Stulli Bugarstice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 15.12.2004. Prihvaeno: 20.12.2004.
UDK 821.163.42.09-1:39
MAJA BOKOVI-STULLI Ulica grada Vukovara 235, Zagreb
BUGARTICE
lanak razmatra pjesme dugoga stiha, zvane bugartice, zapisivane od kraja 15. do priblino 18. stoljea najveim dijelom u Dalmaciji i Boki kotorskoj. Najstariji zapis dolazi od dalmatinskih iseljenika u junoj Italiji, a tek je nekoliko primjera zapisano ili fragmentarno citirano prema izvoenju u kopnenoj Hrvatskoj. lanak prikazuje historijat zapisivanja i objavljivanja, podrijetlo naziva, povezanost s mediteranskim pjesnitvom te s junoslavenskom povijesnom tematikom. Upuuje na udio pisane literature i glasina o povijesnim doga ajima. Razmatra mitske, baladne i novelisti ke motive. Osvre se kritiki na literaturu o bugarticama i na rasprave o njihovu etnikom podrijetlu. Istrauje naine postanka i putove prenoenja, te u toj svezi neke slinosti s natpisima na ste cima (hercegova kim i bosanskim srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima). Prikazuje stih bugartice te povezanost njezina stiha i stila. U bugartici pretee baladni stil unato imenima junaka zajednikima s junakom epikom. U lanku se analizira tema i nain izvedbe jedne bugartice zapisane godine 1497. od tzv. klavunskih iseljenika u junoj Italiji. Imena junaka u bugarticama i u hrvatskoj umjetnikoj knjievnosti iz priblino istoga doba katkada su ista. Kljune rijei: bugartice , usmena poezija, Dalmacija, stih, stil, povijest i usmena knjievnost
1.
Bugartice su zapisivane od konca 15. do priblino polovice 18. stoljea sve, osim nekoliko iznimaka, u srednjoj i junoj Dalmaciji i Boki kotorskoj. Pjesme pripovjednih sadraja bliske djelomice nekim likovima i temama deseterake poezije, no nipoto stilom i ugoajem, ispjevane su u dugim nepravilnim stihovima od trinaest do sedamnaest slogova (ponajvie petnaest). Izvan Dalmacije i Boke zapisana je Popevka od Svilojevi a u kopnenom dijelu Hrvatske, kraju gdje se dodiruju tokavski, akavski i kajkavski jezini oblici (Jagi 1948:225-227; Bokovi-Stulli /dalje B.-S./ 1975:32-50). Negdje u nedalekoj odatle sredini "oko Kupe rieke, u okolici
Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice
gradova Dubovca, Ozlja i Ribnika" sluao je i Juraj Kriani te fragmentarno zapisao stihove o Marku Kraljeviu i Radisavu Siverincu (Jagi 1876:119). Iz june Italije dolazi bugartica iseljenih klavuna , o kojoj emo jo govoriti. Prve tri danas znamenite bugartice objavila su dvojica hrvatskih pjesnika: Petar Hektorovi u Ribanju (1568) pjesmu o Kraljeviu Marku i bratu Andrijau te o Radosavu Siverincu i Vlatku Udinskom, a Juraj Barakovi uVili Slovinki (1614) o majci Margariti. Znanstveno zanimanje za bugartice poinje u 19. stoljeu. Franc Mikloi objavljuje godine 1851. sluajno naen zapis Popevke od Svilojevia u proznom obliku, ne prepoznavi jo metar, a potom publicira prvu vrlo vanu zbirku od trideset bugartica Die Volksepik der Kroaten (1870; vie o tome: B.-S. 1975:35-36). Pojedinanih tekstova bugartica, naenih ponajvie u istim rukopisima koji su posluili Mikloiu i zatim Bogiiu, objavljeno je u to vrijeme nekoliko. A.F. Giljferding u djelu Pojezdka po Gercegovine, Bosniji i Staroj Serbiji (Sankt Peterburg 1859) donosi dvije bugartice od kojih jednu s naslovom Kad se svadio Milo Kobilovi i Vuk Brankovi Bogii nije unio u svoju knjigu, s namjerom da je objelodani u drugome dijelu do ega nikad nije dolo (v. Bogii 1878:126). Istu pjesmu objavljuje Mikloi (1870). Nikola Stokan je u knjizi Niz bisera jugoslavjanskoga godine 1863. objavio dvije bugartice, krivotvorivi neke rijei (Ugri su postali Hrvati, Ugrinin postade Zrinjanin i sl.; v. Jagi 1948:251-252). Bogii je u publikaciji Dubrovnik, zabavnik Narodne tionice dubrova ke za godinu 1868. napisao lanak Najstarija zbirka srpskih narodnih umotvorina, s jednom bugarticom. Iste 1879. godine, ve nakon Bogiieve temeljne zbirke, donose dvojica autora dvije vane bugartice iz rukopisa 17. stoljea, to ih je dubrovaki pomorac Nikola Ohmuevi upisao u svoj prijepis Gundulieva Osmana , a nema ih u Bogiievoj zbirci. U naslovima njihovih priloga oitovale su se kontroverze, koje su dugo trajale. Armin Pavi (1879) publicira te pjesme u Radu JAZU s naslovom Dvije stare hrvatske narodne pjesme, a Stojan Novakovi u Jagievu Archivu donosi ih kao Prilog literaturi o staroj srpskoj narodnoj poeziji. (Novakovi 1879a. Objavio je dvanaest pjesama, no ostale nam nisu sada vane.) Poetni su stihovi: "to mi graka postoja u gradu u Kupjenomu" (o smrti despota Vuka) i "Kad se kralju Vladislave na Kosovo otpravljae" (o kraljevoj pogibiji). Spomenuta bugartica o despotu Vuku pretiskana je poslije u knjizi Miroslava Pantia Narodne pesme... (1964:61-64), a u zbirci Josipa Kekeza Bugarice donose se oba teksta (1978:br. 12 i 39). Bogiieva knjiga (1878) do danas je kljuno i temeljno djelo o bugarticama, neovisno o djelominim netonostima i nekim nadienim ocjenama. Ve davno je ta knjiga gotovo nedostupna, pa je dobro uinjeno objavljivanjem pretiska (2003) sa saetim, vrlo informativnim pogovorom
10
Sneane Samardija. Obeanomu novom kritikom izdanju iz pera Miroslava Pantia jo se nadamo. Na poetku 20. stoljea izreena je o Bogiievoj publikaciji primjedba, koju prenosim prevedenu s ruskoga: "Valja poaliti to je g. Bogii objavio vukovicom (irilicom, B.-S.) pjesme koje je poznavao iz latinicom pisanih rukopisa. ini nam se udnim njegovo objanjenje (predgovor, str. 141) da je to uinjeno radi lingvistike tonosti" (Petrovskij 1901:171). Uz predgovor od blizu 150 stranica ima 130 pjesama. Osim bugartica sadri knjiga i deseterake tekstove iz zapisa istoga vremena, dijelom s podjednakim sadrajem. Neto je i drugih anrova pa, po Bogiievoj procjeni, u knjizi ima 76 bugartica. (Ukupan broj svih poznatih bugartica iznosio bi 85 tekstova prema brojenju Miroslava Pantia: 1988:88). Bogii izvjeuje o rukopisima odakle je preuzeo bugartice. Predoio je jedan dotle slabo zapaen i, da budemo malo patetini, udesan pjesniki svijet (premda je on sam, kako emo vidjeti, slabo cijenio ljepotu tih pjesama). Potanko informira o rukopisima koji su bili izvorom knjige. Prema mjestima gdje se uvaju nazvao ih je: Dubrovaki rukopis u Samostanu male brae u Dubrovniku; Peraki rukopis; dva Zagrebaka rukopisa u knjinici tadanje Jugoslavenske akademije. Najbogatiji izvor bugartica bio je Dubrovaki rukopis i njegove "Popjevke slovinske skupljene g. 1758. u Dubrovniku". No taj rukopis iz 1758. ne sadri prvobitne izgubljene zapise, nego je njihov kasniji prijepis. Prema Pantiu (1975:362) zbirku je uredio i pjesme prepisao Matijaeviev neak Ivan Matijaevi. etrnaest prvih popjevaka skupio je "brat uro Matei Dubrovanin (priminu u Rimu g. 1728)". Sljedeih osamnaest "pribavi Jodzo Betondi, vrijedni slovinski spjevalac (koji priminu u Dubrovniku god. 1764)". uro Matei (odnosno Matijaevi) skupio je ili moda preuzeo starije zapise s kraja 17. ili poetka 18. stoljea. Perake rukopisne bugartice naene su u kui Balovia u Perastu, a deseterake u obitelji Mazarovia. Predmetom ovih bugartica veinom su dogaaji iz Perasta ili se tiu Peratana, a napisane su rukom sveenika Andrije Balovia ili moda Vicka Balovia, "predsjednika kapitula kotorskoga", koji su neka djela pisali i na talijanskom jeziku. "Slova su oba rukopisa latinska, a pravopis je jednak nainu pisanja, koji tada bjee u obiaju u dubrovakih pisaca." Bugartice, preuzete iz tzv. zagrebakih rukopisa, zapisane su vjerojatno oko poetka 18. stoljea. Sudei prema narjeju obaju rukopisa, "u Boci Kotorskoj pisana (su) bila rukom Bokijelja zapadne crkve" (Bogii 1878:126-136). Bogiiu se vieput zamjeravalo to je pjesme razvrstao prema tematskomu povijesnom slijedu, razbivi cjeline rukopisnih zbirki. Dobro je ocijenio da e time pribliiti knjigu iremu krugu obrazovanih itatelja, a svoj zahvat u raspored nadoknadio je, prilino nepregledno, informacijom u predgovoru. Drugo izdanje, do kojega nije dolo, zamislio je rasporeenim prema rukopisnim zbirkama (Ljubinkovi 1972, sv. 16:587).
11
O pregledu bugartica prema izvornim rukopisima izvijestio je potom Scherzer (1910:182), te precizno Ljubinkovi (1972:595-597). Poslije je izilo nekoliko popularnih izbora bugartica uglavnom prema Bogiiu (Lalevi 1952, 21965; ivanevi 1965; Nedi 1969; Kilibarda 1979), te dva izbora zamiljena prema etnikom kriteriju pretpostavljenih hrvatskih, odnosno crnogorskih bugartica (Kekez 1978, 1989, te znatno izmijenjeno izdanje 3 2000; Nikevi 1979). Vjerojatno ima jo poneko izdanje. Reprezentativna je pomno prireena knjiga s izborom etrdeset jedne bugartice prevedene na engleski jambskim tetrametrom uz usporedne izvorne tekstove (Miletich 1990), s uvodnim lancima A. B. Lorda i Mileticha te pogovorom S. G. Armisteada. O drugim prijevodima znamo da je Julije Bajamonti prepjevao dvije bugartice na talijanski (v. Mileti 1912:139-141), dok je nekoliko prevedenih tekstova na engleski, ruski i njemaki spomenuo Miletich (1990:XXI, bilj. 5 i 33).
2.
Prvi objavljiva dvaju tekstova Petar Hektorovi zvao ih je i bugarsicama: "... jere si (moe biti) i od druzih slial bugarsice (bugarschie) one koje su moji ribari bugarili..." (36), ili ovako: "Evo ti alju (...) oni Sarbski nain (ovdi zdolu upisan) kojim je Paskoj i Nikola svaki po sebi bugaricu (bugarscchiu) bugario" (37) kae pjesnik u pismu prijatelju Miki Pelegrinoviu. Na vie mjesta navodi Hektorovi ove pjesme kao bugarice, a i bugarine:
Recimo po jednu za vrime minuti, bugarinu (= bugarscchinu) srednu i za trud ne uti. (Citirano dananjom grafijom prema: Hektorovi 1568:12.)
Jagi u Gra i za slovinsku narodnu poeziju rabi oblik bugar ica , a spominje i nazive bugarskica, bugarica prema Barakoviu, te bugarkinja prema Gunduliu, uz glagol bugariti. Bile bi to "pjesme junake ozbiljna sadraja", a "'bugari' (ih) vazda pojedinac" (Jagi 1876:126-128). Na drugome mjestu uz glagol bugariti citira Jagi (1948:252) starije rjenike (Della Bellin, Stullijev, Mikaljin, Pariev, te Karadiev Srpski rjenik). Najblie prvotnomu znaenju bilo bi "zapjevati neto alosno". Bogii (1878:30-32) citira nazive: pjesan bugarska (prema rukopisu); bugarkinje, bugarskice, bugarice (Hektorovi); bugarskice (Barakovi); bugarkinje (Gunduli); glagol bugariti (Hektorovi, Barakovi, Gunduli) te bugarice i bugarkinje kao nazive u Jagievoj uporabi. U Prijegledu sadraja navodi on podnaslove nekih pjesama prema rukopisima: pjesan bugarska, br. 20, 27, 29; bugarska br. 17. Uz rijei bugarenje, bugariti, bugarka, bugarkinja, bugartica, bugartina iznosi Danii u Rjeniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (1880-1882) opsene potvrde o uporabi naziva. Bugariti bi znailo "zapijevati, pjevati to alosno,
12
pjevati", a susree se u rjenicima Mikaljinu, Bellinu, Bjelostenevu, Voltiijinu, Stulievu, te u Karadievu rjeniku "s dodatkom da se govori u Hrvatskoj". Postanje je "tamno", moglo bi dolaziti od talijanske rijei, kojoj "odgovarala bi sr. lat. bucculare (...)", a odatle i boccalone (...), "eljade koje vie i koje cvili, plae", uz "glavno znaenje zapijevati (...); vidi i kod bugartica". Bugartica bi bila "pjesma o smrti kakoga junaka ili o alosnu dogaaju (...), pjesma o djelu junakom u ope". Od knjievnih spomena citira Danii tekstove Hektorovia, Barakovia, Gazarovia, Kanavelovia, Gundulia (oblik bugarkinja), Krnarutia (bugarina), Kavanjina (bugariti) to je sve temelj za informacije i u kasnijih pisaca uz tek poneku dopunu. Postanjem bugartica je, kako se misli, dola "od narodnoga imena Bugarin", pa je "izala misao da je po tomu imenu prozvana za to to se Srbi nazivaju i Bugarima u njekim knjigama". No, Danii ne prihvaa miljenje o postanku rijei bugartica od bugarskoga narodnog imena, nego bi to bila "pjesma u kojoj se bugari, i isprva je bez sumnje bila zapijevka (kao to je bugariti i danas zapijevati)" (714-716). akavska rije bugarica i glagol bugariti u znaenju razliitom od naega knjievnog pojma bili su jo u 19. stoljeu poznati na Krku (v. 9. odjeljak). Izdvojen je naziv popijevka, popevka poput Popevke od Svilojevia, zapisane u kopnenoj Hrvatskoj (Bogii, br. 46; o obliku tog naziva B.-S. 1975:35-36, te Miloevi-orevi 1977:542). Imenom popijevka oznaeno je i nekoliko tekstova iz june Dalmacije u Bogiievoj zbirci. Jagi (1876), kako rekosmo, sluio se oblikom bugar ica . Rije je naputena nakon izlaska Bogiieve zbirke, kad je zaivjela bugartica . Bogii se pozvao i na Mikloieve bugarkinje , bugartice te rekao: "Mi emo se drati naziva bugartica , radi prosta uzroka, to mi vie niti govorimo niti piemo akavski, nego isto tokavski, i to mi za naune svrhe trebamo jedno jedino ime tih pjesama" (Bogii 1878:32). Nije mu bilo do eventualnih starih potvrda za konani oblik naziva, nego se pragmatiki opredijelio za termin preuzet tragom Hektorovia i Barakovia u potokavljenu obliku. U starim tekstovima pisanim predgajevskom grafijom bilo je katkad nejasnoa i nedosljednosti, primjerice u oblicima bugarskica, bugarica, bugarsica, to oteava itanje tih rijei. Upitala sam se je li Bogii bio u pravu kad je rije bugar ica izmijenio u bugartica , te dodala da je "za ovih gotovo stotinu godina oblik bugartica openito usvojen", pa se i ja njime sluim (B.-S. 1975:25). Rije bugartica dobro je funkcionirala te su je, meu ostalima, upotrebljavali ovi hrvatski pisci: Scherzer, Mareti, Petravi, Grgec, Hraste, Gavazzi, Delorko, velec, Slamnig. U novije vrijeme u Hrvatskoj se rabi i prvotni oblik bugarica, tako imunovi (1984), Kekez u tri izdanja svoje zbirke, Botica (1996), Grbelja (2001), mjestimice i ja (B.-S. 2003). Za bugarticu se zauzeo Miroslav Panti (1988:94) i to e se ime u srpskoj uporabi zasigurno odrati.
