Miroslav Krlea - Povratak Filipa Latinovia

"Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krlee Svezak trei : Povratak Filipa Latinovia; Str. 9-121

SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je jo uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mranog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teklm, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka. Dvadeset i tri godine su prole od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noi pio i lumpao sa enama i kelnericama, a onda se vratio i naao zakljuana vrata i ostao na ulici, te otada ivi na ulici ve mnogo godina, a nita se nije promijenilo uglavnom. Zastao je pred stranim zakljuanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjeaj hladnog, gvozdenog dodira te teke, masivne kvake u koljci svoga dlana: znao je, kako e ta vrata biti teka pod njegovom rukom i znao je, kako se lie mie u kronjama kestenova i uo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav aav, umoran, neispavan, osjeajui kako mu neto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada nee zaboraviti onog mranog svitanja i one pijane, posljednje, tree noi i onog sivog jutra - dok ivi. Na uglu, gdje se je kao mali deko igrao sa svojim bijelim janjcem, stajalo je gradilite obzidano kao ovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za enske steznike i koksove patent-pei: steznici su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne gvozdene patent-pei lizao je plamen. Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao dalje. Osjeao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prstima, meu rebrima, u mesu, i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne. Dugo je stajao pod vitkim enskim steznicima, a prsti su mu bili puni praine i maltera, jer je zid bio star, pljesniv, s pjegama od salitre. Proao je pokraj njega jedan pekarski naunik s mreom topla peciva: zamirisale su emlje i ulo se dugo iza ugla kako pekar vue svoje papue po asfaltu. Zastao je Filip kod tog starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom kao da dira jedan dragi i zaboravljeni grob. Kia je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta provirivale su na sve strane cigle, a tek na jednom mjestu ostao je jo modrikasti jeziac koksovog plamena pod stalkom naslikane gvozdene patent-pei; ugledavi taj davno pokojni znamen, Filip je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo kao da pred neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam. uli su se ljudski koraci iza ugla. Proao je pekarski naunik s mreom topla peciva; zamirisale su emlje i ulo se dugo iza ugla kako pekar vue svoje papue po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u loncima, zakljuana vrata, verige, lavlje glave, kameni pragovi i mjedene ploe stanara; gdjegdje po koje starinsko zvonce. Pod jednokatnicom stajala je svjetiljka. Ona ista, koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijih djeakih kriza: taj upaljeni naranasti odraz promatrao je noi i noi na stropu izmeu zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamiac je svjetiljin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna ribica izmeu etiri stakla prljave posude. Sve je bilo sivo, a kua je izgledala neobino mranom, upravo tamnosmeom. Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrila se sva kao da umire, a usne su joj bile nateene, zmije riovke u glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana, kao tvravna. Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno strana pomisao, da je pod tim krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jedamput, davno) raslo njegovo vlastito, krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo. Ovamo su se preselili ve u gospodskoj fazi mamine karijere:

kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i kada je kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu kavu i domino. Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i teak masivan otpor vratnica, i dugi neprozraeni hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki, bijelouokvireni prozor u meukatu s izgledom u vrt. Stojei pred stranom i zakljuanom kuom, Filipu je dolo, kako bi bilo da ue. Pristupio je tiho vratima, primio za teku, hladnu kvaku, kvaka je popustila i vrata su se otvorila: kua nije bila zakljuana. Zatvorio je za sobom neujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije ulo savreno nita, na prstima, bez daha, dovukao se do prozora u meukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je ve bio pun bijele jutarnje svjetlosti. U starom, ogromnom, razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptijeg. Stajao je tiho taj stari vrt sa svoje etiri simetrine, bijele staze, sa rascvalim utim ruama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama kao netaknut, savreno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije nita dogodilo i kao da se u ivotu uope nita ne dogaa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena vidio se krov kokoinjca. "Tepihklopfer" je bio pred kokoinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome je Filip palio vatromet u predveerje Karolinine svadbe. Karolina stanovala je sa svojim ocem u pivnici i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oi arenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest godina starija od Filipa i prala je flae u pivovari. Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine, jalovo i bolno. Kao prezrelo, razdrto, neuravnoteeno dijete, sa dubokim i mranim kompleksima moralnog ponienja u sebi, pun neiste krvi i osjeaja mranog progona, rastrgan s ljubavnim motivima na razne, blesave, male, naivne djevojice (svoje vrnjakinje), Filip je osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela, tusta stegna dobroudne Karoline. Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji, kod kipuih lonaca i usijane parherdske ploe; on je sjedio na kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje, a Karolina, nalivi pun lonac kipue vode u korito i ekajui da se ta voda ohladi, sjela je u Filipovo krilo. Filip je u ono vrijeme itao Zolinu Nanu, slikao akvarele, pio prve ae piva s gaenjem i bljuvao od pete cigarete, i taj mali deko, koji je igrajui ah i nogomet bio s jedne strane sklon jo najnaivnijem podjetinjenju, a s druge rastrgan izmeu najbjesomunijih poroka, osjetio je iznenada u svom krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu Karolininu stranjicu. Ta sluajna, nesmotrena, bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadaviavijom, najsladostrasnijom emocijom itavog djetinjstva. Koliko se samo nagledao blijedih obrisa kostanjevekih vinograda, kamo je Karolina otputovala sa svojim vincilirom, i trei za psima, lovei koljke i gledajui kako se kope kopuni, on je prosanjao noi i noi u bunilu, snatrei o tom nepovratnom nadnaravnom uitku, kada mu je Karolina bila u krilu. Palei na tom tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predveerje Karolinine svadbe, on je bio na rubu samoubijstva od alosti; itavog tog ljeta skakao je s najvieg ramena baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom, samo da bi se voda zakrvarila nad njim. Jer je kolala meu acima legenda, da je jedamput jedan mlinar skoio sa svetoga Florijana i da ga vie nikada nisu izvukli, nego se je samo voda zakrvarila nad njim. Vatromet u predveerje Karolinine svadbe! Krvava voda pod mostom! Koliko se je ve vode zakrvarilo nad njim, a on jo uvijek pliva i jo se uvijek mie! I onog jutra, kada se je bio vraao ovim stubama kao pokajnik, kao tat, koji je ukrao stotinjarku (a dolazi od bludnih i prljavih pijanih ena), i onog jutra, kada ga je roena majka izbacila na ulicu s moralnim zgraanjem, i onda se je nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda. Kako je tu treperio na tom prozoru onoga jutra, vie mrtav nego iv, i kako je nesnosno dugo trajalo ono ekanje tu, na tom mjestu: no pred tim, kada je imao jo etrdeset kruna i kada je bila jo i ta mogunost otvorena da

otputuje nekamo daleko, i ta no bila je strana! I ona posljednja no, kada je nestajala forinta za forintom i kada se je matematskom sigurnou pribliavala katastrofa, bila je sablasna i smrtonosna. Ali sada je tu pred njim stajalo ono najtee: trebalo je popeti se jo etrnaest stepenica i pozvoniti na vratima lijevo u prvome spratu. On je stajao onog davnog svitanja nad ovim prozorom valjda vie od jedne ure nepomino i ne bi se ni onda bio pokrenuo, da nije uo kako se otvaraju vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi. Njemu je izgledalo, kao da taj netko dolazi ovamo u prvi kat. To je bila ustala jedna slukinja i s tavom punom kukuruznog brana ila je hraniti pilie. Tako se je naao pred maminim vratima; smea, uljenom bojom namazana vrata, sa kvakom od ute mjedi i staklenim, utom mjedi optoenim kolutom, koji je izgledao kao minijatura prozora na lai. Iza tog metalnog kotaia bio je poklopac sputen. Ploica u drvenom okviru. Ime i prezime njegove mame. Udovice. Njemu tako dobro poznato ime i prezime njegove mame. Tu stanuje ta gospoa, koja hoda u crnini, udovica, njegova mama, trafikantica iz Fratarske ulice, a njen sin, sedmogimnazijalac, vratio se iz bordela, a sve je tek na poetku. Kako je pozvonio i kada? Dugo nije bilo nikoga; sve je bilo tiho kao izumrlo. Pozvonio je opet. (Baterije elektrinog zvonca kod njih nisu nikada bile naroito pune i zvuk zvona bio je sasvim slab.) To mu je neobino prijalo. Spava. Dugo spava. I bolje je, da se sve dogodi to kasnije. Onda poslije duge zvonjave otvorila su se vrata od sobe i ule su se papue na drvenim daskama. To je bila ona. Otvorio se poklopac na mjedenom kotaiu i on je osjetio njen hladan, neumoljiv pogled. Javio se njen strog i surov glas. Zapitala ga je to eli? I to u pluralu: "to elite?" "Pa ja sam, otvori mi!" Isti taj strogi i surov glas opet se je javio iza zakljuanih vrata, da ga taj glas ne pozna i neka se vrati tamo, odakle je doao. Tamo i spada. I opet u pluralu: "Tamo i spadate." Njemu je bilo kao da e se onesvijestiti, no za sveg tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske, na ovaj tajanstveni okovani koluti, on je osjeao, da se tu radi o nekakvim vanim neprekoraivostima. O demarkaciji. I kada se spustio poklopac i kada se opet ulo smucanje pustenih papua po drvenim daskama, i to, kako su se iznutra, u stanu, zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno, da su ostala jedna vrata zakljuana pred njim konano i nepovratno. Tako se je okrenuo, spustio niz stube i tako je ostao na ulici dvadeset i tri godine potpuno sam. A sada se vratio u taj zabitni provincijalni zakutak, i jutro je proljetno, i on se naao u prvome spratu te strane, vlane kue, te ne bi bilo zgodno da netko primijeti tog nepoznatog prolaznika, kako se u sivom svitanju vue po tuim, praznim kuama. Tako isto na prstima, korak po korak, oprezno, sustegnutog daha, kao to se je uvukao, Filip se je prokrijumario opet natrag na ulicu, gdje je pod gustim kronjama kestenova jo bilo sasvim tamno, zelenkasto i mrano. PTICE, vode i livade, sve je to bilo lagano jutarnje, proljetno gibanje slika, kao san trepetljivo micanje sjena i osvjetljenja, a ipak Filip nikako nije mogao progutati svoje potitenosti, to ga je stegla u grlu kao neshvatljivo klupko alosti. Brzovlak stigao je na kaptolski kolodvor neto poslije tri, a sada je ve oko grada stao da raste proziran sjaj modrog, svjeeg, travanjskog jutra, punog svjetlosti nad njivama i nad oranicama. Svileni vjetar jutarnji, teki, bijeli, trudni travanjski oblaci, mirisi na

poljima i boje u daljinama, sve je raslo kao tiha instrumentacija modrog jutarnjeg buenja. Iz daljine, iz otvorenog terena, preko oranica razlijegala se bronana jutarnja zvonjava, a nad zelenkastom bakrenom jabukom kaptolske fratarske crkve gomilahu se teki, bijeli oblaci, te se vrapci pod kronjama platana uznemirie glasno, kao pred ranu jutarnju kiu. Da, tu je leao pred Filipom u miru jutarnjem Kaptol, sjedite gornjopanonskog i ilirskog biskupa, slavna protuturska tvrava esnaestoga vijeka, na rubu posavskoga blata i movara, grad Filipova djetinjstva i prve mladosti, gdje ga nije bilo toliko godina, a gdje mu se jutros priinilo sve tako poznatim, a opet toliko stranim, kao da je negdje davno ve umro i kao da kroz koprene nejasne neshvatljivosti prozire zaboravljene obrise mrtvih stvari i dogaaja. Preko etalita, gdje su pod platanama cvali krugovi crvenih i utih tulipana, vukla su se niz drvored polagano mesarska kola, pretovarena krvavim goveim butovima; jedna se plavkasta telea noga zaplitala meu bice, te je tako izgledalo kao da e tu plavkastu teleu nogu toak prelomiti u zglobu. Fasciniran tom plavkastom, oguljenom teleom nogom, zaputio se je Filip za mesarskim kolima preko mosta, pa uz mahovinom obrasle sive fratarske plotove naao se u Fratarskoj ulici. Na dnu dudovog drvoreda, pod strmim krovom jedne duge prizemnice, odmah kraj prvog prozora uz smei plot, stajala su visoka, zelenkasta, drvena vrata, zatvorena, zakljuana lokotom i gvozdenom motkom, sa limenom tablom i natpisom: kraljevska mala prodaja duhana. Tu je davno, prije trideset godina stajala trafika njegove majke, gospoe Regine, a tu stoji jo i danas trafika kao u vrijeme njegova djetinjstva, kada su vode kapale po zaralim ljebovima i uli se dralovi kako plau u tamnim noima visoko nad gradom. Tu jo uvijek stoji stuba od trule cigle, a prag su izglodali takori. I roleta je na oknu isto tako poderana kao i prije trideset godina, a tamo, iza rolete, ona vlana, pljesniva, mrana soba s trulim podom, gdje se on toliko nakleao iza eljezne pei u kutu. Klei Filip u polumraku i potpuno je sam u sobi, samo se izvana uju koraci prolaznika od duda do plota, od plota do zida, uza zid pokraj prvog prozora i preko ljebastog kanala, u kome je gnjila zelenkastomasna voda puna slame i pahuljica od ivadi. Zagledao se Filip u taj kanal pod drvenim mostiem, pun slame, smea i pahuljica od ivadi, a jedna mala laica od novinskog papira, ta draga djeja pustolovna korablja, zapela je o ciglu, sva mokra i namoena, pred potonuem. Sagnuo se Filip, da podigne svoju malu brodolomnu djeju laicu iz smrdljive lokve (nad kojom je toliko sati prosanjao o dalekim moreplovcima), ali mu se to ve u isti tren priinilo preglupim: tako je stao pred trafikantiin prozor i zagledavi se u one mrlje na musavom staklu ostao je nepomino, dugo. Tu odmah iza zida stajao je mamin eliptini politirani stol, a na stolu crvenkasti barunasti album s fotografijama. Crveni barunasti album, ta skupocjena, tajanstvena knjiga bila je okovana zlatnim plehom, a imala je na prednjim koricama herolda u vitekom oklopu s trubom: preko trube bio je prevjeen stijeg s dva raskriljena ogromna orla. Taj izblijedjeli barunasti album s vitokim trubaem, to je bila jedna od onih tajanstvenih svetinja, koju je bilo zabranjeno dirati. To se je svetogre kanjavalo dugotrajnim kleanjem iza pei, gdje je zaudaralo po takorima. A tu uz prozor, na drugoj strani te oguljene sive stijene visjela je neshvatljivo divna, ebanovinom uokvirena slika enskog akta, koji nije imao vie od trideset centimetara, a uljena ploha poela je ve pokazivati prve pjege gnjilea: zelenkastosivo osvjetljenje gologa tijela stalo je dobivati nadnaravnu boju prozirne pojave, koja je izgledala kao da nije stvorena ljudskom rukom. Njegova majka, ta najtajnovitija pojava njegova djetinjstva, trafikantica Regina, koju su svi zvali Regina, a ona se je zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja te nikada nije nauila dobro hrvatski, uvala je ljubomorno tu tajanstvenu, ebanovinom

uokvirenu sliku nepoznate gole ene, kao relikviju, a Filip nije nikada otkrio, ni to prikazuje ta slika ni odakle je njegova majka tu sliku donijela. Ta ga je slika muila godinama, i to nije bila jedina tajna, kojom je sebi razbijao svoju glavu, sjedei tu uz ovaj prljavi prozor, pod ovom razderanom roletom i sluajui vjetar kako urla na tavanu. Kraj ovog prozora razbolio se smrtno one jesenje noi, kada su prolazili gradom engleski konji u dugim povorkama za transwaalsko ratite, a no je bila maglena, listopadska. ulo se, kako u pari toplog konjskog vonja tutnje kopita o daske drvenoga mosta na uglu Fratarske. Ti konji bijahu na putu za daleka, nepoznata, juna mora, na putu za ekvator, gdje blistaju tajanstvene zvijezde june polutke. Crne nakatranisane lae, to kripe po dalekim lukama, ekale su te konje, da ih progutaju i prebace nekamo neshvatljivo daleko, gdje plaze udavi i bodu otrovni komarci. Prolo je bezbrojno mnogo engleskih konja te noi, protutnjala je uma tih crnih, lomnih konjskih nonih stabljika, to se gibahu uznemireno, vie kao noge nekakvih udnih, potkovanih ptica nego kopitara. Te noi mati nije spavala kod kue itavu no. Odbila je ve davno pono na fratarskom tornju, a povorci engleskih konja nije bilo kraja: konji su prolazili neprekidno, jedni za drugima, repovi, glave, kopita, u beskrajnim tamnim gomilama repova, vratova i kopita. Masa grivastog mranog mesa i rzanja, od ega su poela zvoniti stakla na prozorima kao od grmljavine. Uznemiren tom neobinom grmljavinom, usplahiren od samoe i od bdjenja, Filip se dovukao do ovog prozora i podigao tu masnu, poderanu roletu samo toliko da mu je pogled dopro do konjskih trbuha: provirujui tako ispod rolete on se izgubio zastravljen onim neshvatljivo mranim micanjem tamnih konjskih bedara, gnjatova, zglobova, kopita, u boleivom treperenju od straha i od neobine, mutne, velianstvene emocije. Pritisnuvi tako nos i elo i glavu o hladno staklo, Filip je gledao povorku konja kako putuje u Junu Afriku, a bila je duboka no i mati se nije vraala. Usnuo je spram jutra, kada su fratri ve zvonili na ranu jutarnju misu, a majke nije bilo. Prvi pogled, kada se probudio: mamina postelja bila je prazna. Trafikantica Regina dola je kui oko osam, pogladila ga po kosi i rekla mu neka obue svoje barunasto odijelo, jer da idu u grad. Majka ga je pomilovala i rekla mu je: Zygmusik! To je bio znak naroite milosti i blagonaklonosti, kad bi ona stavila svoju ruku na njegovu kosu, a pogotovo, ako ga je nazvala njegovim pravim imenom, a barunasto odijelo bilo je (ve samo po sebi) simbolom svetkovine i najneobinijih dogaaja. U svom tamnomodrom barunu, sa ipkastim okovratnikom, s manetama i jabotom, Filip je sam sebi izgledao neobino sveano i otmjeno (kao kakav viteki sredovjeni sokolar sa ipkama i barunastim baretom), a trafikantica Regina, potpuno hladna spram svoga djeteta, mnogo je polagala na dekorativnu stranu njegova izgleda. (Time se je izdvajala iz kruga svojih sustanara oko trafike i u tome bio je naglaen nekakav naroit prkos iz socijalnog otpora, kao da ona ipak nije isto s ostalim siromasima u dvoritu i preko puta: trafikantiino dijete bilo je uvijek pomno oprano i najbiranije obueno i ba taj fantastian i lutkast potez ukusa njegove majke bio je poslije uzrokom tekih sudara u krugovima Filipovih drugova. Za trafikantiino dijete govorilo se po gradu da mu je otac biskup, a taj glas otrovao je Filipovo djetinjstvo neizljeivo i gorko.) Putovali su u grad dugo u hladnom i nezagrijanom vagonu, a u gradu ostavila je mati Filipa u jednoj kavani pod staklenim lukom izloga, kod mramornog stola; naruila je za njega okoladu i rekla kelneru neka pripazi na maloga, da e se ona skoro vratiti. Ve u kavani, Filip je bio u vruici: sve okomite crte nestajale su pod njegovim pogledom u beskrajnim vertikalama, a vodoravni potezi kruili su oko njega vijugavo kao neprekidno i uznemireno talasanje linija. Mati se vratila tek poslije podne. Oi su joj bile mutne, umorne, nateene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip po prvi put ustanovio da mu je mati naprahana branom kao clown, a pod tom bijelom branjavom obrazinom da ima jedno drugo, alosno, sivo, izmueno lice.

Mahao je nogama, jeo ve treu okoladu sa slatkim vrhnjem, a mati ga je u kavani ponovno pogladila i rekla mu tiho, kroz suze, da sada idu u posjete jednoj gospoi i da tamo mora biti vrlo utiv. "Ti si moj dobar, mali Zygmusik, zar ne?" On je dobar i malen i Zygmusik i to jo njen? O, kako je sve to bilo neobino i sveano! Tada je primijetio da je stavila na sebe svoj starinski zlatni nakit, i starinske okovane naunice, to ih je uvala u svilenoj, pojastuenoj kutiji, a Filip se nije sjeao, da bi ih bio ikada vidio na svojoj majci. U tekoj crnoj svili, sa starinskim nakitom, njegova mati izgledala je vrlo otmjeno. Lice joj je bilo potpuno beskrvno, bijelo kao da je mrtva. Bilo je sasvim mlano listopadsko poslijepodne. Idui s majkom on je u jednom parku na tratini ubrao tri tratinice i drei tako u ruci ta tri topla, uvela cvijetka, uao je za majkom u visoku, aavu, mranu kuu sa staklenim vratima. Stakla bila su na tim ulaznim vratima crvenozelenkasta, a vrata, na kojima je mati pozvonila, lakirana, blistava i neobino visoka. Uao je u sjeni svoje majke, osjeajui njenu konanu rukavicu u svojoj ruci, i to, kako kroz onaj konac mamine rukavice bije neka neobina toplina. Ulazei tako za majkom kroz mrane sobe i predsoblja, otirui se o sagove i ogledavajui se na razne stalke i neobine predmete, njemu je bilo jasno samo to, da tu ima mnogo soba i da je to sve neobino visoko: i vrata, i pei, i pokustvo, i zavjese, i prozori! Debeli sagovi, odsjaj politura i porculanskog posua po staklenim ormarima, slike koje pokazuju zeeve i srne na srebrnim pladnjevima, teki, dlakavi, sukneni stolnjaci i naslonjai, sve ga je to neobino uznemirilo i on je upkao nervozno one tri tratinice svojim znojnim prstiima. Gospoa, koja ih je primila, imala je surovo, dlakavo lice i ogromnu, sasvim kao ugljen crnu frizuru: zlatne zube, zlatne narukvice, zlatan lorgnon, a prste krcate prstenjem i draguljima. Kada ga je dotakla svojom koatom rukom za podbradak, Filip je na svom usijanom obrazu osjetio neugodan i neobino hladan dodir zlata. Ta crnokosa gospoa dala mu je u srebro zamotanu ploicu okolade i poslala ga u drugu sobu, jer da ima neto da govori s mamom, a on e se dotle u drugoj sobi igrati s Faraonom. Faraon, to je bila ojka u krletci od ute mjedi, i kada je Filip stupio preko praga, Faraon mu se javio promuklim i hrapavim glasom: Bon jour, monsieur! Protrnuvi od tog ptijeg glasa, bez daha, nepomino, Filip se pripio uz jedan ogroman pojastueni starinski naslonja, osjeajui kako mu prsti polagano ulaze u staniol, kako se okolada topi u njegovoj ruci, kako ne zna to da pone sa svojim zguvanim cvjetiima (da ih baci), kako mama plae preko u sobi, tiho, sasvim tiho, ali plae, a ojka eprka po svojoj krletci, vrti vrtaljku, lupi ljenjake, brusi svoj kljun o blistave bice i sve je tako neugodno, zaguljivo, mrano, pretoplo, sve se lijepi kao rastopljena okolada, sve zaudara po gadnoj kretavoj sivoj ptici. Bon jour, monsieur! Te noi zaurlao je vjetar s prvim snijegom. Lomio je granje, ruio buku u dimnjaku (te su se i takori na tavanu primirili od straha), drijebe je kod pekara preko puta prebilo nogu, a Filip je itavu no bulaznio o engleskim konjima, o gavranu, koji govori francuski i o tome da je uo mamu gdje plae. Vidio je svoju mamu gdje je mrtva, u neobino sjajnom ogledalu kako sjedi kao u staklenom izlogu, a pred njom na stolnjaku stoji paketi banknota (crvenozelenkasti svei banknota svezan ljubiastom vrpcom, to je neobino jasno vidio pred sobom na dlakavom, suknenom stolnjaku), a gavran iz druge sobe vie francuski: Bon jour, monsieur! Vjetar u dimnjaku, tmina i mamin pla u tmini. Nikada se nije usudio da bilo to zapita tu utljivu enu, ali te noi, ve vie u zagrljaju smrti, on je zapitao majku sasvim prirodno, zato plae? Nije odgovorila nita. Tihi jecaji. Ustao je i poao do mamine postelje. "Mama! to je tebi? Zato plae!"

