NAJZAD, LJUDSKA LOBANJA NIJE

PANDORINA KUTIJA ILI, BESTRAGA, IPAK JEST?

Nermin Sarajlić

Ali ukoliko vrijeme zadržava svoju vlast nad Erosom, sreća je u

biti stvar prošlosti. Užasna izreka koja tvrdi da su samo izgubljeni rajevi
istinski rajevi osuđuje i u isto vrijeme izbavlja temps perdu. Izgubljeni
rajevi su oni jedini istinski, ne zbog toga što, u retrospektivi, prošla radost
izgleda ljepša nego što je zaista bila, nego zato što jedino sjećanje pruža
radost bez strepnje da će ona proći i tako joj daje trajnost koja je inače
nemoguća. Vrijeme gubi svoju moć kad sjećanje iskupi prošlost.

Pa ipak, taj poraz vremena je artistički i patvoren; sjećanje nije

nikakvo zbiljsko oruđe sve dok se ne prevede u povijesno djelovanje.

Herbert Marcuse, Eros i civilizacija

C ivilizirati Želje prije no što se uspnu do Zadovoljstva nije ništa dru-

go do kastrirati ih? 1 Može li im se bezuslovno vratiti legitimitet bez

1 Prijelaz od mlaza ushićenja do gravitacione mlohavosti koja prati egzistencijalnu samoizvjesnost

vješto prikrivaju sažete formulacije "Desidero, ergo sum" i "Mislim ondje gdje nisam, dakle, jesam
ondje gdje ne mislim".Obe pripadaju Lacanu. Odista pshihoanaliza, još pomaknutija od njena ro-
donačelnika, mora biti skroz van sebe da bi izbavila filozofiju od ludila. Izliječila od bolesti nalik
apsitencijalnoj krizi. Naime, uspije li mukotrpni dugi proces "skidanja" od ovisnosti onome što na-
zivamo subjekt, odnosno raspolućeno utemeljenje samosvijesti, ostaje skupo plaćeno, ali uglavnom
turobno neupotrebljivo iskustvo. Drugačije rečeno, psihoanaliza, razdražljivo nezadovljna filozof-
skim rješenjima, nije ništa naudila samoizvjesnosti Cogita kao ontološkog preduvjeta iz kojeg izvi-
ru njegove spoznajne moći kao i etička i estetska prosuđivanja, no optužbama na konto filozofije
nije niti ponudila sretnije jednostavniji izlaz iz dijalektičkog lavirinta, a sljedbenicima tako olako
obećanog i darivanog.
114
 Zeničke sveske

griže savjesti onako kako je to zahtjevao Roland Barthes? Da li zatočenost u

"pogrešnom" polu, doduše ne tako frekventna, obećava primat rodno-iden-
titetnoj pripadnosti? 2 Naročito što se niti skalpelom niti laserom niti pak
ciljanom hormonalnom terapijom ne može čeprkati po rodu, dok se pol po-
odavna da korigirati, a time uskladiti s rodom? Škodi li to prvenstvo slavnoj
maksimi iz Drugog pola kako se ženom ne rađa no postaje? Ako da, u kojoj
mjeri, odnosno s kakvim konzekvencama? Da li upravo rod prethodi polu,
unatoč očitom, kasnijem, do zla boga složenom društvenom konstruiranju
prvog? I prelazi li, sasvim neočekivano, obrnut put od onog kako ga je, život-
ni suputnik Simone de Bauvoire, Jean-Paul Sartre parolaški skicirao, pripi-
sao i pružio egzistenciji pred esencijom?
Idemo dalje! Što (bi) se to životvorno od mitski zagonetnog odnosa
Erosa i Psihe u suvremenim uvjetima prelijeva/lo u rodno-polne konstela-
cije? Oporavlja li ova posljednja, neukrotive znatiželje, u "malim smrtima"
- orgazmima svoje pravo na sjetno lutanje do slijedećeg Užitka? Igra li se
svojevrsni rulet između anime i animusa, s crveno-crnim, neuravnoteženim
šansama po muškost i ženskost, ali gdje nikad ozbiljnije vlasnički, gubitnički
ne strada, pogotovu ne bankrotira, pred ovisnički hazardnim pojedincima,
i ženama i muškarcima, uvijek jedan te isti kazino - anonimni autoritativni
ustroj užih i širih društvenih zajednica? 3
Ako se Psiha, od Mita na ovamo, po starozavjetnim pre/porukama, u
istim takvim razmjerima, nesmetano množila, polažu li onda i Eros i Thana-
tos jednaka prava na očinstvo tom koliko brojnom toliko razvrsnom potom-