13
Smatram da ne bi bilo opravdano kad bi se samo radi razlikovanja izmijenila u nas jedna ve dugo usvojena rije bugartica. Vie nedoumica od pitanja o uporabi termina izazvalo je podrijetlo rijei bugarica (bugartica). Dva glavna tumaenja ukljuuju i razmiljanje o prostoru gdje su bugartice mogle nastati. Prema Jagievu miljenju naziv potjee od "Bugarin", "bugarski" i u vezi je "sa smjerom narodne epike kako se kretala od jugoistoka prema sjeverozapadu" (Jagi 1948:253). Asmus Soerensen takoer pretpostavlja da "oznaka bugartica, odnosno pjesan bugarska" upu uje na bugarsko podrijetlo (Serensen 1999:132). I za Maretia su bugartice neodvojive od imena Bugarin, Bugarska (ime se kako kae - slae s Daniiem u Akademijinu Rje niku ); misli pritom "na Makedoniju i na najzapadnije krajeve bugarske, koji se dotiu sa Srbima". Prema bugarticama je nainjen glagol bugariti (Mareti 2 1966:31-32). Matija Murko, koji je tragom nekih informacija smatrao da se pjesme dugoga stiha, odnosno bugartice jo uvijek izvode, sloio se s miljenjima Jagia, imanova, Miletia. Termin je vidio "s etnikoga gledita, tj. pjesma (je) iz bugarskoga kraja (...); potjee iz jugoistonih bugarsko-srpskih krajeva" (Murko 1951, I:219-220). Dagmar Burkhart, u ono doba mlada uenica Aloisa Schmausa, sloila se s Jagievim etimolokim povezivanjem naziva bugartica i etnika Bugarin (Burkhart 1968:13). Druga etimologija upuuje prema latinskim i talijanskim korijenima rijei bugartica. Petrovski (1901) traio je izvore u poesia volgare, s ime se ne slae Reetar (1902). Goleniev-Kutuzov dri prihvatljivom pretpostavku o podrijetlu iz latinskoga carmen vulgare , "puke pjesme za razliku od gradske knjievne poezije u Dalmaciji", uz moguu povezanost s korijenom bugarski kao imenom za polunomadske stoare Dinarce slavenskoga ili vlakog podrijetla (Goleniev-Kutuzov u: B.-S. 1971:192; v. i Goleniev-Kutuzov 1963). Prema Laleviu (1935:12) "nai Dalmatinci" ove su pjesme, to su "odnekud s kopna sile u Primorje", a bijahu to narodne srpske pjesme, zvali "carmen vulgare, carmina vulgaria u starijem romanskom jeziku". Narodnom etimologijom prepravljalo se vulgar u bulgar . Isti autor naglaava i feudalno nenarodno obiljeje bugartica te srodnost s tubalicama (Lalevi 1937; 1952=2 1956). Grgec u lanku Bugartice rekapitulira Dani i a (postanak glagola bugariti prema srednjolatinskome bucculare ), te Petrovskoga i Halanskoga (carmen vulgare ). Bugarticu povezuje sa srednjolatinskim izrazom vulgaricus u opemu znaenju narodnog jezika. Navodi Jagievo povezivanje bugartice s bugarskim imenom, te zakljuuje da su svi, osim Daniia, vie ili manje u pravu. Lingua vulgaris i lingua vulgarica znaili su u poetku isto to i lingua slavonica u starijim hrvatskim poveljama, a izmjenom poetnoga glasa v u b mijenjala se katkad i rije vulgarica u bulgarica . Ovaj 'bugarski' stopio se poslije kae Grgec s etnikom oznakom bugarskoga naroda te oznakom svih istonih Slavena na Balkanu. Tako su i epske pjesme doseljenika u 15. i 16. stoljeu, koje su se pjevale "srpskim" nainom, prozvane bugarticama ili bugarkinjama (Grgec 1944:97-112).
14
Nedi i Panti smatraju najprihvatljivijim tumaenje o postanku od glagola bugariti pjevati tunim glasom (Nedi 1976:12; Panti 1988:94). Ljubinkovi se slae s miljenjima Cvijia i Schmausa o korijenima bugartice prema bugarima u znaenju balkanskih kmetova, seljaka (Ljubinkovi 1972, sv. 16:592-594). N. Miloevi-orevi (1977:542) ocjenjuje kao prilino uvjerljivo tumaenje M. Halanskoga o podrijetlu naziva od carmen vulgare carmina vulgaria. Kekez (1978:28-38) se slae s Daniiem, nasuprot Grgecu, o postanku naziva prema latinskom bucculare (vikati, cviliti). Na leerno lucidan nain Slamnig je ovako saeo postanak naziva: Ime pjesama koje pjevai zovu bugarticama (bugarinama, bugarkinjama) "izvodimo od latinskoga pridjeva vulgaris , tako da bi bugartica znailo pjesmu na narodnom jeziku, dakle ono isto to i panjolsko romance . Slavenski se jezik na Jadranu od najstarijih spomenika naziva vulgare (koji put se ono v pie b ), tako da je on puki jezik prema latinskom (...). Kao to se ime bugarsko u latinskim spomenicima povezuje s vulgaris, tako se zacijelo i narodno ime bugarsko mijea u znaenje rijei bugartica" (Slamnig 1981:18; 1970:27). Na drugome mjestu: "Prva je misao da je rije bugartica nastala od pridjeva 'bugarski', emu je sklon i Skok u svome Etimologijskom rje niku (...) Vlastito ime bugarskoga naroda postaje s vremenom opa imenica, znai govedar, vrtlar, seljak, pa i puanin uope, tako da bugarski znai 'narodni jezik' (...) Naa 'bugartica' znaila bi onda 'narodna pjesma', 'pjesma na narodnom jeziku' (...) Kako su sva ta tumaenja na svoj nain uvjerljiva [ovdje ih nismo citirali B.-S.], a sva se na udan nain motaju oko 'puka', teko se odluiti to je pravo porijeklo rijei, a da je 'narodna', to i inae znamo" (Slamnig 1997:33-34). U ovome miljenju s nekoliko ugraenih relevantnih tumaenja, bez inzistiranja iskljuivo na jednome, istaknut je narodni jezik pjesama nasuprot latinskomu. Usporedba s nazivom panjolskih romanca u istome znaenju otvorila je prostor vienju tih pjesama u iremu mediteranskom krugu (v. i B.-S. 2003:50). Da se naziv vulgare nasuprot latinskomu nije odnosio samo na slavenski nego openitije na puki jezik, primjeujemo i iz nedavnoga osvrta na neke zapise u Italiji iz god. 1497. prozu i stihove na pukom i na latinskom jeziku (versi volgari e latini) (Marti u: Rogeri de Pacienza di Nard 1977:30-31). Jo je jedno nagaanje o korijenima naziva: Arnauti, Turci i Cincari kako kae Bogii imaju glazbeni instrument bulgarina, pa pita "nije li to ime u kakvoj svezi sa imenom naih 'bugartica', 'bugarkinja' i bugarskih pjesama?" (1878:68-69). Slino je razmiljao netom spomenuti Petar Skok (1971:228): da je pjevanje bugartica po svoj prilici prvobitno bilo praeno glazbenim instrumentom bugarija. Pretpostavke o takvim korijenima imena uglavnom nisu prihvaene jer instrumentalnoj pratnji izvedbama bugartica nema nigdje traga (Grgec 1944:99; Ljubinkovi 1972, sv. 16:593; Panti 1988:94-95). Bogii pomilja i na vezu "nestajanja tam-
15
bure sa ieznuem bugartica" (1878:68). Jagi je ovu neobrazloenu pretpostavku otklonio (1948:241).
3.
Neki sadrajni modeli o kakvima se govori u bugarticama i kasnijoj deseterakoj junakoj epici, preteno o kosovskoj tematici i Kraljeviu Marku prema miljenju romanista Nikole Banaevia primljeni su sa Zapada na dalmatinskom prostoru po uzoru na francuske junake spjevove chansons de geste. Dolaze s mletakoga podruja "kao druge domovine francuske epske knjievnosti" (Banaevi 1926 i 1935). Spomenuvi kulturne utjecaje: domae prijevode srednjovjekovnih zapadnih romana; legende poput one o Orlandu i Spuzzenteu (Smrdodahu); talijanske viteke romane registrirane u dubrovakim inventarima (meu njima I Reali di Francia i Bovo d'Antona), Banaevi se posebno zanimao za putujue izvoae pjesama. "Profesionalni pevai (joculatores, cantastorie), kojih je u Italiji bilo mnogo, traili su sigurno zarade i na naem Primorju, gde su ih mogli lako razumeti, a taj se zanat, pod uticajem dodira sa zapadom, razvio ubrzo i kod naih ljudi (...) Zna se da je ve od poetka XV veka na dvorovima bosanskih kraljeva i velikaa bilo raznih onglera i sviraa (lautharri, hystriones, cugularii, joculatores itd.), koji su raznim vetinama, pa svakako i pevanjem, zabavljali svoje gospodare. Ti su ongleri dolazili svake godine na dan svetog Vlaha u Dubrovnik da pokau svoju vetinu a Dubrovani su sa svoje strane iljali u Bosnu svoje umetnike da bi zadovoljili kralja i vojvode (...) Meu umetnicima, koji su sluili na dvorovima nae vlastele, bilo je ljudi iz Italije, Francuske, a takoer i naih domaih" (1935:8-9). Ova slika davnih histrionskih zbivanja u domaoj naoj sredini dokumentirana je u biljeci podacima Truhelke, Zaninovia, orovia i Stanojevia. Domai pjevai mogli su iskoristiti fabule o stranim junacima, koje su ili sami uli ili sluali od nekoga tko ih je uo odnosno proitao (isto:14). Petravi spominje takoer slinost motiva nae epske poezije sa starofrancuskim i sa staronjemakim narodnim pjesmama (21937:48-49). U Banaevievoj sredini zamisao o zapadnim izvorima siea junake poezije, i ba one vezane za Kraljevia Marka i Kosovsku bitku to je u jezgri srpskoga nacionalnog ponosa veinom nije bila prihvaena (v. uz ostale: Reep 1976:162-163, 244-245 passim). Banaevi je pretjerao posvudanjim vienjem tih utjecaja. Mogli su se nai u pojedinanim motivima ili opim siejnim modelima, no povijesni sadraji i likovi dali su pjesmama razliito i posebno obiljeje. Da je utjecaja bilo, pokazuje i ova sitna pojedinost: U bugartici Kad je poginuo knez Lazar i Milo Obili na Kosovu (Bogii 1878:br. 1) vjerni sluga Stjepana Buia, koji e s njime poginuti na Kosovu, zvao se Oliver. A ime Rolandova najdraega druga u Pjesmi o Rolandu, koji uz njega gine, bilo je takoer Olivier (La chanson de Roland 1987). U deseterakoj
16
novijoj pjesmi podjednakog sadraja (Karadi 1988, 2:br. 46) sluga Musia Stevana nosi neobino ima Vaistina, rije uzetu iz starije crkveno obojene srpske knjievnosti. Druga kritika Banaevieva vienja junake epike teorijske je naravi. U raspravi Epsko stvaralatvo slavenskih naroda i pitanja poredbenoga prou avanja epike (irmunskij 1979:192-280) pisac razmatra junoslavensko epsko pjesnitvo iz komparativne vizure. Osnovna mu je misao da genetske veze meu sieima epskih pjesama razliitih naroda mogu, dodue, postojati, ali su obino preuveliane na tetu tipolokih slinosti epskih pjesama. "Obiljeja srodnosti junakih epika gotovo su uvijek tipoloke naravi (...)" (280). Ipak u baladnom anru, prema njegovu miljenju, meunarodni migracijski siei lako se posuuju. Sadraji su ee osobni, ljubavni, obiteljski, novelistiki, a balada moe, u odreenim okolnostima, biti obojena i vitekom heroikom, kakva je vladala u feudalnim odnosima (269). Bugartice se kao najstariji tekstovi preteno povijesnih sadraja ponajvie nazivaju epskim pjesmama, no i anrovski i stilski, a esto i tematski, preteu u njima baladne i pripovjedne crte to ih pribliuje irmunskijevoj ocjeni nejunakih pripovjednih pjesama. Meu primjerima neepskih pripovjednih meunarodnih siea naveo je irmunski pjesme o junaku koji preruen u redovnika izbavi svoju otetu enu (irmunskij 1979:270-271) te, ne spominjui bugarticu, pjesmu o eni to u mukoj odjei spasava junaka, najee svoga mua, iz tamnice (usp. Bogii, br. 7 i 54). Bugartica s baladnim ili pripovjednim sadrajima ima vie, to moe upuivati na migracijske korijene unato povijesnim domaim imenima.
***
Odnos bugartica i deseterake epike niti starost jednoga ili drugoga stiha nisu predmetom ovoga lanka. Prihvatljiva su mi miljenja da su bugartice starije od deseterakih pjesama a da su u jednome razdoblju supostojala oba oblika djelomice s istim junacima; potvruje to i Bogiieva knjiga. Ne bih se sloila da su bugartice uvele i mlitave "prema ivoj snazi i bodrosti deseterca", s nedostatkom "prave poetske ljepote" (Bogii 1878:61) rijeima pisanim u doba jo uvijek ivoga romantikoga kulta junatva i junake epike (koji ni dosad nije posve izumro). Za veu starost bugartikog stiha naspram deseterca opredjeljuju se: Bogii 1878:17; Jagi 1948:235; Serensen 1999:102-103; Schmaus 1973:12; Burkhart 1968:20-21; Koljevi 1974:51, 56-57; Nedi 1976:4041. Miloevi-orevi (1977:560) smatra da starina "ni jednih ni drugih nije tano utvrena". Petrovi (1983:382) pretpostavlja da bi epski deseterac mogao biti stariji stih. A. B. Lord vidi razliitost dvaju paralelnih tipova tradicije, prvu kao izvorno i esencijalno baladnu, a drugu kao epsku,
17
koje su se s vremenom mogle donekle prepletati (Lord u: Miletich 1990:XIII).
4.
Povijesni sadraji i osobe - dva kosovska boja (1389. i 1448.), Kraljevi Marko, Sibinjanin (Hunyadi) Janko, ura Brankovi, despot Vuk, Sekula (Szkely), ugarski kralj Matija, Ivan Karlovi, Miklo (Nikola) Zrinski, hrvatski ban Ivani, braa Jakii, Svilojevi (Szilgyi) najveim su dijelom opjevani u bugarticama zapisanima u Dubrovniku i sauvanima u dubrovakim rukopisima iz 17. i prve polovice 18. stoljea. O tim zbivanjima i likovima bilo je pisanih izvjea, putopisa, kronika, povijesnih i knjievnih djela. Prve dvije bugartice u Bogiievoj knjizi govore o Kosovskoj bitci. Druga, kraa, fina je balada o razgovoru smrtno ranjena junaka s Milicom, Lazarovom ljubom, nakon kobnoga boja. Prvi tekst, najopseniji u zbirci s 253 stiha, potaknuo je dosta nedoumica o svojim izvorima. Tu je i znamenita Lazarova veera, kad Vuk Brankovi optui Miloa da e "nevjeru na Kosovu uiniti", te Miloev junaki podvig ubojstvo turskoga cara i vlastita pogibija, to je kljuni dio tzv. kosovske legende. U ranim izvjetajima, pa i dosta kasnije, nije jo bilo ni Miloa Obilia ni Vukove klevete. Kako je u pisanim izvjeima, glasinama, prepriavanju, na Zapadu i Istoku, kroz vie stoljea postupno nastajala literarna tradicija o Kosovu, opisano je u vie rasprava. Spominjem neke: Pavi 1877, Raki 1889, Soerensen 1893 (= Serensen 1999), Boi 1975, Panti 1975, Reep 1976 (najpotpuniji pregled). Za bugartice, poglavito one dubrovake ne samo s kosovskom temom, posebno su vana, kao njihovi dijelom mogui izvori (tek eventualno i odjeci), historiografska djela dvojice Dubrovana humanistike kulture, objavljena na talijanskom 1601. (hrvatski prijevod: Orbini 1999) i na latinskom jeziku 1603. (prijevod: Crijevi Tuberon 2001), uz vane studije prireivaa tih knjiga Franje anjeka te Vlade Rezara. U neto starijemu srpskom prijevodu prvoga spomenutog djela (Orbin 1968) vani su predgovori Miroslava Pantia i Radoslava Samardia te komentari i pregled Orbinijevih izvora iz pera Sime irkovia. Crijevievo djelo svojom jezinom, povjesnikom i umjetnikom utemeljenou nadilazi Orbinija, koji pisane izvore dijelom navodi a dijelom preuuje (poesto Antonija Bonfinija, povjesnika Ugarske). Djelo je "egzaltirana pohvala slavenstvu, s odve idealiziranom slikom duhovnih, intelektualnih i junakih podviga Slavena, prije svega junih Slavena" (anjek u: Orbini 1999:18). Prema rijeima Miroslava Pantia, u atmosferi razdraganosti narodnim "slovinskim" pjesmama, "u ve visoko civilizovanim sredinama renesansnih i baroknih gradova naega Primorja", pisci kao i seljaci "kad pevaju ili sluaju pesme o starim junacima, pri tom neprestano imaju oseanje kao da pevaju ili sluaju istoriju samu" (Panti 1966:424). I dalje: nije ud-
18
no "to u takvoj optoj atmosferi i sami istoriari ne odolevaju svemonoj struji i to (...) svoje istorijske tekstove piu oslanjajui se u poneemu na narodne pesme i legende, kao Ludovik Crijevi-Tubero (...) i Jakov Lukarevi (...) ili oslanjajui se na njih vrlo mnogo i u vrlo znaajnim stvarima, kao Mavro Orbin" (isto:426; v. i Panti 1975:346, 348). Orbini se mogao oslanjati na u njega nespomenuto Tuberonovo djelo, ije je djelomino izdanje izilo ve godine 1590. (v. Crijevi Tuberon 2001:XLII). Oba autora, i Crijevi i Orbini, kazuju, kao o povijesnom dogaaju, o Lazarovoj gozbi uoi bitke i o kosovskom porazu. Crijevi pripovijeda o optubi Miloa (Kobilia) za toboe namjeravanu izdaju, "za koju ga je iz zavisti optuio neki od njegovih takmaca", te o Miloevu sutranjem junatvu i pogibiji (Crijevi Tuberon 2001:120). Orbini "svoje povijesne postavke nerijetko temelji na neprovjerenim vrelima katkad i na legendama" (anjek u: Orbini 1999:43). U toj epizodi Orbini se kao potvrde vjerodostojnosti poziva na Turske ljetopise, Bonfinija, bizantskog pisca Laonika Halkokondila. Sukob Miloa i Vuka prvi je on obrazlagao prethodnom svaom njihovih ena, dviju keri Lazarovih. Bliskih naznaka ve je, dodue, bilo u 15. stoljeu u prianju pukara Jrga iz Nrnberga, koji je o tome mogao uti dok je bio u slubi kod hercega Stjepana (v. Reep 1976:182; Boi 1975:224). O svai dviju Lazarovih keri, kao povodu za znameniti sukob na veeri, govori i jedna bugartica, koje nema u Bogiievoj knjizi, ali donose je Mikloi (1870:br. 6) i ve spomenuti Giljferding. Poslije e se ta scena nai u Pismi od Kobilia i Vuka Brankovia Andrije Kaia Mioia, koji je poznavao Orbinijevo djelo. Kosovska veera kod Crijevia i Orbinija uzima se kao potvrda za utjecaj narodne poezije na ta djela, a sam Orbini "kao najbolji svedok te epske renesanse srpskog naroda" (Samardi u: Orbin 1968:CXXVI). Pria o Vukovoj izdaji ima i drugo lice, vieno u tekstu nepoznata pisca to ga Orbini takoer donosi. Tekst je "trezven i izuzetno zgusnut". Oslanja se na neki izgubljen uzorak, vjerojatno dubrovaki i "ne uklapa (se) u kosovsku legendu koju Orbin ranije opirno prepriava, nikako ne ini njen sastavni deo". Ovaj tekst "ne potie iz Srbije, a jo manje iz krugova koji su pisali o Lazaru i njegovoj nebeskoj slavi" (Boi 1975:238-239). Boi govori o postupnim nagovjetajima Brankovieve izdaje u srpskoj knjievnosti 15. stoljea meu vlastelom i u crkvenim krugovima, to je nalo odjeka "u spisima monaha koji su govorili o kosovskim dogaajima" (237). Da su takvi spisi i propovijedi, potaknuti sukobom meu plemikim obiteljima Brankovia i Lazarevia, odjeknuli i u drugim pisanim tekstovima i u prepriavanju, te dospjeli do autora poput Crijevia i Orbinija, bio je normalan proces. Obojica se slue pisanim djelima pa bi takvi primjeri jedva mogli svjedoiti o "epskoj renesansi" (i to srpskoga naroda u dubrovakom kraju). Kosovska legenda "zapoela (je) da se stvara u staroj a ne narodnoj" knjievnosti, s korijenom "u kultu kneza Lazara koji je nastao odmah posle kosovske bitke" (. Sp. Radojii, prema: Reep 1998:113).
