Andrea Zlatar, RJENIK TIJELA. Dodiri, otpor, ene (izbor tekstova Zagreb, 2010.

prijateljicama i prijateljima koji vole itati

I. POETIKA DODIRA

DODIR, DODIRI Prvenstvo dodira Dodir je negdje ostao, zadrao se, kao trag na koi. Vie tragova: crta koju prolazi jagodica prsta, jagodice prstiju, toplina koju izvlae iz sebe, prenose, utiskuju u kou, u tijelo drugoga. Dodir, kao trag olovkom, kao da vas je netko kao to to rade djeca, ali i oni malo odrasliji - poarao olovkom, povukao liniju flomasterom, kemijskom, moda perom, moda tintom. Grafitnom olovkom ne, to boli. Dodir i trag, neizbrisivo i nevidljivo. Kao trag suze na licu. Tono zna kuda putuje, kako se slijeva, prati njezin tok, zatim obrie prstom. S vremenom tragovi nestaju, udubina koju je na koi ostavio dodir drugoga odmah nestaje. Barem izvana, izunutra traje zato to tijelo pamti. Tijelo je na najbolji spremnik pamenja, pouzdan ba zato to ga ne uspijevamo svjesno kontrolirati. Mi zaboravljamo, tijelo pamti. Mi potiskujemo, tijelo se odupire. Mi donosimo odluke, tijelo ipak odluuje. U sebi skuplja otiske, vee se uz prostore, pamti osjetilima. Sve donedavno, nisam pravo ni znala da postoji posebna teorija o dodiru, tonije, teorija dodira. Otkrila sam to na poetku knjige Filozofija tela Mikhaila Eptejna1, koju sam pohlepno otvorila ve u vlaku izmeu Beograda i Zagreba, svega nekoliko sati nakon kupnje. Prema grkom korijenu (od imenice haphe dodirivanje, opipavanje, i pridjeva haptikos - to se najee prevodi kao osjetilan, a u latinskom je to taktilan), upuuje nas Eptejn, ta se teorija, teorija dodira, naziva haptika. I imenica i pridjev nastali su od glagola dirati, dodirivati, pa onda i ticati i pipati (haptesthai) i upuuju nas u razmiljanje o osjetu dodira. Onom koji je, iz racionalnoga kuta, najprimitivniji. Osjetilima oka i uha pripada pravo prvenstva: smjeteni su u glavi, za ovjeka su slijepljeni sa svijetom ideja i pojmova. ujemo, mislimo i izgovaramo rijei, ono to vidimo odmah pretvaramo u opojmljenu i pojmljivu sliku. Ta dva osjetila, i ta dva ljudska osjetilna sredstva, gledanje i sluanje, svjedoci su realiteta, priopivi, slue u prostoru argumentacije i dokazivanja. Smatramo ih pouzdanim svjedocima, ak i onda kada znamo da ljudska osjetila nisu u svakoga pojedinca utimana na istu frekvenciju. U suvremeno doba, za takve sluajeve postoje mjerni instrumenti i pomona sredstva koja nam izotravaju osjete vida i sluha, poravnavaju nas sa standardom i normom. Briu nae minus
1

Mihail Eptejn: Filozofija tela, Geopoetika, Beograd 2009, str. 30 i d. Engleska grafija autora: Mikhail Epstein.

kratkovidnosti i nae plus dalekovidnosti, tomu slue stakalca, lee i naoale. Vraaju nas u potpuni svijet sluha, pomonim slunim aparatima, umjetnim punicama. Titraji i frekvencije osiguravaju nas kao racionalna bia koja istinito spoznaju svijet. Time nam prenose informaciju, time nam omoguuju komunikaciju. A to je s koom, to je s osjetom dodira koji se protee cijelom povrinom naega tijela i duboku u naem tijelu, u unutarnjim, tako osjetljivim, prostorima obavijenim sluznicom, u sluzokoi? Da li koa spoznaje? Aristotel bi se pitao: Da li je osjetilo opipa unutra ili nije, ve je to upravo meso?2 Kakve informacije prenosi dodir? Kako komuniciramo cijelim naim tijelom, naom puti? to se dogaa kad sami sebe dodirnemo, kada se rukom oslonite na koljeno, to to ili tko to u nama tono osjea, moemo li odvojiti dodir koji dlan odailje i dodir koji dlan prima? I, na koncu ovoga reda pitanja, zato jedan kratak, ovlaan i sasvim povran dodir, poput nehotinog poljupca moe znaiti vie nego tisue i tisue jasno izgovorenih i jasno odsluanih rijei? I zato ono to ne vidimo moe znaiti vie od onoga to vidimo?

Teorija dodira Kao i u svakoj teoriji, na poetku bijae Aristotel. U svojoj knjizi O dui Aristotel napominje da ovjek u drugim ulima zaostaje za mnogim ivotinjama, ali da ih, to se tie dodira, u mnogome nadilazi upravo po stupnju osjetljivosti toga ula3. I iz svog opaaja, Aristotel - za nas danas neobino, ako ne i protuslovno zakljuuje kako je upravo zbog toga ovjek najrazumnije ivo bie. Haptika, ili kasnije haptologija, bavi se dodirom i dodirivanjem, koom kao organom opaanja, taktilnim oblicima ljudskog djelovanja i samoizraavanja. Prema Mikhailu Eptejnu, suvremenom ruskom filozofu, koji kao osnovu svoje Filozofije tijela uzima upravo haptiku, ona u osnovi podrazumijeva interakciju ovjeka s okolnim svijetom, ljudsko djelovanje koje je posredovano koom kao organom dodira. U dvije i pol tisue godina, od Aristotela do danas, ljudska je civilizacija napredovala u pravcu koji je ovjeka odjeljivao od dodira kao primarnog i sveobuhvatnog kontakta sa svijetom. Prenoenje informacija posredstvom dodira postaje sve manje bitno tijekom ljudskog razvoja kako u smislu ontogeneze, tako i u smislu filogeneze. Male bebe umiru bez dodira, nas civilizacija ui ne samo da preivljavamo bez njih ve nas tjera na potiskivanje i odricanje. Represivne drutvene norme upuuju nas u kojim je svakodnevnim situacijama dodirivanje neprikladno i neprimjereno. Nedolino ponaanje, u krajnjoj liniji nemoralno. Zamislite da na alteru u banci poelite dodirnuti bankovnog inovnika ili inovnicu? Morali biste pokuati progurati ruku kroz onaj tanuni prolaz koji odvaja staklenu ili plastinu pregradu od horizontalne povrine. Naravno, ako imate osobnog bankara, rukovat ete se s njim na poetku i na kraju sastanka. Ali ga pa ak ako ga i poznajete privatno neete
2 3

Aristotel: O dui, Naprijed, Zagreb 1987. str. 59 Usp. Eptejn, str, 46. Usp. takoer: Aristotel: O dui, Naprijed, Zagreb 1987. str. 59.

pokuati poljubiti u kontekstu slubenog sastanka. Odobren vam je veliki zajam? Moete htjeti skakati od sree, ali kodiranje znaka zahvalnosti upuuje vas na grimasu irokog osmijeha, zahvalno kimanje glavom i eventualni kurtoazni poklon. Cvijee i bombonijera, uvijek prije zagrljaja i poljupca. Na autobusnom kolodvoru, nema niti centimetra slobodnog prostora izmeu pregrade i pulta: alter je napravljen tako da postoji pojaiva zvuka s pomou kojega vas uju s druge strane, a u pultu je izdubljena plitica podijeljena u dva dijela. U jedan stavite novac ili karticu, u drugom dobivate kupljenu kartu i raun. Da, znam, razlozi zdravstvene i svakovrsne druge sigurnosti odluuju o takvim dizajnerskim potezima u zgradama javnih slubi. Ne ljubite se, ne dodirujte se, nosite maske i perite ruke, sluali smo cijelu jesen, opkoljeni agresivnom farmaceutskomedicinskom kampanjom protiv svinjske gripe. S gripom i bez nje, zapadna je Europa drutvo s najniim indexom dodira izmeu ljudi. Neke nacionalne kulture, poput francuske, ipak, propisuju silnu koliinu drutvenih poljubaca dnevno. Jedno je istraivanje na osamdesetih godina, na koje se poziva i Eptejn, pokazalo da se u parikom kafiu ljudi prosjeno tijekom jednog sata dodirnu vie od sto puta, dok istovremeno, u britanskom pubu, moete satima amiti bez ijednog dodira. Razvoj haptike ili teorije dodira posljednjih je desetljea, meutim, otiao u drugom pravcu. U onom podruju u kojem pravih osjeta i ula nema, u podruju umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti osjet dodira postao je kljuem za suvremena istraivanja. to nam, zapravo, o razvoju tehnologije i transformaciji naih osjeta govore izumi poput ekrana koji se dodiruje i zamjenjuje klasinu tipkovnicu, novog I-pada koji je netom izaao na trite i hvaljen je upravo zato to komunikaciju i informaciju obavlja putem dodira? Spajamo ono to je krajnje prirodno, primarni osjet iz kojega su se razvili svi drugi, s vrhunskim dostignuima novih informatikih tehnologija. Dodirujemo ekran. Osjeamo? aljemo i primamo informacije, komuniciramo. Da li osjeamo, ponavljam pitanje. Nisam sigurna, ali neto osjeamo i u toj vrsti dodira. Osjet dodira najsloeniji je zadatak u stvaranju potpune iluzije virtualnih osjeta. Moda nije tako teko kad se radi o relativno izmjerljivim osjetima: toplo/hladno, tvrdo/meko, hrapavo/glatko. Ponovo Aristotel, isto mjesto, O dui, 422b: ini se da je svaki osjet osjet samo jednog para suprotnosti, kao npr. vid bijeloga i crnoga, sluh visokog i dubokog, okus gorkog i slatkog. No, u opipljivom ima mnogo suprotnosti: toplo i hladno, suho i vlano, tvrdo i meko i drugo takvo. /./ nije jasno koja je tako jedinstvena osnova kod opipa kao to je kod sluha zvuk. Kad se radi o dodiru kao osjetu bilo ugode bilo nelagode, nita nije jednostavno. Posebice kod dodira ugode koji stvara sigurnost, ili dodira kao mjestu raanja uitka, erotskog uitka, onda mjerne naprave zakazuju. Ne znam zapravo niti zato niti otkada, ali ve dosta dugo svaki svoj ne-slubeni mail, zavram kratko: zagrljaj, a (zagrljaj zarez a toka). Moda ba zato to u virtualnosti elektronike komunikacije zapravo izostaje svaki osjet, moda ih sve zajedno, zbog toga, zamjenjujem onim primarnim: dodirom. Dodirom koji je izostao, a moda i nije. 3

Dodir koji ne elimo, teror dodira U igrama rijei, kad je dodir u pitanju, dva su semantika polja iznimno zanimljiva. Prvo se tie odnosa znaenja pridjeva taktilno i taktino. (Eptejn, 34) Iako istoga korijena, od latinskoga glagola tango, tangere dodirivati, ticati, taktilno nas upuuje na dodir i kontakt, na izravnu komunikaciju koja podrazumijeva osjet dodira. Taktino, meutim, upuuje na distancu, odvojenost subjekata od kojih jedan pazi da ne povrijedi drugoga, najee u prostoru socijalnih kontakata iz kojih je komunikacija dodirom ve izbrisana. Taktino ponaanje moemo oprimjeriti situacijom u kojoj susreete kolegu s posla za kojega znadete da se proli tjedan rastao, ali to ne spominjete jer ne elite zadirati u njegovu privatnost. Da li bi bilo bolje zagrliti ga uz primjerenu psovku o smislu ivota, to je drugo pitanje. Taktino svakako ne bi bilo. Druge znaenjske bliskosti ali i nepodudarnosti proizlaze iz grkoga korijena u glagolu hapto koji moe znaiti i hvatati, ali ne u smislu dodira koji nam godi, ve u smislu uhienja, odnosno hapenja. U izrazu io u 'aps i drugim turcizmima odzvanjaju upravo ti semantiki prizvuci. Od svih oblika nasilja, fiziko nasilje nad tijelom ima prvenstvo. Oduzeti nekome pravo raspolaganja vlastitim tijelom (zarobiti, uhapsiti, zatvoriti), fiziki maltretirati tijelo drugoga (tortura i muenje, medicinski eksperimenti, seksualno nasilje), oduzeti drugome ivot oduzeti ivot njegovu tijelu, sve su to izvodi jednog te istog obrasca, neeljenog dodira drugoga tijela. Neeljeni dodir moe biti i guva u tramvaju, nekada je to toliko teko podnijeti da morate izai na prvoj sljedeoj stanici. Kanjavanje u obitelji i obrazovnim ustanovama, seksualno uznemiravanje, poetne su stepenice toga puta. Ali tijelo pamti sve, reagira na sve, iako u mnogim situacijama nema mogunosti stvarnog fizikog otpora.

Etika i erotika dodira Strah me je, kaem, i stisnem te za ruku. Bojim se, kae, i uzvrati stisak. elim te, kaem, i pribliim se. Poljubi me. Uzvratim poljubac ne, ne mogu to rei. Ne mogu rei tko je tko u poljupcu, kao to vie ne znam tko koga dri za ruku, ja tebe ili ti mene. Ne gledamo se, ne govorimo, ne vjerujem da ita ujemo. Osjeamo sve: potpunost, stopljenost, pretopljenost: puti koje su se stopile jedna s drugom. Mogu zatvoriti oi, mogu zaepiti ui, mogu prstima stisnuti nos i udisati na usta pa tako potisnuti i ulo njuha, ali ne mogu, ni na koji nain ne mogu, rekao bi Eptejn, oderati kou s vlastitoga tijela. Moja put, moja koa, moje tijelo i ja, jedno smo isto. Glas odzvanja izvan mene. Ponekad glas nije ja. Dodir uvijek jest ja. Kad govorimo, razlikujem svoj i tvoj glas, ne mogu biti tvoj glas. Kad se sluamo, ujemo razlike izmeu sebe, ujemo jedan drugoga. U svim odnosima spoznavanja i komunikacije postavljamo se kao dva odvojena subjekta, koliko esto (i neeljeno i ne-svjesno) u hijerahiziranim odnosima subjekta i objekta. 4

I znam da ne mogu govoriti drugim glasom, i ne mogu vidjeti drugim oima, nego svojima vlastitim, ali u dodiru koe, ne mogu nas razdvojiti. Da li se tada udaljavam ili pribliavam sebi? Upravo dodir, kao stalna uzajamnost, kao stalna povratnost opaanja i djelovanja, stvara mogunost bliskosti. Ili sam krivo razumjela Levinasa?4 U prijateljskim i ljubavnim odnosima, tamo gdje je mjesto taktilnosti, tamo gdje ne moramo, ili, jo jasnije, gdje ne smijemo biti taktini. Tamo gdje elimo zagrliti. Tamo gdje grlimo. Zagrljaj, a.

