Rim, osnutak carstva, kako je ureen tamonji grad (to sve mora imati), car August Trajanovi pohodi

i prelazak Dunava Grka: Kreta i Mikena (palae!), Atena; talasokracija; kiparstvo; kolonizacija (Kartaga) amfiteatri u Hrvatskoj (3) razlika izmeu rimskog i grkog amfiteatra razlika izmeu rimskog i grkog grada Trajanov stup u Rimu Hadrijanova vila u Tivoliju gradski ivot u Pompejima Goti, Huni, Vandali - propast Rimskog Carstva (G) rimsko osvajanje Egipta (Cezar, Antonije, August, Kleopatra) (G) Konstantin - pojava, osnutak i znaaj kranstva (G) rimski Panteon Dioklecijanova palaa (G) Karlo Veliki (G)

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::odgovori::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

1.) Rim, osnutak carstva, kako je ureen tamonji grad (to sve mora imati), car August
- NAJSTARIJI STANOVNICI APENINSKOG POLUOTOKA

-RIM OSNUTAK CARSTVA -----Rim-nastao u eljeznom dobu kao skupina koliba smjetenih na Palatinu i ostalim breuljcima (9. stoljee pr. Kr.), a veliko Rimsko Carstvo vue korijene iz ratniko-ratarskog drutva. Rim je rijekom Tiber, i lukom u centru grada, bio povezan s morem preko kojeg je bio u doticaju s raznim kulturama. Smatra se da su 575. pr. Kr. latinska naselja na sedam breuljaka ogradili zidom i tako stvorili grad koji su prozvali Rim. - zaosnivanje Rimskog kraljevstva uzima se 753. g.pr. Kr. i legenda o prvom kralju Romulu koji Rim naziva po svom bratu blizancu Remu kojeg je ubio u borbi za vlast - Rimsko carstvo-- 27. pr. Kr.- 476.- zapoinje s prvim carem, Augustom. 117. godine, - za vrijeme cara Trajana-dostie najvee teritorijalno proirenje. - 395. carstvo se dijeli na Zapadno Rimsko Carstvo i Istono Rimsko Carstvo, kasnije nazvano Bizant. Zapadno Rimsko Carstvo je propalo476, a Bizantsko Carstvo 1453. -UREENJE GRADA - zemljane parcele izvan grada podjeljene u pravilne kvadrate agera - forum gl.gradski prostor, okruen javnim objektima i hramovima

- gradi se velik broj cesta, vodovoda, termi - grade insule- viekatnice za siromane - gradovi graeni planski- gl.ulice cardo i decumanus, na njihovom krianju je forum - CAR AUGUST-- pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan - jedan od najveih rimskih careva - 31.g. dobiva nadimak Augustus-(uzvieni) nakon bitke kod Akcija -27. g dobiva titulu Princeps Senatus zbog toga naziv razdoblja Principat - Prvi senator,Prvi konzul (saziva Senat),Prvi tribun (predlae zakone i ima pravo veta),Upravitelj carskih provincija, tj. prefekt -Godina 23. pr. Kr. obino se rauna kao godina kad je August postao rimski car. Ipak, vie je volio graanske naslove Princepsi "Prvi graanin". - Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu od vitezova i slobodnjaka (bivih robova). Vojnicima je uredio mirovine.osnovao i prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju. - Donosi niz zakona o braku i obitelji

2.) Trajanovi pohodi i prelazak Dunava

101. godine krenuo je u rat protiv Daana koji su ugroavali rimsku granicu. Trajan je bio prvi rimski car koji nije bio iz Italije, Izgradio je kameni most preko Dunava izmeu Turnu Severina i Kladova i izgradio put desnom obalom Dunava od Beograda (Singidunum) kroz erdap. na Daane 105. godine, pokorio ih u drugom ratu i na njihovom teritoriju osnovao rimsku provinciju Daciju. 106. godine je izgradioTrajanov forum 113. godine je poeo rat protiv Parta, 114. godine prisvojio Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, 115. godine osvojio je Adiabene, Babilon iKtezifont (zimsku prijestolnicu Parta).

3.) Grka: Kreta i Mikena (palae!)

KRETA -ivot bio organiziran oko palaa, velikih zgrada s vie katova, opremljene kanalizacijom s olovnim cijevima, kupalitima i vrtovima. Stupovi palaa--ivih boja, zidovi ukraeni freskama s prizorima iz svakodnevnog ivota. U sredinjem dvoritu--predstave, obredi te natjecanja u jahanju i preskakivanju bikova, u kojim su sudjelovale i ene.. MIKENA - ivot se odvijao oko palaa,najvea se nalazi u Mikeni. isto ko i kreta Gornji dio grada, akropola--utvren velikim zidinama -kiklopskim.

4.) Atena; talasokracija; kiparstvo; kolonizacija (Kartaga)

ATENA - jedan od najjaih polisa u Grkoj,, okruen zidinama, imao je mjesto za zadnju obranu akropolu, a na njoj su bili smjeteni hramovi vrhovnih boanstava TALASOKRACIJA- vladavina nad morem- jakim brodovljem kontroliraju sve pomorske putove.
-

kiparstvoarhitektonsko(vezano uz arhitekturu) i slobodno (kip slobodno stoji u prostoru) moe se podijeliti na 3vremenska razdoblja- ARHAJSKO,KLASINO, HELENISTIKO
Jezgra hrama bio je kip boanstva oko kojeg se oblikovao prostor. Prvi grki kipovi bili su od drveta, a kasnije preteno od mramora ili bronce. Glavni predmet grkog kiparstva bilo je golo ljudsko tijelo. VENERIN TRON,BACA DISKA, POSEJDON,

KOLONIZACIJA KARTAGA???

U 8. stoljeu pr. Kr., zapoinju kolonizaciju. Svoju dravu, proirili su na teritorij cijelog Sredozemlja, dijelove Crnog mora i Male Azije, no

ostalo je:: + ova kartaga :/ to nisan nala... sad..ja san mislila uzet jo ovih est a tebi ostavljam od 7-12 i ako uspije na kartagu...

7. Goti, Huni, Vandali- propast Rimskog carstva

Goti (gotski: , latinino: Gutans) su germansko pleme, koje potie iz Skandinavije, tonije iz Gtalanda. Nakon seobe na jug uspostavili su kraljevstvo na podruju skitske zemlje (dananja Ukrajina i Bjelorusija). Ulijevali su veliki strah protivnicima svojim obiajima rtvovanja zarobljenika svom bogu rata.

Hunski vazali i razdoblje uspon

Napali su teritorij Rimskog Carstva prvi put 238. godine. Godine 267. zapoeli su prvu veliku barbarsku invaziju Rimskog Carstva. itave provincije su skoro opustoene: Makedonija, Pont, Azija. Godinu dana kasnije 268. godine pretrpili su veliki poraz u bitci kod Nia i odbaeni su preko Dunava. Jedna grupa Gota je uspostavila nezavisno kraljevstvo u Dakiji, koju je car Aurelijan prepustio barbarima. To su Zapadni Goti zvani Vizigoti. Druga grupa Gota (Istoni Goti zvani Ostrogoti) uspostavlja kraljevstvo du Crnog mora. Tako su u 3. stoljeu podjeljeni na dvije grupe:

Istoni Goti zvani Ostrogoti Zapadni Goti zvani Vizigoti

Ostrogoti su time ostali u starom kraljevstvu, a Vizigoti se preselili na podruje Dakije, gdje uspostavljaju kraljevstvo.
Kultura i vjera

Goti su kao i ini rani Germani isprva bili mnogoboci, ali nakon dolasna uz Crno more bar dijelom ve primaju kranstvo od 5. st. u inaici arijanske sekte, gdje je bitnu ulogu u crkvenoj organizaciji i pokrtavanju imao njihov prvi biskup Wulfila. Kasnije s provalama u Rimsko carstvo i nakon zauzea Italije postupno preuzimaju rimski katolicizam. Ve pri polasku iz svoje baltike pradomovine, Goti su bili pismeni pa su tada rabili posebno starogermansko pismo, gotske rune. Kasnije s provalama u podruje Rimskog carstva postupno preuzimaju latinicu. Najvei starogotski tekst i glavni izvor za njihov jezik je prvi gotski prijevod Biblije koji je ve u 5. st. pripremio njihov biskup Wulfila. Neki hrvatski paleografi, a najvie Marko Japundi i sljedbenici smatraju da su rane gotske rune uz Crno more imale bitan utjecaj na kasnije oblikovanje hrvatske uglate glagoljice.
Gotski jezik

Osim starogermanskih imena i toponima koje su Rimljani zapisali u vie-manje romaniziranom obliku iz osvojenih zemalja srednje i sjeverozapadne Europe, gotski je prvi bolje poznati starogermanski jezik s veim tekstovima iz kojih je vidljiv njegov rjenik, gramatika, stil i struktura tog jezika. Glavni izvornik za upoznavanje kasnoantikoga gotskog jezika je spomenuta Biblija biskupa Wulfile. U rano predslavensko doba pod susjedskim utjecajem uz Crno more, ve su predslavenski Hrvati nakon 4. st. morali preuzeti i asimilirati cijeli niz gotskih rijei koje rabimo i danas ili smo ih koristili donedavna, ali su u 20. st. izbaene i ukinute kao germanizmi. Naime oko 1/5 do 1/4 germanizama koji su u Jugoslaviji pogreno pripisani utjecaju Austro-Ugarske, ustvari

su rani gotski arhaizmi predslavenskih Hrvata. Tih je najmanje u tokavtini, a puno vie u kajkavskim i akavskim govorima gdje su se veinom odrali do danas. Tek malobrojni primjeri tih gotskih arhaizama ouvanih u knjievnoj tokavtini su: bota (bod: akav. bot), frisiaz (frizura-eljanje), lekeis (lijenik), lekinassus (ljekovit), nu (ali-no), pops (pop-sveenik), skrizis (kri), smakka (smokva), stiurjan (stvoriti: akav. storit), swaikra (svekrva), swairban (svrbiti), thaurna (trnje: ak. tarnak), weihitha (vjetica), wopjan (vapitizapomagati), weinagards (vinograd) i wraks (vrag-avo). Znatno ih je vie (preko 100) bilo u javnom kultiviranom hrvatskom prije 1918, koji su sad uklonjeni ali su ih jo zadrali akavci i kajkavci (Lovri i surad. 2005-2007): uz gore spomenute jo npr. bandi (strana: a. banda), daughtar (udavaa: a. dotarica), flodra (podstava: kaj. futar), hropjan (krkljati: kaj.a. hropiti), ja (da-jeste: kaj.a. ja), saj (taj: a. sej), skiuban (oerupati: kaj.a. skubiti), skura (mrano: kaj.a. kuro), skuran (smrknuti: a. kurit), tekan (dirati: kaj. teknuti), thiuda (mnotvo: a. uda), wazgo (upaliti: a. vazgat) ... itd.
Huni

Huni su narod mongolsko-turkmenskoga porijekla (?), nomadi i vrsni konjanici. 350. su godine unitili dravu barbara Alana, a 375. pod vodstvom Balamira prodiru u Europu kroz Vrata naroda i potiu seobe barbarskih plemena prema granicama Rimskoga carstva - to je poetak seobe naroda. Napadaju teritorije Ostrogota i Vizigota i poraavaju ih. 434. g. vlast nad Hunima preuzima Atila, Bi boji, i ujedinjuje njihova plemena, stvarajui tako mono carstvo koje se prostiralo od Karpata do Podunavlja. 451. godine Huni se bore protiv rimskog vojskovoe Flavija Aecija u bitci na Katalunskim poljima (Galija). Aecije pobjeuje, ali doputa Atili da se povue jer ga vidi kao moguu pomo protiv Germana. 452. Huni meutim napadaju sjevernu Italiju i zauzimaju Akvileju, no razvoj carstva zaustavljen je 453. Atilinom smru. Tada se oni i povlae iz Europe i dalje mijeaju sa Turcima (=Bugari), Germanima i Avarima.
Podrijetlo

Jo i danas se brojni znanstvenici prepiru oko hunskog podrijetla. U 18. st. Joseph de Guignes je identificirao Hune sa nomadskim ratnicima koji su se zvali Xiongnu, a poznavali su ih u drevnoj Kini. Dananje teorije sadre brojne elemente, a jedan od elemenata je i ime Hun koje je u poetku opisivalo vladajuu skupinu nomadskih ratnika iz sredinje Azije, najvjerojatnije dananje Mongolije, koji su vjerojatno bili u srodstvu, ili sjedinjeni sa nomadskim narodom Xiongnu koje su porazili Kinezi, te su oni najvjerojatnije bili prisiljeni krenuti zapadnije, naposlijetku osvajajui Europu 200 godina kasnije. Ali nema dovoljno dokaza o tome to se dogaalo sa tim nomadskim narodima od vremena kada su napustili Kinu do vremena kada su se pojavili u Europi. Jedan od dokaza koji povezuje Hune sa nomadima Xiongnu, jest injenica da srednjoazijski izvori prevode Hune kao Xiongnu a Xiongnu kao Hune. U drugom stoljeu poslije Krista, Dionizije Perieget govori o ljudima koji su ivjeli uz Kaspijsko jezero a europski geograf Ptolomej Klaudije govori da su narodi koje on naziva Khuni ivjeli uz rijeku Dnjepar pod vlau Suna.