19
Prijegled sadraja u Bogiievoj knjizi upuuje na Orbinija uz bugartice br. 2, 3, 32 i 38. No, osim prvoga primjera (o kosovskom dogaaju) Orbini ne govori o sadrajima slinim onima opjevanima u bugartici, nego kazuje povijesnu priu. Reklo bi se da su povijesna kazivanja, Orbinijeva i druga, posluila kao osnove bugartici vie nego obratno. Donekle se razlikuje ovaj primjer: U bugartici baladnoga sklada budimski kralj bjei nou s Kosova zajedno sa slugom Nikolom Tomanoviem, poto su, umjesto mnogih sela i manastira, ugledali polje krcato "turakih bijelih atora". U planini se izmuen i edan kralj nagne k izvoru da se napije vode, a Nikola, ugledavi "zlatne krie", polakomi se i sabljom odsijee kralju glavu (Bogii, br. 35). Podjednak dogoaj, s drugim osobama, pripovijedao je Orbini: Raki kralj Vukain, nakon izgubljene bitke s Turcima, bjei sa svojim titonoom. Pregaze rijeku Maricu i kralj "osjetivi stranu e, jo na konju stade piti s jednoga izvora. Njegov titonoa Nikola Hrsojevi ugleda tada ogrlicu oko njegova vrata, zbog koje ga ubi kod sela Karamanli (...)" (Orbini, 340-341). Poslije i Kai, Orbinijevim tragom, u Pismi od Vukaina i kralja Uroa pripovijeda kako je Vukaina, u bijegu pred Turcima, u planini ubio sluga Nikolica zbog krune i zlatne kolajne. Izvor Orbinijev nije posve nepoznat. Tragom Vladimira orovia priopio je Ljubinkovi "da postoji predanje, koje je 1533. godine zabeleio jedan mletaki trgovac", o Vukainovoj smrti: na izvoru, gdje se htio napiti vode, ubio ga je sluga Nikola Hersojevi , ugledavi kraljev skupocjeni lanac. Iz takvih tradicija nastala je bugartica prilagoena, kao mnoge druge, svome vremenu s budimskim kraljem kao sredinjim likom. U toj uobiajenoj pojavi mijena u narodnome pjesnitvu vidio je Ljubinkovi katoliku crkvenu propagandu (1972, sv. 17:20-22). Prema njegovu miljenju pisani tekstovi openito svjedoe o utjecaju narodnih pjesama dugog stiha; no bar u ovome primjeru tekst bugartice bio bi mlai od Orbinijeve prie. Motivi o ubojstvu junaka najee u lovu, posebno na izvoru vode, nisu epici nepoznati. irmunski smatra da su to tipoloke bliskosti (1979:241-244). Mareti je spomenuo slinost tradicije o smrti Vukainovoj sa Siegfriedovim ubojstvom u Pjesmi o Nibelunzima (21966:237). No, ako je bilo kakvih genetskih srodnosti, nale bi se vjerojatnije u krugu chansons de geste, negdje oko poeme Raoul de Cambrai, gdje kraj izvora ubije roak svoga roaka (irmunskij 1979:241). Takav opi motiv mogli su u nae krajeve donijeti pjevai i zabavljai iz sjeverne Italije, o kakvima je ve bila rije. Kod Orbinija je taj motiv primijenjen na povijesne osobe i dogoaje (Vukain je navedene 1371. godine zaista poginuo na rijeci Marici). Bugartica se odmakla od ve dalekih zbivanja, njoj su aktualniji budimski kralj i druga kosovska bitka. Ipak, ime sluge Nikole Tomanovia iz bugartice upuuje i na znanje o Nikoli Altomanoviu, nasilnom prisvajau rakoga kraljevstva, koji je prema Orbiniju harao Bosnom, pljakao
20
humske zemlje, ratovao s Dubrovnikom, a uhvaene dubrovake trgovce i plemie stavljao na muke, robio po upi dubrovakoj, pokuao je ubiti kneza Lazara udarcem u prsa, a oruje se odbilo od zlatnoga kria na Lazarovu vratu (Orbini 1999:344-346). Izdaleka to podsjea na ubojstvo kraj izvora zbog kraljevih "zlatnih kria" kao u bugartici.
5.
U preteno povijesnim temama i likovima prepoznat e se u tom ruhu katkada mitoloki motivi, baladni i novelistiki stil i kompozicija, dok su dogoaji u povijesnim sadrajima vieput izmijeani poput prvoga i drugoga kosovskog boja u istoj pjesmi. Mitski motivi izraeni su ve u junakovu imenu Vuk Ognjeni (Bogii, br. 13-16); u zmaju i vili koji vidaju Vuku rane i zabrani da to ikomu otkrije (br. 16); u koplju-zmiji krilatici (br. 15); u junaku Sekulu preobraenom u lik zmije (br. 19); instituciji bojeg suda, kad kruna padne na glavu predodreenomu budimskom kralju Matijau (br. 30 i 31). O "animatistikom shvatanju o kretanju spoljanje due", te krenju tabua u bugarticama govori kratko N. Miloevi-orevi (1977, sv. 35:548-549), dok je produbljenu analizu sauvanih davnih animistikih, totemistikih i amanistikih predodbi izloila D. Burkhart (1968:463-486). Daleku, posredovanu mitsku pozadinu prepoznajemo u bugarticama o vili kao osvadnici brae Jakia (br. 43); o enidbi s vilom (br. 39); o djevojci pretvorenoj u jelu (br. 83). Sie o enidbi s vilom potekao je iz pria, tzv. mitskih predaja migracijskoga tipa, proirenih na junoslavenskom prostoru. Uz bugarticu Kako je Novaku utekla vila njegova ljubovca zapisana je slina prozna varijanta meu Gradianskim Hrvatima, gdje se junak takoer zove Novak, te vjerojatno imaju zajedniko podrijetlo (Gavazzi 1951; isto u B.-S. 1971). U lirskoj baladi, spjevanoj bugartikim stihom, o djevojci stvorenoj u jelu mitski je korijen postao tek pjesnikom metaforom. (Potpuniju "baladeskniju" verziju donosi Ljubinkovi 1972, sv. 17:27). U baladama, pa i bugartikima, esti su meunarodni motivi, poput onoga o bratskoj svai i bratoubojstvu, na to su ee poticale ivotne situacije i bez nuna utjecaja drugih pjesama sa slinim motivom. Baladnog su lika, uz ostale, bugartice Majka Margarita, Popjevka Radia Vukojevia, Vojvoda Radosav Siverinski i Vlatko Udinski, Sultana Grozdana i Vlai Mlaen (Bogii, br. 82, 48, 49, 56). Ima u Orbinija jedna vizija prirode bliska narodnoj baladi i mogue je da dolazi iz kakve pjesme ili prianja: Hunyadi u sukobu s Turcima prijee Dunav kraj Smedereva i ue u Raku. "Stade svitati zora. Tu se izmeu dvije vojske stvorie oblaci (...), te im zaklonie poglede na drugu stranu. Suneve zrake na koncu rastjerae oblake, te pred oima neprija-
21
telja zablistae naoruani odredi, meu kojima se izdaleka mogae raspoznati Hunjadijevo znamenje." Meu Turcima nastane pomutnja i "svi se dadoe u bijeg" (1999:399). Novelistiki i internacionalni sadraji u osnovi su ve spomenutih bugartica o eni preruenoj u muku odjeu koja izbavi junaka iz tamnice, te o junaku u kaluerskom ruhu koji je preoteo svoju ugrabljenu enu. Pridruuje se veoma preobraen biblijski sadraj tipa Judita i Holoferno (Bogii, br. 55). Obiteljske pripovjedne teme obuhvaene su bugarticama o brai Jakiima (br. 41-44). Razliite su i tematski i stilski relativno novije bugartice iz Perasta i Kotora o lokalnim dogaajima i borbama, uz deseterake paralele veini tih pjesama (Bogii, br. 59-77). Unato bugartikoj formi stih im ne djeluje kao izbruen dugom tradicijom, a o jednoj je pjesmi poznato da ju je sastavio "obrazovan ovjek Kotoranin" (br. 77; v. Bogii, str. 83). Upravo takve ove pjesme svjedoe o dugome trajanju i pamenju anra pjevane bugartice, forme koja se nije mogla posve lako i brzo izgubiti. Dvije "umjetne" pisane bugartice (br. 79 i 80) o pai zatitniku Dubrovnika i o dubrovakome poklisaru Jakobu Marukoviu sastavljene su, vjerojatno i pjevane u Dubrovniku u niim pismenim slojevima jer "obrazovaniji razredi" imahu tada drugaije estetske interese (Bogii 1878:85). Bugartice su se pjevale, ne znamo je li sve; bilo je usmenih i pisanih, "umjetnih". Kao to im postanak nije iskljuiv i jednostran, tako ni izvedbe nisu imale samo jedan lik. Vijesti o povijesnim zbivanjima, kao vanome dijelu bugartike tematike, dolaahu ne samo usmenom predajom nego i od obrazovanijih donekle naitanih osoba. Ve po sebi zbrkane prie prenoenjem su zatim do kraja preobrazile dogaaje i imena u pjesmi.
6.
Prvi pisci o bugartici u 19. stoljeu, Mikloi, Jagi, Pavi, Novakovi, Bogii, nisu sustavno elaborirali teze o izvorima i irenju. Usredotoili su se na nalaenje grae tekstova i svjedoanstava to su sve do danas temelji naih pozitivnih znanja. Pretpostavke o postanku bile su jo djelomine i nesustavne, no esto ve prilino ekskluzivno opredijeljene o tzv. pripadnosti. Jagi u Gra i (1876) prvi upuuje na poslije esto spominjane tragove ili barem slinosti: o odnosu metrike junoruskih duma i bugarica prema desetercu (71); o Krianievu sjeanju iz djetinjstva "iz Hrvatske 'oko Kupe rieke, u okolici gradova Dubovca, Ozlja i Ribnika'" na gozbe plemstva i asnika, kojima vojnici pjevaju laude o Marku Kraljeviu, Novaku Debeljaku, Milou Kobiliu; na ove esnaesterake stihove u Krianievoj Sveslavenskoj gramatici : Jo naue besiditi dobri Marko
22
Kraljeviu / A na to mu odgovori Radisave Siverine" (119); na bugarice u Hektorovievu Ribanju i Barakovievoj Vili Slovinki (124-127); na Gundulieve bugarkinje (128); na pjesmu Glasovi i hvale Gjona (Junija) Palmotia, gdje se tragom literature, ali i pretpostavljenih srpskih narodnih pjesama spominju junaci poput Miloa Kobilia, despota Vuka, vojvode Janka (129-131); na prikupljanje bugartica u Dubrovniku u 17. stoljeu i publiciranje pojedinih tekstova prije Bogiieve knjige (131). etiri godine poslije, nakon izlaska Bogiieve zbirke, objavljuje Jagi studiju o junoslavenskoj narodnoj epici u prolosti (1880. na njemakome; Kombolov hrvatski prijevod 1948.). Razmilja o podrijetlu bugartica: metar im je narodan, a jezini izraz u Dalmaciji s otocima odgovara lokalnim narjejima pa bi se velikim dijelom mogle zvati "hrvatskim epskim narodnim pjesmama". No, pitanje je jesu li ve od postanka pripadale "samo hrvatskom narodnom plemenu". Hektorovi evi ribari pjevahu "srpskim nainom" to znai da su ga prihvatili od Srba pripadnika istone vjere, bjegunaca iz unutranjih zemalja (Jagi 1948:223-224). Jagi citira, prema Bogiiu, pravoslavne znaajke nekih bugartica: Sveta gora, kalueri, a i spomen krtenoga kuma (to nije iskljuivo pravoslavna crta). Izloio je, kako kae, "jedno nagaanje": da se u junoj Dalmaciji epsko pjesnitvo dugoga stiha moda sauvalo zahvaljujui krugovima "plemikih porodica iz unutarnjih zemalja (Stare Srbije, june Bosne) koje su kao imuan sloj prve pole u emigraciju iz svoje stare domovine i naselile se na moru", poglavito u tijeku 14. i 15. stoljea (233). Ove pretpostavke, djelomice po svoj prilici tone, uzimaju zatim neki (i bez spominjanja Jagia) kao temeljnu injenicu o podrijetlu bugartica u Dalmaciji. Kao znakove starijih vremena, posebno u stilu dubrovakih bugartica, zamijetio je Bogii: uljudne naine ponaanja, klanjanje pri susretima kao iskaze viega drutva; srednjovjekovne feudalne motive (kralj vraa plemiu oduzetu batinu; plemieva vjerna sluba vladaru). Bogii to ne povezuje s doseljenim srpskim plemikim obiteljma, nego ostavlja otvorenim pitanje jesu li to uspomene na feudalne uredbe iz stare hrvatske, srpske, bosanske ili ugarske drave, ili je kasniji u primorju steeni kolorit (Bogii 1878:86-89). Na patetino polemiko pozivanje Armina Pavia na hrvatske junake u bojevima s Turcima Zrinjske, Frankopane, Berislavie, Keglevie, Karlovie, Talovie, Juriia, o kojima da se "orila pjesma gorom i dolinom", uzvraa Jagi trezveno da u Bogiievoj knjizi nema sjene pjesmama o tim hrvatskim junacima, koje bi se "orile gorom i dolinom" (Jagi 1948:228). Ironija je umjesna. Ipak, u Bogiia ima tih junaka: Kad se Ivan Karlovi vjerio za ker kralja Budimskoga (br. 33); Ban Miklo Zrinski u Sigetu gradu (br. 36 i 37); Kad je Hodulo ban Skradinski poginuo s ostalim Skradinjanima (br. 78), gdje umire glasnik Perjenac Perislavi oito povijesni Petar Berislavi. Prema Jagiu, sadraji bugartica veim su dijelom iz stare srpske povijesti ili su zajedniki iz srednjega
23
razdoblja, kad "oba plemena" (hrvatsko i srpsko), kao pristae kranskih vlasti ratuju protiv Turaka (Jagi 1948:227-228). Slino Jagiu razmiljao je i Bogii: tekstovi dolaze iz Dalmacije i Hrvatske, to ne znai da su pjesme nastale i trajale samo ondje, nepoznate "drugim dijelovima srpsko-hrvatskoga naroda" (Bogii 1878:76). esta uporaba izraza ugrski, Ugrin, Ugrii za Jagia nije falsifikat zapisivaa pjesama. Nastala je tijekom povijesti, kad su se dogaaji odvijali u politikoj povezanosti s Ugarskom. Osobito u Dubrovniku i Boki ti su se nazivi proirili na sve junake borce protiv Turaka i u usmenoj i u umjetnikoj knjievnosti (Jagi 1948:230-234). Time je Jagi diskretno osporio Novakovievu tvrdnju iz polemike s Paviem da su "ugrska gospoda" nastala kao dubrovaka krivotvorina (Novakovi 1879 i 1879a:453), polemike pristrane u obojice. Premda Pavi kae da narodnu poeziju zove hrvatskom tek "kratkoe radi, mjesto da bi je zvao 'hrvatskom ili srpskom'" (Pavi 1877:2), vidljivo je bilo nadmetanje o pripadnosti tog pjesnitva, koje se smatralo ili zajednikim ili u cjelini "vlasnitvom" srpskoga naroda. U aritu rasprave Novakovia i Pavia bilo je itanje jedne rijei. U dvjema pjesmama, jednoj deseterakoj i jednoj bugartici, Novakovi je naao oblik "srski" (na jednome mjestu ak "srpski"), to je bio povod njegovu zakljuku o dubrovakim falsifikatima. Pavi je isti rukopis proitao drukije: rije "sarska" (gospoda) nije u rukopisu jasno ispisana, pa ju je Novakovi itao kao "srska" u znaenju "srpska", dok bi prema Paviu ta rije vjerojatno bila "carska" (Pavi 1879:118; slino: 1878:15-16). Nije mi poznato to je napisano u rukopisu. Meu znanstvenicima 19. stoljea bugartice je smatrao hrvatskima i izdava prve njihove zbirke Slovenac Franc Mikloi. On polazi od jezinih mjerila i smatra da su deseterake pjesme bile tokavske i srpske, a bugartice da su starinom akavske s kajkavskim tragovima, te hrvatske (Miklosich 1870:3, 17). Jagi se ne slae. Zamjera Mikloiu da su mu u vidu samo metar i jezik, a ne i sadraji pjesama. Ovo pjesnitvo je cvalo i u zaleu Dalmacije, podjednako poznato "i srpskom narodnom plemenu" (Jagi 1948:224).