Eptejn, 45: Levinas govori o dodiru-maenju, za razlik od dodira-opipavanja. Razlika je uslovna. Upravo dodir kao povratnost opaanja i delovanja stvara mogunost za maenje.

II. EST ENA

malo sam se udaljilo od teme, mislite? malo sam zglajznulo?

jo nisam samog sebe ugledalo, pa se gubim. ni u zrcalu me nema. (Nela Miliji: Sakrilo sam se u agor)

RUNA ENA

U Dictionnaire du corps koji je priredila Michela Marzano ne postoji natuknica runoa, ali postoji ona o ljepoti (Marzano, 2007: 111 i d.). Zapoinjui klasinim filozofskim, odnosno, estetskim konceptima lijepoga (prirodno lijepo i umjetniki lijepo) autor Otto Pfersmann, i sam po formaciji filozof, u sredite analize postavlja lijepo kao pitanje vrijednosti. Prvo pitanje koje postavlja odnosi se na relaciju subjekta i objekta: da li je lijepo realna osobina objekta, ili atribut koji mu pripisuje spoznajni subjekt. Imajui na umu kako je upravo umjetnost ona koja je poimanje ljepote transformirala kroz stoljea i razdoblja, mijenjala norme onoga to se u odreenom trenutku smatra lijepim, Pfersmann nas upozorava kako ne moemo naprosto podrazumijevati da je lijepo pozitivna aksioloka kategorija, ve nastaje privremenim konsenzusom, koji moe biti uspostavljen i kao najire prihvaena socijalna kategorija. U suvremenom drutvu dolazi do banalizacije pojma lijepog time to se standardizira normama fizike ljepote istovremeno shvaene kao poeljne socijalne osobine. Poseban problem otvara se ako podcrtamo neprijepornu injenicu da je sama umjetnost, od romantizma dalje, odvojila lijepo od umjetnikoga. To pokazuju ne samo likovne umjetnosti, ve suvremena umjetnost u cjelini. U ivotu je, upravo zbog banalne estetske normativizacije sasvim drugaije. Zbornik proznih, autobiografski motiviranih tekstova pod naslovom About Face (uredile Anne Burt i Christina Baker Kline, 2008) donosi niz enskih suoavanja s vlastitim izgledom, posebno lice, u ogledalu. Onom obinom ogledalu koje koristimo svaki dan, u kupaonici i predsoblju, ili, jo gore, koje nas moe iznenada presresti u nekom javnom prostoru, susretnemo li se nehotice sa vlastitim likom u odsliku izloga, predvorju restorana. Naa ogledala nisu arobna i ne odgovaraju bajkovitom reenicom koju smo dodue u negativnom kontekstu upoznali u poetnim dijelovima Snjegulice, kad se kraljica-maeha raspituje o svojoj ljepoti. Na pitanje Ogledalce (emu deminutiv?!), reci mi, tko je najljepi na svijetu?, suvremenim amerikim spisateljicama ogledalo odvraa heterogenim, mutnim, nejasnim i redom neugodnim iskustvom. Uglavnom, kao da vas prijatelj (koji vam 6

se svia) usporedi sa zatitnim likom Michelinovih autoguma, Pajom Patkom ili nekom glumicom iz prolih vremena, ijim izgledom ba niste oduevljeni. Recimo, Elizabeth Taylor. Ma daj. I pritom se smije vlastitoj ali (toliko je ipak svjestan), u osnovi dobroudno.

Runo je . runo! Ili pak smijeno?! Runa ena nije samo estetska deformacija, ve je runa ena stanje uma, govori protagonistica romana Seksualni ivot rune ene. Na prvi pogled, mogli bismo tu reenicu shvatiti kao optimistinu opciju, kao da se svaka tjelesna deformacija moe svladati pozitivnim stavom. Meutim, roman Claudije Tajes pokazuje kako je stanje uma, odnosno, svijest o runoi neposredna posljedica toga da smo runi i da nam je netko to priopio. Netko nas je na to upozorio. Runoa je uvijek pitanje pogleda onako kako sami sebe vidimo, kako nas drugi vide, kako se vidimo kroz oi drugih. Ne treba se sada zamarati statistikim procjenama o lijepom i ne-lijepom, o potrebnoj visini, razmaku izmeu oiju, punoi usana, uskoi bokova: sva ta geometrija enskoga tijela, razmjeri i odnosi, ne sastoje se u centimentrima i kilogramima, ve u opaaju cjeline. A kljunu ocjenu daje okolina u kojoj ivimo: razred u kojem se dijelimo na lijepe i rune, obitelj u kojoj se dijelimo na lijepe i rune, posao na kojem se dijelimo na lijepe i rune. Naravno, socijalni su odnosi sloeni pa su tako stvorene drutvene umanjenice za runou, svojevrsni nadomjesni epiteti koji nadoknauju stvarni defekt. Tako osoba koja je runa, u drutvu moe biti omiljena zato to je topla, pa zatim tu je i rije draga osoba koja neto pomae, dok su arm i duhovitost esto nuni pratitelji ne-lijepog stvorenja. I pamet, dakako, jer tako i jesu konstruirani socijalni stereotipi koji, odvajajui u temelju tijelo od duha, dijele i tjelesnu ljepotu od duhovnih darova. Claudia Tajes, brazilska spisateljica srednje generacije poznaje, bez sumnje, sve te stereotipe. Radei dugo u marketingu imala je prilike upoznati naine re-prezentacije stvarnosti u medijima, pogotovo kad su u pitanju naini prikazivanja enske tjelesnosti kojima medijski prostor ve desetljeima nesmiljeno manipulira. Ali, Claudia Tajes nije ni sociolog, ni kritiar medija, ni kulturolog. Ona je spisateljica jednostavne i britke reenice, neoptereena izgradnjom velikih fabula, okrenuta realitetu sadanjice koja svakodnevno ispoetka postavlja pitanja. Jedno od tih pitanja glasi: a kako ive rune ene? Neke od odgovora daje roman Seksualni ivot rune ene, koji, usprkos naslovu, nije iskljuivo vezan za teme seksualnosti. ensko ja koje je glavna junakinja ovoga suvremenog brazilskog romana suoava se, kako to ve biva, s vlastitom runoom po prvi puta u djetinjstvu, u drutvu vrnjaka. Osjeaj runoe nastaje u komunikaciji, u onom prvom pokuaju da, neoptereeni time je li se i koliko sviamo drugima, sami tu je prikladna rije naivno djeje otkrivamo vlastitu naklonost, svoju mogunost da nekoga volimo i htijenje da tu ljubav pokaemo, naprosto damo. Kako to Claudia Tajes jednostavno kae: Prije nego to postane svjesna svoje runoe, runa e ena neizostavno otkriti ljubav. U prvoj narativnoj sekvenci pripovijesti kako postati runa i ivjeti s time, runoa se otkriva kao odbojnost, odnosno, odbijanje. Ako smo nekome odbojni, taj 7

e nas odbiti. Tako mali Artur, naravno plavokos, u dobi u kojoj ga se ni za to jo ne smije kriviti, odbija ruiasto srce koje je naa junakinja neobinoga imena, Jucianara, napravila za njega od papira. Zato djeca od est godina ve znaju da su ruiasta srca simbol ljubavi i zato roditelji buduoj runoj djeci nadijevaju rijetka imena, to su druga pitanja. Putujui kroz djetinji i mladenaki ivotopis Jucianarinih suoavanja s runoom, spisateljica Claudia Tajes zaustavlja se na kljunim epizodama evolucijskog ciklusa: prvi poljubac, pubertet (Prije nego to sam postala runa ena, bila sam runa adolescentica.), razdjevienje, podilaenje i potkupljivanje. Svaka od tih epizoda vezana je uz dostatnu mjeru ponienja koje se ponavlja po istom obrascu: koliko god bila spremnost na (po)davanje veom, toliko se uveava i mogunost odbijanja. Kada joj povremeni mladi objavljuje da mu se svia cura iz kole, Jucianara glatko odgovara da je spremna dijeliti ga kad god bude potrebno i da sve moe ostati po starom. Prava reenica koju izgovaraju rune ene, a koju je izgovorila po prvi put. Sredinji dio romana predstavlja Kratki pregled ljubavnih veza rune ene, koji se temelji na parodiranju prepoznatljivih stereotipa o runim enama: rune ene su ili znanstvenice ili okorjele feministice (iskljuuje se izniman primjer ljepotice Glorije Steinem), sklone su vezani se za a) oenjene, b) nezaposlene, c) potplaene mukarce, koji svi postaju izvanrednom prilikom za runu enu. U toj fazi, Claudia Tajes runou u potpunosti izjednauje sa samoom. A samou treba pod svaku cijenu izbjegnuti. Pod svaku cijenu, zapravo znai za vrlo visoku cijenu, pa se ivot rune pretvara u niz loih i neuspjenih veza. Kao do dna takvoga naina ivota dolazimo do minimalnog kriterija: Osobina rune ene je da ne ostaje zadugo sama, ve svoju runou dijeli s onime koji je spreman probuditi se pored nje. Naputajui kronoloku logiku pripovijedanja, Claudia Tajes roman u nastavku gradi pomou niza novelistikih slika iz ivota. Ljubav s kondukterom, poziranje slikaru-amateru, uzaludno obiteljsko posredovanje, sugovornica umjesto ljubavnice Redaju se epizode koje, sve zajedno, predstavljaju katalog razliitih naina na koje se moe povrijedi neije srce u ovom sluaju srce debele rune ene. Ne samo da joj trebaju endokrinolog, dermatolog i plastini kirurg, ve i kardiolog koji bi morao izlijeiti ranjeno srce od zaputenosti i samoe. Na ovome, kao i na mnogim drugim mjestima u romanu Seksualni ivot rune ene, Claudia Tajes pokazuje svoj najvaniji spisateljski talent, nain pretvaranja tunog u smijeno, nain pretvorbe traginog u komino. ivot junakinje Jucianare ne postaje s godinama nita bolji: nebrojeno puta je promijenila frizuru a da to nije pozitivno utjecalo na njezin izgled, cijelo je vrijeme bila zaljubljena a sva joj je ljubav uglavnom ostajala neuzvraenom. No, Jucianara se razvija u samostalnu i duhovitu enu koja radei na radiju, u otvorenom komunikacijskom kanalu sa sluateljima koji je ne vide stvara novi i drugima dopadljiv identitet. Jucianara, naime, u razgovorima sa sluateljima iskoritava svoj najjai adut, koji je stekla vjebajui godinama sama na sebi, a to je suosjeajnost. Od banalne emisije Sluba za pitanja sluatelja stvara najsluaniji program koji je zatrpan pozivima i pismima, sve do ljubavnih savjeta. Ni injenica da vodi najsmjeniju i najpopularniju radijsku emisiju u junom Brazilu nije zatitila Jucianaru; i dalje su kolege govorili kako bi zbog Ju izgubili 8

koncesiju da su sluajno TV a ne radio-stanica. Osjeaj za smijeh i komino pomogli su, s druge strane, Claudiji Tajes da napie zabavan roman o nimalo zabavnoj temi kako se osjea runa ena. Nisu sluajno Brazilci, pa onda i Brazilke, prvi vrhu ljestvice najsretnijih nacija na svijetu.

ENA KOJA DRHTI

Put u New York nije bio naroit, ni putovanje, niti sam boravak. Previe sam toga ponijela iz Zagreba, previe prtljage, emotivne i doslovne, ali i jedno i drugo u teini. Gomila cd-ova da me prate u etnjama nepoznatim gradom, da mi daju potporu u pretpostavljivom osjeaju samoe. Otputovala sam u New York zatvorena i zazidana, poela obilazak grada zakopana do grla. to zbog vjetra i sitne kie, nelagodne temperature od svega nekoliko stupnjeva iznad nitice (da sam barem prije svladala te Farenheite!), to zbog svega onoga to jesam i to nisam mogla ostaviti na zagrebakom aerodromu, da me po povratku eka, jednako i isto kao to je i bilo prije puta. Svi moji strahovi bili su samnom, sva nesigurnost. I ono to je vano i ono to je nevano, b-ova bolest i d-ov kontrolni iz matematike. Do prve knjiare stigla sam tek drugoga dana predveer, za mene vrlo udno. Inae je ulazak u prvu knjiaru koju vidim nain pribliavanja gradu, neka vrsta pripreme za novo poznanstvo. U Lisabonu, na primjer, kad sam se iz taxija iskrcala tono pored spomenika pjesnika Fernanda Pessoe, odmah sam zamakla za ugao, naletila na frankofonu knjiaru (poznati FNAC) i nisam iz nje izlazila sljedea dva-tri sata. Poslije je Lisabon bio moj. U New Yorku sam oito neto pogrijeila, usprkos dobrom vodiu i unaprijed planiranom razgledavanju. Mislim, to nikako nije grad za spontane etnje koje e vas sluajno dovesti u neki lijepi kvart. Kilometri i kilometri do prvog simpatinog kafia, jasne upute onih koji su prije proli isti krini put, sve njegove obvezatne postaje, podzemnu eljeznicu, Petu aveniju, Times Square, Central Park, Madison Avenue, Rockfeller Centre s klizalitem sva ona mjesta koja poznajemo iz filmova i serija i koja, upravo zbog toga, izgledaju kao namjeteni okvir slike, kadar u koji smo upali a nekako mu ne pripadamo. Ukratko, kao grad New York me prepao svojom veliinom, svojom brzinom, guvom. Visinom nebodera, kao da e se sklopiti nadamnom, zakloniti to neto neba koje se ponegdje dade vidjeti. U svemu tome bilo mi je hladno, prenapregnuta interioriziranim zahtjevima to sve moram vidjeti i sama sam se tresla. Ulazak u prvu knjiaru, ipak, bio je vie od slamke spasa, hitno i neodgodivo primanje prve pomoi na licu mjesta. Na polici s novitetima koja je postavljena tako da je nije mogue promaiti nova knjiga Siri Hustved. The Shaking Woman or a History of My Nerves ena koja se trese ili povijest mojih ivaca, izdanje 2010. To je polica s publicistikom, vidim, i provjeravam jo jednom. Siri Hustvedt pamtim po dojmljivom romanu to sam volio, u kojemu se bez mogunosti popravka - prelamaju prijateljske i ljubavne veze. Sjeam se, ve 9