2 Prirodno i društveno nasljeđe rijetko kad su u skladnom odnosu. Potonje, ukoliko ovo prvo do
balčaka ne determinira, onemogućena da rigidno normativizira, iskazuje ili latentni animozitet ili
pak, eksplicitno neprijateljstvo. Nema mjesta, naprosto, razumijevanju za polno, pa time i rodno,
šarmantno prirodno preobilje ili prirodnu opčinjavajuću nedorečenost. O toj društvenoj nelagodi
je štošta imala reći argentinska autorica Lucia Puenzo u svom neustrašivo zahvaćenom neobičnom
filmu XXY, nastalom po kratkoj priči "Cinismo" njenog sunarodnjaka, pisca Sergia Bizzio-a. Neo-
čekivano postiđeni, suočeni smo s činjenicom kako nas, kao pojedince i kao društvo, civilizacijski
njegovane predsrasude preobraćaju u okrutne egzekutore moralne truleži na brisanom prostoru
interseksualnosti. Živimo u svijetu milenijski nataložene, između ostalih, rodno-polne binarnosti,
oko kojih, češće no što se misli, obigravaju i famozni znanstveni i medicinski iskoraci, te stoga ne
treba da čudi što nije manje otužna patološka ekspresivnost njene reprezentacije.
3 U dlaku ista je to ona famozna karikaturalno autoritativna, amorfna javnost koju doživotno odras-
tajući doji Super-ego. Ona također kroji, pere, pegla i zateže strogu uniformu Oca koji povijesno s
implodirajućim Falusom paradira Silom Zakona.
115
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

stvu? Ili drži vodu Derridina jetka i oštroumna opaska upućena Freudu kako
je u poznim godinama podlegao gotovo neizbježnoj zarazi autotanatografije?
Možda ova pitanja ne opsjedaju, ne nasrću i ne kidaju čoporski krvoloč-
nim ugrizima, mada se pred njima ne treba niti braniti i uzvraćati zbunjenim
blejanjem. Vidno dakle, uzbuđeni prisjećamo se Pesoinih nemira u knjigu
sabranih i parafraziramo silogizam koji titra između bolnog i sjetnog: bilo
je tako derutnih i zaostalih civilizacijsko-kulturnih pejzaža iz čijih pozadina
su izronili portreti velikih karaktera, i muškaraca i žena, dok su njima nasu-
prot kratkotrajna razdoblja izobilja umjela porađati opake nakaze i množiti
žalosne mediokritete što navodi na pomalo sablastan zaključak kako se sve
prepliće, pretapa i ukrštava, i to u takvoj mjeri, da istini prepušta počinak tek
u pretpostavci.
Ostavimo li po strani ono što ogoljelom seksualnom biću kao odmet-
nute surogate jamči nadiruća budućnost - digitalno-tehno doba, a to su, u
samrtnom grču koitusa, vibrator sedmobrzinac i stalno poboljšavana verzija
Autoblow-a, onda se moramo usredotočiti na personaliziranje Nesvjesnog s
mučaljivim implikacijama po ionako do guše 'uneređene' rodno-polne od-
nose, na rasplesana manifestiranja Jungove "Sjenke".4 Revni/e nastavljači/ce
ostavštine bračnog para Jung, Emme i Karla Gustava, odlučno su riješili pro-
naći model koji bi definitivno obuhvatio zamršene ekspresije anime i animu-
sa, ženskog i muškog aspekta osobnosti, famozne Persone, a koja nikad nije
daleko od bergmanovske, još bolje vontrirovske turobnosti, i time zauvijek
otklone "karikiranje Erosa" (James Hillman). Tako su jungovski pomno oda-
brane faze ženske strane muškarca, što iz mita što iz povijesti, a o tim "nevid-
ljivim partnerima" pisao je i John A. Sanford, naravno u idealnom obliku,
pa bi muški tobožnji glogov križ predstavljale, u četveropregu, starozavjetna
Eva koja bi neštedimice izručivala napasti grijeha, grčka Helena kao hetera,
zavodnica, dok bi Bogorodica utjelovljavala vrlinu i ćudoređe te naposljetku