Kako je stajao uz majinu postelju, bosonog, u svojoj dugoj spavaoj koulji, mislio je da e ga mati potjerati natrag, ali dogodilo se obratno: ona je uzela obje njegove ruke i stala ih cjelivati i tako (ni sam nije znao kako se to zapravo dogodilo), naao se u njenoj postelji, osjeajui samo to, kako je mamino tijelo hladno, a suze vrele kao rastopljeni vosak; tako je plakao s njom, a vani je urlao vjetar, ruio dimnjake i nosio mrtve ptice i uvelo lie. Te noi je pao u teku upalu plua i ostao tako izmeu ivota i smrti dugu jednu zimu, upropastivi svoje bronhije i lijevo pluno krilo za itav ivot. A sve je poelo kod ovog sivog, prljavog prozora one davne listopadske noi s engleskim konjima. "Drama jedne provincijalne trafikantice! Gavran koji govori francuski! Banknote na stolnjaku i ona antipatina stara baba sa crnom perikom! Kakva je to bila drama? Kakav je ono bio tajanstven posjet u onoj mranoj palai? Gdje je to sve danas i kamo se to sve rasplinulo kao magla?" Stojei uz taj prljav prizeman prozor, sasvim uz staklo, tako da je uo kako negdje iza stijene u sobi kuca sat, Filip je osjetio kako se netko iza zavjese u sobi mie, i kada se iza poderane rolete pojavilo neije uto, pospano, bradato lice, Filip se trgnuo i sav zbunjen i uznemiren hitrim je koracima poao niz ulicu, do fratarske crkve. Crkva je bila prazna. Jedna je prosjakinja glasno uzdisala pred rtvenikom Blaene Djevice, barokne carske figure, s krunom na glavi i ezlom u ruci, u crvenkastom brokatnom platu, izvezenom zlatnim ljiljanima. U ogromnoj zgradi bilo je vlano, hladno, vonjalo je po mokrom pepelu i po gnjilim krpama. Iza glavnog oltara izgledalo je kao to izgleda iza kazalinih kulisa: stare prnje, krinje, daske, ljestve, pauina, petrolejke, flaa s terpentinom, klijeta. Sve jedna stara, ve odavno odigrana predstava, koja jo uvijek traje, a ne zna se zapravo zato. Zastave na rtvenicima, likovi svetaca, mramorni andeli, vlaan sumrak i daleki cvrkut ptica oko tornja. A vani oko crkve travom obrasli grobovi. Ogromne plohe bijelih baroknih zidova, isprane kiom i vjetrom, s lastavijim gnijezdima i tragom vrapjih, a uz poruenu i zimzelenom obraslu ogradu od crvene cigle stari grobovi kovaa i kovaica, potovanih cehovskih majstora i gospode opata i kanonika panonskog kaptola, sa zvunim naslovima i sredovjenim grbovima njihovih crkvenih asti. Pod ogromnom granitnom ploom u sjeni apside lei tu jedan grof UexhuellCranensteeg, koji je dojahao ovamo na tursku granicu u ipkama Luja Petnaestog a onda umro u ovom panonskom blatu i ostavio za sobom na Kostanjevcu stodvadeset praznih soba, koje stoje tako iza njega ve dvjesta godina prazne i netaknute. Tu lei i opat Blaene Djevice kanonik Lovro, pod ve visokim empresom, prijatelj njegove majke Kazimiere, za koga je Filip jedno vrijeme sumnjao da bi mu mogao biti ocem, a tamo negdje uz glavnu stazu lijevo, sav obrastao travom, sa crnom ovalnom ploicom na tekom masivnom kriu, tu je grob njegova legitimna oca Filipa, sobara i linog kamerdinera Njegove Presvjetlosti Biskupa Silvestra, po kome se on sam iz vlastite inicijative prekrstio u Filipa, premda je bio krten na ime poljskog kralja Sigismunda, a i u koli su ga sve do gimnazije zvali Sigismund. Filipov otac umro je kada su Filipu bile dvije godine i on nije zapravo znao, sjea li se on svoga pokojnoga oca doista ili samo po fotografijama iz barunastog albuma. Otac Filipov bio je sluga biskupov, sobar, koji je navodno doao u biskupsku slubu na kaptolskom gradu na preporuku jednog madarskog grofa, a fotografija u maminom albumu prikazivala ga je u galoniranoj grofovskoj livreji kao "valet de chambre-a", u lakiranim polucipelama i bijelim konanim arapama, to su pod koljenom bile podvezane bogato ureenom zlatnom podvezicom. Obrijano, blijedo lice, s jakim strastvenim zarezima oko usana i zdravim zubalom, jedna je savreno bezlina pojava, s hladnokrvnim pasivnim pogledom roenoga sluge, taj Filipov tajanstveni otac stajao je nad njegovim djetinjstvom kao sjena, pred kojom je on godinama strepio. Taj mrtvac, koga se Filip sjea samo sa odra, kada je leao izmeu mauhica i papirnatih ipaka, poeo je da

ivi u Filipovoj fantaziji kao sve tee i sve mranije pitanje. I eto ni danas, nakon etrdeset godina, Filip nema na to pitanje odgovora: da li je ta trula livreja pod tim hrastovim kriem doista njegov otac ili je to bio samo jedan potez njegove majke trafikantice, za koju se govorilo po gradu mnogo, ali koja nije nikada ni na jedno njegovo pitanje dala nikakav odgovor, po kome bi se moglo bilo to zakljuiti, to se ne bi pokrivalo sa strogim zakonskim dokumentima. A po tim zakonskim dokumentima taj madarski grofovski sluga Filip uzeo je botelsku sobaricu Kazimieru (koja je pred tim sluila po zapadnoevropskim velegradovima i govorila nekoliko evropskih jezika) i tu u biskupskoj slubi na kaptolskom gradu rodilo im se dijete u desetom mjesecu zakonitog braka, krteno u krstionici. SUNCE se ve probilo kroz kronje lipa i dudova, kada se Filip vratio niz Fratarsku ulicu. Trafika je bila otvorena i on se naao pred pultom; ono neugodno bradato lice nalilo mu je njegovu ljivovicu mrko i sumnjiavo, promatrajui ispod oka tog blijedog stranca, koji se ve za rana jutra vue pod tuim prozorima. Popio je ljivovicu, i jo jednu, zapalio cigaretu i sjeo na visoku praznu bavu, upijajui u sebe itav taj slap starih i tako dobro poznatih mirisa. - Oni davni, isti, nepromijenjeni mirisi! itava ta mala prizemna soba obavijena je tananom horizontalom dima, to se povija oko predmeta i ormara i slamnatog stalka sa emljama, kao koprena: iz svega struji otar i osjetljivo vlaan vonj duhana, koji je tu natopio itav prostor svojim mirisnim prostrujivanjem. Miris cigara, miris starih vaserica, kiselkasti miris crnog kruha, ljivovice, petrolejke i prostog bagoa u ruiastim paketima na posljednjoj dasci stelae! I lovaka kobasa visi jo uvijek na onom istom avlu na vanjskoj dasci staklenog ormara, sa upertlima i lojanicama! Promatrajui te stare i tako intimno poznate stvari Filip je pomirisao svoje prste, nee li na njima osjetiti miris mokre djeje spuvice i uti kripu pisaljke, to se teko i nezgrapno mie po vlanoj plosi ploice. Tu, odmah uz pult pred staklenim ormarom pokraj slamnatoga stalka za emlje bila je od zida do zida prevjeena crvenkasta zavjesa, to se pomicala preko limene tange na bakrenim kolutiima i tako dijelila sobu na dva dijela: na samu trafiku i na prostor odvojen zavjesom, gdje je Filip uio da pie svoja prva slova, a ogromna djeja sjena padala je preko zavjese i puzala preko stropa kao neman. Sada nije bilo nikakve zavjese, ali stari naslonja, nekada presvuen crnom koom, jo je uvijek stajao tamo prislonjen naslonom o stijenu, prebaen gnjilim smrdljivim gunjem kao stari konj. Ve mu je onda, prije trideset godina, provirivala utroba, ispunjena gurtama, perastim kolutima i upercima suhe, otre, bodljikavo morske trave, a danas je to samo gnjili kostur jednog naslonjaa, ispunjen krpama i pokriven gunjem. I onaj stari, olupljeni, politirani stol je jo tu! S ladicom tog starog oguljenog stola igrao se Filip punih sedam godina. Otvoriti ladicu tog crvljivog i pod politurom tako tajnovito ivog stola (punog nevidljivog micanja) bilo je strogo zabranjeno. Ali ta ladica bila je tako silna i tako se neobino teko otvarala, kao tajanstvena vrata, a u polutmini tog mranog prostora blistao je otar, goli nabrueni kuhinjski no, te promatrajui onu blistavu solingensku otricu Filip je imao osjeaj kao da je prestupio prag pauinaste, mrane, sredovjene oruarnice. Zapeo bi mu dah i ulo se srce kako mu bije u grlu od strave, da ga ne bi ula mama prijeko iz trafike, i da mu ne bi tako u jednu jedinu sekundu propao napor polaganog i neujnog pomicanja ladice to bi esto znalo da traje i vie od pola sata, s napetim dahom i uznemirenim, trepereim prstima. Sve je stajalo u tom vlanom grobu na svome mjestu, samo jedne stvari nije bilo: staroga paravana! Bio je to starinski, engleski peterokrilni paravan, s okvirima od crvenog mahagonija, ali mu je svila potpuno sagnjila pak je netko preko draperije prelijepio stare ocalne otiske i litografije iz ilustrovanih listova: engleske kraljeve s Marija-Stuart okovratnicima, gole ropkinje, sokolare, konjanike, grofove, grofice,

10

lovce, jelene i generale. Crnci i crnake luke: daleke plohe plitkog mora to se kotrlja preko ala pjenuavim zelenim talasima, a tu je jarbol, na jarbolu vijori zastava na vjetru, a Filip ima tropsku bijelu kacigu i hrabro gazi preko zelenog Konga s povorkom robova; prauma die i uju se majmuni kako viu po granama. Vani je zima. Dvostruka telefonska ica ispruila se preko ceste ispod starog, mahovinom obraslog krova na drugu stranu ulice, i puna je tekog, mokrog snijega to pada u lisnatim pahuljama jednolino i neprekidno. Jedna je ptica dodirnula lepetom svog toplop krila icu i mokar snijeg stresao se sa ice. Snijeg pada i to se vidi kroz nezavjeeni gornji dio staklenih vrata i itava trafika plovi okomito kao gondola zrakoplova, trafika sa svojim mranim mirisima, cigarama, zavjesama i starim naslonjaem die se okomito u vis i leti, a paravan pred divanom raste u nadstvarne dimenzije. Pred Ladysmithom grme topovi. Suklja oganj iz eljeznih drijela i mirie barut: jedna se esteroprena baterija napela iz sve snage da ispne teak top na postav; dlakava stegna konjska, krvare ranjene butine, uznemirene crne repine, raskrvavljene nozdrve, fijuk bieva i stravine maske konjanika u odsjaju zadimljene topovske grmljavine: opsada Ladysmitha, general De Wett sa svojom pratnjom na ogromnom crnom pastuhu promatrala opsadu Ladysmitha, a vani pada mokar snijeg, zvone negdje na dnu ulice saonice. Filip, omotan starim vunenim pledom, tako da mu rese padaju preko koljena kao pravome putniku, putuje na svojoj stolici i gleda one grofovske konjunike, sokolare, kneginje i kraljeve, gleda sablasti u oklopima kako gasnu u polutmini sutonjoj. Od vremena na vrijeme zvonce na vratima trafike; otresanje snijega sa izama kakvog foringaa, koji kupuje vasericu i pije svoj frakli drodenke, ili je netko skoio po jednu virdiniju za gospodina doktora; miris duhana, rakije, a iznad glave malog, baroknog crnca s bijelim turbanom potitrava modrikasti plamiac za cigare, ako ba tko od poglavite gospode eli da odmah pripali cigaru, kao stalna konta gospe Regine, trafikantice na uglu Fratarske ulice. Te slike sa sivog starinskog paravana, to su zapravo bile jedine prave slike, to ih je ikada doivio u svom ivotu. Slikajui poslije i sam i piui mnogo o slikarstvu, Filip je mnogo toga napisao i proitao o problemima slikarske tehnike, ali ipak, on je uvijek nejasno, duboko negdje u nepoznatome sebi osjeao, kako bi slike, kada bi doista bile prave, ive slike, trebale da govore bar tako glasno kao to su njemu govorile one sive, poderane krpe u ovim sumracima, tu, u ovoj smrdljivoj sobi. Ni na jednoj slici nikada vie nije umro nitko tako tragino kao Przemyslaw, kralj poljski s lavljim grbom na grudima od oklopa, tu u ovoj trafici, u ukastom i aavom osvjetljenju petrolejske svjetiljke. Tigarske kretnje u poskoku, udna ljepota bronanih, crnakih lea ronilaca bisera, nakostrijeena lavlja griva, burske baterije pred Ladysmithom, marali, konji, divne mlade ene, itav taj uzbueni san kljuao je tu na ovom panskom zidu kao zelenkasti otrov u arobnjakovoj retorti, i s tim gledanjem spram unutra, s tim neprekidnim snatrenjem u sebi i o sebi, tu je poela njegova tako kobna izolacija od svake stvarnosti. Tu se je odbio od ivotne neposrednosti jo davno, odmah na poetku, i trideset godina goni se za tom ivotnom neposrednou, a jo je nije stigao. Stala su kola pred trafikom. Uao je koija po frakli rakije, i taj hrapavi glas, teak bat koijaevih izama, to je trglo Filipa i on se uznemirio, kao da ga je netko probudio. Vani je blistalo vedro travanjsko jutro, lajali su psi i uo se kokot preko ulice kako kukurie veselo i izazovno. Platio je svoju ljivovicu i zaputio se spram etalita pod bedemom stare tvrave, osjeajui toplinu sunca i vonj vlanog dima u nosnicama. KAVANA pod platanama na etalitu bila je ve otvorena. Bila je te noi nekakva dobrotvorna zabava i sve je vonjalo po prolivenom vinu i ukiseljenom jelu, a jedna je grbava starica dizala oblak praine skupljajui zlovoljno i gunajui zguvani staniol,

11

rastrgane serpentine, kosti i ostatke jela i ikova. Filip je naruio au mlijeka. Kidajui vrkom prstiju ve treu kiflu, vaui tako to vlano, razmoeno, bljutavoslatko tijesto bez okusa i bez volje, potpuno rastresen i odsutan, on je zurio u platane pred prozorima kavanskim, u nasade s tulipanima i u prazna mesarska kola, to su se krvava vraala uz fratarske plotove. Promatrajui tako sivo i namrekano lice grbave smetlarice, njene okorjele obraze, tvrde kao od slonove koe, njene groteskne kretnje, njenu tunu pojavu, Filip se gubio u detaljima, te nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao. Sve sami detalji oko njega: razmoena kifla, cvrkut vrabaca, stara vjetica to die prainu, rano jutro i umor u lancima prstiju, u tjemenu, u rukama, u mislima, u svemu. Sve sami detalji i neki neizrecivo teak, neshvatljiv umor. Ve dulje vremena primjeivao je Filip, kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje; samo za najrastvorenijih ratnih dana, kada je sve bilo u raspadanju i kada se nije nita drugo osjealo nego prenagomilavanje tvari u slijepim koliinama, i to, kako ovjek sam po sebi i nije nita drugo nego neka neznatna i sitna koliina, samo za onih najmranijih i najosamljenijih dana dogaalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju, gubei pregled nad svojim vlastitim trajanjem. A u posljednje vrijeme nemiri su u Filipu sve vie rasli i to uznemirivanje postajalo je sve nesnosnije. Boje, na primjer, to ivo vrelo njegovih najtoplijih emocija, poele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snano kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je ivotna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oivljavaju predmete ni stvari, kao da to nisu koprene kojima su omotane ivotne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crtea ispunjeni vodenim bojama po djejim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno. Dok su mu se prije toga boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojadisano doivljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojadisanih ploha po ulicama, po sivim i aavim gradovima; kobalt ploa tramvajskih kola u vodoravnom kretanju, tamnouta platnena mrlja bluze prometnog redara, svijetlozelena koulja jednog prolaznika i sasvim blijedi akvamarin tihog oceana na ogromnoj zemljopisnoj karti u izlogu jedne knjiare. Kobalt, tamnouto, svijetlozeleno, blijedi akvamarin kao packe, kao mrlje, kao obojadisane injenice, a iza toga nita. Kobalt, tamnouto, svijetlozeleno, u odnosu spram blatnosivog obrua pneumatika na toku automobilskom u hitroj vrtnji, spram svijetloruiaste bois de rose krpe na tijelu jedne mlade djevojke ili tamnozelene zavjese kao draperije jednog izloga, prenatrpanog politiranim pokustvom, samo ti odnosi tih boja u neshvatljivom micanju, bez djelovanja, mrtvo, glupo, nevjerojatno prazno, bez doivljaja, bez emotivne podloge: nitavno, isprazno. Teku ljudi po ulicama, miu se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, clownska, sa zarezima gorueg karmina oko usana, kratkovidne maske ena u crnini, lica grbavaca, donje eljusti, votani dugi prsti sa crnim modrikastim noktima, sve prilino runo. Gadna lica, zvjerske njuke, igosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnake, zubala tvrda, otra, mesoderska, a sve je sivo kao fotografski negativ. Sjedi tako Filip iza gradskog prljavog kavanskog stakla u izlogu, gleda micanje gomila na ulici i sanja o svom posljednjem koloristikom doivljaju prije godinu i pol u junom jednom malenom baroknom gradu, kad je bila tiha, zlatna jesen, a njegovi ivci nisu jo bili u tako dekomponiranom stanju kao proljetos. Bila je sasvim mirna, uljena, blaga jesen, i ono smee drvo u kamenom dvoru samostana (sasvim tamnosmee kao izlizana brokatna tkanina), onaj mramorni vitez u oklopu na sivoj bronanoj ploi i one tri votanice pred jednom zlatnouokvirenom slikom i crvenom, sepijom olienom i kiom ispranom crkvom u tmini, to je bio poluzlatan bogomrak sutona, punog sjaja jedne blagoslovljene inspiracije! Dogorijevala je na mramornoj

12

etvorini crkvenog poda jedna votanica i njeni posljednji proplamsaji gasnuli su u irokim polumranim krugovima po dubljini crkvenog prostora kao proplamsaji pogaene buktinje, i mijeali se s odsjajem zlata na propovjedaonicama i a odjecima redovnikih sandala po mramoru praznog hrama u neobinu i intimnu grobnu harmoniju. Filipu je bilo kao da je uao u svijetlozelenkasti prostor jedne svjee, od ulja jo mokre slike, i u onoj praznoj crkvi on je osjetio potrebu da podigne od unutranjeg uzbuenja svoje obje ruke, uznemiren i ponesen bogatstvom nove palete, to se pred njim otvorila kao kakva dragocjena, okovana kutija. U onom egzaltiranom trenu, s uzdignutim rukama na mramornom crkvenom podu, izgledao je kao kakav tajanstveni delfijski kip, s dvije masivne, okomite, kao prikovane noge na crkvenom mramoru, s rukama u oblacima trepetljive inspiracije, koja je izgledala sasvim blizu pred njim na dohvat; samo da se namoe kistovi i otpone slikanje. U oekivanju te svoje nove slike, tog svog egzaltiranog polaska u nove prostore i okvire novih izraajnih mogunosti, itava ona jesen prola mu je sretno i blago kao na toplom enskom dlanu. Crne helebarde na tvornikim dimnjacima, bazaltni trijemovi s mramornim tramovima i izgledom na zelena tiha ogledala alpskih voda, vlane ume s jesenjim mirisima i zamagljenim gorskim masivima ledenjaka, sve je to izgledalo ve kao "s onu stranu realizacije"! Topli titraji posljednjih zrelih jesenjih podneva nad starim krovovima gradskim, mramorni stolovi po tihim gorskim krmama, zaboravljene davne ranjave alosti jalovih umora, sve je to izgledalo tako blistavo, tako zrelo, tako konano svladano, da se je Filip osjeao mnogo blie maglama, ribama, bregovima i crvenim jabukama po vonjacima, nego bilo emu ljudskom u sebi i oko sebe. Od onda je prolo ve mnogo vremena, a on nije naslikao nita; poslije ona dva-tri sretna jesenja dana, on nije dugo ve doivio nita to bi bilo vrijedno da se uope doivi: vue se po kavanama, ivi meu ovim dvonocima, koji nose kiobrane i uvijek kada govore, govore o neem stvarnom (o kruhu ili mesu), miu eljustima i zubalima od kauuka, a sve je jalovo i nema nikakvog vieg razloga za opstanak. Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom, kako je to micanje ulicama zapravo udno i zagonetno. - Prolaze ljudi i nose u svojim mranim crijevima skuhane kokoje glave, alosne ptije oi, kravlje butove, konjska stegna, a sino jo te su ivotinje veselo mahale repom i kokoi kvocale u predveerje svoje smrti po kokoinjcima, a sada se sve svrilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i deranje u jednu rije zove: ivot po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije. Ruke. Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku to se miu po gradskim ulicama? Te ljudske ruke kolju, putaju krv drugim ivotinjama, stvaraju strojeve, bodu iglama, dre usijane pegle, svjetiljke, zastave, britve, instrumente, ljudi ih pronose ulicama i ne znaju to bi s njima? Skidaju suknene eire, mau palicama, nose u rukama predmete, cigarete, knjige, jedna ruka dri drugu ruku u magnetizmu tjelesnog dodira, tople su ruke ljudske, znoje se, krastave su, ranjene, okupane, nafarbane, njiu se u mrtvim njihajima, prate kretnju ljudskog gibanja kao mesnati uresi u jednolinim amplitudama, i tako se miu ljudske ruke po ulicama zajedno s ljudima, po tom dugotrajnom i jalovom ljudskom putu, koji tee i koji navire izmeu zidova gradskih kao voda. A ljudi vuku sobom svoje ruke, svoje dugove, svoje gnjile zube i brige, i ene, i djecu, i umorne noge, i nezdravo, alosno tijelo, i tako se miu u bokovima i u zglobovima, otvaraju usta, govore, viu, a gdjegdje javlja se na usnama ljudski smijeh. Jo uvijek ima mnogo krvolone praume u obrazima ljudskim i taj protuprirodan smijeh to se tu i tamo javlja meu ljudima, taj smijeh zvoni kao srebrno zvonce nad tminama, ali u glavnom lica su ljudska umorna i nepomina: vie drvena nego mesnata. udni su ti obrazi ljudski, ukoeni, tvrdi, kao dlijetom tesani,

