da je ameriki pijun (Nacional, 28.10.1998.: 11.). Kao vrhunac takvog ozraja moe se smatrati pamflet pod nazivom Sionisti, globalna teorija zavjere protiv Hrvatske, marginalnog desniarskog lista Hrvatsko slovo, koji je kao govor mrnje i izraz anticivilizacijskog mentalnog sklopa doivio otre kritike iskljuivo tzv. neovisnih medija, dok je od strane vladajue stranke sveden na blagu osudu za antisemitizam i remeenje prijateljskih odnosa Hrvatske i Izraela (Globus, 25.9.1998.: 69.). U zavrnoj godini ovog razdoblja predsjednik RH takoer je, uz oporbu i novinare, optuio neke svoje suradnike kao strane pijune i neprijatelje tj. za pripadanje parikom krugu zavjerenika, a zatim isto tako i sve one koji se protive tajnim slubama. U jednom od svojih posljednjih govora, upuenog policiji, smatrao je kako moda nema zemlje (kao Hrvatska) koja je tako izloena tajnim i javnim djelatnostima ruenja sadanje vlasti, te je zadatak policije stoga presijecati spone vanjskih i unutarnjih neprijatelja (8.10.1998.: 29.) Ovakve izjave izravno su usporeivane s jezikom komunistike propagande, koja je nastojala mobilizirati mase na predodbi o stalnoj ugroenosti (ibid.). Tim putem se ukazivalo na prikriveno totalitarni karakter tadanjeg reima na odlasku. Usko povezana s proizvodnjom neprijatelja, vana dimenzija zavjerenikog diskurza odnosi se na zlouporabu sigurnosnih slubi, posebice u pogledu nezakonitog prislukivanja svih pretpostavljenih protivnika vladajue stranke. U pogledu ove teme zavjerenitvo se odnosi s jedne strane na nezakonito, tajno i organizirano djelovanje sigurnosnih slubi, a s druge strane na pretpostavljeno zavjerenitvo onih koje se na takav nain prati. Medijske informacije o ovakvim aktivnostima kroz cjelokupno razdoblje biti e sve zastupljenije, sukladno razvoju sve represivnijeg reima vlasti. Bojazni o nezakonitom prislukivanju zastupnika u Saboru i graana od strane hrvatskih tajnih slubi izraene su jo poetkom 1991. godine (Danas, 26.2.1991.: 34.). Zanimljivo je da se na tadanje zastupniko pitanje upueno Vladi o obimu uobiajenih sigurnosnih aktivnosti ekalo vie od godinu
322

dana. (4.2.1992.: 35.). Bojazni od policijske drave, prislukivanja, hapenja, naruenih politikih ubojstava itd. izrazit e i tadanji pulski gradonaelnik, na temelju iskustva sa sredinjom vlau i optubi kako je Istra protalijanska, prosrpska i projugoslavenska (11.2.1992.: 30.). Nadalje, uz iskazanu problematinost preuzimanja starih kadrova iz razdoblja komunizma i njihova sumnjienja za suradnju s neprijateljem, u to se vrijeme zloporaba tajnih slubi vezuje uz: razbijanje HSP-a Dobroslava Parage i postavljanje Ante apia za predsjednika, miniranje prostora Dalmatinske akcije i sudjelovanje u unutarpolitikim ekscesima u sukobima meu frakcijama vladajue stranke. Tek poetkom 1996. godine ova tema dobija na veoj vanosti s tzv. predstavkom trojice bivih agenata SIS-a o makinacijama u MORH-u, suradnji nekih njegovih djelatnika s KOS-om te o obimnim prislunim aktivnostima od 1990. godine. Upravo e se tema masovnog prislukivanja u politike svrhe zatim konstantno pojavljivati u javnosti do kraja ovog razdoblja. Ukljuivat e prislukivanje i pijuniranje predsjednika Vrhovnog suda, novinara, oporbenih prvaka, ak i navode o postojanju posebne tajne slube za borbu protiv oporbe (Globus, 19.4.1996.: 9.), zatim sudjelovanje u raskolu HSLS-a (5.12.1997.: 15.-16.) itd. da bi eskalirala u zadnje dvije godine 90-ih. U 1998. posebno e je potaknuti tzv. afera SIS kao izraz frakcijskih borbi u HDZ-u i prevladavanja desne struje na elu s Iviem Paaliem, kojeg e se percipirati kao sredinjeg upravljaa tajnim slubama i dijabolinu figuru tadanjeg reima, odgovornu za razliite afere. Osim toga, u posljednjoj godini ovog razdoblja tajnim slubama e se pripisivati namjetanje nogometnog prvenstva, te e se izraavati bojazan prema njihovoj manipulacijskoj ulozi u tada nadolazeim parlamentarnim izborima. Svojevrsni sljedei korak nakon etiketiranja za neprijateljstvo i djelomino preklapajua tema prethodnoj jesu HDZ-ovi napadi, opstrukcije i destabilizacije oporbenih stranaka, institucija drutva i medija putem razliitih zakulisnih aktivnosti. Upozorenja na takve tendencije opstrukcije prema oporbi od strane desnog krila HDZ-a iskazane su jo 1991. a u pogledu medija notorni su primjeri gaenja tjednika Danas 1992. godine i afera oko pretvorbe i smjene urednitva Slobodne Dalmacije. Konspirativnim pokuajem ograniavanja slobode tiska oznaavao se Nacrt prijedloga o javnom informiranju ija se funkcija interpretirala kao ponovno uvoenje verbalnog delikta, zatita drave od svake kritike i financijsko unitavanje novina koje
323

se usuuju kritizirati dravu (24.9.1993.: 10.-11.). Osim toga, kao protuudar na pismo estorice intelektualaca 194 predsjedniku RH - u kojem mu se, izmeu ostalog, predlae podnoenje ostavke - interpretirao se napad na tadanjeg predsjednika Matice Hrvatske, Vladu Gotovca, i uklapao u program hadezeizacije ustanova civilnog drutva (3.12.1993.: 50.). Sljedee godine, previranja u IDS-u tumait e se kao djelovanje krtica iz HDZ-a, a takav e se obrazac interpretacije prenositi i dalje na sve vanije oporbene stranke. U kontekstu priprema za izbore govori se o dvije dotadanje HDZ-ove strategije destabilizacije oporbenih stranaka. Prva je pacifikacija putem instaliranja vodstava bliskih i podlonih vladajuoj stranci a druga je kupovanje pojedinanih zastupnika i politiara, kad je rije o ozbiljnijim protivnicima (8.9.1995.: 10.). Iste je godine vladajua stranka pokazala elementarno nepotivanje demokratskih pravila i prvu ozbiljnu najavu mogue ustavne diktature kroz Zagrebaku krizu. Kriza je prouzrokovana nepriznavanjem gradonaelnika iz oporbenih redova nasuprot izbornim rezultatima, a ukljuivala je pritiske na oporbene stranke i politiare, sline prethodnima. Osim toga, motivacija nepriznavanja izbora tumaena je kao pokuaj ouvanja klanskih interesa klijentelistike stranke koji su ostvareni putem pretvorbenih malverzacija (15.12.1995.: 9.) i pljake (42.-43.). Tijekom cijele 1996. unutar ove afere zbivat e se razliita previranja koja e ukljuivati zavjerenike interpretacije kako djelovanja vladajue stranke, tako i uloge i odnosa meu oporbenim strankama te pregovorima i suradnji s HDZ-om. Nakon dvije godine kriza e neslavno zavriti HDZ-ovim kupovanjem dvaju mandata vijenika iz HSS-a. Nastavak HDZ-ovih smiljenih napada na oporbu 1997. godine pripisivati e se propagandnoj djelatnosti i medijskom linu HTV-a i Vjesnika, te agresivnoj retorici politiara i njima bliskih komentatora koji oporbene elnike demoniziraju kao izdajnike, plaenike i strane pijune, potiui time nasilje. Epilogom takvog hukakog govora mrnje smatra se fiziki napad na predsjednikog kandidata Vladu Gotovca u vrijeme izborne kampanje (13.6.1997.). Takoer, neki e tadanji HDZ-ovi elnici otvoreno govoriti o zavjerenikim strategijama kojima su se koristili u izazivanju raskola u HSLS-u (23.5.1997.: 36.-37.), a to e se primjenjivati kao okvir za procjenu previranja i frakcijskih odnosa u SDP-u (22.8.1997.: 16.). Najavljivanje
194

Potpisnici su Ivo Banac, Krsto Cvii, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusi i Ozren unec.
324

politikih akcija protiv SDP-a, navodno je zapoelo pozivom bivih dunosnika komunistikog reima na novogodinji domjenak predsjednika Tumana, pod krinkom pomirbe svih Hrvata (9.1.1998.: 15.). Nakon sklapanja predizbornog saveza SDP-HSLS i oporbenog naputanja svih saborskih funkcija zbog HDZ-ovog odbijanja osnivanja povjerenstva o zlouporabi obavjetajnih slubi, u javnost e isplivati tajni planovi za napad na Ivicu Raana, koji e se potom svesti na neuvjerljive optube za narko-dilerstvo. Urotnitvo HSLS-a dokazivat e se manipuliranjem tajnim dokumentima Jazavac i Lisica, protumaeni od strane HDZ-a kao planovi nelegalnog i izvaninstitucionalnog ruenja vlasti 1995. godine, koji su se, navodno, tada poeli ostvarivati. Sabor e u vezi posljednjeg osnovati istrano povjerenstvo koje e, paralelno s istranim povjerenstvom o odgovornosti za oduzimanje oruja Teritorijalne obrane 1990. od strane JNA (za razdoblje samo do 30. svibnja 1990.) raditi na diskreditaciji ove dvije politike stranke tijekom gotovo cijele 1999. godine. Sljedea zavjerenika tema iz ovog razdoblja koja ukazuje na autoritarni karakter vladajue stranke odnosi se na frakcijske borbe unutar HDZ-a. Konstantno je prisutna od 1991. godine. S obzirom na preferirane metode promjene politikog poretka uspostavilo se poetno razlikovanje ovih frakcija na tzv. jastrebove i golubove (Danas, 30.4.1991.: 24.), to e postupno postati podjela na radikalnokonzervativnu i umjereniju, liberalnu struju. Radikalnija frakcija e se u pravilu identificirati s desnicom i hercegovaki lobbyem, dok e se umjerenija vezivati kako za ljevicu, vezanu uz antifaistiku tradiciju, ali i uz tzv. tehnomenadersku pragmatinu skupinu liberalno oznaavanih prvaka HDZ-a. Posljednje dvije skupine do raskola u HDZ-u init e jedinstvenu frakciju. Jedan od prvih znaajnijih sukoba meu frakcijama koji se urotniki interpretirao odnosi se na pokuaj opstrukcije formiranja Vlade nacionalnog jedinstva u kolovozu 1991. godine, puem protiv predsjednika Tumana od strane desne frakcije. Sljedee godine frakcijske borbe izai e na vidjelo povodom skandaloznog filma o ubojstvu Brune Buia, da bi se u 1993. pojavile u aferi Croatia osiguranje u kojoj je radikalna struja optuivala umjerenjake za sudjelovanje u makinacijama s menaderskim policama osiguranja putem kojih su se kupovale tvrtke novcem poreznih obveznika (2.4.1993.: 6.). Smatra se kako je ova afera dovela do pada etvrte hrvatske Vlade. Takoer, jaanje desne struje povezivalo se s moguim dravnim udarom, usmjerenim na samog
325

predsjednika Republike (25.11.1993.: 8.). 1994. godine dolazi do jaanja antagonizama i raskola u HDZ-u, to e dovesti do parlamentarne krize. Nakon odlaska lijeve frakcije, buduih HND-ovaca, unutar HDZ-a e doi do otvorenijih napada i na tehnomenadersku struju jezikom apriornog sumnjienja koji se svodi na stvaranje unutarstranake paranoje (17.6.1994.: 13.) to e dovesti do njenog daljnjeg slabljenja i zategnutijih odnosa na razini Sabor - Vlada. Odnos izmeu dijela desne frakcije i predsjednika Tumana zaotravat e se 1995. posebice oko mirovnog plana Z-4, no nee biti izraeni u zavjerenikom kljuu. Frakcijski sukobi ponovo e ojaati tijekom 1996. godine o kojima e se pisati kao procesu razbijanja razliitih politikih i interesnih saveza ...koji su suprotstavljeni desniarima (15.3.1996.: 2.), pri emu e sve vie jaati radikalna slavonsko-hercegovaka grupacija. Njima e se pripisivati kampanja protiv mafiokracije kao skrivanje vlastitih malverzacija napadom na preostale tehnomenaderske krugove. Kasnije iste godine, desna frakcija napasti e premijera Mateu i ministra vanjskih poslova Grania kako bi se, navodno, prisililo predsjednika Tumana na krajnje radikalne odluke u smislu odustajanja od stvarnog ukidanja Herceg-Bosne i suprotstavljanje meunarodnoj zajednici. Obrauni s tehnomenaderima u stranci izrazit e se nadalje u suspenziji nekoliko visokih dunosnika, a njihova kompromitacija nastaviti istragom u Robnim rezervama te progonom predsjednika Vrhovnog suda (6.12.1996.: 4.) to se ocjenjuje strateki bitnim ovladavanjem gospodarstvom i pravosuem. Do preokreta dolazi poetkom 1997. godine, istkom najradikalnijih lanova desne struje, to se tumai kao temeljni potez za opstanak HDZ-a u post-ratnom razdoblju (14.3.1997.: 5.), potaknut inozemnim pritiscima. S najavom politikog umirovljenja i fizikog odlaska ministra uka, u prvi plan borbi meu frakcijama doi e dva politiara mlae generacije, Zlatko Canjuga i Ivi Paali a kao pojaanje desnoj frakciji najavljivani su neki lanovi mladei HDZ-a kao dio strategije uklanjanja umjerenjaka i tehnomenadera na nastupajuim unutarstranakim izborima (5.11.1997.: 3.). Takoer, sukobi i rascjepi najavljuju se i unutar desne struje, po zaviajnoj osnovi (Nacional, 4.3.1998.: 10. 11.). No, nastavak sukoba na liniji Paali-Canjuga, izraeni u zahtjevu za ostavkom potonjega na elno mjesto u zagrebakoj organizaciji stranke nee se doivljavati kao frakcijski, ve prije svega interesni sukobi (Globus, 6.3.1998.: 13.). No, nakon uzdrmavanja statusa HDZ-a aferom
326

