KAKO BI IZGLEDAO DAN KAD BI

MUŠKARCI DO/ŽIVJELI (KAO) ŽENE*

Merima Omeragić

When men are oppresssed, it's a tragedy.

When women are oppressed, it's tradition.
Letty Cottin Pogrebin

Š ta za žene predstavlja noćna šetnja kroz puste ulice grada? Iskustvo

svojstveno samo ženama. Klizećim kadrom od lepršave ljetne
haljinice, preko zabrinutog i obazrivog lica, pogleda koji gleda na strane,
osvrtanja unatrag i odjeka mizoginih dobacivanja kojima se muškarci na ne-
primjeren način obraćaju ženama na ulicama – upravo tome pitanju, reditelj-
ka i scenaristkinja Eleonore Pourriat, dala je odgovor na višedimenzionalan
način kakvo je i ono samo strukturisano.
U hijerarhijskom, muškocentričnom, mizoginom, homofobnom i nasil-
nom društvu brojne su žene koje osjećaju nelagodu, nesigurnost i strah kad
same prolaze pustim, iako osvijetljenim ulicama. Završni kadrovi kratkog fil-
ma simboličkog naziva Majorité opprimée (Oppressed Majority) iz 2010. uvla-
če gledateljku/a u proces suočavanja s društvenim poretkom koji podržava i
producira kažnjavanje žena samo zato što su to što jesu – žene.

*
Zabilješke uz vrsni kratki film Majorité opprimée iz 2010. rediteljke Eleonore Pourriat

277
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Eleonore Pourriat sama je bila preneražena odnosom njenog supruga

koji nije pojmio šta ona osjeća svaki put kad izađe na ulicu, stoga je odlučila
da snimi kratki film kojim će dati odgovor na pitanja šta doživljavaju žene u
javnom prostoru, koliko su i na koje načine svakodnevno ugrožene i degra-
dirane, te na koncu kako se osjećaju živeći u savremenim društvima. Film
je nastao iz potrebe da se tom i takvom svijetu ukaže da su "žene napadnute
čak i riječima, malim, blagim riječima, svaki dan" (Pourriat), kao i da muš-
karci nemaju s/a/vijest, te da ne mogu predstaviti sebi tu činjenicu jer "nisu
suočeni s tim" i sa samim sobom, smatra rediteljka. Svakako da bi se dalo
razmisliti zašto je to tako, da li je to isključivo pitanje hijerarhijske moći koju
im obezbjeđuje društvo, te oni kao povlašteni ne vide ili ne žele da vide ili
im prosto ne odgovara ta činjenica ili pak, uživaju u toj vrsti moći koju im
društvena evolucija već hiljadama godina namire? S druge strane, nastanak
filma je iniciralo i iskustvo lične nelagode i nesigurnosti, pa i straha od življe-
nja u takvom društvu. Film je i/zazvao mnoge negativne komentare, logično
kod strane uvrijeđenog dijela patrocentrično nastrojene publike, iako se o
dimenzijama i vrstama nasilja koje svakodnevno trpe žene, a koje je prokaza-
no metaforikom filma, nije stiglo niti raspravljati. Na sreću, takvi komentari
nisu uticali na recepciju filma, ali niti na autorkin rad, koja je iz tih nasrtaja
izvukla ostrašćenost kako bi stvarala novi docucomedy,1 parodični film, pre-
ma njenim riječima, o uklanjanju pubičnih dlaka.
Kako bi postigla svoj angažovano-umjetnički cilj Pourriat je sklona ko-
rištenju različitih stilskih sredstava, kao i postupaka što od starta pokazuje
i sam naziv ovog kratkog filma. Stilska sinestezičnost u nazivu višeznačna
je, u smislu tumačenja, i kreće se od pojma opresirane većine. Većinu ogra-
ničenu represijom čine žene, uronjene u realnosti svojih egzistencija, dok je
u sam naslov učitana ideja izvrnute realnosti: ide ka opresiji muškaraca kao
većine koja posjeduje moć do onog časa kad u matrijarhalnom poretku po-
stanu zatočenici i žrtve vlastitih ideologija i obrazaca. Angažiranost filma leži
u naglašavanju nužne promjene svijeta. Nije riječ, kako bi se dalo pomisliti,
o stvaranju matrijarhalnog (pravednijeg?!) poretka, koji također može retro-
gradno skliznuti i tako uzvratiti opasnom patrijarhalnom radikalizmu, već