negdje na prvoj treini romana znala sam da to nee dobro zavriti, i da e to loe biti jako loe, nepopravljivo. Onako kako uostalom ivoti i izgledaju. Ali to je ena koja se trese ili povijest mojih ivaca? Na koricama elementarne informacije ali prilino openite, potpisuju ih slavni Oliver Sacks i Antonio Damasio. Da, znam daje Siri Hustvedt odlian pisac, ta mi procjena nita ne pomae. Ali Sacks je ipak jasan: u Povijesti mojih ivaca autorica opisuje osobno iskustvo konvulzija, neurolokih poremeaja koji su se pojavili dvije godine nakon smrti njezina oca. Siri Hustvedt poinje s opisom, da bi se zatim uputila u istraivanje temeljnih odnosa psihikih i fizikih sveza, odnosa due i tijela, kako bismo starinskim rjenikom rekli. Prva je procjena da je njezin poremeaj neka vrsta odgoene reakcije na oevu smrt, naknadni ispad alovanja koje nije odraeno i dovreno. Zatim se poinju pojavljivati pojmovi pripadni razliitih psihijatrijskim i neurolokim kolama, od histerije do epilepsije. Pred nekoliko stoljea lijenici i obitelj vjerojatno bi je poslali ezgorcistima. Ali ni New York poetkom treeg tisuljea ne daje jasne odgovore. to se samnom dogaa, pita se Hustvedt, jer kao da se njezina glava, njezin mozak, dijeli od njezina tijela. Na jednom javnom nastupu ona uspijeva dovriti izlaganje, mirnoga i stabilnoga glasa, dok se cijelo njezino tijelo trese i podrhtava, pojavljuju se i velike mrlje crvenila. Za lijenike neoekivano, uglavnom po nogama. Dok je prvi napad zavrio gotovo gubitkom svijesti, kasnije se promatraka kontrola sve vie razvija: svijest gleda to se dogaa s tijelom, ali ne moe na tijelo utjecati. Tijelo se trese i drhti. Ali tijelo na svijest ne utjee. Kako je mogue da govor nije dodirnut napadom konvulzija? Ima li drugih pacijenata s takvim simptomima? Car svih careva meu neurolozima, kako ga ironino naziva Hustvedt, daje i prvu dijagnozu: sindrom miine migrene. Ali, pie Siri, nitko mi nije znao odgovoriti kako sam postala to to sam sada: ena koja povraa, koja je preplaena strahovitim glavoboljama, koja se osjea poput Humpty Dumptyija nakon pada sa zida u djejoj pjesmici. ena koja ima nepredvidive napade drhtanja u javnosti, uvijek odijeljene od sauvane moi racionalnoga govora. I tako Siri Hustvedt kree u potragu za vlastitim Dr. Jekyllom i Mr. Haydeom, koji se skrivaju u njezinoj unutranjosti. Ta potraga ukljuuje osobnu potragu kroz dvjesto godina dugu povijest medicinskih istraivanja: neurologije, psihijatrije i psihoanalize. Tu je i analitika filozofija duha koja se bavi mind and body problemima, povijesti bolesti niza psihikih bolesnika, opisi mentalnih poremeaja. Siri postaje ozbiljan student, fasciniran znanstvenim istraivanjima mozga i neurologije u cjelini. Usporedo s napredovanjem u hodu znanosti, otvaraju se sve tea i tea pitanja: to ini moje jastvo i gdje su njegove granice? Da li bol postoji izvan tijela? to je zapravo mentalna percepcija nae tjelesnosti? Dvije stotine stranica istovremeno intimnog i strunog putovanja kroz iskustvo i interpretaciju tjelesnih poremeaja iji bi izvor trebao biti u glavi, proitala sam tijekom dvije veeri i jedne noi. Prvu sam veer nakon kupnje ene koja drhti provela u hotelskoj sobi i preskoila zajedniki izlazak opravdavajui se umorom; za drugu sam veer imala opravdanje da nakon naporne dvodnevne konferencije elim biti sama. Bila je to dijelom i istina, ali zapravo sam htjela biti sa Siri. Nono itanje imalo je posljedicu vrlo skraeni posjet 10

slavnom Muzeju moderne umjetnosti MOMI, a da i ne spominjem kako se na vlastiti referat nisam ba uspijevala koncentrirati. ena koja drhti bila je mnogo zanimljivija od mojega pokuaja da na desetak stranica prikaem tendencije u recentnoj hrvatskoj prozi. Negdje pri samom kraju knjige, Siri Hustvedt citira ulomak francuske spisateljice i filozofkinje Simone Weil o mogunosti transcendencije boli, ulomak u kojem Weil eli posve razgraditi granicu izmeu tjelesnog i mentalnog, unutarnjeg i vanjskog, osobnog i univerzalnog. Ali tijelo je uvijek tu, koliko god se refleksijom i meditacijom odmiemo od njegove materijalnosti. Osjetljiva i osjeajna kakva jest, tonije: hipersenzibilna, Siri Hustvedt u svojim analizama uspijeva biti i hiperracionalna. Posebnost vlastita iskustva ona spoznaje upravo temeljem hipersenzibilnosti, dok jasnoa u prikazivanju proizlazi iz nevjerojatne intelektualne koncentracije na probleme koje izlae. Naposljetku, onaj veznik i u naslovu Razuma i osjeaja, vie spaja nego to razdvaja, usprkos desetljeima proizvoenim sukobima osjetilnog, osjeajnog i razumskog. Kada sam pakirala odjeu, knjige i sitne poklone za Zagreb, stalno sam premjetala knjigu. Nisam je htjela staviti u kofer, jer bi mi bila predaleko: nisam se htjela odvojiti od njezine materijalnosti, iako sam je proitala. Pa sigurno je neu itati ponovo dok letim iznad velike vode. U dolasku, letjeli smo za suncem, u daljini se presijavao Grenland a ispod nas, izmeu rijetkih oblaka, nazirali se djelii ogromnoga i neobinog mora. inilo mi se da ak mogu vidjeti valove. Tamnije, gdje je smjer vjetra bio juni; svjetlije, tamo gdje je puhao sjeverac. Puhalo i svjetlilo i pomicalo se tisuama metara ispod mene, moda sam sve to izmislila, zamislila barem. ena koja drhti bila je onom drugom komadu rune prtljage koji smijete ponijeti u avion, ako odgovara propisanim mjerama. Ali i tu sam torbu nagurala ispod sjedala ispred mene, izmeu nogu, da mi bude blizu, za svaki sluaj. Jo su se neke tune knjige guvale u istom prostoru, Rieffova knjiga Swimming in a Sea of Death, u kojoj opisuje mjesece nakon konane dijagnoze raka svoje majke Susan Sontag. Vesela naslovnica Eve Ensler Ja sam jedno osjeajno stvorenje takoer me mamila itanjem. Na kraju sam, u onom zadnjem od zadnjih moguih duana kupila neki noviji krimi u paperbacku, Harlama Cobena, sasvim primjereno duhovnom stanju osobe na prekooceanskom letu. Dotrajao je tono do Alpa, zatim smo utonuli u kine zagorske oblake. I eto, kia jo i danas pada, i Zagreb je hladan. Travanj. Travanj je najokrutniji mjesec, napisao je jedan od najveih pjesnika, ne usudim mu se ni ime napisati. Ponovo sam nala svoj grad, provincijski po vlastitoj mjeri, New York eka svoju drugu priliku. Siri Hustvedt je nala ime znanosti koja se bavi njezinom boleu: neuropsihoanaliza. Lijenici su nali i tablete, neke betablokatore koji uspjeno suzbijaju simptome drhtavice, trenje, glavobolje, crvenila. Sada jo samo preostaje preosjetljivost. Ono odakle je sve i poelo, ono gdje se sve i zaelo. I zainje se uvijek, svaka naa neuspjela etnja gradom, svako loe odrano predavanje, svaki upropaten roendan, bezvoljno pojeden obiteljski ruak. Neosvojeni grad, napisana knjiga. Da, ba smo neke sloene i posebne emotivne ivotinje. Ponekad mi se trese ruka na predavanju, samo kad se radi o nekom posebnom predavanju, pred nekom 11

novom publikom. Lijeva ruka se trese pa je pokuam uhvatiti desnom i smiriti, djelomice mi uspijeva. Tako gledam tu jednu ruku koju ne mogu kontrolirati i drugu koja je uhvati i pritisne za katedru ili stol. Crvene fleke pojavljuju se oduvijek, uglavnom na vratu prsima, po licu. Znam da mnogo ena odlazi na predavanja uvijek sa alom ili u doleviti, da se manje vidi, da se one manje vide, da ih se ne vidi dok se izlau rijeima pred drugima, a i pred sobom, najstroim sucem. Puder dobro doe, sve to skriva, prikriva, taji nae vikove. Budimo njenije same prema sebi, rekla je juer na skupu prigodom petnaestogodinjice Centra za enske studije, kolegica koja se bavi feministikom etikom brige, brige za druge i brige za sebe, Lepa Mlaenovi. ena koja drhti zvui ljepe nego ena koja se trese. Ali ovo drugo je tonije.

ENA KOJA NESTAJE Linn Ullman suvremena je norveka spisateljica i novinarka, autorica nekoliko romana i dobitnica uglednih skandinavskih knjievnih nagrada. Zvijezda padalica, drugi je roman u nizu, objavljen 2001., i privukao je znatniju pozornost knjievne i kritike publike. Pri roenju same autorice zasigurno je proletjela jedna zvijezda padalica ispunjena darom za pisanje i analizu psihe, iako se ta kombinacija jo od velikih enskih dramatiara s kraja 19. stoljea, Strindberga i Ibsena upisuje u osnovne znaajke skandinavske literarne tradicije. Roena 1966., Linn Ullmann ki je slavnoga glumako-redateljskog para, norveke glumice Liv Ullmann i vedskoga redatelja Ingmara Bergmana. Nasljee njihova umjetnikog talenta, kako u temama a tako i u nainima prikazivanja posebno izraeno, primjerice, u Prizorima iz branog ivota obiljeilo je u velikoj mjeri cjelokupnu suvremenu umjetniku produkciju. Zvijezda padalica roman je uokviren kljunom scenom mlade ene, Stelle (engleski prijevod stoga nosi naslov Stell Descending) koja balansira na rubu krova jedne visoke zgrade. I pada. Da li se okliznula? Da li je pala sluajno ili je namjerno zakoraila u prostor dubine? Da li ju je gurnuo njezin partner Martin, ija je blizina na krovu zakrivena Stellinom haljinom koja plee na vjetru? Hotimice ili nehotice? Da li uope? To su pitanja koja vode pripovijedanje u Zvijezdi padalici, pripovijedanje razlomljeno u niz pojedinanih glasova likova koji su pripadni bilo Stellinu ivotu, bilo njezinoj smrti. Tako istraiteljica Corinne ispituje okolnosti pogibije, sumnjajui cijelo vrijeme da je Martin ubio Stellu, optuujui ga direktno u razgovorima. Pripovjedni glasovi Martina, Stelline keri Amande i prijatelja Alexa, istovremeno prate priu u njezinu putu prikazivanja sadanjih dogaaja (doivljaj smrti, pogreb) ali i u njezinu odmotavanju prolosti. Stellina i Martinova pria poinje kupovinom zelene sofe, ironinom situacijom kupovanja predmeta namjetaja uz koji se vezuje seksualnost, a zatim i ljubavno znaenje. Video-kamera kojom Martin (za potrebe detaljne police osiguranja) snima njihovu zajedniku imovinu, ukljuujui i intimne prostore Stellina tijela, drugi je okvir prie: pobrojavanje elemenata stvarnosti zajednikog ivota koji e nestati jednim 12

iskorakom u prazninu. Stella je mlada ena, majka dviju keri, Amande iz prethodne veze i malene Bee, iji je otac Martin. Amanda je u Zvijezdi padalici otar i neugodan pripovjeda, okrutni svjedok, kako ve okrutna mogu biti djeca u pubertetu, u otklonu od doma i konfliktu s roditeljima, u nesigurnosti vlastitoga mjesta u svijetu. Njezin odnos s Martinom, predoen kao jaka ali i potisnuta nelagoda, ostaju nerazjanjeni, poput uostalom, i mnogo toga drugog u romanu. Jer, Linn Ullmann kao pripovjedaica, oigledno ne vjeruje da se stvarnost moe u potpunosti sagledati i prikazati. Njezini opisi pojedinih scena zapravo su skice, a njezine analize psiha fokusiraju se na detalje a ne otkrivaju cjelinu; detalji nas upuuju u razumijevanje osoba i njihovih odnosa, ali to uvijek ostaje na rubu naznaenog i samo intuitivno prepoznatog. Jednako, naime, kako Stellina smrt biva nerazjanjenom jer postoje razliita, pa i proturjena tumaenja same pogibije ali i moguih razloga, tako je i njezin ivot zapravo ivot vie osoba. Stella-ljubavnica, Stella-majka, Stella-kerka, Stella-prijateljica. Radei u bolnici kao medicinska sestra Stella upoznaje Alexa, ostarjelog gospodina ispunjenog gorinom i nezadovoljstvom, tako prisutnima u njegovim ironinim i cininim komentarima. Odnos Stelle i Alexa, najsloenija je pria u Zvijezdi padalici. Moda bi se moglo rei da se Alex zaljubljuje u Stellu, kad on ne bi bio dovoljno samoironian da svaku takvu pomisao zatre i prije nego to se razvije. Pa ipak, u njihovu odnosu nastaju osjeaji, fini i delikatni, rijetko jasno iskazani. Moda je Stella u Alexu kao prijatelju nadoknaivala figuru oca, moda je Alex u Stellu kao prijateljicu projicirao mogunost nadoknade svih proputenih ili loe realiziranih veza u svojoj prolosti, sa suprugom koja ga je varala, s keri s kojom nije imao redovitih kontakata A moda su samo, njih oboje, i Alex i Stella, u meusobnom druenju ivjeli svoje sadanje ivote na nain na koji ih nisu mogli ivjeti s drugim osobama. Sluajni dodiri, za vrijeme Alexova oporavka u bolnici, jedini su njihovi kontakti u kojima Alexa izdaju njegovi prsti: ruke mu podrhtavaju i nije u stanju zakopati lani koji se Stelli sluajno otkvaio. I opet jedna proputena prilika, i opet se s time treba, nekako, ivjeti dalje. Pripovjednu strukturu Zvijezde padalice kritiari usporeuju s otvorenom logikom jazz improvizacije: izmjenjuju se dulje i krae fraze, odnosno, dulji i krai fragmenti teksta, uvijek fokalizirani kroz jedan od likova. I takvim pripovijedanjem oblikuje se mrea odnosa likova koji zacrtavaju suvremeno skandinavsko drutvo i njegove kljune teme: osamljenost i otuenost, sloenost enskomukih relacija kao i onih izmeu roditelja i djece. Posebno, osamljenost djece, preputenost njima samima, vlastitu sagledavanju svijeta koje se nimalo ne podudara s roditeljskim pogledom. U svim tim relacijama za Linn Ullmann kljuna je osobnost pojedinca, njegova nesumjerljivost drugoj osobi, nemogunost izjednaavanja odnosa, asimetrija, neproporcionalnost. Sve vidimo i doivljavamo drugaije, ne ak i onda nego upravo onda kada mislimo da smo u ljubavi spojeni i meusobno pretopljeni. Ljubav i seksualnost, drama braka ocrtani su najveom panjom: trenuci magije zavoenja i zaljubljivanja, osuenost na bol i strepnju (zbog mogueg ili stvarnog gubitka), zbog osuenosti na pakao u dvoje. 13

Zvijezda padalica roman je isprepletenih od razliitih ivotnih pria, koje povezuje upravo naslovna junakinja Stella, zvijezda iz ijih krakova kao da isijavaju prie pojedinih ivota, i meusobno se udaljuju, kao i trakovi svjetlosti iz jednoga sredita.

