Mi, barbari

Pier Aldo Rovatti

Refleksije o italijanskoj anomaliji* o su barbari? Obino se kae da oni dolaze izvana i da nemaju lica. Takoer se kae da su to drugi. U dananjoj Italiji barbare se najee povezuje s imigrantima, koje ak ni prelaz iz tajnoga u legalni status ne ini vidljivima. Ali ta ako smo, naprotiv, barbari mi sami? Nedavno je u dnevniku La Republica izala kratka polemika izmeu Alessandra Barrica, romanopisca, i Eugenia Scalfaria, osnivaa lista i renomiranog esejista. Barrico je tvrdio da su novi barbari mukarci i ene koje je internet nauio da se kreu samo povrinom stvari i izbjegavaju zamke lanih dubina. Scalfari pak, upozorava na vei oprez i poziva nas da se umjesto toga osvrnemo na nau vlastitu trenutnu barbarizaciju. Ja bih se, uglavnom, pridruio ovom drugom miljenju, poto vjerujem da su projekcije prvoga luksuz koji si ne moemo priutiti. Vjerujem da se tekua barbarizacija provodi putem iroko rasprostranjene i unificirajue potkulture koji uspjeno promovira dananji stil italijanske vlade. Taj potkulturni koncenzus, koji ja nazivam italijanskom anomalijom, posjeduje sve znaajke modernog barbarstva. One imaju svoju historiju: nagovijestio ih je ve Pier Paolo Pasolini kad je govorio o antropolokoj mutaciji, a od tada su se pretvorile u fantome koje nije lako istjerati nije to ilo za rukom
*

Zahvaljujui naem prijatelju, slovenakom filozofu Deanu Komelu, iz izvrsne Revije za fenomenologiju i hemeneutiku Phainomena, koju ureuje Andrea Tonkli Komel, ovdje je posrijedi prologodinji dvobroj 82/83, u cjelosti posveen suvremenoj italijanskoj filozofiji, a u prijevodu s italijanskog na engleski Izara Lunaeka, raspolaemo iznimno otrim i pronicljivim prilogom transkog mislioca Piera Alda Rovattija ije neumoljive analitike implikacije uveliko prelaze granice italijanske groteskne politike zbilje. 149

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ak ni onima koji su uspjeli zadrati barem malo kritikoga duha. Kao da je neka vrst magle ili elea ili ljepila sve prekrila: od javnog diskursa do pojedinanih oblika egzistencije. Mi smo pravi barbari, jer izgleda da niko nije u stanju umaknuti toj magli, iako se neki jo upinju odrati barem nekolicinu dobro osvijetljenih zona. Rekao bih da se niko ne moe u potpunosti oduprijeti nainu ivota koji je odreen vrijednostima materijalnog bogatstva i osobnog uspjeha, skupa sa (stvarnim ili eljenim) uivanjem tih takozvanih vrijednosti. Sa stanovita materijalnog blagostanja i uivanja u njemu, meutim, demokratska pravila predstavljaju samo dosadne prepreke koje treba zaobii. Nisam siguran da li se danas rije faizam moe jo uvijek korisno upotrijebiti, ali zasigurno imamo posla sa specifinom varijacijom onoga to je Michael Foucault okrstio biopolitikom. Ali ovdje se ne radi o definiranju pojave, nego radije o njenom strpljivom opisivanju. Ako neko eli zaobii prepreku propisa i, samim tim, demokratskog legaliteta, on prvo mora unititi demokraciju, u isto vrijeme tvrdei da to ini upravo u ime demokracije i slobode. Treba izgledati kao da demokraciju i slobodu koi njhova vlastita zamrenost: treba ih osloboditi i rasteretiti ako elimo fnkcionirati i djelovati gdje funkcioniranje i djelovanje predstavlja (reeno danas rairenim novogovorom) ostvarenje dominantnog modela ivljenja. To je upozorenje upueno svima, od mladog radnika na odreeno vrijeme do nezaposlenog, od onoga to je ve osjetio teinu materijalne otimaine do onoga to se naao u kripcu usljed svoje dobi, rase ili roda. Svi oni navodno imaju ansu pretvoriti se u snalaljive samo-promotore, bilo zahvaljujui osobnoj poduzetnosti ili pukoj lukavtini, drevnom mirazu italijanskoga karaktera to danas doivljava promociju u drutveni standard. Impresivan niz sluajeva korupcije, koji su doveli do toga da sudstvo postane tako bitan (a tako divljaki osporavan) subjekt u Italiji, javnosti se ini tek kao puko tucanje. Dakako, niti jedan normalni graanin i graanka ne bi se izjasnili u korist korupcije, ali izgleda da se danas kriminal korupcije u oima javnosti srozao na manji prekraj, jedva vrijedan nae panje. To je rezultiralo opom promjenom stanja uma ka prilagodbi strategijama snalaenja kakvim ih diktira privatni interes i kakve reafirmira poduzetnika logika to ju modelira vlada i ne samo da im se treba prilagoditi nego ih povremeno okivati u zvijezde. Dalja posljedice toga je apsolutna perverzija politike prakse: svaki dan politiko djelovanje pomalo pada u oima i glavama graana, predstavlja se kao zaarani krug, gubljenje vremena, udaljavanje od pravih ciljeva. Ovo omoguava redukciju takozvane politike klase, koja se otima za prostor u TV emisijama, za spektakl za idiote, i ne treba se uditi to
150