7.
Nakon prikupljene grae s nagovjetajima o moguem podrijetlu nastaju i sustavnije studije. Pred kraj 19. stoljea izlazi u Jagievu Archivu monografija o bugarticama i deseterakoj poeziji (Soerensen 1892-1898; srpski prijevod: Serensen 1999, s pogovorom Marije Kleut). Rasprava je kritina prema prethodnicima. Slino kao dijelu dotadanjih pisaca, bugartice su Soerensenu bile anrovski epska, a pripadnou srpska poezija. Oblikovala se potkraj 15. i u poetku 16. stoljea u
24
ugarskoj dravi na podruju nastanjenom Srbima, poglavito u Srijemu. Povijesnog je sadraja, s likovima kojima su u sreditu bili Matija Korvin i despot Vuk Brankovi. Protagonisti su gospoda ugarska, Ugriii, junaci i banovi, vojvoda Janko, Mihajlo Svilojevi, Sekula sestrii, Pavao Strijemljanin, ban slovinski, ban bosanski, ban poljiki. Iskazuju se vjernost kralju, prijateljstvo, brana ljubav, viteko shvaanje ene, uljudne ivotne forme, viteki obiaji iz doba Matije Korvina, te ratovanje protiv Turaka kao arina tema. Dijelom su pjesme nastale na podunavskom prostoru, a i ostale je donijelo srpsko pravoslavno puanstvo doseljeno tijekom 15. stoljea. Kroz hrvatsko podruje ire se poslije u 17. stoljeu, a u junu Dalmaciju su bugartice stigle u 16. stoljeu preko unutarnjih srpskih krajeva. Njihove likove spominju potom dalmatinski pjesnici. Osim ugro-srpske tematike prodirala je u podunavsko podruje i starija graa iz unutarnje Srbije tako u pjesmama o Jakiima, o Banoviu Strahinji, Marku Kraljeviu, Kosovskoj bitki, no tek u Srijemu dobile su pjesme pravo epsko obiljeje i odvojile se od starijega lirskog naina (Serensen 1999:30, 41, 53-54, 82-83 passim). Prvi itatelj i objavljiva Soerensenove studije Vatroslav Jagi nije se sloio s glavnom tezom, to je dodao lanku primjedbama ispod crte. Ne prihvaa da bi ishodite bugartice o krunidbi kralja Matijaa moralo dolaziti sjeverno od Dunava. Ugarska je u 15. stoljeu imala golemu vanost za sve kranske narode Balkana, pa taj dogaaj nije bio samo ugarska unutarnja stvar. Nema dovoljno dokaza da pretpostavka o seobi bugartica s podruja sjeverno od Dunava i Save kroz srpske krajeve u junu Dalmaciju. Iz unutarnje Srbije, Bosne i Hercegovine, pjesme se jesu prenosile na zapad, sjever i jug, no onakve pretpostavljene seobe nije bilo, koliko Jagi zna (Jagi u: Serensen 1999:32). Soerensenova zamisao o prostorima postanka i irenja bugartica nala je dosta sljedbenika i nastavljaa: Popovi 1919:63 (isto u Nedi 1966); Lalevi 1935:16, 2 1956; Hraste 1958:57; Burkhart 1968:13-22; Mati 1972:217-234; Schmaus 1973:39, 162-177; Koljevi 1974:34-35; Miloevi-orevi 1977:542-543, 547-548; Panti 1977:437, 1988:95-97. Pantievu studiju iz godine 1977. o fragmentu bugartice, zapisane godine 1947. u junoj Italiji meu iseljenim Scavonima (klavunima) pola stoljea prije Hektorovievih tekstova, razmotrit emo poslije povezano s jezikom, stihom i nainom izvedbe. Prethodno o sadraju. Pjesma podsjea na ostale bugartice o robovanju Sibinjanina Janka u tamnici despota ura i o loim odnosima dvojice velikaa:
Ranjen Janko dopade sa Kosova ravna polja, On ti junak dopade na onu stranu Smedereva. (Bogii, br.10)
ee slobodno Smederevom usprkos despotovoj zabrani da itko preveze u grad Ugriia koji bi se vratio "sa razmjerne pokrajine", s bojita protiv Turaka. Despot ga uhiti, baci u tamnicu, a Janku u tamnici dotue rane.
25
Pie pismo svojoj ljubi Margariti da sa sinovima doe u Smederevo. ura ga pusti iz tamnice, no zarobi Jankove sinove. U tekstu ima dubrovakih lokalizama (miri, vladika i dr.). Vidljiva je povijesna osnova. Fragment iz 15. stoljea, ogranien na viziju oajnoga Janka u urevoj tamnici i njegov razgovor s orlom, lako bi mogao imati slian nastavak. U bugartice br. 9 i 26, s poznatim meunarodnim sieom o junakim svatovima, takoer je ugraeno neprijateljstvo Janka i despota ura, tovie spominje se kako je smederevski despot utamniio ranjenoga Janka. Povijesna djela, Crijevievo i Orbinijevo, objavljena znatno poslije "klavunskoga zapisa", opirno priaju o razdoblju ugarskih ratovanja s Turcima u sklopu ugarsko-srpskom, odnosno ugarsko-hrvatske drave. Prema Orbiniju ura se odbio prikljuiti savezu protiv Turaka i priklonio se Turcima, poglavito zbog mrnje spram Janka Hunyadija (Orbini 1999:393). Nakon poraza na Kosovu 1448., gdje je poginuo Ivan Zeker, sin Hunyadijeve sestre (Sekul iz pjesama), Janko pobjegne "jaui sam pustopoljinama bez hrane i pia". Dvojica Raana "naoe zlatni kri oko njegova vrata, strgnue mu ga" (slino kao u jednoj drugoj ve opisanoj epizodi), a Janko se spasio smrtno ranivi maem jednoga Raanina. " ura posla objavljivaa cijelom dravom i uputi poslanicu namjesnicima u svojim zemljama, nalaui im da ne smiju propustiti nijednog Ugrina"; "pronau li, pak, Janka Hunjadija, imaju ga dovesti pred njega." Izmuenoga Janka seljaci na prevaru predaju uru. Na kraju ga despot pusti iz tamnice, uz obvezu da se njegov sin Matija oeni urevom unukom, sina Ladislava da mu dade za taoca, te da mu vrati sve utvrde u Rakoj (Orbini 1999:396-398). U tom kazivanju ima mnogo podudarnosti s bugarticama, a i manje-vie tonih povijesnih podataka, pa se namee zakljuak o moguem Orbinijevu utjecaju na bugartice, to se ne odnosi i na stariji tekst bugartice iz june Italije. Orbini se oslanjao i na usmene vijesti, glasine, pisana djela, tako i na u njega vieput preuivanu Bonfinijevu povijest Ugarske. Veze takvih izvora s bugarticama mogle su postojati odavno. U Opoj povijesti Turaka (London 1603) Englez Richard Knolles opisuje dogaaje iz doba srpskoga despota ura Brankovia, koji da je poslije smrti bio "toliko omraen od svojih podanika da ga narod iz te zemlje u svojim seoskim pesmama sve do dananjeg dana naziva nevernim i opakim despotom" (Kosti 1968; ovdje prema: Koljevi 1982:65). Veselin Kosti ocjenjuje prilino uvjerljivo da je Knolles o uru i pjesmama o njemu moda uo od nekog Dubrovanina. Znao je talijanski i mogao razgovarati s dubrovakim predstavnicima, pa i lanovima brodskih posada koji su preuzimali i prekrcavali terete u engleskoj luci Margate ("Marghetta" u dubrovakim izvorima. Kosti u: Koljevi 1982:67). Bugartice o nevjernom despotu uru, dakle, daleko su se ule ve davno prije njihova zapisivanja i objavljivanja. Tako je nekako mogao i odlomak, zapisan pred sam kraj 15. stoljea, stii do klavuna doseljenih u Italiju iz dalmatinskih krajeva.
26
Prema miljenju pisca prve studije o toj dotle nepoznatoj pjesmi, izvoai su "u Italiju dodue doli preko Primorja", no podrijetlom su bili "iz Srbije Despota ura i moda ba iz Smedereva". U toj lijepoj, finoj i gospodstvenoj bugartici, za razliku od ostalih o istim zbivanjima, ura jo nije "nevjera" ni mrani nezahvalnik, ve "slavni despot", o kome zato enik govori s potovanjem; nju je "morao ispevati neko ba u Smederevu, moda i jedan od pevaa bliskih despotovom dvoru" (Panti 1977:432, 435). S manje matovita domiljanja moglo bi se zapaziti da u tom lijepom i nedoreenom baladnom torzu ne doznajemo nita o cjelovitu sadraju, pa ni to je li despot bio "nevjera". Jasno je da ga suanj zove slavnim despotom, a ne nevjerom u asu kad mu po orlu alje molbu da ga pusti na slobodu. Gdje je pjesma bila ispjevana i odakle su stigli izvoai a putovali su, prema Pantiu, od Smedereva pa sve do june Italije nije tonije poznato. Zna se da lokaliteti u narodnoj poeziji ne upuuju na mjesto postanka pjesme nego se mijeaju i prepleu, dok na Smederevo, vezano uz despota ura, nailazimo u nizu bugartica.
8.
Podrijetlo bugartica negdje na balkanskom jugoistoku i irenje kopnenim putem k moru, bez polukrunoga putovanja na sjever i odatle natrag na jug, odgovaralo bi dijelu ve spominjanih pretpostavki koje naziv bugartice povezuju s bugarskim etnikim imenom. Takvi korijeni mogli bi odgovarati arhainom sloju bugartica s mitolokim motivima vjerojatno iz vremena prije 14. stoljea na prostoru Makedonije i zapadne Bugarske (Burkhart 1968:43). Bile bi to pjesme s junacima iz stare srpske drave, te o Kraljeviu Marku. Likovi i zbivanja iz doba ugarskih ratova s Turcima ne uklapaju se amo. Ako Soerensenova, od mnogih prihvaena, zamisao o prijenosu bugartica iz Podunavlja, preko bosansko-hercegovakih nemirnih sela i kasaba pod turskom vlau sve do Dalmacije ne bi bila dovoljno uvjerljivom, valjalo bi pisanim tekstovima te usmenim vijestima i glasinama dati vanost mnogo veu od teze o primanju gotove forme bugartica sa sjevera. Pridruuje se i latentno pitanje ije su bugartice. Sve usmene tradicije variraju od usta do usta, iz kraja u kraj svuda s lokalnim koloritom i jezinim obiljejem. U svakom trenutku pripadaju narodnoj skupini u kojoj su se ostvarile da bi nastavile put uz stalne promjene. Fiksirani zapisani tekst sa svojim jezino-stilskim oblikom kao i sadrajem ukljuuje se u knjievnost svoje sredine (to ne znai i zatvaranje). U tom smislu, zapisani tekstovi bugartica jesu hrvatske narodne pjesme. Hrvatski pisac Petar Grgec prihvaao je misao da su bugartice "dole u hrvatsko narodno podruje s iztoka", preko Srba (1944:93, 98). Znaajke bugartica u Ribanju pjesnik Ivan Slamnig ocijenio je ovako: "(...) motivima vezane uz kopno, pa i uz dublji Balkan, ali svojim umjet-
27
nikim karakterom vezane su uz hrvatski primorski i pomorski ambijent (...)" (Slamnig 1997:46). O bliskosti bugartica s pjesmama zapisanim u kopnenim krajevima ve u 16. stoljeu pisala sam usporedbom Hektorovieve balade o Marku i Andrijau s pjesmama Gradianskih Hrvata, te razmiljanjem o "srpskom nainu" Hektorovievih ribara, primljenom iz zalea, kao tragu "etnikodrutvenih kretanja u burnome 16. stoljeu" (B.-S. 1975:22-23; v. i 42). Uz dijelom srpske izvore i teme bugartica bilo je u kopnenoj sredini i hrvatskih s kajkavskim obiljejima, te onih s bosanskim ili hrvatskim protagonistima. Razliito od Soerensenove zamisli o putovanju bugartica iz Podunavlja preko Bosne na jug u Dalmaciju neki pisci razmiljaju o bliemu kopnenom podrijetlu. "Ipak sumnjamo u to da su one bilo kada bile rairene po cijeloj teritoriji junih Slavena (...) Na taj nain dolazimo do zakljuka da su bugartice nikle i ivjele u 16-17. stoljeu u primorskim krajevima junih Slavena na teritorijima izmeu Splita i Skadarskog jezera, a vjerojatno i u bliim dijelovima Bosne i Hercegovine" (Goleniev-Kutuzov u: B.-S. 1971:193). Schmaus je prihvaao Soerensenovu zamisao. Smatrao je da su glavne crte bugartica nakon propasti stare srpske drave bile prenesene na prostor donjega Dunava, gdje su se Srbi, kao vazali maarskih kraljeva, borili protiv Turaka sve do Mohake bitke, pada Beograda i Budima. U bugarticama nailaze imena tadanjih junaka, topografija, slike vazalnih odnosa i plemikih obiaja. Istodobno podsjea Schmaus i na kontinuitet starijega tipa poezije na srpsko-hrvatskom prostoru u 15. stoljeu u Zeti i Bosni. Feudalno-viteki element junakoga pjevanja, batinjen iz 14. stoljea, tada se konano uvrstio te progovara iz italoalbanske epike i iz bugartica (Schmaus 1973:38-40). "Kao mjesto nastanka oznaio bih dukljanske krajeve" rei e o bugartikom stihu bez posebnog obrazlaganja Ivan Slamnig (1981:18). Potpora zamisli da su bugartice mogle nastati i trajati negdje na junim prostorima dolaze od Svetozara Matia (ujedno zastupnika ideje o njihovu kretanju sa sjevera na jug). Bugartica o roenju Sibinjanina Janka kao nezakonita sina despota Stjepana Lazarovia i Sibinjke djevojke, pripovijeda ovo: nakon zajedniki provedene noi uoi bitke Stjepan je obeao da e djevojku uzeti "za moju dragu ljubi" ako se vrati iv iz boja. No, "u Kosovo odjezdie, u Kosovu pogiboe". Rodi se dvoje djece, Ugrin Janko i lijepa Ruse (Bogii, br. 8). U raspravi Narodne pesme o roenju Sibinjanina Janka utvruje Jelka Reep (1998) da je taj motiv donesen utjecajem podjednake maarske predaje o roenju Janoa Hunyadija kao nezakonita sina kralja Sigismunda. Zapisao ju je Gapar Heltai u Ma arskoj kronici te Antonio Bonfini u Rerum Ungaricarum decades...
28
Kratki lanak Svetozara Matia (1972:282) kazuje sljedee: Savinski letopis, nazvan po manastiru Savina u Boki, iz druge polovine 17. stoljea, pripovijeda o Sibinjaninu Janku i sestri mu, nezakonitoj djeci despota Stefana i Sibinjke djevojke sve kao u bugartici. Prema Matiu, neka bugartica bila je zapisana u Boki i "u svom starijem obliku iz 17. veka zacelo posluila kao izvor letopisu". Mislim da je, umjesto pretpostavljenoga starijeg oblika bugartice, bilo zapravo obratno: maarske kronike prepriavahu se po srpskim ljetopisima, pa i usmeno, tako da je pria o roenju Sibinjanina Janka stigla i do Savinskog letopisa . Od Sigismunda postade despot Stefan. U bokeljsku bugarticu ula je ta pria oito tragom lokalnoga ljetopisa, prepjevana drukijim stilom. Moda bi nekako slini bili i korijeni pravoslavlja u dubrovakim bugarticama. U zatvorenoj katolikoj sredini dubrovakoj usmeno primljeni elementi tue religije (kalueri, Sveta gora) postupno bi bili nestali u tijeku due usmene tradicije. Ako su se ipak ouvali, sadraj pjesme ili njezin dio u zapisima katolikih redovnika dolazio je moda iz kakva pisanog izvora, koji je mogao trajnije djelovati i na usmenu bugarticu. Takav pisani uzorak iz Savinskog letopisa potvren je. Ostalo su pretpostavke. Mati eva rasprava Tragovi stiha na stecima povezala je stih i ozraje bosansko-hercegovakih steaka s bugarticom (Mati 1964:246-269). Opaanja odstupaju od Soerensenove zamisli o prostorima bugartice, s kojom se Mati inae slae. Mati je usporedio stilske crte, tragove stiha, feudalni viteki ambijent, pa i ornamente tih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika s bugarticama i naao veliku bliskost: podjednake formule, ponavljanje prijedloga, dijelovi stiha. "Zagiboh na razmirnoj krajine za svoga gospodina" kao da je stilizan bugartiki stih na steku, ak s onom u bugartici estom sintagmom "razmjerna pokrajina", bojno polje. Bugartice je kao ekskluzivno hrvatske, i podrijetlom i oblikom, ocijenio Kekez s oslonom na Franca Mikloia "s obzirom na prostor na kojemu su zapisane i s obzirom na akavsko-ikavsko-tokavske jezine elemente" (Kekez 1978:41). Postanak i putovi bugartica ovim osvrtom nisu tonije utvreni, dijelom su moda naznaeni. Mogue je da su se takve pjesme zaista pjevale i u sjevernim podunavskim stranama, no to je u sferi nagaanja. Ugarske povijesne osobe Szkely, Hunyadi, Szilgyi zovu se u bugarticama (a i kasnijim desetercima) Sekul, Sibinjanin Janko, Svilojevi. Teko je zamisliti da bi njihovi suvremenici i podanici, koji su ih izbliza poznavali, tako temeljito slavizirali i heroizirali ta imena. ini se da dominantni prostor te poezije ipak nije bio ondje nego junije, a davne stilske naznake dijelom se prepoznaju ve na stecima.