14

III. OTPOR, STAROST I BOLEST

FEMINIZAM KAO OTPOR

Ideologijski i knjievnopovijesni koncept: hrvatska optika Iako se o feministikim drutvenim tendencijama govori unatrag dvije stotine godina (od Mary Wollstonecraft), feminizam se kao jedan od oblikovanih politikih pokreta javlja poetkom dvadesetog stoljea, potaknut socijalnim promjenama modernoga doba, s ciljem emancipacije ena u drutvu i zadobivanja jednakosti, od pitanja prava glasa i prava na rad s jednakom plaom, do pitanja o pravu na pobaaj. Temeljna feministika borba usmjerena je na preoblikovanje postojeih odnosa moi u drutvenoj podjeli, na podrivanje patrijahalnih obrazaca i uvoenje razliitih strategija otpora. Takva politika osloboenja najjasnije se moe otitati ezdesetih i sedamdesetih godina prologa stoljea, kada se unutar feminizma oblikuje snano polje socijalnog djelovanja, naglaavajui kolektivnu akciju, ensku solidarnost i politiko djelovanje. Prikazi povijesti feminizma u Hrvatskoj najee poinju upravo s tim razdobljem, budui feminizam tek kasnih ezdesetih godina prolog stoljea ulazi u iru upotrebu i biva isto tako prihvaen kao oznaka za razliite vidove izraavanja enskih problema i postavljanja pitanja (Kneevi u: ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest 2004: 247). Raznolikost feminizma danas se razumije kao njegov socijalni potencijal i dugotrajna izdrljivost na polju politikih nadmetanja, izrazita mobilnost kao pokretljivost u drutvenim razinama i mogunost da bude prisutan kao specifian aspekt u mnogobrojnim pitanjima. Ta unutarnja raznolikost feminizma ona je koja otvara mogunost kretanja od teorijskog feminizma do feministikog aktivizma, od feministikog umjetnikog izraavanja do uspostavljanja feministikih pozicija kao politiki relevantnih. Kada je rije o knjievnoj teorijskoj i umjetnikoj feministikoj praksi, one se oblikuju usporedo drutvenom i politikom djelovanju. Pojam feministike knjievnosti koristi se relativno malo; u praksi je prihvaeniji pojam enskog pisma nastao u okrilju francuske feministike kritike knjievnosti sedamdesetih godina (H. Cixous, L. Irigaray) i danas se, posebice u novinskoj kritici, upotrebljava kao opi nazivnik za enske autorice koje se bave ve tradicionalno poimanim enskim temama. U hrvatskoj znanosti o knjievnosti taj termin prva koristi Ingrid afranek (u analizi djela M. Duras), inzistirajui na tri razine prepoznavanja razliitosti enskog pisma: spolna i kulturalna, tematska razliitost, razliitost teksta/diskursa, koje se moraju susresti u tekstu da bismo ga mogli odrediti kao ensko pismo. U suvremenoj feministikoj kritici (E. Grosz) danas je istovremeno u igri vie pojmova: 'enski tekstovi' (tekstovi koje piu ene najvema za ene), 'feminilni tekstova' (oni koji su napisani sa stajalita enskog iskustva i u stilu kulturno obiljeenome kao feminilan) i 'feministiki tekstovi' (oni koji samosvjesno dovode u pitanje patrijarhalni kanon). Najnovije teorije, u kojim se feministika teorija 15

transformirala osamdesetih godina u rodnu teoriju (J. Butler), inzistiraju na temi konstrukcije rodnog identiteta (autora/autorice i itatelja/itateljice) kao kulturalnog identiteta.

U zborniku radova ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest, koji je uredila Andrea Feldman 2004. godine, enska se povijest ispituje u tragovima od vie tisua godina starog naina oboavanja kulta plodnosti (tragovi uoblieni u kamenim babama na Krku) i prvih zapisa u kasnom srednjovjekovlju i renesansi, koji otkrivaju atipine a istovremeno moda paradigmatske - enske sudbine u dalmatinskim gradovima. U toj emo kulturalnoj koncipiranoj povijesti ena dobiti odgovore i na pitanja koja nam samima moda i ne bi pala na pamet: to su radile ene senjskih uskoka ili kako su psovale ene u starom Dubrovniku. No, trenutak oblikovanja feministikog aktiviteta treba situirati u drugu polovinu XIX. i poetak XX. stoljea. Upravo na prijelazu tih dvaju stoljea, 1900.-te godine, zagrebake uiteljice, okupljene u Hrvatskom pedagokom zboru, pokreu prvi asopis namijenjen enama Domae ognjite. U proslovu prvoga broja, znakovito naslovljenom to hoemo i elimo, otkrivaju ne samo svoje namjere, ve i temeljnu dvoznanost na prvi pogled jednoznanog naziva asopisa. Domae ognjite, naime, s jedne strane sugerira okrenutost domu, ali i svijetlost, prosvijeenost i kulturu (ilovi-Kari u: ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest, 2004: 181). Prve su urednice bile Marija Jambriak i Jagoda Truhelka, a zatim Milka Pogai sve tri po zanimanju uiteljice, u tom vremenu vezane uz jednu od rijetkih struka dostupnih enama eljnim obrazovanja, kako napominje ilovi-Kari (182). Uinimo li samo jedan povijesni korak unazad, u potrazi za feministikom prabakom u Hrvatskoj, ponovo emo biti vezani uz podruje knjievnosti, odgoja i obrazovanja. Stoga, iako povijest enske knjievnosti zasluuje podrobnu analizu spisateljica poput Zofke Kveder, Adele Milinovi, Marije Juri Zagorke, Gjene Vojnovi i drugih, o kojima je prvu interpretativnu knjievnopovijesnu studiju Ljepa polovica hrabrosti napisala Dunja Detoni Dujmi (1998), kao paradigmatska figura predfeministikog razdoblja nadaje se Dragojla Jarnevi. U vremenu kad jo nije bilo specijaliziranih enskih asopisa pisala je za asopise posveene problemu odgoja i obrazovanja. Ona sama bavila se odgojem i obrazovanjem djece da bi se ekonomski osamostalila i da bi osigurala materijalne uvjete za vlastito pisanje. Stoga se okvirna usporedba s Virginijom Woolf namee iz viestrukih razloga, ne samo zbog eksplicitnosti stavova koje o odnosu pisanja i materijalne egzistencije iskazuje Virginia Woolf u eseju Vlastita soba.

Osobna odgovornost: feminizam kao pokret Kljuno kriite feministikog angamana i knjievne djelatnosti u suvremenoj hrvatskoj knjievnosti zauzima publicistika i literarna djelatnost Slavenke Drakuli. Nakon zbirke feministikih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984) Slavenka Drakuli objavila je niz romana, zbirki eseja i pria, u kojima se usporedu 16

izgrauju dvije prepoznatljive linije njezina opusa: tematizacija enskog tijela u korpusu knjievnih tekstova ( od tijela koje je izloeno bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi i tijela podvrgnutog nasilju) i javni angaman temeljen na osvjetenom stajalitu poziciju da je svako (osobno) djelovanje ujedno i politiko. Stoga je njezinu knjievnom opusu supripadna i feministika publicistika djelatnost. Upravo iz toga gledita, oblikovanja feminizma kao istovremeno socijalnog, politikog i teorijskog pokreta, knjiga eseja Smrtni grijesi feminizma ima presudnu ulogu iako, moram to naglasiti, iznimno usamljenu sudbinu. Naravno da romane Slavenke Drakuli, od Holograma straha i Mramorne koe, do Boanske gladi i Kao da me nema, ili Fride, moemo shvatiti kao tekstualno preoblikovanje feministikih temata u ensko pismo. No taj put interpretacije ne govori mnogo niti o navedenim romanima, a jo manje o ulozi Smrtnih grijeha feminizma koju valja postaviti unutar koordinata promjena koje su se zbile na feministikoj scene u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, a posebice nakon politikoga osamostaljenja drave. Feministika scena, naime, unutar sebe se diferencirala i danas, u treoj ili etvrtoj generaciji akter-ica, funkcionira u rasponu od aktivizma do vanakademske i akademske teorije, od angamana nezavisne nevladine scene, posveene, primjerice, tabuiziranim i socijalno visoko osjetljivim problemima zlostavljanja ena, do specijalizaranih izdavakih, obrazovnih i informacijskih djelatnosti. Ono to, meutim, izrazito upada u oi to je da je feministika scena danas izvan politikoga mainstreama, i u tom smislu slabo prisutna u medijskom prostoru. Tu je i ponajvea razlika konteksta unutar kojega je nastala knjiga Smrtni grijesi feminizma, kao izraz iznimno javno prisutne i prepoznatljive polemike koja je itekako utjecala na oblikovanje javnog mnijenja. Osim toga, samim promjenama na svjetskoj feministikoj sceni, od poetka sedamdesetih do poetka osamdesetih godina Slavenka Drakuli posveuje posljednji esej u knjizi Nema vie super-ena, u kojemu je vidljiv taj pomak od feministike retorike prema artikulaciji konkretnih problema kao politikih problema. U pogovoru Smrtnih grijeha feminizma, koji je naslovljen Umjesto biografije Slavenka Drakuli ispisuje u autoironijskom tonu najdirektnije retke o samoj sebi, dajui koordinate vlastite autobiografije u kojima se otkrivaju razlozi za pisanje, razlozi koji od poetka sadravaju kljune motive koji e voditi njezino kasnije pisanje/djelovanje: osobna odgovornost, potreba (nunost? obveza?) politiki osvijetenog, javnog djelovanja, poriv za pisanjem (ta tradicionalno formulirana vjera u snagu rijei), izazov knjievnosti. lanci i eseji u Smrtnim grijesima feminizma ne izabiru oblik prie niti diskurs pripovijedanja. Radi se o analitikom publicistikom stilu izrazito obiljeenom polemikim kontekstom, naime injenicom da tekstovi imaju vrlo jasne adresate i kontekst iskazivanja. Iako je knjiga nastala u mirnodopsko vrijeme nije nimalo miroljubiva i prilino joj odgovara neka mogua parafraza naslova djela Andree Dworkin pisma iz ratnog podruja. U smislu, naravno, da je rije o ratu mukaraca i ena. Podnaslov knjige Ogledi o mudologiji otkriva njezin kontinuirani ironijski element, koji varira u rasponu od duhovitosti i podsmjeljivosti, do karikiranja i cinizma. Ti postupci svoj vrhunac postiu u tekstovima Mitologija mudologije i Mudofilija 17

kao disciplina, a posebno veselje mlaim e itateljima/icama danas pruiti esej Tko je tko u mudologji? koji daje mudoloke i mudozofske portrete trojice najvanijih mudologa: Dragoa Kalajia, Igora Mandia i Veselka Tenere, barda nae mudologije, kojima se pridruuje i znanstvena varijanta u liku Slavena Letice. S druge strane, one (starije) koji te tekstove itaju ponovo, u razmaku od dvadeset godina, dojmit e se injenica koliko se malo toga na socijalnoj i kulturnoj sceni promijenilo, koliko je repatrijarhalizacija uzela maha u Hrvatskoj devedesetih, koliko su cure danas zapravo vrlo tihe ili govore unutar onih uloga koje drutvo postavlja kao poeljne i legitimne. Drutvena ovjerenost dananjih pozicija ena u javnosti (od umjetnosti do politike, od znanosti do estrade) izrazito je razliita od neposlunosti enskih glasova i figura koje su se oblikovale na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, od njihova nepristajanja na zadanost i njihova otvorena sukoba s ondanjim ne samo intelektualnim mnijenjem ve i politikim establishmentom. Umjesto rekonstrukcije konteksta, bit e dovoljan i jedan jedini navod, u kojemu je stanovita drugarica, ondanja predsjednica Konferencije za aktivnost i ulogu ena u drutvenom razvoju Jugoslavije na 12. kongresu SKJ odredila partijsku zadau u odnosu na feminizam: Shvaanja tua naem socijalistikom samoupravnom drutvu, posebno ona feministika koja se uvoze iz razvijenih kapitalistikih zemalja, trae organiziranu borbu za njihovo suzbijanje i eliminiranje, svakodnevnu akciju subjektivnih snaga, a posebno SK. Pogledamo li, pak, problemske tekstove iz Smrtnih grijeha feminizma, poput onih o tretiranju seksualnosti i feminilnosti u kolskim udbenicima, o spolnim stereotipima, prostitutuciji, procesuiranju silovanja, postaje jasno da smo nazadovali u jo jednom aspektu, a to je analitiko novinarstvo. Kvalitetna interpretacija statistikih podataka, analiza i sup(rot)stavljeni stavovi bez implicitnih vrijednosnih sustava koji se podmeu, to su standardi koje postavljaju Smrtni grijesi i to je jo jedan od grijeha koji se teko mogao otrpjeti devedesetih. Javna kazna stigla je brzo, nedvosmisleno i bez prostora za obranu, u obliku napada na Vjetice iz Rija. Krialjka (tabela) u kojoj su etiketirane, optuene, prozvane, napadnute . Slavenka Drakuli, Vesna Kesi, Jelena Lovri, Rada Ivekovi, Dubravka Ugrei odgovor je mudolokih nasljednika i jednoga izvornog mudologa prve generacije. Sama struktura te tabele, nain prezentacije i medijska transmisija mogao bi biti logo hrvatskog novinarstva devedesetih, u kojemu je kljuna rije neodgovornost. Upravo izostanak osobne odgovornosti, u vremenu u kojemu su holdinzi, konzorciji i korporacije savreno nadomjestili logiku kolektiva. A ta je logika kolektivnog naglaeno suprotstavljena feministikim postulatima osobne odgovornosti i osobnog socijalnog aktivizma, kao i feministikim konceptima zajednitva.