4 Jer je krunski dokaz - orgazam proziran i podatan nezasitim algoritmima, dok Užitak nije. Možda
tek, ali doslovno mjestimice, nadomjestiv otužnim pomagalima. A kuda je to sve poodavna krenu-
lo naslutio je raskošno sažetim folklornim idiomom vic, inače proslavljena dosjetka podzemnog,
izgleda oduvijek terapeutski relaksirajuće intonirana. Ovako teče ta povjerljiva 'divanhanumana' o
uznapredovalom orgazmu:
- Majke ti, kažeš li ti svom čojeku kad svršiš, mislim s rahatlukom?
- De bona šta ti je, taman posla, ošta mi je da ga bihuzurim na poslu, još u noćnoj smjeni.
116
 Zeničke sveske

Sofija, sušto oličenje mudrosti, kao štaka hromom i obogaljenom odgoneta-

ču Sfingine zagonetke.
Ali zato vrvi od ekvivalenta subverzivnog muškog u ženi u fino simpli-
ficiranom nasljeđu analitičke psihologije. Kandidata je mnoštvo. Nasuprot
amazonki, uljezu i podstanaru Nesvjesnog kod muškarca, da budemo zlob-
ni - jednoj Medeji i da bez okolišanja otkližemo u šaljivo, čak izrugivanje,
u žensku poslušnu glavu bi se bahato mogli useliti još, p.e. slovački Robin
Hood, konroverzni Janošik koji je harao šumama blizu Žiline, o čijem životu
je i Agneska Holland bila u iskušenju napraviti serijal. Ili bi pak u animus
provalio glavom i bradom vlaški dželat - Vlad Tepes, čuveni Stokerov Grof
Drakula. Milostiviji spram nježnijeg pola danajski bi ponudili Sandokana u
pitomoj izvedbi Kabira Bedija, oprezniji ne bi išli dalje od plemena Temu-
džin, dakle Džingis-kana. Vulkansko nesvjesno koje liže ženu kao vatreno
strastvenu prelijepo ljubavnički bi personificirao tek jedan piroman, pa neka
to bude Neron. No ni Herostrast nije loš, pod istom pretpostavkom, a to
je da se muški prohtjelo ugoditi nezasitoj naravi jedne Katarine Velike. Za
pandan izvorištu etosa kod žene, ukoliko smo još uvijek bezbrižno opruženi
u Jungovoj sjenci, a s pravom zadržani u biblijskim konotiranajima, skoro
pa ravnopravno nadmetali bi se Juda Iskariotski i Poncije Pilat. Prvi jer je
neophodan Providnosti, Spasitelju samom, drugi zbog ciničnog prepuštanja
odluke o Raspeću mudrim pobožnim glavama. Najzad, bez koga ne bi bilo
ni Edipa - ne Elektra, nego Sfinga.
I isprepleteni bipolarni odnosi dali bi se, pa kako god se križni model
konstruirao, unedogled usklađivati, time tako i sazrijevati, ovisnički zagri-
ženim bacanjem novčića s Janusovim likom. Psihologija je, po vlastitom
priznanju svjesna da se nepredvidiva ispoljavanja nesvjesnog ne pojavlju-
ju nikad u čistom obliku. Svejedno, koja da je fakcijska ili fikcijska meta-
foričnost poslužila svrsi. Ne, već naprotiv, znaju izbijati zaprljano uporedo,
pa "demoni" koji pribiraju u sebi sve ono nepoznato i neistraženo ničim ne
spašavaju klinički obuzete, u doživotnim pidžamama, i terapeute i pacijente
i klijente, od pronalaženja prečica krutih simplificiranja psihologijskih tra-
ganja i slutnji preobraćajući ih u fatalnu ambivalentnost poimanja svijeta i
smisla življenja u njemu. Možda Freud, koji je psihologiju uz prirodne zna-
nosti, držao jedinom vrijednom tog imena i, koji se toliko grozio onodobnih