13

a lanci i tkanine i krzna, sve to visi na ljudima kao suvian ukras i plete se zajedno sa suknjama, sa grivom i dlakama, stakalcima i oima u udnom neraspletivom kolopletu i zapletu; kratkovidno, umorno, zlobno i dosadno uglavnom. Lijeno i sivo zapravo, kao to je dosadno ovo aavo pastelno sivo nebo nad krovovima i prljava olovnosiva boja na tintaskim odrazima stakala po zatvorenim prozorima. Promatra tako Filip iz kavane ljudsko kretanje na ulici i misli o tome, kako bi zapravo sve to gibanje trebalo zaustaviti na jednom platnu i naslikati. I kopita na asfaltu, i krip teretnih osovina pod teinom tokova, i grmljavinu metala na granitu i injama, kako bi sve to stvarno i istinito trebalo nekako zaustaviti u gibanju, fiksirati u nekoj vioj objektivaciji, a istodobno osjea kako je nemoan spram svih tih koliina i kako se pasivno gubi pod njima kao pregaen i nemoan detalj. Jer: kako bi bilo mogue da se svi ti razliveni mirisi pilovine, benzina, ulja, praha, dima, bagoa, glicerina i pneumatika naslikaju u onom amoru i kaljanju, u onim trenutanim neshvatljivim polutiinama, gdje se ne uje ni zvuk gumene trube ni zvono tramvajskog gonga i kao da je itav grad stao i zaustavio se pod potplatom jednog paralitika, koji vue svoju mrtvu cipelu po asfaltu i ne uje se u taj tren drugo nita nego samo to, kako taj paralitik vue svoju poderanu cipelu po ploniku. Pretjerano jaka akustina razdraenost smetala je Filipa u posljednje vrijeme; on se ve dugo borio s tim pitanjem, kako da izlui itave komplekse zvunih dojmova iz svojih slikarskih zamisli. Ti akustini motivi sve su ga jae smetali u njegovim koncepcijama i njemu je izgledalo, da bi mogao ponovno da slika samo da je gluh! Preko njegove slike, koju bi od vremena na vrijeme ugledao, prelio bi se obino koji akustini efekt i u taj tren u njegovoj glavi nestalo je slikarskog spoja; njega bi taj novi zvuk zanio u nove asocijacije i on se gubio u jalovom kruenju nad slikama kao ptica grabilica, kad joj se sakrio plijen i nestao iz vidokruga. Kao fijuk vjetra, tako bi znao Filipa zanijeti po koji neoekivani zvuk, i on se rasplinuo u lebdjenju po prostorima, to su nestajali u jalovoj mranoj praznini. Sjedjeti tako nepomino ve godinama po kavanskim izlozima, gristi svoj nokat na lijevom kaiprstu i razbijati sebi glavu nad osnovnim pitanjem: treba li uope slikati, a ako bezuvjetno treba, onda kako? Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvino. emu bi ovim ljudima bile potrebne slike? Jo zveckaju ostruge, a i cvjetii od papira se vide po zapucima enskih kaputa, a sise se enske miu pod bijelim platnom kao votane kugle, glasovi su tihi, obrazi prolaze i govore, a on prislukuje razgovorima ulinim ve godinama i jo nikada ni jednog prolaznika nije uo gdje bi govorio o slikarstvu. Bijedu svoju nose sa sobom ta ljudoderska, gruba i ilava lica, a slikarstvo im nije nikakvo pitanje, nego njihova bijeda. Miu se ljudi kao votane lutke, grebu se po zatiljku, vau duhan, a za njima se sve dimi od cigara, od tijela i od alosti. Svako pojedino lice vue sa sobom ogromne krugove svoga postojanja i svoju toplu utrobu i strane tople utrobe, iz kojih je promiljelo kao gusjenica, i sada se vue i prti sa svojim otrovnim alcem i grize, i bode, i jede, i prodire, i deru ga, i zapregli su ga i biju ga bialom o glavu, i sve se mie u krugovima otpora i gladi i strave, a u svemu tome je slikarstvo u glavnom nepoznata i suvina stvar! U svakom ljudskom oku ima tuge, kakvom dogaaje promatraju ivotinje iz kaveza; kretnje su ljudske hijenske i ranjave, jer je sve reetkama okovano i sve je u kavezu zakljuano, a u kavezima je slikarstvo potpuno nepotrebno. Kako bi ovjek mogao da zaustavi ove ljudske bujice po ulicama i da im progovori o ivotu na slikarski nain? enske nose jantarne ogrlice i zmijske cipele i arene pete, a oi su im plave kao proljetne vode. enske sanjaju o krznu, o svilenim arapama, a ne o slikama. Vuku se ljudi ulicama okovani lancima, promiu bice na tokovima, odjekuju kopita i ima neeg guterskog u licima, lutkastog, sivog, pijanog, i sve je umorno i mamurno i neispavano, a u tome kretanju netko je podignuo svoj tap sa srebrom okovanim drkom kao pukovnijski tambour i tako se kree kao da stupa pred limenom glazbom

14

i kao da znade kamo je poao : kako bi to bilo mogue, da se naslika takav jedan glupi prolaznik, koji hoda ispred gomila, a ima polucilindar, a naroito je vano kod toga to, da izgleda kao pukovnijski tambour i da mu je jasno, kamo se to kree i on i ulica, i zajedno s njime svemirski ureaj, koji kuca tako pravilno kao sat izmeu niklastih ploica u depu, i kazala se odmiu pravilno i sve tee i sve promie kao sat navinut u depu jednog glupog prolaznika. Gubei se tako u nizovima nastranih i bizarnih zapaanja, Filip je i sam znao da se gubi u neslikarskom gledanju i da se sve to njegovo razmatranje polagano rasplinjuje u nitetnoj analizi detalja, ali taj proces raspadanja, to neprekidno zastranjivanje izviralo je iz njega sve bujnije i imperativnije. Netko nosi u ruci dinju, a netko pui lulu; jedna enska mirka oima kao vidra i sigurno e jo noas uloviti ribu u mutnim vodama, a jedan ovjek izgleda kao da je stupio iz tirolske slike: ima kratke hlaice od jelenje koe i harmoniku. Glodavci, termiti, sitniavi, uti, kancelistiki, kratkovidni mravi s okovratnicima od prljava kauuka, koji se meusobno unitavaju otrovnom kiselinom po smrdljivim i neprozraenim sobama, gdje plau plinske svjetiljke, trbuine nalivene pivom, svjetlucave biciklistike bice i frizura jedne gospoe kao stare egipatske mumije, sve to pospano i gladno reanje u pogledima, ta ruboga tijela, ta alost mesa, ta glupost prometala, sve se to micalo pred Filipom bezbojno, sivo, neshvatljivo i mrano. Sve tegobniji postajali su ti nemiri i sve ei! Javio bi se tako u njemu stari i zaboravljeni miris prljavog vujeg kaveza, sive i otrcane smrdljive menaerije, koju je vidio nekada davno u jednom provincijalnom panonskom predgrau. Padala je kia. Krotiteljica zvjeradi, u crvenoj galoniranoj husarskoj atili, gladila je debelu, pospanu zmijurinu pod crvenkastom, ispruganom, platnenom perinom, i ula se kia kako klizi po zelenkastom jedru menaerije, a negdje je pjevao jedan limeni lijeb. U krugovima slika to su znaile ivot njegovih posljednjih godina, u dimu popljuvanih krama i rakijom polivenih kavanskih stolova, nad praznim drvoredima i besmislenim jutarnjim zvonjavama dalekih zvona, nad tekim, probdjevenim noima javio se Filipu takav jedan zaboravljeni vuji miris prljave i alosne provincijalne menaerije kao alostan zvuk i kao kap otrova, i njegovo bi stanje postajalo jo alosnije i jo otrovanije. Pod dojmom tog odvratnog, ivotinjskog, vujeg mirisa, to je bio natopio polumraan prostor ispod mokrog zelenkastog jedra zaguljivim smradom nedogorjele acetilenke i mokre pilovine, on bi zastao, i kao da mu se preko polutke modana prelila otra glavobolja, on bi se uhvatio za glavu i ne bi mogao dalje. Iz takvih stanja mogao je da se spase samo alkoholom. Napiti se i zaboraviti. Sjedi on tako negdje u predgrau i pije ve drugi dan. Suton je u krmi i polumrak, a uz plinsku pe na divanu dremucka crni maak i prede. Krma je pod mostom, a ispod tamnog, kamenog luka mosta vidi se kroz staklo prozorno, kako se na blagoj proljetnoj kii vue siromaan idovski sprovod: drvena urna na krovu pogrebne koije smijeno se mie nad crnom krinjom, a rabi ima potpuno crnu kovravu, biblijsku, asirsku bradu. Iznad te alosne povorke dugih, zguvanih salonroka i kiobrana potitrava na uznemirenom talasu vjetra pastelnoplava zastava jedne reklame za sterilizirano mlijeko: ono ogromno, nadnaravno dojene na tom pastelnoplavom platnu, sa nateenim i izbuljenim vodenim oima, ta modra zastava razapeta preko ulice sa crvenim kuama od cigle, rakijanice, izlozi staretinara, onaj ubogi idovski sprovod i zaboravljeni miris vuji (vonj nagnjilog, crnog mesa na limenom tanjuru na podu kaveza), sve te slike stoje pred Filipom kao neobino ivi detalji, bez ikakve jedinstvene unutarnje spojne snage, koja bi sve to mogla da spoji do nekog smisla i suvislosti. Ta snaga spajanja te rastvorenosti osjeala bi se na momente u alkoholu, a opasnost te neurastenije bila je upravo u tome, da su otrenjenja iz tih pijanih stanja postajala sve praznija i sve sivlja. ivot poeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove: u njemu

15

je neprekidno, rastvorno analitiki raspadanje svega poelo da raste sve nemirnije, to je u njemu rastao proces, koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se ve dulje vremena sve samo od sebe kree u smjeru rastvaranja. To kontemplativno unitavanje svega to mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju to je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: pod njegovom vlastitom predodbom o vlastitom, subjektivnom ivotu poeo je da nestaje svaki, pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti ivot negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to ve prilino dugo traje, a postaje sve tee i sve zamornije. FILIP je stanovao u jednoj peterokatnici, gdje je sve vonjalo po guoj masti, po plinskim svjetiljkama i po djejim tragovima, a lift je izgledao alosno, kao staklena koija drugorazrednog pogreba: crno lakirana krinja sa jastucima od tamnog izlizanog plia. Stajati kod prozora i zuriti u aave sumrake, to je bio Filipov ivot posljednje dvije-tri godine: gledati bolesnu djecu sa zamotanim vratovima, kako kopiraju nekakve uzorke na staklu prozorskom, itave dane. Kako su mrani ljudski stanovi, kako su smrdljivi brlozi ti ljudski stanovi, a djeca zamotana u flanelnim krpama kopiraju glupe crtee i dre ruke nad svojom glavom, neumorno, visoko, itave kine dane. Dimnjaci, krovovi, i gusta koprena ae nad tim mranim zidinama kao zavjesa, a svaka mrlja ae ostavlja za sobom trag kao stjenica. A dim se vue iznad krovova ukasto siv i prljav kao gladno seosko pseto, teak kao vrea cementa i zelen kao blatna voda. Kacige aavih dimnjaka na vjetru, gudala tramvajskih lira, mokre, tamnosive, slinave ulice, polumrak. Filip stoji kod prozora i razmilja o tome kako sve te koksove pei i hidranti i gazometri, tako glupo nagomilani na jednom mjestu, zapravo nemaju smisla: sve te industrijalne naprave prljave su kao zahodi i sve te gomile izmetina, robe i sirovina trebalo bi odvojiti od ljudskih stanova! ume vodovodne cijevi, plau pipe i plinski kokoti, zvrndaju telefoni i bakrene ice na krovovima, udara se vratima, zvee glazbala, laju psi, a negdje u zidu pjeva jednolino jedna te ista kap, u pravilnim razmacima, kao otkucaj sata. Pjesme kapljica, odjeci koraka ljudskih u nerasvijetljenim hodnicima, daleki glasovi negdje u dubljini peterokatnice, plakanje crnake ploe na gramofonu i treperenje Filipovih ivaca u tom zvunom paklu to zuji oko njega infernalno, a on je prestao da shvaa zato se sve to zbiva i gdje lei zapravo razlog, to on nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpone neto novo sa sobom i sa ivotom oko sebe. Lei pod njegovim nogama ogroman aav velegrad u oblaku ae i dima, u polusutonu februarskom, i to je ta toliko razvikana Evropa, ta zlatna blagoslovljena zemlja, s modrim toplim junim zatonima gdje cvatu narane, i s tim sjevernim stranim aavim tvravama gdje boluju djeca od angine, a po mokrim ulicama se vuku krofulozne djevojke. Kako su alosne sadrene Hygieje po pranjavim ljekarnikim izlozima! Kao lim djejih igraaka, tako su tanke i prozirne i besmislene sve ograde ljudskih ema, kojima se ljudi ograuju od ivotne istine i od istinite ivotne stvarnosti. To su zapravo sve ploice djejih igraaka, religija, boinih bedastoa, idila, koje unose kult iste lai, a iza svega proviruje roba: kupujte margarin, okoladu, narane, vaniliju, sukno, gumije! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i itave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne ita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene arape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju sebi nokte kao stari istonjaci, kupaju se u mramornim kupaonama, voze se u ugrijanim koijama, piju gorke eluane likere, ali pojma zapravo nemaju to je to ivotna stvarnost i kako bi trebalo ivjeti? Sve ee i sve intenzivnije javljala se u posljednje vrijeme u Filipu misao, kako bi bilo da se otkine od sve te ae i od tog smrada i da otputuje kui u Panoniju, gdje

16

nije bio ve davno. Da proivi dolje kod majke na kostanjevekom vinogradu jednu jesen, bogatu, mirnu, vinorodnu! Mrana tintasta jugovina, blijeda mjeseina, mlana no s dalekim titrajem lui u dolini. Crne kronje hrastova na raskrima, uznemirene, zvjezdane niti iza maglenih mrlja, a gdje-gdje u dalekim vinogradima po koji osamljeni pucanj, to se onda dugo razlijeva jarugama i poljima i nestaje u jarku kod mlina kao daleka grmljavina. Tiina u polju. Gdje-gdje se uje po koji list kukuruza kako se maknuo, kao da je prola ena sa tirkanom podsuknjom preko staze i unula preko brvna. Teku vode kaljave, blatne, panonske i klokou pod mostovima, a raspeto tijelo visi pod topolom nijemo, plehnato, pod drvenim kroviem sa papirnatim cvijeem pod staklom u krinjici, kao u staklenom lijesu: tu je itavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom, a sada je tiho i nema nikoga. Spava Panonija i nema ae, ni jurnjave, ni ivaca. Tu su noi tihe kao ugasla lula: bez svijetala, bez dima, bez ae. Samo se psi kreu nou uz plotove, s podvinutim repom, s uvijenom hrptenicom, sasvim na prednjim apama, na skok spremni, s blistavim oima, drugovi plotova i graba, u mrei mirisa i svjeih tragova: tu miris opanka, tamo trula kost, tamo plot a za plotom mlada patka u kokoinjcu. Tako se Filip dugo trzao u svom aavom snatrenju, kad je neku no osjetio da je dolo vrijeme da se krene. Iznad aavog oblaka nad zadimljenim kolodvorom stajala je rasvijetljena ploa jedne kolodvorske ure; ona crna kazala na tamno naranastoj, staklenoj, osvijetljenoj ploi probudila su u Filipu osjeaj vremena, on je osjetio kako vrijeme prolazi, i kako bi bilo dobro da se krene. Tako je krenuo i tako sada sjedi tu u kaptolskoj kavani i kao dim njegove cigarete oko njega kolutaju pramenovi umornog snatrenja o prolaznosti ovjeka u prostoru i u vremenu, i o tome , kako je ivotna stvarnost neshvatljivo ogromna spram ovakve trepetljive pojave, koja se zove subjekt, i nekih sitnih, posve neznatnih, izvan subjekta nepostojeih detalja, koji sainjavaju spoznajne krugove ovakvog subjekta, koji i sam nije drugo nego detalj u nizu detalja, a sve je zapravo neko ogromno kretanje puno umora i alosti. Gdje nam je dokaz, da nae "ja" traje, da smo "mi" jo uvijek trajno i neprekidno "mi", gdje nam je zapravo mjera? Da on kao subjekt nije otputovao definitivno iz ovih prljavih i zaostalih prilika, kada je prije jedanaest godina posljednji put sjedio u ovoj smrdljivoj kavani, ekajui na svoj vlak? Onda je imao kraj sebe na stolici pagom svezani zamotak u novinskom papiru: jednu koulju i jednu keficu za zube. A ta se koulja ve davno razderala i ona kefica za zube davno se ve otrcala, i njegovo meso (tjelesna graa uope) sve se to ve davno izmijenilo, i gdje zapravo moe da dokae i po emu da je on ostao onaj isti on, koji se tu prije jedanaest godina nervozno trzao oekujui onaj tren, kada e ostaviti sve to za sobom? Ime i prezime, stanje oko jednog izvjesnog imena i prezimena, to su samo nekakve vanjske, najpovrnije oznake! Konvencionalne, plitke graanske mjere! Po emu bi on mogao uvjeriti "sebe" s nekom izvjesnom izvan svake sumnje pouzdanom garancijom, da to on doista mjeri "sebe"? Po licu? Pa to se lice potpuno izmijenilo! Po kretnjama? Te njegove kretnje danas, to su kretnje jednog sasvim drugog ovjeka! Po tjelesnom kontinuitetu? U njemu nema danas vie ni jednog atoma od onog tjelesnog stanja prije jedanaest godina. Nasuprot Filipa na zidu stajalo je ogromno, zlatnouokvireno kavansko ogledalo, a s lijeve i desne strane toga zrcala na zlatnim konzolama dvije su empire-karijatide nosile na glavi dvije zlatne helenske posude sa zelenim paunovim perjem i paominim granama. U perspektivi zrcaonog musavog amalgama, u dubokom prostoru ispod srebrnastog daka stajala je u dubljini itava dvorana: s dva zelena paralelograma biljarskog sukna, s grbavom smetljaricom, to pomee proreetane tombole, zmije i korijandole, s gologlavim pekarskim naunikom, koji broji na mramornoj krunici stola kavansko pecivo na ruke pospane kelnerice. A tu, u prvome planu, odmah

17

ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan ovjek, blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim podonjacima i goruom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmilja o indentitetu svog vlastitog "ja". Taj ovjek sumnja u identitet svog vlastitog "ja". Taj ovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo ve jedanaest godina. udno! Sjedi takav jedan neroeni "netko" u jednom ogledalu, naziva samoga sebe "sobom", nosi to svoje sasvim mutno i nejasno "ja" u sebi godinama, pui, a gadi mu se puenje, osjea kako mu je muno, kako ga stee srce, boli glava, kolutaju mu se oko pogleda udni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno krui, i sve je to tako pogodbeno, tako neodreeno, tako udno trepetljivo: biti subjekt i osjeati identitet svoga subjekta! Sasvim refleksivno primijetivi da taj blijedi i nepoznati ovjek pui i da mu je to sigurno ve pedeseta cigareta noas, Filip je posegnuo za zapaljenom cigaretom, to mu se prilijepila za usnu i bacio je taj smrdljivi gorui papir u pepeonik, osjetivi tek sada da mu se nikotin cijedi u grlo kao smola i da mu je jezik zapeen od tog odvratnog smrdljivog taloga. Gucnuo je ponovno gutljaj mlijeka, izgubivi se u itavom talasu protumisli, to su se javljale u njemu protiv tog hipohondrinog nemira (kao protugibanje jednog dijela njegove linosti), on je udahnuo slap vjetrovitog talasa, to je kao svjei dah proljetnog jutra prostrujao kroz gusti oblak dima, prolivenog vina i parketnog ulja. Doista! Identitet jednog subjekta ne da se utvrditi ni po licu ni po grimasama, ni po nekim vanjskim pojavama. Njegovo lice, potezi te njegove fiziognomije, kretnje njegova tijela, to nisu vie kretnje ni potezi njegova tijela od prije jedanaest godina, ali kontinuitet njegova "ja" svejedno negdje postoji, duboko, sakriveno, nejasno, ali stvarno i intenzivno! To su oni vrapci na starom dvorinom orahu, onaj Karolinin "tepihklopfer", miris one smrdljive trafike u Fratarskoj ulici, ona trula kamerdinerska livreja na fratarskom groblju, ona gnjila i potopljena novinska ladica u kanalu pod prizemnim sivim prozorom, gdje je gledao engleske konje! Taj neshvatljivi identitet se tu mie pod njegovim engleskim suknom, ispod ove vanjske naprave, gdje se uje kako kuca njegov sat pod naborom njegova prsluka, pod ovim mesom, u ovim nemirnim, trepetljivim prstima (u kojima se osjea svaki kucaj srca, a na jastucima hladan dodir mramorne krunice kavanskog stola), pod ovim bujnim pletivom, u toj kopreni tih prozirnih odnosa, u toj neshvatljivoj tkanini toga stanja, pod njom negdje zamotan, tajnovito sakriven, kuca i bije taj njegov identitet i to nije fantom, nego meso, kavana, aa mlijeka, stvarnost jutra i povratka. Tkanina njegova ruha je oko mesa topla, i vodu osjea da je hladna na caklini zuba, i kaplje voda sa ae po njegovom dlanu, i to je ugodno. Ura kuca u prsluku i odvija se pero ure u mehanizmu sata, on pije celuloid srui mlako mlijeko, osjea svoju mekanu, parisku koulju... Tu se je doista mnogo izmijenilo u ovih posljednjih jedanaest godina iz temelja. Kada je on posljednji put sjedio u ovoj neugodnoj kavani, onda su prilike oko njega a i u njemu bile mnogo alosnije nego jutros. Onda se je ponovno i konano raskrstio s majkom, onda je putovao u nepoznato, gladan, pokrpan, mladenaki glupo neiskusan, ovjek, koji zapravo nije sam znao to hoe, a danas on vie nije onaj isti "ja", to je istina! Iz ogledala gleda u njega jedno drugo lice; spram onog poderanog, suiavog, propitog, ingeniozno samouvjerenog mladog pustolova to je danas jedan gospodin u engleskom suknu, prosjed, okupan, koji putuje u spavaem vagonu, a u kolodvorskoj garderobi eka na njega prtljaga u svinjskoj koi s prevlakom od jelenovine. Ali izmeu ona dva lica: onog pijanog suiavca s jednom kouljom i jednom keficom za zube i ovog gospodina koji nosi u svojoj lisnici rntgenoloku snimku svog lijevog

18

plunog krila (snimljenu u jednom skupom junovajcarskom sanatoriju), postoji ipak jedan nevidljivi most: to su ove slike i ovi predmeti oko njega! Ovo zlatnouokvireno zrcalo sa dvije karijatide s paunovim perjem, ovaj blatan panonski zakutak, ovo alosno kaptolsko stanje s tulipanima i vjevericom u krletci usred rondeaua pod svjetiljkom; ova kavana, ovo alosno fratarsko zvono, to tu jalovo plae nad praznim tavanima i dimnjacima ve tako mnogo godina! On se jutos vratio u jednu svoju staru i nesavladanu sliku, u stare brige i nemire, i odatle ta alost u njemu i ta potitenost, kao da se probudio u svom vlastitom grobu. Pred kavanom, pod starim bedemom carske prinevske tvrave cvali su ve prvi kestenovi: crvene cigle tvravnih zidina to se rumene kroz intenzivno zelenu tratinu glacisa, to su danas jo jedini svjedoci slave te stare tvrave, o kojoj su neko po Evropi pjesnici pisali heksametre, kao o jednom od osnovnih ugaonika zapadne kulture. Tu je gospodin gradonaelnik i starosta vatrogasaca zasadilo lijehe i mauhice oko glazbenog paviljona, a na kui opanara Bolteka napisano je ogromnim verzalima ispod raspona itavog krova: Humanic. Dvokatnica advokata doktora Siebenscheina sa nrnberkim erkerom na uglu jo je uvijek jedina dvokatnica na ovoj etalinoj strani, a ova blatna cesta vodi niz Fratarsku ulicu u Kravoder, pa u Bikovo, na Bikupec, pa preko Lisjaka, Jame i Turina u Kostanjevec, kamo putuje on lino, u selo Kostanjevec, da vidi svoju gospou majku, trafikanticu Reginu, koja ima tamo jednokatnicu i vinograd i klijet u vinogradu i zove ga svojim monotonim pismima ve nekoliko godina. Sada je konano krenuo, i sada sjedi tu pod tim stranim ogledalom i eka na foringaa, a sve je zapravo suvino, i umorno, i alosno. A najalosnije od svega je tamo usred rondeaua ispod platana ona mramorna ena, to se sagnula nad urnom kao kakva figura nadgrobnog spomenika, a zapravo to nije nikakav nadgrobni spomenik, nego lik Pobjede, koja polae palmu na piramidu "Velikoga Vremena 1914-1918". S postolja je netko nepoznat dlijetom sa betonske ploe sastrugao natpis "Veliko Vrijeme", te sada ta Pobjeda tuguje zaogrnuta velom bez patetinog natpisa. Kod otkria toga spomenika stajao je Filip ukoen u dvoredu poasne kompanije, stegnut remenjem i nabojnjaama, obuhvativi vrat kundaka s pet prstiju, kao da su mu se zalijepili za okovanu hrastovinu, a gospodin jedan u salonroku, s kiobranom, govorio je neto na motiv poznatog pounskog marijaterezijanskog citata i bubanj je zvuao muklo kao poderan. Promatrajui tu sagnutu mramornu enu, jednu neobino slabu, diletantsku, kasnosecesionistiku radnju Filip se prenio u sasvim daleke komplekse. Poeo je misliti o tome, kako se suvinost svake prigodniarske umjetnosti, a naroito kiparstva, vidi osobito dobro po provincijalnim etalitima, gdje stoje postolja raznih, oborenih spomenika, podignutih u ast tom tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve to je bilo oko njih prividno veliko, i tako su ostali jo samo mali i slabi kipovi (vie oprani mokrom kiparskom spuvom nego izvajani rukom), zapravo obina cehovska prevara i loa roba! Svi ti orlovi i natpisi, sve to gladno i nametljivo zveketanje broncom spomenika kao maem, i kipom kao ratnim uvodnikom, sve bi to trebalo gledati iz deset-petnaestgodinje retrospektive: kako malen razmak, a kako su se perspektive izmijenile. ovjek je stajao tu stegnut remenjem i olovom, a danas se vie ne sjea nieg i nikog oko tog spomenika! Samo toga, da je padala kia i da je bubanj zvuao kao poderan. Sve je pojela teka, gusta, siva, panonska magla. FORINGE nikakve nije bilo, kao to to obino biva u ovakvim zgodama. Jedan fijaker odvezao je gospodina geometra na komisiju, a kod drugoga naao je Filip u jednoj malenoj, svijetlozelenkastoj izbi, kod gorue pei, staru krezubu babicu i ta mu je, vaui emlju natopljenu kavom iz crvenkastog politrenog lonca, rekla, da se japica buju popoldan vrnuli, ali gda, da to ona rei nemre! Jo je bila jedna mogunost: da telegrafira u Kostanjevec po kola i da prespava u kaptolskom hotelu do te foringe