Dubrovaka banka i sukoba Paali arini, govori se o rascijepljenosti stranke izmeu ognjitara i europejaca (Globus, 19.6.1998.: 11.) koja se po lanstvu vie ne poklapa u potpunosti sa starom frakcijskom podjelom, ali predstavlja njen nastavak upravo u dimenziji zastupanja liberalno-demokratskih vrijednosti. Pri tome se ognjitarima pripisuje zastupanje ideje postojanja antihrvatske zavjere Zapada. Uz ve spominjanu aferu SIS, koja je sukladna prethodnim linijama rascjepa, u ovoj e godini doi i do raskola hrvatskog s bosanskohercegovakim HDZ-om zbog izbora Ante Jelavia na njegovo elo, zbog ega e predsjednik Tuman, za zavjeru optuiti nekoliko prvaka HDZ-a iz BiH (22.5.1998.: 5.), nakon ega e se raskol u toj stranci interpretirati kao demontaa HDZ BiH iz sredinjice sa Pantovaka (Nacional, 3.6.1998.: 2.-3.). Premda e sljedee godine, s obzirom na sve loije zdravstveno stanje predsjednika Tumana i nadolazeih izbora, biti naznaka nastojanja uspostave primirja i zajednitva meu frakcijama, previranja e jednim dijelom ii prema eutanaziranju Ivia Paalia (12.3.1999.: 5.) plasiranjem medijima kompromitirajuih materijala o brojnim aferama i zbog zlouporabe tajnih slubi. Ova akcija pripisivat e se osovini Grani-eks-Valenti (ibid.). Ubrzo e se pojaviti i jo jedno napuknue u HDZ-u prikazano kao sukob autentinih barakaa i prvoboraca nasuprot hercegovaca i tehnokrata (Nacional, 5.5.1999.: 6.) a do kraja godine sukobi e se kristalizirati na relaciji eks - Paali, u kojima e se prvi prikazivati kao akter na udaru mnogobrojnih spletki i intriga (npr. Globus, 24.12.1999.: 12.-13.), dok e se drugome pripisivati atribut princa tame, majstora zakulisnih igara, cininih podsmjeha, stranakih spletaka, irenja medijskih glasina i tajnog ortatva (22.10.1999.: 13.). Osebujno konspirativistiko poimanje vladajue stranke tijekom 90-ih godina sve je vie jaalo i oitovalo se i u drugim dimenzijama npr. izbornim prijevarama, u tzv. birokratskom etnikom ienju, zatakavanju politikih ubojstava i ratnih zloina, pokuajima ovladavanja Ustavnim sudom itd. S obzirom na oitu sklonost nedemokratskom ponaanju te slabljenju monolitne pozicije HDZ-a, negdje od kraja 1996. razmatraju se ideje mogunosti dravnog udara od strane predsjednika Tumana i HDZ-a, ukoliko bi izgubili vlast na izborima. Ovakva razmatranja, osim u politikim tjednicima nalazimo i u sociologijskoj znanstvenoj literaturi, napose studiji Ozrena uneca, pod naslovom Dravni udar u Hrvatskoj: modeli i vjerojatnost
327

uspjeha, objavljenoj 1997. godine. Po sadraju koji razrauje ona se takoer moe okarakterizirati kao izrazito sofisticirana teorija zavjere, to jo jednom ukazuje na moguu ozbiljnost zavjerenikog miljenja. Ova tema doi e posebno do izraaja u zadnje dvije godine ovog razdoblja, od procjena puistikih potencijala Hrvatske vojske i mogunosti njene instrumentalizacije od strane politikih centara moi (13.2.1998.: 58.), detaljnih planova kljunih institucija koje bi vojska trebala zauzeti, procjena iracionalnosti takvog pothvata, ali i uznemirujuih izvjea o pripremnim vojnim vjebama i simulacijama NATO-a u sluaju vojnog udara u Hrvatskoj. Osim razmatranja vojnog udara i HDZ-ovih nastojanja ovladavanjem 1. gardijskim zdrugom HV-a kao kljunom snagom u njegovom moguem izvoenju, u 1999. godini kao dravni udar interpretira se osnivanje Predsjednikog vijea, svojevrsne paralelne strukture izvrne vlasti, uspostavljene u sluaju poraza na izborima za opstrukciju nove vlasti. Posljednja tema koju obraujemo u ovom poglavlju odnosi se na kriminalno ponaanje vlasti, posebice u pogledu pretvorbe i privatizacije unutar kojih je, pod pokroviteljstvom dijela vladajue stranke nastala povlatena klasa tzv. tajkuna. Od 1992. godine tema je konstantno prisutna u javnosti s kulminacijom 1998. godine, kada se iskazuje u nizu afera s razornim uinkom po sliku vjerodostojnosti vladajue stranke. Od samog poetka ovog procesa upozoravat e se iz razliitih strunih i politikih krugova kako postoji opasnost, prvo da se podravljenjem privrede kompletira totalitarna vlast (17.3.1992.: 15.) a zatim kako se naziru opasne tendencije vladajue stranke da kupi Hrvatsku tj. da preko svoje strukture moi...stvori kastu oko predsjednika Republike osiguravajui privilegije svojim pripadnicima i prijateljima. Tako se stvara mrea koja e korak po korak gaziti u korupciju i moralnu nastranost i koja e...paralizirati razvoj. (Danas, 24.3.1992.: 16.). Slijedee godine izbiti e afera s menaderskim osiguranjima i kreditima ija e se kritika od strane vlasti doivljavati himbenom i zapravo, proirenjem sustava privilegija, koji se sa stanova i vila za lanove vladajue stranke jednostavno proirio i na lokale i tvornice (Globus, 26.2.1993.: 43.), nastavljajui tradiciju povlatenih skupina, slino kao u bive vlasti. Novom financijskom oligarhijom proglaavat e se stari socijalistiki direktori koji su se domogli dionica svojih poduzea manipulirajui popustima za radnike, a sumnje u malverzacije upuivat e se i Fondu za
328

privatizaciju (npr. 17.12.1993.: 7.; 26.8. 1994.: 47.) te samoj vladajuoj stranci. Masovne zlouporabe u privatizaciji jedan e ekonomski strunjak pregnantno opisati u obliku 20 recepata pretvorbene kuharice kako se nelegalno domoi poduzea u Hrvatskoj a ne zavriti u zatvoru (4.11.1994.: 50.-51.). Konkretne afere u kojima su sudjelovali visoki lanovi HDZ-a punile su novinske stupce, a neprocesuiranje pretvorbenog kriminala inilo se oitim. Doivljaj nemoi jasno ilustrira zalaganje jednog politiara desne provenijencije za uvoenje smrtne kazne za ilegalno bogaenje u pretvorbi (1.3.1996.: 9.). Sprega izmeu vlasti i povlatenih poduzetnika iitavala se u zakonskim rjeenjima koja su omoguavala kupnju veinskih vlasnikih udjela metodu puzajueg pruzimanja kojom su nastali svi vei hrvatski tajkuni (1.1.1997.: 47.). Oporbeni politiari zalagat e se jedno vrijeme za ponitenje pretvorbe kojom je pregaena demokracija... u zatvorenim krugovima HDZ-a, a konkretne odluke donoene pod dominantnim utjecajem stranake stege u zatvorenim bankarskim i gospodarskim krugovima (Nacional, 22.1.1997.: 4.). Na tragu programiranog bogaenja 200 hrvatskih obitelji vlast e dobiti atribut kleptokracije i pripisivat e joj se povezanost s organiziranim kriminalom, to e 1997. godine kulminirati boinom porukom kardinala Bozania o grijehu struktura. Prozivat e ju se zbog koritenja metode gromoglasnih akcija i spektakularnih uhienja kao zavaravanja javnosti u pogledu obrauna s mafiokracijom (9.1.1998.: 17.). Uskoro e se - zbog otkrivanje postojanja automobilske mafije u vrhu hrvatske vlasti te poveanja plaa visokim dravnim dunosnicima pod egidom suzbijanja korupcije - pisati o moralnom ludilu vlasti s ozbiljnim posljedicama na kolektivnu svijest cjelokupnog drutva (24.7.1998.: 9.). Smatra se kako je odluno razotkrivanje HDZ-ova sustava podzemne vlasti (Nacional, 27.5.1998.: 21.) te godine proizvela upravo afera Dubrovaka banka, posebice sudjelovanje predsjednikovog savjetnika kao tajanstvenog petog ortaka. To e, uz zlouporabu sigurnosnih slubi, poetka afere s HDZ-ovom potajnom kupnjom Veernjeg lista, aferom Zagrepanka itd. znatno destabilizirati postojeu vlast. Sljedee godine zapoeti e svojevrsno raskrinkavanje financijskih malverzacija Miroslava Kutle, no i to e se percipirati u javnosti kao dio predizbornog scenarija. HDZ-ovom opem modelu upravljanja smatrat e se svojstveno stvaranje sustava paralelne dvorske moi kojim dominira logika dvorskog telefoniranja i politikog klijentelizma i metode rada kao to su
329

zaplaivanje, prijetnje, ucjene, vezana trgovina, korupcija, pa i organizirani kriminal u korist povlatenika HDZ-a (8.1.1999.: 17.). Odreeni broj tema iz ovog bogatog repertoara 90-ih detaljno emo prikazati.

Unutarnji i vanjski neprijatelji


Sintagma uobiajena za totalitarne sisteme i politike kulture komunistikih drava vrlo brzo vratila se na scenu mlade demokracije u Hrvatskoj. Skloni smo je promatrati jednim dijelom kao refleks ratne psihoze koja reducira diskurz na pojednostavljeno poimanje suprotstavljenih aktera ve spremnim vokabularom iz prolosti, ali i kao izraz autokratskog stila vladanja. Eksplicitno izreena ili iz nabrajanja uoljiva, upotrebljavala se za oznaavanje neprijatelja vlasti, drave i nacije tijekom cjelokupnog razdoblja 90-ih. Naznake takvog okvira prosuivanja neki e kritiki mediji uoavati ve u poetnoj godini nove vlasti u revanistikim istkama i prozivkama razliitih institucija, o emu smo ve dali odreene naznake. Poetkom 1992. godine, dajui prikaz dvogodinjeg novog politikog ivota, Marinko uli nazvat e Hrvatsku zemljom osujeenih pueva (Danas, 14.1.1992.: 22.).
Praktiki od poetka Hrvatske kakvu danas znamo, s vie stranaka koje se natjeu da dou na vlast, ali tako da to ponekad vie slii na rovanje da drugi ne dou u zraku se osjea duh zaplotnjatva i urote koju netko protiv nekog sprema, ili se barem tvrdi da je sprema (dokazi nisu obavezni)...U vrijeme izbora neki iz pobjednike stranke pokazivali su znakove uznemirenosti nekoliko vrsta potencijalnih neprijatelja: strah od idovsko-srpske urote kroz jednu malu, po politikom i ljudskom habitusu nimalo zavjereniku stranku: te od komplota masonerije, to je u blagim tragovima ostalo do danas. Ipak, jedan je protivnik imao primat: hrvatski proljeari. Oni su sumnjieni da su sazdani od nepouzdanog hrvatstva, s previe primjesa komunizma...Kada se smirila izborna groznica, te su optube jenjale, ali nikad nisu povuene, a spisak protivnika dopunjavan je u skladu s dogaajima...na istom zasjedanju kada je Hrvatska proglasila dravnu neovisnost Tuman [je] izaao, prvi put javno, s tezom da su vrni ciljevi hrvatske politike dovedeni u pitanje, jer u samom HDZ-u postoje snage koje osporavaju hrvatsku ustavnu vlast i samog predsjednika republike. Optuba je zainjena gotovo senzacionalnom tvrdnjom, zbog koje su mnogi poeli brinije zatvarati ulazna vrata svojih stanova, da je sve to povezano sa srbokomunistikom i etnikom urotom (22. 23.).