Femina ludens

18

Unutar koordinata promjena koje su se u posljednjih dvadesetak godina zbile na feministikoj sceni u svijetu i u Hrvatskoj (prijelaz s kolektivne na individualnu akciju, civilno djelovanje umjesto politikog) zamjetno je zamiranje feministiki orijentirane knjievnosti u uem smislu, dok se istovremeno, od 1990. vidno razvijaju feministika i postfeministika knjievna teorija i kritika (u nas L. ale Feldman, N.Govedi i dr.), dok se meu mlaim spisateljicama kao postfeministka knjievnost moe tumaiti, primjerice, literarni rukopis dramske i prozne autorice Ivane Sajko ili prozaistice Rujane Jeger. Umjesto simulacije budunosti feministike kritike izdvojila bih dva momenta iz knjige eseja Lade ale Feldman Femina ludens koji pokazuju analitike mogunosti to e, vjerujem, biti jezgrom daljnjih teorijskih promiljanja i istraivalakih interpretacija postfeminizma u knjievnosti i knjievnoj teoriji. Prvo je mjesto zakljuni komentar usporedbenih analiza dviju Medeja, Medeje Arpada Gnza i Medeje Ivane Sajko, u kojem autorica ne uspijeva izbjei zov empirijskog: Konano, prvome je /tekstu/ autor ipak, nakon duge disidentske karijere, postao predsjednikom jedne drave dok je drugi zamislila netom stasala spisateljica, za ije iskrzane Biljeke teko da e se nai 'prostora sa stolicom u kutu' hrvatskog nacionalnog kazalita. Drugo je mjesto analiza koju Lada ale Feldman posveuje Feralovim fotomontanim konstrukcijama predsjednike figure kao apsolutne kraljice njihovih grotesknih spajanja animalnih i ljudskih dijelova u humorno tijelo nae nehumorne stvarnosti. Takve su montae, nesumnjivo, zahvalna graa za kulturnoantropoloku analizu koja mora ii, kaemo li to pomou autoriine sintagme, onkraj ljudskog. Istovremeno, one su predmet za demontau iz aspekata kulturalnih studija i medijske analize. No, najvie od svega, one nam pruaju jedan od materijalnih dokaza u korist komike nasuprot tragikoj viziji svijeta, komike opcije koja promovira (115) mentalnu fleksibilnost nasuprot rigidnosti, kompleksnost nasuprot jednostavnosti konceptualnih shema, visoku nasuprot niskoj toleranciji za nered, preferenciju za nepoznato nasuprot poznatome, promjenljivost stavova nasuprot tvrdoglavosti, tijelo nasuprot duha, igru nasuprot ozbiljnosti, mogunost drugih opcija nasuprot konanih rjeenja, propitivanje nasuprot afirmaciji autoriteta i tradicije. ini se da i istraivanje knjievnih, kazalinih i kulturalnih fenomena, danas odabire tu komiku samu po sebi nehomogenu opciju. Ili barem onda kada je u prilici izbora jedna teorijska femina ludens.

FUNKCIONALNE PRETVORBE TIJELA Tema tijela u hrvatskoj knjievnosti, kako u povijesnoj perspektivi tako i iz aspekta suvremene knjievne proizvodnje, nije dosad sustavno izuavana. Pojedinani radovi koji tematiziraju tjelesnost veu se uz opuse autora ili generacijsku produkcija koji, u irem smislu, mogu biti analizirani obzirom na naine ili knjievne postupke pomou kojih su oblikovani tekstualni temati vezani uz tijelo. Tako su, primjerice, fenomeni proze u trapericama sedamdesetih godina ili FAK-ovska proza devedesetih, esto oznaavani kao primjeri direktne tematizacije seksualnosti i spolnosti. Ovaj se tekst, meutim, nastavlja na istraivanja tematizacije 19

tijela u djelima suvremenih hrvatskih enskih spisateljica, koje sam analizirala u studiji Tekst, tijelo, trauma (Zagreb 2004). Radei istovremeno na knjievnom i teorijskom materijalu (antropoloke, filozofske i feministike teorije tijela i tjelesnosti) identificirala sam niz knjievnih motiva koji predstavljaju razliite koncepte tjelesnosti (odbojnost, starost, destrukcija, bolest, seksualnost, dodir, nepotpunost) a mogu se mogu interpretacijski prepoznati u korpusu suvremene hrvatske literature. Starost i bolest tematiziraju se gotovo redovito u djelima suvremenih enskih spisateljica: u romanu Svila nestala, kare ostale (Zagreb, 2008) Irene Vrkljan, tema bolesti u Hologramima straha (Zagreb 1987), Fridi (Zagreb 2007) i Tijelu moga tijela (Zagreb 2006) Slavenke Drakuli, u romanima Totenwande (Zagreb 2000), Doppelgnger (Beograd 2002), Sonnenschein (Zagreb 2007), April u Berlinu (Zagreb 2009) Dae Drndi, te u Muzeju bezuvjetne predaje (Beograd Zagreb 2001-2) i Baba Jaga je snijela jaje (Zagreb 2008) Dubravke Ugrei. Pokuat u, na poetku, u openitim crtama prikazati toke gledanja iz kojih temu tijela obrauju ove spisateljice, te se, zatim, zadrati na posebnostima nainu prikaza starosti staroga tijela, budui da u smislu knjievnih postupaka, ta tema uz sebe, i u tradicijskom kodu, na posebno zanimljiv nain vee komiku i grotesku. U svim romanima Slavenke Drakuli kao sredinja tema postoji ensko tijelo tijelo koje je izloeno pogledu izvana, vanjskom oku, izloeno opasnosti, nekoj vrsti krajnjih, radikalnih stanja. Uz bolest, u igri su silovanje, ljubavna strast, kanibalizam. Tako se mijenjaju perspektive sagledavanja tijela u romanima Slavenke Drakuli: od tijela koje je izloeno bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi, iz elje da se u potpunosti posjeduje drugo tijelo. Bolest i silovanje krajnji su oblici koji pokazuju da nemamo vlast nad vlastitim tijelom, da je njime mogue raspolagati izvana (bilo da je rije o drugim osobama ili nadosobnom faktoru). Ali, to pokazuju romani Boanska glad (1997) i Mramorna koa (1995), ljubavna strast kao i spoznavanje vlastite tjelesnosti nisu bezopasna podruja, ve otvaraju granina pitanja o (ne)mogunosti meuljudske komunikacije. Silovanje nije jedini oblik nasilja u kojemu tijelo trpi, borba za posjedovanje tueg tijela, i nasuprot tome, borba za samoouvanjem vlastitoga tijela, otvaraju sloeni registar naina kojima tijelo pokuava komunicirati osjeaje onkraj onoga to je iskazano jezikom. Odnos majke i keri nezaobilazno je mjesto kako enske literature u dvadesetom stoljeu, tako posebno i feministike teorije. Od matrice da majke odgajaju svoje keri pa je tako nemogue izai iz zatvorenoga kruga tipova sudbina koje se ponavljaju, preko sukoba i suprotstavljanja, bjeanja i odustajanja razliiti su odgovori koje su spisateljice u svojim tekstovima davale na pitanje o mogunosti komunikacije i relacije razumijevanja i suosjeanja u odnosu majki i keri. U Mramornoj koi, drugom romanu Slavenke Drakuli (1949) u sreditu je odnos majke i keri, prelomljen upravo kroz fokus pitanja o enskog tjelesnosti. Okvirna pria smjeta glavnu junakinju uz uzglavlje majke koja je netom pokuala samoubojstvo, pretpostavlja se uasnuta novinskom reprodukcijom skulpture u kojoj je prepoznala sebe. Mramorna skulptura Tijelo moje majke odailje publici signale poude, podatnosti, 20

seksualnosti razgoliuje i ogoljuje ono to kultura inae eli sakriti od perspektive djece seksualnost vlastitih roditelja, osobito majke. Glavnina pripovijedanja vraa nas, meutim, u razdoblje junakinjina ranog puberteta, od dvanaeste do etrnaeste godine, u razdoblje u kojem je postajala enom, od dobivanja menstruacije, preko prvih dodira do spolnoga ina. To odrastanje tijela, to upoznavanje vlastite tjelesnosti istovremeno je u Mramornoj koi odvajanje od majke, gubitak prisnosti, emotivno zatvaranje. Gubitak odnosa majka-ker radikaliziran je njihovom zamjenom mjesta, kad junakinja stupa u odnos sa pooimom, ljubavnikom svoje majke.

Bol i bolest Tijelo kod Slavenke Drakuli u Hologramima straha, ranom tekstu (1987) nastalom na temelju autobiografskog iskustva sebe, spoznaje kroz bolest. Dvadesetak godina kasnije, u romanu Frida, autorica ispisuje u pripovjednom modusu umjetniku i osobnu biografiju meksike slikarice Fride Kahlo. Taj roman predstavlja naglaeno mjesto u njezinu opusu budui da spaja sve temeljne odrednice feministikoga teksta: progovara enski glas koji pripovijeda iz enske vizure i to o specifino enskom iskustvu. Narativni interes za Fridu Kahlo fokusira temu enskoga u kljunom povezivanju motiva tijela i bolesti kao traume, tijela i uitka, tijela kao predmeta i subjekta umjetnikog izraza. U prozi Dae Drndi, iznimno sloenoj za analizu, za ovu bih priliku istaknula dva momenta. Gotovo sva njezina djela, a posebno trolist romana Totenwande, Sonnenschein i April u Berlinu, zaokupljena su temom traume i Holokausta. Posebno mjesto u njezinu bavljenju Holokaustom predstavlja tretiranje tijela u medicinskim eksperimentima za vrijeme nacizma, kako u bolnicama s posebnim programima tako i u koncentracijskim logorima. Ako se za romane Dae Drndi u cjelini moe rei da kombiniraju fikcionalne i nefikcionalne dijelove, to posebno vrijedi za tematizaciju Holokausta, u kojoj ona koristi i privatne i povijesne dokumente, stenogram policijskog ispitivanja i suenja u Nrnbergu, leksikografske i enciklopedijske natuknice, biografsko pripovijedanje i genealoka stabla, pjesme i ivotopis Paula Celana, pisma i osobne prepiske, sudska izvjea i osmrtnice, dramski i dijaloki diskurs (npr. drugi dio romana Totenwande pod naslovom Zubalo Lili Weiss).5 Njezin opus, u potpunosti je ispisan na osi koja vodi od osobnog i biografskog, do povijesnog i univerzalnog. Dokumenti YadVashem muzeja i popis svih logora koji su sainjavali koncentracioni kompleks Neuengamme, stoje na jednoj strani te osi, a sadistike erotske scene (primjer Koea i Jacqueline) predstavljaju krajnju toku fikcionalnog, onu koja dodiruje fantastino. Pripovjedno umijee Dae Drndi itatelja dovodi u situaciju da ta dva pola spoji u jedno: povijesno dokumentirani dogaaji pokazuju svoju fantastinu stranu, svoju unutarnju izoblienost koja u literarnom postupku izabire nain grotesknoga prikazivanja. Motivi nacistikih medicinskih eksperimenata, koji su sami
5

Tema zubi i zubala pojavljuje se u svim tekstovima: umjetni zubi Konrada Koea u Canzone di guerra, zubalo Lili Weiss u Totenwande, bezubi starci u Doppelgngeru, pravi zubi pripovjedaice u Leica formatu.

21

po sebi radikalno ponitenje ljudskosti, svjedoe o funkcionalnoj medikalizaciji tijela (koju sam spominjala na poetku), gdje tijelo postaje objekt eksperimenta u funkciji napretka medicine, paradoksalno kazano, za dobrobit ljudskoga roda u cjelini. Obiljeja medicinskih postupaka divizija tijela na pojedinane dijelove, koje svoj vrhunac zadobiva spremanjem pojedinih dijelova (mozak, srce) u formalin, gdje se uvaju za vjeni napredak znanosti usklaena su s nacistikim modelima dehumanizacije pojedinca kojemu se oduzimaju svi elementi socijalnog i osobnog identiteta da bi njegovo tijelo dehumanizirano izjednailo s bilo kojim fizikim tijelom koje kombinacijom mase i energije proizvodi zahtjevani radni uinak. U knjievnom postupku tako u Totenwande Daa Drndi izdvaja motiv zubala - vrhunac toga fantazmagorijsko-povijesnog kaosa predstavlja drugi dio knjige, pod naslovom Zubalo Lile Weiss motiv, koji se, uostalom pojavljuje i u drugim romanima, te motiv uha kao elementa u postupku policijskog fotografiranja u svrhu osobne identifikacije, u zavrnim dijelovima Aprila u Berlinu. Kao itateljski postkriptum romanima Dae Drndi koji tematiziraju tijelo u koncentracijskom logoru, nadovezuje se prijevod - ne sluajno iz pera Slobodana najdera knjige Jeana Amryja S onu stranu krivnje i zadovoljtine. Amryjeva osnovna teza mogla bi se oblikovati kao spoznaja sebe kroz spoznaju tjelesne boli. Nacistika tortura kojoj je podvrgnut u belgijskom zatvoru iskustvo je koje ga mijenja kao osobu ba zato to opovrgava uobiajenu podjelu kojoj uz tijelo veemo bol, a uz duu patnju. Iskustvo tjelesne boli pokazuje da bol ne unitava samo tijelo, ve da razara cijeloga ovjeka, jer neposredno zadire u njega, prekida kontinuitet odnosa ovjeka prema samome sebe, pa time, i prema drugima, odnosno, svijetu.