19

kostanjeveke. Umoran, neispavan, uznemiren dugotrajnom dvodnevnom vonjom, u strahu pred odvratnom, stjeniavom hotelskom sobom, u tekoj potitenosti, samo da se to prije krene iz ovog svrajeg zakutka, Filip se vukao sivim grbavim uliicama oko etalita, gledajui zatvorene tagljeve, gnojnice, plastove sijena i kukuruzne klipove po kukurunjacima, osjeajui se izgubljen u ovoj glasnoj jutarnjoj idili i nemoan da stvori bilo kakvu odluku. Od preko puta odjekivao je glas nakovnja: u dvoritu kovaevu potkivali su debelu podravsku kobilu, situ, prederanu, jogunastu, s modrim pantljikama u grivi. Cvrale su potkove, mirisalo je po ugljenu i spaljenim papcima. Tu je stajao nekakav uti fijaker: to bi mogla biti prilika! To je bio bikupeki foringa, Joa Podravec, koji je sino iz bikupekog farofa dovezao gazdaricu veleasnoga na beki brzovlak, a jutros se vraa s vreom cementa natrag u Bikupec. Pokazalo se nakon duljeg pregovaranja, da je Joa Podravec spreman da poveze gospodina do Bikupca, pak ako, reemo, gospodin hoe, on moe da se krene s Joinom prilikom do Bikupca, a i do Kostanjevca "ako mu je, reemo, kak bi rekli z voljom", kamo poprenim putem preko turinske livade i nije tako daleko: bumo rekli dve ure od prilike. Tako su konano sklopili pogodbu, potkovali micu, krenuli se do Lwingera po vreu cementa i po plehnati kaf, ukrcali su Filipove kofere na kolodvoru, i tako iznad vree cementa i svojih ogromnih kofera, na visokom federzicu fijakera Joe Podravekog konano su krenuli niz Fratarsku, pa preko Ilirske na Krajiku spram malte, kod pruge, ve sasvim na kraju grada. Tu je tekao uz iroku cestu drvored starih jablanova, a na onoj niskoj bidermajerskoj prizemnici kod malte svih est prozora u fronti bilo je pomno zatvoreno tekim gvozdenim ploama. "Frajle!" Joa Podravec okrenuo se na zicu spram gospodina i namignuvi mu lukavo, on je sa svojom lulom prezirno odmahnuo spram te zakljuane i gvozdenim ploama obijene prizemnice "gde frajle jo sigurno spavaju!" Kakva sablasna rije: frajle! A ipak! Koliko je dubokih tajna pokopano u toj tako vulgarnoj rijei, koju panonski foringai izgovaraju skupljajui kod toga pljuvaku pod jezikom od gaenja i moralnoga prezira! Tajne jednog davnog i alosnog djetinjstva, kada je ta rije kruila nad djejim brigama kao tajanstveni zrakoplov, koga je netko jedamput vidio, a nitko nije imao pojma gdje bi se bio mogao zapravo spustiti! Tu negdje iza ivice stoji onaj ipkov grm, gdje je veterinarov Aurel vidio jedno poslije podne jednu frajlu kako lei gola pod crvenim suncobranom. Istraili su poslije toga dogaaja drugovi itavo polje sve do potoka, po ivicama i po grabama, a nitko nije naao ni traga toj frajlinoj pustolovini. Jednu su svijetlomodru, sasvim izblijedjelu vrpcu nali, kako je zapela na glogu, i jednu limenu "harnadlu", ali da li su ti predmeti bili ba od one pustolovke, to se sunala pod ipkom, to se nije moglo utvrditi! Kao psi s podvinutim repom, tako su gimnazijalci obilazili tu sivu i neugodnu kuu, gdje nije nikada bilo nikog, sve zatvoreno i zakljuano, a ipak se govorilo, da frajle piju kavu pod orahom u sjenici. U estom razredu, nakon jednogodinje bjesomune borbe, Filip je jednog podneva riskirao itavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k frajlama. Bilo je srpanjsko podne. Race po mlakama u dudovoj sjeni, slak s modrim zvoniima na koncima uz strehe klonuo je od okomita sunca, po svim su kuama bile putene zavjese. Zamisao je bila smiona, ali logina. Upravo u podne, to je najzgodniji momenat, kada nee nikome pasti na pamet da je on krenuo frajlama! Grad je leao potpuno prazan, a Filipu je bilo hladno kao da hoda po mranoj pivnici. Ogromno plavo nebo, plotovi, mak cvate po vrtovima, jablanovi, lipe pred crkvom, jedan je pas pretrao preko ulice i preskoivi lijeno plot nestao u perunu i paradajzu, a Filip se mie, drven, kao u narkozi, obamro iznutra, hladan, ali noen nekom okrutnom i stranom smrtonosnom snagom, te bi sada na mjestu umro, ali ne bi mogao da se zaustavi! Nigdje nema nikog, samo on jedan jedini ide preko biskupskog trga: on ima

20

neugodan osjeaj, da je izvrgnut i igosan, da je proziran i da svi znadu kamo se je zaputio, te iza svake sputene rolete viri sada po jedno poznato oko i gleda trafikantiinog sina, kako se zaputio u kupleraj, kamo konano i spada "jer ni sam se nije rodio ni u em boljem"! Preko plonika pred biskupskom crkvom pretrala mu je preko puta bijela maka, a kroz otvorena vrata slastiarnice na uglu ulo se, kako netko tue lag u kotliu. Noen svojim nemirom, fiksidejom svog stravinog nemira, kao mjesear, s votanim rukama i hladnoznojavim lancima, Filip se gibao u bunilu, poluslijep, drui, klecavim koljenima niz Krajiku, u smjeru ove sive, grozne kue kod malte, sa est prozora u fronti, zakljuanih tekim ocalnim ploama, zaralim od vjetra i kie. Zaokrenuo je preko dvorita poploenog ciglom, gdje je vonjalo na kokoi i golubove i sve je izgledalo idilino u sjeni ogromnog oraha, a sve je bilo potpuno prazno, kao izumrlo. Kuna vrata, bijela, staklena, prijazno rastvorena, zlatno ogledalo u predsoblju sa crvenim, suknenim zavjesama, a na mramornoj ploi ispred ogledala porculanska crnica, koja nosi na glavi zlatan vr, a u vru papirnate rue od svilena krepa. Tiina. Jedan je kuni doskakutao iz polutamnog hodnika, pomirisao trag Filipov i opet nestao u tmini. Od onog tajanstvenog micanja tog tamnog krznenog klupka, Filipu je poelo da bije srce u grlu, mislio je da je je, a onda je i kunia nestalo i sve je opet bilo mirno i mrtvo. Nepomino. Iza jednih vrata ulo se glasno micanje lonaca i tave, i kao da je netko zalupio vratacima od parherda. Filip je pristupio i pokucao (a ve mu je dola misao da se vrati natrag na ulicu), kad je jedna stara baba s modrom pregaom i naoarima na elu otvorila kuhinjska vrata i mijeajui u ruci u crnom gvozdenom loncu kukuruzno brano zapitala ga ispod oka, vrlo suzdrljivo i hladno, to eli? Koga trai? Odloila je zatim lonac na stol, obrisala ruke i smucajui se u pustenim papuama kroz polutminu hodnika nestala za jednom zavjesom. Od kuhinje vrata ostala su otvorena: na ploi tednjaka jedna je rupa bila nepokrivena i kroz aavu krunicu sukljao je tamnorumen plamen, sasvim aav i mraan kao lomaa. Iza zavjese ula se kripa vratima, pregovaranje, dogovaranje, polusmijeh, a onda se Filip uz strogo nepovjerljive poglede one stare kratkovidne babe zaputio drsko, vie slijepo nego svijesno, spram vrata, na koja je stara uprla prstom. U vlanom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajui u potpunoj tmini, Filip je kod kurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebaenim enskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice po stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je neiji glas da pristupi blie k postelji. Tu, obasjana snopom svjetlosti, to je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploi, leala je ena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svjei hljeb, kada lei na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i nagnjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika, to mu je ostala u pameti sasvim ivo i neizbrisivo. Frajle! Gdje je to davno vrijeme udnih frajlinskih tajna i tog bijelog, prijesnog, trbuastog eninog hljeba s pupkom? Klima se Filip na federzicu Joe Podravca i gubi se u mislima, da nae konkretnu mogunost, kako bi se dao taj motiv zapravo slikarski rijeiti? Crno-bijelo? Preslabo. Prejednostrano. Kod ovog davnog dogaaja bila je glavna rasvjeta onog neeg gnjilog, prijesnog, naduvenog, ogromnog, onog tajanstvenog neeg enskog, to bi trebalo da se donese toulouse-lautrecovski, ali opet osvijetljeno jednim naroito nezdravim, nadnaravnim osvijetljenjem gnjile puti. Taj trbuh trebalo bi da se prelije preko platna u sasvim gnjilom, itkom stanju, kao prezreo camembert, i to ne bi smjelo da se donese kao slika obinog, banalnog bordelskog prereza: taj trbuh

21

treba da bude umoran, ogroman trbuh jedne stare, izmuene rodilje, ozbiljne, alosne, ispijene ene, koja je prestala biti kaptolskom frajlom, ve je simbol, formula stanja, u kojem ivi suvremena ena sakrivena kao djeaki sanktuarij, a popljuvana kao pljuvanica, koja se gadi i jednom Joi Podravcu. Oko toga kreveta trebalo bi omotati sve one nevidljive koprene, potajne, gorue pohote, stravu nevinog straha i oekivanja neeg neobavljeno nadnaravnog, a kad tamo, to je hladan sumrak, u kome sve vonja kiselkasto po octu! Trbuh enski bila bi tema, ali tema potpuno otvorena, opasna: tema enske golotinje, to bi je jedamput trebalo fiksirati bestidno istinito, s najulnijim zanosima, s naroitim neprikrivenim podcrtavanjem tjelesnog. Jedno bijelo golo tijelo trebalo bi naslikati, morbidno, suludo, perverzno, kao torzo zamoen u rasvjetu straha, nemira, groznice, malodobne strave, tmine, smrada, bordelskog vonja kiselih perina, nelsidera i prljavih alica, na kojima se razmoila emlja, a jedna zelena neugodna muha zuji po tmini i bije krilima o ogledalo. Razmiljajui o tom davnom dogaaju pod onim starim krovom to je ostao za jablanima iza pruge, Filip je osjeao kako se u njemu ire krugovi asocijacija: te asocijacije rastu do oluje, do furioznog fijuka prenapete vidovitosti, koja obino svojim intenzitetom unitava sve njegove stvaralake klice u zametku: kada je taj govor na platnu suvie vezan na jednostranost slikarskog sredstva! Kada je nemogue slikati zvukove i mirise, a slike su nezamislive u svojoj savrenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa! Smrdljivi kiseli prostor one mrane sobe, onaj bordelski clair-obscur treba da se ispuni treperenjem jednoga glasa, slavnog, sifilitinog promuklog alta, koji se koluta kroz dunik kao stari piskut razbite svirale, glasa, koji bi trebao da bude tako siv kao to su bile sive one poderane vree pod eninom posteljom. Najvanija podloga onog kobnog ogaaja bio je taj promukli enski alt: on je ispunio sliku onog davnog srpanjskog podneva, kada se tu jedan mali deko prepao golotinje enskog trbuha i pobjegao iz sobe kao kradljivac, a srce mu je tako lupalo, kao da je iz postelje posegnula za njim neshvatljivo dlakava, grabeljiva zvijer. ena mu je rekla da pristupi. On je pristupio. Da sjedne na postelju, i on je sjeo. A kad ga je uzela za ruku i doznala od njega da je Reginin sin, ona je poela da govori o toj trafikantici nainom i glasom tako intimnim, kao da se tu radi o nekoj osobi, koja se ni po emu ne razlikuje od ovih osoba po ovim mranim sobama. "Zato? Zato, jer ljubaka s kanonicima? S biskupima? Kao da "trafikantiin" gospodin kanonik Lovro ne dolazi i k njima, i kao da se ne tui djevojkama na tu svoju Reginu, da mu je preskupa!" Sluajui taj promukli ispueni glas iz kiselkaste polutmine, kako iz olovno sivog oblaka prljave plahte i vlanih perina govori o njegovoj mami, gledajui kako tu lei pod njegovom rukom jedan ogroman, prijesan enski trbuh, blijed kao pivnika gljiva, a smrdi na prosti svileni sapun, sve to, i ta neshvatljiva klopka u toj gadnoj kui, i ona mrana i tajanstvena drama u trafici i oko nje, sve se je to na Filipa naleglo kao smrdljiva mokra plahta. Osjetivi neizrecivo odvratan vonj, on se istrgnuo onoj blijedoj pojavi i istrao iz sobe. U trku nije zaboravio da baci za sobom srebrnu forintu i uo je jo zvek srebra na nekakvom staklu. Na nasipu pod prugom plakao je itavo to poslije podne kao da mu je netko umro. OD JEDNOLINIH, slamom pokrivenih panonskih koliba i konica, od kobila i krava po livadama i panjacima, od uzoranih polja i svinja, od alosnog droncanja spopala je Filipa duboka i neshvatljiva melanholija: ono njegovo tjeskobno raspoloenje, s kojim je uvijek pristupao k najsretnijim ostvarenjima svojih slikarskih zamisli. Roje se pele, roku svinje, tele se krave po talama, bolesna telad se slini u povojima, umi vjetar pod svjeim, mladim grabrovim i hrastovim kronjama, teki

22

proljetni oblaci plove nad umama, a Filip putuje na kostanjeveki vinograd poslije jedanaestgodinje skitnje po evropskim gradovima i sanja o svojoj novoj kompoziciji jednog prijesnog enskog trbuha u mranokurom osvjetljenju morbidnog i alosnog djeakog doivljaja. Jedina stvaralaka stvarnost jesu iskljuivo ona prvotna oskvrnua naih sjetila: ovjek vidi samo onda kad je neto ugledao. Slikanje nije i ne bi trebalo da bude nita drugo, nego vidovito otvaranje prostora pred nama, jer ako to nije, nema zapravo smisla. To je inae lijepljenje i priljepljivanje poznatih ve i naslikanih slika: kvantitativno umnoavanje ve vienog! To je ono dosadno zimsko zanimanje djece, kada lijepe klebebildere po papiru i razmau ih mokrim prstima. To priljepljivanje i razreivanje, to su slikarski smjerovi, pravci, kole, a to se to sve njega tie, kada on nee da pripada ni jednom slikarskom smjeru, ni pravcu, ni koli. I zato: pitanje tog golog trbuha treba osloboditi njegova linog psiholokog balasta akustine ili mirisne naravi. Taj trbuh treba intonirati kraftebingovski kriminalno: mora se osjetiti, kako je pod tim golim trbuhom ostala oskvrnuta i zaklana jedna djeja dua! Roku svinje, muu krave, roje se muice nad gomilama toplog gnoja, mnogo se bijele boje odrazuje na itnim i usjevnim plohama od dodira sa svijetlim, bijelim, travanjskim oblanim gomilama, a koijau Joi Podravcu je dosadno na boku. Lula mu se ugasla, kobile su pametne i poznaju taj put bolje od koijaa, a ovaj udan svat tu, kraj njega na zicu, tako uporno uti, kao da spava. A ne spava, vidi se, nego neim razbija svoju gospodsku glavu! Ima mnogo kofera: to bi mogao biti cirkusant i varckinstler! Ili je idov i to mu je roba u tim krinjama! Tu su pantljike i eljevi ili svileni rupci za ene! Da bi razbio tu dugoasnu utnju, kada se se sputali kroz kravoderske jaruge korakom, Joa Podravec poeo je da govori o sebi, o svojima na domu i stvarima oko sebe, kako je bilo s njime! O tome, kako je bio u Americi dva puta, ali ni koristi cela ta Amerika, da ju vrag stvoril i dal, tam gdje je! Rekli su mu stari i iskusni moreplovci, koji su ve nekoliko puta pomokrili onu veliku vodu, neka pazi, jer da e vidjeti divlje jelene gdje plivaju uz lau. On je stajao na palubi dva dana i dvije noi i nije htio da legne: ekao je da vidi divlje jelene, kako e isploviti iz vode, ali nije bilo ni jednog divljeg jelena! Lau su njegovu pratile do polovine vode bijele ptice ("bumo rekli to je istina, to sem videl svojimi omi"), a onda su joj u susret izletele crne, amerike ("bumo rekli rne kak pozoji") i po tome su onda oni mornari na lai znali da su sada upravo na pola puta! Joa Podravec bio je ulaner. Sluio je kod carske ulanske regimente u Maarskoj, u Tolni, a i u Galiciji je bio petnaeste kod Dobre Noi zarobljen, a u feldflai mu je jo ostalo pol litre ruma! U Teheranu je bio i u Tiflisu. U Tiflisu su same gole Turkinje, a u Takentu je prodavao ribe i borio se na devama pod generalom Dutovim protiv onih crvenih Moskovia. Tako se vratio ("bumo rekli - kak bi rekel - bogu hvala") u Bikupec, dva puta ranjen, dva puta "smrtno bolestan"; ali sad je zdrav, bumo rekli, ni mu ne fali, a baba mu ima singericu "i se lingeraje more sama na singerici zelingati skup"! luajui tu jednolinu i praznu ivotnu temu svoga koijaa, Filip je osjeao spram Joe Podravca neku neizrecivo indiferentnu daljinu. Dvije stotine milijuna ovakvih iz drva izrezanih koijaa ivi tu po tim livadama od Tihog Oceana do ovih panonskih movara: lica jednaka, ruke jednake, sudbine jednake. On u mislima slika svoj imaginarni trbuh, spajajui upravo one prijesne i mekane pojase mesa oko kukova i iznad butova u cjelinu poteza, a ovaj tu "bumo rekli kak bi rekli" govori o tome da "mokriti, a da ovjek ne pusti vjetra od sebe, to je tako kao ii na ispovijed a da se ovjek ne priesti!" Joa Podravec ima singericu i lingeraje, a on, Filip, rjeava stvari na jedan simbolian nain: igrajui se s obojadisanim plohama kao sa formulama, rjeavajui zapravo probleme jedne apstraktne, potpuno imaginarne aritmetike. Jako je daleko

23

izmeu njega i ovog panonskog koijaa: zapravo neshvatljivo daleko! Daleko je izmeu njega i onog kasnosecesionistikog spomenika na kaptolskoj promenadi. I to su dva svijeta. A ova uta, graniarska, erarska, barokna crkva tamo na livadi, i ona je jedan svijet za sebe. Stoji tu kao neka vrsta utvrde u ovom blatu i govori ve nekoliko stotina godina ovim Panoncima neke svoje osnovne programe i rezolucije, a bez ikakvog naroitog rezultata; nain miljenja ovih koijaa nije se ni u emu izmijenio sigurno ve dvije hiljade godina. Taj ovjek pokraj njega na boku blie je panonskoj prapojavi nego matisseu! To je marvogojac doslovno, i kako je daleko od tih njegovih uljavih dlanova do Filipova osjeaja tkanine ili svile meu prstima! Sjede tu tako dva ovjeka na boku, ovakav nastrani neurastenik, slikarski sekta, relativist, fauvist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta! I ona mramorna ena tamo na etalitu kao veltanaung, i ono je jedan kontinent za sebe. I ono itavo "Veliko Vrijeme", i ono je plovilo meu stvarima kao santa za sebe: jedan itav svijet otkinula je ta santa i potopila. A ona slavna Bakaeva tvrava kaptolska i biskupov dvor, i njegov pokojni otac kao sobar biskupov, i njegova majka Kazimiera Valenti, koja se tu iz nepoznatih razloga prozvala Reginom, a bila je trafikantica, a sada je sve postavljeno u prostoru kao itav niz svrenih i odvojenih injenica, i sve stoji u nerazmjerima, razbacano i nesuvislo! Prilino je daleko izmeu takve jedne i druge pojave i sve se mie jedno pokraj drugog: nepremostivo, glupo, avolski zapleteno i alosno. Ovaj ovjek pokraj njega na boku bio je ulaner i ratnik tog takozvanog velikog vremena. Ljubio je gole teheranske Turkinje, tukao se na devama po azijatskim pjearama, vidio je opet jedamput logorske vatre toliko razvikanog Valmya i vratio se poslije dvadeset hiljada kilometara natrag u svoj Bikupec. Taj koija nije ni katolik, ni carevac, ni ruski vojenopljeni! On nije ni rodoljub, ni graanin, ne vjeruje u boga ni u crkvu, hrvatski je zaboravio, a ruski nije nauio, on ne poznaje nikakve svetinje u rimskom smislu, ni crkvene, ni pravne, preoptereen je smrtnim grijesima u raznim smjerovima i sigurno je ubio, krivo prisegnuo, sagrijeio bludno, a boji se jedne jedine pojave na svijetu kao demona: mjenice! A ipak: kao otrovani takori i pod njegovim tavanom klopou dvije mjenice! Zove se Podravec, ima etiri kobile i jednog oldenburkog pastuha, ena mu kuha truklje, "bumo rekli i lingeraje linga na singerici", i tako sjedi na boku, pui lulu, pljucka i eka morske jelene. Dvije stotine milijuna takvih koijaa eka morske jelene i valjaju se po svojim taljigama od Dona do Blatnje i od Volge do Liaojanga, i sve se to mie, sve je to zapregnuto, sve to dere sijeno i izluuje gnoj, i to se onda u knjigama zove: nacionalna ekonomija. Dvjesta milijuna tih koijaa, to su zapravo pristae nadrealistikog pokreta u najdekadentnijem smislu. ive u prostoru, koji je prapojava, bez razuma, bez svjetlosti, a sami su jo uvijek prapojava tamna i prapoetna! Bez trajanja u vremenu, bez ikakvih pokretnih unutarnjih razloga, zapravo i bez svrhe! Trajanje tvari kao takvo. Zbivanje meu stvarima i dogaajima. Njih uvjeravaju, da su sagraeni na sliku i priliku boju i te su empirike gotovo zbunili s tom priom o nadnaravnom podrijetlu. U jednom dijelu svoje egzistencije, u koijakom, u sajmarskom, u gospodarskom, oni su zbunjeni i dre se stvari i predmeta, ali i to samo kako tako i donekle. S jedne strane pogani, prilijepljeni na panonske blatne movare, gdje gnjiju ve nekoliko hiljada godina nepomino, ti Joe Podravci govore o svom oldenburkom pastuhu patetino, kao o poluboanstvu. Oni gledaju u pastuhovo oldenburko spolovilo kao indijski ljudi, kao Kongo i ljudi po tropima: vrlo jednostavno i posve prirodno. Tako prirodno kao to evropske malograanske djevojice miriu cvijee: isto tako jedna bestidnost u rimskomoralnom smislu zapravo. Rascvale rue na djevojakim stolovima u aama: simbol vjeno spolnog. Ovo, kako Joa Podravec govori o spolu, to je nepokvarena