1 Mockumentary (docucomedy) jeste parodija dokumentarnog žanra koji tobože slika stvarni život.
Film je sastavljen od niza fikcionalnih događaja. Parodično preuzimanje forme dokumentarnog
filma cilja na subverzivni, satirično-kritički prikaz te nedopustive stvarnosti.
278
 Zeničke sveske

o dekonstrukciji bolesnih ideja kojima se u svakom trenutku milioni žena

jednako potčinjavaju i traumatiziraju.
Centralna tema ovog filma nije tijelo muškarca, već tijelo žene u prenese-
nom značenju. Žensko tijelo je žarišna tačka oko koje se formiraju mačo-pre-
dodžbe (s posebnim akcentom na biološku sposobnost žene na reprodukci-
ju). Žena je procesima objektifikacije2 svedena na svoje tijelo. Objektifikacija
uključuje različite načine tretiranja žene i ženskog tijela kao objekta: instru-
mentalizacija, poricanje autonomije, pasivnost, podložnost razmjeni i za-
mjenjivosti s drugim objektima, prelazak granica, posjedovanje, poricanje
subjektivnosti, svođenje na puko tijelo, na izgled, ućutkivanje. Klasifikaciju
dugujemo Marthi Nussbaum i Rae Langton. Dakle, uz pomoć već vijekovno
podobno razvijenih mehanizama, opstanak i afirmacija žene izvan zadatih
okvira praktički su onemogućeni, narušavani, svakodnevno potiskivani, a
kao takvi, dakako, bolni, agresivni i nasilni. U kojem sve svjetlu tumačenja
možemo shvatati ovaj film? Svakako, u dimenziji targetiranog seksizma, ho-
mofobije, mizoginije, rasizma i klasizma, a posebnu pažnju zavrjeđuju detalji
filma koji su na sjajan način ukomponirani u njegov sadržaj.
Uvodna scena koja otvara film jeste uobičajena slika "muškarca" (čitaj:
žene) koji ulazi u zgradu s kolicima, bebom i torbom, uzima poštu iz san-
dučića i razgovara s komšinicom. Tu možemo regularno zamisliti razgovor
dvije žene, susjede, rediteljka nas suočava sa stravičnim činom objektivizacije
ućutkivanjem – "tretiranja osoba kao da su utišane, s nedostatkom sposob-
nosti govora" (Papadaki, 2018.).3 Pri razgovoru koji se vodi na sastanku sta-
nara zgrade, komšinicina opservacija znači gušenje njegovog glasa – on nema
pravo na mišljenje: "I should really be talking to your wife…", s čime se on
mora prećutno složiti jednim razočaranim: "Okay…" Izlaskom iz haustora,
Pierre susreće komšinicu – džogerku. Mada je i razgovor s njom ispunjen
nelagodom, u smislu seksualne objektivizacije, čemu ću se vratiti kasnije, oku
zapinje posebna pojava: džogerka je naga do struka, ili, kako bi se to izrazilo