Zenike sveske

nema smjene generacija. Zato bi mlada osoba uope ulazila u politiku? Ako nita, bogati i moni su u potpunosti zauzeli to polje u zadnje vrijeme. Kao to vidite, nije uvijek nuno ponavljati kljuno pitanje sukoba interesa koje baca sjenu na Silvia Berlusconia otkako je uao u svijet politike poetkom 90-tih: zapravo, upravo je taj sukob ubrzao srozavanje i zakucava se kao najutjecajniji i bestidni avao u italijansku institucionalnu scenu. Politika opozicija (tada na vlasti) nije mu se umjela suprotstaviti ili moda ak nije ni htjela. Koliko je dekreta i takozvanih zakona ad personam (a poekad ad aziendam1) doneseno tih godina? ak i sada (krajem 2010) usprkos ogromnim problemima u oblasti zapoljavanja i uasnih socijalnih uvjeta, premijerova glavna briga je kako se zatititi od pretpostavljenog napada pravosua pomou institucionalnog tita i pomou prethodnog pokuaja da se ex lege domestificira autonomija sudstva. Ne treba ni da pominjemo sukob interesa kad je u pitanju vlasnitvo nad televizijom kao krucijalnim izvorom za graenje politikog i kulturalnog koncenzusa. ak i minimalna doza starog Marxa dovoljna je da se uvidi kako je u Italiji valsnitvo nad sredstvima za proizvodnju perverzno povezano uz politiko vodstvo to za posljedicu ima neto to bi se u svakoj demokraciji smatralo anomalijom. Medijski monopol stvara submisivnu kulturu s Dravom koja kao nikad podsjea na poduzee i koja se prije svega pretvorila u glasaku mainu ili stalnu praksu postizanja koncenzusa putem medija. U Italiji ve toliko dugo ivimo u ovoj nenormalnoj situaciji sukoba interesa da se ini da je i sama rije sukob isparila: anomalija je postala kulturalna normalnost i tek neznatna manjina ju jo uvijek eli ispraviti. Jenjava osjeaj da se radi o perverznoj praksi: kao da je veina nas ve probavila ideju da se javni i privatni interesi isprepliu, te da e rasti zajedno na prirodan, gotovo fizioloki nain. A ako je tako, onda se svaki graanin sam treba braniti u tom pleksusu interesa, ili barem doivjeti ih na nain koji e mu pomoi ponjeti najvie koristi za sebe. ta je onda ovdje barbarsko: koji su znaci i simptomi nae barbarizacije? To je, prije svega, prihvaanje jezika (govora jedne potkulture) u kojem se javno i privatno spajaju u jednu dimenziju (unutar gore spomenute magle) i pretapaju
1

Neprevodiva igra rijei koja sugerira znaenje u korist kompanija 151

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u clich ivotnog stila. Projekcija ovog kliea u osobu premijera potala je opi fenomen identifikacije koji prelazi bilo kakvu individualnu politiku svijest. Korodirana kritika svijest nalazi se u orsokaku: ne moe se pozvati na obratne povijesne modele koji se protive ovom klieu, a izgleda da je barem trenutno nesposobna proizvesti nove. Jedino mogue rjeenje jeste borba na svim frontovima, borba protiv ove vladajue potkulture, protiv barbarstva koje se ugnijezdilo u due svakoga od nas. Ovo stajalite, koje smatram jednom ethica minima, poziv je na svojevrsnu hrabrost istine, koju svako od nas prije svega treba primijeniti auto-kritiki, jer niko se ne moe iskljuiti ili tvrditi da je imun na barbarstvo. Trebamo, takorei, preraunati sve i ne uzimati nita zdravo za gotovo. Trebamo ponititi sva uvjerenja u tobonje istine i naoruati se neuobiajenim analitikim strpljenjem kako bismo preuzeli subjektivitet koji jo uvijek smatramo svojim. Uzeo bih za primjer takozvano pitanje morala. Da li je javni moral isto to i osobni? I koliku teinu ta rije moralnost ima danas? Na odgovor na prvo pitanje mogao bi biti pozitivan, oba morala trebala bi initi jedinstvenu cjelinu; ali ta cjelina danas bi bila potpuno u raskoraku s tradicionalnom idejom zajednikog dobra. Uzevi ponovno u obzir trenutno stanje, trebamo odgovoriti na drugo pitanje tako to emo nai da je rije moral gotovo u potpunosti izgubila na teini i postala skliska i nedosljedna. Osjeaj odgovornosti u upravljanju javnim poslovima bio je predmet nekoliko debata koje su prigovorile njegovu minimiziranju ili ak nestanku; narav ovih pritubi, meutim, vie je retorika nego praktina i najee izblijedi u slabano moraliziranje od kojega sutradan nema ni traga. Svi ti diskursi su samo fasada i ini se da nemaju supstancijalnu mo. U konanici to se svede na javni prostor koji odaje efekt potpunog otuenja od moralnosti: kako retorika iezava, jedino to ima ikakvog efekta je cinizam jednostranih interesa koji je danas stekao status prave vrijednosti koju treba prakticirati i stvarati. Takozvano zajedniko dobro degradirano je na nus-pojavu ili neto marginalno korisno (dotle dokle je jo sposobno za koncenzus). Utaja poreza, raireno protuzakonito djelovanje, favoriziranje, pa ak i zloupotreba vlasti postale su prakse postepeno rastereene moralnih zabrana. Neke od njih su lanovi vlade ak pohvalili kao razborite i, prema tome, poeljne prakse, tako da je jasno da e one, ve iroko rairene meu stanovnitvom, dobiti neku vrstu popularne legitimacije. Kako bi se potvrdio ovaj iroko rasprostranjeni javni cinizam, treba samo baciti pogled na bogatstvo materijala povezanih s nedavnim nizom italijanskih skandala.
152