117
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Weltanschaunga svih vrsta, da je toj ominoznosti za ljubav posvetio jedan

ogled, naprosto nije dosanjao to razbuktalo manihejstvo, jedno vrijeme po-
modarski, na samoj granici psihologizma.
Valjda je stoga u predavanju, naslovljenom "Objašnjenja, primjene, ori-
jentacije", promišljenom šeprtljavošću 'naivno' obranio psihoanalitički po-
stupak pronašavši anegdotsku pozicionu sličnost dok je čitao Victora Hugo-a.
Zapravo o liku škotskog kralja kod francuskog pisca koji je imao "nepogre-
šivu metodu" razotkrivanja vještica. Jednostavno: osumnjičenu bi 'ofurili' u
ključalom kazanu, a on bi potom kušao juhu. Gurmanski kralj po okusu bi je
nanjušio, a Freud veli: "Slično je i s nama, samo što smo mi oštećena strana.
Mi ne možemo da procijenimo pacijenta koji nam dolazi na liječenje, niti
kandidata koji nam dolazi na obuku…U stvari, mi kupujemo mačku u vreći."5
A baš tako stupidno odgovara samozatreskana hetero-većina koja sve
drugačije od same sebe drži izopačenim, pa tako sa svjetonazorskim gađe-
njem, prezirom, odbojnošću, nerijetko otvorenim neprijateljstvom, drži da
se konzervativno "narušeno" seksualno orijentiranje ravna po mahovini.
Ukoliko povjerujemo Freudu, a nema razloga da to ne učinimo, kako male
razlike jamče i vode izravno u rasizam i netrpeljivost, dok povelike, pa i glo-
mazne, udaljavaju od njih, gotovo svih nehumanih i retrogradnih uvjerenja,
praksi, navika i manira, e pa onda to, na rodno-polnom području, vrijedi po-
lovično. Male, nenaglašene a koje mnogo znače, muškarce s lakoćom otkližu
u diskriminaciju spram žena, dok im velike, naizgled nepremostive, budno
čuvaju i njeguju bogomdane, nepravedne povlastice. Barthes, možda i ide-
alistički, fragmentarno promišljajući o pluralitetu, razlici i sukobu, rješenje
za liberalno-demokracijska društva vidio je u uvođenju, odnosno stalnom
"unošenju pluralnosti i suptilnosti u njih, ali bez ikakvih kočnica".

5 Evo što nam o tome na drugačiji način veli Marcuse u Erosu i civilizaciji pozivajući se na svoje
filozofske saborce iz Frankfurtske škole Adorna i Horkheimera, odnosno na njihovu Dijalektiku
prosvjetiteljstva: "Pa ipak, iz konteksta Freudove teorije bi proizlazilo da "prirodne prepreke" u na-
gonu, daleko od toga da poništavaju užitak, mogu djelovati kao premija na užitak, ako se odvoje od
arhajskih tabua i egzogenih ograničenja. Užitak sadrži element samoodređenja koji je znak ljudske
pobjede nad slijepom nuždom: Priroda ne poznaje istinski užitak: ona ne ide dalje od zadovoljenja
potreba. Sav užitak je društven — u nesublimiranim afektima ništa manje nego u sublimiranim.
Užitak ima svoje podrijetlo u otuđenju."
118
 Zeničke sveske