Ukazujui da se nova vlast i tijekom rata pretjerano bavila unutarnjim neprijateljem, to je znalo ii na utrb uspjenog onemoguavanja vanjskog, te da se takav odnos samo nastavio u razmjerno mirnijem razdoblju potkrepljivati e iskazima efa sigurnosno-obavjetajnih slubi:
330

Manoli...govori o cijelom bloku razliitih struja, razliitih stranaka, razliitih silnica koji imaju zajedniki politiki interes da se srui postojea vlast. Rije je, dakle, o cijelom arhipelagu snaga koje svaka iz svojih pobuda prijetei okruuju gornjogradski otok vlasti, a udruuje ih zajedniko uvjerenje da tu vlast smatraju svojim najveim neprijateljem (ibid.)

Takve e se sklonosti, zajedno sa izoliranjem vladajue stranke od javnosti, poistovjeivanjem stranke i drave, uz histerine lineve na HTV-u itd., identificirati s boljevizmom, kojemu bi se trebalo suprotstaviti jer u protivnom hrvatska drava postaje samo formalni okvir koji bi uskoro mogao biti ispunjen mrnjom i pretvaranjem u kolektivni logor (25.). Uskoro e se vlasti pripisivati cijeli niz atributa komunistikog sustava: od izmiljanja neprijatelja, politikog voluntarizma, gomilanja funkcija, bahatosti i raskoa politike vrhuke pa sve do...povratka verbalnog delikta (5.5.1992.: 15.). Ovakvo ponaanje vlasti, kao svojevrsni refleks ugroenosti, narastao do kontraproduktivne mjere, prikazan je metaforiki kao avet Bijele knjige [koja] ponovo krui Hrvatskom (ibid.) te revnom strau za denunciranjem i mrnjom proizvodi sedam grupa hrvatskih smrtnih neprijatelja (14.). To su: 1) komunjare ili crvena adaja po rijeima predsjednika Sabora; 2) Srbi u kolektivnom smislu krivice; 3) Jugoslavija i JNA, u smislu demonizacije svega to je obiljeeno jugoslavenstvom, od Strossmayera do Ante Markovia, uz nepovjerenje i sumnjiavost u prebjege iz JNA kao potencijalne suradnike KOS-a; 4) opozicija, prema rijeima predsjednika Tumana, kao diletanti, prodane due i egzibicionisti od kojih neki rade za strane sile i neprijatelje i svojom kritinou rade za agresora, prema kojima se kritika ovog tipa pojaava s blienjem izbora 195 ; 5) radnici, ije je zahtjeve jo u prvim mjesecima nove vlasti predsjednik okvalificirao kao dio specijalnog rata, a neki ministri kao bliske lijevom dogmatskom bloku Pokreta za Jugoslaviju zbog zahtjeva za podjelom dionica poduzea u kojima su radili (ibid., vidi takoer 7.4.1992.: 24.). Zatim 6) kulturne institucije poput HAZU, Matice hrvatske, kolske knjige, raznih izdavakih poduzea i redakcije nekih novina, i 7) pojedinciautoriteti, optueni kao farizejska inteligencija (10.3.1992.: 22) za delikt premalog ili premlakog hrvatstva, kao npr. Ivan Supek, Vlado Gotovac, Draen Budia, Savka
Vidi npr. Danas, 19.5.1992.: 23. gdje se u predizbornom kontekstu govori o jo nekim politikim diskvalifikacijama kao to su: jugofaisti, ljam, jugo-vai itd.
195

331

Dapevi-Kuar, Miko Tripalo itd. svi prokazani bez dokaza i argumenata 196 . Autorima ovakve proizvodnje neprijatelja smatraju se hrvatski boljevici, preforsirani Hrvati te frustrirani i bolesni ljudi kojima drugi manipuliraju u politike svrhe. Ovakvo prokazivanje neprijatelja tumai se kao odvlaenje pozornosti s vlastitih neuspjeha i promaaja, za to je oprobano sredstvo meunarodna zavjera, uoena kroz djelovanje Helsinki Watcha, ije e izvjee o ratnim zloinima i krenju ljudskih prava, predsjednik Tuman, na tragu boljevike tradicije, nazvati djelom provokatora i neprijatelja Hrvatske (25.2.1992.: 23.). Takav stav e Ivan Zvonimir iak opisati kao bacanje kamena u europsko zrcalo tj. kao odbacivanje europskih mjerila demokratinosti drutva. Prave protuhrvatske urotnike locirati e u onima koji zlodjela ine ili ih toleriraju, tj. unutar hrvatskog politikog korpusa, bolje reeno, unutar same hrvatske vlasti, koja radi sve vie u korist vlastite, ali i hrvatske tete (ibid.). Protiv ovakvih i slinih inozemnih kvalifikacija, koje su se veim dijelom odnosile na predsjednika Tumana, protestirati e Slaven Letica, smatrajui kako one proizvode demonski image i pretvaraju se u svojevrsnu medijsku kampanju (27.11.1992.: 2). Otre inozemne napise The New York Timesa, koji su oznaavali Tumana kao krvnikova egrta, starog komunistikog prepredenjaka i diktatora smatrat e deplasiranim objanjavati putem teorije zavjere, ve e ishodita i uzroke nastanka takvih etiketa pronalaziti u predrasudama, koje su - pored postojanja tenji politike kontrole medija koju objektivno provodi hrvatska vlast - proizveli nitko drugi do oni listovi i oni novinari koji su govorili o juriu na medije, tj. borili se za medijske slobode. Logika identina onoj modernog rasizma. S liste boraca za medijske slobode (ibid.) uskoro e se tri novinarke i knjievnice nai na medijskoj tjeralici 197 kao Vjetice iz Ria, napisanoj a nepotpisanoj od istog autora. Sluaj e zapoeti u Veernjem listu (5.12.1992.: 56.) 198 sa dva teksta: orak u Riu, svojevrsnim izvjetajem s 58. konferencije PEN-a, u kojem se naznauje
U istoj e se maniri pred kraj godine podii hajka na arka Puhovskog, zbog sramotnog svjedoenja protiv hrvatskih sveuilitaraca 1971. i za antihrvatsku kampanju u meunarodnoj zajednici, to se tumailo kao obraun s praksisovcima u Hrvatskom filozofskom drutvu i pokuaj drave da preuzme upravljanje HFD-om (Globus, 18.12.1992.: 34. 35.).
197 198 196

Rije je o sintagmi Ivice ikia (Feral, 21.9.1998.) Slini lanci objavljeni su istodobno i u Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji.
332

pokuaj miniranja odravanja sljedeeg kongresa u Dubrovniku i komentarom Lobistice promukla glasa, u kojem se kritiziraju Jelena Lovri, Rada Ivekovi, Slavenka Drakuli, Vesna Kesi i Dubravka Ugrei kao disidentske zvijezde koje po svim hrvatskim, europskim i prekooceanskim novinama toliko viu da je ugroena njihova sloboda govora, da su ve izgubile dobar glas (ibid.). Iz pretpostavke da su za vrijeme Jugoslavije kao feministice bile povlatene a da im se takvom statusu sada isprijeila hrvatska drava, ova teorija zavjere dri da su one spremne na osvetu. Kako bi ostvarile svoju nakanu, pretpostavlja se da su uspjeno lobirale neke amerike delegate.
Sluajevi kao to je gaenje Danasa, problemi u upravnim odborima u Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu, te sluajevi Feral Tribunea i spomenutih dama (po emu su one sluajevi teko je, dodue, dokuiti) - dobro izbrifiranim delegatima bili su krunski dokazi kako u Hrvatskoj nema demokracije, i kako se, dosljedno tomu, moda u Dubrovniku u travnju sljedee godine i ne bi trebao odravati 59. svjetski kongres PENa... Gotovo sat vremena, kako saznajemo iz izvjetaja koji nam je stigao iz Rio de Janeira, trebalo je predsjedniku Hrvatskog PEN-a Slobodanu P. Novaku da se izvue iz vjeto spletene mree, pa (citiramo):glasovanje nije ni bilo potrebno, jer je ameriki delegat ostao potpuno usamljen. Postieno je potom izjavio da je samo iznio stav svoje uprave, ali da je odluio u Dubrovnik doi kao privatna osoba... ...Svjetski pisci doi e u Hrvatsku, a zagrebaki feministiki krug preko svojih e se privatnih inozemnih delegata zasigurno i dalje uspinjati na svjetske govornice i grmjeti o svojoj ugroenosti u hrvatskoj dravi. Zanimljivo bi bilo uti kako to da se dosad, kao feministice od formata, nisu proetale izbjeglikim logorima u kojima borave silovane Hrvatice i Muslimanke, i svjedoile po svijetu o njihovoj ugroenosti.

11. prosinca 1992. Globusov investigativni tim pisati e o skandaloznom komplotu feministica iz Hrvatske da se Hrvatska degradira na kongresu PEN-a... i uz protuhrvatsku dimenziju njihove zavjere naglasiti prosrpsko djelovanje, jer su svojim istupima u svijetu...
...prodavale literarne floskule o traginosti rata kao mukog businessa i teze o tome kako se na prostoru bive Jugoslavije ne siluju Hrvatice i Muslimanke nego ENE(!)...Hrvatske feministice, koje od vlastitog ''progonjenja'' ve mjesecima prave meunarodni spektakl, bitno su pridonijele prikrivanju istine o seksualnom nasilju kao instrumentu srpske rasistike i imperijalne politike!... Moe se, stoga, slobodno kazati da je hrvatski, pa i svjetski, feministiki pokret moralno umro u balkanskim ratovima devedesetih! Umjesto da naoj i svjetskoj javnosti otkriju spolni velikosrpski teror kao povijesno dosad nepoznat oblik sustavnog provoenja genocida pod eufemizmom ''etnikog ienja'', nae su feministice od vlastite udobne i, zapravo, mizerne sudbine stvarale meunarodne politike ''sluajeve''. (42.)

Razraujui dalje tezu o privilegiranosti u prethodnom sistemu, pripisat e im ideoloku matricu feminizam marksizam komunizam jugoslavenstvo te
333

ukotvljenost u prolosti u obitelji obavjetajaca, policajaca, zatvorskih uvara, diplomata, visokih dravnih i partijskih inovnika, a u budunosti u brakove sa Srbima, to se tumai kao sistematski politiki izbor (ibid.). A da bi pokazali u emu se sastoje njihovi tobonji sluajevi tj. mit o njihovoj ugroenosti, izradili su skupnu tablicu s osobnim podacima, tj. svojevrsnim profilom kako izgledaju unutarnje hrvatske neprijateljice. Tablica je to koja inaugurira stil tajnog policijskog dosjea u javnost, foto-robot za dokazivanje amoralnosti (19.2.1993.: 42.), koji najvie govori isljednikoj svijesti njegovih autora.

Slika 4. Foto-robot vjetica iz Ria.


334

U svom iscrpnom javnom pismu S.P.Novaku, predsjedniku hrvatskog PEN-a i autoru prvog teksta koji je pokrenuo lavinu, to je rezultirala linevima u odreenim tiskovinama a pravim pogromom u Globusu, Vesna Kesi optuit e dotinog za zamjenu teza, krenje povelje PEN-a te za nekorektnu, neiskrenu, nepotenu i kalkulantsku igru, kako to ve prilii dobrom politiaru u Hrvatskoj, s uinkom pustoi, nesigurnosti, straha i intelektualne korumpiranosti hrvatske javnosti. Svojim tekstom isprovocirat e Milana Ivkoia autora izreke kako su tada najopasniji neprijatelji Hrvatske bili borci za slobodu javne rijei. Dotini e smatrati kako se tuakanjem Hrvatske ona nastoji pokazati kao nelegalna drava, te da je oito kako Vesna Kesi...
...s tamonjom vladajuom politikom eli nauditi hrvatskoj vladajuoj politici, ali njen udio u toj meunarodnoj pakosti ostat e jednako marginalan kao to je za svijet interesa marginalno znaenje njenog slobodarstva, i slobodarstva njenih prijateljica i prijatelja sve dok se ta marginalnost zbog nekih interesa ne pomakne u sredite panje. A kad doe u sredite panje, a to hrvatske feministice veseli, eto dokaza da su zbog zatite svog nesnalaenja u refleksu jata, u razlikovanju slova i , u upotrebi padea...spremne izazvati trei svjetski rat (Veernji list, 15.12.1992.: 4.).