Povijest

Nakon to su unitili dravu Alana, pod vodstvom Balamira prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su unitili Ostrootsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez sa Rimskim vojskovoom Flavije Aecijem te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvajaki pohod protiv Istonog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostavivi svoje neake Atilu i Bledu za naslijednike. Rimljani nisu ni slutili da e prava opasnost tek uslijediti. Bleda i Atila su podijelili svoje carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek drali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istono Rimsko Carstvo da potpie sporazum sa Hunima, priznajui hunsku nadmo. Taj je sporazum donekle pokuao iskoristiti Istonorimski car Teodozije II. sagradivi velike zidine oko carske prijestolnice u Carigradu. Mir nije dugo potrajao, budui da je rimski biskup Marg preao Dunav kako bi opljakao Hunske grobove, u emu je i uspio, ali je tim inom razbijesnio Hune to je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana. Huni su uskoro nahrlili na Istono Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktiki bespomoan budui da su u isto vrijeme Vandali u sjevernoj Africi osvojili rimski grad Kartagu te su se istovremeno odvijali ratovi Rimljana sa Perzijancima. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na njihovu putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. Huni su nakratko zaustavljeni. Meutim ve 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili plaati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su krani nazivali Bi boiji, doli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspijeli osvojiti prijestolnicu Istinog Rimskog Carstva, budui da nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omoguile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlai u unutranjost svog carstva a Bleda uskoro umire, ostavivi Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobijeda nad Rimljanima bila je tek poetak njihove prave moi. Postavi prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu mo, Atila je nastavio pljakati i paliti sve na svom putu. Preivio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snana, da je vie od sto gradova osvojeno a sam Carigrad je bio pod velikom opasnou te je mnogo ljudi pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi vie nisu mogli brojati. U Carigradu su Rimljani hunskom vojskovoi Ediku obeali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavi do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokuaj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne slutei da su izdani. Saznavi da je urota otkrivena a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odluio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima plaanje danka bilo drae od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij, bio najvei simbol nadmoi. Iako su Huni dotada bili veinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali sa Istonim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su veinom bili prisutni zbog Flavija Aecija, vojskovoe Zapadnog Rimskog Carstva sa kojim su Huni bili prijatelji jo od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesniari tvrde da je jedan od razloga zaotravanja odnosa izmeu dvaju carstava taj to je Vandalski kralj Gaizerik Atili ponudio pomo u borbi protiv

Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba sa Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; Honoria, problematina sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbijei brak sa rimskim senatorom Herkulanom na koji je moda bila prisiljena. Honorija moda nije htijela time zaprositi Atilu, Atila je pismo protumaio kao molbu za enidbu, na to je pristao te zatraio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istonorimski car Teodozije umro a novi car Marcijan koji ga je naslijedio, odbio je plaati danak Hunima. Budui da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, palei i ruei brojne gradove. Uvidjevi sa kakvom je opasnou Zapadno Rimsko Carstvo suoeno, rimski je vojskovoa Flavije Aecije bio prisiljen sklopiti savez sa Vizigotima, narodom koji je najvie mrzio. 7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje e se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlunijih i najvanijih bitki u povijesti. Ova se bitka esto prikazuje kao sukob Huna sa Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacijonalne. U skladu sa hunskim obiajima, Atila je naredio da se pregledaju organi rtvovane ivotinje rano ujutro prije bitke. Proreeno je da e Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparnikih voa biti e ubijen. To se i dogodilo, budui da su idueg jutra Vizigoti otkrili da je njihov voa Teodorik poginuo. Iako je imao prednost Flavije Aecije je odluio da Hune ne uniti u potpunosti, jer ako bi to uinio, bojao se da bi Vizigoti mogli prekinuti njihov sporazum te postati jo vea prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omoguio Hunima i Atili da pobijegnu sa bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodluan, budui da su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juri i osvajaki pohod na Galiju zaustavljen. Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje Italije. 452.g. zauzeo je i opljakao brojne gradove, pod izgovorom da je doao po Honoriju. Akvileju je unitio i ruio do temelja a legenda govori kako je otiao toliko daleko, da je ak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj nain utemeljio grad Udine. Car Valentinijan je pobijegao iz Ravenne u Rim a njegov je vojskovoa Flavije Aecije ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno snanu vojsku da zapone bitku. Rimljani su bili zateeni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo pokuali sklopiti mir poslavi izaslanstvo sa svojim najboljim diplomatima koji su ukljuivali [[|Papa|Papu]] Leona I. i prefekta Trigencija. Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.

Nakon to su se vratili u nizine Maarske, koje su bile sjedite hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smru. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao antiki povjesniar Prisko, koji govori da je veliki hunski voa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve brane noi sa mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna pria o njegovoj smrti je neto drukija a govori kako je Atilu ubila njegova ena, vjerojatno na poticaj Istonorimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada neemo znati, ali ono to je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon to su otkrili mrtvo tijelo svojeg voe, poeli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo maevima. Smrt najveeg od svih ratnika nije bila oplakivana pleem ena, ve krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom sarkofagu od zlata, srebra i eljeza ispod rijenog korita a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi tona lokacija ostala tajnom. Krvolonog je Atilu naslijedio njegov stariji sin Ellak koji nije bio niti priblino sposoban da odri prije osvojena podruja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i zapoeli borbu oko podijele Atilina naslijea. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposlijetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo. Arheologija je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smru Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povlae prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao to su se i pojavili. Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potjeu od Huna, te da su njihovi etniki i kulturni naslijednici. Maari i Bugari su esto smatrali sebe Atilinim naslijednicima. To je i mogue, budui da su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatinije razmjeali sa drugim narodima.
Drutvo i nain ivota

Arheologija nam danas malo pomae u otkrivanju Huna, ali potvruje injenicu da su cjenili lijep nakit koji su pokapali sa svojim mrtvima, budui da su arheolozi otkrili bogate grobne priloge, to se rijetko pronalazi meu barbarskim grobovima. Prema Rimljanima Huni su jeli, spavali i ivjeli na konjima te bi zadobivali vrtoglavicu kada bi stali na zemlju. To je vjerojatno i uveliano, ali sigurno dokazuje kako je Hunima, za razliku od Europljana u to vrijeme, konj bio neizmjerno bitan u njihovu ivotu. U stepskim podrujima u kojima su ivjeli konj je bio neizmjerno bitno prijevozno sredstvo. Takoer su im konji bili vrlo vani u lovu, bogatstvu i preivljavanju te prije svega ratnim osvajanjima. Zbog njihovog nomadskog naina ivota Huni su bili neprekidno u pokretu, svake noi traei novo mjesto na kojem bi zastali. Sto god bi im se nalo na putu, bilo da je to bilo naselje ili neto drugo, oni bi unitili. Nisu poznavali pismo i nisu gradili gradove od kamenja. Umjesto toga su koristili tkaninu i drvo. Kako bi im ratnici izgledali to zasatraujue, deformirali su im izgled povezivanjem glave dok su jo bili djeca. Generacijsko nasljeivanje im nije nita znailo, budui da su nove voe birali prema njihovoj borilakoj i ratnikoj vjetini. Hunima nije uope bili stalo do toga to su drugi mislili o njima te su se ponosili time to su bili siromani. Hranili su se korijenjem divljih biljaka i polusirovim mesom koje bi uvali ispod svojih sedla. Mogli su koristiti samo grubi lan i koe za odjeu koju su nosili sve dok im se nije raspala a bila je poderana. Takva pohabana odijea im je inila izgled jo stranijim.

Budui da su njihovi vladari imali veliki interes za pljakanjem, unitavanjem, osvajanjem i zlatom, moemo zakljuiti da su mo i blagostanje bili usko povezani. Upravo su visoki dunosnici i inovnici bili oni koji su nakon uspjenog ratnog pohoda pridobili najvie ratnoga plijena koji je bio bitan za osiguravanje visokokih drutvenih poloaja. Carstvom je upravljala skupina inovnika koje je odabrao vladar ili je sluba bila naslijeena. Oni su sluili poput administratora ili zapovjednika koji je imao vlast nad malom vojskom. Budui da su talentirani i sposobni inovnici bili rijetki, nije bila rijetkost da su kraljevi pokorenih zemalja esto zapoljavani u toj slubi. Veim dijelom su ti podreeni kraljevi bili vrlo odani hunskom kralju. Poput drugih stepskih naroda, daleko najvei je dio hunske vojske inilo konjanitvo a hunski su se ratnici oslanjali na pokretljivost, spretnost i brzinu njihovih konja te prodornu snagu njihovih lukova i strijela. Bili su prirodni ratnici koji su jahali konja i gaali strijelama cijelog svog ivota. Na bojnom polju bi se oslanjali na brzi juri kojeg je slijedila kia strijela ispaljenih iz njihovih lukova. Na takve brze taktike Europljani nisu bili navikli, pa nisu imali prednost. Velikai su uglavnom nosili tijelesni oklop za razliku od obinih ljudi koji uglavnom nisu imali nita slino, ali su svi imali titove. Uz lukove i strijele Huni su koristili maeve, koplja i druga rijetka oruja kao to je laso. esto bi krenuli konjima u suprotnome smjeru od neprijatelja a tijelima bi se okrenuli te poeli ispaljivati strijele. Vojska se sastojala od otprilike 30 000 vojnika. Nije bila rijetkost da su u nju, uz Hune koji su bili na elu, bili i drugi barbarski narodi. Hunima su vladali kraljevi koje je vrlo teko upisati u kraljevsku listu budui da o Hunima znamo malo te nemamo mnogo informacija. Huni su prije Atile bili konfederacija te nisu imali jednog definitivnog vladara. Vjerojatno je Atila bio jedini vladar koji je uspostavio potpunu i cijelovitu kontrolu i upravu nad Hunima. Lista hunskih kraljeva izgleda ovako:

Kama Tarkhan (?) Vund (c. 370.) Balamber (c. 375.) Alyphi (c. 370.-c. 390) Uldin (c. 390.-c. 411.) Donat (?-412.) Karton (c. 411.) Oktar (?) Rugila (c. 432.) Bleda (c. 437.-c. 444.) Atila (c. 437.- 453.) Ellak (453.-c. 455. ) Tuldila (c. 457.) Dengizik (c. 460.-463.)