29
9.
Poput mnogih pitanja oko bugartica i stih je zagonetan. Opisao ga je Bogii (1878:3-89) djelomice prema Mikloi u: U pravilu stih ima petnaest slogova s cezurom poslije sedmoga, esti su i esnaesterci te krai ili dui stihovi. Akcentuacija bi bila vanija od silabizma. Priloak razdvaja strofe; prije je bio posvudanji, no zapisivai su ga esto izostavljali. U pravilu ima priloak est slogova, a sadrajem ponavlja ili blie opredjeljuje glavnu misao. Vanost mu je preteno glazbena. Priloci nisu refreni, pripjevi; slini su im srednjovjekovni lais. Kreui uglavnom od Bogiieva opisa, kasniji ga pisci kritiki dopunjuju, ispravljaju ili saimaju u kratku informaciju (v. Jagi 1958:216-223; Serensen 1999:96-100; Petrovi 1983:381-282; Miletich 1990:XIX, XXIII; B.-S. 1975:13-14; Panti 1977:436; 1988:92-93; Miloevi-orevi 1977:558-559). Neki su ve rano razmatrali bugartiki stih s odmakom od Bogiia. Ivan Scherzer (1910) izbrojio je slogove u stihovima i polustihovima, u pripjevima, te rime marom raunalnog rada mozga iz daleke pretpovijesti elektronskog stroja. Ustanovio je da Bogii ispravlja slogove u stihu. Ne slae se da bi pripjevi bili izostavljeni iz teksta nemarom zapisivaa, ve su smatra on pjesme s pripjevom bile vie lirske, a one bez pripjeva epske. Vanost pripjeva je glazbena. Izbrojio je 2903 petnaesteraca prema svega 1181 primjeru esnaesterca. Prema nekima je do metrike nepravilnosti stiha dolo zbog dekadencije bugartica u doba njihova zapisivanja (Wollner 1886). U Dodatku raspravi o metrici narodnih pjesama te potom u knjizi o narodnoj epici utvruje Mareti da bugartice nemaju kitica (strofa); dodaci iza stihova nisu pripjevi (refreni) jer se ne ponavljaju neizmijenjeni. Faktografskim nainom opisuje razmjetaj rijei po slogovima, rastezljivost, uporabu padea, deminutive, udvajanje prijedloga, pleonazme, ponavljanja. U bugarticama "nema stopa, ve su samo lanci"; naglasak u stihu nije na stalnim mjestima. Stihovi imaju po dva lanka i nestalan broj slogova (Mareti u: Rad 170, 1907; 1909 = 21966:63-69). O priloku, pripjevu, refrenu to za neke jesu, a drugima nisu istovjetni pojmovi govori Alois Schmaus (1971:317): refren ne izbjegava ponavljanja, a smisao mu je u anticipaciji. Ljubinkovi (1972, sv. 17:31-39) vidi u priloku pjesniku veliinu. Lalevi nalazi bliskost bugartikih i tubalikih pripjeva te srodnost tih dvaju anrova (1935:9-11 passim), dok Svetozar Petrovi (1985:278) smatra ini se umjesno da se slinosti tubalice i bugartice precjenjuju, osobito tubalikoga dodatka i bugartikog priloka. Pretpostavke o zajednikim korijenima bugartice i tubalice nisu dobro utemeljene. No, u bugarticu e katkada biti uklopljen tubaliki ulomak, to je moda potaknuto njezinim eleginim tonom. Tubalicu emo nai u Bogiievoj bugartici br. 78, a neku vrst "antitubalice" u pjesmi br. 67.
30
Priloak nije pripjev jer on se smisleno nastavlja na stih kojemu je dodan i ne ponavlja se. Na postanak djeluje moda i melodija smatra Slamnig (1997:32). Na Maretievu tragu ocijenio je isti pisac u lanku Na stari stih prema romanskome da je za na narodni stih temeljna lankovitost, a nisu naglasci (Slamnig 1965; isto u: B.-S. 1971:158), to je vano i za bugartice. Razmiljajui o zapadnoj, primorskoj Hrvatskoj kao mjestu kontakata s romanskom knjievno u te o dodirima narodnog stiha sa starom pisanom poezijom, spominje Slamnig stari francuski "dvanaesterac", koji se raspadao po cezuri u dva polustiha, dok je "u svom narodnom obliku najee imao trinaest slogova", a moe ih biti i do etrnaest. Na talijanskome je odgovarajui stih "etrnaesterac" dosezao i do esnaest slogova (Slamnig 1965; isto u: B.-S. 1971:161). Slogovna neujednaenost openito u starim poezijama bliska je bugartici. Mikloi je izvodio stih bugartice "od talijanskog aleksandrinca, sredovjenoga vagantskog trinaesterca ili od stiha grkih narodnih pjesama" (Grgec 1944:105-106). Grgec to potvruje primjerom grkoga "graanskog stiha". Mogue podrijetlo bugartice vide pisci u vrstama pjesama raznoslonog stiha poput ruske biline, panjolske Pjesni o Cidu, ili bizantskoga epa Digenis Akritas: "petnaesterac, tzv. politiki stih, koji su neki autori smatrali uzorom bugartikog stiha" (Slamnig 1997:32-33). Slino: aleksandrinac, esnaesterac latinskih crkvenih pjesama, bizantski politiki stih, ruske historijske pjesme 16. i 17. stoljea kao izvori i paralele bugartici (Ljubinkovi 1973, sv. 19:458, 460). Schmaus (1973:37) smatra da se ne moe zasad zakljuiti je li stih bugartice potekao iz bizantskoga politikog stiha. Slino i Burkhart (1968:21), dok Goleniev-Kutuzov (u: B.-S. 1971:192) odrie mogunost takva podrijetla. Prema Slamnigu (1981:18) mogao bi se bugartiki stih tumaiti "koegzistencijom a istovremeno i opozicijom slavenskog i latinskog stihotvorstva, s postankom u dukljanskim krajevima". U renesansnoj hrvatskoj umjetnikoj poeziji, spomenutoj u Slamniga na istome mjestu, ima pjesama napisanih tipom bizantskoga politikog stiha. Naprotiv, bugartiki petnaesterac razlikuje se od bizantskoga: u prvome je metrika shema 7+8, a u bizantskome politikom stihu 8+7. Stih bugartice za Slamniga je "elastini esnaesterac" koji, razliito od uobiajena poimanja narodne metrike, nije izosilabian. Prvi stih bugartice krnji je osmerac, ponajvie zapravo sedmerac, pa zbog ukupne labavosti metrike glasovne figure (asonanca, aliteracija i dr.) sudjeluju u metrikoj organizaciji stiha (1997:31-32). O esnaesterakome stihu pisane "umjetne" pjesme iz Ranjinina zbornika Odiljam se, moja vilo smatra Slamnig da je u osnovi to isti stih kao i bugartiki, koji ima takoer cezuru s tendencijom prema osmercu; "prvi lanak /bugartice/ esto je sedmerac, pokraen je, ime se istie cezura" (Slamnig 1981:17).
31
Ve prije je Bogii u dubrovakome umjetnikom, a i pukom osmercu, primjerice u koledama, vidio prepolovljen bugartiki esnaesterac, nakon to bi se u petnaestercu obje polovine ujednaile na po osam slogova (1878:89-122). Jagiu je bilo uvjerljivo "nagaanje da je stari dugi stih poglavito u jugozapadnom podruju preao redovito u osmerac" (1948:238). U vrlo pojednostavljenoj interpretaciji dugi stih bugartice bio bi obian dvodjelni osmerac, koji "u regularnom obliku ima 16 slogova, oblika 8+8, a moe biti i katalektian" (ganec 1962:33; v. i Miletich 1990:XXI). U svima ovim tumaenjima zamjeuje se nedostatak: zanemaren je bugartiki dugi stih kao cjelina. Kad je Dragutin Kosti u Erlangenskom rukopisu iz 18. stoljea (v. Gezeman 1925) naiao na dva primjera navodnih bugartica, pisanih ondje osmerakim stihom, otklonio je Schmaus da bi te pjesme bile bugartice; pokazao je to metrikim opisom strukture stiha i polustihova bugartice. Bugartiki stih nije prelazio u druge "pravilnije" oblike, nego je zbog svoje sloenosti i zbog otpora izjednaavanju izumro (Schmaus III, 1971:307-317). Ima pjesama koje donekle podsje aju na bugartice. Grgec (1944:108-109) spominje esnaesteraku kajkavsku Popevku o boju kod Siska g. 1593. kao spjevanu "u stihu bugartice". Zabiljeena je u 17. stoljeu, objavio ju je Radoslav Lopai, a Kekez (2000:br. 12) uvrstio meu bugartice. U Kekezovoj knjizi nai e se meu bugarticama i Vitezoviev tekst naslovljen Ban Derenin boja bije (br. 15) te tri zapisa s otoka Krka iz polovice 19. stoljea (br. 24 I, II i br. 25; preuzeto iz knjige: tefani 1944:br. XII, XIV i I). U dvjema zbirkama s nabonim kajkavskim (dijelom slovenskim) pjesmama Cithara octocorda iz poetka 18. i Prekmurska pjesmarica s razmea 16. i 17. stoljea vidio je Kekez bugartika obiljeja, no ipak je dva odabrana teksta uvrstio u poseban odjeljak tzv. pisanoknjievnih primjera. tefani je u netom spomenutim krkim pjesmama primijetio stanovitu slinost sa stihom bugartice i povezao to s glazbenom izvedbom. Neki su tekstovi u toj istoj rukopisnoj zbirci Antuna Petrisa (zatim uvrtenoj u tefanievu knjigu) bili popraeni biljekom: da se pjevaju "u mnozih na bugaricu", "na bugaricu za u kolu pivati", "bugarica pod guslu", "za bugariti", "bugari se u vie od njih". Petrisove "bugarice" kae tefani "ne odgovaraju ni po sadraju ni po metru ustaljenom pojmu bugartica", nego su odreene nainom pjevanja. U tefanievo doba na Krku vie nije bila poznata ta imenica, za razliku od glagola bugariti jo znanoga starijim ljudima sa znaenjem bunoga ili jednoglasnog pjevanja. I u Istri je bugarenje bilo nain pjevanja, "a bugarica pjesma koja se pjeva na poseban nain" (tefani 1944:23-30).
32
Za razliku od Kekeza, koji je vrstu bugartica (bugarica) traio u anrovski i stihom vrlo raznolikim pjesmama ako su donekle podsjeale na dugi stih, tefani u lokalnome ili moda irem regionalnom nazivu za nain pjevanja nije vidio povod za promjenu imena ili opsega prihvaenoga knjievnog pojma. Ono to je tefaniu bilo lokalno ime za nain pjevanja proirio je Ljubinkovi kao potvrdu da se pjesme dugoga stiha openito zovu pogreno bugarticama, premda se to ime tie tek pjevanja neovisno o duini stiha (Ljubinkovi 1972, sv. 16:589; 1972, sv. 17:29-30; 1973, sv. 19:474). Ljubinkoviu su kljuno vani, uz krke pjesme, bili i zapisi Duana Nedeljkovia epske poezije iz Maleeva u istonoj Makedoniji iz tridesetih godina 20. stoljea. Te su pjesme, u njegovu opisu, u esnaestercu veinom bez cezure poslije etvrtoga ili dvanaestoga sloga; ne itaju se kao dvostruki osmerci, imaju bugartiki ritam. Pjesme iz Bogiieve knjige nisu "prototipom pesama dugoga stiha" niti su "jedinim autentinim pesmama dugoga stiha". Pjesme dugog stiha mogu biti razliite (Ljubinkovi 1972, sv. 17:30). Umjesto neadekvatnoga imena bugartice predlae kao ispravno pesme dugog stiha. Pjesme dugog stiha zato ne podjednako bi to bili primjeri iz Ljubinkovieva opisa kao i oni Kekezovi. Samo to tako iroko shvaene pjesme zaista vie nisu bugartice. Bugartice su osebujan anr: imaju vremenski i sadrajni okvir, metriki tip i druga nemetrika obiljeja stiha; gramatiki postupci i pjesnike figure dijelom su povezani s metrom a to sve nadasve tvori poseban stil i ozraje bugartice. Nepostojanje kontinuiteta bugartikog stiha s maleevskim kao i patrovskim pjesmama spomenula je Miloevi -orevi (1977:543). Napokon, pjesme dugoga stiha, epika dugog stiha, pjevanje dugim stihom svi ovi nazivi rabe se otprije kad je rije o opisu stiha bugartice te njegovu odnosu prema desetercu ili osmercu (v. Jagi 1880 i Kombolov hrvatski prijevod u: Jagi 1948), to se ne podudara sa zamilju o vrsti pjesama dugog stiha umjesto imena bugartica.
10.
Posebnost bugartikoga stiha nije samo u metrici nego i u povezanosti metrikih i stilskih znaajki. Tu meuovisnost razmotrio je Schmaus iz vie aspekata o udvostruenome prijedlogu i dvostrukom epitetu u bugartici; uporabi deminutiva; epitetu kao kronolokome kriteriju; formuli i metriko-sintaktikome modelu; stilskoj analizi i kronologiji. Ovi lanci na njemakom izvorniku ukljueni su u prve dvije knjige njegovih Sabranih slavistikih i balkanolokih rasprava (Schmaus 1971 i 1973). Udvostrueni prijedlozi dolaze u bugartici samo u drugome polustihu da bi formulne veze dobile metriki ispravnu formu (Schmaus 1971:380-388). Deminutivi ne moraju izricati osjeajnu vrijednost, oni mogu imati metriku funkciju (1971:418-436).
33
U dvostrukome epitetu drugi pridjev oznauje neko objektivno svojstvo (dakako, iz svijeta epskih predodbi): bijelo lice, crna zemlja, dok prvi pridjev pripada kategoriji drutvenoga vrednovanja, viega dvorsko-vitekoga svijeta: "niz gospodsko bijelo lice". Pjevai nisu pripadali tom sloju, ali su idealnu sliku nosili kao vlastitu projekciju, ak i u kasnijemu izmijenjenom svijetu. Pridjev lijep u bugartici socijalna je kategorija u znaenju otmjen, plemenit: l'jepa ugarska gospoda, l'jepa gospocka veera (Schmaus 1971:437-449). lanak o stilskoj analizi i kronologiji (Schmaus 1973:9-14) zabavljen je djelomice istim pitanjem o dvostrukome epitetu, no s naglaskom na vremenskom procesu: prvi epitet lijep, koji oznauje plemstvo, pripadnost staleu, bio je potisnut u kasnijem desetercu. Studija Formula i metriko-sintaktiki model (Schmaus 1973:15-26; hrvatski prijevod u: B.-S. 1971) istrauje formule kao premjestive jezine fiksacije, koje se u procesu tradiranja mijenjaju apstrahiranjem i kondenzacijom, te mogu pokazati koliko su bugartice bile usmeno prenoene. Bugartiki stih popunjavao se duljim deklinacijskim, prilokim i veznikim oblicima, tautologijama, dvostrukim epitetom, deminutivom. Pluskvamperfekt nije ovisio o vremenskom prethoenju. Poetak radnje obiljeavao se "pomonim glagolom" ii, poi, uzeti, sjesti s infinitivom: Ali side divojka misecu govoriti to, dakako, nema veze sa sjedenjem. U Schmausovoj analizi stilskih obiljeja vidio je Lord, taj "veliki metar" formulnosti narodne poezije, indikaciju o usmenome tradicijskom stilu, iskaze ideja ponavljanih prema ritmikoj bazi ili metrikome modelu (Lord u: Miletich 1990:XI). Ne tako davno prosudba bugartica bavila se manje stilom i tipom komunikacije, a pretenije socijalnom sredinom. Bugartice nisu mogle "biti delo prostoga naroda, nego jedino onog drutvenog reda koji se izdigao od naroda (...)" (Lalevi 1937:199). Ili: "Da je naa najstarija narodna epika feudalnoga, ili tanije, gospodskoga izvora, najbolje dokazuje to injenica da nae bugartice, dakle nae stare narodne pjesme, pjevaju jedino visoku vlastelu, njihove zgode, njihove tenje i junake podvige" (Petravi 1937:47). Usmenost bugartica u veine je autora danas prihvaena. Miletich (1990:XX) podsjea na nunost da se razmotre i izvorno pisani tekstovi koji su se poslije irili usmeno. Na tragu Schmausova vienja metriki sintaktikoga modela pokuala sam interpretirati stil Popevke od Svilojevia, usmene bugartice naene u ostavtini Petra Zrinskoga, zapisane negdje na hrvatskom prostoru akavski-tokavsko-kajkavskoga govora (B.-S. 1975:32-50): Doga aj, iskazan davno prolim vremenom, zbivao se poslije onoga u prolome vremenu. Ima u pjesmi mnogo "pomonih glagola": ii, poi, poeti, stati, sjesti ("tere side govoriti mladomu Svilojeviu"), to djeluje sugestivno i kad nema logi noga smisla. Razgovor s mjesecom daje toj pjesmi nestvarnu mitsku dimenziju.
