ZALIHE MIZOGINOG NASLJEĐA

Venita Popović

Daleko od stvaranja građana svijeta, tranzicioni kapitalizam je

sklon da njeguje parohijalizam i nesigurnost među brojnim dijelom
onih koji su potčinjeni njegovom utjecaju, a ova nesigurnost vjerojatno
će ih otjerati prema rasizmu i šovinizmu, a ne u kozmopolitske kafee.

Terry Eagleton, "Prepotentnost kulture", Kultura

I
z ptičije perspektive povlašteno svjedočimo - zahvaljujući briljan-
tnoj žanr-groteski Nives Kavurić Kurtović, naslovljenoj s razlo-
gom k’o zemlja teškim Entropija na jastučnici bračnog kreveta - o pred-
nostima, zamkama i klopkama, pa i traumama i tragikomičnostima
žalosnog patrijarhalnog saveza, supružničko-partnerskog. Ili bilo kojoj
vezi izrasloj na tom tvrdom i čvrstom načelu, uz neupitan tradiciji odan
vjerski blagoslov. Jedno od dvoje, sa svetim zavjetom ili laičkom dra-
govoljnošću, svejedno, može da muči ozbiljna apneja, dakle, nepopust-
ljivo hrkanje, dok drugo pak, istodobno može izgarati pod silovitim
naletima i pritiskom nekonzumirane kamasutre. I time kontaminirane
ljubavnike čini nalik nesnošljivim karikaturama, a pred nas stavlja svo-
jevrsni print protraćenih života. U taj uveli list zamatamo svoje rezervi-
ranosti i dvojbe spram istina saopćenih umjetnički suvereno.

208
 Zeničke sveske

Hramovi duha – dva tijela nijemo leže jedno pored drugog rui-
nirajući se sve do neizbježnog kolapsa. Slika je to, koju promišljeno
i neumoljivo sugerira rad Nives K K , no nipošto samo taj, i Mladen-
ka, Čuvarica svjetla, Nadvikana uvijek – uvjerena nikad, Htjela biti meka u
svojoj boli, Ljepotica osmog čula, Bazar ili hazard života, Vjerujte, od tuge
se ne umire, samo odumire…također se duboko urezuju, a isto tako i
potresaju,1 bez obzira znali mi za njih ili ne, jer neugodni prizori, koje
umjetnica ne prešućuje, potječu, izviru iz samog života. Jednostavno,
to je obrnut put od onog koji je prevalio Wildeov Dorian Gray. Našu,
pak, tavanicu gdje skrivamo i uklanjamo ružne portrete dvojnika/
dvojnice, igra i zastupa naše podsvjesno.
Pa, zar nije isti "černobilski efekat" patrijarhalne moći i impoten-
cije postigao i Orson Welles u maestralnim i nezaboravnim kadrovi-
ma Građanina Kane-a. Nije to storija o američkom snu, čak niti onom
propalom, već dapače, o košmaru. A on nije ekskluzivno američki.
Posrijedi je sinegdoha, pripovijest pars pro toto. I nije inspirirana samo
Williamom Rundophom Hearstom, niti pak Howardom Hughsom.
Biopic jeste, ali s implikacijama u univerzalnijem smislu. Natpis ko-
jim počinje i zatvara se film No Trespassing je ruganje, pa ako se Welles
naposljetku ruga samom sebi možemo se i mi, zaraženi i otrovani bu-
merang-ironijom, povesti tim postupkom. Pred nama je višedimenzi-
onalna priča, prezamršeno klupko koje se odmotava je ono što obično
zovemo – život. Vršljajući po tuđem rovarimo po sebi. Nije to ostvare-
nje Borges uludo nazvao "metafizičkim thrillerom". Skoro predstavlja
svetogrđe prepričavati te scene. No, preuzmimo grijeh!
Što za ženu znači biti zabrtvljena u braku ili pak, prononsirana
u statusu ljubavnice, čak na razini visokog društva, zorno upijamo,
promatramo i pratimo kroz i preko dva ženska lika: supruge i ljubav-
nice. Prvu sagledavamo kroz čudesno režirani, napisani (reditelj sku-