Jezik

Jezik kojim su se ovi strani ratnici sluili je ve odavno izumro. Zapisa toga jezika ima iznimno malo a njegov je odnos sa drugim jezicima predmet rasprave. Mnogi dre da je on bio Altajski jezik, koji je u srodstvu

sa dananjim Kuvakim jezikom. Neki smatraju da su Huni govorili i tzv. r i l tip Turskog jezika.
Religija i pogrebni obiaji

Njihova vjerovanja su donekle misteriozna. Rimski je povjesniar Amijan Marcelin iz 4. st. tvrdio da Huni nisu bili vezani nikakvim tovanjem religije ili praznovjerja, ali njegovim se izjavama suprotstavljaju brojni drugi izvori toga vremena. Oni ak nude neke dokaze o vjerovanjima Huna. Jedini sistematski opis je napisan u armenijskim kronikama Mojsija Daskhuranki iz druge polovice 7. st. koji govori kako su Huni koristili konje kao spaljene rtve pri tovanju boga kojeg Mojsije naziva nekim "gigantskim brutalnim udovitem". Takoer su prinosili rtve vatri i vodi te odreenim bogovima puteva i mjesecu te svim stvorenjima koje su oni smatrali neobinim i jedinstvenim. Mojsije je veliku pozornost posvetio hunskim pogrebnim obiajima koji su bili vrlo neuobiajeni. Udarali su u bubnjeve, vidali preko trupla, rezali dijelove svojih tijela te se goli borili maevima. Prije nego to bi pokopali tijelo, ako je pokojnik bio osoba visokog poloaja, naricatelji bi jahali oko mrtvakih nosila, galopirajui. Tijelo bi se stavilo u lijes i pogrebni banket bi prethodio ukopu. Bio je obiaj da uzvanici stave dragocjenosti u grobnice. Atila je pokopan tijekom noi, u tajnosti, a oni koji su ga pokopali su ubijeni. Neki smatraju da je to uinjeno kako bi lokacija grobnice ostala tajna. Naime, mogue je da se izvrilo ljudsko rtvovanje. Potvrena je i prisutnost haruspeksa koji su gatali iz utroba ivotinja. U veini aspekta, ini se da je hunska religija bila amanska i totemska iako nema pisanih izvora koji to izravno potvruju.
Naslijee

Huni su nekada bili narod kojeg su se bojali i plaili svi njihovi neprijatelji. esto se broj ratnika u njihovoj vojsci uveavao kako bi se ukazalo na njihovu surovost i okrutnost. Nakon Atiline smrti, njegovi su sinovi eljeli prigrabiti to vie moi i slave svaki za sebe samog. Nisu imali tehnike i sposobnosti da vladaju i odre svoje golemo carstvo, koje se protezalo od Kavkaza do Rajne i bilo tada najvee i najsnanije u Europi, na okupu. Nisu bili zadovoljni zajednikom vladavinom te je to pridonijelo podjelom carstva na dva dijela kojima su vladala dva Atilina sina. To je doprinijelo i skoroj propasti carstva. Praktiki Atilu, njegovo carstvo nije moglo nadivjeti, a to je za Hune znailo njihovo povlaenje i nestanak iz povijesti. U Zapadnoj Europi, Huni nisu postigli nita vie od premjetanja barbarske moi. Gote su potjerali zapadno i pomogli u stvaranju grada Venecije, koju su osnovali izbjeglice iz gradova poput Akvileje koje su Huni razorili tijekom njihova pljakanja po Sjevernoj Italiji. Zbog toga su zapameni kao najstraniji od svih barbarskih grupa koje su doprinjele padu Rima te su opisani kao okrutni i barbarski. Sasvim su suprotni trag ostavili u Istonoj Europi, gdje su u dravama poput Maarske i Bugarske Huni i Atila postali heroji i simboli hrabrosti i moi. Maarska dinastija Arpadovia i bugarski carevi ak su tvrdili da su njihovi direktni potomci.

Bili Atila i njegov narod beskrupulozni barbari ili narod hrabrosti i snage, Huni e uvijek ostati zapameni po svojoj okrutnosti i hrabrosti svojih vojnika. Iako su nestali, njihov je utjecaj i danas vidljiv diljem Europe.

Vandali
Vandali su Germani, koji pripadaju istonoj grupi germanskih naroda. Publije Kornelije Tacit navodi da su Vandali Silinzi prvotno naseljavali prostor izmeu Labe i Visle. Za vrijeme Markomanskog rata (166.-181.) ivjeli su u dananjoj leskoj koja po njim dobiva ime (Silinzi - Silesia). Oko 271. godine napali su Rimsko Carstvo, pa je car Aurelijan morao krenuti u rat protiv njih. Car Konstantin I. Veliki je 330. dodijelio zemlju u Panoniji na desnoj obali Dunava Vandalima Hastinzima. Iako su prihvatili arijansko krivovjerje, malen dio njih, meu kojima i Stilihon, visoki dunosnik na dvoru zapadnorimskog cara Honorija su bili pravovjerni katolici. Ova oba vandalska plemena su 406. godine iz Panonije krenuli preko Galije, koju su opustoili, u panjolsku. Tijekom velikog rimskog rata protiv barbara u Hispaniji izmeu 411. i 421. godine oba vandalska plemena i njihovi saveznici Alani trpe velike gubitke to e dovesti do ujedinjenja sva ta tri plemena (Vandali Silinzi, Vandali Hastinzi i Alani) u jedan vandalski narod pod vladavinom dinastije Hastinga. Od tada pa do kraja postojanja njihove drave slubeni naslov njihovog kralja e biti "kralj Vandala i Alana". 427. godine vandalski kralj je postao Gajzerik. On se 429. iskrcao u Africi sa 80000 vojnika, pretpostavlja se na poziv guvernera Bonifacija, no o ovom se pitanju jo uvijek vode rasprave. 435. godine Vandali su sklopili mir s Rimljanima, ali ga je kralj 439. prekrio zauzevi i opljakavi Kartagu, koja je od tada vandalska prijestolnica. Velika vandalska flota je pustoila obale oba carstva. 455. godine Vandali su dva tjedna pljakali Rim, pa je tako ime tog naroda dolo na lo glas. Prema legendi Vandale je u pomo pozvala zapadnorimska carica Eudokija, kako bi se osvetila caru Petroniju Maksimu, jer ju je, nakon to joj je ubio mua cara Valentinijana III., prisilio da s njim sklopi brak. Druga pria kae da je Vandale papa Leon I Veliki uvjerio da se zadovolje pljakom, a da grad i njegove stanovnike potede pustoenja. Da li je papin utjecaj spasio Rim, jo je predmet rasprave, no sigurno je da je Vandalima jedino plijen bio na pameti. Kasniji opisi ovog dogaaja bili su jako pretjerani. 462. godine Vandalska kraljevina je obuhvaala Afriku, te otoke Siciliju, Sardiniju, Korziku, te Baleare. Ipak poput drugih germanskih drava na rimskom tlu i vandalska drava je ubrzo poela propadati zbog razlike u vjeri i narodu izmeu Germana i Rimljana. Vandali su se prema Rimljanima katolicima odnosili otrije od drugih Germana. Biskupe je kralj Gajzerik kanjavao smjenom s poloaja, progonstvom te smru, a vjernike bi, ako bi bili dravni dunosnici dao smjeniti i zaplijeniti njihovu imovinu. No kralj je svoje podanike katolike titio dok god su njegovi odnosi s Carigradom bili prijateljski. Gajzerik je umro 477. godine, a prema naelu seniorata na vlast je doao najstariji lan dinastije. Kralja je nasljedio njegov sin Hunerik (477. - 484.). On je bio nesposoban vladar. U poetku je titio katolike bojei se sukoba s Bizantom, no 482. je otpoeo estoke progone. Njegov roak kralj Guntamund (484. - 496.) je obustavio progone i zatitio katolike. Fanatini kralj Trasamund (496. - 523.) je obnovio progone, ali oni nisu bili krvavi. Za vladavine Hilderika (523. - 530.) ponovno je uspostavljena vjerska tolerancija, pa su se u Africi odravale i biskupske sinode. No takvoj se politici usprotivio kraljev roak Gelimer, na iju je stranu stala i Crkva. Gelimer (530. - 534.) je svrgnuo Hilderika i sam zavladao. Hilderik je 533. godine ubijen. Ubojstvo zakonitog kralja i Gelimerova uzurpacija dobro su doli Bizantu kao povod za rat. Bizantski

vojskovoa Belizar se iskrcao u Africi i porazio Vandale. Biva rimska provincija Afrika je postala bizantska provincija, a Gelimer je dobio velika imanja. Vandali su ubrzo nestali iz povijesti. Maleni dio Vandala o kojem se govori u gornjem dijelu teksta, koji je bio pravovjeran, ne arijanski, u biti je pripadao ortodoksnoj kranskoj zajednici, a ne katolicima, koji onda i ne postoje. Dakle to su ortodoksni "nicejski" krani, koji su ujedno bili brojano nadmoniji nad arijancima.

Propast Rimskog Carstva

Gajzerik

Gajzerik (389. - 25. sijenja 477.) je bio kralj Vandala i Alana izmeu 428. godine do svoje smrti 477. godine. Povjesniari ga smatraju jednim od najvanijih ili najvanijom osobom u ruenju Zapadnog Rimskog Carstva
Bitka kod rta Bon

Najvea prijetnja za Gajzerikovo kraljevstvo dogodila se 468. godine kada je Istono Rimsko Carstvo skupilo 1100 brodova i 100 000 vojnika za invaziju Kartage. Nakon to se flota pojavila pred njegovim glavnim gradom Gajzerik je navodno prihvatio ultimatum i kapitularao samo je zatraio par dana da obavijesti Vandale o kapitulaciji to je bizantski zapovjednik Bazilsk prihvatio. Pod zatitom noi dok su bizantski vojnici bili oputeni na svojim brodovima uvjereni u kraj rata Gajzerik kod rta Bon napada s 500 brodova i pobjeuje. Pokuavajui iskoristiti pobjedu Vandali su poeli napad na Peloponez, ali su tamo bili odbijeni to dovodi do pat situacije. Propast rimske flote 468. godine je dovela Istono Rimsko Carstvo praktiki do bankrota tako da ono nije imalo snage za novu invaziju, a s druge strane Vandali su bili preslabi za napad na svog protivnika to e dovesti do mirovnog sporazuma sklopljenog 474. godine. Prije svoje smrti u 88. godini 25. sijenja 477. Gajzerik e doivjeti svrgavanje zadnjeg rimskog cara koji vlada u Italiji. Njegov unuk Hilderik e postati posljednji vladar iz Teodozijeve dinastije, ali on nee vladati Rimom kao Teodozije I. nego vandalskim kraljevstvom.

8. Rimsko osvajanje Egipta (Cezar, Antonije, August, Kleopatra)

RIMSKA OSVAJANJA
- OD 5. DO 3. ST.PR.KR. RIMLJANI SU RATOVALI S NARODIMA KOJI SU IVJELI NA TLU ITALIJE: ETRUANIMA, GALIMA, SAMNIANIMA, GRCIMA

- U 3. ST. PR. KR.- RIMLJANI SU ZAVLADALI CIJELIM APENINSKIM POLUOTOKOM I POSTALI SU GOSPODARI ITALIJE - DA BI MOGLI RATOVATI, MORALI SU IMATI JAKU VOJSKU SVI SLOBODNI RIMSKI GRAANI OD 17.DO 46. GODINE IVOTA ( OSNOVU RIMSKE VOJSKE INI LEGIJA , OSNOVNO ORUJE MA, KOPLJE, TIT I STRIJELA ) - NA OSVOJENIM PODRUJIMA RIMLJANI SU OSNIVALI - KOLONIJE IRE RIMSKU KULTURU I POLITIKI UTJECAJ - IAKO SU U 3.ST.PR.KR. ZAVLADALI CIJELIM APENINSKIM POLUOTOKOM, DA BI BILI GOSPODARI CIJELOG SREDOZEMLJA SMETALA IM JE KARTAGA - FENIKA KOLONIJA OSNOVANA NA PODRUJE SJEVERNE AFRIKE ( DANANJI TUNIS )- KOJA JE VLADALA ZAPADNIM SREDOZEMLJOM - RIMLJANI SU KARTAANE ZVALI PUNIMA PUNSKI RATOVI 3 PUNSKA RAT TRAJU OD 264.G.PR.KR. DO 146.G.PR.KR - U 2. PUNSKOM RATU POSEBNO SE ISTAKAO PUNSKI VOJKOVOA HANIBAL, KOJI JE DOAO DA SAMOG RIMA, IPAK PORAEN - NAKON 3. PUNSKOG RATA KARTAGA U POTPUNOSTI UNITENA, RIMLJANI SU POSTALI GOSPODARIMA ZAPADNOG SREDOZEMLJA PODRUJE KARTAGE POSTAJE RIMSKA PROVINCIJA AFRIKA - JO DOK SU RATOVALI S KARTAANIMA, RIMLJANI RATUJU I PROTIV DRUGIH NARODA RIMLJANI RATUJU PROTIV ILIRA RIMLJANI IH PORAZILI - STVORENA PROVINCIJA ILIRIK - 146.G.PR.KR. PORAZILI SU GRKE I GRKA POSTAJE RIMSKOM PROVINCIJOM - 30.G.PR.KR. EGIPAT POSTAJE RIMSKA PROVINCIJA - VELIKIM OSVAJANJA RIM JE STEKAO VELIKA BOGATSVA, ALI DOLAZI I DO KRIZE U DRAVI - KRIZU SU POKUALA RIJEITI BRAA GRAHKO BROJNIM REFORMAMA BEZ USPJEHA - ESTI USTANCI ROBOVA SPARTAKOV USTANAK ( 73.-71.G.PR.KR ) - KRIZA I NEZADOVOLJSTVO U DRAVI DOVELI SU DO GRAANSKOG RATA - KAO POSLJEDICA GRAANSKIH RATOVA NASTAJU TRIJUMVIRATI - PRVI TRIJUMVIRAT ( 6O.G.PR.KR. ) = SAVEZ TROJICE CILJ PREUZIMANJE VLASTI: GNEJ POMPEJ MARKO LUCIJE KRAS GAJ JULIJE CEZAR