34
11.
Stil bugartica sa svojim dugim stihom uvjetovan je usmenou i obiljeen anrovskim crtama: baladni ton, eleginost, skokovitost. lanak o slavnoj Hektorovievoj bugartici naslovila sam Balada o Marku Kraljeviu i bratu mu Andrijau (1975:7-31), premda je ee odreuju kao epsku i hajduku. Umirui Andrija alje po bratu Marku, svome ubojici, metaforiku poruku majci o smrti "tihoga jelenka" sve bez prave radnje, bez slijeda dogaanja kakvo bi se odvijalo u epskoj pjesmi, nedoreeno i zagonetno, a ipak razumljivo. To je stil balade. Imena osoba i povijesna zbivanja u bugarticama nerijetko su bliska onima u kasnijoj deseterakoj epici, to je utjecalo na njihovo svrstavanje meu epske pjesme neovisno o razliitu stilu. Neki nazivaju bugartice epskima tek stoga jer one sadre priu za razliku od lirike. Svrstavaju ih katkad meu epsko-lirske, a dijelom i lirske. Pokuala sam (u lanku Baladni oblici bugartice i epske pjesme) razmotriti stilske razlike dijela bugartica i deseterakih pjesama sa zajednikim sieom: nasuprot zgusnutoj naznaci dogaaja u bugartici, nai e se epsko nizanje, epske formule, ponavljanje epizoda, razliit drutveni ambijent; zbivanje in medias res, tek s naznakom prologa dogaaja u bugartici, nasuprot epskoj opirnoj sukcesivnoj naraciji; dogaaji iskazani dijalogom, te mnogo manje surovosti u bugartici. Takve e se razlike nai ne samo u izrazitim bugartikim baladama nego i onima dijelom epskima, no s tendencijom prema baladnom izrazu (B.-S. 1991:227-247). O baladama i bugarticama s nenarativnom strukturom v. i Vidakovi (1988), te o dijalogu i monologu u bugartici Miloevi-orevi (1977:549-550). Bugartice u kontekstu europskih balada od anglo-kotskih, nordijskih do hispanskih romanca razmotrio je S. Armistead (u: Miletich 1990): zajednike stilske crte poput poredbi, (negativnih) metafora, trodjelnih formulacija, epiteta; magijski elementi; kobni san; simboli; varljiva poruka umiruega junaka majci zato se ne vraa kui te druge simbolike slike. Bugartice, hispanske romance, openito europske balade nastale su u slinim predmodernim drutvima, pa premda su genetske srodnosti bile mogue, mnoga podudaranja potjeu iz socio-kontekstualne bliskosti. Genetsku povezanost Hektorovieve bugartice o Marku i bratu Andrijau sa skandinavskim baladama o Edwardu zapaali su temeljem stanovitih slinosti sljedbenici starije komparatistike poput Jensena i Franje Markovia, a u novije doba Josip Torbarina slinost koju bih radije tumaila na Armisteadovu tragu (v. B.-S. 1975:27). Bugartica o smrti Radia Vukojevia (Bogii, br. 48) smatra se rijetkom lirskom bugarticom. Premda pjesma odie lirizmom to zrai iz teksta, a i iz rafinirane poetske interpretacije (Krnjevi 1986:201-209), ipak bih je anrovski svrstala meu balade. Lirski ton pripada openito baladama te posebno bugartici; svega jedanaest stihova te pjesme vjerojatno
35
su torzo izgubljena duljega teksta, torzo koji joj obogauje izraajnost i iri prostor za tumaenja. Ve je spomenuta bugartika balada o pogibiji skradinskoga bana Hodula (Bogii, br. 78). Glavni lik pjesme, kobni glasnik Perjenac Perislavi, dojae u Skradin s vijeu da su u boju ne kae se kojemu poginula sva skradinska gospoda: Hodulo, gospodar lijepe Zore; sin joj Radi i zet uro, da bi na kraju i on sam (koji je Zorin djever) zbog dobivenih rana pao mrtav s konja. Zore tui za poginulima. Ozraje te balade podsjea na onu o Milici i Milou Dragiloviu nakon kosovskoga poraza (Bogii, br. 2). Ovoj dubrovakoj bugartici s ispremijeanim zbivanjima i imenima glavni je junak oito bio Petar Berislavi (Perjenac Perislavi), hrvatski ban, biskup i vojskovoa. Branio je Knin, Skradin, Ostrovicu, Krbavu, Jajce, a godine 1520. zapao je u tursku zasjedu, te oboren s konja poginuo zasut kopljima i kamenjem (Krsti 1955). Tim tragom je mogao u pjesmu ui Skradin, te Krbavsko polje, mjesto kobnoga poraza iz 1493., premda se u pjesmi izrijekom ne spominje.
Sinu Zorinom Radiu pao je u boju s glave kalpak (darkula). Kose mu se prosue na njegovo b'jelo elo, sabljom kosu rezae, majku i selu proklinjae; majku jadnu proklinjae, koja ga je porodila, a roenu sestricu, k mu je kose uzgojila. Sabljom se je porezo po njegovu b'jelu elu, krvca mu je Radiu crne oi priklopila, ne vidi se braniti ni s Turcima boja biti. Vrli Turci priskoie, ter mu glavu osjekoe. (Bogii, br. 78)
Pjesmu Bitka na Krbavskom polju objavio je Ferdo ii 1893., a zapisao Luka Bervaldi Luci tri godine prije toga od neke starice u Komii na otoku Visu. U toj pjesmi ban Dereni, usprkos upozorenju kneza Perazovia, "zarati mejdan" s Otman paom u nedjelju prije mise i pogine u boju. Pobjegao je na konju jedini knez Perazovi (Perjenac Perislavi? Berislavi?), vjerenik Derenieve sestre Doroteje, te donio kobnu vijest:
Kazat u ti od Udbine glase, u boju te bratac proklinjao: "A prokleta sele Dorotejo, k mi utu kosu odgojila, rad kose u izgubiti glavu!" Kosa mu je na oi padala, ee ju je ordom pomicao, na vedrom se elu porizao, karvca mu se niz lice prolila, arne mu je oi zaslipila. Tada Turci jae navalie,
36
Derenia na orde raznie, a Pavlia, sina Derenia, njega mlada iva ufatie (...) (Delorko 1964:br. 4)
Slinosti tih dvaju tekstova, bugartice i deseterake pjesme (imena osoba, glasnik s kobnom vijeu o porazu i pogibiji najbliih lanova obitelji, mutno znanje o vjerojatno istome slomu hrvatske vojske na Krbavskom polju, te nadasve vizija o smrti junakovoj zbog duge kose, koju mu je sestra neko u ljubavi odnjegovala) sve govori o tematskoj i donekle anrovski baladno intoniranoj bliskosti te bugartice s krugom deseterakih pjesama iz blie sredine, razliitoj od slinosti s pjesmama o preteno poznatim epskim junacima.
12.
O klavunskoj bugartici o Sibinjaninu Janku, uhvaenom u tamnici despota ura, bila je rije u sedmom odjeljku. Sie toga zapisa iz june Italije sa samoga kraja 15. stoljea, kazivanog jezikom doseljenih "Scavona", razmotrili smo u krugu drugih bugartica o istoj temi i poredbom s povijesnim prikazima iz onoga doba. Izrekla sam skepsu prema pretpostavci, ak gotovo tvrdnji da su sami izvoai prenijeli tu pjesmu iz Smedereva sve do mjesta Gioia del Colle u Italiji. Pitanje je tko su mogli biti izvoai ove bugartice te je li bila izvedena onako kako je to pjesnik u svome djelu opisao. U jesen 1497. putuje Isabella del Balzo ususret svomu suprugu Federicu, netom proglaenom napuljskim kraljem, na krunidbenu sveanost u Napulj, sve u meteu dugotrajnoga rata s Francuzima. Isabellu prati pjesnik Rogeri de Pacienza di Nard sa zadaom da svojim prikazom uvelia zbivanja s kraljiina putovanja. A bilo je toga na svakoj putnoj postaji: slavoluci, trijumfalni doeci, sveanosti ... Tako je nastala poema Lo Balzino i ostala sve do nedavna neobjavljenom. Navela sam najnunije ture podatke. Vie o svemu kazuju sama poema i njezin prireiva Marti (v. Rogeri de Pacienza 1977) te u svome lanku Miroslav Panti (1977). Naavi se pred nejasnim tekstom, citiranim u djelu nekim udnim jezikom, obratio se Marti profesoru beogradskoga Univerziteta Erosu Sequiju, a Sequi Miroslavu Pantiu. Panti je prepoznao i transkribirao bugartike stihove pjesme o kojoj poema kazuje da su je u kolu otpjevali doseljeni Scavoni u mjestu Gioia del Colle (juno od Barija). Marti je zahvalio "na prijevodu i uspostavljenome tekstu (znalakom i uenom obnavljanju) ulomka na hrvatskom jeziku", te objavio Pantievu transkripciju uz Sequijev talijanski prijevod (Rogeri 1977:31 i bilj. 121). Donosimo taj transkribirani tekst bugartice s nekim imunovievim i dijelom Kekezovim ispravcima (v. imunovi 1984:59-61 i Kekez 2000:br.1):
37
Ora' vija' se nad gradom Smederevom. Nitkore ne tijae s njime govoriti, nego Janko vojvoda govorae iz tamnice: Molim ti se, orle, sidi malo nie da s tobome progovoru. Bogom te brata zimaju, poi do smederevske (gospode) da s' mole slavnomu despotu da m' otpusti iz tamnice smederevske. I ako mi Bog pomoe i slavni despot pusti iz smederevske tamnice, ja te u napitati rvene krvce tureke, biloga tila vitekoga.
Naziv Scavoni tumai Marti rijeima: "'schiavoni'; Slaveni s jadranske obale. Jedna skupina posvjedoena je u Gioia del Colle" (bilj. 119). Opis izvedbe, tekst udnovatim tuim jezikom otpjevane pjesme i imena izvoaa u Rogerijevoj su poemi obuhvaeni stihovima 625-662. Pantieva uspostava bugartikih stihova metriki odgovara bugartici tek priblino, pa je kolega Tomo Bogdan u razgovoru sa mnom s razlogom izrazio nevjericu je li to uope bugartica. No, sjetimo li se nemoguih okolnosti zapisivanja ove pjesme na tuemu nepoznatom jeziku, razumljivo je da je i metriki oblik u zapisu bio poremeen. Ovaj udni fragment ipak nije ostao posve nezapaen. U studiji o poemi o Isabelli del Balzo naveo ga je Croce kao neki nerazjanjiv tekst (v. Rogeri 1977:31, 13). No, u naoj sredini, koliko znam, nije ga primijetio nitko. Zasluan za transkripciju toga najstarijeg zapisa bugartice Miroslav Panti smatra da je tako otkrivena i "injenica od neospornog znaaja u istoriji nae kulture: ono je dalo priliku za neoekivani susret napuljske kraljice sa srpskom narodnom pesmom" (Panti 1977:423). Koliko je kraljica taj "susret" mogla primijetiti, pitanje je slobodne mate. Pozabavit emo se pjesmom i njezinom izvedbom. O sadraju je ve bila rije. Autor poeme nabrojio je imena scavonskih izvoaa. Panti ih prenosi transkribiranim oblikom: Butko, Vujko, Duko, uro, Jurko, Milko, Radi, Radonja, Radoslave, Ratko, te Mila, Milica, Radelja, Radoslava, Rua, Slava, Stana, Stanica, Cvijeta i dr. Imena Gratko, Drita, Juba, Junko i Stija smatra nesigurnima. Za sva imena iz prve skupine naao je potvrde u starim srpskim poveljama, natpisima, rjenicima, pa ga to, kao i sama pjesma, vodi zakljuku da su ti ljudi "u Italiju dodue doli preko Primorja, ali da poreklom nisu otuda, ve iz naih severnih strana, iz Srbije despota ura i moda ba iz Smedereva, o kome njihova pesma peva" (Panti 1977:431-432). Doseljenici u junotalijanskim slavenskim kolonijama, bjegunci pred Turcima, bijahu "iz Srbije, iz Bosne i Hercegovine, najzad i sa Primorja"; ovo su pitanje Croce i Marti rijeili "srazmerno lako", smatrajui da su to "Sloveni sa jadranske obale" (Panti 1977:430). Ipak, podrijetlo izvoaa na sveanosti pred kraljicom Isabellom i krajevi njihova podrijetla nisu, ini se, bili daleko od sredine kamo su ih smjestili Croce i Marti.
38
Onomastiar i toponomastiar Petar imunovi (1984) koji je u Pantievoj transkripciji naao ipak nekoliko netonosti pie o slavenskim (klavunskim) naseobinama u junoj Italiji s doseljenicima iz Dalmacije ve u 13. i 14., a ponajvie u 15. i 16. stoljeu, o njihovu jeziku, obiajima, podrijetlu. O tome da su migracije iz duboke unutranjosti bile tek sporadine, bez potvrde o naseobinama pravoslavnoga ivlja iz tih krajeva. Govor doseljenika je ikavski novotokavski s akavizmima, bez turcizama to upuuje na stari zaviaj u podbiokovskom kraju. Tim jezikom zapisana je i bugartica u tekstu Rogerija de Pacienza. Potvrde imena iz starih srpskih tekstova, podudarne s imenima izvoaa navedenih u poemi, tone su ali nepotpune. Vie potvrda nalo bi se u Supetarskom kartularu i Povaljskoj listini, Leksikonu prezimena SR Hrvatske itd. Narodna povijesna imena nisu bila iskljuivo ni srpska ni hrvatska, no nastala su u zaviajnom idiomu, pa su primjerice oblici Juba i Jurko potvreni na zapadnome katolikom podruju. Meu enskim imenima spomenuta je Drita, osoba s albanskim imenom, vjerojatno iz skupine albanskih doseljenika. imunovi spominje obnavljanje i gradnju katolikih crkava u ast titulara slavljenih u starome dalmatinskom zaviaju, dok se podizanjem te pregradnjom i uljepanjem dviju crkvica u mjestu Gioia pozabavio Cesare Colafemmina (1986). Dobroinitelji su u obama primjerima bile dvije osobe istoga prezimena: "Brava Mastes Bielopaulic, Scavonus, cum uxore Liuba", god. 1500. te "Io(annes) Braia Bielopaulic de casa Maxlesa de paiso de Seta, Scavonus", 1506. (Colafemmina 1986:329, 332-333). Znai da je u mjestu Gioia bilo doseljenika iz Crne Gore (iz Zete). To je demografski vaan podatak, no ne odnosi se na bugarticu ni na izvoae na priredbi pred kraljicom. Colafemmina opisuje dogaaj u mjestu Gioia, citira bugarticu prema Martijevu izdanju i udi se Rogerijevu neshvaanju "da se u opojnom zanosu toga plesa oslobaa frustrirano tuenje za izgubljenim obzorjima i junatvima". Zahvaljuje Martiju na doputenju da iz njegova izdanja preuzme Rogerijeve ulomke, te istraivanja "o jednome tekstu na srpskom jeziku". (Colafemmina 1986:324-327. Marti je jezik toga teksta bugartice spomenuo kao hrvatski.) O kakvome je opojnom zanosu uz pjevanje bugartice i frustriranom tuenju zapravo rije? Poslije jela bio je u dvoritu dvorca izveden ples tih Scavona. Svatko je pleui 'romancao', plesao na romanski (latinski) nain, kriei glasno na svome jeziku. Zatim su po svome obiaju pili mukarci, ene odrasli i djeaci, vrtei se kao koze, i pritom su svi pjevali ove rijei... (Slobodno prepriani stihovi 625-632). Slijedi tekst bugartice, pisan gotovo nesuvislo, onako kako je zapisiva umio, te imena izvoaa nama uglavnom ve poznata, ak s opisom tko je s kime plesao u paru. Djeluje malo neobino i nejasno kako su ovi Scavoni skakali, kriali, pili, vrtili se kao koze i pritom u pjesmi dugoga stiha tuili za izgubljenim junakim obzorjem. Jedina je, koliko znam, Hatida Krnjevi postavila pitanje "da li je spori ritam dugog stiha mogao biti saobraen igri u kolu",
39
te potraila manje sretan odgovor u "razlamanju dugog stiha na dva kratka" (Krnjevi 1986:30). Rjeenje bi se moglo naslutiti posrednim putem. Kraljici Isabelli bile su dostavljene pjesme i prozni sastavi, sve to je itano ili recitirano pred kraljicom na putovanju, a potom je to predano Rogeriju kao graa za pisanje poeme Lo Balzino (Rogeri de Pacienza 1977:30). klavuni u mjestu Gioia po svoj su prilici pjevali u kolu neke druge stihove, a bugartica je zapisana prije ili poslije plesa i nala se meu papirima to pjesnik Rogeri nije mogao razlikovati. Neto o njihovu plesu. Po pjesnikovim rijeima "nell ballare ciascun romanza", to je prireiva izdanja (u biljeci br. 120) objasnio kao oponaanje naina puanstva latinskog podrijetla. No, kako da se ono opisano skakanje i deranje povee s oponaanjem finoga latinskog svijeta? Bit e prije da je rije o nekim drevnim romanskim, "latinskim" tragovima, donesenim iz dalmatinskoga zaviaja, slinih neemu to je i Rogeri poznavao. Alberto Fortis, opisujui u 18. stoljeu Morlake iz Dalmatinske zagore, govori o njihovu plesu "koji se zove kolo ili krug to se poslije izvrgne u sko i gori, to jest salti alti". Svi plesai, i mukarci i ene, sudjeluju u tom plesu, koji se "naposljetku prometne u pretjerano visoke skokove, koje izvode i ene" (Fortis 1984:60). O tome Ivan Ivanan: "Fortis odlino uoava razbijanje staroga kola koje 'degenerira' u parovni skoi gori, tj. u estoko poskakivanje s noge na nogu" (Ivanan 1985:24). Takav ples i poskakivanje opisao je i Rogeri de Pacienza. Pa ako se u tom kolu moda i nije pjevala bugartica, njezin izvoa pripadao je tomu istomu krugu.