2 Posmatranje žene kao objekta. Primarno, fokus je na seksualnoj objektivizaciji koja se odvija na
polju seksualnog.
3 Papadaki, Evangelia. 2014. "Feminist Perspectives on Objectification." Stanford Encyclopedia of
Philosophy. Stanford University: Metaphysics Research Lab, Center for the Study of Language and
Information. Dostupno na web stranici: https://plato.stanford.edu/entries/feminism-objectificati-
on / (Pristup: 24. 07. 2018.).
279
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

suspektnim terminom 'toples', provlači i podvlači ogoljelu činjenica da su

žene uopšte društveno identifikovane isključivo preko svoga tijela i izgleda.
Godinama se vode feminističke rasprave o tom pitanju: da li je prikaziva-
nje ženske nagosti ili polunagosti u službi dodatne seksualizacije ili pak put
oslobođenja ženskog tijela i ostvarivanja prava na raspolaganje njim. Raspra-
ve između 'hranjenja muških pohotnih pogleda', time i rasta nasilja s jedne
strane i, na primjer, pokreta za aseksualizaciju ženskih dojki, između osta-
log, "Free the nipple",4 koji promoviše tretman ženskih mliječnih žlijezda kao
zasebnog, a ne kao dijela seksualnih ženskih organa. Fenomen cenzuriranja
ženskih grudi jedna je od dimenzija koju nam nameće Pourriat i o kojoj valja
razmišljati, druga je vezana uz funkciju filma, riječ je o oponašanju i kritici
postojeće realnosti - fenomena muške nagosti do struka koji je društveno
potvrđen i neupitan.5
Sljedeća Pierreova stanica je odlazak u vrtić na čijem prozorskom oknu
piše "Nissar paternelle". U ovaj termin učitano je više značenja. Rediteljka
sitnim detaljima sjajno razara patero-predodžbe o ustanovama koje odgajaju
djecu. Naime, od primarno shvaćene uloge ispomoći majčinstvu, u obrnutoj
stvarnosti 'paternelle' - očinska ispomoć doseže vrhunac uvođenjem tetka iz
vrtića, čime se dokida i mizogina monojezičnost u tituliranju određenih pro-
fesija. Naravno, da treba primijetiti važnost poigravanja s terminom "očin-
ski", obzirom na autoritet i usku, ne samo jezičku skopčanost, sa sistemom
društvenog porobljavanja i tlačenja – patrijarhatom.
Dijalog između Pierrea koji ostavlja dijete u vrtić i tetka iz vrtića, Nissa-
ra, pun je empatije, podrške i muške solidarnosti. Naime, Nissar se nalazi
u veoma specifičnoj situaciji – njegova žena ga je prislila da nosi fantomku
(uz obavezno pokrivanje tijela). Element povezivanja obrazovanja s prisilnim
oblačenjem neodoljivo podsjeća na situaciju iz marta 2004. godine kada je
u Francuskoj donesena Odluka o zabrani nošenja hidžaba i drugih vjerskih
simbola u obrazovnim institucijama (2010. nimalo slučajno, godina nastanka
filma je također godina usvajanja parlamentarnih zakona u Francuskoj koji-

4 Više o pokretu za ravnopravnost, jednakost, osnaživanje i slobodu svih ljudskih bića; pogledati na
web stranici: http://freethenipple.com/ (Pristup: 24. 07. 2018.).
5 Fenomen muške nagosti, pišanja na javnim mjestima ili, recimo, manspreading-a društveno je pri-
hvaćen i ne podliježe kritici i propitivanju. Na sreću, situacija se mjenja konstantnim radom aktivi-
stkinja i skretanjem pažnje te dekonstukcijom postojećih praksi.
280
 Zeničke sveske