- PRVI TRIJUMVIRAT NIJE DUGO TRAJAO ZBOG NESUGLASICA MEU LANOVIMA, KAO POBJEDNIK IZ MEUSOBNIH SUKOBA IZLAZI GAJ JULIJE CEZAR - GAJ JULIJE CEZAR- PRISTAA VLADAVINE JEDNOG OVJEKA, SENAT MU JE DODIJELIO NASLOV OTAC DOMOVINE, BIO JE DOIVOTNI DIKTATOR - 44.G.PR.KR. GAJ JULIJE CEZAR UBIJEN - PONOVO NEMIRI U RIMU DRUGI TRIJUMVIRAT 43.G.PR.KR. = MARKO ANTONIJE MARKO EMILIJE LEPID GAJ OKTAVIJAN - UBRZO JE GAJ OKTAVIJE IZBACIO OSTALE I ZAVLADAO SAM

- GAJ OKTAVIJAN POSTAJE CAREM 27. G. PR. KR.

- OKTAVIJAN DOBIVA NASLOV AUGUST ( UZVIENI ) , S NJIM POINJE RAZDOBLJE RIMSKOG CARSTVA - U RAZDOBLJU RIMSKOG CARSTVA -OD 27.G.PR.KR. DO 476.G. BILO JE VIE CAREVA KOJI SU OSTAVILI POSEBAN TRAG. NEKI OD NJIH SU: KALIGULA, NERON, TIT, TRAJAN, DIOKLECIJAN, KONSTANTIN VELIKI, TEODOZIJE - KALIGULA (37.- 41.G.), SVOG KONJA PROGLASIO ZA SENATORA - NERON ( 54.-68.G.) , UMISLIO DA JE VELIKI PJESNIK, KADA JE 64.G. IZGORIO RIM OPTUIO KRANE - TIT- ( 79.-81.) , UGUIO USTANAK IDOVA U JUDEJI , ERUPCIJA VEZUVA 79.G. POMPEJI - TRAJAN ( 98 .-117.G ), CARTSVO IMA NAJVEI TERITORIJALNI OPSEG, SENAT MU JE DODIJELIO NASLOV OPTIMUS - NAJBOLJI - DIOKLECIJAN ( 284. -305.G.), UVEO POREZE ZA SVE, PROGONIO KRANE, SAGRADIO PALAU DIOKLECIJANOVA PALAA - KONSTANTIN VELIKI ( 306.-324.G ) , 313.G. MILANSKIM EDIKTOM PROGLASIO VJERSKU SLOBODU U CARSTVU, PODRAVAO JE KRANSTVO, PODIGAO NOVU PRIJESTOLNICU KONSTANTINOPOL (CARIGRAD) - TEODOZIJE ( 379.-395.), 380.G. KRANSTVO POSTALO JEDINA RELIGIJA CARSTVA, 395.G. PODIJELIO CARSTVO NA ISTONO I ZAPADNO ( ZBOG LAKE OBRANE OD BARBARSKIH PLEMENA KOJI SVE VIE UGROAVAJU CARSTVO ) - IAKO JE CARSTVO PODJELJENO, NIJE SE USPJELO SAUVATI OD BARBARA - 476.G. ZBAEN POSLJEDNJI RIMSKI CAR , GERMANSKI VOJSKOVOA ZBACIO JE ROMULA AUGUSTULA ZAPADNO RIMSKO CARSTVO PRESTALO JE POSTOJATI - ISTONO RIMSKO CARSTVO POSTOJAT E JO 1 000 GODINA POD IMENOM BIZANT

( DO 1453.G. KADA E GA OSVOJITI TURCI )

Rimskim osvajanjem Egipta 30. god. p.n.e. zavrena je viemilenijumska povijest staroegipatske drave.

Cezar
Gaj Julije Cezar, latinski Gius Iulius Caesar (Rim, 13. srpnja 100. pr. Kr. Rim, 15. oujka 44. pr. Kr.), rimski vojskovoa, politiar i pisac.
Graanski rat

Dok je Cezar jo uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio veinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodinji rok prokonzula, 50. pr. Kr., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da e u Rimu biti bespomoan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zalee koje mu donosi zapovjednitvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. sijenja 49. pr. Kr. preao s vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica s Italijom i to je oznailo poetak graanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ("Kocka je baena!"). Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veu vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogunost da obnove saveznitvo.Pompej je odbio. Prekretnicu u graanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. pr. Kr.. Cezar je tu pobijedio dvostruko veu vojsku od Pompeja. Pompej je pobjegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim. U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pr. Kr.. Nakon te bitke poslao je senatu uvenu poruku Veni, vidi, vici ("Dooh, vidjeh, pobijedih"). U meuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46. pr. Kr. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45. pr. Kr.. 46. pr. Kr. Cezar je po trei put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45. pr. Kr. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pr. Kr. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.

August
August, lat. IMPCAESARDIVIFAVGVSTVS, (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.), pravim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan (lat. Gaius Julius Caesar Octavianus), praneak Julija Cezara (unuk Cezarove sestre Julije), bio je trijumvir u drugom trijumviratu, a kasnije i prvi rimski car. Bezpogovorno povijesno ocijenjen kao jedan od najveih rimskih careva. Premda su njegovim dolaskom na vlast ouvane dotadanje forme Rimske Republike, vladao je autokratski preko 40 godina kao jedini i nikom odgovorni gospodar monog Rima. U zasluge

mu se, izmeu ostalog, ubraja to to je priveo kraju gotovo stogodinje razdoblje graanskih ratova i donio Rimu mir (Pax Romana), razvoj i prosperitet, te udario temelje rimskoj imperijalnoj veliini. Imenom Oktavijan, u povijesti je ostao poznat pod imenom August, to je ustvari titula koju mu je dodijelio Senat 27. pr. Kr., a znai Uzvieni, pa se u povijesti uvrijeilo da se tim inom, ta godina rauna i kao poetak Rimskog Carstva.
Augustove najznaajnije titule

Dok je tijekom graanskog rata Oktavijan bio nemilosrdan prema protivnicima to je dovelo do stvaranja mrnje obinog stanovnitva prema okrutnom voi nakon pobjede on postaje milostiv davajui oproste gotovo svima (Cezarion je bio izuzetak). Kao veliki politiar on tada zna da treba pridobiti srca stanovnitva kako bi mogao nastaviti vladati. Prve tri godine nakon rata Oktavijan, koji se jo od doba svoga testamentarnog usvajanja voli nazivati Cezar (zbog propagandne snage ovog imena), nastavlja vladati kao tijekom rata s minimalnim obzirom na krenje zakona. Tada 27. godine pr. Kr. na iznenaenje stanovnitva on vraa Senatu kontrolu nad vojskom i provincijama. To davanje ipak nije bilo bez garancija poto je te, kao i prethodnih godina, Oktavijan bio konzul, to ga je inilo praktiki nedodirljivim. Takoer njegova politika baza se i dalje nalazila meu bespogovorno vjernim vojnicima kao i svima onima koji su imali ekonomske ili politike koristi od njega tijekom graanskog rata. Da bi se rijeila ova situacija tijekom sijenja 27. pr. Kr. Senat Oktavijanu daruje titule Augustus i Princeps. U prijevodu znaenje prve je uzvieni, a druge prvak. Prije Oktavijana titulu Princeps su dobivali stariji, veoma potovani senatori ija imena su se uvijek pisala prva u popisima lanova Senata. Takoer se ova titula davala osobama koje su se iskazale u sluenju drave. Zbog ta dva razloga on je zavolio te titule kao i treu, onu imperatora, koja se do tada koristila samo za vojne pobjednike, a koju je Oktavijan zasluio tijekom graanskog rata. Kako je na kraju trebao ipak izabrati u slubenim dokumentima izdanim nakon 27. pr. Kr. kao njegovo ime se uvijek navodi Imperator Caesar August. Nakon smrti pontifexa maximusa (vrhovnog sveenika) Marka Lepida 13. pr. Kr. Oktavijan dobiva i ovu titulu koja e se dodjeljivati svim rimskim carevima do 376. godine kada prelazi u ruke papa koji je imaju sve do dananjih dana. Rimski narod je istinski volio svoga Augusta. Za tu ljubav moemo nai vie nego dovoljno razloga koje je ovaj politiki spretan vladar stvarao. Te manipulacije moemo vidjeti jo tijekom graanskog rata kada 32 godine pr. Kr. August protuzakonita dolazi do testamenta Marka Antonija kako bi dobio narodno podrku za svoj rat. Kako je u testamentu pisalo da rimski heroj i general Marko Antonije eli biti pokopan uz egipatsku kraljicu Kleopatru narod ga je u afektu proglasio izdajnikom i zakunuo se na vjernost Augustu (a ne rimskoj dravi !!) Nakon pobjede u ratu i dolaska mira malo iz straha zbog njegovih okrutnosti tijekom rata, malo iz zahvalnosti za ponovni dolazak mira prvi put nakon 20 godina Senat i narod mu je dodjeljivao bezbroj titula. Neke od njih je prihvaao nakon prvobitno estokog odbijanja, dok je druge definitivno odbio ime uspijeva stvoriti sliku sebe kao skromne osobe koja se rtvuje za dravu. Tu sliku on je htio uvijek zadrati znajuu veoma dobro da mu daje popularnost u narodu. U skladu s tom politikom nakon obje drastine ustavne promjene u njegovu korist 27. i 23. pr. Kr. on bi napustio Italiju i krenuo u inspekciju provincija dok se stvari ne slegnu.