24

prirodnost biblijska i njemu je pastuhovo mljezivo sok skupocjen, to ga on prstima skuplja i uva svaku kaplju, prodavajui je po priskoku, kao njegova ena vrhnje. Kakve su to protuprirodne daljine izmeu njega, koji je jo kao sedamnaestgodinji deko poeo gledati ene na Toulouse-Lautrecov nain (a da ni pojma nije imao o Toulouse-Lautrecu) i ove nepokvarene prirodnosti ovoga koijaa? Kakvo je to razmicanje i udaljivanje, kakvo je to rastenje? Kamo se otrgla takva jedna odvojena estica kao on, kada se je otkinula od okoline, od stanja, od podloge; koja je to tangenta i kamo se putuje tim smjerom? Je li to razdvajanje, rastavljanje ili ludnica? Psihoza u opasnom smislu? Sve je zapravo izgubilo svoj prvotni smisao! Eskimi ili crnci, kad jedu jo toplu i krvavu slaninu nosoroga ili tuljana, grizu prirodno, kao zdrave ivotinje. Crnaki zubi sijeku ono krvavo meso naravno, crnako vakanje prijesne slanine vodenog konja je prirodno, i njihovo spavanje u mnogoenstvu je prirodno, a gradski ljudi jedu kao bolesne make: imaju trulo zubalo, umiru od raka, a o svojim crijevima napisali su debele knjige. Sve je gradsko bolesno i krastavo. I ovih dvjesta milijuna koijaa ve je nagrieno od grada! Grad znai bezuslovno nezdravo udaljivanje od prirodnog i od osnovne prirodne podloge neposrednog ivota! A gdje je zapravo podloga neposrednog ivota i postoji li neto to bi moglo biti neposredno? U tim umornim i pospanim slikama, to su zujale oko Filipove glave kao otrovni komarci, spopala ga strava pred idejom to mu se javlja sada jasnije, a zatim opet mutnije ve posljednje dvije godine neprekidno: ideja o infernalizaciji stvarnosti. Ideja o tome (paklena i nezdrava ideja, nema sumnje), da pojave u ivotu zapravo nemaju nikakve unutarnje logine ni razumne veze! Da ivotne pojave lee i da se odvijaju jedna pokraj druge istodobno: kao neka vrsta paklenog simultanizma na privienjima Hieronymusa Boscha ili Brueghela: jedno u drugom, jedno pokraj drugog, jedno nad drugim, u meteu, u bunilu, u nemiru, koji traju od poetka. Ogromni, aavi zvonici sa zmajskim glavama, izbijeljenim vodorigama, mramornim stranjicama i debela Karolina, engleski konji, bon jour, monsieur - glas ojke u krletci, a sve se topi kao okolada u srebrnom papiru, sve se polagano vue kao taljige Joe Bodravca, sve je glupo i movarno kao Panonija! Goli trbusi, sakrivene drame, bolesna djetinjstva, koja se vuku kroz jedan itav ivot i traju etrdeset godina, sve se to gruda kao oblana para u beskrajno mnogo varijacija, a onda se sve jednoga dana raspline kao magla i ishlapi kao smrad zahoda: sve jedno neshvatljivo ogromno prelijevanje neeg to se razlilo u prostoru i ispreplelo kao siti udav, te samo sebe prodire i bljuje, i vulkanizira u smoli i u smradu! Raznosmjerno gibanje, zbunjeno previranje tvari, bez osnove i bez ikakvog unutarnjeg smisla: samo od sebe, po sebi se hoda i zakapa, i opet ponovo raa i izvire, kao voda, kao blato, kao hrana. Kolje se, dere se, probavlja se, izluuje se, guta se, giba i putuje, po crijevima, po cestama, po jarugama, po vodama! Na jednom mjestu poinje da vene, na drugom buja kao dra na smetitu, i to je sve, pakleno u stvari, ali mesnato, i jako, neiskorenjivo iz nas. Nema jednosmjernosti ni izgraivanja, nego je sve isprepletenost praumska, movarna, panonska, bezizlazna i mrana. Tu Filipove slike, knjige, studije, essayi o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralakim poticajima svjetlosti, a tamo konice i slamnate kolibe i spavai vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o enstvu, a pokraj njega eka njegov koija na morske jelene. Nekakvi debeli crveni dostojanstvenici kao astmatini ljubavnici u roketama i ljubiastoj svili, koji raaju nezakonitu slugansku djecu s trafikanticama, male ivotne prilike, s razornim djelovanjem. Sve sami isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi! Tako se dronca Filip muzirajui u svojim mislima kao ugljina kiselina u ai sode u dodiru s kisikom; proces uman i pjenuav i ivano osvjeavan: misliti u slikama i opajati se mnogolikom izmjenljivou slika.

25

PROLI su kroz kravodersku graju jutarnju: sirov i otar vonj amonijaka iz gnojnica i staja, mukanje krava i tapkanje goveih papaka po mokroj cesti, gakanje gusaka po dvoritima, kripa vrata rakijanice, gdje se pomolila neija bucmasta, salovrata tikva s lulom i ubarom, da vidi, tko se to provezao kroz Kravoder? Za one svinjske, zapeene oi, svakako dogaaj neobian: na jednom fijakeru nekakav stranac s koferima. "Agent ili novi kotarski pristav u Jalabetu? A moda i kakva uhoda? Ima sad svakog vraga po svijetu!" Po oknima crvenile se paprike jo prologodinje, u mreama na kolcima po plotovima suio se sir, pijevci su kukurikali i koke stravino pretravale preko ceste, ispred kotaa i izmeu kopita, bilo je vlano, rosno jutro, a kroz jutarnje oblake sve se jae probijalo toplo travanjsko sunce. Jedno crno drijebe, s gustom, valovitom, uznemirenom grivom i lijepim oblim vratom njitalo je veselo trei uz Joinu kobilu, pa se kod ledine odbilo od kola i u otvorenoj suludoj trci udarilo spram zdenca, gdje su momci napajali konje. U koritima ljeskala se voda, ulo se drveno udaranje kablia, mete ljudskih glasova, graja i galop crnog drebeta u oblaku praine, sve je to bilo radosno i puno pokreta, veselo, pomino. Na kraju sela susreli su dvije opatice. "Hu, vrag ih dal i stvoril" prihvatio se Joa Podravec za svoj gumb na lajbeku, - "ovih nam ba ni trebalo!" Svaka od asnih sestara nosila je po jednu korpu punu jaja i sastavi tu nekakvog gospodina u koiji, obadvije su pozdravile predano i preponizno, jer je to eventualno nepoznati predstavnik vlasti, a pred vlastima dobro je pokloniti se iz vlastite inicijative. Crkva ve dvije hiljade godina nosi ovako pune korpe jaja, a od onda se je mnogo vlasti izmijenilo i po gradovima i po provincijalnim koijama. Ta politika malih utivosti nikada ne moe koditi. Te dvije mrane ene s odsjajem sunca na svojim tirkanim kukmama, u svom toledskom kostimu, opet su uznemirile u Filipu njegove slike o paralelizmu zbivanja: ove dvije opatice, sa svojim suknjama i islima i bizarnim bijelim kukmama, kao dvije udne, nadnaravne papige, iskrsle su tu preda nj kao dva mrana simbola iz ovog kravoderskog blata. Stoljea mogu da ive jedno uz drugo stoljeima, kao dvije strane rase u kavezu: majmuni i papige! Vuku se ove crne ene po blatnim kolibama, kradu marvogojcima i koijaima pune korpe jaja i vuku ih preko dalekih cesta u svoje mravinjake. Tu lei pethiljadugodinja blatna Panonija, svinje roku po njoj, konji ru, a ove antipatine papige kradu Panoncima jaja kao kune, a svaka ima svog viteza i sveca u oklopu kao patrona i nebeskog ljubavnika! Svjetovi, jedan pokraj drugog na nepremostive daljine. On, bezbona, zapadnjaka, uznemirena bluna, nervik i dekadent, na kolima Joe Podravca u Kravoderu, a jutro je i proljee je, i sve se mie, i cvate i pupa, sve se kree kao ovaj toak to kripi pod njim i gazi novi kolosjek, valjajui se preko tolikih tragova i stopala na cesti, kojom su ve bezbrojne gomile nestale u maglama. A sve je zapravo besmislen kaos! Kao zvuk gole, srebrne sjekire, kao odjek parne pile, u sjajnoj metalnoj vrtnji otrobride krunice, koja u vioj, nadstvarnoj vibraciji naega vremena kao britva sijee i stvari i pojmove, treperei u svijetlom glasu visokog uzvika, kao "a" u timgabelu, drsko, pobjedonosno zazvonio je visoko nad Filipovom glavom odzvuk elise i prosuo se kao odjek trube nebeske! Dva svijeta: London-Bagdad-Bombay u tri dana, i kravoderska rakijanica s opatikim korpama punima jaja! Panonsko blato i civilizacija koja dolazi! Iznad ovih svinjarskih koliba i dudova srebrna aluminijska gitara, s napetim, platnetim krilima, letee glazbalo iznad Joe Podravevog fijakera s vreama i Filipovim koferima. Iznad svega statinoga i uz blago privezanog, nepominog, ogromni modri krugovi svjetlosti, sunca i vedrine! Iznad krovova i kronja i gromovoda i tornjeva i taljiga, to se vuku kao pu po blatu, kripe pretpotopno, a ne miu se s mjesta, - sunana, divna munja! I tako gledajui u onaj blistavi metalni sjaj, to se micao iznad parcela kao potez srebrnom kredom preko nebeske ploe,

26

Filipu je dolo da uzme rubac i da mahne leteem stroju na pozdrav! Da mu se javi, kao brodolomac bijeloj sunanoj lai, to matematski sigurno plovi u jednu blistavu luku preko sveg tog movarnog i mranog blata dananje stvarnosti. DVA mjeseca minula su od Filipova povratka na kostanjevaki vinograd, a po dolinama cvale su ve lipe i akacije. ivot je gnjilio po tim blatnim jarugama oko Kostanjevca, razlistavao se kao movara i trunuo kao blatna voda, u kojoj se raspadaju potopljene stvari. U Blatu prerezala je sebi Mica Trebareva pupak srpom ravim, pak se zapalila sva i umrla u najveim mukama, a u Blatu se misli, da je tu nevinu smrt skrivila stara Mikleuka. Vidio je dudak Miko, kada se vraao sa svinjama neku no iz ume, kako je epavi preskoio plot kod stare Mikleuke i otkasao niz cestu. Da li je bio potkovan, to svinjar Miko ne zna, ali da je stara tu no kuhala vraju krampampulu, to je sigurno: svijetlozelenkast oblak dima puio se kroz Mikleukin dimnjak cijelu boju no. A tu istu no zaklopila je oi Trebareva Mica. I dijete je onda izdahnulo dan kasnije, hvala dragom bogu. A stvar je jasna: stara Mikleuka je urekla pokojnu Micu, jer nije htjela da poe za Mikleukinog oravog Frajnu! Pak je netko potpalio Mikleukin tagalj i tagalj je bogme planuo, a nato je kod njenog susjeda Bolteka krepala krava. Jasna stvar: urok. Pregledao je veterinar Boltekovu kravu i veli: bedrenica. Do suda se dakle ne moe, ali to veterinar zna, kada je Boltekova baba bacala eravku, i vidjela jasno u lavoru Mikleukin obraz! Trebalo bi tu svar svejedno proistiti: da se vidi, gdje je pravica! U Jami su tri vuka navalila na kravu Ribara Lojza i pojeli je, ba na samu svetu nedjelju, o podne. Doli su preko gmajne, a to se nije dogodilo ve dugo! Ercercog Franc je onda krenuo na Prajsa ezdeseteste, kada su u Jami bili vuci posljednji put po bijelom danu. To neto znai. Ide glas po selima, smuca se uz plotove pod sumrak, skae preko blatne ceste, ape pod strehama kad pada kia, i tako raste glasina o zlim i mravim godinama, koje dolaze. Kao biblijski konjanici iz tamnih oblaka, tako e se pojaviti gladne godine: na kosturnim crnim kljusinama s nabruenom kosom i svjetiljkama mrtvakim, grmljavinom, s potresom i kugom; tako dolaze gladne godine. A valjda se i rat opet sprema i mnogo strahota! Na krivoputskom farofu zdrobilo sebi lisasto drijebe upnikovo nogu, pak su ga ustrijelili, a na Turinovu i u Hasanu govore ljudi, da su vidjeli to lisasto drijebe plebanuevo kako je protralo kroz selo! Na gmajni svetojanskoj vidjeli su ga gdje pase zdravo i ivo! U Kolcu je jedan bijesan pas ili kurjak (nesnaga ga potrla!) nagrizao gotovo svu djecu u kolskom vrtu i nestao netragom. Javlja se pokojni zvonar Jure: vidjeli su ga neku no, kako je straio kod crkvice batinske. Bila je mjeseina i ulo se dobro, kako vrata od mrtvanice kripe u nonom vjetru. Bilo bi dobro zaliti mu grob! Otvaraju se grobovi, javlja se nemir, rastu glasovi: vratio se neko jutro Perekov Jura iz Rusije, a svi su mislili ve deset godina da je mrtav i svi ga dre za Lazara: govori se po prelima, da je uskrsnuo od mrtvih. Boje ga se ljudi. Doao neko vee u krmu kod Siebenscheina i razbio tijefu Brezovekom flaom glavu, da mu dokae da nije mrtav! A epavi Matija iz Blata kod mosta je bistrikog sastao neku no jednu crnu koiju. Sve je blistalo na njoj i zapaljena je imala etiri lampaa: sprijeda dva i straga dva. A nije bilo koijaa, nego odostraga, na zlatnom federzicu sjedio je jedan general sa zlatnim gajtanima i crvenim hlaama, u aki. A tko je to bio? - Rudolf! "Sam kronprinc Rudolf!" Samo se epavi Matija toliko prepao od grmljavine (kako se kola preletjela preko bistrikog mosta kao strijela), te se ne sjea dobro, je li to bio etveropreg, a sve mu se ini, da prvi lijevi konj nije imao glave. "E, bogme se pokojni kronprinc Rudolf vozika izmeu Blata i Krivog Puta, a bio je na putu za Toplice, u biskupski dvor, kako po svemu izgleda! To se bogme, po svemu sudei, bumo rekli, zla vremena spremaju!"

27

Penica ljetos bogme nikako ne pokazuje na dobro, a i zob je sva zarala od magle. Bolesti krue, crveni vjetar, kozice, gria, vratva smrtonosna, a planula je kaptolska uma i lijepo gorjela tri dana i tri noi. Koliko je tu samo klaftrov planulo, a ako ovjek sebi odree bialo, kaptolski lugari odmah bi ga kao psa iz laga. A sada je sve izgorjelo do temelja: bilo je bar veselja za djecu! Jedan je blijedi ovjek proao sino kroz Kostanjevec. Psi su za njim nanjuili vepleni trag. Opasni su ovi nepoznati blijedi prolaznici u sumraku! Ili su tati, ili grabancijai, varckinstleri! A i vukodlaka ima: hodaju kao ivi, samo su im noge pod opankom, bumo rekli, da oprostiju, kozje! Zalili su grob pokojnom imunu Vugoreku i tri su mu glogova kolca zabili u glavu, ali on svejedno valja krompire na tavanu svojoj udovici cijelu boju no! U kostanjevekoj umi naen je objeen Kranjac, ali je imao rajtoflin u redu i u njemu tri stotine! to je sada to? Hajka, tjeralice, uvijek se netko icom trai: sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je ovjek roen kao lopov! Poivjeti s kobilama i s makama, sa seoskim glavinama, osjetiti hrapav jezik teleta na svom dlanu, gledati biljke kako rastu, iz dana u dan uvijek sve zelenije i sve sonije, matematski mudro prilagoene maksimumu svjetlosti i sunca, to su sve bili umirujui motivi za Filipovu neurasteniju. ivui jedanaest godina neprekidno sa surogatima graka, voa, vode, mesa, osjeajui jedanaest godina turobnu odaljenost od pravog graka i od pravog mesa, osjeajui se od sviju ivotnih neposrednosti izoliran tankom i hladnom ploicom pleha od konzerve (biti i sam u jednoj neugodnoj konzervi bez klorofila i bez kisika), u ovjeku prirodno da se razvijaju elementi potrebe za neposrednostima: kako mora da je dobro brati pravi zeleni graak u vrtu, ljutiti mirisne svilene komuke, zarezati nokat u grakovo mlijeno zrnje, jesti trenje s grane, i jaje, koje vonja po kokoi a ne po vapnu, pa spavati beskrajno dugo i uti glas pijevca na krovu od kokoinjca, a ne otrcani glas kauukove ploe, gdje negdje plae kroz aav zid. Pojave oko Filipa toliko su bile neposredne, toliko istinite i ive, te su ga podreivale sebi svojom golom istinitou: on je poivio u modrom otvorenom prostoru, punom prave svjetlosti i nepatvorenih mirisa. apljin let, klepet rodina kljuna na susjednom dimnjaku, ljudi to su izlazili preda nj sivi kao iz mulja, sve to pred njim odigravalo se kao udna, fantastina predstava. Dolaze ljudi, smrde po gnoju, po mulju, po blatu, puni su slame i sijena, trave i trnja, a pojma nemaju o unutranjosti tijela i due, sve je za njih samo izvana: mesnato i opipljivo, mekano i tvrdo. Okorjeli, ogromni, sa svojim konjima i svojim taljigama, sa svojim vinom to izgleda da je priticalo iz bezdanih i neiscrpljivih lagvova, ti polupijani obrazi u vjenoj polutami izmeu pijanstva i straha, na nepremostive daljine od svega to je gradsko (a opet u nekoj glupoj isprepletenosti s tima najnovijim gradskim uspjesima i strojevima), sve je to Fillpu izgledalo kao micanje u jednom zgaenom mravinjaku. "Postoji mravinjak sa svojim sivim nevidljivim snagama i micanjima, sa svojim viim redom i neshvatljivim stremljenjem, ali je neiji ogromni papak zgazio to kretanje i sada se sve nalazi u stravi i u bezglavom neredu. to da se radi s tim zgaenim seoskim mravinjakom i kako da mu ovjek pristupi? Na koji nain? - S koje strane?" Razmiljajui o razlozima seoskog zbivanja, Latinovicz se je, sasvim prirodno, gubio u svakodnevnom utilitarizmu: kako bi bilo da se gnoji umjetnim gnojem, gipsom ili ilenskom salitrom? Da se ore traktorima, da se ta rasparana, rasparcelirana zemlja stopi i spoji u ogromne, racionalne (kanadske) plohe, da se digne to dvanaesto stoljee za dvanaest stotina godina vie! Da se rasvijetli sve elektrikom? Zajmovi? Banke? Zadruge? Gledao je neke bistrije pojedince, kako se grizu i izgrizaju u jalovoj borbi s tim zadrugama, po vlanim sivim sobama, gdje obino nema nieg: vrea gipsa, jedna vaga sa dvije ute mjedene zdjelice, na kojima se vau zadruna galica ili zadruna

28

sol. Knjiga o knjigovodstvu s debelim peatima, u koju ima uvid svaki odbornik te itave nedjelje poslije podne i ne rade drugo nego se nateu i ogovaraju za dva-tri dinara, da ih nije blagajnik prisvojio? Odbori, pobijanje nepismenosti? Ve osamnaest milijuna godina hodamo na stranjim nogama, a jo smo etveronoci u glavnom svi! I to to znai, znati itati i pisati, kada piemo ve sigurno dulje od pedeset hiljada godina, a svakih stotinu godina rodi se jedan ovjek, koji umije doista pisati, a njega ne zna i ne ita nitko! Da se organizira kongres vatrogasaca? Spremaju se Kostanjevani na sveani kongres vatrogasaca, a vojvoda kostanjeveki, postolar i vinogradar Hrustek, ima zlatnu kacigu sa crvenim konjskim repom. Ili da on (lino) pomogne Kostanjevcu, sa svojim koloriziranim platnima, slikanima po programu najmodernijeg fauvizma? Svaka, pa i najbljea pomisao na slikarstvo izgledala mu je u ovim prilikama smijenom. Sjedi masa slikara po velegradovima te razapinju svoja platna u gradskim gungulama, kao pauci mree: hvataju dolare u meteu novca i robe. Ovdje u Kostanjevcu imalo bi smisla prodavati konjske gunjeve, lonce, petrolejke (a i to ide danas slabo), ali da ovjek slika tu, to je bespredmetno. Komu? Zato? Fauvizam ovdje isti besmisao! Slikarsko gledanje uope nije se javljalo ve dugo. Ona kompozicija o golom enskom trbuhu (kada se provezao pokraj kaptolskih frajlinskih prozora) bila mu je od povratka posljednja slikarska emocija. Izostale su slike, sve je dojmove racionalno izgraivao: pokrene se negdje jedan neobino zelen list ili se rasvjeta razlije preko kakve prljave, plavkaste stijene, sasvim prozirno gobelinski, a on gleda te rasvijetljene odnose ploha mirno, geometrijski, bez uzbuenja. I novine su dolazile, ali ih nije itao. Nita mu nije suvinije izgledalo nego gradske novine: neke mode, eiri, nogometi, predstave, izlobe? Sve ono glasno i nametljivo to grad ini gradom: kakvi glupi nerazmjeri! Ono, to se danas dogaa po gradovima, ono glupo nagomilavanje robe, nered oko te robe, glupa, glasna nametljivost tih privremenih vlasnika strojeva, sapuna, svjetiljaka, to vikanje, ta krv, to svaanje oko tih strojeva, gdje bi se to sve moglo prozvati ivotom u ovjeka dostojnom smislu? Blud oko usana umornih, starih ena, aavo granje isprepleteno goruim slovima, prljavi novinski papir, njegov dugogodinji vlastiti umor usred svega toga sajma. Kao vrapci po smeu i po konjskim jabukama, tako eprkaju velogradske enke po smeu sadanjice, zaraeni krvni sudovi, saksofoni, alkohol, a sve aavo i prazno. A ovdje je vjena, plava, vedra bonazza. Lahor je pomaknuo jedan krukin list, a iza toga je duga, beskrajno duga tiina. Stolnjak je bijelo-modro isprugan, a stare bidermajerske alice su intenzivno crvene: kraplak. I sunce se odrazuje na samovaru kao zvuk prve violine (malo preslatko za jednu nijansu), a pela zuji iznad treanja u tanjiru: sve impresionistiki stilleben. Ugodan je opor okus aja na usni, kada se mijea sa prvim gorkim gutljajima dima, ugodno je leati u ligetulu, odmoren, okupan, u sirovoj svili, na blagom talasu jutarnjeg vjetra: zelena trava, pahuljice maslaka na lahoru, mahovinom obrastao krov, loza, vinjage, rue, a sve je to tako ugodno hladno kao rosnata aa. Sve je puno peluda i vlanog mirisa zemlje, dobro, tiho, spokojno, jednolinoplavo. Pokazalo se, da mu mati ima u Kostanjevcu zapravo dvije kue: dolje na trgu pred opinom jednu secesionistiku jednokatnicu, gdje je u prizemlju ljekarna, a u prvom katu stanuje geometar, i tu kuu u vinogradu gdje ivi sama u itavoj zgradi, nad samim Kostanjevcem, na jednom breuljku, dokle ima od upne crkve blagom, ivicom obraslom serpentinom najvie sedam minuta vrlo lagane etnje. Ta stara drvena kurija, od pocrnjele hrastovine, obrasla mahovinom, sa starinskim, strmim, aavim krovom ostala je prazna poslije smrti krievakog notara i ljivara Letovanekog i mati ju je kupila vrlo jeftino, kao to je ve od prirode sretne ruke za sve materijalno. Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili po frazi njegove majke:

29

na prvom katu. Pod ovim aavim, stoljetnim tramovima, gdje su Letovaneki palili posmrtne votanice jedni drugima prilino dugo, u tom dragom malom prostoru sa etiri okna, s izgledom na vinograd i na daleka plava brda na jugu, tu se Filip dobro i mirno osjeao. Pred prozorima cvala je lipa, sa cvrkutom lastavica, a u sobi, gdje je spavao, stajala je njihova stara, crvena pli-garnitura, s ovalnim stolom i starim okovanim barunastim albumom. U toj zlatorezom okovanoj i starinskom kopom zakljuanoj knjizi bilo je mnogo duguljastih, plavih, nepoznatih i stranih lica: sve Poljaci s mamine, Valentijeve linije. Sjeao se iz tog albuma neobino ivo jednog gospodina s visokim cilindrom i tapom od ebanovine, kako se desnom rukom dotaknuo pojastuenog, barunastog naslonjaa s tekim prevjesima. Tu je visjela i jedna Filipu nepoznata uljena slika etrdesetih godina: mlada ena u bjelini, drei u ruci svijetloplavu vrpcu svog slamnatog eira. U sobi, za koju mu je majka rekla da "tu moe raditi", bila je modra salonska garnitura, sa sedefnim intarzijama iz ostavtine starog Letanovekog, kupljena zajedno s kurijom, a kao glavna dekoracija te sobe: sabor etrdesetosme s banom Jelaiem kao centralnim licem te predstave, sve uokvireno tekim zlatnim okvirom. Taj ban Jelai, sa svojim saborom, kao nezgrapna slikarska deplasiranost smetala je Filipa intenzivno, od prvog momenta, ali nije imao snage da zamoli majku da tu sliku ukloni: izgledala mu je ta elja ipak pretjerano samodopadnom, i uvao se suvinih razgovora od prvog dana vrlo pomno. Inae je sve izgledalo groteskno, ali ne sasvim neugodno: jedna vitrina s modrim alicama, zlatnoobrubljeni porculan nebeske, svijetloplave boje, to nisu bili neugodni farbenfleki u ovom prostoru: na tim pastelnim, izblijedjelim pjegama bilo je vrlo ugodno odmarati svoj poluotvoreni pogled, jo u polusnu, kada se uje kako vani zuje pele, a vjetar se poigrava sa zavjesom na karnii: jutro je, a ne zna se koliko je sati! Jedna je muha zaokruila preko sobe i nestala u ravnoj tangenti kroz otvoreni prozor, a negdje tiho kvoca jedna koka. Sve je lapidarno, sve stoji na neem, sve ima svoju podlogu, ukorijenjeno je, sve ima tri dimenzije. ivui tako, ovjek bi i sam mogao postati trodimenzionalan: vratiti se natrag do Euklida, razviti se natrag do stvarnog dodirivanja tvari i sam se pretvoriti ponovno u tvar! Sanjao je bio neku no o blijedoj, stranoj i nepoznatoj eni, i kretao se s tom blijedom enom jednom strmom ulicom, koja je mogla biti negdje na jugu. A opet, sve je bilo sivo, ljepljivo, nejasno, teko rasvijetljeno krvavim aruljama to su izgarale sasvim tamno naranasto, kao da se gase u staklenim krukama. I mnogo je crnih stupova bilo tu, svi namazani svjeom smolom i sve je gorko vonjalo po katranu. Prolaznici, glasni i znojavi prtili su uz tu strmu, junjaku uliicu nekakav glomazan, oklopljen stroj, kao neku vrstu tanka, mamutski nepokretnog i tekog. Teke, nabrekle ljudske ruke hvatale su bice na tim okovanim tokovima, nekakvi polugoli luki barabe vukli su te okovane gvozdene ploe na kotaima i sve je izgledalo kao demontirani parobrodski kotao, a iz njega su sukljali plameni jezici benzina i palili tim ljudima meso, i kosu, i lice, i to je meso cvralo na ognju i tako su svi poeli da viu, digli su ruke, a ta se okovana grdosija od kotla skotrljala niz strminu: Filip je imao osjeaj da ore preko onog grada na terasama i da razvaljuje sve stvari pod sobom kao igrake. Elementarno se skotrljao taj aavi kotao niz strminu, a upravo u onaj tren zaprepatene vike Filip je osjeao tu nepoznatu enu sasvim u sebi i tako mu je izgledalo da treba samo da posegne rukom i da e je uzeti kao naranu s grane. Kada se skotrljala ona grdosija, on se od one vike istrgnuo iz topla klupka, i osjetivi jak intenzivan bol, probudio se odmah potpuno. Iz tmine kroz etvorine okanaca prodirale su u sobu rujne pruge svijetla: odsjaj je plamena potitravao preko lica Jelaia bana na etrdesetosmakoj saborskoj slici i vidjelo se, kako ban stoji i neto govori hrvatskim velikaima i dostojanstvenicima, obasjan intenzivnim rumenilom vatre. Gorjelo je.

30

"Ogenj", "ogenj", vikali su glasovi u tmini. "Ogenj!" Ta stara, zaboravljena rije probudila je u Filipu jaki osjeaj panonske podloge. On ni sam nije znao zato, ali u taj tren osjetio je neobino jako neku subjektivnu elementarnu pripadnost toj podlozi: osjetio se doma. I kao da je to sve prirodno, on je noen zanosom svoje kostanjeveke pripadnosti i solidarnosti navukao u brzini na sebe svoje stvari i izjurio u no. Gorjelo je kod nadcestara Hitreca, odmah pod vinogradom, na cesti. tagalj, tala, ogromni plastovi sijena, i kua, sve je bilo u plamenu. Spasili su blago, samo je bik simentalac ostao u tali. Hitrec je oajno urlikao za tim svojim bikom. Bik da nije osiguran, njega da izvedu, to je jedino njegovo blago na svijetu! Tramovi na krovu tale dimili su se ve kao uareni stupovi i radilo se samo o jednoj minuti, i sve e se to stropotati u lomau: i rogljevi, i tramovi, i itava drvena graa planut e kao slama. Bio je perverzan tren. Stajati spram paklene, gorue pomile greda i dasaka, i osjeati svoju subjektivnu snagu kako raste do odluke: da se tu ispred itavog usplahirenog Kostanjevca baci u oganj i da izvede Hitreevog neosiguranog bika. Poslije je Filip razanalizirao ovaj dogaaj do najneznatnijih detalja: i ono neobino drago, tajanstveno, starokalendarsko djelovanje mile, starinske i zaboravljene rijei "ogenj", i mraan prekinut i uznemiren san o aavu kotlu, koji se stropotao kao lavina niz strminu (a nije bilo zapravo drugo nego podsvijesno doivljavanje nemira, vike i zvonjave poarne), i njegovo, subjektivno traenje nejasne pozitivne podloge u kompleksima vlastitih nemira, sve su to mogle biti komponente samoga luakoga ina: ali to ga je zapravo bacilo u onaj pakao po Hitreeva bika, to nije mogao da shvati. Prebacio je gunj preko glave i uletio u goruu talu: u ovom sjaju, u vulkanskom, blistavom umu, pod plamenim vatrometom njemu je pala na pamet misao da bi bik zapravo mogao da ga razdere, a to e se onda dogoditi s njegova dva modiglianijeva portraita? Nije mislio na svoje vlastite slike, nego na svoja dva Modiglianijeva platna i na to, to e se dogoditi s tim platnima, ako ga razdere Hitreev bik, koji nije osiguran. Bik je meutim instiktivno osjeao paniku toga momenta i poao je za Filipom mirno kao dijete. Od Turinova pa preko Kolca i Batine, od Mranog do Krivog Puta i Jame pukla je Filipova slava preko noi. On je u ustima narodnim postao onaj gospodin, koji je spasao Hitreeva bika. NEUGODNIM vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka. La je, da je ivot staraca idila uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i slatko prianje u predveerje uz blagi sjaj mlijeno-sjajne svjetiljke. Ova stara ena, koja je prebacila ezdesetu, neobino je mnogo polagala na svoj izgled, neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o "svom dobrom izgledu", kao kakva stara, hirovita djevica. Njeno tijelo bilo je ve mekano kao spuva, ali u njenim je ilama jo uvijek tekla neshvatljivo edna krv: ona se tuila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noi u flanelne krpe, a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod naranastim suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog umornog tijela izbijala je zapravo duboka ivotna snaga, zanos za doivljavanjem, nadarenost ivotna: veseliti se sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih. Ona je uivala u kupovanju svakovrsne pa i najneznatnije robe: svijea, rozina, sapuna, okolade. Ideali njenog ivota postali su paketi, i kolikogod je to bilo glupo, njoj su s opinskog trga slali iz duana robu u naroito zamotanim paketima. Ona se veselila izletima koijom i prireivanju piknika: u drutvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevekim i njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom, gospoom banskom savjetnikovicom, ta je ena itavo ljeto aranirala jedan piknik bedastiji od drugog! Imendani, roendani, blagdani, i razni crkveni sveci, to su bili temom njene beskrajno sitniave evidencije, i od oltarske

31

slave svetoga Roka kostanjevekog do turinske Madone ona je znala za roendan svakoga sveca i svake svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina, od kada Filip nije poivio s tom enom, nikada dulje od pet-est dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjeao te ene kao utljive, mrane, zatvorene, mrke, nepristupane, koju neto iznutra grize, koja nosi u sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome to prizna. Blijeda, u crnini, s mirnim votanim izrazom lica, s molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno. Ona je kleala u crkvi okrutno hladno i s tim svojim kleanjem znala je muiti Filipa do besvijesti. On se dosaivao (osjeao je kako mu se koljena koe od kleanja, kako je hladan kao crkveni kamen, kako je gladan), a ta je ena kleala nijemo i nepomino i gledala preda se ne maknuvi usnom. I u trafici, prodavajui jedno vrijeme sirove, salamu i sardine (za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja, ali ga nije uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevekoj kui itav dan odzvanjao je kotli sa lagom, svi su popluni bili ispunjeni gujim pahuljama, sve je bilo mekano, pojastueno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i neobino se mnogo polagalo na kvalitet jela; sa sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do veeri: hoe li keigu s majonezom ili peenog ementalera? Od prvog dana stala je Regina da ga uzrujava: sa svojim neshvatljivim sklonostima za intenzivne mirise, za toaletne vode, za pomade, za parfume. Sve te kolonjske flaice i soli po politiranim plohama stolova i nonih ormaria, ta staraka ivotna pomagala i kosmetika sredstva: perike, jastuii, podloci, uloci za kosu, ukosnice, masti, ulja, boje za uvojke i obrve, sve je to poelo da ga nervira neshvatljivo i neobino ivo. Stara se je kupala po dva puta dnevno, a debela Karolina, koja jo kao udovica prela u njenu slubu, masirala ju je poslije jutarnje kupelji po itavu uru. I ti grijai za postelju, klecala, krunice, svete slike, blagoslovljene vode, ispremijeane sa pomodnim urnalima i arenim suludim krpama i krojevima, a kao najgluplja stvar u itavoj toj suludoj kui: njen francuski grija za postelju, koji je drao postelju u neprekidnoj mirnoj temperaturi od ertnaest R amure, sve je to Filipu izgledalo ve od prvog dana vrlo udnim i problematinim. Taj ivot pod ovim krovom bio je vie slian ivotu votanih lutaka nego nekakvom ljudskom stanju. Promatrajui ovaj u svakome pogledu abnormalan nain ivota svoje majke, njemu se objasnilo da je muenje u davnom paklu oko trafike bilo ista takva infernalna izvrnutost u patnju, kao to je ovo danas u nekakvo imaginarno "uivanje". Ve prvog dana, odmah jo isto vee, iznijela mu je na stol itav svoj roman sa presvijetlim Liepachom Kostanjevekim; ona, koja mu nikada u ivotu ni jedne rijei nije rekla o sebi ni o njegovom ocu, govorila je o presvijetlom Liepachu Kostanjevekom, bivem velikom upanu i vlastelinu na dobru grofa UexhuellCranensteega s takvom vehemencijom, puna dva sata, da su joj se oko usana u kutiima zapjenili bijeli mjehurii sline: i koliko srce ima u promjeru, i kako beki lijenici misle da nee preivjeti Boia, i kako to stoji s vapnom u njegovim ilama i s talogom eera, i kako njihov odnoaj traje ve treu godinu, a sad da je on navalio "da se uzmu jo prije male Gospe"! Ali ona to nee da se tako brzo svri. Prije svega njegovo zdravstveno stanje je upitno u svakom pogledu, a zatim: on ima jo i svoju sestru Eleonoru, a ona dobro pozna tu damu, i "ula je od jedne osobe", da se oni nadaju da e ona prepisati svoju dvokatnicu na Eleonorinu kerku, - to njoj naravno ni u snu na pamet ne pada! (Tu je Filip doznao da osim te dvokatnice u gradu u ulici jednog dubrovakog isusovca ima i u kaptolskom predgrau jednu prizemnicu s vrtom do pruge, a ta je porasla u cijeni, jer hoe da je prekupi nekakva petrolejska kompanija, da sagradi uz prugu svoju vlastitu stanicu). A zatim je poelo dosaivanje s njenim portraitom. Da je presvijetli Liepach itao jednu Filipovu knjigu o slikarstvu (i njoj donio, ali ona nije dospjela dalje od tree stane), da je ona svima najavila, kada se njezin sin vrati iz inostranstva, kako e

32

naslikati njen portrait, kako je to prirodno da sin slika svoju roenu majku ("ako ve ne iz umjetnikih, a ono bar iz obiteljskih razloga - sebi na uspomenu"), da on njoj to ne smije da odbije, i tako je konano razapeo svoje platno i otvorio paletu. Muenje je poelo. Da naslika tu papigu s njenim ulocima i mandarinskom perikom, s njenim umjetnoupletenim bujnim pletenicama, s njenim svijetlim srebrnim ukosnicama, to prodrljivo, pohotno lice s izboenom gornjom eljusti, tu sladostrasnu masku, koja ga je rodila, a da ni danas ne zna s kim, on bi trebao da naslika jednu parveniziranu bordelsku madame, koja sjedi pred njim s rairenim nogama, s prstima punim prstenja, sa zlatnim lorgnonom i zlatnim zubalom, sa svim njenim harnadlama i mastima i grijaima, jednu psihoanalitiku karikaturu trebao bi da baci na platno, a ne portrait slikan za Achtziger-Jahre ukus velikog upana, presvijetlog gospodina Liepach-Kostanjevekog! A zatim: gdje da je slika? U prirodi? S naranastim njenim suncobranom u bijeloj sirovoj svili, s panama eirom i zelenom vrpcom u sjeni jabuke, u vrtu? Kod aja, s modrobijelim stolnjakom u sjenici uz samovar? U njenom nesretnom Louis XV.salonu, u tom nemoguem int rieuru, koji izgleda kao provincijalni izlog za pokustvo? Poelo je tako njegovo tipino selenje, ono sitniavo razmiljanje oko same stvari, nemono, dekadentno, engajsterajsko strahovanje pred neposrednim zahvatom u slikarsku materiju. On je o njoj imao intenzivnu, linu predodbu, ali ta je bila sve prije nego konvencionalna: kada ve ne moe da je karikira, njemu je boja njenog mesa (kontrast izmeu njene crne nafarbane kose i tjelesne masti), najbolje odgovarala u bijelom: on bi bio najvolio da je slika pred toaletnim ogledalom u bijelom staromodnom lafreklu, ali ona o tome, naravno, nije htjela ni da uje. Ona lino inzistirala je na sliku u crnoj svili! U crnoj svili on je ovu enu jedamput davno, prije mnogo godina, neobino intenzivno doivio u onoj udnoj, zlatnoj kavani, kad je ekao na nju itav dan. Onda je tu enu prvi puta ugledao umornu i staru, a danas, trideset i etiri godine poslije onoga dogaaja on je mnogo umorniji i stariji od nje. I kolikogod to nije odgovaralo stvarnosti, ona njegova davna spoznaja da je njeno lice clownsko, bijelo, kao branom namazano, sve je vie dolazila do izraaja pod njegovim kistom, to je dublje ulazio u sliku. Njeno makasto kreveljenje, prenavljanje, njena namjetena ljubaznost, protuprirodan, izvjetaen smijeh, njena laljiva pretvorljivost i namjetena, katolika treoredaka skromnost, sve su to bile duhovne naslage u koje je prodirao snimajui masku te ene u crnoj svili pred sobom, kao da je posmrtna. Pod osnovnim potezom njegove ruke ostala je ta blijeda maska kao podloga blijedog clownskog obraza u crnoj svili sa starinskim broem. Zarezi oko usana neobino strastveni, oi ive, velike, upale, gorue, a pod tim tamnim oima umorni podonjaci, kao sjenke poroka. A iza toga jedno umorno lice, nenaravno, neprirodno, lano, lice zapravo majmunsko, neobine, zguvane, nervozne fiziognomije. Prva dva dana, dok je to lice bilo jo pod koprenom nabaenosti, u flotezzi prvog poteza, pod masom neizdiferencirane boje, dok su se samo nazirali mutni obrisi, a sve je jo izgledalo na konvencionalnu distancu, stara je bila zadovoljna i odobravala je frazama, koje su graniile sa zanosom. Ali poslije, kada je taj kist pod rukom njenog sina poeo sve ivlje da zalazi pod kou, kada se je pod tim otrim dlakama rastvarala epiderma kao pod britvom, kada su se rastapale boje pod prodirnom snagom pogleda, ona je pred tim obrazom u crnoj svili na platnu, to je tamo nastajao pod rukom slikarskom, postajala sve nemirnijom. to je taj kist namoen u terpentin sve vie skidao s toga lica sve luckasto, nainjeno, bazarsko, pozersko, onu gustu naslagu minke pod tim potkonim tajnama, to se tu sve vie, kao pod anatomskim noem, razrezivalo i skalpiralo jedno potajno skriveno lice, njena je

33

zlovolja sve vie rasla. Ona je postajala nervoznom, nju su poele muiti njene poslijepodnevne glavobolje, ona je izostajala zbog raznih smetnja, a konano jednog jutra, prije posla, kada je Filip puei svoju prvu cigaretu i sav zadubljen u svoje platno (koje je ve poelo da ga privlai) i zaboravio da ga mati eka, ona je htjela neto da mu kae, ali nije dospjela dalje od prvih rijei. Iz nje je provalio pla, grevito i iskreno. Filip je htio da se objasni s njom. Govorio je neto o subjektivnoj stvaralakoj komponenti, osjeajui kako mu te fraze lano zvue, ali ona nije mogla da se svlada a glas joj je bio ranjav i slomljen. "Da jedan sin moe da gleda svoju majku na takav nain, kao njen jedini sin nju, to je alosno!" Tu je on sloio svoje kistove u kasetu, odnio zapoeto platno u svoju sobu, okrenuo ga iza ormara spram zida, i tako je kod toga ostalo. KRUG oko presvijetlog Silvija Liepacha plemenitog Kostanjevekog postajao je sve enervantniji. Ti su ljudi dolazili ovamo pod taj kostanjeveki krov kao da je to njihovo vlasnitvo i tu su se vladali kao pod svojim vlastitim krovom. I stari presvijetli veliki upan, i njegova sestra, banska savjetnikovica Eleonora, i njena kerka Medika, i njihov neak doktor Tassillo plemeniti Pacak-Kritofi, neak kaptolskog biskupa Silvestra Kritofija, kod koga je Filipov otac sluio kao sluga. Filip je gledao te ljude kako vau porculanskim zubalima, kako govore o najnovijim homeopatskim metodama lijeenja, o veronalu, o glazbi, o spiritizmu, o antroposofiji, i na momente bilo mu je kao da sanja. Da se izmeu pedeset hiljada krovova on morao da namjeri na ovakav truli krov, i upravo taj truli krov mora da mu je takozvani "roditeljski dom". Presvijetla Kostanjeveka, banska savjetnikovica gospoda Rekettye, bila je gospoa konzervativna u smislu devedesetih godina: njen svijet ostao je svijet staromodnih steznika s ribljim kostima i vazelina kao sredstva za poljepavanje. Izgladnjela lica, s donjom eljusti panjolskom, nerazmjerno visoka rasta, u staromodnim bijelim arapama, presvijetla kretala se pod zvijezdama kao potpuno ishlapnjela sjenka u svijetu neobino slikovitom: u svijetu ljepote, koja je vjena, boga koji je neshvatljiv, i kralja Ludviga bavarskog, koji je nou galopirao kroz ume u pratnji bakljonoa, kao furija. Ona se micala svijetom i govorila o Casalsu, o besanicama, o bizarnim spiritistikim seansama, a zapravo je umirala od fiks-ideje, da nosi u sebi raka. I njen suprug, gospodin banski savjetnik plemeniti Rekettye, i on je umro od raka prije tri godine, itavih njenih pet posljednjih godina nije bilo ispunjeno niim drugim nego prislukivanjem, kako to rak zapravo dere tkivo gospodina banskog savjetnika i kako itav taj svijet zubi, vjetrova crijeva i kucanja srca nije zapravo nita drugo nego jedan gadan i neshvatljiv rak, koji dere i prodire sam sebe od poetka u sve vjekove. elava od posljednjeg prologodinjeg vrbanca, gospoa banska savjetnikovica nosila je bogatu tamnocrnu periku, a vrat je podvezivala crnom barunastom pantljikom. Tako koata i neobino duga, micala se po ovim sobama kao strailo za ptice. Kao stari gavran tako je vakala svoje lijekove i neprekidno govorila o tome, kako umire od raka. Ona da to zna, da je njoj svaka minuta odbrojena, jer ona vidi ve po svojim modrim noktima da njen rak neprekidno raste! Sve je plaena prevara oko nje i svi joj ljudi lau u lice: i lijenici, i posluga! (Make su jo najsimpatiniji stvorovi na svijetu!) Ona umire, a nitko to njoj nee da prizna istinu! Svi igraju pred njom, a ona sve to prozire i vidi. Presvijetli gospodin veliki upan Liepach Kostanjeveki proivio je svoje najsretnije dane u sjaju bekoga carstva i tako je ostao itavog ivota snatrei o onim davnim "nezaboravnim danima, koji se nee vratiti po svojoj prilici vie nikada".