Ironijska skeptičnost spram zavodljive interpretativne svemoći i nepo-

grešivog detektiranja uzročnosti društvenih poremećaja i anomalija psi-
hoanalize iziskuje krajnji oprez. Ni za živu glavu ne bi valjalo "ograisati na
sihire" prokuljale iz Crne knjige psihonalize. Upotrijebljeni turcizmi sasvim
su primjereni ozbiljnosti i utemeljenosti argumenata otrovne i destruktivne
kritičnosti potekle od tog žalosnog katalogiziranja tobože naučne krivnje i
zabluda, inventure grijeha i kompendija intelektualne korumpiranosti i etič-
kih propusta "kuge" frojdizma i lakanovštine, čiji su autori, uglavnom, revi-
zionisti, konvertiti, renegati i diletanti psihologije i psihijatrije kao Prokrust
nabildani razbojničkom pakošću da, egzibicionistički propeti, dokažu kako
eto "Id zna više no što Ego priznaje" pa na to psihosomatsko ključanje imaju
farmakološki svelijek. I u tom šarlatanskom poduhvatu i besramnom obra-
čunu s psihoanalizom na parodoksalan, izvrnut način potvrđuju Lacanovu
tvrdnju kako "istina posjeduje (oponaša) strukturu fikcje" - s tim što bi ovdje
kukavna, karikaturalna uobrazilja da posjednički zajaši i oplodi suštu golu
istinu. 6
Gotovo petnaest godina je proteklo otkad se pojavio maliciozno i difa-
mirajuće motivirani zbornik koji je zaigrao na skandaloznu senzacionalnost
svojih utvarnih otkrića, a upravo tako se i ugasila ta pseudoznanstvena hala-

6 Mnogo, mnogo prije puno, puno ozbiljnijim "baštiničkim rovarenjima" po psihoanalizi od dignu-
tih revizionističkih noseva iz Crne knjige Herbert Marcuse u Erosu i civilizaciji staviće više no va-
ljan prigovor koje to sve prečice i zaobilaznice vode u srce represivne tolerancije i civilizacije , ne
oklijevajući da jungovski nadahnute preinake nazove ideologiziranim mračnjaštvom pseudomito-
logije: "Bijeg od psihoanalize u pounutrenu etiku i religiju posljedica je te revizije psihoanalitičke
teorije. Ako "rana" ljudske egzistencije nije u biologijskoj konstituciji čovjeka, i ako je ne uvjetuje
i ne podržava sama struktura civilizacije, tada se dubinska dimenzija odstranjuje iz psihoanalize,
i (ontogenetički i filogenetički) sukob pre-individualnih i supra-individualnih snaga pojavljuje se
kao problem racionalnog ili iracionalnog, moralnog ili nemoralnog ponašanja svjesnih pojedinaca.
Supstancija psihoanalitičke teorije nije jednostavno u otkriću uloge podsvijesti, nego u opisu njezi-
ne specifične nagonske dinamike, nestalnosti dvaju temeljnih nagona. Samo povijest tih nestalnosti
otkriva cijelu dubinu ugnjetavanja koje civilizacija nameće čovjeku. Ako spolnost ne igra konstitu-
cionalnu ulogu koju joj je Freud pripisao, onda nema nikakvog temeljnog sukoba između načela
užitka i načela zbiljnosti; čovjekova nagonska priroda se "pročišćava" i osposobljava da postigne,
bez osakaćenja, društveno korisnu i priznatu sreću." Nešto ranije u posljednjem poglavlju "Kritici
neofrojdovskog revizionizma" još decidije:" Revizionisti izjavljuju da je njihova psihoanaliza sama
po sebi kritika društva… Napetost između zdravlja i znanja, normalnosti i slobode, koja je oživ-
ljavala čitavo Freudovo djelo, ovdje iščezava; označavanje "ukoliko je moguće" jedini je trag koji je
ostao od razorne proturječnosti cilja."; Herbert Marcuse, Eros i civilizacija, Naprijed Zagreb 1985.,
str. 232, 227, prijevod Tomislav Ladan
119
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

