You are on page 1of 35

1.

HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA
PRIPOVJEDNA PROZA:
knjievnopovijesna i poetika
obiljeja
OPA OBILJEJA

srednji vijek je u kulturolokom i civilizacijskom


pogledu specifina epoha
Johann Huizinga, Jesen srednjega vijeka
Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku
Aron Gurevi, U potrazi za ljudskim likom

molitva i stega: emocijama natopljena vjera i


razumom prihvaena obveza kranske, ponajprije
redovnike stege
srednjovjekovni ovjek nije progovorio izravno o
svojoj osobnosti, o svojoj individualnosti, o svojoj
svakodnevici, preutio nam je svoju tjelesnost, nije
sauvao traga o svojim mislima...
srednjovjekovna kultura teila uspostaviti vjersku
kulturu kao dominantnu kulturu epohe, ovjeka
ukljuiti u red krana i profilirati ga kao svetog
ovjeka i dobra vjernika
slika srednjovjekovnog modela svijeta; slika u kojoj
je dominantno i regulativno naelo Bog
srednjovjekovni tekstovi - obiljeeni specifinom starinom; za
opis i analizu mora se uspostaviti povijesna distanca; respektirati
razliitost, drugaijost politiki, drutveno i kulturno samosvojne
i zatvorene srednjovjekovne epohe

Hans Robert Jauss, Teorija rodova i knjievnost srednjega vijeka

s aspekta filologije: najstariji tekstovi neke nacionalne kulture,


bez obzira kakva im bila funkcija, svjedoe poneto i o estetikoj,
poetikoj i retoriko-stilskoj svijesti pisca ili prevoditelja
umjetniki obojeni tekstovi
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA PROZA

s pretpostavljenim zametkom u 89. stoljeu, s


najstarijim sauvanim spomenicima s prijelaza 11. u
12. st.; pa do kraja 15. st., odnosno poetka 16. st.

pisana trima pismima: glagoljicom, irilicom i


latinicom te trima jezicima: latinskom,
crkvenoslavenskim hrvatske redakcije i hrvatskim
znatnim je dijelom to prijevodna knjievnost, s
tipino srednjovjekovnim postupcima preraivanja,
ekscerpiranja i kompiliranja

crpila je iz dvije knjievno-kulturne sfere:


s Istoka, iz bizantsko-(staro)-crkvenoslavenske batine i
sa Zapada, iz latinske, talijanske, franko-talijanske i
eke tradicije
> od 14. st. dalje prevladavaju utjecaji sa Zapada
u njoj se zrcale ope tendencije europske literature:
npr. horizontalna, puka usmjerenost tekstova,
povezanost s usmenom knjievnou, prevladavanje
niskog stila i religioznih tema, prepletanje anrova

tekstovi strukturiraju jedan osebujan svijet


prozno djelo prema zbilji ne odnosi se kao
jednostavno oponaanje, ve kao restrukturiranje te
zbilje, a time i stvaranje nove, knjievne zbilje kojoj
je mitska, upravo kranska pozadina realitet prema
kojem se odnosi
Prema prouavanju hrvatske srednjovjekovne proze...

medievistika pedesetih godina 20. st. skepsa,


sumnja u mogunost odreivanja sr. v. kao knjievne
epohe, u mogunost odreivanja srv. djela kao
iskljuivo literarnih...

suvremena znanost o knjievnosti i suvremena


medievistika, potaknuta ponajvie teorijom recepcije,
uhvatila se u kotac s nizom knjievnopov. i
knjievnoteorijskih problema u prouavanju srv.
knjievnosti
u svjetlu suvremene medievistike srednjovjekovna
proza specifian je knjievni rod
neversificiranost teksta za srednji je vijek toliko
relevantan element strukture djela, relevantniji od teme
i funkcije djela, da se proza u sr. v. moe smatrati
posebnim rodom

suvremena je medievistika opisala oblike hrv. srv.


knji. na nekoliko naina, a dva su takva opisa
relevantna: jedan je tefaniev, drugi je Hercigonjin
>>
VJEKOSLAV TEFANI

klasifikaciju hrv. srv. proze daje u tekstu Hrvatska knjievnost


srednjega vijeka (PSHK, knj. 1, Zagreb 1969):
1. historijski i pravni spomenici
2. biblijski i liturgijski tekstovi
3. apokrifi
4. vizije
5. udesa Marijina
6. svetake legende
7. prie i romani
8. pouna proza
EDUARD HERCIGONJA