Starost i ljubav Ako se u sluaju Slavenke Drakuli moe govoriti kako je proces samorazumijevanja i samotumaenja jastva u tekstu, oblikovan kroz vizuru tijela, u Irene Vrkljan je rije o pamenju koje osigurava, ili ne-osigurava kontinuitet osobnoga identiteta, posebno u starosti. Na prvi pogled, Irena Vrkljan rijetko tematizira tijelo, no naini na koji se u njezinim tekstovima oblikuje mentalna karta govore o dva usporedna mehanizma: s jedne strane, kategorija vremena pretvara se u kategoriju prostora, a mentalno oblikuje u tjelesnom. Mehanizmi pamenja u prozama Irene Vrkljan vezani su uz metonimijske sveze, bilo da je rije o prostorima intimiteta (soba, kuhinja), bilo da je rije o kulturalno obiljeenim prostorima (Zagreb, Berlin). U kasnijim djelima, u Naim ljubavima, naim bolestima, kao i u Svila nestala, kare ostale sve vie i vie dolazi do efekta lokalizacije intimnosti u prostorima privatnosti, to jest do obiljeavanja elemenata prostora afektima, povezivanja prostora i intime. Svojim poimanjem prostorima, Irena Vrkljan kao da slijedi bachelardovsku poetiku prostora, koja prednost nad datumima i vremenom, daje upravo pamenju prostora. Obiljeavanje prostora privatnou i osobnou stvara metonimijske sveze izmeu subjekta i prostora. Doslovno reeno, tijela su ona koja obitavaju u prostoru, i tijela pamte prostore u kojima su boravila, to je nain na koji 22

doivljajna memorija dobiva svoju prostornu protenost. Posebno u ljubavnim vezama prostor biva obiljeen tjelesnom prisutnou ljubljenoga bia koje u prostoru ostavlja tragove, donosi predmete ili ih premjeta u ljubavnom odnosu u kojemu je sve vano i najmanji postupak oznaivanja prostora ostavlja tragove kroz vrijeme. Konkretni datumi nisu vani, vani su osjeti i dojmovi, emocijama obiljeen prostor: Buconjieva, grobovi na Mirogoju, Zagreb, Berlin emotivni prostori Irene Vrkljan.. Poetiki mogli bismo rei, posebno za tekstove u kojima se eksplicite tematizira tijelo u kontekstu autobiografski obiljeenog diskursa, da pripovijedanje osobne prolosti prikazuje crtee s koe. Svi tragovi na naemu tijelu (oiljci, bore, tamne mrlje, madei, ispucani kapilari...) jedna su vrsta geografske karte na kojoj su zapisani tragovi naih osobnih povijesti. Starost, u kasnim prozama Irene Vrkljan, tako se uobliuje na tri tekstualne razine: kao vremenska toka iz koje se sagledava prolost, kao van-vremensko mjesto u kojem se ukrtavaju svi prostori u kojima se ivjelo kroz vrijeme, kao tijelo koje pamti u nerazluivim mehanizmima mentalnih, emotivnih i fizikih aktivnosti.

23

IV OBITELJSKI ODNOSI

KOME PRISTAJE CRNINA Tekst o obitelji zapoeti tekstom o raspadu obitelji. Na pitanje Kome pristaje crnina, pitanje koje priziva nevjerojatno snanu dramu Eugenea O'Neilla, odgovor je svim pristaje crnina Obiteljski skup (Gathering) etvrti je roman suvremene irske spisateljice Anne Enright, roene 1962. godine. Za njega je 2007. dobila Man Booker Prize, a godinu poslije uglednu irsku nagradu za roman godine. Recepcija romana i pria Anne Enright po miljenju kritiara bolja je izvan rodne Irske, posebno na knjievnom tritu SAD-a, koje oigledno cijeni pripovjedne osobine ove autorice. Sam naslov ovoga ovjenanog romana mogao bi posluiti i kao zatitni znak, svojevrsni brend dosadanjeg opusa Anne Enright, ija se djela redom bave temama obiteljskih krugova. Ta se obiteljska okupljanja ne oblikuju kontinuiranom naracijom predoenih dogaaja, ve igrom potisnutog i prisutnog, zaboravljenog i zapamenog, vidljivog i nevidljivog, izgovorenog i neizgovorenog. Upravo je za nain pripovijedanja u romanu Obiteljski skup jedan od kritiara primijetio da Anne Enright previe vidi, odnosno da je njezina sposobnost zamjeivanja pojedinosti, sitnih pomaka u odnosima, skrivenih pogleda neto to za prosjenog itatelja moe biti previe. ega previe?, pitamo se. Previe osjeaja a premalo radnje, odgovara kritiar i time zapravo ne ini vie tako uvjerljivom pretpostavku da itatelji najvie vole romane sa vrstom fabulom. Jer, romane Anne Enright itatelji vole. Jezgra romana Gathering je okupljanje mnogobrojne irske obitelji (u kojoj je bilo gotovo tucet djece), u prigodi obiteljske nesree, smrti jednoga brata. Za obitelj Hegarty moglo bi se, dodue, rei da je nesrea ne neka posebna prigoda ve u svakodnevnicu utopljen normalitet, gdje se pojedinane suze uope ne uju u obiteljskoj opoj buci. Takva se prigoda u nas obino naziva karmine, i tkogod ivi u veoj obitelji zna da se krstitke, vjenanja i karmine zapravo ne razlikuju u svojoj biti. Vanjska je forma razliita, crnina se kosi s bjelinom, ali i pogrebni i svadbeni marevi odzvanjaju istim familijarnim ritmovima, pogotovo kad je rije o katolikim obiteljima. Tonije bi bilo kazati o postkatolikim, ili postmodernim katolikim obiteljima gdje se Bog vie ne objavljuje dovoljno jasno i gdje prisustvo Boga nije vie jamac smisla ivota. Roenja, vjenanja i pogrebi preklapaju se tako u svojoj istosti, to su kljuni trenuci ivota koji ga obiljeavaju i u kojima obitelj uvijek pokazuje svoje najbolje i svoje najgore. Svoje najbolje, to znai: zajednitvo krvnih sveza. Svoje najgore, znai to isto: neraskidivost krvnih sveza, ma koliko se pojedini u tome osjeali nepripadnima, ma koliko bili njima sputani. Ne radi se o tome da se u rasponu od krstitki do pogreba mijeaju suze tuge i suze radosnice, radi se o tome da na svakom obiteljskom okupljanju uvijek netko uvijek netko pukne, uvijek provali, kao po tektonskom poremeaju, vrua lava emocija, onoga neizgovorenoga. Glavna pripovjedaica u Obiteljskom skupu je tridesetdevetogodinja Veronica, udata ena s dvije djevojice, koja u trenutku smrti Liama, najdraega od brae i sestara, kree u pripovjedno putovanje obiteljskom 24

prolou. To se putovanje neprestano lomi prisjeanjima na baku Adu, kod koje su Liam i Veronica ivjeli u dobi od osam-devet godina, slikama majke koja je, kao u nekoj izmaglici, ivjela u ciklusima trudnoaporod-babinje, kao i slikama same sebe, iz vlastite sadanjosti koja joj se ponekad ini udaljenijom nego to je obiteljska prolost. Figura majke, koja je uvijek bila prenjena ili prezaposlena ili previe trudna da bi se mogla baviti svakim djetetom posebno, za Veronicu Hegarty ostaje figurom vjene djevojice, pomalo odsutne, koja je zaboravljala i kad nije bila stara, koja moda nikada nije znala nabrojati po redu svu svoju djecu, nije vodila brigu o njihovu cijepljenju, a sada joj se mijeaju pojedine keri i odbija prihvatiti Liamovu smrt. Veronica, meutim, traga za svojim bratom, ljubljenim bratom koji je od djetinjstva imao onu povezanu crtu krajnje osjetljivosti i samorazaranja, i kojega je (a kako to uope drugaije i biva kod osjetljivih ljudi) upravo nain ivota doveo do smrti. Da li se ubio? Da li je bio pijan u trenutku samoubojstva? Kada smo se zadnji put vidjeli? Kada smo zadnji put dobro razgovarali? sve su to pitanja koja Veronicu vode do onog poetnog, kao i krajnjeg pitanja kada je sve poelo ii ukrivo? Koja nesrea, ona koje se ne elimo sjetiti i ne elimo je prizivati u pamenje, lei ispod naslaga svih kasnije steenih nesrea? Sjeme smrti moga rata posijano je prije mnogo godina, kae Veronica, i zato pripovijest o bratu Liamu ukljuuje obiteljske slojeve stotinjak godina unazad. Rasplitanje prie uvodi kljunu figuru bake Ade, prelijepe, izuzetno armantne i posebne osobe barem je unucima tako izgledala koja ipak nije uspjela sprijeiti da se to sjeme smrti posije prerano, u tijelo najosjetljivijeg od brae. Obiteljsko okupljanje stoga nije zatvaranje kruga, u kojem bi se toka poetka i zavretka stopile u jednu, ve pripovjedno kruenje poput spiralnog rasta, u kojem se poetak i kraj ne mogu nikada podudariti. Jer, poetak i zavretak nikada nisu isti, pa makar autorica u sadanjosti vlastitoga ivota trai dokaze podudarnosti, da i ona, Veronica, nije dobra majka, kao to nije dobra ki, kao to nije bila dovoljno dobra sestra. Potmuli osjeaj krivice stopljen je sa svakom radnjom koju ini i kad pomae majci ne osjea se dobro jednako kao i onda kad pokuava izbjei neku bliskost. To da ak i postmoderne katolike obitelji sjena krivnje prati iz koraka u korak nije nita novo i ni posebno za obitelj Hegarty, dio je to cjeline zapadnoeuropskog identiteta koji se lomi izmeu osjeaja dunosti (koji sam sebe namee) i potrebe da se oslobodi sputanosti obveza svih vrste. Prema domovini, prema obitelji, prema djeci. U romanu Obiteljski skup ideji obiteljskog okupljanja kao zajednitva izriito je kontrapunktirana fizika i vidljiva osamljenost svakoga lana, upravo u trenucima kada su zajedno. Kao da se osama tada jae vidi. Osuenost na samou proganja Veronicu Hegarty i u njezinu svakodnevnom ivotu, ona se distancira od supruga u trenucima dok s njim vodi ljubav, ona samu sebe vidi izvana kad pokriva djecu i utiskuje im onaj neprimjetni a tako potreban poljubac na rubu sna. Veronica nou odlazi u dugotrajne vonje autom, sama, gotovo mahnito traei neki prostor slobode, ali i put u prolost. U jednom od nonih lutanja pri kojima samu sebe naziva prolupalom domaicom zatekne se u etvrti gdje je bila bakina kua. I tako nae, 25

u doslovnom prostornom smislu, preac u prolost, u potisnute slike i neeljene dodire. to je zapravo dijeli od bake Ade? To to je baka plakala nad sudoperom, briui suze o rukave ili pregau, a ona, Veronica, ima modernu perilicu i plae pred televizorom? To to se ipak nada da e uspjeti zatiti svoju djecu makar nou luta autom? Pitanje za pitanjem o budunosti ostaje otvorenim, a neka pitanja iz prolosti ipak dobivaju odgovore. Odgovori nikad nisu u starim dokumentima, kutijama koje su skrivene, odgovore nisu odnijeli oni koji su umrli. Odgovori se nalaze u nama, iako iz njih ne proizlaze nikakva jamstva za budunost. Zato je proza Anne Enright tako opora i mjestimice reska, ne bih rekla gruba, ali svakako otra i precizna u nainu na koji zasijeca u nae osjeaje. Previe osjeaja a premalo radnje? Odlian roman, dakle.

MUKA ZEMLJA

Roman U mukoj zemlji prvijenac je libijskog autora Hishama Matara, roenog 1970. u New Yorku, koji je djetinjstvo proveo u Libiji zemlji koja je istovremeno bila zemlja njegove enje i porijekla, ali i okrutnosti i straha. Sulejman, devetogodinji djeak zapoinje priu U mukoj zemlji, prisjeajui se posljednjega ljeta koje provodi u prevruem Tripoliju, izmeu sjene visokih zidova ograena doma i jake svjetlosti otvorenoga prostora, pustinje, glavnoga trga, prane ulice. Dane provodi u djeakim igrama i u razgovorima s majkom osobom koja mu, iako predstavlja ljubav i zatitu, ostaje kao da je odijeljena koprenom, dijelom odsutna, nedostupna i tajna. Dio te nedostupnosti posljedica je majine osamljenosti i izgubljenosti, koju, htjela-ne htjela, prenosi i na sina, a drugi dio nepoznatoga upuuje Sulejmana na svijet vanjskoga i svijet politikoga, koji u romanu predstavlja figura njegova oca. Baba je u njihovu ivotu prisutan ak i onda kad je odsutan, moda i vie upravo u razdobljima kada izbiva, i kada se majka i sin zatvaraju u jednu Sulejmanu ne sasvim razumljivu samou. On je prihvaa, ali ne razumije, i iz te poetne toke gradi se pripovijedanje ovoga koliko strasno napisanog toliko i lirskoga romana. Sulejman, naime, kao dijete gleda, promatra, vidi i pripovijeda, povezuje dogaaje i stvari na svoj nain, esto krivo, tek kasnije otkriva to se zapravo dogodilo. I vie od toga, kao dijete, on se ponaa upravo unutar krugova onoga to poznaje, znade biti grub prema prijateljima, djeaki nasilan i agresivan, nesiguran i tat ujedno: u svom djeakom ivotu vodi se osjeajima i intuicijom. Spoznaja i znanje, pa onda i osjeaj krivnje, doi e kasnije. U razliitim intervjuima koje je dao povodom izlaska knjige, kao i u esejima o razdoblju provedenom u Libiji, Hisham Matar inzistirao je na tome da izmeu lika djeaka Sulejmana i njega osobno ne treba povui znakove jednakosti. Odreene autobiografske slinosti nije mogue izbjei, okvirni politiki kontekst takoer se podudara, no u romanu U mukoj zemlji Hisham Matar gradi zasebnu priu, koja se s njegovom osobnom priom ne podudara u injenicama ve u neemu mnogo bitnijem u osjeajima. 26