ma se zabranjuje nošenje nikaba/burke u javnim/državnim institucijama, za

dobijanje radne vize, dozvole za boravak ili francusko državljanstvo).6 Iako,
bi se o ovoj temi dalo naširoko raspredati i argumentirati važno je, barem u
svjetlu tog konteksta, napomenuti nekoliko bitnih stvari: da pokrivanje žen-
ske kose i tijela ima predislamsko porijeklo, da je praktičke prirode zaklanja-
nja od sunca, pijeska i vjetra, da šerijatski zakoni idu u pravcu radikalizacije
(potekle iz glave muških vjerskih vođa), te da nemaju veze s Kur'anskim pro-
pisima koji zagovaraju "skromnost" i pristojnost odjevanja. S druge strane,
skandali oko uvođenja odredbi i zakona ovakvog tipa u evropskim (kršćan-
skim) zemljama nisu jak argument, obzirom da na propise tog tipa nalazimo
u zemljama poput Turske, Egipta i Tunisa. Svjesno ili nesvjesno, prisila na
nošenje bilo kojeg odjevnog predmeta za ženu je nasilje i kontrola njenog
ponašanja.
U nastavku razgovora među dvojicom muškaraca, nimalo slučajno o vru-
ćini, na vidjelo izlazi da je razlog i moranje Nissarove pokrivenosti u stvari
naredba njegove žene.: "Is it your wife that wants you…? – Yes." U tajno-
sti razgovora, za što se pobrinuo Pierre, utvrdivši da Nissarova žena nije u
vrtiću, iskazuje brigu za njegovo stanje potčinjenosti, potvrđeno obrijanom
bradom i brkovima, nalik na dijete - aseksualizirani muškarac – ne dječak,
već dijete, izražavajući znanu stvar – "I mean We are men. You don't belong
to anyone, do you understand?", a koja bi, u tom hipotetičnom kontekstu,
trebala da znači ohrabrivanje, prihvatanje vlastitog sebe, svoje slobode, au-
tonomije i, u skladu s tim, zahtjev za određenim pravima. Način na koji se
Nissar objektivizira (u podtekstualnom značenju žena) jeste poricanje pra-
va na autonomiju što jeste čisto obespravljivanje. Nissar, ubjeđen u božanski
poredak, prihvata nametnuti zakon i računa na božju milost i odobravanje
svog krotkog ponašanja što zapravo krasi slijepu religijsku poslušnost. Nissar
je sklon inertnom samo/tretiranju, s očitim nedostatkom otpora, miri se s
postojećim, nametnutim pravilima.
Pierre potom nastavlja vožnju biciklom gdje akcentovano njegovo odije-
vanje: japanke, bermude, raskopčana majica. Ono što izgleda kao bezbrižna

6 +2014. godine Francuska je dobila spor na Evropskom sudu za ljudska prava u slučaju zabrane no-
šenja nikaba, koji je pokrenula mlada žena, smatrajući da je time ugroženo njeno pravo na slobodu
mišljenja.
281
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vožnja, ubrzo se pretvara u noćnu moru. Sada se On susreće s dobacivanjem

na ulici. Fenomen i kultura catcalls-a je u suštini street harassment (uznemi-
ravanje na ulici), jer nema pozitivnog dobacivanja – davanja komplimenta
koje tobože, kako se muškarci brane, može ženama da uljepša dan i da stoga
žena treba da se osjeća srećnom. U startu važno je naglasiti da žene ne i/
zazivaju dobacivanje. Dobacivanje je nedostatak poštovanja jer je uglavnom
vulgarno i pogrdno. Razlog zašto muškarci dobacuju ženama je isključivo
seksualno perverzne naravi. Međutim, dobacivanje ženama izaziva nelagodu,
čini ih povrijeđenima, kod nekih izaziva otpor i svađu. Kultura dobacivanja
prožima cijeli film Oppressed Majority. U mizoginom kontekstu junak filma
se suočava s nizom različitih dobacivanja. Konkretno, u filmu možemo razli-
kovati korištenje moći koju ima komšinica (dobrosusjedski odnosi) ili klasi-
čan oblik moći koju koristi policajka (narednica/inspektorka), za razliku od
agresije beskućnice i girl gang-a.
Da se vratimo na sekvencu razgovora džogerke i Pierrea. U finom ma-
niru, pitanja za pomoć (kao da ženi uvijek treba pomoć?!), davanja kompli-
menta za izgled, indirektno obraćanjem malenom dječaku u kolicima, doba-
civanje izgleda ovako: "Lucky you are to have such a cute daddy!" No nastavlja
i nakon Pierreova žurna odlaska: "Keep smiling honey!" U policijskoj stanici,
u epizodi uzimanja izjave, narednica koristi priliku da mladiću, kako ga os-
lovljava 'slatkišu', koji dolazi da prenese obavijest, da naredbu da joj donese
kafu uz opasku da li može da zapamti i prateći komentar: "Looking good in
those jeans." Sve su to načini, dakle, u kojima prepoznaje ono na šta nas upu-
ćuje Papadaki, bit "identificiranja osobe s tijelom ili dijelom tijela. I za vrijeme
vožnje beskućnica na ulici dobacuje protagonisti filma, tretirajući ga kao alat
za njene namjere i ciljeve - oralni seks. Teče to nuđenje oralnog seksa muškim
prolaznicima kao na traci uz ulično žicanje i pogrdno preimenovanje "Dana
muškaraca" u "Prick's-day". Čim je prekinuo beskućnica odgovara: "Think I
don't see you, sitting there shaking your ass in my face! With your nice little
blue bermudas! (...) I need hot guys, men!", kao prateći obrazac lascivnog
komentiranja njegova (njena) izgleda što jeste prečica do direktnog nasilja.
Svjedoči to Pierrov sukob sa ženskom bandom ispred ureda. Razgovarajući
na telefon on kaže kako djevojka piša u prolazu između zgrada. Dok čekaju
svoju drugaricu Samiu koja obavlja nuždu na javnom mjestu, ostale djevojke
Pierreu dobacuju "zgodne komplimente", "hvaleći" mu dobro dupe. Izrevol-
282
 Zeničke sveske