34

"Sve one divne radosti progutalo je ovo antipatino, gadno, demokratskomaterijalistiko vrijeme, da nikome nije postalo bolje, a ona uzviena francjozefinska kultura lei - danas - razorena, kao kakav antiki hram na B cklinovoj slici." Promatrajui ove gadne dogaaje oko sebe pomalo elegino, presvijetli je u sebi plakao nad razvalinama svojih uspomena, od kojih je najvelianstvenija bila zlatorezom uokvirena pozivnica na previnji dvorski objed, prigodom previnjeg boravka Njegova Velianstva Cara i Kralja u naem glavnom gradu i prijestolnici Kraljevine, godine osamstotinadevedesetpete, mjeseca oktobra. Izrezak iz "Narodnih Novina" od etrnaestoga oktobra, gdje su bila tampana lica na previnjem dvorskom objedu, a gdje je izmeu tih grofova, prineva, dostojanstvenika i biskupa i presvijetli gospodin veliki upan Silvije plemeniti Liepach Kostanjeveki bio isto tako jedno dostojanstveno lice, taj izblijedjeli novinski izrezak uvao je kao jednu od skupocjenih relikvija s ostalim takvim rijetkostima u pojastuenoj kutiji od ljubiastog baruna. Slika tog previnjeg dvorskog objeda u velikoj dvorani banske palae ostala je Silviju Liepachu urezana u mozak neizbrisivo i njegovo sjeanje ostalo je zapeaeno tim fantastinim dogaajem, kao vosak previnjim peatnjakom s troslovanim monogramom preuzvienog carskog imena. Uz Njegovo Velianstvo lijevo sjedio je prejasni nadvojvoda Leopold Salvator u odori topnikog pukovnika sa znacima zlatnoga runa, pa komorni predstojnik, konjaniki kapetan plemeniti Szabadhegyi, pa Njegova Preuzvienost kraljevski ugarski ministar predsjednik barun Banffy, pa pravi tajni savjetnik, vrhovni dvorski metar grof Pejacsevich, a s desne strane Njegova Preuzvienost ban grof Khuen-Hdervry, pa pravi tajni savjetnik, ministar Feldzeugmeister barun Fej rvri, i u slavnoj sviti grofova, guvernera, ministara, komornika, pravih tajnih savjetnika i vitezova zlatnog runa, u uzvienom krugu biskupa i predsjednika banskih stolova, krilnih pobonika, vrhovnih metara i dvorskih predstavnika, o onom sjajnom vijencu lanova previnje magnatske kue i drugih niih zakonodavnih tijela, tamo kod previnjeg stola, uz blistave zlatne zdjele i kristalne posude, sjedio je i veliki upan Silvije Liepach Kostanjeveki, etrdeset sedmi po redu, izmeu predsjednika kraljevskih ugarskih eljeznica von Ludwiga i generalmajora grofa Wurmbrandta, kao predstavnik svog lojalnog i vjernog upanijskog koransko-glinskog tijela, pred previnjim vrhovnim metrom dvorske kuhinje grofom Wolkensteinom. Izmeu dva dvorska lova, ustrijelivi stoezdeset i dva gnjetla, sedamdeset i tri zeca, tri divlje svinje i jednu koutu u Konopitu, car je otputovao na Markov trg, da bi se brzim vlakom vratio u Ischl, gdje je zaklao etrdeset i tri jelena i sedamnaest srna, a meutim je kao polubog i nadnaravna pojava dao svoju ivu, carsku ruku presvijetlom gospodinu Silviju plemenitom Liepachu Kostanjevekom, i dotaknuvi svojom posveenom pomazanom jeruzalemskom desnicom ovog plavokrvnog smrtnika, oduhovio ga i posvetio za itav jedan ivot! Sjedi gospodin Liepach Kostanjeveki nad svojom barunastom kutijom i prebire po dragim i skupocjenim relikvijama. Broj "Narodnih Novina" s njegovim promaknuem na upanijskog perovou vieg plaevnog stupnja: "Ban Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije obnaao je imenovati doktora Silvija Liepacha Kostanjevekog upanijskim perovoom". Eto odlomka iz jednog davnog, mrtvog vremena, kada je mladi upanijski perovoa Silvije Liepach stajao pred vratima tog ivota, kroz koji je sada proao, kao kroz niz rasvijetljenih soba, i tako sada lista pismima i poutjelim novinskim izrescima, a sve je ostalo iza njega, kao sumrak iza jahaa. Toga dana, dvanaestoga srpnja hiljadu osamstotina osamdesete, po "Narodnim Novinama" umrlo je u domaim vijestima jedno novorodene ensko, nekrteno, prezimenom Ceri, od majke sluavke iz Mesnike ulice, a kako je dijete po nalazu gradskog fizika moglo biti zagueno, sluavka Marija je stavljena u pritvor, i to je u glavnom gradu kraljevine bio jedini dogaaj. Grof Uexhuell-Gyllenband-Cranensteeg, general konjanitva, doputovao je

35

u grad odsjeo u "Svratitu k caru", a meu onim potroarinama, daama i najamnim noviima jedan upanijski perovoa spremao se na svoju blistavu karijeru. A kada je bio imenovan velikim upanom, "Narodne Novine" donijele su itav lanak pod naslovom: Karijera doktora Silvija plemenitog Liepacha Kostanjevekog. "Netom imenovani veliki upan upanije koransko-glinske, doktor S. pl. L. roen je treega augusta 1856. u Zagrebu od oca Silvija plemenitog Liepacha veleposjednika. Svrivi pravne nauke u Beu, gdje je stekao doktorat, stupio je mladi doktor 1879. kao perovodni vjebenik k obstojaloj zagrebakoj podupaniji u politiku slubu, poto je odsluio svoju jednogodinju dobrovoljaku slubu kod carske i kraljevske konjanike ulanske pukovnije broj pet u Virovitici. Iste godine imenovan je podupanijskim perovoom, godinu dana kasnije kotarskim pristavom, da bi godinu poslije bio imenovan upanijskim perovoom vieg plaevnog razreda, dodijeljenog kod kraljevske hrv. slav. zemaljske vlade. Od toga vremena sluio je kod kraljevske hrvatske zemaljske vlade, gdje je imenovan perovoom prvog razreda, a 1889. tajnikom zemaljske vlade. U ovom svojstvu sluio je sve do smrti svoga blagopokojnoga oca, veleposjednika kostanjevekog, kad su ga obiteljske prilike sklonile da se odrekne dravne slube i da se posveti upravi svog gospodarstva, koje je predstavljalo znatan i ugledan imetak. Previnjim reskriptom od oktobra iste godine ta je ostavka Silvija plemenitog Liepacha uzeta na znanje. Kako je meutim smru poglavitog gospodina Lentulaja, opata i narodnog zastupnika kotara lonjskopoljskog ispranjeno mjesto saborskog zastupnika, to se je gospodin doktor Liepach prihvatio ponuene kandidature, te je na izborima godine 1894. od drugoga decembra jednoglasno izabran zastupnikom u Saboru Kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kao narodom izabrani narodni zastupnik (izabran jednoglasno od sedamnaest izbornika, opaska pisca), pridruio se naravno Narodnoj stranci, gdje je u klubu poeo da igra jednu od istaknutijih uloga, naroito se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj raspravi. Uivajui jo iz vremena svoje upravne slube zaslueni glas odlinog, korektnog i nadasve savjesnog upravnika, on je sada imenovan za velikog upana upanije koransko-glinske, kao osoba naroitog povjerenja Njegove Preuzvienosti Bana, koji je ovim izborom opet jedamput posvjedoio, da je neobino sretne ruke u odabiranju svojih glavnih suradnika. Presvijetli gospodin Liepach plemeniti Kostanjeveki stoji jo u naponu snage i svojim taktom, svojom neobinom marljivou i predanou slubi, on e na svom novom mjestu osvjetlati lice narodu kome slui i zemlji koja ga je poastila takvim povjerenjem." "Naroito se markantno istaknuvi u istogodinjoj proraunskoj raspravi", ta reenica "Narodnih Novina" bila je ona sitnica, koja je u veliko-upanskoj karijeri gospodina Liepacha znaila vaan preokret. Za te iste proraunske rasprave donio je "Pester Lloyd" jedan lanak s potpisom - od jednog l. p. to jest lonjskopoljskog veleposjednika - "von einem Grossgrundbesitzer aus l. p.". Nije bilo nikada nigdje reeno, ali se je znalo, da je taj sa slovima "l. p." signirani lanak napisao kostanjeveki vlastelin, koji je tim lankom osim svog ukrasnog pridjeva kao "spreman upravnik" dobio jo i indirektan naslov "priznatog autoriteta u ustavnoj nauci". U tom toliko razvikanom i po jednim opozicionalnim novinama prevedenom lanku gospodin veleposjednik Liepach razvio je svoje "ustavno uenjake" ideje ovako: "mi ivimo danas u politici o pukih fikcijah. Zovemo zemlju neku Hrvatskom, koja uistinu nije Hrvatska, koja ima to ime istom od konca prolog stoljea; zovemo drugu zemlju Slavonija, koja takoer nije Slavonija, nego koja je otkako postoji kraljevina Ugarska, isto onako ugarsko zemljite, kao to je Bihar ili Szabolcs: sastavni dio kraljevine Ugarske. I s tim pseudonimnim zemljama vodimo pregovore kao drava s dravom, prihvaamo tvrdnje, kojih je nitetnost znanost ve davno razloila, kojima

36

protivslove isprave i zakoni i protiv kojih se buni nae poteno osvjedoenje, osnovano na dokazima priznatih autoriteta iz ustavne nauke". "Naroito se markantno istaknuvi" tako tim nepotpisanim lankom u "Poster Lloydu", lonjskopoljski i kostanjeveki veleposjednik Liepach bio je imenovan velikim upanom i vrata su mu se otvorila pred najviim mogunostima. Da nije postao podban, skrivila mu je njegova supruga Eleonora, koja je prigodom previnjeg cerclea na graanskom plesu u Hrvatskom Sokolu ostentativno odbila da se oprosti sa svijetlom banicom Margitom Khuen Hdervryjevom, uvrijeena zbog arrangementa itavog tog previnjeg cerclea, kod koga je ona kao Supruga velikog upana i plemia i sama plemenita Somsich de Galdovo et Tur cz bila po svom subjektivnom uvjerenju zapostavljena u rangu za sedam mjesta. U kolu preuzvienih, presvijetlih i visokoroenih gospoa, koje su pred Njegovim Velianstvom trebale da predstavljaju elitu naeg graanskog drutva, gospoa Somsicheva stajala je po redu dvadeset i etvrta mjesto sedamnaesta, i kada je pristupila preuzvienoj grofici Khuenovoj, da joj - kao banici - objasni taj oigledan nesporazumak, ova joj nije odgovorila ni rijei, nego je prela preko njene interpelacije, kao da je uope nije ni stavila. Stvar je bila jasna. Banica grofica Khuen Hdervryjeva, grofica Khuenova, iz godine trinaestoezdeset i prve, grofica lichtenberka i barunica novolenbaka iz petnaeststosedamdesettree, gospodarica Nutra, Hdervra i Vicze, roena grofica Teleky, carska i kraljevska patronatska gospoa od madarske plemenitake linije, priznata od kralja Sigismunda prije pet stotina godina, stoji na balustradi sa barunicom Inkeyjevom roenom Ludmilom, Theodorom, Marijom, Gabrijelom groficom Deymovom, kerkom ekog grofa Franca de Paula Marije Zaharije Antona Wenzela Deyma i grofice Marije de la Fontaine i D'harmoncourt-Uverzagt, i s groficom Julijanom Drakovi-Erddijevom, suprugom gospodara trakoanskog, damom reda velikog krsta sa zvijezdom i kerkom zaasnog komtura ad honores kraljevskog bavarskog reda svetog Jurja, Erddija takorovekog, i tu pristupa k njoj nepozvana, - "so eine hergelaufene Schlawoniterin, und spricht sie an, in einer Art und Weise": - da banica i nije mogla drugo nego da joj ne odgovori ni slova. Prije svega: red ovog primanja nije aranirala preuzviena gospoa banica, nego veliki metar dvorskog ceremonijala, a zatim: "was will diese Person, wer ist sie eigentlich, und was ist eine Obergespansgattin? Lcherlich!" Kada se je poslije cerclea banica opratala od prisutnih dama i kada je pristupila do "dvadeset i etvrte", pruivi joj ruku, ova, anonimna, "dvadesetetvrta", odbila je da se rukuje s groficom Margaretom i tako je planuo skandal mnogo vei od spaljenja madarske zastave. "Ja sam bio etrdesetsedmi, a tebi nije dosta ni da si dvadeset i etvrta", uzrujavao se Silvije Liepach raspravljajui o tome dogaaju sa svojom enom, osjeajui sasvim tono svoj brodolom. Preuzvieni gospodin ban, koji je velikoupanskim imenovanjem presvijetlog gospodina Liepacha "pokazao svoju neobinu sretnu ruku u odabiranju svojih doglavnika", svrio je s tim svojim doglavnikom poslije te scene vrlo brzo: veliki upan Silvije plemeniti Liepach vratio se na Kostanjevec na boine svetke i sa Kostanjevca se poslije vie nije micao. Tu je doivio nenadanu smrt svoje supruge Eleonore Somsicheve oko Duhova pred rat (od upale slijepog crijeva), tu je preivio i svoga jedinca Silvija, koji je pao kod znamenitog konjanikog juria pred RawaRuskom godine petnaeste, kao porunik carske i kraljevske pete ulanske regimente. Doekao je i to, da vidi jedne oktobarske noi polugol, u svojoj spavaoj koulji, bez kaputa, u gaama, kako "nekakvi barabe" pale njegov kostanjeveki krov, kako su doli "nekakvi demokratski kortei" i razdijelili "nekakvim barabama" njegovih etiristotine jutara najboljih oranica i kako sada prtlja i kuburi na Kostanjevcu prezaduen, u neizvjesnosti, nee li ga jednoga dana Jakob Steiner jednostavno

37

deloirati i nee li tako svriti u grabi kao beskunik. (Ona teza Filipove majke, da "ovi na Kostanjevcu raunaju s njenom dvokatnicom" u ulici jednog dubrovakog isusovca, nije dakle, po svemu, bila sasvim neosnovana.) Silvije Liepach Kostanjeveki nije se vie snalazio meu dogaajima i stvarima: shvaanje ivotnog tempa polagano je prelazilo njegovu snagu. Sanjajui gluho nad svojim relikvijama i vrijednosnim papirima, on je gledao u blijedo-plave tiskanice austrijske srebrne rente, u zalonice austrijskog Kreditnog zavoda kao u igrae karte fantastinih, dalekih i davno izgubljenih igara: sve te velike i vane stvari danas su bezvrijedne kao izigrane igrake, i to e mu ti papiri s potpisima guvernera i ministara i dostojanstvenika jednog carstva, koje danas visi po ormarima u naftalinu, kao njegova magnatska surka! Koliko se on nagnjavio oko izgradnje velikoupanskog aparata osamdesetih godina, a gdje su sve one mase trabanata, udvorica, slugana, trebera, aspiranata, kandidata i apsolvenata, koji su u gomilama prodefilirali kroz bjegova predsoblja? U kakvim su se tminama ishlapila ona vremena, kada se je nad tim kraljevskim prometom i prugama i cestama i uredima pjenio banski ampanjac, kada su se polagali temelji novom nagodbenom upravnom aparatu i kada su doista "nezainteresirani idealisti" htjeli da pridignu tu nau nesretnu - "seljaku marvu". "Od kolere i od movara i od poplave na jedan simentalski stepen. A zahvalnost tih krava i bagae? Da su mu provalili u dvor i zapalili krov! Eigentlich unfassbar!" Jo kao mladi gentleman i beki doktor osamdesetih godina, on je mnogo polagao na svoju garderobu. Njegov Chester Field s obrubljenim reversima padao je s tri linije u struku vrlo vitko: karirane hlae, vedske iljaste cipele, cilindar, sve prvorazredni beki posao iz ruku najboljih krojaa, sve je to ovog mladog vlastelina isticalo (vrlo diskretno) kao ovjeka, koji ima smisla za naglaen ali nenapadan potez nonje. Jo i danas je njegov crni paletot iz onog vremena njegov najsolidniji odjevni predmet, a njegovi frakovi, njegov Wales-kamgarn-havelok, njegov petanski salonrok, sve je to visjelo vrlo uredno u ormarima i iznosilo se svake druge nedjelje na vjetrenje, premda je meu tim krpama bilo i takvih, koje nije dodirnuo etrdeset godina. Dolazei tako gotovo svakodnovno u posjete svojoj prijateljici gospoi LatinoviczValenti (Filipovoj majci), u svom svijetlosivom saccou, sa svijetlim krem gamaama, sa tapom od ebanovine, bijelom kravatom i neobino sjajnim okovratnikom i manetama, on je izgledao kao siva lutka iz udnog starinskog albuma. Briljivo okupan, sasvim sijed, pomno obrijan, jo prilino pokretan, on zapravo nije bio lice antipatino, ali Filip nije nikako mogao da se pomiri s njegovom egzistencijom. Prije svega, naslov njegove majke madame Latinovicz-Valenti izgovarao je stari uvijek neobino razgovijetno, polagano i ceremonijalno naglaeno, kao da izgovara nekako naroito otmjeno i drutveno visoko istaknuto ime, oito naglaujui prezime Valenti, kao prezime njenog brata bekog Feldmarschallieutenanta koga je on svojedobno lino poznavao i u generalovoj se kui kao gost vrlo ugodno osjeao. A osim toga Filipu je izgledalo, da taj stari poznaje njegovu majku jo iz onog mranog biskupskog vremena, znajui tako o toj eni mnogo vie od njega i promatrajui je iz jedne, Filipu savreno nepoznate perspektive. Sve je na tom starcu bilo jo kakotako pomadama i mastima prilino zalizano, osim ruku. Ruke toga ovjeka izgledale su doslovno osuene na smrt. Neobino senzualne, grabeljivo i sebeljubivo uznemirene, ruke tog starog bonvivanta prualo su se pohlepno za stvarima, kao da hvataju za ivotom iz mranoga ve predgroblja: kako je on prodrljivo grijao svoje ve beskrvne dlanove na toploj plosi porculanske ajne posude, kako se je neugodno doticao Regininih ruku (i u prisutnosti stranih ljudi), kako je strastveno frkao svoje cigarete i oblizujui se stavljao ih u svoj cigarpic od slonove kosti, sve je to na Filipa djelovalo odbojno i enervatno. Njemu je zbivanje u toj kostanjevekoj kui poelo izgledati sablasnim: tu se je odvijala jedna igra nad grobovima i oko grobova, mukla i podmukla, sasvim mutna i nezdrava.

38

Oko nekakvih dvokatnica, loih bekih viceva, ajeva i veera, igra prikrivena i konvencionalna, koja je pod povrinom napukla kao stara posuda, iz koje se polagano cijedi bolesna i gnojna ljudska strast. Stari dolazio bi u predveerje, jo za vrijeme toplog aja, ostajui onda obino i preko veere do u kasnu no. Tu se razgovaralo o sazivanju duhova, o pokornosti spram dragog nam gospodina boga, o nekoj izvjesnoj kao vioj, starakoj rezignaciji, kojoj sve ljudske strasti i napori iz njene perspektive izgledaju prilino smijeni. Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o makama i o slukinjama, o odijelima, o kuhanju i o koncertima. O vanosti pasje probave, o psima uope i vrlo mnogo, a i o tome, kako je sluinad nezahvalna! O bolestima uha i grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i o dijetama. Sve to utivo prikriveno i lano brbljanje trajalo je beskonano jednolino, a kada bi to dvoje ostali sami u sutonu u Regininoj sobi, na njenom pli-divanu, nad sobom bi se natkrilila duga i nepomina tiina. Vrativi se jednog predveerja iznenada kui, Filip je proao na vrtnoj strani pokraj majina prozora, i kako je povjetarac u taj tren uznemirio zavjesu, on je u polumraku vidio svoju majku gdje sjedi na koljenima toga starca. Pozlilo mu je i jo je isto vee htio da se spakuje, ali je onda ipak ostao. Poeo je samoga sebe da svladava u svojim pretjeranostima, a njegova prenadraena stidljivost spram tjelesnih dodira (pa i vlastitih) od poetka mu je bila izgledala nezdravom. On se tako uvijek vlastitim razumom morao da prisili, da dotakne svojom rukom tijelo koje ene, s kojom bi stajao u intimnom odnosu, jer se takvih javnih dodira ruke bojao kao naroitih besramnosti. "Glupo. I ivot staraca, kao i drugih organizama, nije nita drugo nego otvaranje tijela i tjelesnog. To je nagon u ovjeku, koji nas goni za produenjem ivota! Za trajanjem! Za produenjem trajanja! Osuivati te nagone kod staraca nelogino je, ako ih ovjek ne osuuje kod mladosti!" To je bilo razumno, ali inae po svemu iznutra, on nikako nije mogao da se pomiri s tim starcem. A starac osjeajui u tom neugodnom doljaku jednog svog (eventualnog) protivnika, iskazivao je spram njega naroitu, armantnu blagonaklonost. Dva mjeseca pozivao ga je k sebi na kostanjeveki dvor, da e mu pokazati svoje knjige, svoju zbirku oruja, svoje obiteljske slike, koje bi trebale da se obnove, a on nije dovoljno upuen kako da se prihvati toga posla, i dva mjeseca Filip nije htio da se odazove. Stari je imao jednu navodno vrlo skupocjenu kopiju Palma Vecchia, a kako se nala u gradu prilika da ju proda, ponovno je zamolio Filipa da doe i da mu je procijeni. Prvi put od njegova povratka dolo je izmeu njega i majke do vrlo estoke (i gotovo neukusne) prepirke zbog te slike, a onda je popustio i zaputio se slijedeeg poslijepodneva u dvor. Taj takozvani kostanjeveki dvor bio je simpatina barokna jednokatnica, sagraena svojedobno na rubu ume kao stan Cranensteegova upravitelja dobara, a Cranensteegov Kostanjevec, ogromna zgradurina od stotinu soba, stajao je od Liepachove kurije tri kilometra, podignut na jednom brdu kao tvrava, sama za sebe, sa svojim mostom i tornjem, te neobino irokim horizontom. Liepachovi kupili su tu gospodarsku zgradu sedamdeset i pete u vrlo tronom stanju, ali obnovivi je i posadivi oko nje jablanove i breze, dali su toj jednokatnici sasvim pristojno lice: s peronom za koije i s terasom na prvom spratu, ta je kua izgledala kao kakav ljetnikovac u parku. Stari Liepach doekao je Filipa eui se pred nasadima ispred dvorca, objeruke, intimno, kao svog dobrog i dragog znanca, koji mu je tim svojim posjetom iskazao ne samo naroitu ast nego i neobinu uslugu, i poto je sproveo Filipa kroz prizemlje (ureeno starim krinjama i brokatnim prevjesima i crkvenim svijenjacima), ispratio ga je na terasu. Tamo je Dominik servirao aj sa slatkim vrhnjem, tortu od okolade sa lagom i dinje, i taj starac u izlizanoj svijetlo-smeoj

39

livreji kavine boje, s ogromnim bijelim rukavicama, plosnatim kao stare kornjae, i taj drugi starac u svom svijetlo-sivom saccou, koji govori Dominiku Ti, a Dominik njemu Presvijetli, taj aj i taj lag i te dinje i ta dva starca, sve je to ispalo neizrecivo glupo. Palma Vecchio bio je naravno oajan, a i obiteljski portraiti bez neke naroite vrijednosti: ki osamdesetih godina, slikan s pogledom unatrag, da bi se liepachovska loza prikazala to starijom! Knjinica je bila potpuno bezlina i prazna: s tri u kou uvezana godita "Ephemerides politico-statisticae Posonienses", kao jedinom rijetkou za nae prilike. Za jednu nijansu malko pretjerano naglaeno, gotovo sveano, uzeo je stari Liepach jedno u svinjsku kou uvezano godite tog pounskog informacionsblata i patetino rastvorivi jednu stranicu, naznaenu earpom od teke crvene moirirane svile: ako Filipa zanima jedan kuriozum, on je tako slobodan i ima ast da ga upozori, ne bi li posvetio panju na jednu za Liepachovu lozu tako vanu injenicu, kao to je bila pounska objava, da su Liepachovi dignuti na ast plemstva godine osamstoosamnaeste. Doista! Pod datumom od godine osamnaeststotina i osamnaeste dne petoga decembra tu je bilo tampano ovo: "MAJESTAS SSMA D. ANTONIUM LIEPACH AD EXC. CAMERAM HUNGARICO AULICAM RATIONUM CONSULTOREM OB PRAECLARA ULTRA 4O ANNORUM IN REGEM ET PATRIAM MERITA UNA CUM FILIO ITIDEM ANTONIO BELLICO CONCIPISTA IN NUMERUM R. HUNGARIAE NOBILIUM REFERRE DIGNABATUR." Na naslovnoj stranici toga pounskoga vjesnika, ispod sivog ocalnog otiska polunage simboline ene u oblacima s knjigom i krilima na glavi, stajao je kaligrafiran potpis prvoga plemia od Loze Liepachovih, napisan gujim perom, otrim, neobino pedantnim potezom: Antonius Liepach, nobilis in Monarcham et Patriam meritissimus. Preko toga olovkom, sasvim izblijedjelo, po svoj prilici enskom rukom, stajalo je: Flossmann: Tombola potpourri. Seitz: Die Hexe von Boissy. "Glupo kao ovaj Tombola potpourri", mislio je u sebi Filip promatrajui posivjelu tampanu vijest o Liepachovskoj plemikoj povelji i nije znao to da kae tom starom plavokrvnom vitezu, kome je sudbina odredila da bude jednim od posljednjih kavalira njegove majke. Iznad bibliotenog ormara, u zlatnom okviru pod staklom, stajala je tu na zidu kao oleografija u etverobojnom tisku reprodukcija znamenite Bencz rove slike: "A mill niumi H dolat", poklon stalea i redova kraljevine Ugarske i Hrvatske i Slavonije i Dalmacije pred Njegovim Velianstvom, madarskim kraljem, prigodom proslave Hiljadugodinjice ugarskog kraljevstva, u baroknoj dvorani budimskoga dvora. Izmeu te rulje u magnatskim galama stajao je vitez zlatnoga runa grof Khuen Hdervry kao dvorski zastavnik Kraljevine i u ljubiastom prelivu prelatskih i biskupskih plateva, u poslastiarskom rumenilu brokatnih stijena i kardinalskih rukavica, u lelujavoj stravi stjegova, standarta i cilindara, isticalo se naroito blijedo lice blagopokojne Carice Jelisavete, u crnini, pod baldahinom, i upravo nedaleko do njenih nogu preko poda polegla je i Hrvatska Zastava u patosu hiljadugodinjeg poklona pred Suverenima. "Taj senilni gospodin ima u svojoj biblioteci Bencz ra, a sa mnom hoe da govori o slikarstvu", to je bila jedina impresija koju je Filip osjeao negdje u sasvim dalekom i nejasnom predjelu svoga mozga; tako je prelistavao Ephemerides posonienses, promatrao nekakve tempera-motive na stropu i nije znao to da kae ovom brbljavom starcu, koji ga je obasipao frazama i priznanjima: da je itao jednu njegovu knjigu i da je doznao za njegov veliki londonski uspjeh, i da to nije mala stvar biti kontraktualnim crtaem jednog velegradskog dnevnika, a potpuno sam i