Temeljna napetost romana u odnosu je unutarnjeg, kunog, majinskog svijeta prema svijetu oca, svijetu javnosti, glavnoga trga, policije, uhienja. Djeak Sulejman neka je vrsta prijelaznog prostora, osobe koja tek izrasta i pokuava obuhvatiti oba prostora ali mnogo toga ne razumije izmeu ostaloga zato i to mu je, sve do krajnjih trenutaka tragedije, ono bitno preueno. Politiki svijet izravno je suprotstavljen svijetu privatnosti: moda je to najoitije u sceni u kojoj tajna policija upada u Sulejmanov dom traei oca, i svojim ponaanjem (sjedenjem u obiteljskoj sobi, bahatim nainom ponaanja, puenjem, nainom uzimanja hrane i pia) nepovratno oskvrnjuje njihov dom. Njihov dom, naime, gubi svoju privatnost i postaje poligonom policijskih pretresa, prostorom koji vie nije sklonite od vanjskoga svijeta, ve u njega vanjski, politiki svijet ulazi agresivno i potpuno. Tako u jednom od zavrnih prizora, u sobi koja je bila mjesto ugodna druenja, topline i glazbe, Sulejman i njegovi blinji gledaju na televiziji javno smaknue njihova kunog prijatelja i susjeda, oca Sulejmanova najbolje prijatelja, djeaka Karima. Politiki teror u Libiji za vrijeme Gadafijeva reima u stvarnosti ivota Hishama Matara odgovoran je za nestanak i smrt njegova oca, kojega je u Egiptu otela tajna policija i predala ga libijskoj, gdje mu se gubi svaki trag. Matarov otac bio je diplomat, u romanu je Sulejmanov otac aktivan protivnik reima koji biva zatvoren ali pogiba tek kasnije, od posljedica fizikog i psihikog maltretiranja. Struktura totalitarnog reima, meutim, u potpunosti je ista: rije o reimu autoritarnog tipa s fundamentalistikim temeljima, o reimu koji gui prava pojedinca i terorizira idejom kolektiva. U tom je smislu knjiga U mukoj zemlji proza koja pripada testimonijalnom diskursu, koja je svjedoanstvo i literatura istovremeno. Knjiga krajnje okrutna prema promaajima vlastiotga i tuih ivota. Tuna i hrabra, oajna i njena, muka i enska. Knjiga o promaenom pokuaju izbjeglitva i zapoinjanja ivota iznova, knjiga o samoi i nemogunosti ivota tamo gdje bi trebao biti kod kue, knjiga o besmislenoj okrutnosti revolucionarnih reima. Spajajui fikcionalno i faktualno, osobno i dokumentarno, pripovijedana je u prvome licu, s neskrivenim momenom biografske podudarnosti autorova ivota. Unutarnji monolozi

devetogodinjega djeaka, u koje su gotovo skriveno umijeane refleksije zreloga pisca, navele su kritiku da roman U mukoj zemlji usporedi s Camusovim djelom Prvi ovjek. Spoj lirizma i refleksije, koji pokazuju sukob unutarnjeg svijeta to pokuava utvrditi makar i minimalni vrijednosni sustav, s vanjskim svijetom politike koji, pak, uruava bilo koji vrijednosni sustav, toka su njihova dodira. U prostornom smislu, mjesto spajanja tih dvaju svjetova za Sulejmana je prostor njegova dvorita i prostor ulice, koji su negdje izmeu privatnoga i javnoga. Kada rukama gnjei zrele plodove duda, crvene poput krvi, kada se pokuava izgubiti u njihovu mirisu i okusu, devetogodinji djeak iskazuje besmislenu agresiju, protiv svih i protiv sebe. Takvoga, poluopijenoga i zakrvavljenoga, majka ga vodi u sigurnost kue. Kada sam bjei prema obali mora i pokuava u beskonanom plavetnilu pronai slobodu, ponovo se mora vratiti u okvire stvarnosti. Naposljetku, roditelji odluuju umjesto njega: prikrivajui to slabim izlikama, alju ga privremeno u Egipat, u posjet Sucu, obiteljskom prijatelju i zatitniku. Taj se Sulejmanov privremeni 27

boravak, bez mogunosti makar i kratkih susreta s ocem i majkom, protegnuo na punih petnaest godina. Kad e, u dobi od dvadeset i etiri godine, napokon ponovo vidjeti svoju majku, otac e ve biti mrtav, prijatelj Karim nepovratno udaljen prolim dogaajima. ivot u egzilu od Sulejmana je napravio drugog ovjeka, onakvoga kakvog sam ne voli, ili barem nije oekivao da e takvim postati. Traei pogledom majku, u guvi, oekuje staru osobu i po prvi puta vidi majku izvana kao jo uvijek mladu enu, koja ima svoj ivot a ne samo ivot u funkciji majke.

28

V. SESTRE, PRIJATELJICE

ZABORAVLJENA SESTRA

Christina, Margareta, Birgitta tri su sestre koje vode svoje vie ili manje uspjene, tonije, vie ili manje neuspjene ivote u suvremenoj vedskoj. One ne znaju za postojanje njihove etvrte sestra, zapravo polusestre, najstarije Desire, koja desetljeima lei u specijalnom sanatoriju za najtee sluajeve, odvojena od svijeta. Meutim, Desire zna za postojanje svojih sestara, dapae, poznaje njihove ivote, zna to im se dogaa, slijedi ih, utjee na njihove ivote. Kako je to mogue? vedska spisateljica srednje generacije (roena 1947.) Majgull Axelsson u romanu Travanjska vjetica konstruira priu koja se temelji na ponitavanju klasinih fizikalnih podjela izmeu tjelesnog i duhovnog, prirodnog i natprirodnog, materijalnog i nematerijalnog. Njezina osnovna pretpostavka pripada modernoj fizici, naputajui tradicionalne predodbe o stvaranju i kretanju materije. Desire, glavni lik Travanjske vjetice, a dijelom i pripovjedaica, u sebi utjelovljuje kontraste tjelesnog i duhovnog. S jedne strane, zbog posljedica cerebralne paralize trpi niz kroninih degenerativnih poremeaja koji joj postepeno oduzimaju gotovo sve fizike sposobnosti: Ja vidim i ujem i osjeam iako je ono to je cijela i neprekinuta veza kod drugih ljudi kod mene unitena i potrgana. Sada samo nekoliko tankih niti ujedinjuje ono to sam stvarno ja s onim to je moje tijelo. Moj se glas sastoji od tri tona: uzdiem od uitka, stenjem od nelagode, riem poput ivotnje koju e ubiti kad patim. Time mogu upravljati. Takoer mogu i puhati kratko i dugo u pisak, puhanje koje se pretvori u tekst na ekranu kompjutera. Osim toga mogu ali ve s beskrajnim naporom i dalje drati licu lijevom rukom, prenijeti je dolje do tanjura i gore do usta. Mogu vakati i gutati. To je sve. S druge strane, natprosjeno razvijenog uma, posveena teorijskom izuavanju fizike i metafizike, Einsteina i Hawkinga, Desire samu sebe oblikuje kao dokaz postavki kvantne fizike. Svako je tijelo, pa tako i njezino, tvrdi Desire u jednom od svojih teorijskih unutarnjih monologa, nakupina estica, praznina i valova: Sva se materija ak i ona u ljudskom tijelu najveim dijelom sastoji od praznina. Udaljenost izmeu estica atoma je velika kao i udaljenost izmeu zvijezde i njenih planeta. Ono to ini povrinu i kompaktnost nisu dakle same estice, ve elektromagnetsko polje koje ih povezuje. Kvantna fizika nas takoer ui da najmanji elementi materije nisu samo estice. To su i valovi. Istovremeno. Neki od njih imaju ak sposobnost da se nalaze na vie mjesta u isto vrijeme. U jednoj mikrosekundi elektron isprobava svoje mogue pozicije i unutar tog trenutka sve su te mogunosti jednako stvarne. Da bi stvorila zaplet Travanjske vjetice i omoguila svojevrsno kretanje svoje nepokretne junakinje, Majgul Axelsson, priziva u narativnu pomo narodne legende s kraja esnaestog i iz sedamnaestog stoljea, legende 29

o benedantima. Benedanti su, prema predaji, neka vrsta dobrih vjetica koje su se suprotstavljale zlim vjetijim silama. Legende o benedantima, najprisutnije u sjevernoj Italija (regija Friuli), pripovijedale su o natprirodnim sposobnostima pojedinih ljudi koji su nou mogli napustiti svoje tijelo da bi se sukobili sa zlim silama. Puka predaja, takoer, povezuje djelovanje benedanata s potrebom zatite usjeva to, naravno, potcrtava folklorno porijeklo pria. Protiv benedanata nikad nisu voeni inkvizitorski procesi. Ali to povezuje jednu paraliziranu Desire sa esnaestostoljetnim benedantima i agrarnim kultovima? injenica da su tu nadnaravnu sposobnost pojedinci zadobivali time to su roeni s kouljicom, odnosno, to im je u vrijeme poroda posteljica obavijala glavu. I Desire je, naravno, dijete roeno u kouljici. Ona svoje benedantske sposobnosti koristi da bi mogla djelovati u stvarnom ivotu, obuzimajui duhom tijelo jedne od svojih sestara, Christine, koja, igrom sluaja, radi kao fizijatar u sanatoriju gdje je Desire smjetena. Tako ona naputa granice koje su joj postavljene boleu, voena dvama temeljnim pitanjima: Prvo, elim znati koja od mojih sestara je ukrala ivot koji je bio namijenjen meni. Nakon toga elim slijediti svoju ljubav u grob.Tek onda sam spremna da me se isprazni. Putovanja u koja se mentalno uputa Desire , pratei ivote svojih sestara, stvaraju, meutim, sloenu sliku suvremene vedske. Svaka od sestara ivi svoj ivot, u rasponu od nestalne beskunice i ovisnice Birgitte, do materijalno situirane i znanstveno uspjene Margarete. (Treba li napomenuti da je Margareta fiziar?) U svakome od njihovih ivota otvaraju se raspukline, procijepi koji kao i uvijek ukazuju duboko u ponor straha i nesigurnosti, u bezdan koji se otvara ispod paljivo konstruiranih drutvenih konstrukcija. Socijalna strana suvremene vedske povijesti, koja se esto predstavlja kao najuspjeniji primjer welfare state ureenja, u Travanjskoj vjetici takoer pokazuje svoje nalije, neuspjeh sustavnih rjeenja, kardinalne greke. I Desire je jedna od njih. Desire, u stvarnosti neeljena i nepotrebna, sasvim suprotno od njezina imena koje govori: eljena: Ja sam ona eljena Ja sam ona koja nikad nije dola Ja sam zaboravljena sestra.

. Dok je, sasvim logino, vedska knjievna kritika u Travanjskoj vjetici iznimno cijenila upravo taj kritiki socijalni naboj, svjetska i europska recepcija romana isticale su efektan pripovjedni spoj kvantne fizike i pukih predaja. Sama autorica nije krila da joj je u otkrivanju pukih korijena benedantske batine od najvee koristi bila studija uglednoga talijanskog mikro-povjesniara Carla Ginsburga (Benedanti. Stregoneria e culti agrari tra cinqucento e seicento, Torino). U knjievnom smislu, za samu ideju i naslov romana bila je 30

kljuna fantastika pria Raya Bradburyja April Witch, nastala poetkom pedesetih godina. Osim naslova, od Bradburyja je posuen i motto jednog od poglavlja: Noas u ivjeti u svakom biu na svijetu. Izuzetno istanan dar za oblikovanje fikcionalnog diskursa koji u sebi spaja puku predaju, povijesni kontekst i suvremene teorijske postavke, Majgull Axelsson zasigurno je izbrusila dugogodinjim istraivakim i novinarskim radom. Travanjska vjetica njezin je trei roman, objavljen vedskoj 1997. i iste godine nagraen najuglednijom vedskom knjievnom nagradom Augustpriden. Nakon prijevoda na engleski 2002. godine Travanjskoj vjetici i njezinoj autorici Majgull Axelsson osigurana je i izvanredna meunarodna recepcija.

ENA, IMENICA U SINGULARU

esto govorimo ene, rekao je jednom Rilke, i pritom zaboravljamo da ene nisu plural, da one postoje samo u singularu. Citiram Rilkea po sjeanju, ali s dobrim razlogom: nova proza Irene Vrkljan Zelene arape pripovijeda upravo o tri ene u singularu, o tri razliite enske sudbine koje se podudaraju u jednom simbolikom motivu, motivu enskog poriva za oslobaanjem, za iskorakom iz okvira zadanog ivota. Zeleno je, kau rjenici simbola, boja koja posreduje izmeu toplog i hladnog, visokog i niskog, ljudska boja, boja izvorskih voda, boja proljea, boja buenja ivota. Smaragd, papinski kamen, zelene je boje; u irskoj mitologiji, u toj zemlji zelenoga, zeleno je boja koja donosi dobro. U prozi Irene Vrkljan zelene su arape, odjevni predmet koji po normama malograanskog ivota ne bi smio biti zelen, ve siv, sme ili crn. Ili nevino bijel. Zelene moda mogu biti veste, koulje, kostimi, pa ak i baloneri, ali nikako ne arape. Pa ipak, Ana, iz prve prie Irene Vrkljan u Zelenim arapama, uzima otrovno zelene arape, primjeuje da se za njom okreu prolaznici, u trenutku pomisli da je mogla staviti jo i kriavo zeleni eir s perjem, jer je osjeala snagu za promjenom, za pretvorbom iz malog sivog mia u sve ono to se nikada nije usudila: Sad sam konano slobodna, pomislila je Ana koraajui ponosno prema kavani, sad u initi sve ono ega sam se ranije plaila, init u to i zbog toga kako ne bih zavrila na hoklici u kuhinji kao moja mama. Zelene arape imaju podnaslov Tri ene, tri zemljopisne karte. Ana ivi u Zagrebu i njezina je zemljopisna karta iscrtana gradskim ulicama, tramvajima, poznatim mjestima kavana, adresama stanova i ateliera. Sredinje mjesto na toj intimnoj karti grada zauzima obiteljski stan u Krajikoj, u kojem se susreu roditelji i sestre, bivi mu, stan u kojem se u kuhinju, u depresiju, zatvara njezina majka. Druga je pria o drugoj eni, pria o Terezi, koja ivi u malenom gradiu u Njemakoj. Tonije, o Terezi koja samuje u tom malom gradu nakon smrti mua, i iji je ivot na zemljopisnoj karti iscrtao put od Opatije preko Zagreba do Njemake. 31

Znakovi tih gradova za nju su znakovi siromatva i samoe, nedovrenih odnosa i odlazaka koji nisu nigdje vodili. I Tereza se takoer boji da ne zavri u depresiji kao majka. Trea je pria o Vandi. O Vandi i njezinoj prijateljici sa studija, Slavici. Vandine zemljopisne koordinate obuhvaaju sjeverni dio Zagreba, Pantovak, Likovnu akademiju. Slaviino porijeklo otvara sasvim razliite slike: more, otok, kamene kue, ribarske brodice, masline. Vanda i Slavica zajedno studiraju, zajedno se mijenjaju, zajedno putuju u Berlin. Vole se ali i ne razumiju potpuno, ponekad se Vanda boji Slavice, ili joj zavidi. Razlika zemljopisa ocrtava se kao razlika dua. Da bi sa svojeg otoka, iz svojih fotografija, Slavica i mentalno mogla ui u grad, ona oblai zelene arape. Vanda joj skrauje suknju i tako je Slavica, u zelenim arapama i suknji iznad koljena, konano usvojila (i osvojila) Zagreb. Zavrno poglavlje govori o majkama, o Aninoj, o Terezinoj, o Vandininoj majci. O njihovim djetinjstvima (o kojima su uglavnom utjele) i djevojakim tajnama, neostvarenim ljubavima, skrivenim knjigama, o nemogunosti komunikacije s kerima. Keri postepeno osvajaju prostor prolosti i prostor intime svojih majki, pokuavaju im pristupiti. U priama o njihovoj prisutnosti tako esto se otkriva odsutnost. Na kraju, Irena Vrkljan pripovjedno sabire ivote svojih junakinja, kako su se dalje razvijale zemljopisne karte njihovih ivota. Ana se nije ponovo udavala i ostala je u Zagrebu, Tereza je prestala traiti djetelinu s etiri lista, Vanda je putovala i otkrila da ne eli putovati, Slavica se vratila na svoj otok. A zelene arape? Zelene su arape ve dugo bile spremljene na dnu ormara, u starim plehnatim kutijama, zajedno s kuglicama protiv moljaca. Vremena zeleni arapa bila su izgleda zauvijek prola. Ali ostala su nezaboravna.