razvedeniji, potpuniji i s obzirom na dijakroniju pojedinog


oblika precizniji popis, u: Hercigonja, Eduard, 1975,
Srednjovjekovna knjievnost, u: Povijest hrvatske
knjievnosti, Knjiga 2, Zagreb.
1. liturgijski i biblijski tekstovi
2. crkveno-pripovjedna proza
(religioznopripovjedna proza)

a) starijeg tipa (apokrifni spisi: legende, evanelja,


vienja /eshatoloki tekstovi/, djela apostolska)
b) mlaeg tipa (mirakuli, legende, vizije)
3. didaktiko-moralizatorska proza
a) crkvena
b) svjetovna
4. polemika (apologija; npr. pismo Nikole
Modrukog)
5. pouna proza (pitanja i odgovori)
starijeg tipa (Besjeda triju svetitelja)
mlaeg tipa (Lucidar)
6. crkvenoretorika proza
7. svjetovna pripovijest i roman
8. prenja (kontrasti)
9. diplomatika i pravni tekstovi (listine, zakonici, statuti, regule,
kanonsko pravo kazuistika; posebno arenga kao specifian
knjievni ostvaraj nalazi se na poetku pravnih spisa i to je uvodna
formula koja sadri moralno objanjenje odreenog pravnog ina)
10. epigrafika i grafiti
11. povijesna proza
12. zapisi
13. izvjea
14. anegdote
15. sentencije, aforizmi
16. molitve, zaklinjanja, amuleti (zagovori napisani na papiru)
17. traktati (teoloko-dogmatski)
18. tekstovi praktine prirode za obuku duhovnikog
podmlatka (ritualni i liturgiki napuci, objanjenja simbolike
obreda, odjee, oltara i sl.)
u diplomatskim i pravnim spisima, molitvama,
traktatima, aforizmima, grafitima, epigrafici, polemici,
djelomino u prenjima, pitanjima i odgovorima te sl.
narativnost je rubna osobina ili je uope nema

suvremena genoloka terminologija neprimjerena za


materijal hrv. srv. proze; vrlo malen broj navedenih
vrsta bi se mogao razvrstati i ostati u granicama
knjievnosti postavljenima trijadom: lirika, epika,
drama
H. R. Jauss: (...) Tamo gdje se jo ne osjeaju
osnovne razlike kao to su: originalnost,
tradicionalnost ili individualnost, koje od vremena
emancipacije lijepih umjetnosti odreuju nae
razumijevanje knjievnosti o njima se tamo i ne
razmilja nema nikakva smisla sluiti se trojnom
diobom knjievnosti koja je nikla iz spomenute
emancipacije te sve to se u to ne moe uklopiti, a
to ini vei dio srednjovjekovne knjievnosti, treba
raunati u problematinu etvrtu 'vrstu
knjievnosti', u didaktiku.
anonimna, po duhu kolektivna knji. ije su vrste i
podvrste otvorene za kombinacije, uvjetovane
predmetom poruke
> intenzivna interferiranja vrsta i podvrsta
obiljeava knji. itavog europskog srednjovjekovlja

konano, i Biblija mijeanjem raznih vrsta nudi uzore


za takvu koncepciju vrsta, kao uostalom i obred
DVIJE SKUPINE PROZNIH TEKSTOVA

1. PRIPOVJEDNA PROZA
(djela u kojima je dominantna element prozne strukture fabula, sie, pria,
zbivanje); podvrste: apokrifi, vizije, legende, Marijina udesa (Marijini
mirakuli), romani i prie, prenja

2. REFLEKSIVNA PROZA
(djela koja nemaju fabule, prie i pripovijedanja, ve im se prozna struktura
temelji na opisu, izlaganju, refleksiji, komentaru ili dijalogu o nekoj ideji,
problemu ili misli; imaju logian plan i raspored grae; moralnodidaktika,
retorika, propovjedna i pouna djela);
to su: homilije i sermoni, egzempla (na granici fabularne i refleksivne proze),
brojna tenja, slova i kapituli glagoljakih zbornika, traktati i popularni oblik
pitanja i odgovora koji je tematizirao iroku lepezu znanja, od teologijskih do
kozmografskih; npr. Besjede triju svetitelja, Fiziolog, Lucidar, Knjiga Kata mudroga,
Cvet vsake mudrosti, Korizmenjak i dr.
Pripovjedna proza poetika obiljeja

osnovni princip izgradnje pripovjednih djela hrv. srv.