tiran seksistički krcatim danom kaže im da odjebu, dok one sipaju uvrede
nazivajući ga onanistom i debeljucom. Odvraćajući im da su samo "dumb
bitches" i "twats" (vulgaran naziv za ženske genitalije, u prenesenom značenju
glupa ili odvratna), one ga prate i napadaju nožem, psujući i prijeteći. "Say
you're sorry or I'll cut off your precious stuff ". Potom cijepaju odjeću s njega
i huškaju jedna drugu da uživaju, nazivajući ga napaljenom svinjom: "Your
nipples are hard! (...) Tell me your nob is tiny." On se opire moleći ih da ga
puste, da je "Dan muškaraca". Gluhe na njegove molbe i nastavljaju s maltre-
tiranjem. Podsjetimo: seksualni napad je pokušaj seksualnog čina s drugom
osobom bez njenog pristanka. Akteri seksualnog napada, nasilja i silovanja
kao krajnjeg ishoda i posljedice uličnog uznemiravanja, obrazloženje i upo-
rište nalaze u kulturi silovanja koja podržava i reproducira ideju "izazivanja".
Kultura silovanja ne podrazumijeva samo okolinu u kojoj je napad i nasilje
konvencionalizirano i normalizovano kroz kulturne sisteme, već uključuje
i hiperseksualizaciju ženskih tijela, sve aspekte objektivizacije, okrivljavanje
žrtve i dalju afirmaciju seksizma u jeziku.
U policijskoj stanici pomenuta narednica ispituje silovanog muškarca, ci-
tirajući detalje iz njegove izjave. Muškarac osjeća nelagodu i navlači bermude
na svoje noge do koljena. Način na koji je Pierre objektificiran je potpuno
poricanje subjektivnosti: "tretiranje osobe kao nekoga čija iskustva i osjećaji
(bilo koji) se ne uzimaju u obzir" (Papadaki, 2018.). Iskazujući sumnju da je
silovan narednica sugeriše kako se događaj odvio u sred bijelog dana i bez
svjedoka. Rediteljka potom prikazuje načine na koje se žene žrtve seksualnog
napada suočavaju s nepovjerenjem zvaničnih institucija i kodom krivljenja
žrtve, koji nije usmjeren samo na institucije, već i na rodne odnose kao i
samokrivnju. Suočene s tim žene reagiraju pobunom i tako rizikuju da budu
dodatno sankcionisane zbog svoje tobožnje agresivnosti i uvrede službenih
lica. Bez obzira na koji način, kada i kako se desio seksualni napad koji je
kriminalan čin, žrtva nikada nije kriva i ne treba je osuđivati i primoravati da
ponovo ponižavajuće prolazi kroz proživljenu traumu.
Osuda i učitavanje krivice osobi koja je pretrpjela seksualno i ulično na-
silje i napad, ili od strane bračnog partnera, nije nova pojava, nego podrazu-
mijevano i normalno shvaćanje jer u patrijarhalno-mizoginom društvu ne
podučavamo muškarce da ne siluju žene, već učimo žene da tolerišu nasilnike