1 Lako je uočiti kod fenomenalne umjetnice i svojevrsne nadopunjujuće rukopisne fre-

kvencije proistekle iz crteža koje pogađaju samu bit stvari poput ove: Mali procjep laži
postaje, s debelim pokrićem jedno na drugom stoji, prvo pukotina, pa potom provalija u
kojem se i sam život utopi. Ili kako kaže likovna kritičarka Jasmina Bavoljak: "Nazivi radova
ili natpisi na njima često su govorili o njezinu svjetonazoru. Riječi su često bile integralni
dio njezina stvaralaštva."
209
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pa s Hermanom Mankiewicz-em), odglumljeni i montirani (Robert

Wise) dijalog između novinskog magnata Charles-a Fostera Kane-a
(sam Orson Welles) i prve supruge Emily Monroe Norton Kane (Ruth
Warrick). Nevjerojatno, traje jedva oko četiri minuta, uz doručak, ali
sav sjaj i bijeda građanskog braka prohuji pred našim očima. Divini-
zirana ljubavnica,2 druga po redu bračna družica i suputnica Susan
Alexander (Dorothy Comingore), svedena na klitoris, kojoj Kane i na
samrtničkoj postelji tepa Rosebud (Pupoljak), odmah na početku filma
polako silazi u priču, do srži ogoljena, s pohotnih usana beskrupo-
loznog patrijarha.
Žilavu re/patrijarhalizaciju i njenu razmetljivu moć susreće-
mo također u šašavom vicu iz izvrsne Alfonso Cuaronove distopi-
je Chlidren of Men (Djeca čovječanstva), nastale po romanu britanske
književnice P. D. James.3 Ukratko: uvjerljiva je to priča, puna krika i
bijesa, o krahu civilizacije, prezasićene, otrovane sobom, kakvu smo
mravlje marljivo stvorili. Svijet šizofrena kaosa je već skoro pa čitave
dvije decenije "kažnjen" tako što žene više ne mogu rađati i klizi ka
svom "zasluženom" kraju. Države provode vojno-policijski teror šti-
teći kakav takav red i mir (mi, privilegirano opet naravno, pratimo to
stanje u autoritarnom režimu koji vlada u Engleskoj, no svugdje je,
manje-više, isto), dok svi oni odbačeni, prepušteni mahnitom bezvla-
šću, uzvraćaju na jedini mogući način - okrutnim nasiljem. Odvija se,
bez pretjerivanja u aluzijama na suvremenu zbilju, svojevrsni - Bellum

2 U poglavlju pod nazivom "Ženskost između dobrote i akta" iz Pervertitovog vodiča kroz
film, doduše apropo drugog jednog remek-djela Lomeći valove Larsa von Triera, evo što Ži-
žek veli o toj, katkad iznuđenoj, najčešće nepromišljeno pustolovnoj ulozi žene: "...žena je
uvijek rascijepljena između jednog svog dijela, koji prihvaća ulogu zavodljive maskerade
koja hoće očarati muškarca, privući muški pogled, i drugog dijela koji se opire uvlačenju
u dijalektiku (muške) želje..."
3 Ni Žižek nije ostao "imun" i nije zaobišao interpretirati taj film. U drugom poglavlju Per-
vertitova vodiča kroz film naslovljenom "Sukob cvilizacija na kraju povijesti", dakle, jednim
udarcem obje teoretske muve, i Huntingtona i Fukuyamu, odnosno, rojeve epigona, kaže,
citirajući samog redatelja Cuarona i Nietzschevog Zarathustru, zapravo njegova Posljed-
njeg čovjeka: "Film nas podsjeća da je od svih stvari koje možemo zamisliti ipak najčud-
nija stvarnost sama…Djeca čovječanstva su znanstveno-fantastični film naše sadašnjosti…
vlasti se brinu za propadajuću populaciju koja vegetira u sterilnom hedonizmu. Nisu li
te dvije osobine – hedonistička permisivnost plus nove forme društvenog aparthejda i
kontrole bazirane na strahu – ono o čemu se radi u našim društvima?"
210
 Zeničke sveske