13.
Ne sumnjaju i u Rogerijevu pri u o pjevanju u kolu bugartice o Sibinjaninu Janku, pisci joj odreuju anr kao "lirsku plesnu popijevku" (Bynum) ili kao "epsko-lirsku bugarticu pjevanu u plesu" (Miletich 1990:XXIII, bilj. 5). Na ini interpretacije bugartica slabo su poznati. Da je bilo i pjevanih i pisanih, navedeno je u petom odjeljku. Nagaanja Bogiieva i Skokova o imenu vezanom za glazbeni instrument bulgarina , bulgarija spomenuli smo kao neutemeljena, a da su se bugartice pjevale, svjedoe Hektorovi i Kriani. Ne samo u tekstu Ribanja nego i u pismu prijatelju Miki Pelegrinoviu osvre se Hektorovi na to pjevanje i donosi notni zapis bugartice o vojvodi Siverincu i Vlatku Udinskom (Hektorovi i Luci 1874). O usmenome, vieput i pjevanom nainu, svjedoe nazdraviarski zavreci mnogih bugartica u Bogiievoj knjizi, osobito neki iz Boke: Vesel' te se svi okolo, veselio vi Bog veliki (br. 5); Vesel budi, gospodaru, i vesela ti druina, /Na gospodaru!/ Ova pisan da bude tvj milosti na potenje (br. 6, iz Ribanja ); Ovo mi je tada bilo, a sada se spomenujem, / Moj vidovni
40
Boe, / Ti mi Boe uspomeni i na moje dobro zdravlje (br. 7; slino br. 11 i br. 50); A sada mi i vazda dobra sria s tobom budi, / Na gospodaru!/ I zdravo nam svuda hodi i veselo doma dojdi (br. 49, iz Ribanja); A sada vi, gospodo, popijevka na potenje, / Gospodo pridraga! / Pop'jevka vi na potenje, nami zdravlje i veselje (br. 52); Sada Bogu na slavu, nami zdravlje i veselje, / Ti nas, Boe, pomozi na veliko ime tvoje (br. 53); I ono su uinile krajine i vitezovi, / Dobri krajinici. / Sadanjijem junakom dobro zdravlje i veselje (br. 59); Sada Bogu na slavu, a nami na dobro zdravlje. / To su stari inili, nama se uspomenjuje / Za izgled junakom; / Neg', junaci, udrite, kako koji bolje moe (br. 63). Etnomuzikoloka razmatranja Jerka Bezia uz Hektoroviev notni zapis bugartice o Radosavu Siverincu upuuju na silabiki recitativni napjev. Svoj notni zapis alje Hektorovi Pelegrinoviu s rijeima "evo ti alju... oni sarbski nain". Na podjednaku uporabu izraza na in podsjea Bezi spominjui Ranjinu, Zorania, Kaia te njemaku rije Weise (napjev i nain), kao i slovensku od Nijemaca preuzetu rije via (Bezi 1969). Neizravnu indiciju o tragovima bugartikih napjeva u Perastu u Boki kotorskoj naao je Milo Miloevi (1975) u dvjema kompozicijama iz 19. stoljea. Maarski spjev Povijest Erdelja Sebestyna Tinodija iz 16. stoljea prikazao je srpskoga guslara Dimitrija Karamana u slubi turskog Uluman-bega. Uveseljavao je bega uz svoje egede (gusle), tako da od njega "nema boljeg u rackom nainu". Pisac lanka o tom guslaru Stojan Vujii vidio je ovaj 'racki nain' kao istovjetan sa 'srpskim nainom' u Hektorovia i Kriania; pomiljao je na "bugartice koje je Dimitrije Karaman pevao uz gusle". (lanak je objavjen na maarskome 1971. te neto skraeno u srpskom prijevodu: Jedan srpski guslar u Maarskoj XVI veka u: Koljevi 1982:57-63). Naiao je na stanovito odobravanje. Ipak, "srpski nain" pjevanja bugartica miljama je daleko ne samo prostorom od "rackoga naina" zabavljanja bega uz gusle s pjesmama o kojima nema nikakvih indicija da bi bile bugartice.
14.
Glasine, vijesti, pisana izvjea, povijesna djela kao mogue poticaje bugarticama ve smo razmatrali. Jo sloenije su veze bugartica s knjievnou, umjetnikom ili onom pounom za puk. U povijesnome prikazu usmene hrvatske knjievnosti u dodiru s pisanom osvrnula sam se na Hektorovievo nostalgino sjeanje o davno umrlim junacima iz Paskojevih i Nikolinih bugartica:
Gdi su sad vitezi, od kih pripivaste, / vojvode i knezi kojih spominaste?" Sjeao ih se slino srednjovjekovnome toposu o prolaznosti, zgusnutom u pitanje "gdje ostadoste svi vi koji ste neko ispunjavali svijet svojom veliajnou" (Huizinga 1964:138); taj topos odzvanjao
41
je i u renesansnoj i baroknoj knjievnosti, pa je u nas inspirirao Horacija Maibradia, Ivana Gundulia i druge pjesnike. U bosanicom pisan rukopis iz polovine 17. stoljea kojemu uzorak see u srednjovjekovnu knjievnost, u dramatiziran oblik Razgovaranja meu nevistom, Smrti i mladiem sa sadrajem o smrti i prolaznosti uvrteni su u stereotipni obrazac s nizanjem imena umrlih negdanjih velikana, na koje Smrt podsjea lakomislena mladia, i ovi junaci naih epskih pjesama: Nut promisli Kraljevia i Miloa Kobilovia i Matiaa Jankovia i Vuka Despotovia. Kamo slavni kapetani koi su nigda bili slavni i od svieta mnogo znani junatvom pofaljeni? (Fancev 1916:55) U slinome kontekstu vizije smrti i pakla pita u to doba i potomak turopoljskih plemia Matija Magdaleni gdje su sada kralj Matija, Vuk despot, Marko Kraljevi, Novak Debeljak i ostali davni vitezovi (Georgijevi 1969:120) (B.-S. 1978:203).
Sve sama imena znana nam iz bugartica (a i kasnije deseterake epike), dozivana u funkciji knjievnosti svoga doba. Barakovi, kao pjesnik maniristike poetike, gdje su zanimanje za tradiciju i poigravanje njome bili vrlo istaknuti, uvrstio je usmenu pjesmu, bugarticu o majci Margariti, u svoju Vilu Slovinku (Pavlii 2004:109-110). Ova uloga bugartice u poetici pjesnikova djela vanija je za knjievnu povijest od obiteljskih sudbina i imena Barakovievih bliskih roaka ugraenih u tekst, to je zapravo i po sebi vid igranja tradicijom. Ipak, ne elimo zanemariti injenice iz ivota, bez kojih ni knjievni postupak ne bi bio vidljiv. (O Barakovievoj obiteljskoj tragediji u tekstu Majke Margarite v. Panti 1966:445-446 i velec 1977:225-228.) Barakovi se nije ograniio samo na pjesmu o majci Margariti.
Kada Barakovi u prvom pjevanju Vile Slovinke pripovijeda kako je pjesnik, da bi sebi olakao muno pjeaenje uz goru, poeo "bugariti pir despota Vuka", onda on autentino svjedoi i o samakome putnikom nainu pjevanja i o poznatome epskom junaku, a priblino i o sadraju pjesme - jer o enidbi despota Vuka ima nekoliko zapisanih bugartica i deseterakih epskih pjesama iz kasnijih vremena (Bogii 1878, pjesme br. 12 i 13; Karadi 2, br. 91 /= Karadi 1988, br. 92/; Hrvatske narodne pjesme 1, br 80). Rije je o onome istom despotu Vuku, povijesnome Vuku Grguroviu, ugarskom vazalu i srijemskom despotu, unuku ura Brankovia i muu Barbare Frankopanke, koji se spominje i u Lucievoj Robinji, a narodna pjesma i neki ljetopisi znaju ga kao despota Vuka, Zmaj-ognjenog Vuka, Ognjenog despota Vuka i sl.
42
Vukova djeda ura Brankovia, odnosno po Barakoviu Jurja smiderskoga gospodina, nalazimo u dvanaestom pjevanju Vile Slovinke, gdje se opisuje pakao. Juraj tu pripovijeda o svojoj krivici i o kazni zato to se u vrijeme bitke na Kosovu (druge kosovske bitke god. 1448.) izdajniki ponio prema onima koji su se za nj borili i branili ga prema vojvodi Janku, Mihalju Svilajeviu, Stipanu Musijeviu. U toj epizodi Vile Slovinke ima povijesne faktografije podosta usprkos njezinoj pjesnikoj slobodi. Povijesti je poznato urevo odbijanje da sudjeluje u bitki protiv Turaka na Kosovu, gdje je Janko Hunyadi bio poraen i jedva je pobjegao, a Mihajlo Szilgyi bio je od Turaka zarobljen; ura je utamniio Janka kad se poraen vraao s Kosova; istinito je i Jurjevo prianje u Vili Slovinki o tome da je udao svoju ker za turskoga cara i da mu je car poslije dao oslijepiti obadva sina. (O tome: Mareti 1909). Ante Petravi (1937) preuveliavano je isticao u toj epizodi "glas narodnog pjevanja". Ali da je narodno pjevanje na nju utjecalo, ini se prilino sigurnim (B.-S. 1978:204).
Starija hrvatska knjievnost obiluje imenima iz znanih nam bugartica. Kako je ve spomenuto u estom odjeljku, mnoge je razmatrao Jagi. Uz Hektorovia i Barakovia podsjeamo na Gundulia i Palmotia: "Orfeove" bugarkinje o Lesandru Srbljaninu, Stjepanu, Urou, Obiliu, Svilojeviu, Marku Kraljeviu, kralju Lauu, vojvodi Janku, kralju Matijau, uru, Skenderbegu, o bugarenju na selja kim sjediljkama u Gunduli evu Osmanu . Junije (Gjon) Palmoti u pjesmi Glas (Glasovi i hvale), nekoj smotri ivih slika, spominje iste junake: car Stjepan (Duan), Lazar, Milo Kobili, ura, Skenderbeg, Sekula, Mihajlo Svilojevi, Despot Vuk, Vojvoda Janko (Sibinjanin). O njima "mogae, istina, Palmoti koje to saznati iz knjiga, ali je glavnim njegovim izvorom bilo narodno pjesnitvo" smatra Jagi (1876:124-129). Kad govori o izrazima Hungarus , hungaricus , koji su bivali sve ugledniji "otkad su linosti kao Sibinjanin Janko, Sekula i Svilojevi bile podignute u red junaka narodne epike", prepoznaje Jagi politiku vanost Ugarske i imena ugarskih junaka u obrazovanim gradskim krugovima na podruju Dubrovnika i Boke. Ne pita zato je i gdje narodna pjesma ugarskim junacima dala slavenska imena (Jagi 1948:230). Jo jednom, u Gostima grada Dubrovnika, zamiljenom kao melodramski balet, dovodi Palmoti na scenu likove povijesnih, uglavnom istih junaka kao u Gundulia i u njegovu ve spomenutom djelu sve u rodoljubnom duhu, s izvorima dijelom iz Orbinija, a vjerojatno i iz usmene tradicije (vie o tome: Panti 1975:359-361; Duki 2004:21-22). Nije nuno razmatrati sada i ostale knjievne tekstove s istim likovima kao u bugartici. Soerensen je, kako ve rekosmo, zamiljao da su, nakon dugoga krivudavog putovanja bugartic a od Podunavlja pa do Dubrovnika, pjesnici poput Gundulia ili Palmotia odatle usvojili te likove. Znamo da su na pjesnike, kao vjerojatno i na autore bugartica, u veem ili manjem opsegu utjecali pisani tekstovi. to su pisci primili od bugartica, a to bugartice iz knjievnih i drugih spisa te popularnih djela
43
za puk, zasad ve im dijelom ne znamo. Ve sam izrekla sumnju o korijenima slaviziranih imena Svilojevi od Szilgyi, Sekula od Szkely, Janko Sibinjanin od Janos Hunyadi, sumnju o njihovoj slavenskoj preobrazbi u narodnim pjesmama, bugarticama ve u podunavskome zaviaju. Izvorna maarska imena, kao i same osobe bili su ondje suvie blisko poznati. Novi slavenski oblici imena tih junaka vjerojatnije su nastali u udaljenijim krajevima. Bilo bi to sugerirano i postankom forme bugartica negdje na junijemu podruju. Veze knjievnosti i bugartica ne iscrpljuju se traganjem za korijenima. Zanimljive su i poetike, naini vienja i vrednovanje pojava iz realnog svijeta. Davor Duki (1998) ocijenio je da je na aksiolokom planu u hrvatskoj povijesnoj epici kod bugartica u sreditu bio leksiki sloj (ponajvie zbog duine stiha i pripjevnih priloaka), a potisnuto je vrednovanje radnjom za razliku od deseterake epike s teiem na dogaajima, te od razliitih postupaka vrednovanja u poetici pisanih epskih djela. Bugartice nisu mrtva prolost. U treem izdanju Kekezove zbirke bugartica (2000) zadnji odjeljak obuhvaa "pisanoknjievne primjere" pjesama enoe, Kranjevia, Nazora, imia, Polia, Horvatia. Nijednu od tih pjesama ne bih zvala bugarticom. No, odjeci bugartice u metru, pripjevu, stilu, duhu ili tek u nazivu traju postojano u tim pjesmama. Sama sam, kao primjer pjesme spjevane u novo doba stilom bugartice, navela jednu koje nema u Kekezovu izboru Nazorovu Majku pravoslavnu (B.-S. 2002:282-283). Pjesme dugoga stiha, bugartice, premda vie ne zvue glasovima Paskoja i Nikole, imaju odjeka u drugaijemu modernijem liku.
***
Srdano zahvaljujem na informacijama i sugestijama kao i nabavi teko dostupnih izdanja kolegama Vanniju D'Alessio, Jerku Beziu, Dunji Falievac, Mariji Kleut, Zoranu Kravaru, Hatidi Krnjevi-Dizdarevi, Anamariji Starevi i Tvrtku Zebecu.
NAVEDENA LITERATURA
Banaevi, N(ikola). 1926. "Le Cycle de Kosovo et les Chansons de Geste". Revue des tudes Slaves 6/3-4:224-244. Banaevi, N(ikola). 1935. Ciklus Marka Kraljevia i odjeci francusko-talijanske viteke knjievnosti. Skoplje: Skopsko nauno drutvo. Bezi, Jerko. 1969. "Kakve je napjeve Hektorovi priloio svom Ribanju i ribarskom prigovaranju?". Arti musices 1:75-90. [Isto sa sitnim ispravcima u: Arti musices 25/1-2, 1994.]
44
Bogii, V(altazar). 1878. Narodne pjesme iz starijih, najvie primorskih zapisa. Sabrao i na svijet izdao. Knjiga prva s raspravom o "bugarticama" i s rjenikom (Glasnik Srpskog uenog drutva, knj. 10). Biograd: Dravna tamparija. [Pretisak: LIO, Gornji Milanovac 2003. Pogovor: Sneana Samardija] Bokovi-Stulli, Maja, prir. 1971. Usmena knjievnost. Izbor studija i ogleda. Zagreb: kolska knjiga. Bokovi-Stulli, Maja. 1975. Usmena knjievnost kao umjetnost rijei. Zagreb: Mladost. Bokovi-Stulli, Maja. 1978. "Usmena knjievnost". U Povijest hrvatske knjievnosti u sedam knjiga (1. Usmena i puka knjievnost). Zagreb: Liber - Mladost, 7-353, 641-647. Bokovi-Stulli, Maja. 1991. Pjesme, prie, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske - Zavod za istraivanje folklora. Bokovi-Stulli, Maja. 2002. O usmenoj tradiciji i o ivotu. Drugo proireno izdanje. Zagreb: Konzor. Bokovi-Stulli, Maja. 2003. "Slamnig i usmeno pjesnitvo". Umjetnost rijei 47/1-2:43-57. Botica, Stipe, prir. 1996. Usmene lirske pjesme. Zagreb: Matica hrvatska. [Stoljea hrvatske knjievnosti] Boi, Ivan. 1975. "Neverstvo Vuka Brankovia". U O knezu Lazaru. Nauni skup u Kruevcu 1971. Ivan Boi i Vojislav J. uri, ur. Beograd: Filozofski fakultet, 223-242. Broz, Ivan i Stjepan Bosanac, ur. 1896. Hrvatske narodne pjesme (Junake pjesme), knj. 1. Zagreb: Matica hrvatska. Burkhart, Dagmar. 1968. Untersuchungen zur Stratigraphie und Chronologie der sdslavischen Volksepik. Mnchen: Otto Sagner. Colafemmina, Cesare. 1986. "La colonia slava di Gioia nei secoli XV-XVI". U Gioia. Una citt nella storia e civilt di Puglia. A cura di Mario Girardi. Fasano (Brindisi): Schema editore, 315-355. Crijevi Tuberon, Ludovik. 2001. Komentari o mojem vremenu. Uvodna studija i prijevod: Vlado Rezar. Biljeke i kazalo: Tamara Tvrtkovi. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. Delorko, Olinko, prir. 1964. Narodne epske pjesme I. Zagreb: Zora - Matica hrvatska [Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 24] Duki, Davor. 1998. Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Duki, Davor, prir. 2004. Usmene epske pjesme I. Zagreb: Matica hrvatska. [Stoljea hrvatske knjievnosti] Fancev, Franjo. 21916. "Nekoliko priloga za stariju hrvatsku knjievnost". Graa za povijest knjievnosti hrvatske 8:1-62. Fortis, Alberto. 1984. Put u Dalmaciju. S talijanskog preveo Mato Maras. Zagreb: Globus.