buka i hajka. Pored prilike da svakojaki kolebljivci, potjecali iz epistemološke

struke ili ne, medijski čestito traumatizirani, izvuku pouku o cijeni kojom
plaćaju svoju lakovjernost, ostaje ipak sjetno-gorak prizvuk, vrijedan razma-
tranja i uvažavanja, onog što je tada kao odgovor na te lažirane potrese uputio
i pružio argentinski psihoanalitičar i mislilac Miguel Benasayag, premjestivši
srž opasnosti tog problema unutar same psihoanalize, a nipošto izvan nje.
No, Benasayag ne propušta uputiti neotklonjiv filozofski prijekor neopoziti-
vističkim hipotezama, konceptima, metodama i praksama koje smatraju da
ljudski "mozak razmišlja kao što žučni mjehur luči žuč", a ne shvaćaju i ne
tretiraju ga kao centar misli i afekata te sugerira kako je ovaj drugi put sarad-
nje s novim neuroznastvenim disciplinama psihoanalzi najpreporučljiviji:
"S Freudom i Lacanom rođena je psihoanaliza i razvijala se u otvore-
nom, vrlo bogatom i proturječnom dijalogu s društvom, filozofijom,
politikom i antropologijom…Psihoanaliza kao velika pripovijest sma-
tra da je jedina do danas bila pošteđena postmodernizma. I da se kao
takva nalazi u nekoj vrsti nedodirljive opne. Otuda sitničavo ponaša-
nje njezinih velikih svećenika. Psihoanalitičari paradiraju u medijima,
dijele savjete o svemu i hine da su iznad svega. Ali je taj njihov položaj
obmana. Psihoanaliza ne može opstati sama kao jedini pravac kritičke
misli utilitarizma i propisanih svjetonazora. Primjerice, ona je propu-
stila veliki poziv Deleuze-a i Guattarija da se propita u svjetlu "Povi-
jesti kroz Anti-Edipa". Potkraj 70-tih mogla je postati mjesto otpora
utilitarizmu i otvoriti se prema društvu. Propustila je i drugi važan
susret: zahvaljujući napretku novih tehnologija, zadnjih petnaestak
godina svjedoci smo veličanstvenog razvoja neuroznanosti. No psiho-
analizu to nije zanimalo, izuzevši nekoliko manjih struja unutar nje…
dijaboliziurali su neurofiziologiju…psihoanalitičari moraju prihvatiti
s manje sitničavosti da ih društvo i znastvena javnost uznemiruju." 7
Nesumnjivo, od košmarne pretrpanosti do trivijalne zbrkanosti veličan-
stven je put od dva koraka. Tako se, do zla boga amerikanizirana psihoana-
litična ispovjedna naracija preselila se s famoznog kauča u bizarnu sprdnju
crvenog naslonjača Grahama Nortona.

7 "Promašeni susret s psihoanalizom", članak iz Témoignage chretien, Europski glasnik br. 10 Zagreb
2005., s francuskog jezika prevela Zora Suton
120
 Zeničke sveske

Čudo nad čudima, unutrašnji svemir, evolucioni masterpiece - ljudski

mozak inventivno je, uistinu, oboružan, sposoban i spreman, od početka do
dan danas, da ubija, pljačka, muči, siluje, laže…Edip nije proniknuo tajnu,
nego provalio u taj unutarnji lavirint čiji je jedan od najgorih izlaza sugeri-
rala sablazan mitske kazne, njena stravična raskoš pa, uprkos njenom sva-
kojakom racionalnom civilizacijskom amortiziranju,8 dakle, najeb'o je svako
onaj, a niko nije, duboko u sebi, pošteđen uvučenosti u ostavinsku raspravu
oko tog zlosretnog nasljeđa. Iza rešetaka temeljne zajednice - porodice tere-
tana je u kojoj se bilda autoritet, kojemu vječno služi, opire se ili ga narušava
ponajprije žena, nebitno koja žrtvena uloga je zapala i kojoj zrelosti pripada-
la, kćeri, sestre, supruge ili majke, izostala neka od njih, bila odbijena ili pak,
bila preskočena.
Freud će, sve više se priklanjajući teoriji nagona, po "otkriću" rubnog civi-
lizacijsko-kulturnog hoda Sfingine zagonetke na dvije noge između krajnosti,
svoje viđenje usmjeriti oštrim optimističnim zaokretom drugačije. Naime,
ustanovljujući nezaustavljivo iščezavanje Edipova kompleksa, previđajući ili
ignorirajući da civilizacijska sublimacijska pomjeranja naprijed, podjednako
skoro, obećavaju čovjeku i obrnuta strujanja - ona desublimacijska gdje se
eros da još samo reciklirati pa ako se "kompleks raspada, prolazi, skončava
kao što ispadaju mliječnjaci kad stalni zubi počnu nicati", onda je u takvu
pretpostavku morala biti uračunata izglednost da budu, ako ne polomljeni,
svakako brzo istrošeni na civilizacijskom kontroverznom obilju.
Marcuse je tu novopronađenu time novoponuđenu pozicioniranost čo-
vjeka okrstio kao "usidrenost u civilizacijski mulj", a otac psihoanalize, kad
ga je, po svaku cijenu, jednaput već naumio iščupati iz tog "nepredvidivo
ćudljivog tjelesno-duševnog okeana", naprosto je zatvorio oči pred hazar-
dno činjeničnim: da je tek s tim euforično doživljenim teorijskim plimama