283
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

u braku ili na ulici i njihovo dobacivanje, da mijenjaju životne stilove i izbore,

da ne nose odjeću koju žele i kako žele i da izbjegavaju potencijalne situaci-
je silovanja (na primjer da se ne kreću noću same etc.). U filmu, Pierreova
supruga dolazi po njega u policijsku stanicu. Iz razgovora o događaju koji je
prethodio rediteljka otkriva još jedan sloj predrasuda, a koje se tiču partner-
skog odnosa i razlika među spolovima u načinu komunikacije. Žena muškar-
cu, (u realnom patero-svijetu muškarac ženi) obraća se tepanjem – "matro-
niziranom", podjetinjenom Pierreu supruga se obraća nadimkom "tikvice", a
težište interesa brzo prebacuje na sebe i svoje potrebe. Marion se hvali uspje-
hom na poslovnom sastanku, očekuje potvrdu, Pierre je ponosan na njen
uspjeh. Zgrožena je njegovim izgledom: "You look like hell", kaže Marion kad
vidi u kakvom je stanju njen suprug nakon preživljenog seksualnog nasilja.
Pierre je objektiviziran svođenjem na izgled. Slijedi razgovor između
Pierrea i Marion: "I can't take this fucking feminist society anymore. It feels
like our brothers fought for nothing. - I can't stand your masculinst nonsen-
se. Look at the way you dress! Short-sleeve shirt, flip-floops, up-to-the-knee
bermudas! - I dress the way I want! - Don't you dare complain then! - Do you
want me to wear a balaclava? - Look I'm exausted...", čime se prokazuju sve
dimenzije u posjedovanju moći među spolovima, kako onih u vezi tako i onih
van nje. Marion smatra da su maskulinističke gluposti njegovi problemi, ot-
por i težnja za borbom s ugroženom braćom, upravo kakvom feminističkom
gluposti društveno se proglašava, tretira i rezimira pokret za oslobođenje i
prava žena. Marion odlazi po auto, Pierre je ispraća: "Bitch!" i tim epitetom
film se "otriježnjuje" stropštavajući se u realnost patrijarhalnog svijeta.
U posljednoj sceni koja ledi krv u žilama, prisjećamo se pjesme sa samog
početka filma, gdje opakost žene koja oponaša muškarca p/ostaje pitanje nje-
ne potrebe za zaštitom kao još jednom vješto izmanipulisanom patero-per-
cepcijom. Marion ide ulicom sama u noći, što je osjećaj samo poznat ženama.
Njeni pokreti opreza, straha, disanje, njena haljina, sve je praćeno pozadin-
skom muzikom i uznemiravajućim komentarima koje žena može čuti na uli-
ci: "You make me horny, baby! You're so hot! Tight ass! Stupid cunt! Keep
smiling, honey!" U filmu Ugnjetavana većina nema ništa smiješno, nerealno
niti dramatično. Naprotiv, osjećaj nesigurnosti, ranjivosti i straha koji žene
imaju na javnim mjestima je fenomen dobro poznat svim ženama. Iz svega

284
 Zeničke sveske

navedenog lako je zaključiti da nama ženama tek predstoji snažna i kontinu-

irana borba za autonomiju, osnaživanje, tehnike samozaštite, mijenjanje pre-
dodžbi o strahu, deviktimizaciji i borbi za sigurnost i konformnost na javnim
mjestima, u svakom trenutku.

285