omnia contra omnes. Ipak, čudo 4 je na pomolu, jedna crnkinja po ime-

nu Kee (Chiwetel Ejiofor) je trudna i valja je prebaciti s neomeđenog
izbjegličkog i pobunjeničkog teritorija bez valjanih papira kroz špalire
svakojakih luđaka, što uniformiranih, što neuniformiranih očajnika i
drumskih razbojnika, do obale, ukrcati na brod nade Tomorow za mit-
ski "novi početak" znan kao Ljudski projekat. Jedina zamjerka filmu je
ta što bi brodu daleko bolje pristajalo ime Malo sutra, načisto stoga da
ne podržimo neuvjerljivi happyend.
Vic, vic! Jasper, otac hipik (Michael Caine) priča ga sinu, odmet-
nutom bivšem vladinom operativcu, Theu (Clive Owen): država je
okupila sve mudre glave i znanstvene mustre ne bi li otkrila uzrok
biološke neplodnosti a time i rješenje. Jedni uzrok vide u globalnom
ovom, drugi u planetarnom onom, zagađenju okoline, hrane, nuklear-
nim i inim pokusima, treći, također, nisu nečujni - oni to vide prosto
kao božje prokletstvo sručeno na čovjeka usljed genetičkih krivotvo-
renja božjeg rukopisa, samo u jednom uglu debatne sale sjedi Englez
koji neprestano ždere. I kad je to spasilačko "momačko veče" pole-
mički totalno zakavgalo najedanput se probrano umno društvance
okrenulo njemu upitavši ga zna li on, tako već hladnokrvan, možda
razlog ženskoj neplodnosti. Englez mirno odovara:
- Nemam blage veze, al’ ova roda je vrlo ukusna.
Još je njemački filozof J. G. Herder, bez dlake na jeziku, doduše
malo pokroviteljski, ustvrdio kako "nema činjenice koja jasnije poka-

4 Još je jedna replika unutar filma između glavnih likova Kee i Thea, pored uvrnutog vica,
fina ironična pljuska kršćanski obojenim resentimanskim investiranjima u civilizacijski
zajamčeno izbavljenje. Naime, pošto je Theo doznao za njenu trudnoću raspituje se za oca
djeteta, a Kee mu lakonski odgovara da je nevina i načas ga šokira, uz osmjeh dodavši
kako bi to onda odista bilo pravo čudo, upravo ono zbog kojeg se i otimaju za nju kao
dragocjen plijen. Na stvari nema se koga od brojnih macho-kandidata niti sjećati. U po-
menutom dijelu Žižekova Vodiča stoji i ovo. Prvo navod Chestertona: "Ljudi koji se počnu
boriti protiv Crkve radi slobode i humanosti na kraju završe u odbacivanju slobode i hu-
manosti samo da bi se borili protiv Crkve." Potom slijedi Žižek:"Prva stvar koju bi trebalo
dodati danas da isto vrijedi za same advokate religije…isto za liberalne ratnike koji su
toliko željni borbe protiv antidemokratskog fundamentalizma da će završiti u odustaja-
nju od slobode i demokracije samo kako bi se mogli boriti protiv terora…", Slavoj Žižek,
Pervertitov vodič kroz film, Antibarbarus, HDP Zagreb 2008., str. 25,26, s engleskog preveo
Srećko Horvat
211
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