8 I Marcuse konstatira kako to, uglavnom, protječe "samosublimacija seksualnosti u Eros", oslanjaju-
ći se na neustrašivo divlje pjesničke prodore: "Baudelaire je to okovao ne u činjeničnost, ali polazeći
od nje, od tadašnjih civilizacijskih dosega u maštoviti vapaj iz kojeg nije izbrisan agnostički trans
na slijedeći način: "Istinska civilizacija nije u plinu, ni u pari, ni u okretnicama. Ona je u smanjenju
tragova istočnoga grijeha" O takvom oslobađanju je sanjao i Schiller. Naime slobodu rijetko zahva-
tamo tek u času kad "zbilja izgubi svu ozbiljnost" i kad nužda po kojoj ona jest i djeluje kao laka
potpuno ispari." Adorno će pak, racionalno prisvajanje i simulatano prevođenje mitskog okarakte-
rizirati najpotpunijim njegovim razaranjem iz kojeg su i nadalje će pojedinci kao članovi društva,
rodno, između ostalog, dakako sačinjeni i određeni, nerijetko fatalno, izvlačiti deblji kraj.
121
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

otisnuo, ne žuđeno i očekivano "Eros izmiren i usklađen s Prirodom", nego

zapravo Kon-tiki, prepušten hirovima Pacifika. Heideggerov učenik, dobitni
intruder frankfurtovaca, marcuse jako je dobro znao baš kao i oni za skrive-
na iskušenja na istom kolosijeku - psihologiziranja društva i porodice kao i
sociologiziranja individuuma. Još važnije, prepoznali su porijeklo tih prijet-
nji - njihovu ukorijenjenost u povijest. Pa ukoliko im je poetsko-utopistički
i nepomirljivo kritički poklič Heinricha von Kleista koji glasi: "Mi moramo
ponovo jesti s drveta spoznaje, da bismo opet došli u stanje nevinosti" i bio
privlačan i prihvatljiv svjetionik, nisu prešutjeli, već naprotiv, istakli i njegovu
moguću ishodišnu tamnu stranu: Ako i jesmo odvažni zagristi svojski, kadri
smo isto tako se i besramno hrabro prazniti sami sebi i drugima po glavi od
tih najhranjivijih, što datih, prirodnih što stečenih, civilizacijskih blagodeti i
plodova.
Stoga nema niti govora, kad je porodica u pitanju i pojedinac u nju
ukotvljen ili odmetnut od nje, manje više doživotno, nekakve rehabilitaci-
je naslijeđenih predrasuda u paketu s rehabilitiranjem autoriteta i tradicije,
koliko god da ih uzvišeno, filiozofski preparirano, zagovarao Hans Georg
Gadamer. Jer razumom utrenirana, prosvjetiteljskim izrugivanjem izblije-
djela i izobličena slojevitost mitskih slika ne da se više ničim restaurirati a da
se ne posegne za još bezobzirnijim i odvratnijim pristrasnostima. Napetosti
i razdražljivosti, nerazumijevanja i pretjerivanja, izdaje i izmirenja između
koliko svetog toliko skrnavljenog zavjeta Psihe i Erosa odavna su dobro za-
štićene civlizacijsko-kulturnim velovima. Horkheimer je to čak pronicljivo
naslutio u savremenosti Njemačke 1960-tih proteklog stoljeća: "Uzajamni
odnos između obitelji i općeg kulturnog rasapa postaje circulos vitiosus…
Obitelj u krizi proizvodi one stavove koji čovjeka pedisponiraju za slijepo
potčinjavanje." 9 Nešto dalje, zasijeca još dublje u egzistencijalno-socijalne
represivnosti i frustracije, nama iz današnje perspektive gotovo idilične:
"Gdje negda bio prostor za savjest, individualnu nezavisnost i mogućnost ot-
pora socijalnom pritisku, tamo je danas kao jedino mjerilo preostao uspjeh,
popularnost i utjecaj povezan s gorljivim nastojanjem subjekta da napreduje
nezauzdanim identificiranjem sa svim što je u stvarnosti činilo silu. Nikakav
se duhovni autoritet, bio on religiozni, moralni ili filozofski, ne akceptira