proze jest vrsta narativna sukcesija to naelo
proizlazi iz injenice da je u svim djelima te vrste
fabula, dogaanje, bitni element prozne strukture

shematinost srv. pripovjednog djela, shematinost


koja je karakteristian signal srednjovjekovnosti
teksta
a) Fabula
Tipovi razvijanja fabule

najei je stepenasti tip razvijanja fabule, gdje zbivanje uvijek


tei prema odreenom cilju, ali mu na putu stoje mnoge
prepreke koje zbivanje retardiraju, pa svaka prepreka predstavlja
jednu stepenicu u razvijanju fabule (apokrifi, mirakuli...)
rudimentarna prstenasta izgradnja fabule koja pretpostavlja
postojanje prie to slui kao prsten u pripovijesti (vienja)
paralelni tip fabule; jedna se fabula grana u dvije, a zatim se
obje fabule opet spajaju u jednu
b) Oblikovanje poetka i zavretka

1. Topika i formule poetka


sr. v. preuzeo iz antike retorike i modificirao u svom
duhu
kao poetne motive esto susreemo formule
skromnosti i pobonosti te razliitu egzordijalnu
topiku, najee topos o Bogu stvaraocu (Deus
artifex), koji se poziva u pomo kao izvor nadahnua
(npr. Boe Avramov, Boe Isakovljev.., u Apokrifu o
prekrasnom Josipu)
esto je poetak formula obraanja, kojom se
pripovjeda izravnoobraa sluaocu/itaocu,
upuujui ga u pouku to je donosi pria (Sini
loveasci, molju..., u Pavlovoj apokalipsi;
Nahajamo da nikim duam dana jest.., u istilite
svetog Patricija)
pripovjeda se poziva na Sveto pismo ili kakva
poznata srv. autora, jer je za srv. ovjeka priznati
autoritet bio neoborivim jamcem istine koju knji.
djelo eli i hoe prikazati (Nahajamo v starem pisme
v nkeh mesteh... u Legendi o Ivanu Zlatoustom)
poetak koji ima karakter kronike i koji je isprian
kao niz injenica i podataka to su se u stvarnosti
dogodili, kao objektivno pripovijedanje opepoznatih
stvari i dogaaja (Be kralj (imenom Prije) i be
velmi bogat., u Rumancu trojskom)
2. Izravno uvoenje u pripovijedanje
najvei dio nae fabularne proze u priu uvodi
direktno, in medias res
Npr. gotovo sva udesa Bogorodice Marije iz Ivanieva
zbornika uvode izravno u pripovijedanje (Bie eter
ovik...)...
gotovo istovjetan nain strukturiranja poetaka s
karakteristinim 'bist', 'b', 'be' na prvom mjestu u
reenici moemo nai i u usmenoj narodnoj knji.
3. Topika i formule zavretka
topos iznosi pouku i obrazlae svrhu i namjenu
pripovijetke (I tako ti sudci zgiboe ki na semrt
Gospodina Boga osudie... I tako imaju i ti sudci vsi
zginuti ki na sem svete krivo pravdu sude., u Apokrif
kako bi prineseno lice Isukrstovo v Rim i kako pogibe Ana
i Kajapa i Pilat)

nikad ne izostaje formula pobonosti (I to vidiv sveti


Brnard ustrai se mnogo... A mi to sliee uvajmo se da
ne vpadnemo v taku muku, da Gospodin milostivi izbavi
nas ot djavla i privedi nas v carstvo nebeskoje., u Vienje
svetog Brnarda)
c) Izgradnja lika

lik je posve podreen ideji pripovijetke te je


karakterizacija lika jednoznana; lik se javlja kao
nosilac odreene ideje, ideje dobra ili ideje zla
lik je okarakteriziran iskljuivo prema svojim
moralnim osobinama, odnosno prema srv. idealu
kalokagathije: lik je dobar, lijep i istinit on je
tipian u svojoj savrenosti, u svojoj apsolutnoj
dobroti (primjer opisa svete Katarine u legendi); njemu
nasuprot nalazi se lik koji je samo nosilac ideje zla
koju pripovijedanje ilustrira (npr. opis Dundula u
viziji)
d) Pripovjeda

najee je autorski (objektivni, sveznajui) i najee


ne sudjeluje neposredno u pripovijedanju, to daje
dojam da pripovijedanje tee samo od sebe (legende,
apokrifi, mirakuli, roman)
u odreenim trenucima pripovjeda stupa u prvi plan
te karakterizira i vrednuje stvari i dogaaje, osobito u
vizijama i prenjima (Vidite li, sinove lovasci, da
vsa dela vaa..., u Pavlovoj apokalipsi)
e) Pripovjedni oblici