32

VI. NEMOGUI DODIR

DODIR OIMA

Veina krimia najee poinju pronalaskom lea: tijelo ubijene osobe poetak je sloene prie koja se poinje odvrtati unazad, poslagivati dijelove kojima e do kraja knjige nedostajati kljuni puzzle, onaj po kojemu saznajemo tko je ubojica, odnosno, to se zapravo dogodilo. Pripovijedanje u kriminalistikom romanu uvijek stoga ide u dva vremenska smjera: dok se istraga kree prema naprijed, svjedoci, podaci, elementi prie, vuku je u retrospekciju. Uz corpus delicti i indicije koje prua, za istragu je kljuna funkcija svjedoka, onih koji su, doslovno, vidjeli to se dogodilo i tome nepristrano svjedoe. Barem tako bi trebalo biti u pravno zamiljenoj situaciji svjedoenja a u romanima je potraga za takvim svjedocima zamrena i nemogua. U romanu Izravan pogled (Eye Contact) autorica Cammie McGovern pripovijeda atipinu kriminalistiku priu, moglo bi se rei da je kriminalistika fabula tek okvir zapleta na koji nadograuje obiteljske i osobne drame niza likova, koji su tek neizravno vezani uz prvotni niz koji vodi od zloina, preko istrage, do rjeenja. Corpus delicti u romanu Izravan pogled tijelo je desetogodinje djevojice Amelije, pronaeno u umi pored kole koju pohaaju djeca, kako se to u nas kae, s posebnim potrebama. Uz Amelijino tijelo, pronaen je i devetogodinji Adam, djeak s poremeajem autizma. Adam govori malo i, za druge ljude, nepovezano. Jedina koja poznaje Adamov nain komuniciranja, koja u njemu prepoznaje unutarnju logiku, znade razlikovati sluajne rijei od znakovitih iskaza, njegova je majka Cara. Iz perspektive autorice Cammie McGovern, Cara postaje kljuni lik, ne samo kljuni lik istrage, budui da posreduje u prijenosu informacija izmeu Adama i ispitivaa, ve kljuni lik romana. Kroz njezinu perspektivu poinjemo razumijevati taj drugaiji Adamov svijet, svijetu u kojem su se Adam i Amelia zbliili na kolskom igralitu, zajedno se ljuljajui i pjevuei. Svijet za kakav ljudi u obinoj dnevnoj strci nemaju ni vremena ni razumijevanja, jer se ne mogu zaustaviti u svom hodu i napustiti uobiajeni, jasan nain komunikacije koji se preteito zasniva na verbalnim iskazima, na reenicama u kojima je, naizgled, tako lako jasno razlikovati istinu od lai, dobro od loega. Lik Care ocrtava ivot samohrane majke autistinog djeteta u sredini koja, kao i svaka druga, ima vrlo ogranienu koliinu strpljenja kad je rije o potrebi brige za drugim osobama, naroito onima koji su i drugaiji. Jedino ime takva sredina obiluje su predrasude, predrasude ponekad toliko jake da potisnu i prirodnu ljudsku potrebu za komunikacijom. Roman Izravan pogled zapravo je roman o problemima i sloenosti komunikacije: ve sam naslov eye contact upuuje na specifian psihologijski fenomen neverbalne komunikacije. Eye contact je komunikacija koja se uspostavlja izravnim pogledom izmeu dvije osobe, pri emu dolazi do izravnog meusobnog razumijevanja i prepoznavanja, do svojevrsnog dodira oima. Takav je 33

kontakt pogledom posebno identificiran u odnosima izmeu roditelja i djece (majke i djeteta, od samoga roenja), i u njemu je izraen jedinstveni trenutak kada se djeji pogled zaustavlja i fokusira, te na temelju drugih tjelesnih znakova (osmijeh, pokret rukom) postaje jasno da je kontakt uspostavljen. U svijetu devetogodinjeg Adama jedino njegova majka Cara prepoznaje Adamov izravan pogled kojim on potvruje ono o emu se govori, iako sam ne mora izgovoriti niti jednu rije. Adamovi povremeni iskazi, izreeni u neuobiajenim situacijama, promjene u njegovu ponaanju, postaju znaci pomou kojih Cara poslaguje priu o onome to se zapravo dogodilo i na taj nain, usmjeruje slubenu policijsku istragu. Trei kljuni lik u romanu Izravan pogled djeak je Morgan, pubertetlija takoer s odreenim potekoama u razvoju koji, poznavajui kolsku situaciju izunutra, sam zapoinje vlastitu istragu i takoer se eli pribliiti Adamu u potrazi za izravnim svjedokom zloina. Morgan se pokazuje kao svojevrstan likkatalizator, on je premosnica iz unutarnjeg svijeta Adama i Care prema vanjskom svijetu kole i gradia u kojemu ive. Putem Morgana otkrivamo jednu drugu stvarnost koja se krije iza urednog kolskog sustava, stvarnost u kojoj su nagomilane frustracije, potisnuta zlostavljanja. Stvarnost u kojemu komunikacija ne postoji nego u obliku nasilja i muenja slabijeg: to u sustavu zajednice (bilo da je rije o koli, ustanovi, gradu) ima lakeg nego dodatno udariti onoga tko ve lei na zemlji? A osobina rtve je uvijek to da ona ne eli priznati da je zlostavljana, jer bi se time kao priznata slabija strana izloila daljnjem mehanizmu zlostavljanja. Ako odnos Adama i Care pokazuje nenaslutive mogunosti komunikacije u autistinom svijetu (trebam li vas podsjetiti na unaprijed iskljuujuu leksikografsku definiciju autizma kao tekog doivotnog poremeaja to ga karakterizira nesposobnost komunikacije i socijalne interakcije), onda svijet starijega djeaka Morgana i njegove majke pokazuje manjak komunikacije kao posljedicu racionalnog autizma odraslih, naime, onoga tipa roditeljskog ponaanja koje polazi od stajalita da ono to oni ne vide uope niti ne postoji. Tako zapravo mnogi ne vide vlastitu djecu. Istraga zloina, kao to smo napomenuli na poetku, uvijek je istovremeno potraga za prolou. Tako se i Cara suoava s duhovima vlastite prolosti i zaboravljenim, namjerno potisnutim slikama djetinjstva i prijateljskih, ljubavnih odnosa koji su prekinuti, a nisu nikada dovreni. Razlozi su uvijek isti: nejasni i okrutni postupci, izbjegavanje postavljanja pitanja, nerazumijevanje, zaustavljanje komunikacije, potiskivanje u prividnoj nadi da moemo emotivno ii naprijed usprkos rupama koje smo sami iskopali. U paralelnim dijelovima zapleta u romanu Izravan pogled pojavljuju se u gotovo analogijskim fabularnim matricama likovi iz Carine prolosti, njezina najbolja prijateljica, prijatelj i ljubavnik, tako da posao suoavanja s prolou napokon mora biti dovren. Za Adama, sreom, takav odnos prolosti i budunosti ne postoji. Kada je Amelia bila ubijena, Adam ju je ogrnuo svojim puloverom. Da joj ne bude hladno. Za njega ona nije umrla. Adam ivi svoju sadanjost.

34

Tko god mislio da se ne moe dodirnuti oima, prevario se. Izravan pogled, roman Cammie McGovern, dokazuje da se to itekako moe, i da taj dodir moe biti jai, prisniji, izravniji, nego onaj fiziki. I da ono to kazujemo oima, jednim osjetom, moe znaiti vie ono onoga to iskazujemo rijeima.

35

Literatura Agacinski, Sylviane (2005): Mtaphysique des sexes. Masculin/Fminin aux sources du christianisme, Ed. du Seuil, Paris Andrieu, Bernard & Botsch (2008): Dictionnaire du corps, CNRS Editions, Paris Amry, Jean (2009): S onu stranu krivnje i zadovoljtine, Naklada Ljevak, Zagreb Aristotel (1987): O dui. Nagovor na filozofiju. Naprijed, Zagreb Brown, Peter (1988): The Body and Society. Men, Women and Sexual Renunciation in Early Christianity, Columbia UP, New York Beauvoir, Simone de (1970) : La viellesse, Paris Butler, Judith (1993) : Bodies that Matter. On the Discoursive Limits of Sex, London New York: Routledge Corps normalize, corps stigmatis, corps racialis (2007), ur. Botsch, Gilles - Herv, Christian Rozenberg, Jacques J., De Boeck & Larcier, Bruxelles Cosslett, Tess & Lury, Celia & Summerfield, Penny (2000): Feminism and Autobiography. Texts, Theories, Methods, London: Routledge ale Feldman, Lada (2005): Femina ludens, Disput, Zagreb Detrez, Christine (2002): La construction sociale du corps, Ed. de Seuil, Paris Douglas, Mary (2004): isto i opasno, Algoritam, Zagreb Elizabeth, Grosz & Probyn, Elspeth (ur.) (1995): Sexy Bodies. The strange carnalities of feministme, Routledge, London and New York Eptejn, Mikhail (2009): Filozofija tela, Geopoetika, Beograd. Drakuli, Slavenka (1984): Smrtni grijesi feminizma, Znanje, Zagreb. Ensler, Eve (2010): I am an Emotional Creature, Villard, New York Feldman, Andrea (ur.) (2004): ene u Hrvatskoj. enska i kulturna povijest, Institut Vlado Gotovac / enska infoteka, Zagreb. Freeden, Michael (ur.)(2006): Politike ideologije. Novi prikaz, Algoritam, Zagreb. Grdei, Maa (2003): Dnevnik Bridget Jones: pokuaj reforme ruiastog geta, Quorum, 2003/2. str. 178203. Histoire de corps I-III (2005-6), priredili Alain Corbin, Jean-Jacques Courtine, Georges Vigarello, Ed. du Seuil, Paris Henry, Michel (2000): Incarnation. Une philosophie de la chair, Ed. du Seuil, Paris Grosz, Elizabeth A. (1995): Space, Time an Perversion, Essays on the Politics of Body, Routledge, New York Allen and Unwin, Sidney Hustvedt, Siri (2010): The Shaking Woman or a History of My Nerves, A Frances Coady Book, New York 36

Kipnis, Laura (2009): enska psiha. Prljavtina, seks, zavist, ranjivost, Algoritam, Zagreb Kristeva, Julia (1989): Moi uasa. Ogledi o zazornosti, Naprijed, Zagreb Laquer, Thomas (1990): Making SEX. Body and Gender from the Greeks to Freud, Harvard UP, Cambridge, Massachusetts and London Laneyrie-Dagen, Nadeije: Linvention du corps. La reprsentation de lhomme du Moyen ge la fin du XIXe sicle, Flammarion, Paris Le Breton, David (1990): Anthropologie du corps et modernit, PUF, Paris Le Goff, Jacques & Troung, Nicolas (2003) : Une histoire du corps au Moyen Age, Liana Levi, piccolo Luki, Jasmina (1995): Ljubi kao arhetipski anr. Proza Dubravke Ugrei, enske studije 2/3, Beograd Luki, Jasmina (2001): Tijelo i tekst u feministikoj vizuri, Trea 1-2, Zagreb Malamoud, Charles & Vernant, Jean-Pierre (ur.) (1986): Corps des dieux, Gallimard, Paris Marzano, Michela (2006): Malaise dans la SEXUALIT. Le pige de la pornographie, JC Latts, Paris. Marzano, Michela (ur.) (2007): Dictionnaire du corps, PUF, Paris Merleau Ponty, Michel (1990): Fenomenologija percepcije, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo Miles, Margaret R. (2008): A Complex Delight. The Secularisation of the Breast, 1350 -1750, California UP, Los Angeles London New York Mc Dougall, Joyce (1989): Theaters of the Body: A Psychoanalytical Approache to Psychomatic Illness, Norton, New York Moi, Toril (1999): What is a Woman, Oxord UP, Oxford New York Nancy, Jean Luc (2000), Corpus, Ed. Mtailli, Paris Salamon, Gayle (2010): Assuming a Body. Transgender and Rhetorics of Materiality, Columbia UP, New York Queval, Isabelle (2008): Le corps aujourd'hui, Gallimard, Paris Ugei, Dubravka (2008): Baba Jaga je snijela jaje, Vukovi Runji, Zagreb Zlatar, Andrea (2004): Tekst, tijelo, trauma. Ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti. Naklada Ljevak, Zagreb

37