Sluaj se nastavio i sljedee godine. Branimir Donat e prokazane vjetice imenovati organizacijskom jezgrom meunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata koja vodi defraudantsku kampanju protiv Hrvatske u stranim glasilima (Globus, 19.2.1993.: 42.) i ponoviti tezu o izgubljenim privilegijama.
Zabrinute za svoj mir, komfor i sve to im pripada kao iznimkama od uljuenog, a posebice na socijalistiki nain korumpiranog dravnog ustroja, u kojem lijevi dobivaju status privilegirane margine, zavjerenika etvorka je o Hrvatskoj splela vijenac dosta vjeto sroenih insinuacija za one kojim je konformizam graanskog ljeviarstva bio jamstvom da e vijek proivjeti vrlo dobro u, malom i sigurnom, rezervatu namijenjenom crvenokocima, homoseksualcima, maocetungovcima i lezbijkama.

Na njega e se nadovezati Dunja Ujevi o ukletim Holanankama koje siluju Hrvatsku i lutaju svijetom sipajui otrov po vlastitoj zemlji (Veernji list, 2.3.1993.). Ova novinarka e, povezujui bliskost vjetica s Autonomnom enskom kuom u Zagrebu i njihovo lanstvo u vicarskom vijeu za mir sa enskom listom iz Basela, proglasiti vjetice rodonaelnicama antihrvatske kampanje koju provodi potonja organizacija, koja...
...zahtjeva hitnu pomo za Hrvatsku. Jer, kau: U Hrvatskoj se pripremaju zakoni po kojima e ene biti upotrijebljene kao strojevi za raanje radi poveanja etnikog rasta. U tom cilju zabranit e se abortus, a ene e sustavno biti udaljavane s posla. Zatvaraju se jaslice, a putem poreza i drugim mjerama svaka e ena koja 335

je fizioloki sposobna za reprodukciju biti prisiljena roditi barem troje djece. Zabranit e se razvod braka, suprunicima koji imaju malodobnu djecu. I napokon U Zagrebu koji se nalazi u neposrednom ratu, ene se svakodnevno po nekoliko puta siluju. Napada ih se na ulicama, a one koje se suprotstavljaju, bivaju ubijene, odnosno zaklane noem. Slijedi zakljuak U sjeni rata dogaa se seksizam, a Muslimanke, rtve silovanja, silovane su u Zagrebu!

Ovaj e tekst Zagrebaki enski loby optuiti kao daljnju proizvodnju neprijatelja koja na neoriginalan i ve oproban nain, kombinirajui lai i poluistine s denuncijacijama konstruira sfere, dravne neprijatelje i nacionalne izdajice, te dodatno okititi nazivom neviene (dez)informacijske papazjanije pune politikantskih objeda (15.3.1993.) uz pobijanje svih njenih elemenata. The Women's Review of books iz Bostona e objaviti a Nedjeljna Dalmacija (5.5.1993.: 24. 25.) prenijeti Ispovijed hrvatske vjetice, Vesne Kesi, na koju e reagirati Branimir Donat (Veernji list, 9.5.1993.: 6.). U kritici zbog nelojalnosti Hrvatskoj, feminizam e vjetica nazvati bapskim poslom a opasne odjeke njihovih jeziarenja prikazati kao transformaciju poluistina i estetiziranih lai u politiko uvjerenje i objektivnu informaciju na primjeru jednog lanka u jednom berlinskom listu u kojem e jedna autorica pisati kako je...
...ve stvorena osnova za trajno obespravljivanje ena, i to prije svega u Hrvatskoj, uz pomo ekstremno biologistike obiteljske politike. Prevedemo li to na jezik zbilje, znai ovo: u Hrvatskoj se ve od treeg djejeg doplatka moe dobro ivjeti, plaeni dopusti rodiljama traju nekoliko godina, drutvo se razbacuje darovima kako bi se stvorilo to vie novih Hrvata buduih nacionalista. Gospoa iz Berlina dalje pie: ...mnoge su Hrvatice do te mjere povezale zajednike patnje (rata op.a.) s njihovim muevima i nacijom, da su ak i prijeteu politiku reprodukcije, u kojoj one vie nisu socijalni subjekti, ve prirodna sirovina za odravanje nacije, prihvatile kao cijenu.... A eer dolazi na kraju: ...veterani koji se vraaju s bojita siluju svoje ene.

Svakako, rije je o postupku ulanavanja asocijacija ijom se logikom moe dokazivati kako podrhtavanje vjetra na krilcima kune muhe na drugom kraju svijeta izaziva potres. Uskoro e se pojaviti dva teksta neto drukije intonacije. Sa svojevrsne kritike distance prema obje strane, Zdravko Zima pisat e o tome kako zbiljski argumenti munjevito gube na teini kad se stvori klima histerije kao kod copernica iz Kroacije (Danas, 14.5.1993.: 63.), zakljuujui podsjeanjem na vremena Makartizma:
336

Prije 40 godina Arthur Miller napisao je dramu The Crucible (u nas Vjetice iz Salema), potaknut McCarthyjevim lovom na trige. I Miller je, kako priznaje, bio zapanjen snagom djelovanja politike desnice koja je istodobno proizvodila teror i novu stvarnost u kojoj je ovjek bio spreman da vlastitu intimu rtvuje pred dravnim oltarom. Budui da se vjeticama i politiarima pripisuju mnogo vee sposobnosti nego to ih posjeduju, Baroja meu njima pronalazi napadnu slinost. Moda je onda problem u tritu i moda je zato izmeu coprnike druine Vesne Kesi i njenih izravnih konkurenata u trgovanju maglom tako teko uspostaviti dijalog.

Nakon njega, Zlatko Gall e otii jo dalje i u progonu nepodobnih vjetica uoiti dodirne toke tadanje Hrvatske sa Srbijom (Slobodna Dalmacija, 17.5.1993.: 5.) a koritenju ove etikete, citirajui Pierrea Riffarda, pripisati dvostruku funkciju: 1) zamiljanje neprijatelja koji je potpuno odgovoran za svoje ine, usmjerene protiv drutva, ciljem i sredstvima smiljenima za postizavanje kodljivih uinaka srodnih magijskima, ali i 2) funkciju samoobjede zajednice koja se takvom etiketom slui, koja funkcionira kao dijagnoza za drutvo zatvoreno u vlastite kolektivistike vrijednosti, paranoidno prema drugaijosti, ksenofobno i primitivno (ibid.). Prokazanim vjeticama, pak, priznati e posjedovanje onog anatomskog detalja mukog tijela koji esto oznaava karaternu osobinu hrabrosti. Time ovaj sluaj nee biti zavren. Tijekom 1993. pojavljivat e se jo neki denuncijatorski tekstovi iz tiskovina bliskih tadanjoj vlasti. Djelomian epilog cijelog sluaja odvijat e se na Opinskom sudu u Zagrebu, presudama protiv Globusa, 1998. za Vesnu Kesi, tek 2004. godine za Slavenku Drakuli, a vansudskom nagodbom s Jelenom Lovri, koja je u meuvremenu postala kolumnistica Globusa. Rada Ivekovi i Dubravka Ugrei jo uvijek vode sudske sporove s ovim listom 199 . Uobliavanje neprijatelja kojem se pripisuje hinjeno slobodarstvo nastavilo se dalje, Kritika liberalizma i liberalnih intelektualaca, esto povezivanih s Otvorenim drutvom Georga Sosorsa, kao neprijatelja hrvatskog naroda intenzivira se od 1993. godine nadalje. Na tragu izbornih uspjeha HSLS-a i totalitarnih tendencija vladajue stranke, liberalizam e kritizirati redovi HDZ-a kao protuhrvatsku ideologiju koju treba razotkriti, raskrinkati, demistificirati...pred prevarenim narodom i, na kraju, iskorijeniti iz nacionalnog bia (Globus, 25.6.1993.: 42.). Vei broj otrih lanaka protiv liberala pisati e Milan Ivkoi o kojem e se Globus izjasniti kao dugotrajnom uvjeravanju
199

Izvor: http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/vjestice-inkvizitori-i-dobrotvori.
337

publike da je veinu hrvatskih problema skrivila urota moralno upropatenost Zapada (10.9.1993.) tj. trulog liberalizma. Kao utjelovljenje lijevog intelektualca u korist liberalne na orijentacije, suenju navodno hrvatskim kompromitiranog svjedoenjem optube

sveuilitarcima 1971. godine, uz dodatno pripisivanje etiketa u metonimijskom slijedu ultraljeviarstva, jugoslavenstva, prosrpstva, antihrvatstva, idovstva itd. kritiziran je arko Puhovski (2.7.1993. 53. 54.), posebice od kad dolazi na elo Zaklade Otvoreno drutvo. O strahu hrvatske vlasti od Soroseve organizacije i novca pisat e se kao o idejnoj matrici iz prolih vremena koja umilja da Hrvatskom opet eu sjene nepodobnika kao neko (19.11.1993.: 46.) i na komunistiki nain kvalificira npr. tadanjeg predsjednika Zaklade, Jaku Kuana, biveg politikog emigranta, kao stranog pijuna. Novi predsjednik Zaklade, Miko Tripalo, probleme e njene percepcije kao tajne organizacije koja radi protiv Hrvatske vidjeti prije svega u dravnom aparatu koji nastoji kontrolirati drutvo (3.12.1993.: 48.), negirajui pritom ikakve politike ciljeve ulaganja velikih koliina novca u postkomunistike zemlje, osim promoviranja slobodnog i pluralistikog drutva. Bez obzira na to i konstantna ulaganja u znanstvene i kulturne projekte u Hrvatskoj, Otvoreno e drutvo vlast sve ee demonizirati kao eksponenta sveprisutne urote stranih sila (npr. 6.12.1996.: 48. 49.). No, sredinju establimentsku kritiku intelektualaca izvest e u uvodnom dijelu dvosatnog govora na II opem saboru HDZ-a, Franjo Tuman, ije e ideje Mirjana Kasapovi oznaiti kao opasno pribliavanje autoritarnom poretku (22.10.1993.: 52.). Povod za kritiku bit e pismo est intelektualaca u asopisu Erasmus koji su predlagali predsjedniku da podnese ostavku. Negiranje svega to je HDZ nedvojbeno, bjelodano ostvarila pred oima itavog svijeta po Tumanu navode ueni ljudi koji nemaju razuma, nedostojni uzvienoga, zavidni i astohlepni diletanti koji obmanjujui narod i svijet pletu, ipak moramo se suglasiti ponajvie nesvjesno, nove zamke Hrvatskoj 200 . To je farizejska inteligencija roba svjetskog glasa od
Govor Franje Tumana na II opem saboru HDZ-a (15.10.1993.: 18.). Izvor: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/TUDJMAN%20GOVORI%20I %20INTERVJUI%201990.-1998/Tablica-Tudjman-intervjui.htm
338
200