1. Opis
est, ali njegova je funkcija specifina on ne opisuje
predmet kao takav, ve metaforino te ima funkciju
simbolizacije prikazanog
najee su hiperbole i superlativi, ali i nabrajanja,
poredbe
opisi su najei u vizijama (razumljivo s obzirom na
motivsko-tematsko odreenje: prikazuje pakao,
istilite, raj)
2. Izvjeivanje
najei pripovjedni oblici u naoj srv. fabularnoj prozi
su izvjeivanje i dijalog, to je razumljivo s obzirom
na ulogu pripovjedaa u srv. djelu i na funkciju srv.
proze uope
3. Dijalog; monolog
u knjievnoj vrsti prenja, kontrasta, gotovo i jedini
pripovjedni oblik > da bi pria djelovala dramatski,
istinito, uvjerljivo (pr. iz Rumanca trojskog, Romana o
Aleksandru Velikom ...)
f) Retorika pripovjednih oblika

stilska sredstva i retorike figure za poboljanje


besjede, usmjerenost jezinog izraza k estetikoj
funkciji

1. Stilsko ponavljanje
ponavljanje rijei, dijelova reenice, cijele reenice ili
samo osnove rijei > u funkciji isticanja
(I vidh sijanije boje i vidh polje preveliko., Vienje
Varuhovo)
2. Stilsko nabrajanje
u dijalogu, monologu, iskazu... funkcija oblikovanja
svijeta u njegovoj predmetnosti i pojavnosti
(...tu gizdavi, oholi, superbivi, nevrnici, lnci ki ne
znaju boje zapovidi., Dund. vienje)
3. Antiteza
vrlo esta u funkciji suprotstavljanja materijalnoga
duhovnome, dobroga zlome, boanskog ljudskom
(Nisam djaval, da krstjaninja jesam i krena jesam v
ime Oca i Sina i Duha svetago., Legenda o Ivanu
Zlatoustom)
4. Hiperbola
vrlo esta; da bi se izrazio svijet (bilo materijalni, bilo
duhovni) u svojim krajnostima, tj. ili kao svijet
apsolutnog dobra i idealne ljepote ili svijet krajnjeg zla
i krajnje runoe, odnosno lik apsolutno negativan ili
apsolutno pozitivan
5. Postupak alegorizacije i simbolizacije
alegorizacija kao naelo strukturiranja kompozicije
djela hrv. srv. pripovjedne proze, npr. apokrif O
prekrasnom Josipu (graena na usporedbi Josipa i
Krista s jedne strane, brae i idova s druge strane);
Legenda o svetom Veeslavu (Veeslav se usporeuje s
Kristom, a esi sa idovima)
simbolizacija esta u starijim legendama, osobito u
apokrifima; npr. cijeli Apokrif o krsnom drvetu
izgraen je na simbolinoj vezi Starog i Novog
zavjeta, Adamova grijeha i Kristova iskupljenja na
istom drvetu
6. Sinonimija
staroslavenske rijei postaju sinonimi odgovarajuim
narodnima i koriste se u kontekstu paralelno s njima
dominantna je funkcija estetska: pojaavanje osnovnog
znaenja, ekspresivno oblikovanje tekstova
(poee kriati i vikati, za rati velike i nemirja, plaua i
ridajua...)
7. Poredba
u funkciji pjesnike slikovitosti; najee utemeljene na
osjetilnoj slinosti (vizualnoj)
(...i ela njih sviahu se kako zvezda i vlasi glavi njih
kako plamen oganjni..., Pavlova apokalipsa)
g) Vrijeme i prostor

vrijeme i prostor srv. pripovjeda oblikuje dvojako: ili


su vrijeme i prostor precizno odreeni u svojim
kronolokim i geografskim odrednicama (Dundulovo
vienje; Legenda o svetom Aleksiju, Rumanac trojski,
Aleksandrida itd.) ili je vrijeme a i prostor bilo
koje vrijeme i bilo koji prostor iz shvaanja srv. o
potrebi istinitoga u knjievnosti
motivacija postupaka u nije u naim srv. tekstovima
racionalno zasnovana, ve se motivi povezuju
iskljuivo po naelu vremenske sukcesije, stvarajui
vrstu linearnu naraciju
Literatura

Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna knjievnost, Povijest


hrvatske knjievnosti 2, Zagreb, 1975. (str. 4157, 195209, 256
386)

Dunja Falievac, Hrvatska srednjovjekovna proza, Zagreb, 1980.

Marija-Ana Drrigl, Srednjovjekovna proza, u: Leksikon


hrvatskih pisaca, ur. D. Falievac, K. Nemec, D. Novakovi,
Zagreb, 2000, str. 653659.

Dunja Falievac, Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb,


22007, str. 3762.