45
Gavazzi, Milovan. 1971. "Dva motiva iz narodne poezije Gradianskih Hrvata". U Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost. Izbor studija i ogleda. Zagreb: kolska knjiga, 113-129. [Prvi put objavljeno 1951. u Zbornik radova, knj. 1. Zagreb: Filozofski fakultet] Georgijevi, Kreimir. 1969. Hrvatska knjievnost od XV do XVIII stoljea u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb: Matica hrvatska. Gezeman (= Gesemann), Gerhard (izdao). 1925. Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama. Sr(emski) Karlovci: Srpska kraljevska akademija. Goleniev-Kutuzov, Ilja Nikolaevi. 1963. pos serbskogo naroda. Moskva: Akademija nauk SSSR. Goleniev-Kutuzov, Ilja Nikolajevi. 1971. "Istraivai epike i narodni pjevai". U Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost. Izbor studija i ogleda. Zagreb: kolska knjiga, 185-210. [Prvi put objavljeno na ruskom 1963.] Grbelja, Josip, 2001. "Bugarice nasluivanja i vrijednosti". Zadarska smotra. asopis za kulturu, znanost i umjetnost 50/1-2:25-70. [Domaa ri 7] Grgec, Petar. 1944. Razvoj hrvatskog narodnog pjesnitva. Zagreb: Drutvo hrvatskih srednjokolskih profesora. Hektorovi, Petar. 1568 [pretisak 1953.]. Ribanye i ribarscho prigovaranye i razliche stvari ine sloxene po Petretu Hectorovichiu Hvaraninu. Venetia: Giovanfrancesco Camotio. [Zagreb: Izdavaki zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti] Hektorovi, Petar i Hanibal Luci. 1874. Pjesme. ivotopise napisali Sime Ljubi i Franjo Raki. O napjevima k narodnim pjesmama i k Prikazanju sv. Lovrinca napisao Franjo Kuha. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. [Stari pisci hrvatski 6] Hraste, Mate. 1958. "ber die Heimat der Langzeilenepik auf Grund der sprachlichen Analyse". Sdost-Forschungen 17/1:57-67. Huizinga, Johan. 1964. Jesen srednjega vijeka. S njemakoga preveo Drago Perkovi. Zagreb: Matica hrvatska. Ivanan, Ivan. 1985. Narodni plesni obiaji june Dalmacije. Narodna plesna kultura u Hrvata. Zagreb: Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske. Jagi, V(atroslav). 1876. "Gradja za slovinsku narodnu poeziju". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 37:33-137. Jagi, Vatroslav. 1880. "Die sdslavische Volksepik vor Jahrhunderten". Archiv fr slavische Philologie 4:192-242. Jagi, Vatroslav. 1948. Izabrani krai spisi. Uredio i lanke sa stranih jezika preveo Mihovil Kombol. Zagreb: Matica hrvatska. Kai Mioi, Andrija. 1967. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Korabljica. Zagreb: Matica hrvatska - Zora. [Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knj. 21] Karadi, Vuk Stefanovi. 1988. Srpske narodne pjesme. Knjiga 2. Beograd: Prosveta. [Sabrana dela Vuka Karadia 5] Kekez, Josip. 1978. Bugarice. Starinske hrvatske narodne pjesme. Split: akavski sabor.
46
Kekez, Josip. 2000. Bugarice. Starinske hrvatske usmene pjesme. Tree, izmijenjeno izdanje. Zagreb: Organizator. Kilibarda, Novak. 1979. Bugartice. Izbor i predgovor. Beograd: Rad. Koljevi, Svetozar. 1974. Na junaki ep. Beograd: Nolit. Koljevi, Svetozar. 1982. Ka poetici narodnog pesnitva. Strana kritika o naoj narodnoj poeziji. Beograd: Prosveta. Kosti, Veselin. 1982. "'Neverni' i 'opaki' despot ura Brankovi u Engleskoj (1603)". U Svetozar Koljevi: Ka poetici narodnog pesnitva. Strana kritika o naoj narodnoj poeziji. Beograd: Prosveta, 64-69. [Potpun tekst: "Prvi pomen naih narodnih pesama u Engleskoj". Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor 34, 1968.] Krnjevi, Hatida. 1986. Lirski istonici. Iz istorije i poetike lirske narodne poezije. Beograd - Pritina: BIGZ - Jedinstvo. Krsti, Kruno [K. K.]. 1955. "Berislavi Petar, hrvatski ban i biskup". U Enciklopedija Jugoslavije 1. Miroslav Krlea, ur. Zagreb: Leksikografski zavod, 481-482. La chanson de Roland. 1987. Texte critique, traduction serbocroate, commentaire et glossaire integral. - Pesma o Rolandu. Kritiko izdanje, prevod, komentar i integralni renik. Dr. Vlado Drakovi, ur. Beograd: Nauna knjiga. Lalevi, Miodrag. 1935. "Prilog prouavanju bugartica". Prilozi prouavanju narodne poezije 2/1-2:7-17. Lalevi, Miodrag. 1937. "Bugartice i umetnika pesma". Prilozi prouavanju narodne poezije 4/2:174-199. Lalevi, Miodrag, prir. 1952 [21956]. Bugartice. Beograd: Znanje [2Nolit]. Ljubinkovi, Nenad. 1972, 1973. "Narodne pesme dugog stiha" (I, II, III). Knjievna istorija 4/16:573-601; 5/17:18-41; 5/19:453-479. Mareti, T(omo). 1889. "Kosovski junaci i dogaaji u narodnoj epici". R a d Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 97:69-181. Mareti, T(omo). 1907. "Metrika narodnih naih pjesama". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 168:1-112; 170:76-200. Mareti, Tomo. 1909. Naa narodna epika. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. [21966. Napomene i pogovor: Vladan Nedi. Beograd: Nolit] Mati, Svetozar. 1964. Na narodni ep i na stih. Ogledi i studije. Novi Sad: Matica srpska. Mati, Svetozar. 1972. Novi ogledi o naem narodnom epu. Novi Sad: Matica srpska. Miklosich, Franz. 1870. Beitrge zur Kenntnis der slavischen Volkspoesie, I. Die Volksepik der Kroaten. Denkschriften der philosophisch-historischen Classe der Kais. Akademie der Wissenschaften, Bd. 19. Wien. Mileti, Ivan. 1912. "Dr. Julije Bajamonti i njegova djela". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 192:97-250. Miletich, John S. 1990. The Bugartica. A Bilingual Anthology of the Earliest Extant South Slavic Folk Narrative Song. Edition, Verse Translation,
47
Introduction and Bibliographie. Foreword: Albert B. Lord. Afterword: Samuel G. Armistead. Urbana - Chicago: University of Illinois Press. Miloevi, Milo. 1975. "Najstariji sauvani melografski zapis narodne pjesme u Boki Kotorskoj i pitanje pjevanja bugartica u Perastu". Zvuk 1:58-63. Miloevi-orevi, Nada. 1977. "Renik usmenih knjievnih rodova i vrsta (VII)". Knjievna istorija 9/35:541-561. Murko, Matija. 1951. Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Putovanja u godinama 1930-1932. 1. knjiga. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Nedeljkovi, Duan. 1939. "Oblici maleevske epike". Prilozi poznavanju narodne poezije 6/1:18-34. Nedi, Vladan, prir. 1966. Narodna knjievnost. Beograd: Nolit. Nedi, Vladan, prir. 1969. Bugartice. Izbor i pogovor. Beograd: Rad. Nikevi, Vojislav, prir. 1979. Crnogorske bugartice. Izbor, predgovor, pogovor, rjenik i biljeke. Titograd: Pobjeda. Novakovi, Stojan. 1879. "Die serbischen Lieder ber die Kosovo-Schlacht (1389)". Archiv fr slavische Philologie 3:413-462. Novakovi, Stojan. 1879a. "Ein Beitrag zur Literatur der serbischen Volkspoesie". Archiv fr slavische Philologie 3:640-653. Orbin, Mavro. 1968. Kraljevstvo Slovena. Preveo sa italijanskog Zdravko undrica. Beograd: Srpska knjievna zadruga. Orbini, Mavro. 1999. Kraljevstvo Slavena. Prevela Snjeana Husi. Priredio i napisao uvodnu studiju Franjo anjek. Zagreb: Golden marketing - Narodne novine. Panti, Miroslav, prir. 1964. Narodne pesme u zapisima XV-XVIII veka. Antologija. Izbor i predgovor. Beograd: Prosveta. Panti, Miroslav. 1966. "Jugoslovenska knjievnost i usmena narodna knjievnost od XV do XVIII veka". U Narodna knjievnost. Vladan Nedi, prir. Beograd: Nolit, 417-450. [Prvi put objavljeno 1963.] Panti, Miroslav. 1975. "Knez Lazar i kosovska bitka u staroj knjievnosti Dubrovnika i Boke Kotorske". U O knezu Lazaru. Nauni skup u Kruevcu 1971. Ivan Boi i Vojislav J. uri, ur. Beograd: Filozofski fakultet, 337-408. Panti, Miroslav. 1977. "Nepoznata bugartica o despotu uru i Sibinjanin Janku iz XV veka". Zbornik Matice srpske za knjievnost i jezik 25/3:421-439. Panti, Miroslav. 1988. "Ka poetici bugartica". U Poetika srpske knjievnosti. Zbornik radova. Novica Petkovi, ur. Beograd: Nauna knjiga, 87-99. Pavi, Armin. 1877. Narodne pjesme o boju na Kosovu godine 1389. Zagreb: Trokom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Pavi, Armin. 1878. Gospodinu S. Novakoviu a i V. Jagiu odgovara Armin Pavi. Zagreb. Pavi, Armin. 1879. "Dvije stare hrvatske narodne pjesme". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 47:93-128.
48
Pavlii, Pavao. 2004. "itanje Barakovieve 'Vile Slovinke'". Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 488. Razred za knjievnost 26:67-113. Petravi, Ante. 1937. Pete studije i portreti. Drugo izdanje. Zagreb: Binoza. Petrovi, Svetozar. 1983. "Stih". U Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija. Zdenko kreb i Ante Stama, prir. 3. preraeno izdanje. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 365-428. Petrovi, Svetozar. 1985. "Postoji li, uistinu, trolani dvanaesterac?". Umjetnost rijei 29/3:273-300. Petrovskij, N. 1901. O soinenijah Petra Gektorovia. Kazan'. Popovi, Pavle. 1966. "Pesme dugoga stiha". U Narodna knjievnost. Vladan Nedi, prir. Beograd: Nolit, 148-150. [Iz knjige: P. Popovi Pregled srpske knjievnosti. 3. izdanje. Beograd 1919.] Raki, Fr(anjo). 1889. "Boj na Kosovu. Uzroci i posljedice". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 97:1-68. Reep, Jelka. 1976. Pria o boju kosovskom. Zrenjanin: Filozofski fakultet Novi Sad - Centar za kulturu Zrenjanin. Reep, Jelka. 1998. Ubistvo vladara. Studije i ogledi. Novi Sad: Prometej. Reetar, Milan. 1902. "N. Petrovskij. O Soinenijah Petra Gektorovia (1487-1572)". Archiv fr slavische Philologie 24:276-279. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880-1882. Obrauje (uro) Danii. Dio I. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Rogeri de Pacienza di Nard. 1977. Opere (cod. per. F 27). A cura di Mario Marti. Lecce: Edizioni Milella. Scherzer, Ivan. 1910. "Bugartice". Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 182:181-224. Schmaus, Alois. 1971, 1973. Gesammelte slavistische und balkanologische Abhandlungen I, II; Sabrane slavistike i balkanoloke rasprave, III. deo (1971.). Mnchen: Rudolf Trofenik. Schmaus, Alois. 1971. "Formula i metriko-sintaktiki model (O jeziku pjesme u bugartici)". U Bokovi-Stulli: Usmena knjievnost. Izbor studija i ogleda. Zagreb: kolska knjiga, 143-156. [Njemaki izvornik u Alois Schmaus: Gesammelte slavistische und balkanologische Abhandlungen II:15-26] Serensen, Asmus. 1999. Prilog istoriji razvoja srpskog junakog pesnitva. Preveo s nemakog Tomislav Beki. [Pogovor: Marija Kleut: "Asmus Serensen zaboravljeni doprinos izuavanju narodne knjievnosti"]. Beograd - Novi Sad: Zavod za udbenike i nastavna sredstva - Matica srpska. Skok, Petar. 1971. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knjiga prva, A-J. Mirko Deanovi i Ljudevit Jonke, ur. [Suraivao u predradnjama i priredio za tisak Valentin Putanec]. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Slamnig, Ivan. 1965. Disciplina mate. Zagreb: Matica hrvatska.
49
Slamnig, Ivan. 1970. "Hrvatska knjievnost prije preporoda kao organski dio evropskog knjievnog kretanja". U Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima od narodnog preporoda k naim danima. Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranji, ur. Zagreb: Liber, 19-49. Slamnig, Ivan. 1981. Hrvatska versifikacija. Narav, povijest, veze. Zagreb: Liber. Slamnig, Ivan. 1997. Stih i prijevod. lanci i rasprave. Dubrovnik: Matica hrvatska (ogranak Dubrovnik). Soerensen, Asmus. 1892-1898. "Beitrag zur Geschichte der Entwickelung der serbischen Heldendichtung". Archiv fr slavische Philologie 14:556-587; 15:1-36, 204-245; 16:66-118; 17:198-253; 19:89-131; 20:269-318. imunovi, Petar. 1984. "klavunske naseobine u junoj Italiji i naa prva zapisana bugarica". Narodna umjetnost 21:53-68. tefani, Vjekoslav. 1944. Narodne pjesme otoka Krka. Prikupio i biljekama popratio. Zagreb: Hrvatska dravna tiskara. velec, Franjo. 1977. Po stazi netlaeni (Studije iz starije hrvatske knjievnosti). Split: akavski sabor. Vidakovi-Petrov, Krinka. 1988. "Ne-narativno naelo u strukturi balade". U Poetika srpske knjievnosti. Zbornik radova. Novica Petkovi, ur. Beograd: Nauna knjiga, 141-159. Wollner, W. 1886. "Untersuchungen ber den Versbau des sdslavischen Volksliedes". Archiv fr slavische Philologie 9:177-281. ganec, Vinko. 1962. Muziki folklor. Zagreb: Autorova naklada. irmunskij, V(iktor) M(aksimovi). 1979. Sravnitel'noe literaturovedenie. Vostok i zapad. Leningrad: Nauka. ivanevi, Milorad. 1965. Bugartice. Izbor i beleke. Beograd: Narodna knjiga.
BUGARITICE ZUSAMMENFASSUNG
Der Artikel befasst sich mit Langzeilenliedern, den sog. Bugartice, die vom Ende des 15. bis etwa zur Mitte des 18. Jahrhunderts grtenteils in Dalmatien und in der Bucht von Kotor (Boka Kotorska) aufgezeichnet wurden. Die lteste Aufzeichnung einer Bugartica stammt jedoch von dalmatinischen Einwanderern in Sditalien, whrend nur einige Beispiele auf dem kroatischen Festland niedergeschrieben, bzw. fragmentarisch zitiert wurden. Im Artikel wird die Geschichte ihrer Aufzeichnung und Verffentlichung dargestellt, die Namensherkunft erklrt und die Verbindung mit der Mittelmeerdichtung und der sdslawischen historischen Thematik besprochen, wobei auch auf den Anteil der schrifltichen Literatur und der Gerchte ber historische Ereignisse, die sich in diesen Liedern widerspiegeln, hingewiesen wird. Der Artikel beschftigt sich auch mit den mythischen und novellistischen, sowie Balladenmotiven der Bugartice . Es folgt eine kritische Besprechung der Literatur ber Bugartice sowie der Diskussionen ber ihre ethnische Herkunft. Die Art und Weise ihrer Entstehung sowie die berlieferungswege und, damit verknpft, auch einige hnlichkeiten mit den Inschriften auf Ste ci (herzegowi-
50
Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice nischen und bosnischen mittelalterlichen Grabinschriften werden untersucht. Danach wird der Vers der Bugartica und die Verbindung zwischen ihrem Vers und Stil erlutert. In der Bugartica ist nmlich der Balladenstil vorherrschend, obwohl sie die Namen der Helden mit der Heldenepik gemeinsam hat. Abschlieend wird im Artikel das Thema und die Art des Vortragens einer im Jahre 1497 von sog. "sklavonischen Einwanderern" in Sditalien aufgezeichnete Bugartica analysiert. Die Heldennamen in den Bugartice und in der kroatischen Hochiteratur aus der etwa gleichen Zeit sind manchmal identisch. Schlsselwrter: Bugartice (Langzeilenlieder), orale Dichtung, Dalmatien, Vers, Stil, Geschichte und orale Literatur
51

Stulli Bugarstice

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Stulli Bugarstice

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice Izvorni znanstveni lanak Primljeno: 15.12.2004. Prihvaeno: 20.12.2004.

MAJA BOKOVI-STULLI Ulica grada Vukovara 235, Zagreb

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

koje su se s vremenom mogle donekle prepletati (Lord u: Miletich 1990:XIII).

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

Nar. umjet. 41/2, 2004, str. 9-51, M. Bokovi-Stulli, Bugartice

You might also like