Zenike sveske

Slina se refleksija moe odnositi i na vrijednost osobnog ili privatnog dostojanstva javnih persona. Dekadentan ivot ili seksalne afere mogu nadignuti javnu graju, izigrane represalije, te objavljivanje povjerljivih dokumenata, ali zapravo ne uspijevaju diskvalificirati politiku personu, koja se obino poziva na svoje pravo na izbor vlastitog privatnog ivota. ak se ni Crkvi, kad se ona uope odlui podii glas u obranu morala, ne pridaje pozornosti, a s druge strane, ona teko da je u poziciji da vjerodostojno propovijeda. No pozabavimo se paljivo ovim stvarima. Privatna sfera igra dvostruku i kontradiktornu ulogu: s jedne strane se zaziva sakrosanktno pravo na privatnost (uporediti kontroverze oko prislukivanja telefona), a s druge, gvori o isprepletenosti javnog i privatnoga kao da se radi o nepromjenjivoj povijesnoj injenici. Uvjeren sam da se upravo ovdje otkriva pravo lice barbarstva: stvar nije u pukom minimiziranju moralnih vrijednosti ili u popustljivosti, stvar je u modelima koji se mogu oponaati i s kojima se moe identificirati. Dekadentan ivot bogatih i politiki utjecajnih ljudi postao je objektom ope zavisti. Ko ne bi elio ivjeti u luksuznoj kui? Ko bi rekao ne uzbudljivoj mjeavini prestia i seksa? Ili munjevitim karijerama sa zagarantiranom ulogom zvijezde? Svojom biogafijom premijer kao da uvjerava svoje subjekte: Ako imate sree, ako riskirate i inite to i ja, i vi moete ovako ivjeti. Koliko ih je zagrizlo taj mamac? Koliko njih je uspjelo doista ga izbjei? Kau da je sve ovo rezultat vjete propagande, u komercijalnom smislu tog pojma. Takoer kau da je ovaj svijet laan i artificijelan. Iako to jeste tano, treba meutim priznati da je, u svijetu televizijske potkulture i reima koji vlada svijetom pomou tog medija, igra istine i lai postala tako kompleksna da je postalo jako teko izvesti kritiku opreaciju preciznog razlikovanja izmeu istine i lai. Izuzetna teina da se povue ta linija moda je i najoitiji simptom naeg dananjeg barbarstva ukoliko se uope odluimo i pokuati povui je. Ako se ini da je bitka za moralnost danas izgubljena prije no to je i poela, svima nama ostaje mogunost insistirati na minimalnoj liniji otpora i dobro se drati nekog neprelaznog bedema. To je samo nada, ali u ovu nadu ulijevamo svu nau graansku indignaciju. Ljepljivi ele okruuje nas i prodire, ali i dalje trebamo insistirati na sljedeem: nismo mi pasivni subjekti ove elatinozne moi, nego njeni saveznici, mi smo ti koji su se predali toj ljepljivosti, pa makar i po automatizmu. Onda gdje poeti? Nema politikog recepta; sve to
153

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

znamo jeste da barbarizam nije prosto izvan nas nego je na djelu u nama, esto uz na vlastiti pristanak, on je, dakle, dio samog naeg ivotnog stila, i kao takav, predstavlja neto u emu jo uvijek imamo rije. Ako naemo makar i mrvu istine koja bi nas usmjerila, moda je trebamo traiti u vlatitim ivotima, u zaetku kulturne transformacije i u hrabrosti da se uini prvi korak. Ta je strategija rizina, ali ako je nema, bilo koji politiki ili drutveni pokret moe znaiti tek korak u pogrenom smjeru. S engleskog prevela: Venita Popovi

154