40

goloruk progristi se u dalekom inostranstvu do takve pozicije kakvu je Filip uspio da osvoji u inostranstvu. Pustio je staroga da se tako mui od neprilike, neto je i sam mucao kao da govori s kakvim inostrancem, a onda je iznenada ustao i oprostio se od Liepacha i sve je ispalo neobino nezgrapno i glupo. Idui kui imao je u ustima neugodan tek, kao da je pojeo komad starog i pokvarenog mesa. "Odakle su samo doputovali ba ovamo u Kostanjevec", razmiljao je Filip o Liepachovima, sputajui se laganom serpentinom od ume spram vinograda na rubu ravnice, koja je ve sva plivala u ranom ljetnom veernjem osvjetljenju. Po emu se ovakav stari siromah razlikuje mentalno od nadcestara Hitreca, na primjer? Nadcestar Hitrec ima u svojoj sobi pod tramom isto takvu zlatnouokvirenu sliku u trobojnom tisku, koja se zove: "Aus meiner Dienstzeit". Da, taj ulaner, na bijeloj kobili, u modroj ulanci s nalijepljenom svojom fotografiranom glavom, taj cugsfirer Hitrec von k. und k. Ulanen Regiment No. 12 Tolna, taj nadcestar u propnju na bijeloj kobili s izvuenom konjanikom sabljom pod grbovima Carstva i zastavama carskim i madarskim, to je jedna isto tako nainjena lutka, kao i ovaj njegov presvijetli veliki upan sa Benczurovom zlatnouokvirenom legendom u baroknoj dvorani budimskoga dvora. To je sve savrena tmina. I ta bi se tmina mogla rasvijetliti samo s nijagarskim vodopadima i s falangama nekakvih novih imaginarnih lica, ali to ne bi smjeli biti Liepachi niti Liepachima slini plemii iz godine osamsto i osamnaeste. To je inteligencija koja zapisuje sebi Tombola potpourri, kao dragu glazbenu uspomenu na nekakav umjetniki doivljaj, a ima starog livriranog Dominika i igra svoju ulogu kao da se nije nita dogodilo u svijetu. itavo vee uo je jo staroga Liepacha gdje mu govori, kako se je u njegovo vrijeme upotrebljavala aromatische Karbol-Essenz kao universalno dezinfekciono sredstvo, kako je zacherlin nestao iz prometa, kako je madarski sistem upanijske administracije bio najbolji administrativni sistem na svijetu, pak su Englezi i u kolonijama uveli - molim pokorno - taj madarski sistem, i tako se muio jo dugo u no i nije mogao da usne. Ve su se nad umama stale javljati prve pjege svitanja i prepelica se oglasila u itu, kada je bacio svoju posljednju cigaretu. BILA je topla ljetna no, u punoj mjeseini. Sjedio je Filip do ponoi u kavani "Kod Krune" na opinskom trgu, prelistavao "Daily Mail" i inostrane ilustracije, ispio svoj peti cognac sa sodom, i plativi zaputio se u zelenu mjeseinu, u prostor. Osjeao je kako je lagan, kako dobro svladava zemlju pod svojim nogama i kako mu se ide daleko, u tiinu. Imao je tjelesnu potrebu da se udalji od sveg ljudskog i da bude sam sa trepereim kronjama i zelenim tihim daljinama. Jedamput davno, prije dvadeset i tri godine, jedne ljetne noi, isto je tako hodao sam, po ogromnoj bijeloj cesti, a rosa je blistala lijevo i desno od puta, kao staklovina. Bila je topla ljetna no, mirisalo je sijeno, valcer su plesali djeaci s toplim, bijelim djevojicama. Mirisalo je sijeno, bili su svi pijani: od ljetne noi, i gusala, i polutmine, i mekanih djevojakih stasova; mladost, bistra kao kaplja, sama kao rosa u rosnatoj noi i lagana kao vjetar u nonim kronjama. Daljine su bile zelene, prozirne, itke, a zvjezdano staklo tako usijano, tako fosforno, tako sasvim blizu kao pod rukom. I smijeh, i djevojaki glasovi, i tamni obrisi gardedama, sve je to ostalo iza njega: mali grad s balkonima i bakrenim jabukama tornjeva i otvorenim prozorima, na kojima su leprale bijele zavjese. U tangenti mesa, u zanosu topla tijela, u gibanju po bijeloj mjeseini, uz ubor potoka, uz um crnih kroanja, gdje se uo topao lepet krila, on se gibao u prostoru kao usijana gvalja tjelesnog neeg u njemu, pun glazbe, pun tople blizine jednog djejeg enskog tijela, i sam jo dijete u djetinjastom ushitu. Tako se je otkinuo one noi u svoju fatalnu patnju, u svoj glupi roman za onom naivnom malom provincijalnom

41

guskom, zbog koje je onda prolumpao maminu stotinjarku i proigrao itavu svoju mladost! "Kako je udno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni galvanski stupovi i kako se svi miemo po nekim mranim i neshvatljivim zakonima u naem mesu! Krene se tako neto u ovakvom sedamnaestgodinjem balavcu, otkine se kao sudbina, i jedna ovakva mala maka, posuta pjegama, ovakva plitka ograniena djevojica postaje sudbinom, koju ovjek vue sobom itav ivot kao mlinski kamen!" Odbio se tako u mislima od ceste, te hodajui uz potok, kroz mranu i vlanu guduru punu zapaha vlage i mokrog slapa, naao se na otvorenom proplanku na rubu hrastove ume. Tamo u sjeni crnogorice, u sjeni ogromnih, tamnih omorika stajala je koliba sa slamnatim krovom, sva bijela kao platno na tratini, obasjana punom mjeseinom, kao polivena vapnom. Tu je stao. Sve je bilo u krugu nepomino i tiho. Nona tmina i osjetljivo lupanje srca u grlu od uznemirenog, uzrujanog hodanja. Kroz sasvim mrtvu, zelenu tiinu, iz kolibe, ispod slamnatog krova, gdje je vonjalo kiselkasto po ogromnim kukuruznim hljebovima, po aavim upovima i po dimu ispod strehe, ulo se otkucavanje ure. Tiho, jednolino micanje drvenoga stroja s tekim, zaralim gvozdenim eerom kao utegom na lancu. Tik, tak, tik, tak. Tiina i ugodno, mudro, dekadentno proticanje vremena kao klokot klepsidre. Vapnenobijele etvorine stijena pod slamnatim krovom, daleki ubor potoka i lepet krila jedne ptice, to se probudila u kronjama, sve je to stajalo za Filipa kao ogromna, monumentalna emocija. U dalekim, zelenim, blistavim tkaninama zrele ljetne noi micala su se svijetla nebeska, a Filip je disao mirno i slobodno, osjeajui u svome tijelu sigurnu logiku toga kako mu kola krv i kako kipti u njemu usijano i svjee, neiivljeno meso. Osjeao je kako polagano svladava u sebi svoju nomonu potitenost i kako mu se vraa emotivna snaga. Danas je, poslije duge stanke, opet naslikao jedno platno. Vraao se o podne s kupanja na rijeci, kada je primijetio pred ogromnom okreenom plohom jedne stijene, na suncu, okrenuto spram sunca jedno dijete, gdje mu je sjena pala preko stijene, a dijete dri obje ruke vodoravno i svojim djejim glasom neto neartikulirano mumlja. Bio je straan prizor, jer je odmah utvrdio da je dijete gluhonijemo, i to nerazgovijetno vikanje bilo je ivotinjski-grozno. Drei obje ruke vodoravno, to gluhonijemo dijete vie grlom nego sluhom imitiralo je glas sveeniki kada pjeva pred oltarom. Ruke su se irile kao da blagoslivlje, ruke su se dizale kao sjena po zidu, kao neke udne i neshvatljive zmije, tako su puzale te sjene po tom zidu, micale su se kao samostalna stvorenja to se miu gipka, sjenovita, zaarana, a dijete je urlalo oajno, kao iza glasa, opsjednuto, suludo, opreno od sunca, kao u bunilu sunanice, i sve je bilo vie jedan gr nerava, padaviavo privienje nego stvarnost. Drhtao je taj ivotinjski, gluhonijemi glas djeji na punoj svjetlosti, treperio je u boleivim kolutima, irio se u krugu pred punim sjajem suncom polivene stijene, razlijevao se po prostoru, pod krovom, nad tornjem, nad drvoredom i kao dim se puio pod nebom pritisnut suncom i sparinom. Tako opsjednut tim paklenim privienjem, Filip je doao kui, uzeo platno i naslikao to dijete kako urla na podnevnom suncu pred jednim bijelim zidom. Glas tog gluhonijemog djeteta mumljao je nad njegovim platnom kao puklo zvono, no upravo to prljavo, zgreno, kretensko tijelo objasano suncem, taj stravian gr pred neim tamnim i gluhonijemim u nama samima i oko nas, to treperenje crvenih glasiljka u grlu gluhonijemog djeteta, to je bacio na platno s takvom neposrednou izraaja, da se je poslije i sam prepao demonske snage svog vlastitog poteza. Ono gluhonijomo drijelo s malim, crvenim, mesnatim jezikom, ono slinavo micanje gluhonijemih usana i sluznica, ono besmisleno i slijepo mahanje rukama na suncu, a

42

sve pred jednom kao sir bijelom stijenom, to je bio Daumierovski motiv, ali mnogo tei od Daumiera! Nije ni ruao slikajui sve do bijele kave, i stojei sada na mjeseini, u prostoru, meu zvijezdama, nonim pticama i trepereim kronjama, njega podilaze trnci od uzbuenja: iz njegovih tuba jo teku boje, u njegovim ivcima jo ima snage i u krvi zanosa! ivi i osjea, kako je dobro biti iv. VRAALE su se emocije i dolazile jedna za drugom, kao ptice kada se vraaju iz Egipta, u umnim jatima. Sjedi Filip u sutonu (u slamnatom naslonjau pred verandom), gleda u predveernjem zelenilu lastavice kako krue oko krova strmim i smionim krivuljama, i misli o tome, kako je ivot zapravo krvoloan i okrutan kriminal. "I ta najidilinija i ljudima tako draga ptica, ije gnijezdo donosi ljudima legendarnu sreu, a djeca ve po pukokolskim pisankama piu o njoj zanosne pjesme, ta mala crnokrila ptica, to cvrkue oko naih tavana i naih tornjeva, ne razlikuje se zapravo ni po emu od morskog psa. Njen, nama tako dragi i intimni cvrkut tu u predveernjem zelenilu, znai zapravo stravian signal u svijetu muica te ima stvorova, koji strepe pred njenim strjelohitrim zamahom krila, kao mi pred tigrovim glasom kada se javlja iz praume. I tako: neko neshvatljivo rikanje i plivanje, jedrenje, letenje i deranje, u svemu i oko svega. Morski psi jedu tuninu, a tunina se hrani malom ribom, a mala riba jede muhe, a lastavice jedu komarce, a komarci prenose zarazu i sve se to prenosi i grize po sasvim udnim zakonima, glupo kao Ezopova basna za djecu. I gljive rastu pod starim hrastovim kronjama, a ljudi jedu te gljive i onda se gre po tri dana od otrovanja, kao otarova Anka to se otrovala u etvrtak i ne zna se, hoe li ostati iva. A krave su bedreniave, i sve je slinavo i apavo, metiljavo i blatno, sve gnjije u movari, i sve ima rogove i krzno i dlakavo je i koom obraslo, samo ovjek stoji u tom ivotinjstvu gol i mramoran kao helenski kamen, s nekakvim svojim u prirodi nevidljivim i ne postojeim slikama o ljepoti svoga vlastitoga tijela i o ljepoti tjelesnog oko sebe. Oko tog golog ovjeka svejedno treperi nekakav neshvatljiv svetokrug metafizikog neeg u nama, i moe se gledati na stvari jednosmjerno, uzrono, u krugovima slika koje se raaju jedna iz druge kao talasi na vodi, kada je netko bacio kamen, ali moe se gledati i nadstvarno, kao onaj stari toranj, to sada pjeva na Kostanjevcu svoju staru renesansnu pjesmu o kardinalima i o rimskim crkvama. A onda postoji jo i panonsko blato i nad njim zrakoplovna linija: London-Bombay, onda postoji jo u svemu tome i on, akademski slikar Sigismund Latinovicz, koji se je prozvao Filipom, a potpisuje se Philippe i doputovao je ovamo svojoj majci trafikantici, a tamo dudak Miko vodi Sultana, bika nadcestara Hitreca, koga je on spasao iz gorue tale, i sve je to prilino nejasno i zapleteno; ako (uope) ima neeg jasnog u tom zbivanju, to su slikarske emocije. Formalno svladavanje materije u emotivnim prenosima, i drugo nita!" Sjedi tako Filip u sutonu, slua rodu na susjednom dimnjaku kako klepee kljunom kao kastanjetom, kako jasno odjekuju pastirki glasovi s potoka gdje se napaja blago, kako lastavice prodrljivo krue oko dimnjaka kao grabilice, i osjea u sebi prelijevanje tih ivotnih odraza, ivo i zanosno. Krue slike oko njega kao ptice i oko njegova pogrebnog raspoloenja i unutarnjih potitenosti, i oko vinograda i oranica, i umskih parcela to gasnu u tekom, barunastom zelenilu starinskog damasta i nestaju u smeim tkaninama daljine. Cestom, s onu stranu ivice i plota, proli su vinogradari sa pricom na leima, a jednome je lula zasjala u sumraku neobino ognjeno, i zacrvenio mu se obraz kao da je skalpiran. Tiho i neujno nestali su vinograari u pepeljastoj rasvjeti sutonjoj, u tekim okorjelim opancima, sasvim pozelenjelima od modre galice, kao da su bakreni. Zeleni bakreni opanci prolaznika, tiho odmicanje sjena u sivim koprenama

43

sa crvenim odsjajem lula, to je ispred Filipa opet prola jedna slika: jedan akvarel, malo prenjean, gotovo suvie enkast u prelivima, ali neizrecivo bogat u boji, upravo prepun jedne boleive ali gorue rasvjete. I sve je oko njega postajalo sve punije slikama: tri zrele breskve na zelenkastom, modrim cvjetiima obrubljenom tanjiru, na crvenomodrom ispruganom stolnjaku, obasjano posljednjim rumenilom veeri: paleta bogata koja se gasi u predveernjem zlatu smirenja. Ustalasane ploe zrelih usjeva na talasu vjetra, kao vibracija tkanina u vodoravnom talasanju na suknu, zagasito tihe, beskrajne vedrine. Krvave ribe, sa neobino crvenim krgama, ispred zelenkaste stijene, na zdjeli od starog posivjelog cinka, pokrivene sivim i mokrim listom prljavih vlanih novina, te se jo razbiru rastopljeni natpisi prljavih, crnih, okomitih, neitljivih hijeroglifa. I lie, i granje, i perspektive s bogatim zavjesama sunanih dana, tihi ivoti na ispranim stolnjacima, micanje blijedih i bolesnih lica, rasvjete i tiine sutonje, sve je to bilo previranje slikovitosti, a kroz sve to kao kroz zlatnosrebrnu koprenu osjeala su se dva plava, uznemirena, enska oka. enu je njuio iza svega toga nemira Filip, sa svim svojim ulima osjeajui, kako to preobilje emocije u njemu budi ena, sa svojim nervoznim prstima, lomnim stasom i udnim, neshvatljivim ivim pogledom. Od poetka, jo od najranijih dana njegove mladosti ena je bacila Filipa iz najmranijih potitenosti u ekstazu, i iz suludih zanosa u oaje, i on bi puzao na rubu samoubijstva zgaen i sasvim slomljen kao zgaen pu bez kuice, slinav i blatan i ranjav. Jutarnje mise, priesti i ispovijedi onih davnih i nestalih kaptolskih dana, sve je bilo natopljeno snatrenjem o enkama, kao djevojaki spomenari mirisima pletenica i mauhica. I one davne priesti i ispovijedi bile su ve prva svetogra i lai, jer se u njima preuivao najvei smrtni grijeh: zapjenjeno snatrenje o djevojicama, grijeno suludo snatrenje o tjelesnim dodirima i o uitcima, koje ta neshvatljivo tajnovita stvorenja skrivaju u svojim krilima. I slube boje i veernji blagoslovi, kada su ti mali ministranti gospodnji mahali srebrom kadionica i nosili zlatno-svilene baldahine i crkvene zastave, sve je to jo onda bilo ispretkano bludnim snovima o najveim tjelesnim tajnama i te su tajne kao otrovnice puzale po prvim knjigama, po svetim slikama i u prvim intimnim razgovorima po sakrivenim zakutcima iza stijena i tagljeva. Biskupska crkva i njene sjene, tornjevi kaptolski i zvona blagdanja, izmeu Korizme i Kvaternog Posta, a sve u gnojnoj ravnici, govedarskoj, blatnoj, s njukama blaga gospodnjeg i grajom marvinskih sajmova, a kroz sve to promiu mali gimnazijalci, sa potajnim izrescima iz kalendara i tajanstvenih molitvenika: tu avolska prikaza u bludnom klupku s vjeticama, tamo zlatovlasa Venera u faustofskoj retorti ili divan akt u trobojnom tisku, ukraden ne zna se gdje i iz kakvog zakljuanog ormara: snivajui gola boginja s labudom, a ruku dri svinutu i neizrecivo zavodljivo ispod pupka. U preobilju seljake barbarske ravnice, izmeu gomila kupusnih glavica, tikava, graha, riba, mesa i slanine, u masnim naslagama krvavog svinjskog mesa, debelih masnih ribetina, zelja, janjetine, sala, masla, jaja i ivadi, ivi jedan mali gimnazijalac, koji itave dane eprka i trai po pijesku na obali rijeke, ne bi li mu srea dala, da i on nae u naplavini i blatu kakav mali, bronani rimski kip Afrodite, to spava s uzdignutom rukom iznad bujne frizure. (Jedan je Filipov drug naao golu rimsku Afroditu u pijesku kod kupanja, i to je bio najvei dogaaj u analima biskupske gimnazije za posljednih pedeset godina.) itava atmosfera oko trafike bila je nezdrava, naroito u tjelesnom smislu, te se u nervoznom djetetu, sklonom ve od naravi tjelesnim nastranostima, morao taj dodir s ogromnim i mranim pitanjem tjelesnoga u njemu utanjiti i raznjeiti do najtrepetljivijih nemira. Ve samo osnovno pitanje, tako delikatno, a isto tako i neizrecivo zamano, koje ga je muilo itav ivot, a koje nikada nije imao snage da odluno postavi, te je za njega ostalo sve do danas nerijeeno: tko mu je zapravo

44

otac? Neugodan pramen mirisa duhana iz trafike u Fratarskoj ulici, koji je obavijao sva ta udna i nejasna zbivanja izmeu njegove majke i raznih prolaznika, na divanu iza zavjese i paravana, to su mu ostala neshvatljiva i nepoznata, ali su te tjelesne tajne iz dana u dan zamatale sve to misterioznijom koprenom. Oi itavoga grada, te uznemirene i sitniave oi itavoga maloga grada nad mranom i sivom trafikom, nad njegovom majkom, a naroito nad njim, kao djetetom bluda i grijeha, sve je to u Filipu razvilo udne i boleive priklone upravo spram tog bludnog i grijenog u nama, tako da je onaj njegov javan bijeg u javnu kuu na kraju Krajike ulice bio provala jednog jakog karaktera, koji hoe da se pred svima zaprlja blatom iz prkosa. Oko crkve i biskupskoga grada plaze sjene klerika, fratara, opatica, crne se pojave javljaju i nestaju sa biskupskog plonika, a njegova majka Regina sjedi za trafikim pultom i trguje cigarama i emljama, ulaze kanonici, oficiri, kancelisti, koijai, i razgovaraju s njegovom majkom na jedan nain koji Filipa neizrecivo vrijea, te ne zna jesu li sve te glasine oko njegove majke paklene izmiljotine ili istina? A poslije, za onih mravih i gladnih dana oko pete gimnazije, u biskupskom sirotitu, na stjeniavoj postelji, sa ednim i suhim grlom, itave su noi prolazile u besanicama, pune trzaja i bunila. Sivozelenkaste stijene, teke, okovane reetke na prozorima, crna lakirana raspela s bijeloruiasto olienim likom Spasiteljevim i itavi nizovi drvenih svetaca po hodnicima (svetaca nezgrapnih u svijetloplavim togama i crvenim platevima sa papirnatim cvijeem u ruci), a Filip lei budan, gleda dosadno i jednolino potitravanje kandila na stropu i sanja o Reziki. Jedina svijetla pojava u itavoj toj smrdljivoj kui, punoj muenja i stjeniavih postelja, bila je Rezika. S jakim, nabreklim, kao nateenim, crvenim, mesnatim, bosim nogama, Rezika je sa utanjem svoje podsuknje i crvenim, iznad lakta zasukanim, ispucanim, masivnim rukama bila san itavog sirotita; a proulo se od prologodinjih maturanata, da nije nesklona ljubavi, te ovjek ne zna gdje ga eka srea? Trebalo bi eventualno riskirati, prokrasti se u blagovaonicu, a kroz blagovaonicu spustiti se liftom, tim pustolovnim putem moglo bi se do Rezikine sobe. Tako je ustao, bosonog, neujno, oduljao se do blagovaonice u prizemlju, gdje je kraj ulaznih vrata na zlatnoj konzoli blagoslivljao pitomce biskupskog sirotita drveni sveti Josip. Hladna i prazna, sa stolovima od meka drva, s prljavim stolnjacima polivenima grahom i preganom juhom, s razbitim soljenkama i beskrajnim redovima tanjira nanizanima tu ve za sjutranju juhu, blagovaonica stajala je prazna i tamna. Stolac to ga je sruio odjeknuo je glasno, kao srueno klecalo u crkvi, s muklom i dugom grmljavinom. Tiina. Iz vana, iz daljine ulo se kako negdje plae jedan parostroj na otvorenoj pruzi. Tu su stajali redovi dugih stolova pokriveni bijelim stolnjacima kao ljesovi, a lift je bio zakljuan. Kroz pukotine drvene kutije probijala je svjetlost: opatice su ve u kuhinji ustale i spremale aku preganu juhu. Svitalo je. Kakve su ono bile glupe, jalove melanholije jednog zapaljenog djejeg srca, zakljuanog u sivoj smrdljivoj zgradurini. Tamo su jeli raskuhanu govedinu (i takore bi nali u varivu i stare arape), ogromne plohe dvorinih zidova bile su polivene kiom, pokvareni ljebovi plakali bi itave noi, pjege vlage i plijesni puzale su po svodovima prizemnih uiona, gdje su se puile ute, aave petrolejke, a kao to je onda sanjao o djevojakim glasovima, kretnjama, eirima, pletenicama na neke nedohvatne daljine, tako je ostao glup do danas. Svi njegovi tjelesni zanosi ostali su nestvarni i u glavnom neostvareni! Sanjati o enama moglo se u samoama, po toplim posteljama, ali kod svakog stvarnog tjelesnog dodira, Filip je imao neugodan osjeaj buenja: u hladnu, smrdljivu sobu ustati neispavan i gol, pospan i umoran skakati preko golog kamena, a cijelu no svirao je vjetar oko zgrade iza zidova, na icama i po gromovodima. U pari rezanaca ili nad kafom mokra rublja, nemirna kao prikaza, nedohvatna a iva, kroz koprenu polusna, tu je jo s njim bila topla Rozika, a sada dolazi

45

stvarnost: dugi hodnici obavijeni mirisom pregane juhe, prokleta pregana juha sa suhim, crnim kruhom, alosna jutra, kada je polja prekrio mraz, a Filipa tjeraju na ranu misu, u hladnu crkvu, gdje se dah dimi u gustim loptama i smrzavaju se dlaice u nosu, a sveta se voda sledila u kropionicama. Tu e kleati na hladnom klecalu i poludrijemovan u kacenjameru jedne bunovne noi prepisivat e matematske primjere, smrznutim prstima, na svijetlu oltarske svijee. Tajna mesa, nezdrava tajna mesa u gnjilim djejim tijelima, vani pada mokar snijeg, a iz matematike ga eka siguran popravak!

-KRAJ-

46