zuje karakter čovjeka ili nacije od njihovog postupanja prema žena-

ma", a Eagleton će, raščlanjujući misaone zaokupljenosti politikom i
civilizacijom njegovog engleskog suvremenika Edmunda Burka, da
izravnije ne može, apropo vlasti, iz koje su žene uglavnom isključene,
dodati da "naš", čitaj muški "odnos prema vlasti sadrži ponešto od
edipovske ambivalentnosti: kao kronični mazohisti, uživamo u tome
da budemo zaplašeni Imenom Oca dok se u isto vrijeme privijamo uz
njega." Problem, međutim, jeste da nas upravo to "spriječava da ima-
mo cjelokupnu ljubav prema njemu koju imamo za naše majke, gdje je
očinski autoritet skoro istopljen u materinsku ljubav i popustljivost"
(navod je iz Burka). "Opasnost je, onda, to što zakon koji poštujemo
ne volimo, a zakon koji volimo ne poštujemo." Utoliko su navodi za-
nimljiviji budući potječu od zagriženih romantičara iz osamnaestog
stoljeća koji su zagovarali i slavili upravo narod, vjeru i obitelj kao
nezamjenjive vrijednosti u kojim se sasvim dobro znala zadana uloga
žene kao i njen propisani do/prinos tim kultovima.
Čak bi i suvremene, otmjeno zagrižene desničarske političke elite
bez mašte priznale da se njemački mislilac, kao rodonačelnik kultur-
nog nacionalizma i tvorac Volkgeista i Zeitgeista zbog svega onog izo-
pačenog što se u međuvremenu povijesno nakupilo od tih mitova,
neprestano vrti i okreće u grobu kao na roštilju. Gdje god da su se
odigravala nacionalna buđenja svanuća su bila jeziva. I muškarci i
žene iz tih preporoda ponosa i slave, ukoliko uopće jesu, izlazili su
obogaljeni/e, namučeni/e, otrovani/e i silovane. Balkanska rapsodija
to zorno predočava. A od tada proteklo je mnogo vode, a plime na-
cionalizma su i dalje redovne. Toliko da se, napose s ovih prostora,
svaka neustrašiva budaletina hvata lavora, lonca ili autogume i jedva
čeka da se euforično otisne na otvoreno…
Malo je vjerojatno da bi rotaciju u grobu smanjila činjenica što je u
zapadnoeuropskim edenima, nevažno gdje, Irska, Njemačka, Francu-
ska ili zemlja banaka, čokolade i satova, za nešto više od dvije stotine
godina emancipacija ‘munjevito’ napredovala, od spaljivanja vještica
još za teologova života a i poslije njega, danas dospjelo dotle da žene
na ulici prosvjeduju zbog još uvijek nejednakog tretmana s muškarci-

212
 Zeničke sveske

ma, ali u nekad nezamislivim i ženama nedostupnim zonama – nedo-

voljne zastupljenosti u politici, manjih plaća u odnosu ma muške ko-
lege ili seksizma na radnom mjestu. Unutar četiri kućna zida stvar je
pak tekla sporije. Mahala će rado zabosti nos u tuđa posla, ali ako je u
pitanju nasilje nad ženom, u radoznalcima se probudi svaki od ona tri
majmuna, pa ne vide i ne čuju, ako šta i promumljaju bit će to kako,
eto, baš i nije morala provocirati. Pa tako doživotne bračne samice
sa ‘smrdljivim martinima’ osrednjosti, kriju uglavnom prešućene,
štaviše, katkad u riječi neprevedive, a samim time i nesaopćive, broj-
ne traumatične ispovjedi. A malo zadovoljstva žena će i dalje skupo
platiti. Kao atraktivni izlet, na vlas nalik onom adrenalinskom, poput
hranjenja morskih pasa. S tim što su ovi domaći mnogo proždrljiviji.5
Niti lov na vještice u nekim dijelovima svijeta ne miruje, osim ako
se izlazi isključivo u muškoj pratnji, ne vozi bicikl ili auto, ne pleše,
ne ljubi, ne živi... Potresno svjedočanstvo o putu i bijegu iz okrut-
nih muških krugova raja šesnaestogodišnje Etiopljanke Nebras dato
u UNHCR-ovom kampu u Nigeru italijanskom piscu Giuseppe Ca-
tozzelliju za rimski L’Espresso iznova nas, po ko zna koji put, ledi i
opominje. Sa svojom suputnicom, vršnjakinjom po imenu Chiatu,
u nastojanju da umaknu iz horrora bijede i siromaštva rodne zemlje,
domognu se mediteranske obale i "uljuđenije evropske poniženosti",
dopala je šapa trgovaca robljem. I tu počinje njihov martir. Višestru-
ko su silovane, izgladnjivanje, tučene i preprodavane. Niti kvarna li-
bijska policija nije propustila priliku da se iživljava. Prijateljica neće
preživjeti višemjesečnu torturu, a trudna Nebras, nakon neuspjela
pokušaja samoubojstva, dospjeće do, prvo bolničke, a potom, po pro-
đaju, utočišne "izbjegličke sigurnosti i slobode", pa je u tom smislu
njena tragična ispovjed ipak doprla do nas i utoliko je njena zlosretna
sudbina zapravo također sinegdoha za mračne mizogine zone trećeg
svijeta. ISIL-ove prisilne ili dobrovoljne "nevjeste", što danas, skupa s
djecom "šehida" (a zapravo beskrupuloznih razbojnika, poraženih u
tom besmislenom ratu) nastanjuju posebne sabirne logore u Iraku i