starine (19.), pokvarena gospoda iju e kritiku, kao i u vrijeme prvog razdoblja rata, Tuman jednostavno prevesti u protudravno djelovanje, etiketom koja retroaktivno pripisuje jugoslavenstvo svima koji nisu uz HDZ. Ova e, kasnije esto upotrebljavana politika diskvalifikacija, sukladno predvianjima Kasapovi, postati okosnicom budueg djelovanja vladajue stranke. Djelatna je u HDZ-u i danas kao sredstvo politike denuncijacije protivnika ak i na lokalnim izborima. O tome da vlast izjave spomenutih intelektualaca stavlja u kontekst teorije zavjere mranih sila pisati e Slaven Letica (29.10. 1993.: 11.). U tom smislu, naglaavati e predsjednikove iskaze o koincidenciji ovih zahtjeva u danima kad se obnavljaju zahtjevi za obnovu bive Jugoslavije ili za organiziranje balkanske konfederacije, zatim raireno poluslubeno miljenje kako Zapad kanjava Hrvatsku zbog svojega vlastitog udjela u katastrofi (ibid.). Takve e ideje predsjednika oporba percipirati kao povampirenje antiintelektualizma i totalitarizma sa staljinistikim ili kriptofaistikim predznakom. Ove dvije suprotstavljene predodbe, Letica objanjava kao vladajui diskurz kojim vladaju halucinacije o prolosti, sadanjosti i budunosti, proizale iz teke ukupne situacije, pa time na neki nain opravdane, ime sugerira kako je zalagati se za pravo javnosti u takvoj situaciji isprazan i poguban posao. Dakle, saaljenje vlasti i narodu koji bjee od uasa svakodnevice, a intelektualcima podsmjeh zbog uzaludnog posla. Po tome bi prvi bili rtve okolnosti a drugi vlastite naivnosti. Meu protivnicima suvremene Hrvatske iz zemlje i inozemstva sljedee e godine istaknutija uloga biti jugonostalgiara. O ovakvom etiketiranju u visokoj politici u satirinom tonu pisati e Tanja Torbarina (4.2.1994.). O njemu moguoj potpori od strane katoliko-univerzalistike opasnosti ozbiljno e govoriti predsjednik Tuman (Glasnik HDZ-a, 28.1.1994.). Takoer, o jugonostalgiji kao samoobrambenom refleksu vlasti tj. manevru zastraivanja graana kako se ne bi uputali u sasvim logine usporedbe dobitaka i gubitaka u odnosu na stari sistem, pisati e Mirjana Kasapovi. Pri tom e ukazivati na onkoloku metaforu dominantnog poimanja jugonostalgije, inae estu u teorijama zavjera, u kojoj su jugonostalgiari rak nacionalnog tkiva, zloudna i neizljeiva bolest koja e nas izjesti ako uznapreduje i ne bude odstranjena (Globus, 16.12.1994.: 10.). Takoer, nasuprot ovako shvaene, neprijateljske politike nostalgije, smatrat e kako je ona zapravo socijalne
339

naravi tj. izraz enje za izgubljenom socijalnom sigurnou u situaciji straha od budunosti, nastalog poglavito zbog krajnje opasnog naina provedbe privatizacije drutvenog vlasnitva. Osim na razini ideoloke floskule, u toj e godini porasti zanimanje za jo jednu, blisku ili preklapajuu s prethodnom, grupu hrvatskih neprijatelja masone. O iracionalnosti straha u Hrvata od masona pisati e, primjerice, Zvonimir Berkovi. Nabrajajui plejadu slavnih ljudi koji su pripadali masonima i njihova postignua ideja o nekakvoj planetarnoj uroti za unitavanje bilo kakvih i bilo ijih tradicija init e mu se potpuno apsurdnom (7.1.1994.: 16.). No, dominantnom percepcijom masonstva u Hrvatskoj vidjet e sliku tajnih drutava kojima je na pameti prije svega borba za mo i utjecaj. Takoer, drati e da Hrvate nitko iv ne moe uvjeriti da masoni nisu neizljeivi Jugoslaveni (ibid.) i k tome pravi gospodari svijeta to je izrazito kontraproduktivan stav.
Jedan itatelj mi pie da bi se naa demokratska vlast trebala otro obraunati s tim izrodima, kao to je nekad ban ubai...odmah zabranio rad svih loa, s obrazloenjem da su one eksponenti stranih utjecaja, a s preutnim razlogom da su, kako bismo to danas rekli, jugonostalgiarske. ...svjetsko masonstvo je opsesija svakog potenog Hrvata. Njemu je, naime savreno jasno da ve odavna itavim vidljivim svijetom upravlja netko iza kulisa. Jedna tajna grupa povlai marionetske konce svih dogaaja i svih drutvenih preokreta....I to da u takvoj svjetskoj konstelaciji, suoen s podmuklim neprijateljstvom, radi asni sin svoje domovine?...Hrvat uvijek slua svoj nagon koji mu kae da na sve to mu je strano pljune i odustane. Ta se vjetina, kao nasljedno dobro, prenosi iz generacije u generaciju.

Takav bi nepromiljeni negativizam, izraen u odustajanju od sadanje civilizacije u kojoj masoni imaju znaajnu ulogu, po Berkoviu, mogao biti poguban, izraen lapidarno u slici maliana izgubljenog na ulici koji pita policajca: Molim vas, jeste li vidjeli jednu gospou bez mene (ibid.). Takoer, o moguoj obnovi masonskih loa govorit e se u kontekstu otkrivanja zgrade koja je sluila poetkom 20. stoljea kao masonski hram u Zagrebu (18.2.1994.) te o njihovoj obnovljenosti i opasnosti iz zabrinutih redova njihovih samoproglaenih antipoda - Brae hrvatskog zmaja (4.3.1994.). Poetkom 1995. godine, s naznakom moguih politikih rjeenja na planu reintegracije, Srbi kao grupa dobivaju veu pozornost. Neke e ankete pokazivati da Srbe doivljava najveim neprijateljima hrvatskog naroda gotovo polovina graana (6.1.1995.). Nakon otkazivanja mandata UNPROFOR-a, koje e Srpska narodna
340

stranka drati poticajem i pribliavanjem ratnoj opciji, a zbog zahtjeva promjene statusa srpskog naroda u Hrvatskoj, SNS e iz redova HDZ-a optuiti za protudravnu djelatnost (20.1.1995.: 5.). Krajem 1995. predsjednik Tuman e sve ee otkrivati unutarnje i vanjske neprijatelje drave. Pet mjeseci nakon Oluje, suoen s nepovoljnim Parikim sporazumom, izostankom priznanja od strane SRJ, demonstracijama nezadovoljnih Hrvata iz BiH, gubitkom vlasti u Zagrebu, optubama hrvatskih vojnika za ratne zloine, ukidanjem Herceg-Bosne itd. predsjednik e biti sve skloniji da one drutvene grupe, medije ili pojedince koji se s njim ne slau naprosto proglaava opasnima za dravni interes (29.12.1995.: 4.) 201 . Meu prokazanima, jasno e se profilirati est sljedeih grupa: 1) oporbene stranke, kojima e u sluaju Zagrebake krize biti pripisana etiketa nenaravne koalicije, to je jasno podsjealo na ne tako davni termin neprincipijelna koalicija. Uz to, uobiajeno e ih kritizirati zbog internacionalizma, nerazumijevanja dravnih interesa, destabilizaciju Hrvatske zajedno s meunarodnim snagama itd. 2) Jedan predsjednikov savjetnik (24.) ukazat e na unutarnje neprijatelje unutar sudstva (zbog prevelike neovisnosti) i unutar dravne uprave, kao ostatke stare birokracije u sprezi s novim staleom poduzetnika te unutar samog HDZ-a (zbog malverzacija u pretvorbi i privatizaciji). Daljnje e neprijatelje predsjednik vidjeti u 3) kritikom novinstvu i hrvatskoj javnosti; 4) bivim politikim suradnicima; 5) navijaima Dinama, koje e proglasiti beogradskim agentima; te u 6) vanjskim imbenici koji ele obnovu Jugoslavije, iji broj raste sukladno pogrekama vlasti koje valja nekako opravdati. Lista neprijatelja iz 1992. godine poneto je izmijenjena u pogledu konkretnih aktera, sukladno dominantnim politikim problemima, no strukturalno, prijetnje su ostale iste. To su drugi legitimni pretendenti na vlast, unutar-dravni infiltrati, mediji i intelektualci, izvanjski obnovitelji Jugoslavije te njihovi agenti, ma koliko se neki od njih nevjerojatnima inili. Postoji li mogunost proirenja ove liste?
Prema Kasapovi (12.1.1996.: 5.) rije je o dravnoj opoziciji kojoj vladajua stranka pripisuje kao temeljni cilj destabilizaciju i ruenje dravnog poretka. Rije je subverzivnim elementima koji kuju urotnike planove...i ne ustruavaju se od uporabe svih sredstava kako bi ostvarili svoje ciljeve. Tijekom Zagrebake krize HDZ e kriminalizirati dio oporbe kao kao nastavljae izdajnikih pokreta u povijesti i jasno pokazivati autoritarni sindrom (vidi 1.3.1996.: 4.).
201

341

Proizvodnja neprijatelja naroito e do izraaja doi u drugoj polovini 90-ih godina, u vidu percepcije obnove nekog oblika jugoslavenske zajednice i jaanja percepcije ugoenosti vlasti od razliitih grupa, posebice u govorima predsjednika Tumana, ali i drugih lanova HDZ-a 202 . Njima se posveujemo u sljedea dva poglavlja.

Uspostavljanje nove Jugoslavije


Prijetnja obnovom Jugoslavije po diktatu meunarodnih imbenika tj. velikih sila provlai se od poetka 90-ih i prelijeva u 2000-te godine. U ovom razdoblju poinje se vezivati uz neke konkretne projekte koji idu za trinom integracijom podruja jugoistone Europe. U medijima se o njima intenzivnije pie u 1996. i 1997. godini, kada e i doi do izmjene Ustava, gdje se u tadanjem lanku 135. (danas 141.) uvodi zabrana pokretanja postupka udruivanja RH u saveze s drugim dravama koje bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog dravnog zajednitva 203 . Negativne reakcije vladajuih prema ovim projektima esto podsjeaju na stav: neemo dopustiti da izgubimo u miru ono to smo izborili u ratu. Poetkom 1996. na srditi govor predsjednika Tumana Zvonimir Berkovi biljei raspravu meu graanima:
Ne srdi se on zaozbiljno, nego samo podie glas kako bi graani ozbiljno shvatili njegovo upozorenje da neprijatelj vreba, prijeti i muti sa svih strana i da e nas, ako ne budemo oprezni, vrag sve skupa odnijeti. Pa zar rat nije zavrio a naa zemlja pobijedila? Nije to tako jednostavno...kako vi mislite. Pobjede i porazi relativna su stvar. Evo, recimo, Trojanci su

mislili da su se zauvijek rijeili agresora kad jednog jutra nisu vie vidjeli grku vojsku pod svojim bedemima i kad ih je umjesto tuinske flote doekao drveni konj....Meutim, brodovi su ostali skriveni iza jednog oblinjeg otoka a diverzanti u utrobi drvenog konja....Poslije naih blistavih pobjeda Europa nam ne prestaje davati neke svoje danajske darove. To su sve njihovi unutranjopolitiki, toboe demokratski, recepti, koji nisu za nae eluce. Ma lako za to! Ima i neto gore. Svjetski imbenici, koji nikada nisu bili prema nama skloni i nisu eljeli raspad Jugoslavije jo nas guraju u neke meunarodne asocijacije i konfederacije. Stalno nam sugeriraju nekakve Euroslavije, Balkanoslavije, Panslavenoslavije, Dunavoslavije, Istroslavije, Dalmatoslavije, Turkoslavije, Raguzoslavije, i to ti ga ja znam kakve antihrvatije?! (22.3.1996.: 78.)