Osim tih isto politiko-manipulativnih igara August je stvarno radio za boljitak svog stanovnitva. Nakon to mu je Senat dao upravljanje dostavom hrane za Rim glavni grad vie nije imao nikakve probleme po tom pitanju. Gradnja velikog broja cesta, vodovoda i termi tijekom njegove vladavine je takoer svima upadala u oi. Tu dunost kao i mnoge sline on je prihvatio "protivno svojim eljama" tek kada mu ih je Senat uvalio zbog nedostatka novca. August s druge strane je veoma rijetko patio od toga poto ima potpunu politiku i ekonomsku kontrolu nad Pirinejskim poluotokom, Bliski Istokom, Egiptom i Galijom. O svim tim vanijim radovima koje financira iz "vlastitog depa" on izdaje malene novine kako bi stanovnitvo za njih znalo. Slinu sudbinu doivljavaju i financijske krize kada dravi zatreba novca o emu su nam i ostali zapisi. S druge strane nigdje se nita ne navodi o trenucima kada on posuuje novac od drave... U usporedbi s republikanskim dobom tijekom njegove vladavine provincije doivljavaju ekonomski procvjet praktikim nestankom korupcije. Tijekom Rimske republike guverneri koji upravljaju provincijama znaju da tijekom svog mandata od nekoliko godina moraju skupiti dovoljno novca za nastavak politike karijere u Rimu. Sada je s tom tradicijom u potpunosti prekinuto poto guverneri ovise u Augustu. U sluaju njihovog naglog bogaenja dok se nalaze u provinciji njima prijeti istraga i mogue pogubljenje. Svi ti razlozi zajedno dovode postepeno meu obinim pukom do mistifikacije Augusta kojemu se kasnije i dodjeljuje titula oca domovine. S druge strane zbog mira i naglog ekonomskog procvata tijekom njegove vladavine za epohu 30 pr. Kr. - 14. se zna upotrijebiti i pojam Pax Augusta.
Ostavtina

Gledajui iz dananje perspektive, August je otac dananje europske civilizacije (kao to je in i Huangdi za kinesku). Prije njegove vladavine, rimska drava se nalazila gotovo 100 godina u socijalnim nemirima, graanskim ratovima i pod vlau raznih diktatora (Gaj Marije, Sula, Cezar). Toj politiki oronuloj tvorevini on je svojim reformama dao jo mnogo godina ivota. U dananjem politikom smislu najvanija posljedica njegovih reformi je preivljavanje ideje da vlast potjee od naroda (republikanska ideja) poto je ona bila osnova njegovog politikog sustava. Ako gledamo utjecaj njegovih reformi na svakodnevni ivot ljudi, njegova ostavtina su policija, vatrogasci i mirovinsko osiguranje poto su oni osnovani tek tijekom njegove vladavine.[24] Gledajui iz Augustove perspektive ostavtina mu je potpuno unitena. On je vladao 41 godinu (27. pr. Kr. - 14.), a svi njegovi potomci e biti likvidirani u sljedeih 54. Princepsi koji dolaze nakon njega su postepeno unitavali njegov politiki program svojim neshvaanjem situacije. Tiberije odustaje od nunosti stalnog reizbora kako bi se zadrao republikanski privid, Kaligula eli postati i de facto apsolutistiki vladar, a Klaudija izabire vojska namjesto Senata, dok Neron toliko troi dravno blagajnu i unitava dravu da je nakon njega zavrila vladavina cijele Julijevsko-Klaudijevske dinastije. Takoer svojim reformama budui carevi uveavaju rimsku vojsku naruavajui tako ravnoteu civilne i vojne administracije to e rezultirati generalima koji se bore za carsku krunu (kriza 3 stoljea). Bez obzira na koji nain e budui carevi dolaziti na vlast oni e kao svoju titulu uvijek uzimati Augustovo ime.

Marko Antonije

Marko Antonije (lat. Marcus Antonius, roen oko 83. st. e., umro 30. st. e.) bio je rimski dravnik i vojskovoa. Kao jedan od vanih pristalica Julija Cezara obavljao je visoke dravne i vojne dunosti, a nakon atentata na Cezara sklopio je s Gajem Julijem Cezarom Oktavijem i Markom Emilijem Lepidom zvanini savez koji je danas poznat pod imenom "drugi trijumvirat". Trijumvirat se raspao 33. godine st. e., a razmirice izmeu Oktavija i Antonija prerasle su 31. st. e. u graanski rat, koji se zavrio Antonijevim porazom u bici kod Akcija, a zatim i u samoj Aleksandriji. Antonije je 30. st. e. izvrio samoubistvo zajedno sa svojom ljubavnicom, egipatskom kraljcom Kleopatrom
Antonije i Kleopatra

Antonije je zatim u Pergamu okupio provincijalce i naloio im da porez koji je dugovan rimskoj dravi za prethodnih deset godina isplate u roku od dve. Zatim je nastavio dalje na istok reavajui sporove izmeu gradova i pomaui onim rimskim klijentima koje je Kasijeva vladavina otetila (npr. Rodosu). Najzad, u Tarsu je sreo egipatsku kraljicu Kleopatru koja je izala pred njega kako bi se opravdala za svoje neuestvovanje u ratu protiv cezaroubica. Antiki izvori podvlae da je Antonije bio zanet Kleopatrinom razboritou i lepotom i da je ubrzo postao njen ljubavnik i orue u borbi za vlast. Po njegovom nareenju Kleopatrina sestra i rivalka Arsinoja je ubijena u Miletu, a uklonjeno je jo nekoliko kraljiinih neprijatelja. Ve zimu 41/40. godine Antonije je proveo u Aleksandriji, ali je poetkom 40. morao da se vrati na zapad. Kleopatru nee videti naredne etiri godine, kao ni blizance koje mu je rodila: Aleksandra Helija i Kleopatru Selenu. Oktavijan se u meuvremenu vratio u Italiju, poslao Lepida u Afriku i prionuo na posao podele zemlje veteranima. Zadak je bio vrlo teak, poto je trebalo raseliti stanovnike sa zemlje 16 srednjeitalskih gradova koji su obeani veteranima, ali je Oktavijanu obezbedio popularnost kod veterana i vojnika, popularnost koja je bila presudna u osvajanju apsolutne vlasti. U ovu podelu umeali su se Antonijeva supruga Fulvija i njegov brat Lucije, konzul iz 42. godine, pokuavajui da obezbede prednost Antonijevim vojnicima i uvrste njegovu popularnost u Italiji. Razmirice izmeu Lucija Antonija i Oktavijana su prerasle u sukob poznat kao Peruzinski rat, koji je najavio novi sporazum izmeu trijumvira. Nakon pada Peruzije, Oktavijan je oprostio Luciju, a Fulviji je dozvoljeno da ode iz Italije u Atinu, gde se sastala sa svojim suprugom poetkom 40. godine. Antonije se zatim iskrcao u Brundiziju i za trenutak je zavladala opasnost novog graanskog rata u Italiji. Ipak, nezadovoljni vojnici apelovali su na svoje vojskovoe, pa su Antonije i Oktavijan sklopili sporazujm u Brindiziju, po kojem su Oktavijanu pripale provincije zapadno od grada Skodre (dananjeg Skadra), a Antoniju sve istono od tog grada. Pored toga, potvreno je da obe strane mogu regrutovati vojsku u Italiji. Poto je Fulvija u to vreme preminula, Antonije je oenio Oktavijanovu sestru Oktaviju Mlau. Njegova elja bila je da se na istoku osveti za poraz trijumvira Krasa i pokrene veliki pohod protiv Parana. Parani su upravo 40. godine, koristei se Antonijevim odsustvom, opustoili rimsku Siriju, ali je naredne godine Ventidije Bas uspeo da ih trajnije potisne. U meuvremenu, Antonije je boravio u Atini sa svojom novom suprugom oekujui da mu Oktavijan omogui regrutaciju i dolazak novih legija. Navodno, sada se prepustio porodinom ivotu i u odelu privatnog lica je obilazio javne priredbe i filozofske kole. Kratkotrajnu idilu u Antonijevom ivotu uvealo je i roenje erkice Antonije Starije 39. godine. Kako je Oktavijan neuspeno zaratio na gospodara Sicilije, Seksta Pompeja, Antonije se sa svojim urakom sastao u Tarentu 37. godine. Ovoga puta Oktavijan je prepustio Antoniju dve legije, a zauzvrat je dobio sto dvadeset brodova. Vlast trijumvira, koja je bila na izmaku, sada je, shodno dogovoru, ali bez legitimne

skuptinske procedure, produena na jo pet godina. Oktavija je ostala u Italiji, a Antonije, u skladu sa starim ambicijama, otiao je ponovo na istok.

Kleopatra
Kleopatra VII Philopator ( , prosinac, 70. pr. Kr. ili sijeanj, 69. pr. Kr. 12. kolovoza?, 30. pr. Kr.) bila je kraljica drevnog Egipta iz dinastije Ptolemejevia, makedonskog podrijetla. Godine 48. pr. Kr. je, koristei svoje zavodnike i diplomatske sposobnosti, uspjela Gaja Julija Cezara privui na svoju stranu u dinastikom sukobu i tako sebi osigurati vlast nad Egiptom. Cezaru je poslije rodila sina Cezariona. Nakon Cezarove smrti je zavela Cezarovog generala i pristau Marka Antonija, kojemu e roditi djecu i na ijoj strani e se boriti u ratu protiv Oktavijana. Nakon bitke kod Akcija 31. godine pr. Kr. pobjedniki Oktavijan je okupirao Egipat i uinio ga rimskom provincijom. Kleopatra je poinila samoubojstvo i s njom je za nekoliko stoljea nestalo samostalne egipatske drave. Uz nju se vezuju mnoge afere i teorije zavjera. Imala je sestru Arsinoe, s kojom se nije slagala. ak se nagaa da je Kleopatra naredila Marku Antoniju da ju ubije. U dananjem svijetu ljudi se esto pitaju kakav je bio njezin nos. Usprkos toga smatra se najpoznatijom i najljepom vladaricom u egipatskoj povijesti. Inspirirala je mnoge pjesme, drame, slike, filmove i TV serije. Elizabeth Taylor je definitivno najpoznatija filmska Kleopatra.

9. Konstantin - pojava, osnutak i znaaj kranstva (G)

Konstantin Veliki (lat. Flavius Valerius Aurelius Constantinus) (Naissus, 28. veljae 274. - 22. svibnja 337.), rimski car 306. 337

Flavije Valerije Konstantin roen je 28. veljae 274. godine u provinciji Gornjoj Daciji, u gradu Naissusu (danas Ni u Srbiji). Bio je sin Konstancija I. Klora i Helene koja je ivjela povueno sve dok Konstantin nije doao na vlast. Njoj je omoguio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim poastima to odgovaraju poloaju jedne carice. Helena je taj visoki poloaj iskoristila da ini dobro. Konstantin je dobio pridjev Veliki na bojnom polju. Cijeli se ivot borio protiv odmetnutih pretendenata na carski naslov te barbarskih upada sa sjevera i istoka. Konstantin dolazi na vlast nakon to je Dioklecijan odstupio s vlasti. Izabrale su ga na zapadu britanske legije, dok je na istoku u Rimu bio izabran Maksencije. Nakon neuspjelih dogovora dogodio se rat 312. kod Milivijskog mosta izmeu Konstantina i Maksencija gdje je Konstantin pobijedio uz pomo titova na kojima je bio nacrtan kri, a legenda kae da je u noi prije borbe ukazao kri gdje je pisalo u tom e znaku pobjediti.
Konstantin I. Veliki sa Modelom Konstantinopolom (Mozaik u Aja Sofiji).

Nakon toga je 313. g. pod pritiskom majke Helene objavio Milanski edikt u kojem je objavio da kranstvo postaje slobodna religija, nakon toga podijelio je mnoge darove crkvi te je novano pomagao majci u izgradnji mnogih crkvi, jedna meu njima bila je i Bazilika Roenja Isusova u Betlehemu koja je izgraena na mjestu gdje se vjeruje da je roen Isus

Krist. Konstantin je podravao novu vjeru to dokazije sva dobra djela koja je i napravio, ali se tek pokrstio na samrti jer se krtenjem briu svi dotadanji grijesi. Dana 7. oujka 321. g. objavio je Konstantinov edikt kojim je uveo venerabilis die Solis (lat. "asni dan Sunca"), nedjelju kao graansku instituciju, te zakonski naredio njezino svetkovanje, zabranivi bilo kakve graanske ili obrtnike poslove u taj dan. Konstantin Veliki osnovao je novo administrativno sredite Rimskog carstva, Novi Rim, koje je bilo ukraeno brojnim palaama, hipodromom, crkvama. Novi Rim postaje glavnim nasljednikom klasine rimske civilizacije i novom kranskom prijestolnicom, a kasnije e ga nazvati Konstantinopol. Pod tim je imenom vie od tisuu godina bio najrazvijeniji grad na svijetu. Car Konstantin Veliki je 325. godine stavlja izvan zakona gladijatorske igre, koje se i dalje sporadino odravaju do 450. g. 330. Konstantin je proglasio Novi Rim (kasnije po njemu nazvan Konstantinopol) glavnim gradom carstva zbog njegove razvijenoti i vanosti.