5 Ovdje pada na pamet najmizoginije djelo bosanskkohercegovačke kinematografije – Ku-

duz – film koji publiku besramno navodi na osudu žrve femicida, a suosjećanje i razumi-
jevanje za ubojicu.
213
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Siriji, bez dokumenata, bez identiteta, svima sumnjive i s malim izgle-

dima da se u skorije vrijeme iščupaju iz bezizlazne situacije, tek treba-
ju ispričati svoje zlosretne pripovijesti.
Vrlo slojevita dakle, društvena i intimna kontaminacija patrijar-
halnim svjetonazorima i obrasci ponašanja koji iz njih proistječu i na
njima počivaju, ima lijepe izglede i zajamčenu budućnost jer su joj u
pratnji dva vrlo pouzdana saveznika. Prvi je licemjerje epskih razmje-
ra, a drugi predstavlja snažno izražen građanski kukavičluk. Najža-
losnije u svemu je to što i jednom i drugom bizaran obol daju upravo
žene dragovoljno upletene u patrijarhalne mreže. Čine to uglavnom
otvoreno, osobno podupirući i prakticirajući vladajući patrijarhalni
milje ili pak, blagonaklono gledajući i zagovrajući ga kod drugih. A
utoliko je odbojnije što se to odvija kao svojevrsni konvencionaliziran
oblik promiskuiteta, jer te odabranice i po/svećenice ničim nisu limi-
tirane da divinizirane kao majke, supruge, sestre i kćeri bespogovor-
no služe muškarcu - tvorcu tog svetog i časnog kulta na čiji se oltar
širokogrudo i danonoćno prinosi žrtva.
Ionako krcate zalihe više-manje eksplicitno mizoginog nasljeđa,
iznova dopunjuju konzervativne karikaturalne reinterpretacije pa-
rentalno i bračno usmjerenom lektirom, dok najškakljivije besramno-
sti na se preuzima sirova usmena predaja. Tako napr., iako vremen-
ski prilično udaljeni, na isto dolaze militantni poklič Otta Weiningera
kako "ženi treba izbiti iz šaka vaspitanje čovječanstva" i optužba Eve
Ensler o patrijarhalnom odgoju sinova i kćeri adresirana isključivo
na majke. Iz patrilinearno tradiranog nasljeđa koji se vrti i vrzma oko
ovih i sličnih diskriminirajućih gledišta ishode dva glavna misaona
toka i ponašanja, dvije struje doživljaja svijeta i nepravednog rod-
no-polnog odnosa usađenog u njega, naravno, uz ‘poštujuće’ složeno
nijansirane bogate ambijentalne kolorite. Možda bi se dalo i kazati
kako jedna preobraća Edipov kompleks u poželjnu vještinu postup-
nog usmrćivanja autoriteta, odnosno njegova transfera-prisvajanja,
dok druga strpljivo Elektrin kompleks distribuira namamljenim su-
rogat autoritetima. Balkanski, ali nipošto samo on, nego, dapače, Zeit-
geist suvremenosti ne libi se uopće amortizirati i instrumentalizirati te