Epilog takvog govora mrnje koji je ukljuivao slikovito opisivanje razliitih neprijatelja, spominjanja urota i njihovih pomagaa u oporbi kao nacionalnih izdajnika, svakako je napad na predsjednikog kandidata Vladu Gotovca tijekom kampanje 1997. godine.
203

202

Vidi Narodne novine 135/97: Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske.
342

Takvi e se fantazmatini projekti, o kojima su oporbeni elnici od vladajuih traili dokaz ili objanjenje, konkretizirati tj. svesti na ideju panbalkanske konferencije koju je, prema rijeima Ive Sanadera, iniciralo Ministarstvo vanjskih poslova Bugarske (ibid.). No, pored ovakvog umirivanja javnosti, predsjednik Tuman vie e puta napasti talijanski asopis za geopolitiku, Limes zbog zalaganja za obnovu Jugoslavije kroz projekt Euroslavije, ideju koju e ozbiljnom smatrati tek etvrtina hrvatskih graana (9.8.1996.: 48.). Glavni urednik ovog asopisa, Lucio Carraciolo objanjavat e kako je rije o ideji integracije bivih republika SFRJ te Albanije, Bugarske i Rumunjske, s otvorenim granicama za ljude, robu, kapital, informacije itd., po uzoru na europske odnose meu dravama, a one bi se zatim zajedniki integrirale u EU. Rije je o projektu slinom regionalnom pristupu EU, koji je tada zagovaran iz njenih redova a iz hrvatskih odluno odbacivan. Osnovna je logika ovog projekta: Rijeite prvo meusobne probleme, otvorite granice a zatim ete tako usklaeni s EU moi postati njen sastavni dio. Prije svega, to bi bila zona slobodne trine razmjene i kapitala, bez plaanja carinskih pristojbi (ibid.). Reakcije iz Hrvatske na ovaj projekt bile su negativne. Za Tumana je predstavljala zavjeru protiv Hrvatske a za hrvatsku oporbu serviranje babaroge Tumanu koju on iskoritava kao dokaz da postoji meunarodna zavjera protiv Hrvatske (49.). Politiki nacrt EU za bivu Jugoslaviju, u javnosti prikazan kao novi diktat ekonomske integracije novonastalih drava (osim Slovenije), i regionalnog pristupa njihove integracije u EU, pojavit e se krajem 1996. godine. To e se doivjeti kao daljnje relociranje Hrvatske izvan Srednje Europe i guranje na Balkan, odnosno kao kaznene mjere zbog openito odreenog bosanskog pitanja, to sugerira kaznu za sudjelovanje u podjeli BiH i daljnje sprjeavanje takvih posezanja. Kao kazna na unutarnje-politikom planu spominje se odgoda povratka Podunavlja u hrvatski pravno-politiki poredak (1.11.1996.: 5.). Ovaj nacrt interpretira se kao poraz hrvatske politike kojim se izjednaava s agresorom. Na daljnje inzistiranje EU na regionalnom pristupu VONS e se oglasiti kako se nastavljaju pritisci onih koji su bili za odravanje Jugoslavije po svaku cijenu i protiv stvaranja hrvatske drave te da se Hrvatska nee dati uvui u balkansku ili jugoistonu regiju, bez obzira to su autori regionalnog pristupa bili njemaki diplomati (27.12.1996.: 5.). Pri tome se
343

najnepovoljnijim elementom regionalnog pristupa za Hrvatsku smatralo zajedniko podrijetlo proizvoda, tj. trini tretman proizvoda kao da dolaze iz iste drave. Na simbolikoj razini to se poistovjeivanje proizvoda shvaalo kao ujedinjavanje drava, barem na razini percepcije EU, po logici, ako pristanemo da nas kroz proizvode gledate jednako, to ete dalje od nas traiti? No, analitiari e pretpostavljati kako je ve dolo do naelnog dogovora hrvatske vlasti s EU, meutim, javnost se i dalje plai baukom Jugoslavije u funkciji jaanja HDZ-a na unutarnje-politikom planu i predizborne kampanje (ibid.). Ve poetkom 1997. novim i jo gorim udarom na suverenitet Hrvatske dravni vrh smatrati e ameriku Inicijativu za suradnju u jugoistonoj Europi (SECI) (10.1.1997.: 2. - 3.). Iz predsjednikova ureda ovaj se projekt tumaio na sljedei nain:
SECI je, zapravo, pokuaj SAD-a da stvore alternativnu Europsku uniju meu nerazvijenim i politiki meusobno posvaanim zemljama jugoistoka Europe i da im nametnu svoj apsolutni politiki patronat. Konkretne injenice koje smo provjerili vie su nego uvjerljive. Prvo, SECI bi odmah...dobio politikog komesara! Predvieno je, naime, da elni ovjek SECI-ja ne bude predstavnik jedne od zemalja lanica nego da dolazi iz neke neutralne drave...komesar SECI-a uope ne bi imao sjedite u jednoj od zemalja lanica...Oni ele uvesti politiki protektorat nad cijelim ovim prostorom....Drugo,...SECI bi uskoro trebao zadobiti konkretne sadraje, poput carinskih preferencijala ili ak bescarinskog prometa, zatim najue prometne povezanosti, pa sve do monetarne unije!... U hrvatskome dravnom vrhu tvrde da je SECI za Sjedinjene Drave vaan iz dva razloga. Prvi je razlog amerika penetracija, preko Rumunjske i Moldavije, na Crno more, dakle duboko u rusko interesno podruje. Krajnja posljedica toga bi bilo primanje zemalja SECI u Sjevernoatlantski savez. Drugi je razlog stvaranje velikog zajednikog trita, sa 150 milijuna potroaa u 12 zemalja preko kojeg bi SAD parirale EU.

S jedne strane, ovakva se meunarodna situacija smatrala prilino ozbiljnom jer je otvarala mogunost daljnje izolacije Hrvatske, dok je druga interpretacija ila, kao i kod regionalnog pristupa EU, za HDZ-ovim pretjerivanjem u funkciji mobilizacije vlastitog birakog tijela u predizbornoj kampanji.
Prijetnja obnovom Jugoslavije, kad dolazi od dvije najmonije svjetske sile, Sjedinjenih, Drava preko SECI- a i Europske unije preko regionalnoga pristupa, jedan je od jaih argumenata za birae da se iznova opredijele za HDZ, koji je, toboe, jedini spreman braniti Hrvatsku od te opasnosti.

Dakle, u ovoj interpretaciji, rije je o HDZ-ovoj uroti putem teorije zavjere. Tadanji hrvatski ambasador u SAD-u, Miomir uul, drat e ideju obnove Jugoslavije obinom gluposti, a SECI inicijativu prvenstveno usmjerenu na
344

gospodarski aspekt, mada ne odbacujui u potpunosti i njenu moguu politiku dimenziju, koja bi bila opasna po nacionalni interes Hrvatske (17.1.1997.: 12.). O ovoj e se temi, u amerikom tjedniku Defence News, izjasniti predsjednik Tuman, govorei o svojoj zabrinutosti za oivljavanjem jugoslavenske federacije (11.4.1997.: 13.). SECI e usporeivati s projektom Europske unije kojem je namjera stvaranje zajednikog politikog prostora, a to je potpuno neprihvatljivo Hrvatskoj jer bi je to stavilo u kulturni i civilizacijski okvir kojem ne pripada, o emu e zakljuivati pozivajui se na negativno povijesno iskustvo u dvije Jugoslavije (ibid.). Takoer e mogue strane elemente, s ciljem da u Hrvatskoj dovedu na vlast one koji e je vratiti natrag u Jugoslaviju, identificirati na Balkanu i u odreenim politikim krugovima u EU, koji su tada okupljali oporbene prvake iz Hrvatske, Srbije i BiH. Takve e ideje o zavjerama Zapada kako da uniti Hrvatsku, tadanji potpredsjednik SDP-a, Zdravko Tomac, promatrati kao opravdavanje za slom hrvatske vanjske politike i manipulacijom javnou (Nacional, 6.8.1997.: 14.).
Umjesto suoavanja s istinom, aktualna vlast i njeni medijski trubaduri poinju pjevati staru pjesmu, pokuavaju, da ne bi morali rei istinu o stvarnim uzrocima neuspjeha svoje politike, stvarati atmosferu kako zapravo trebamo biti sretni to smo ostali na Balkanu. Ti hadezeovski trubaduri trube i druge stare - izlizane boljevike melodije o trulom kapitalizmu, pokvarenoj i sebinoj Americi i Europi, o neokolonijalizmu. o tome kako je borba za demokraciju i ljudska prava na kojem inzistira Zapad samo lijepa ambalaa iza koje se kriju zavjere protiv Hrvatske. Po nekima, izgleda da cijeli Zapad nema pametnijeg posla nego da smilja zavjere kako da uniti malu Hrvatsku (ibid.).

U kontekstu sve loije unutarnje politike situacije i pogubne politike prema BiH 204 , isti e autor uoavati u HDZ-u ideju o svjetskoj zavjeri protiv Hrvatske (1.10.1997.: 16.).
Svjetska politika nee odustati od multietnikog koncepta drava na Balkanu...Ti procesi, kao i proces globalizacije i ekumenizma, u dubokoj su opreci s opsesijom hrvatskog dravnog vrha da je pred nama sukob civilizacija i vjera i da je u tom sukobu Hrvatska predzie kranstva...U BiH se sudaraju, ali i zajedno ive tri bitne svjetske religije, tri pogleda na svijet pa bi priznavanje nemogunosti zajednikog ivota Srba, Hrvata i Bonjaka u BiH znailo poraz novog svjetskog poretka i poetak zastraujueg procesa irenja sukoba civilizacija iz BiH na cijeli svijet...Naime, i SAD i EU i NATO su uvjereni da treba slomiti predsjednika Tumana jer on...odluuje o ponaanju Hrvata u BiH (ibid.).

Ako prihvatimo ovo tumaenje nekakva zavjera ipak postoji.


Kao potkrijepu e navoditi sluaj Bajramovi, razne kriminalne afere, guvu u Podunavlju, nova ubojstva i eksplozije u Hrvatskoj i BiH, donoenje zakona o konvalidaciji, pritiske na Hrvatsku, ameriko pismo Vijeu Europe o zahtjevu za suspenzijom Hrvatske itd.
345
204

Diskurz o paranoji predsjednika Tumana i HDZ-a


U satirinoj emisiji Radija 101 za izjavu godine 1997. uvjerljivo e pobijediti predsjednik Republike, Franjo Tuman sa sljedeom izjavom:
Velianstveno uskrsnue hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede ele obezvrijediti razliiti smetenjaci i smutljivci, mutikae i bezglavnici, jalnuki diletanti i jednostavno prodane due (7.1.1998.)
205

Osim ove, izrazito visoko rangirana bila je, od istog autora, i sljedea izjava:
Takvi koji nita nisu nauili iz povijesti, ili su genetski programirani protiv slobodne nezavisne Hrvatske, koji ne znaju to hoe ili su plaeni poslunici stranih centara.(ibid.)

Umjesto tada preteite reakcije podsmjehom, ove e dvije izjave podsjetiti tadanjeg predsjednika HAZU na eugeniare u Treem Reichu, koji su propovijedali rasnu higijenu i provodili je istrebljivanjem rasa proglaenih inferiornima i kastriranjem Nijemaca s genetikim kvarom, meu koje su ubrajali i ideoloke protivnike kao to su internacionalisti i komunisti (usp. 5.11.1997.: 14.) 206 . Ne udi ovakav Supekov odmak ozbiljnosti s obzirom na iskustvo s nacizmom i, te godine upuenu mu Tumanovu optuba da je sudjelovao u pozivanju na njegovo ubojstvo. Razmotrimo kako je predsjednik Tuman shvatio da se javno poziva na njegovu likvidaciju. U otvorenom pismu Supeku (Vjesnik, 23.6.1997.: 1., 3.) predsjednik Tuman e prokazati prvo tiskovine u kojima ga je Supek kritizirao (Tjednik i Feral Tribune) kao...
...poticane, financirane, pa i ureivane i nagraivane, od onih iz inozemnih centara koji se oito ne mogu pomiriti sa samostalnom i suverenom Hrvatskom (1.).

Zatim e kritizirati Supekov poziv na ruenje sistema i Tumana s vlasti zbog bogaenja i omoguavanja bogaenja uske grupe ljudi bliskih vlasti, da bi zatim ustvrdio kako se nekih sedam mjeseci iza toga, u istom listu (Feral Tribune), uz fotomontau umetanjem lika Abrahama Lincolna u HNK izmeu predsjednikovih supruge i keri, pojavio i tekst:
Za razliku od Amerike, u Hrvatskoj ne samo da nema dovoljno ludog glumca koji bi pucao na predsjednika u sveanoj loi, nego niti dovoljno pametnoga! tvrdi hrvoderski The New York Times (ibid.).

Ista je izjava u listu Feral Tribune izabrana kao shit of the year u obje mogue kategorije, po izboru strunog irija i samih itatelja. Rije je o govoru na proslavi 7. obljetnice Mladei HDZ-a.
206

205

Iste e izjave predsjednika RH arko Puhovski nazvati rasistikima (7.11.1997.: 27.).


346

No, to nije, po Tumanovim rijeima, bilo dovoljno pa su (provokatori), zajedno sa Supekom, poli dalje i istu zamisao iznijeli mjesec dana kasnije u Tjedniku, listu pod urednitvom opunomoenika inozemnih centara, Krste Cviia, u lanku pod naslovom Predsjednik bez prava na metak. U lanku se kritizira prikazivanje domoljubnog filma Sommersby umjesto filma JFK, na nacionalnoj televiziji. Ovdje e predsjednik Tuman posebno zamjeriti sljedeem zavretku lanka ( naveden pod navodnicima) i Supekovoj izjavi koja je uz njega postavljena. Citiramo predsjednikovo pismo: Neprijateljske analogije time su ustuknule pred istinskim domoljubnim analogijama, a Hrvatima, koji su
ve vie puta preivjeli Sommersby, zacijelo ne preostaje nita drugo negoli ekati da se napokon dogodi JFK. A da neprijateljske analogije, koje trebaju dovesti do toga da snajperski hici raznesu glavu i hrvatskom predsjedniku, da se napokon i Hrvatima dogodi JFK, nisu trebale ustuknuti - u potvrdu su navedene i Vae rijei g Supek! Naime, uz spomenuti tekst, tiskarski sloen (gotovo) kao sastavni njegov dio, stoji napisano: KAEM - Jo prije nego je agresija izbila punom snagom, politiki je vrh dijelio tvornice, hotele, banke i druga imanja svojim privrenicima i sebi u prvom redu. I tako je 'tranzicija' dovela do dananje podjele na stotinjak milijunaa i pauperizirani puk. Predsjednik Republike, koji se sam jako obogatio, opravdava tu nepravdu uspostavom stabilnosti drave, lansirajui sam svojim privrenicima geslo: bogatite se.