10. Rimski Panteon

Panteon ili Hram svih bogova je rimski hram sagraen tijekom vladavine Hadrijana u to doba, na obrub arhitrava dodan je natpis koji je orginalno pripadao hramu, a koji je sagradio Marko Vipsanije Agripa 27.-25. pr. Kr. On je vodio gradsku i graditeljsku obnovu Rima pod vladavinom Augusta i takoer je odgovoran za oblikovanje i ostvarenje monumentalne transformacije centralnog Campusa Martiusa. Drugi natpis, ispod prvog, biljei restauraciski rad obavljen na Panteonu po naredbi cara Septimija Severa i njegova sina Karakale 202. g. Savreno ouvani Panteon je preivio nekoliko pljaki, modifikacija i restauracija a za to je djelomino zasluan bizantski car Foka koji je ovu zgradu dao na dar papi Bonifaciju VIII. 608. godine. On ju je transformirao u crkvu s nazivom Sveta Marija od muenika.

11. Dioklecijanova palaa

Dioklecijanova palaa je antika palaa cara Dioklecijana u Splitu. Ostaci palae danas su dio povijesne jezgre Splita. Poetak gradnje Dioklecijanove palae nije tono utvren. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. g., nakon uvoenja tetrarhije (vladavina etvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. g., palaa jo nije bila dovrena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po ijoj je arhitektonskoj ideji palaa izgraena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Meutim, uklesana grka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grka slova ukazuju na to da je odreeni broj graditelja bio porijeklom iz istonog dijela carstva tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna graa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Braa i poneto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita oblinjih rijeka, a opeka se izraivala u salonitanskim i drugim

radionicama smjetenima u blizini. Graevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadanjem rimskom graditeljstvu. Njena originalnost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe poloaju. Smru cara Dioklecijana 316. g. ivot u palai se ne gasi, a preobraaji poinju ve u prvim stoljeima ivota palae. Budui da je bila u posjedu rimskog dvora, pruala je utoite prognanim lanovima carske obitelji, a najbitniji dogaaj bio je ruenje Salone poetkom 6. st. kada je dio prognanog stanovnitva naao utoite unutar zidina palae i kada poinje novi, organizirani gradski ivot. U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, izmeu 12. i 14. st., dolazi do veeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovijekovne kue ispunile ne samo rimske zgrade nego i vei dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju zapoinje i izgradnja romanikog zvonika Katedrale sv. Dujma. Romanika je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao to su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 st. i Juraj Dalmatinac, iz ije su radionice potekle raskone plemike palae u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palaa obitelji Papali). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staa. Dioklecijanova palaa nije samo izvanredan antiki spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro. Zajedno s kasnijom srednjovijekovnom dogradnjom ona ini vrijedan arheoloki i povijesno-umjetniki kompleks i zato je 1979. g. uvrtena na UNESCO-ov popis svjetske batine.

12. Karlo Veliki

lo Veliki (latinski: Carolus Magnus ili Karolus Magnus, njemaki: Karl der Groe, francuski i engleski: Charlemagne ; 2. travnja 747. - 28. sijenja 814.), franaki sukralj od 768. - 771., jedini vladar od 771. do 814., car od 800. godine.
Ratovi

Prvi po povijesnom redosljedu od ratova Karla Velikog je bio onaj protiv Sasa. Njega se veoma jednostavno moe nazvati i drugim kriarskim pohodom ( prvi je bio bizantski pohod izmeu 626. i 628. godine ) poto se on vodio s ciljem zatiranja tamonje paganske religije. U prvom od saskih pohoda iz 772 godine koji e trajati sljedea tri desetljea franaka vojska unitava tamonje sveto stablo kao dokaz nadmoi kranstva. Tijekom najveeg dijela ovoga doba franaka vojska bez problema pobjeuje lokalno stanovnitvo koje bi se po njenom povratku u domovinu opet pobunilo. Sve te bune traju do 804 godine kada je Karlo Veliki po zadnji put bio prisiljen izravno intervenirati protiv pobunjenika. Puno uspjeniji i krai je bio njegov rat protiv Langobarda. Iako je formalni razlog za ovaj rat izmeu 773. i 774. godine bilo pitanje granica izmeu papinske drave i kralja Deziderija, stvarna Karlova motivacija se nalazila u djeci Karlomana koja su ivjela u Paviji i predstavljala opasnost po njegovog tek roenog prestolonasljednika Karla mlaeg. Ono to je jo Pipin Mali dokazao, potvrdio je i Karlo Veliki, ije dvije armije su s velikom lakoom unitile protivniku vojsku 773. godine. Nakon toga je uslijedila opsada Pavije, koja pada u sljedeu godinu. Tijekom pada ovog grada djeca Karlova brata Karlomana su bila likvidirana dok je langobardski kralj bio poteen te sudbine.

Zasljepljen prividnim uspjehom u ratu protiv Sasa i totalnom pobjedom u Italiji, franaki kralj je poeo vjerovati u vlastitu nepobjedivost tako da kada dobiva poziv za intervenciju u dananjoj panjolskoj, on mu se bez razmiljanja odaziva. Ovaj pohod iz 778 godine na kraju dobiva ishod potpuno drugaiji od oekivanja. Bez obzira na prvobitne uspjehe koje ine osvajanja Barcelone i Pamplone, Karlov oprez se javlja pri opsadi Zaragoze koja se odbija predati. Kap koja prelijva au tada postaje vijest o saskoj buni nakon ega se donosi odluka o naputanju panjolske. Prije odlaska Karlo unitava obrambene zidove baskijske prijestolnice Pamplone zbog ega ga ubrzo ovaj narod poinje napadati. U najveoj bitki ovoga rata Baski unitavaju franaku armiju koja uva njihovu zalaznicu. Meu poginulima se naao grof Bretonske marke Roland ija sudbina e biti opjevana u najpopularnijem epu toga doba. Taj poraz je na neko vrijeme smirio osvajake ambicije Karla Velikog koji se tada okree organizaciji svoga velikog kraljevstva. Posljednji od velikih ratova Karla Velikog poinje 788. godine kada Avari u potezu upitne inteligencije pljakaju franaku istonu Italiju. Kako je na taj potez jedini odgovor mogao biti rat, on se i dogodio. Rat e sveukupno trajati neto malo vie od deset godina ne radi protivnike snage nego radi potrebe franakih vojski da gue saske bune. Konanom pobjedom Karla Velikog njegova drava se zbog aneksije vazalne Bavarske ( 788 godine ) prostirala od Dunava do Atlantskog oceana i od Barcelone do Baltikog mora. Na svom tom podruju jedini pokuaj ozbiljne franake bune je bio onaj iz 792. godine kada ga njegov sin Pipin Grbavac pokuava oboriti dravnim udarom.
Karlo Veliki i Hrvatska Karlo Veliki i Hrvatska
[uredi]

Hrvatska se ovog vladara ticala samo tijekom njegovih ratova s Avarima i Bizantom. Njegovo unitenje Avara rezultira kratkoronim nastankom slavenske drave imena Blatonski Kotel izmeu Drave, Mure i Dunava. Ova kratkorona dravna tvorevina e biti unitena krajem devetog stoljea maarskim osvajanjem. U tom kratkom vremenskom razdoblju veliki dio tamonje populacije ine Hrvati. Istra s druge strane zbog ratova s Bizantom postaje povijesna zanimljivost. Kao dotadanji rimski (bizantski) teritorij prelazi direktno u ruke Svetog Rimskog Carstva. Od tadanjih vojnih operacija ostaje danas u ve zaboravljenom dogaaju pria o pogibiji Karlovog furlanskog markgrofa (generala) Erika na dananjem podruju Rijeke 799 godine. Kako je najblii tadanji grad u tom sukobu bio Tarsatika (danas Trsat), ona je bila unitena kao opomena drugima. Tadanja podruja Panonske i Dalmatinske Hrvatske su nominalno priznale vlast Franaka dok je Crvena Hrvatska (crnogorsko primorje i dio Albanije danas) ostala u vlasti Bizanta. Franci se inae nisu mijeali u unutarnje poslove Dalmatinske (Primorske) Hrvatske, tako da su hrvatski knezovi vladali praktiki samostalno. Primorska Hrvatska je priznavala vrhovnu franaku vlast sve do kneza Branimira, a onda se potpuno osamostalila, a Panonska Hrvatska sve do kraja 9. stoljea i provale Maara. Koliko je Karlo bio moan i ugledan meu Hrvatima i ostalim Slavenima svjedoi i injenica da je hrvatska i slavenska rije "kralj" nastala upravo od Karlova imena (Carolus).
Amfiteatar

Amfiteatar je naziv za posebnu vrstu rimske javne graevine u kojima su se odravale gladijatorske igre koje, u sklopu kojih su rimski graani organizirali i ispunjavali svoje slobodno vrijeme (otium). Zdanja za odravanje spektakla bila su veoma funkcionalna i njihove se arhitektonske karakteristike reflektiraju u svim aspektima suvremenih sportskih borilita. Sam termin amfiteatar (gr. amphitheatron = dvostruko kazalite, lat. amphitheatrum) oznaava njegov oblik dvostrukog teatra, odnosno, dvostrukog polukrunog gledalita grkog i rimskog kazalita, koji daje optimalanu mogunost praenja gladijatorskih borbi. Amfiteatri predstavljaju specifine javne graevine iz klasinog rimskog perioda namijenjene prireivanju gladijatorskih igara (ludi gladiatori), borbi izmeu divljih i razjarenih ivotinja (venationes), pomorskih bitaka (naumachiae), raznih parada i drugih u rimskom svijetu omiljenih oblika esto krvolone zabave. Najpoznatiji amfiteatri su rimski Kolosej i amfiteatri u Veroni i Pompejima (Italija), pulska Arena, i amfiteatri u El Demu (Tunis), te Nimesu i Arlesu (Francuska). Iako se danas ne ini tako, rimljani su amfiteatre gradili u velikom broju svojih gradova pa gotovo u svakom talijanskom gradu moemo nai ostatke rimskih amfiteatara. U Hrvatskoj amfiteatre nalazimo u Puli, u Saloni i u Burnumu kraj Knina, a postoje indicije o postojanju takvih graevina i na drugim podrujima: Osijek (Mursa), Trilj (Tilurium), Zadar (Iader), Sisak (Siscia)...

Hadrijanova vila

Hadrijanova vila (talijanski, Villa Adriana) je veliki rimski arheoloki kompleks u Tivoliju, Italija. Hadrianova vila je upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske batine u Europi kao vana kulturna i arheoloka lokacija, zajedno s oblinjom vilom dEste. One su i vane turistike destinacije u Laciju. Vila je zbog ubrzanog prpadanja ruevina dospjela na UNESCOv popis 100 najugroenijih mjesta svjetske batine na svijetu.