214
 Zeničke sveske

stadije patrijarhalnosti, uznapredovale do neprepoznatljivosti. Ili, još

gore, prirodnosti, naravno konzervativno potkovane i okovane, te ih
još dodatno hipnotično klatiti između melodramtičnog i grotesknog
ustrojstva kako društvenih tako i privatnih zajedništava.
Znači, na društvenoj pozornici, koja se izlijeva u privatno, to funk-
cionira kao ono što Elizabeth Grosz u Tijelu kao subjektu označuje kao
"prikrivenu reprezentaciju i projekciju muškosti koja samu sebe sma-
tra neupitnom normom, idealnim predstavnikom, potpuno nesvje-
sna nasilja koje takvo reprezentacijsko pozicioniranje čini nad drugi-
ma – ženama, ‘invalidima’, kulturnim i rasnim manjinama, različitim
klasama, homoseksualcima." Stoga je filozofkinjin, ali i naš zaključak
logičan. Jednostavno slijedi: "Svi koji ispadaju iz normativne muškosti
svedeni su na status njezine ‘modifikacije’ ili varijacije (implicitno bi-
jelog, muškog, mladolikog, heteroseksualnog srednjeklasnog) ljud-
skog roda." Tako i, do zla boga izopačeno potezana, vulgarizirana i
prizemljena molitva Oče naš, čak i kad je do balčaka ironizirana u Oče
naš koji jesi, majko božja!, gdje sve jesi, tj. gdje sve nisi zazivan, od brač-
ne postelje do javnog mjesta, vjerojatno zasmijavajući tješi, ali slabo
ili nikako pomaže, a još manje, bog zna kako što, mijenja na stvari.
Dakle, mada odavna već vična sarkastičnosti, ta, manje utvarna a više
turobna utješnost, rijetko koju ženu zaobiđe. A posrijedi je tobožnja
terapeutska katarzičnost koju pruža vjera, na vjeke vjekova patrijar-
halno posredovana.
Znala je o tome ženskom stvarnom umiranju i figurativnom
"osvetničkom" uskrsavanju jako puno, dakako i na svojoj koži, Sylvia
Plath. Svjedoče to posljednji stihovi njene pjesme "Lady Lazarus", koji
bi u prepjevu, pa i najboljem, nedvojbeno izgubili ekspresivnu muzi-
kalnost otpora i pobunjenosti ismijavanjem, pa zašto da ih ne mantra-
mo u originalu:
Herr Gott, Herr Lucifer/ Beware/ Beware
Out of the ash/ I rise with my red hair/ And I eat men like air.
Oduvijek je famozno drugačija ženska duša, koju slave, traže, na-
laze, gaze, odbacuju, trampe, uživaju u njoj, luduju za njom i zasite je
215
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

se muškarci, ono što Foucault, s pravom, označava kao goli "zatvor

tijela", u svijetu gdje vlada i prevladava diskurs Moći, nedvojbeno
muški nasljeđene, bolesno ljubomorno čuvane, razvijane, artikulirane
i konstruirane gole moći. Luce Irigaray u To be Two govori o tom ne/
svjesnom prevođenju roda i spola u oteti diskurs i paralitičnoj pre-
varenosti žene kao njegovoj ne/izravnoj posljedici: "Žensko tek treba
razviti svoju morfologiju. Natjerano u ulogu majke, svedeno na utro-
bu ili zavodljivu masku, žensko je služilo samo kao sredstvo začeća,
rasta, rođenja i ponovnog rođenja oblika za druge…Žene razmjenjuju
djeliće i komadiće igara koje su već igrane. Rijetko izumljuju nove,
vlastite igre."

216