Uz iznoenje podataka koji nastoje opovri Supekove teze, predsjednik e ga optuiti da ih iznosi ili zbog osobne promocije ili zbog destabilizacije Hrvatske, piui u takvim opskurnim tiskovinama. Nakon toga, pozvati e Supeka da iznese injenine podatke o njegovom bogaenju. Tako e predsjednik HAZU - institucije od marginalnog utjecaja, piui u marginalnim listovima, na marginama stranica, uz filmsku kritiku, sudjelovati u pozivanju na atentat na predsjednika Republike. Moemo se upitati: emu onda reakcija, ako nije do totalitarne svijesti? No, takvog napinjanja asocijacija nema ni u Bijeloj knjizi. to se sumnjivog bogaenja tie, o tome e govoriti Ankica Lepej ve sljedee godine. Nakon toga, o primjenjivosti psihijatrijskog tretiranja hrvatske politike scene pisati e poetkom 1998. Sreko Jurdana, da bi se pomou koncepta paranoje sve uestalije interpretiralo ponaanje predsjednika Tumana. Blizak tom pristupu valja promatrati i socio-psiholoki pristup Slavena Letice u objanjavanju vala tjeskobe, straha i bijesa u vrhovnitvu te afektu, tjeskobi i panici jednog savjetnika
347

predsjednika Republike (Globus, 13.2.1998.: 15.). Takva su emotivna stanja, po njegovom tumaenju, neposredno odgovorna za demonizirajue slike podlih zaplotnjaka antihrvatske zavjere koje vide u Drugima, tada ve svim politikim protivnicima 207 . A iza ovakvih reakcija ogleda se cjelovit vrijednosni sustav vladajue elite koji se svodi na narcizam, bahatost, nesnoljivost, mizantropiju, cinizam, odsutnost kulture pobjede i poraza, mesijanstvo, antiintelektualizam i grubo, golo prostatvo (ibid.). U ideolokom smislu takvo ponaanje pripada tradiciji staljinizma, egzemplaru paranoje u politici. Retorika opsadnog stanja razvidna je takoer u Uvodnom izlaganju predsjednika HDZ-a na IV opem saboru stranke 1998. godine. U povijesnom presjeku od 1990., istaknute su razliite prijetnje HDZ-u: od komunista i ostalih stranaka, prvenstveno Koalicije narodnog sporazuma te pokuaja sprjeavanja HDZa da se natjee na prvim viestranakim izborima; zatim ustrajnih pokuaja destabilizacije Hrvatske nakon pobjede HDZ-a; borbe protiv crnokouljaa koji su htjeli dokazivati kontinuitet demokratske Hrvatske s NDH; tada aktualne nenaravne koalicije, u koju je predsjednik ubrojio cijeli politiki spektar, od profaista do jugounitarista, koji su zagrebaku krizu nastojali prenijeti na cjelokupnu Hrvatsku i time je albanizirati; onih koji svjedoe u Haagu 208 ; SDP-a, koji inozemnim krugovima nudi neku drugu socijaldemokratsku Hrvatsku (Glasnik HDZ, 30.3.1998.: 9.) i pod diktatom tih inozemnih krugova nastoji ukloniti HDZ s vlasti; zatim prijetnja provokatera u vlastitim redovima; sve do sindikalnog prosvjeda, koji se tada odvijao u Zagrebu 209 . Takoer, suprotstavljanje HDZ-u e se i dalje poimati kao protunarodno i protudravno djelovanje:
A ovo s im smo danas suoeni, naalost, svjedoi o tome da mnogi stranaki prvaci nisu svjesni, da u bezobzirnom pokuaju obaranja HDZ-a, uz pomo inozemstva, nije rije toliko o promjeni stranake vlasti, koliko o ugroavanju bitnih interesa hrvatskog naroda i budunosti hrvatske drave.

Analizirani je savjetnik u to vrijeme tvrdio kako je dojam da je cijela oporba, kao jedna politika stranka, protiv HDZ-a. Ovdje se prije svega misli na Stjepana Mesia, koji je tada sudjelovao kao svjedok optube protiv Tihomila Blakia i Slavka Dokmanovia, te iznosio mnoge neugodne injenice po vodstvo HDZ-a. Zbog napada dravnih medija na njega Nacional (8.4.1998.: 14.) e ga prozvati unutarnjim neprijateljem broj jedan. O njima e predsjednik izjaviti: Jasno je da organizatori imaju ne samo idejnopolitike instruktae kada, tko, gdje itd. negoli i politiku i financijsku potporu iz kojekakvih stranih ne samo nevladinih, nego i vladinih organizacija onih zemalja koje bi htjele drugu Hrvatsku.
348
209 208

207

Iz takve interpretacije dalje se izvodi kako su sve stranke koje se pojavljuju kao konkurenti HDZ-u na izborima od 1990. bile, kao unutarnji neprijatelji, u sprezi s vanjskima (13.). Opisuje ih se, kao i njihove ciljeve, dalje na sljedei nain:
U ivotu svake zajednice, svakog naroda, bilo je uvijek onih koji su nesposobni i nespremni da se uklope u organsko jedinstvo jednog skupa i jedne zajednice. Ili pak ne mogu izdrati pred zamamnim ponudama ili prijetnjama...Meutim, u naim okolnostima, treba javnosti dati znati tko su ti koji slue kao orua i sredstva antihrvatske, antidemokratske politike, koji su tetna izraslina u ivotu svoga naroda. Pokuajem obaranja i kompromitacije svih nacionalnodravnih simbola i autoriteta ele izazvati kaos i anarhiju, ruei sve udoredne, moralne i etike zasade bez kojih nema zdravog ivota pojedinca i naroda...Zbog toga, budimo svjesni s kim imamo posla...Meu pobornicima za obaranje HDZ-a jesu ne samo predstavnici, nego i izraziti nosioci biveg jugokomunistikog i jugounitaristikog reima. U tu svrhu ve se godinama daje izdana financijska potpora, stipendije, instrukcije...sve do izravnih pokretanja listova s ljudima u dugogodinjim slubama u njihovim, itekako vanim institucijama (14.).

Govor predsjednika Tumana u jednom e politikom tjedniku ocijeniti kao pokuaj skakanja u vlastiti pupak (Nacional, 4.3.1998.) u kojem nastoji uvjeriti naciju kako su kritike iz svijeta plod njihovih podmuklih pobuda (ibid.). Po tom tumaenju, u vlastitoj iracionalnosti, predsjednik se uputa u lamentacije o ezoterinim geostratekim ratovima koji ispod povrine na Balkanu bukte od iskona (ibid.) a sada se slamaju na njemu kao personifikaciji hrvatske suverenosti. Ocjena je sukladna prije spomenutom vrijednosnom sustavu vladajuih. Ova perspektiva paranoje vlasti uobliava se dalje u zabrani sindikalnih prosvjeda i zaotravanju predsjednikove retorike, u kojoj se prosvjednici oznauju ruljom (Globus, 6.3.1998.: 9.).
Dakle, narod koji je dr. Franjo Tuman, u doba uspona na vlast, sa suzama u oima najee nazivao Hrvaticama i Hrvatima, ali i hrvatskim pukom, puanstvom, najstarijim europskim narodom, pa i svim graanima Hrvatske, na etvrtom saboru HDZ-a prekrstio je definitivno u RULJU! Dok je izgovarao tu rije, na predsjednikovu licu se oslikavala udna mjeavina straha, prezira, bijesa, gaenja, prijetnje i mrnje. Njegov osobni prezir...prenio se na ope ozraje koje je zavladalo mnotvom u Dvorani Vatroslav Lisinski...[koje je] mnoge ljude u zemlji, i u svijetu istinski okirala, jer je podsjetila na retoriku fanatinih, nesnoljivih i militantnih vjerskih sljedbi to stvaraju kult voe i prijete svima neprijateljima jer ne vjeruju u istine i bogove u koje oni vjeruju...Pretvorivi dio vlastitog naroda u rulju, predsjednik i vlast kojoj stoji na elu poinju dugi put u osamljenost (ibid.)

O paranoji predsjednika pisati e i Tanja Torbarina, u pogledu njegova tadanjeg odnosa prema oporbi i slikovitih oznaavanja iste kao ovadi i gusana
349

(18.12.1998.: 3.). Takvu zamjenu imena promatrati e kao izraz straha i osjeaja ugroenosti koji indiciraju da se etiketirane time dri ozbiljnim protivnicima. U to se vrijeme takoer pokuavalo razluiti je li u svom govoru predsjednik Tuman, na otvaranju vojnog uilita Ban Josip Jelai u Zagrebu, spominjao haake optunice protiv sebe i vojnog vrha kao zgodnu retoriku figuru kojom e osnaiti ve izlizanu patetinu teoriju o unutarnjoj i vanjskoj zavjeri protiv hrvatske neovisnosti (5.) ili je posjedovao provjerene podatke. U svakom sluaju se primjeuje i nezadovoljstvo kritine javnosti takvim govorom predsjednika. Doivljaj ugroenosti svakako e pobuivati izjave Amnesty Internationala i Haakog suda, prisutnost njegovih istraitelja u Hrvatskoj i razgovori s razliitim vojnim dunosnicima i potencijalnim svjedocima, posebice onima koji su imali odreenu ulogu u akciji Oluja. Takoer, na amerike pritiske usmjerene na odustajanje hrvatske tajne politike prema BiH, neki e visoki dunosnici i lanovi HDZ-a tj. vrh vlasti reagirati konstrukcijom o organiziranoj kampanji protiv SAD-a i oporbenih stranaka, koje od njih dobivaju naputke kao sruiti demokratsku hrvatsku vladu i vratiti komunistiku (Nacional, 24.6.1998.: 10.). Vrhunac antiamerike i antizapadne histerije pamflet je pod nazivom Sionisti, objavljen kao uvodnik u jednom marginalnom ultradesniarskom listu, sunakladnika Drutva hrvatskih knjievnika i Narodnih novina. Rije je o globalnoj teoriji zavjere protiv Hrvatske. Koristei se stereotipnim oznaiteljima ovog anra navodi se kako zavjeru provodi trilateralna vlada (SAD, Japan, Europa). Naziva ih se takoer sionistima, pripisujui im znaenje onih koji misle da su bogovi Zemlje, koji Hrvatima otimaju dravu, ograniavaju slobode, ubijaju demokraciju.... Citirajui dijelove Protokola sionskih mudraca o funkciji medija, autor e prepoznavati kako se preko mnogobrojnih pojedinano navedenih tiskovina, radija, HRT-a, privatnih televizija itd. u funkciji zavjere, ire lai kako bi se prikrile prljave rabote i hrvatski narod truje nemoralom. U zavjeri, dakako, znaajnu ulogu ima Soro kao financijer, a Srbi i srboliki Hrvati kao njeni provoditelji. Takoer, ostvarenje sionistike zavjere iitava se izmeu redaka vaingtonskog, dejtonskog i erdutskog sporazuma, protiv kojih autor teksta istupa kao protuhrvatskih (ne)sporazuma (Hrvatsko slovo, 11.9.1998. 3.).