Arhitektura

Hadrianova vila je kompleks od preko 30 graevina koji zauzima oko 1 km, veinom jo neotkriven. Kompleks sadrava palau, nekoliko termi, kazalite, hramove, knjinice, dravnike prostorije i odaje za dvorjane, pretorijansku gardu i robove. Vila je bila najvei primjer rimskog Aleksandrijskog vrta kojemu je namjera bila da predstavi sveti krajolik. Tako vila saima utjecaje drugih kultura, prije svega Grke i Egipta. Jedan od najbolje ouvanih dijelova vile je bazen Kanopus (Canopus, ime po egipatskom gradu u kojemu je bio hram posveen Serapisu Serapeum) i vjetaka pilja (Serapeum). Hadrijan, kao vladar koji je mnogo putovao i razumio se u arhitekturu, posudio je mnoge stvari, poput karijatida Canopusa ili skulptura egipatskog minijaturnog boga plodnosti Besa. Grko "Morsko kazalite" ima klasine jonske stupove, dok su kupola glavne graevine i korintski lukovi Canopusa i Serapeuma ista rimska arhitektura. Ovo kazalite se sastoji od

okruglog trijema (portika) sa stupovima koji nose bavasti svod, dok je iznutra polu-prstenasti bazen s otokom u sredini koji je nekada bio povezan s trijemom s dva pokretna mosta. Na otoku se nalazi mala rimska kua (Domus) s atrijem, knjinicom, triklinij (triclinium) i malo kupatilo. Okolica takoer ima sloenu mreu podzemnih tunela koji su sluili za promet sluga i namirnica iz jednog dijela u drugi. Nadzemni putevi su sluili vie rangiranim dvorjanima. kupole i bavasti svodovi se nalaze posvuda; kupole parnih kupelji imaju okrugle otvore kako bi para mogla izlaziti, a podsjeaju na Panteon u Rimu, koji je takoer izgradio (i dizajnirao) Hadrijan.
Pompeji

Pompeji (latinski: Pompeii, talijanski: Pompei) su grad smjeten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji, te na sjecitu putova prema morskoj luci. Podignut je na vulkanskoj stijeni koja se uzdie 30 metara iznad mora. Kako je potpuno bez izvora vode, ivot je bio teak, no zbog stratekog poloaja koji je omoguavao kontrolu plodne nizine iza grada i morskog zaljeva ispod grada, bio je privlana lokacija za mnoge narode. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uniten u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Pompeji su bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego to su sluajno otkriveni. Ruevine Pompeja se nalaze na koordinatama 404500 N 142910 E.
Otkrie Pompeja

Godine 1592., prilikom iskapanja kanala, arhitekt Fontana je otkrio ostatke oslikanog zida, to je dokumentirano i zaboravljeno. Iskapanje je zapoeto tek 1748. godine za vladavine burbonskog kralja Karla Napuljskog, vjerujui da je rije o drevnom gradu Stabiae. Godine 1763. iskopan je natpis koji je potvrdio pravo ime grada Pompeja. Kako je Herkulanej bio zatrpan tvrdim slojem blata, a Pompeji mekanim slojem blago otvrdnutog pepela, iskopine su bre napredovale u Pompejima. Poluiskopani Pompeji su postali senzacijom i ranom turistikom lokacijom ve u 18. stoljeu. Iskapanje je pojaano 1860. godine kada je ravnateljom arheoloke lokacije postao Giuseppe Fiorelli, koji je prvi primjenio sustav konzerviranja otkria, i strateki isplairao iskapanja umjesto bjesomune potrage za blagom. Najvanija otkria i studije o gradu su djelo Amadea Maiurija od 1924. do 1961. godine. Suvremena istraivanja su takoer plodonosna, ali i suoena s problemima ouvanja arheoloke lokacije.
Moderni Pompeji

Moderni grad Pompeji je osnovan u pompejskoj dolini (Valle di Pompeii) 1875. godine s malim naseljem od 300 stanovnika, koja danas broji oko 25,000 stanovnika. Odvjetnik i zaljubljenik u kult Djevice Marije, blaenik Bartolo Longo, je od 1872. godine upravljao izgradnjom Pompeja u kojima je podigao velianstvenu crkvu Djevice Marije od Ruarija i sirotite za djevojke (1887.) i djecu osuenika (1892.), te kolu (1922.). Zvonik crkve je izgraen 1925. god., a njegov bronani kri na vrhu slui kao orijantir za cijelu dolinu rijeke

Sarno. Crkva je postala hodoasnikim mjestom Djevice Marije, toje dovelo do osamostaljenja Pompeja kao grada 1927. godine. Gradsko gospodarstvo se temelji na turizmu s velikim brojem hotela, restorana i otmjenih prodavnica.
Znamenitosti

U tijeku je izbor jubilarnog lanka.

Pompeji
Pompeji (latinski: Pompeii, talijanski: Pompei) su grad smjeten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji, te na sjecitu putova prema morskoj luci. Podignut je na vulkanskoj stijeni koja se uzdie 30 metara iznad mora. Kako je potpuno bez izvora vode, ivot je bio teak, no zbog stratekog poloaja koji je omoguavao kontrolu plodne nizine iza grada i morskog zaljeva ispod grada, bio je privlana lokacija za mnoge narode. Grad je najpoznatiji kao rimski grad koji je uniten u erupciji vulkana Vezuva 24. kolovoza 79. godine. Pompeji su bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego to su Povijest [uredi] Prvo naselje su osnovali Etruani na ve postojeoj Oskanskoj naseobini Alstadt (ispod foruma) koncem 7. st. pr. Kr. tako to su podigli gradske zidine okruivi oko 63 hektara povrine, skoro cijelu dananju povrinu grada. Etruanima su Pompeji sluili kao sigurna luka i naselje u kojem su obavljali trgovinu, te se grad razvijao poprilino kaotino, za razliku od oblinjeg otoka Ischia i gradova Cumaea i Neapolisa gdje su Grci jo od 770. pr. Kr. provodili organiziranu gradnju. Nakon Bitke kod Cumae 524. pr. Kr., gradom su zavladali Grci, a ve koncem 5. st. pr. Kr. Grke su potjerali novi naseljenici sa sjevernih planina, Samniti, koji su zavladali skoro cijelom Kampanijom. Unato strogoj vlasti Samnita, grki utjecaj je ostao snaan u gradu koji je za njihove vladavine ojaao svoje zidine. Nakon Samnitskih ratova (343. pr. Kr. - 290. pr. Kr.) Samnite su porazili Rimljani i Pompeji su postali dio Rimsko-Italskog saveza u kojemu su sauvali svoju autonomiju i zapoeli ubrzan razvitak, temeljen na trgovini vinomi uljem. Do 2. st. pr. Kr. sve vanije javne graevine su bile podignute i ukraene, a forum je dobio dugu kolonadu s tri strane i postao je centar vjerskog, politikog i upravnog ivota grada. Za vrijeme rimskog graanskog rata Pompeji su stali na stranu drugih italskih gradova koji su zahtijevali rimsko graanstvo. Okrutni general i rimski konzul Sula je uguio ustanak u cijeloj Kampaniji 89. pr. Kr., a Pompeji su proglaeni kolonijom Colonia Cornelia Venerai Pompeianorum prema srednjem imenu Sule (Cornelius) i boici Veneri koju je oboavao. Pompeji su izgubili status slobodnog grada i bili su primorani usvojiti rimsko pravo, a brojni vojnici iz Suline vojske su dobili placeve oko grada. Dotadanje vladarske obitelji Popidius, Trebius i Holconius su izgubili mo u korist novopridolica, pa su ak i samnitski hramovi romanizirani, Jupiterov hram pretvoren u Kapitolij, a u gradu su podignuti novi hramovi, terme, odeon i amfiteatar. Za vrijeme cara Augusta i Rimskog Carstva Pompeji su se nastavili razvijati, a od 20. pr. Kr. irom grada su podignuti rimski hramovi omiljenih Augustovih boanstava, te je oboavanje u tim hramovima znailo oboavanje Cara. Vespazijan je proirio Venerin hram i podigao svoj

hram na forumu na kojemu su uklonjene skulpture slavnih pompejanaca i naposljetku zamijenjene skulpturama careva. Podignuti su i brojni slavoluci od kojih je najpoznatiji Neronov slavoluk na istonoj strani Kapitolija.
Smrt Pompeja
[uredi]

Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujui svojoj snanoj ekonomiji, no neke od obnova su jo bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konana smrt. Do 24. kolovoza 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obina planina. Negdje oko 12 sati uz strahovit prasak ep od otvrdnute lave kojim je bio zaepljen krater vulkana se rasprsnuo od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok oko 20 km, koji je slijedila kia malog kamenja (lapilli), te vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je ivjelo oko 20.000 ljudi. Plinije Mlai, admiral rimske flote u oblinjem Misenu i znanstvenik prirodoslovac, u svom pismu Tacitu opisuje katastrofu u kojoj je poginuo njegov stric Plinije Stariji, a kojemu je on svjedoio bjeei brodom prema Stabiae. On navodi: Pojavio se oblak koji mogu opisati samo oblikom guste empresove kronje ... Kontinuirani i dugi potresi su tresli kuu, kao da je netko pomjerao iz temelja, u jednom trenutku slabo, u drugom jae. Ljudi ispred kue su bili prestraeni od kamenja koje je padalo s neba, iako je bilo svijetlo i tako prhko da se lomilo na dodir; ... ipak sam odluio izai van s jastucima na glavi. Pompeji i oblinji Oplontis su zatrpani za samo nekoliko sati, a potresi i plimni valovi su potrajali sve do slijedeeg jutra. Na kraju je kia stvrdnula impresivnu rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Herkulanej je zatrpan impresivnom razinom blata od 20 metara, vjerojatno od jezera koje ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Veina stanovnika Pompeja nije poginula od uruavanja zgrada, niti od vulkanskog kamenja s neba, ve od otrovnih plinova iz vulkanskog kamenja. Nekoliko dana poslije carska senatorska komisija iz Rima je dola na mjesto tragedije da organizira pomo za preivjele. Sljedee godine je i sam car Tit posjetio lokaciju, te pronaao da su uzaludni svi pokuaji za obnovom Pompeja i Herkulaneja. Preivjeli nisu imali druge, ve da pokuaju pronai svoje mrtve i pokoje svete predmete, te da se odsele na neko gostoljubivije mjesto. Tek je car Aleksandar Sever (208.-235.) pokuao izvui neto mramora, stupova i skulptura iz grada, ali je veoma brzo napustio radove. Od tada su Pompeji bili potpuno zaboravljeni, osim nekoliko maglovitih navoda na rimskim kartama koje su prepisivane sve do srednjeg vijeka.
Otkrie Pompeja
[uredi]

Godine 1592., prilikom iskapanja kanala, arhitekt Fontana je otkrio ostatke oslikanog zida, to je dokumentirano i zaboravljeno. Iskapanje je zapoeto tek 1748. godine za vladavine burbonskog kralja Karla Napuljskog, vjerujui da je rije o drevnom gradu Stabiae. Godine 1763. iskopan je natpis koji je potvrdio pravo ime grada Pompeja. Kako je Herkulanej bio zatrpan tvrdim slojem blata, a Pompeji mekanim slojem blago otvrdnutog pepela, iskopine su

bre napredovale u Pompejima. Poluiskopani Pompeji su postali senzacijom i ranom turistikom lokacijom ve u 18. stoljeu. Iskapanje je pojaano 1860. godine kada je ravnateljom arheoloke lokacije postao Giuseppe Fiorelli, koji je prvi primjenio sustav konzerviranja otkria, i strateki isplairao iskapanja umjesto bjesomune potrage za blagom. Najvanija otkria i studije o gradu su djelo Amadea Maiurija od 1924. do 1961. godine. Suvremena istraivanja su takoer plodonosna, ali i suoena s problemima ouvanja arheoloke lokacije.
Moderni Pompeji
[uredi]

Moderni grad Pompeji je osnovan u pompejskoj dolini (Valle di Pompeii) 1875. godine s malim naseljem od 300 stanovnika, koja danas broji oko 25,000 stanovnika. Odvjetnik i zaljubljenik u kult Djevice Marije, blaenik Bartolo Longo, je od 1872. godine upravljao izgradnjom Pompeja u kojima je podigao velianstvenu crkvu Djevice Marije od Ruarija i sirotite za djevojke (1887.) i djecu osuenika (1892.), te kolu (1922.). Zvonik crkve je izgraen 1925. god., a njegov bronani kri na vrhu slui kao orijantir za cijelu dolinu rijeke Sarno. Crkva je postala hodoasnikim mjestom Djevice Marije, toje dovelo do osamostaljenja Pompeja kao grada 1927. godine. Gradsko gospodarstvo se temelji na turizmu s velikim brojem hotela, restorana i otmjenih prodavnica.
Znamenitosti
[uredi]

Forum je bio glavni i pjeaki trg u Pompejima i srce gradskog ivota. Bio je dug 142, a irok 38 metara, a od njega su vodile glavne ulice. Bio je uokviren kolonadom dorskih i jonskih stupova s tri strane, dok se na etvrtoj nalazio Jupiterov hram, kasnije Kapitolij (hram posveen rimskom Trojstvu Jupitera, Juna i Minerve). Bio je poploan, a uokvirivale su ga najvanije javne graevine (navedene suprotno od smjera kazaljke na satu):