9 Max Horkheimer, Kritika instrumentalnog uma, Globus Zagreb 1988., str. 220, preveli Tomislav
Ladan i Pavo Barišić
122
 Zeničke sveske

poradi njega sama; priznaje se samo postojeće."10

Mnogo je vode proteklo od tadašnje dijagnoze koja se činila dugoroč-
no nepromjenjiva, a danas svjedočimo velikom comeback-u autoriteta. U
porodičnom okrilju ponajprije, pogotovo kad se ona hvasta neizlječivom
"čistoćom". Pa počivala ona na rasi, vjeri ili naciji otpada svaka, i najstid-
ljivija primisao ranije pomenute rehabilitacije prateće svite predrsuda koje
idu uz autoritet. Ne moramo džepariti napuljskog princa komedije Antonia
De Curtisa znanog kao Totò, tek nešto preinačiti njegovu šašavu repliku: I
parenti sono come le scarpe: più sono stretti e più fanno male.11 Time nipošto
nećemo amnestirati roditelje nego metaforičnu punoću ravnomjerno preba-
citi na čitavu familiju, a ona što je uža više žulja. Tješnje boli. Kao u vickasto
uprizorenom susretu Edipa i Sizifa. Prvi, u prolazu, primjetivši besmislenu
rabotu drugog jetko ga je bocnuo:
- Blento, zar ne vidiš da džaba guraš!, na što je Sizif, rezignirano
neumornom gestom, sa ili bez Camusovog osmijeha, brušući znoj
s čela, kratko uzvratio:
- Jebi mater!
Po svoj prilici, mitski antijunaci naslućuju podosta toga o čovjekovom
udesu i stoljećima simboličkim jezikom to došaptavaju, a umjetnost i filozo-
fija posjeduju naistančaniji sluh za taj univerzalni žamor. Štošta nesumnjivo
znaju o njegovoj neprobavljivosti za ratio. Ali takođe i o fatalnoj neizbavlji-
vosti iz surovih i sumornih arena zoon politicona, odnosno animal rationa-
le-a, znači - porodice i zajednice. Baš kao i o dva moguća prinudna izlaza
odatle: padom u ponor zvjerskog ili skokom u grotlo čistog ludila. Znan-
stvene indiskrecije umiju nihilistički čestito rasparati utrobu povijesti što će,
između ostalog, navesti Horkheimera da u studiji "Gedanke zur Religion"
kategorički ustvrdi: patnju onih koji su već umrli nije moguće iskupiti. I to
je tek polovična istina. Neizvodljivo je otkupiti i patnju živih slomljenih, po-
vrijeđenih i poniženih. Stoga će njegov filozofski saputnik i prijatelj Adorno,

10 Ibid, 224
11 Posrijedi je crnohumorni film Ottavia Alessija i Maria Castellanija Che fine ha fatto Totò baby?
iz 1964., parodiji Robert Aldrich-ovog dvije godine ranije nastalog horror-ostvarenja What Ever
Happened to Baby Jane? s Bette Davis i Joan Crawford.
123
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

varirajući Benjaminovu izreku "Samo radi onih bez nade nada nam je dana"
iz spisa o "Goetheovim Izborima po srodnosti" varirati na sljedeći način: "Čini
mi se da Freudov prezir za ljude nije ništa drugo do izraz takve beznadne
ljubavi, koji je možda jedini izraz nade što nam je još uvijek dopuštena."

124