350

Kritiki

mediji

proglasit

ga

klasinim

govorom

mrnje,

izraenih

antisemitskih i ksenofobinih stavova (Globus, 25.9.1998.: 69), a sam list neki intelektualci nazvati e ogoljenom idejom HDZ-a, tj. u dosluhu s hrvatskom vlau (Nacional, 23.9.1989.: 16.). U kontekstu iste antiamerike histerije, ostavka Ministra obrane, Andrije Hebranga, u nekim se medijima tumaila kao posljedica montiranog procesa. Na temelju istrage vojne obavjetajne slube SIS, navodno je optuen da je ameriki pijun (Nacional, 14.10.1998.: 4. 5.). Daljnjim ostavkama elnih ljudi ureda predsjednika, Hine i HRT-a zavrit e se, po rijeima predsjednika Tumana, pariki krug ostavki, to e se na temelju prijanjih tvrdnji o njihovim aranmanima sa stranim obavjetajnim slubama takoer tumaiti kao svojevrsna istka organizirane skupine koja se udruila da bi uzdrmala Hrvatsku i Tumanovu vlast. Zbog ovakvih i slinih pijunskih afera, te sve represivnijeg odnosa prema oporbi, Draen Budia, tadanji predsjednik HSLS-a tvrdit e da je na snazi puzajua diktatura (19.2.1999.:17.). O daljnjem razvijanju predsjednikove paranoje list Nacional e potkrijepu vidjeti u govoru mladei HDZ-a, u kojem je kulminiralo Tumanovo optuivanje svih i svakoga za teko stanje u Hrvatskoj (Nacional, 9.6.1999.: 12. 13.), dio govora koji e dravni mediji jednostavno izostavljati.
Opravdavajui sadanje teke gospodarske prilike naslijeem iz prolosti, ali i tekoama koje su neminovni pratitelj svih drutvenih i gospodarskih promjena, predsjednik Tuman je mrtav-hladan ustvrdio kako HDZ nije imao drugu dravu niti drugi narod osim onog koji je imao, pa se, po njegovu miljenju, drukije nije ni moglo. Time je njegovo okrivljavanje svih i svakoga za gospodarsko i politiko rasulo dosegnulo vrhunac: nakon tekog naslijea iz prolosti, unutarnjih i vanjskih neprijatelja, odnedavno i Crkve, predsjednik Tuman sada je doao do apsurdnog kraja: ne mogavi nigdje drugdje pronai nove neprijatelje, sada je kao sukrivca za sadanje stanje oznaio vlastiti narod. Dakle, obespravljeni i osiromaeni graani, a ne predsjednik Tuman i vladajua stranka, krivi su za kriminal i lopovluke u pretvorbi i privatizaciji, za pohlepu, hohtapleraj i grijehe vladajuih struktura (ibid.).

Nakon podizanja optunice Haakog suda protiv Slobodana Miloevia, isti je izvor izvjetavao o strahu i nervozi u dravnome vrhu zbog mogueg pokretanja istrage i protiv hrvatskog predsjednika (ibid.). Na unutarnje-politikom planu diskurz o predsjednikovoj paranoji potrepljivat e njegove izjave o tome kako su oni koji su protiv hrvatskih tajnih slubi zapravo za razoruanje hrvatske slobode (30.6.1999.: 14.) nasuprot sve eeg otkrivanja
351

njihove zlouporabe u praenju i prislukivanju svih moguih protivnika HDZ-a. U tom kontekstu spominala se i izjava o 15 do 20 posto ljudi koji su protiv hrvatske drave (izreena na sjednici Glavnog odbora HDZ-a 26.6.1999.). Sljedei doprinos paranoidnoj retorici iitavao se u predsjednikovom govoru na sarajevskom summitu Pakta o stabilnosti u Jugoistonoj Europi, gdje e ponovno plasirati teze o sukobu civilizacija u BiH, te suprotstavljanje neojugoslavenskim, neojaltskim i slinim geopolitikim okvirima, to e se ocjenjivati kao retrogradna politika svijest i nacionalistika iskljuivost (Globus, 6.8.1999.: 9.). Sa zahuktavanjem predizborne kampanje za parlamentarne izbore ponovo e, po rijeima Ozrena uneca, Hrvatskom kruiti bauk komunizma, kao dvostruki simbol, podsjetnik: na loa vremena totalitarne vladavine i tada prijetei povratak u Jugoslaviju (8.10.1999.: 28.). Ali, ista e svijest, kao iz prolih vremena, odraavati se u predsjednikovom govoru u povodu proslave Dana policije: Moda
nema zemlje (kao Hrvatska), rekao je u dijelu govora koji Predsjednikov ured nije sutradan demantirao, koja je tako izloena tajnim i javnim djelatnostima ruenja sadanje vlasti i tako ponovio jednu od glavnih teza kojima se u komunizmu opravdavala represija prema svima koji ne misle isto...Predodba o stalnoj ugroenosti trebala je mobilizirati mase da komunistiku vlast brane kao da je posrijedi opstanak samog naroda. Stoga je bezbroj puta izreena Tumanova tvrdnja ponovljena i o policijskom blagdanu da je vlast HDZ-a isto to i opstanak Hrvatske, samo kasni odjek komunistikih zastraivanja i manipuliranja. Podrijetlo njegove zapovijedi policiji da presijee spone vanjskih i unutarnjih neprijatelja koji prihvaaju takvu djelatnost doslovna je primjena doktrine koja je opisana u komunistikim sigurnosnim udbenicima...Dakako, u jednostranaju je opozicija bila nelegalna...ali primjena iste doktrine u pluralizmu nije tek nakazna nego i opasna...[to pokazuje] prikrivenu totalitarnu narav dananjeg reima i dovodi u pitanje demokratsku sudbinu Hrvatske (29.).

Pozabavimo se sada prikazivakom praksom upravo takvih udara, opstrukcija i destabilizacija oporbenih stranaka od strane HDZ-a.

Udari na politike protivnike


Na udaru nove vlasti od poetka 90-ih nalazit e se mnogi akteri prokazani kao neprijatelji u prethodno razmatranim poglavljima. Osim izravnih politikih protivnika drugih politikih stranaka, razliitim e opstrukcijama i destabilizacijama, po pisanju medija, biti izloeni prema vlasti kritiki nastrojeni mediji i razliite institucije civilnog drutva, kojima je, sukladno svojim autoritarnim tendencijama, HDZ-ova vlast nastojala ovladati ili ih eliminirati iz javnog ivota. U ovom poglavlju u najveoj mjeri posvetit emo pozornost nainu prikazivanja opstrukcija oporbenih
352

politikih stranaka kako bismo ukazali na znaajke teorija zavjera koje iz ovakvog odnosa proizlaze. U vrijeme zaokupljenosti zbivanjima na razini odnosa meu tadanjim republikama SFRJ, jedan od prvih takvih udara biljeimo na rijeku lokalnu vlast SDP-a. Rije je o tzv. pokuaju rijekog pua (Danas, 19.2.1991.: 24.) u kojem su nakon viemjesenog latentnog sukoba zbog zahtjeva za smjenjivanjem svih rijekih kadrova iz javnih institucija i poduzea, s obrazloenjem da su ih postavljali komiteti u sprezi s UDB-om (22.1.1991.: 29.). Nakon toga slijedit e inicijativa rijekog HDZ-a za glasanje o povjerenju opinskoj vladi i njenom pokuaju ruenja, koja se drala iniciranom od strane sredinjice iz Zagreba. Potom e sve kulminirati na rijekoj Opinskoj skuptini na kojoj e se sukobiti HDZ-ovi odbornici s jednim odbornikom SDP-a, srpske nacionalnosti. Smatralo se kako je taj sukob bio tek povod da HDZ napusti skuptinu, organizira peticiju za pokretanje opoziva odbornika rijeke skuptine i organizira javni prosvjed, sve u cilju pokuaja stvaranja uvjeta za prijevremene izbore u Rijeci (19.2.1991.: 25.). Rijeka zbivanja Ivica Raan ocijenit e puistikim pokuajem smjene legalno izabrane vlasti i nedozvoljivom bezobratinom (ibid.) a djelovanje rijekog HDZ-a usporediti s ponaanjem Srpske demokratske stranke u pobunjenim opinama. O ovome sluaju takoer e se oglasiti i potpredsjednik SDP-a, Zdravko Tomac s tvrdnjom kako ovakvim ponaanjem rijeki HDZ, ruenjem legalno izabrane vlasti, zapravo rui suverenitet Hrvatske, a to nije nita drugo do diverzija i guranje u sukob SDP-a i HDZ-a na nacionalnoj razini, na to e reagirati i sredinjica HDZ-a zaustavljajui, navodno, politiku avanturu svog rijekog ogranka (ibid.). U 1992. godini guenje, pak, medijskih sloboda vezivalo se uz udare na listove Danas, ST i Slobodnu Dalmaciju, pokretanje istranih i krivinih postupaka protiv nekih novinara kritiara vlasti (npr. 26.5.1992.: 26. 27.), ak i napade iz redova vladajue stranke na Glas koncila kao jugoslavensko-komunistiki list (21.4.1992.: 28. 29.), koji su se tumaili kao prepariranje medijskog prostora pred izbore, uz asistenciju katedrale duha s dobro organiziranom i razgranatom proizvodnjom domovinskih neprijatelja (31.8.1992.: 60.). Tadanju hajku na Vladu Gotovca kao predsjednika Matice Hrvatske tumailo se kao protuudar reiran s Pantovaka, zbog zatraene smjene predsjednika Tumana i HDZ-ove akcije da
353

ovlada svim vanijim ustanovama civilnog drutva (Globus, 3.12.1993.: 49. 50.). Napad na Gotovca usporeivat e se s mranim vremenima komunizma kada je na slian nain pisac Goran Babi napao Slavka Mihalia:
Kulturna klima, raspored uloga i sama tehnologija medijske hajke na Vladu Gotovca zastraljivo podsjeaju na opisanu situaciju. I to ne samo izvana. Naime, kao to je, ne tako davno, iza Gorana Babia stajala snana politika volja komunistike vladajue garniture i savreno koordinirana akcija ovisnih masovnih medija, tako i danas iza napadaja pjesnika Dubravka Horvatia stoje, zapravo, skrivene misli Vlasti, ali i neskrivene simpatije nekih njoj bliskih i o njoj ovisnih novinarskih leinara...sline hajke na hrvatske intelektualce, u povijesti, zakonomjerno kadto obuhvaaju itave opore progonitelja...I argumentacija je ista jer [ga optuuju] za samovolju, astohleplje, nerad, zaplotnjatvo, zlatoljublje, sumnjive politike stavove, flert sa politikom itd. (49.).

Ovaj e sluaj biti smjeten u kontekst hadeizacije civilnih institucija od koje je, po navodima autora teksta, bila zatiena jedino crkva. U to doba, ve hadeiziranima, smatrale su se vojska, diplomacija, HRT, Sveuilite, dijelom HAZU, Leksikografski zavod itd. (ibid.). Tijekom iste godine otra kampanja vodit e se protiv HSLS-a, tada najjae oporbene stranke, zapoeta nakon njene jesenske konvencije. Budiu i Gotovca optuivat e se kao izdajnike i antihrvate, u svjetlu ega e se interpretirati i Goldsteinovo organiziranje okruglog stola Hrvata i Srba (31.12.1993.: 4.). Kao dodatni udarac ovoj stranci smatrat e se i Tumanovo uspjeno lobiranje njihova lana, Gorana Dodika za pomonika ministra obrane. Sljedee godine dogaat e se previranja u IDS-u, izmeu tzv. autonomaa i regionalista, a krticama HDZ-a proglaavali su se s jedne strane Ivan Herak, a s druge Luciano Delbianco (25.2.1994.: 9.). Ubrzo e se pisati o krticama HDZ-a u svim najjaim oporbenim strankama, kojima je zadatak razaranja oporbe (7.7.1995.: 6.-7.). U svjetlu ovih i narednih sluajeva nazirat e se ve uhodana HDZ-ova strategija destabiliziranja stranaka (8.9.1995.: 10.). S ciljem kreiranja parlamentarnog sustava s dominantnom strankom, HDZ e, po ovom tumaenju, izmeu ostalog nastojati destruirati oporbene stranke na jasno uoljiv nain:
Obrisi osmiljene strategije HDZ-a u slabljenju i razbijanju oporbenih parlamentarnih stranaka postali su oiti ve 1992., a s vremenom su bivali sve prepoznatljiviji. Strategija se, u osnovi, temeljila na dva postupka. Prvi postupak: pacifikacija cijelih oporbenih stranaka instaliranjem vodstva koja su bliska i podlona HDZ-u i koja bi cijelu stranku ili barem njezinu glavninu pretvorila u satelit vladajue stranke i perspektivno, utopila u nju.... 354

Drugi postupak: oporbene se stranke destabiliziraju i slabe pojedinanom kupovinom svojih zastupnika i politiara. Tome se pribjegava kad se procijeni da je posrijedi ozbiljan politiki protivnik, tj. stranka kojoj nije mogue nametnuti vodstvo i ija glavnina nije bliska politici HDZ-a. Nije stoga sluajno to su na udaru takve strategije bili HSLS i IDS (ibid.)
210 211

U to vrijeme, Draen Budia e predoiti javnosti otkriveni HDZ-ov plan Lisica, za razbijanje HSLS-a, a kao dijelom daljnje destrukcije iste stranke Osijekom se mahalo falsificiranim dokumentima UDBA-e o Tom-u, uglednom sveuilinom profesoru, navodnom pijunu (15.9.1995.: 55.). Kraj 1995., cijelu 1996., te prvu polovinu 1997. godine dominantno e obiljeiti Zagrebaka politika kriza. Prema Kasapovi (1998.: 95.), rije o jednom