Apolonov hram iz 2. st. pr. Kr. je izgraen preko starijeg iz 5. st. pr. Kr. i ima korintske stupove s oltarom od traventina pored sunanog sata, ispod dugih stuba. Hram obiljeavaju dvije skulpture, bronani Apolon s lukom i mramorna Dijana nasuprot; Bazilika sa sudnicom iz 2. st. u kojoj se vjerojatno odvijala i vanija trgovina; Tri identine opinske zgrade, ured gradonaelnika (Duumviri), ured Aidelesa koji je bio zaduen za javnu gradnju i gradsko vijee (Curia), te uz njih zgrada za izbore (Comittium) koja je bila bez krova i imala je petera vrata; Zgrada Venerine sveenice Eumachiae koja se bavila unosnom proizvodnjom predmeta od vune u vrijeme cara Tiberija. Ova zgrada je zapravo sjedite njene bogate trgovake korporacije i tvornice odjevnih predmeta; Vespazijanov hram izgraen nakon 62. godine je imao malo svetite sa skulpturom Cara naglaeno s etiri masivna korintska stupa, ispred kojeg je bio podij i kockasti oltar ukraen reljefom carske rtve koji je jo tu;

U nastavku su slijedile graevine: Hram za puke prinose rtve, natkrivena trnica (Marcellum) s krunom fontanom u sredini i Neronov slavoluk na ulazu u forum; Jupiterov hram, kasnije Kapitolij je bio izbaen u sredite foruma, a danas se iza njega ocrtava vrh Vezuva; Na kraju tu je bio Druzov slavoluk, javni toalet, trgovina itarica i Mensa Ponderaria (devet rupa u vapnencu vanjskog zida Apolonova hrama koje su sluile kao standardna mjerila za vaganje robe). Forumske terme iz 2. st. pr. Kr. su bile malene i nepravilnog trokutastog oblika, ali su posjedovale sve prostorije koje su trebale jednom Rimljaninu: svlaionicu (Apodyterium), bazen s hladnom vodom (Frigidarium), kupatilo (Tepidarium) ukraeno tuko reljefima divova koji nose gredu, garderobu (Calidarium), sobu za vjebanje (Gymnasium) i poseban odjel za ene. Faunova vila je ogromna stambena kua (domus) koji prekriva cijelu etvrt (insulae) od oko 3,000 m i jedna je od najveih privatnih graevina u Pompejima. Potjee iz 2. st. pr. Kr., a ime je dobila po malenoj bronanoj figuri Fauna koji je stajao u sredini plitkog bazena (impluvium) u sreditu atrija. Ova kua nepoznatih vlasnika je imala dva atrija, dva peristila, tri triklinija sa stambenim prostorijama, privatnim kupatilom, kuhinjom, toaletom, konjunicom i zgradama za sluge organiziranim oko velikog sredinjeg atrija. Vila Vettii je bila raskona rezidencija bogate trgovake obitelji Vettii koja je najpoznatija po najbolje ouvanim zidnim freskama na brojnim zidovima. Vila je podijeljena na dva dijela, obiteljski dio organiziran oko atrija s vrtom i peristilom, i dio za poslugu s malim atrijem i malenim prostorijama. Obiteljske odaje i atrij su bogato dekorirane skulpturama i freskama mitolokih prizora. U sjevernom dijelu, pored amfiteatra, su se nalazile dvije vile: Kua Octaviusa Quartiusa s najveim vrtom u Pompejima i najvea vila u Pompejima Vila Julije Felix. Carska vila je izgraena na padini brda u ranom carskom dobu, a unitena je u potresu 62. godine i nikada nije obnovljena. Od nje su ostali 80 m duga kolonada s 43 stupa i slike mita o Tezeju i Ikarovom letu na zidu dnevnog boravka. Vila misterija izvan gradskih zidina potjee iz 2. st. pr. Kr. i najvelianstvenija je gradska vila. Pored luksuznih prostorija za gospodare, nastavljaju se prostorije farme koje se nastavljaju u okolicu s vinogradom. S farme se ulazilo u dvorite s peristilom koji je bio vezan s atrijem, a ovaj s tablinumom (etvrtastim hodnikom) koji se vee na apsidnu dvoranu koja je gledala na more s kriptoportika iznad litice. Oko njih su se nalazile kuhinja, veliki toalet, mali atrij, spavae sobe i posebna panoramska blagovaonica koja je zbog svojih fresko dekoracija prozvana Dvoranom misterija. Njene zidne freske su duge 17, a visoke oko 3 metra, te prikazuju tajanstveni vjerski ritual inicijacije mladih ena povezan s enskim kultom Doniza i njegovih orgijskih sveanosti Bakanalija (Bacchanalia). Ovaj kult je zvanino bio zabranjen u Rimu i vlasnici su bili suoeni sa strogim kaznama. Freske su naslikane u frizu oko cijele prostorije, prekinutog samo vratima, koji s lijeva na desno prikazuje 28 likova u prirodnoj veliini na jarko crvenoj pozadini:

Trokutasti forum je bio svojevrsna pompejska akropola. Njegov trokutasti oblik stri izvan gradskih zidina i njegovi hramovi su bili daleko vidljivi s mora (prva stvar koju su pomorci vidjeli od Pompeja). U forum se ulazilo kroz portik uokviren s tri jonska stupa do kolonade od 95 stupova iz 2. st. pr. Kr. U sredini se nalazio veliki Herkulov dorski hram iz 6. st. pr. Kr. koji je kasnije pretvoren u Minervin hram, a naposljetku naputen prije unitenja Pompeja. Ispred hrama se nalaze tri pred-rimska oltara i okrugli bunar okruen dorskim stupovima, dok je iza hrama polukruna kamena klupa s koje se prua pogled na Napuljski zaljev. Lupanar je bio slubeni bordel u Pompejima (od mnogih u gradu) koji se nalazio na sjecitu dvije malene ulica, ali u samom sreditu grada. Brojne posjetioce su do bordela vodili putokazi u obliku falusa uklesani u ploe na ulicama. Na zidovima su brojne erotske scene, a iznad svakih vrata su eksplicitne scene seksa koje pokazuju muterijama specijalnost prostitutke u sobi. Stabijske terme iz 2. st. pr. Kr., u sreditu grada, su se prostirale na 35,000 m s unutarnjim dvoritem oko kojega su prostorije kupatila za mukarce, dok su enske prostorije bile manje i imale su poseban ulaz. Veliko kazalite iz 2. st. pr. Kr. je izgraeno u grkom stilu (sa sjedalicama uklesanim u padini brda), ali s rimskom scenom i plonom galerijom oko sjedalita na kojem je moglo stati mnogo vie ljudi (obino onih najsiromanijih jer je to bilo najudaljenije mjesto). Kazalite je moglo primiti oko 5,000 ljudi, a mjesta najblia orkestri su bila rezervirana za najvanije posjetitelje, a iza scene se nalazilo veliko dvorite za vjebu oko kojega su bile gladijatorske barake. Odeon (malo zatvoreno kazalite) se nalazi uz veliko kazalite i starije je (2. stoljee pr. Kr.). Ima oblik polukrunog rimskog kazalita s etiri luna ulaza iznad kojih su bile galerije za poasne goste. Obino se koristilo za manje izvedbe poput poetskih recitala i koncerata. Amfiteatar su u 3. st. pr. Kr. dala izgraditi dva najvea upravitelja ove rimske kolonije, Caius Quintus Valgus i Marcus Portius, to ih ini najstarijim afitetrom u antikom Rimu. Amfiteatar je mogao primiti oko 20,000 gledatelja na svoje tri etae, a u najhladnijim danima zime i najtoplijim danima ljeta nije bilo predstava. Uz amfiteatar se nalazio najvei otvoreni prostor u gradu (141 x 107 m), rezerviran za carske ideoloke prezentacije - Palestra. Od triju gradskih vrata, vrata prema Vezuvu (Porta Vezuvio), vrata prema Nocereu (Porta Norcera) i vrata prema Herkulaneju (Porta Ercolano), vode ceste oko kojih su dva gradska groblja (necropolis) s bogatim grobnicama koje se prostiru na vie od 250 m s obje strane ceste. Posjetitelji su morali proi pored velebnih grobnica, upozoreni na bogatstvo njegovih stanovnika, prije nego to bi doli u grad. U gradu se nalazile i brojni duani, restorani, gostionice, fontane, thermopolium (brzi restoran), vojna kola, pekarnice, Castelum Aquae (hidraulina vodovodna postaja), i dr.
Olimpski bogovi Olimpski bogovi (ili Olimpljani) su 12 glavnih starogrkih boanstava. Oni su stanovnici planine Olimp.

Olimpljani prema grkoj mitologiji, ive u lijepim palaama na najvioj grkoj planini, Olimpu. Bogova ima 12: Zeus i Hera, Ares i Afrodita, Posejdon i Demetra, Apolon i Artemida, Hermes i Atena, Hefest i Hestija. Bogovi su stvarali svoje zakone, jeli ambroziju, pili nektar, a Apolon im je svirao, dok su Muze plesale. Zeus, Hera, Posejdon i Demetra, te Hestija, su braa i sestre, djeca Titana. Ostali Olimpljani su Zeusova djeca - Ares i Hefest zakonita, Atenu je Zeus rodio sam, a ostala su vanbrana. Svi su bogovi lijepi, osim runog i hromog Hefesta, najljepi je bog Apolon, a boica Afrodita. Bogovi imaju mo preobraziti se u to god ele te ponekad silaze na Zemlju. ive na najviim vrhovima Olimpa, a u Zeusovu ast, jedan od olimpskih vrhova nazvan je "Zeusovo prijestolje". Ponekad se Olimpljanima ukljuuje jo jedan bog, primjerice Had, Dioniz, Heba itd. Zeus i Hera Zeus je vrhovni gospodar ljudi i bogova, glavni olimpski bog. Njegova je ena Hera. Ona je boica braka i roenja, veoma ljubomorna na Zeusove ljubavnice. Takoer, kraljica je neba, a Zeus je gospodar neba, mora, podzemlja i Zemlje, iako je vlast podijelio drugim bogovima. Ares i Afrodita Ares je bog rata, sin Zeusa i Here. On mrzi Atenu i svoje roditelje, ali zato je bio redoviti Afroditin ljubavnik. S njom je imao nekoliko djece; neka su naslijedila dobre Afroditine osobine, a neka zle Aresove. Afrodita je nastala iz kastriranih spolnih organa primordijalnog Neba - Urana. Ona je najljepa boica, uz Apolona. Posejdon i Demetra Posejdon je bog mora, konja, bikova i potresa. On je veoma moan, zatitnik ribara. Ima arobni trozupac, a uz olimpsku palau posjeduje i morsku. Demetra je boica Zemlje i poljoprivrede, plodnosti, ljude je pouila kulturi. Ona je zasluna za smjenu godinjih doba. Personifikacija je biljne sile koja obnavlja ratareve usjeve. Apolon i Artemida Ta dva boanstva osvjetljavaju svemir. To su blizanci, djeca Zeusa i Lete, a roeni su na otoku Delosu. Apolon je personifikacija Sunca, a povezan je s Helijem, a Artemida je boica Mjeseca, povezana sa Selenom. Hermes i Atena Hermes je sin Zeusa i Maje. On je glasnik bogova, veoma brz, jedan od Afroditinih ljubavnika. Atena je vrlo tovana. Boica je rata i mudrosti. Monija je i od Aresa. Hefest ju je pokuao silovati, ali nije uspio. Atena je roena iz glave Zeusa, a pomogao je Hefest. Hefest i Hestija Hefest je bog vatre i kovaa. Vrlo je ruan, pa ga je majka Hera bacila im se rodio, na Zemlju, a pao je na otok Lemnos. Prisilno mu je za enu dana Afrodita, ali ona ga je varala. Hefest je bio i hrom. Hestija je bila isprva boica vatre i ognjita, ali je svetu vatru dala Hefestu, a njezino je mjesto zauzeo Dioniz, bog vina.