PUT U MOČVARU

SUSRET CELANA S HEIDEGGEROM*

Otto Pöggeler

P roljeća 1957. godine Paul me Celan u Parizu upitao tko bi to u Nje-

mačkoj mogao razumjeti njegove pjesme. Kad sam mu odmah ime-
novao Ludwiga von Fickera i Martina Heideggera, bio je iznenađen. Rečeno
se podudaralo s njegovim nadama. Pripovijedao je o svojoj posjeti Ludwigu
von Fickeru u Innsbrucku; naravno da je ostalo tiho razočaranje i njegove su
se misli na to razočaranje često vraćale. Ludwig von Ficker i još više njegova
žena u mladom su liričaru vidjeli nekakvu povratničku Elsu Lasker-Schüller
(1869-1945), a Celan je dakako htio da ga prepoznaju kao onoga tko nanovo
i drukčije nastavlja Traklovo pjesnikovanje. (Kasnije se udaljio od Traklove
muzikalnosti i "tankoćutnog predavanja".)
U vezi s Heideggerom Celan je rekao da mu namjerava poslati pjesmu
Kraklire (koja je potom objavljena 1959. godine u pjesničkoj zbirci Rešetka
jezika). "Kraklire u oku" jest ometajući ostatak što je ostao nakon ranjavanja;
no upravo taj ostatak hvata, "nitima prohodanim od duša", ono izgubljeno.
Tako donosi "znamenje" koje "tuđem uvijek" vraća tuđe i izgubljeno vrijeme
– ono vrijeme u domovini Bukovini, koje je nestalo s holokaustom, okončalo

*
Otto Pöggeler, "Der Gang ins Moor. Celans Begegnung mit Heidegger", Neue Zürcher Zeitung vom
2. Dezember 1988, str. 70.
126
 Zeničke sveske

se. Zašto kaže pjesma da je to znamenje (dakle Celanovo pjesničko djelo)

"ugođeno kao nijemo vibrirajući suglasnik"?
U Celanovim su pjesmama značajni različiti suglasnici. Tako pjesma
Frankfurt, septembar priziva u sjećanje Freudovo čelo s reklamnih panoa saj-
ma knjiga i Kafkino odbacivanje "psihologije". Pjesma završava upozorenjem
na primjerene suglasnike: "mekonepčani pregradni (suglasnik) pjeva". Kad
je Kafka proživljavao zadnju fazu tuberkuloze, zatvorilo mu se grlo; zato je
doslovno umro od gladi i nije smio više ni govoriti. Porađa li suglasnik nje-
mačke riječi Kehlkopf (grkljan) (onaj k-k u riječima Kafka i Kehlkopf) pjev?
Je li moguće taj pjev čak ugoditi na "nijemo vibrirajući suglasnik"? Pod
tim je vjerojatno mišljen alef, početno slovo hebrejske abecede, laringalni
glas. Prema starim praškim legendama, Golem rabina Löwa oživio bi ako bi
nosio na čelu riječ emet (istina); ako bi toj riječi oduzeli slovo alef, ona bi se
raspala, jer je od oživotvorujućeg srpa ostao samo met, što znači mrtav. No
može li, s druge strane, "nijemo vibrirajući suglasnik" dati novi život – život
iz istine, naime vjernosti koja se sjeća? Celanova pjesma Nekomu koji je stajao
pred vratima, naslovljena na rabina Löwa, u tomu značenju govori o zadaći
pjesnikovanja.
Kad su bile na stolu prve pjesme zbirke Vlaknasta sunca [Fedensonnen],
Celan je uz svoj 45. rođendan odmjeravao hoće li im dati naslov ili moto
Jašem za vjernost. Ne zvuči li u tim riječima ponovno Rilkeov Kornet? Kako
je Celan mogao povezati riječ "vjernost" s jahanjem, nakon što je Treći Rei-
ch čast (poštenost) nadomjestio vjernošću režimu? Celanove pjesme svagda
iznova govore o jahanju i konjima; u njima se osjeća i frktanje konja osvajača
u kojem su proroci Izraela čuli božju pjesmu.
No Celanov je imperativ preuzet iz posve određena teksta, naime iz pe-
tog stiha 45. psalma. (Franz Rosenzweig je postavio formulu na hebrejskom
na početku svoje Zvijezde spasenja.) Celan slijedi prijevod Martina Bubera:
"jašem za stvar vjernosti, ponizne istinoljubivosti". Buber prevodi riječ emet
riječju vjernost, no emet se inače prevodi kao istina. Neuobičajenim prije-
vodom Buber želi naglasiti svojstvenost hebrejske tradicije, razgraničiti je,
recimo, od grčkog govora o istini kao ne-skrivenosti – što je Heidegger učinio
ishodištem svojega mišljenja.

127
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Celan je mogao zanosno braniti Heideggera protiv onih kojima se činilo

nužnim upozoriti na to da, recimo, Heraklit ne misli tako kao što Heidegger
pretpostavlja, da primjerice riječ physis ne smatra etimonom svih stvari. Ce-
lan je Heideggerova upozorenja stalno vezivao za sebe. "Kod mene nema
prirode, nego u najboljem slučaju physis" (tako je izjavio u spomenutim raz-
govorima 1957. godine). Pritom se pitaš kako se može ta izjava podudarati s
onim što je Celan inače govorio: da je priroda onima koji imaju kalkire u oku
(tako recimo židovskom putniku u gorje) samo povod za ispredanje "alego-
rijskih" niti. Sintagma "u najboljem slučaju", koju je Celan upotrijebio, upo-
zorava na to da Celan sebi ne pripisuje Heideggerov temeljni odnos prema
stvari, nego da sebe samog dijaloški protustavlja tom odnosu. Tako i Celanov
govor Meridian, izgovoren pri dodjeli Büchnerove nagrade, aludira na razli-
čita poimanja jezika što su ih tada Heidegger i Buber predstavili na snažno
diskutiranim minhenskim predavanjima.
Taj je prijepor već bio predmet razgovora kad je Celan jeseni godine
1960. žurio bolesnoj Nelly Sachs u Stockholm (pri čemu je bolesnica, kako je
izvještavao Celan, naposljetku Bubera zamijenila s Baalschemom i potom ni
posjetitelja nije više prepoznala). Pjesme sedamdesetogodišnjakinje, u Šved-
skoj naizgled u zakloništu, jesu (pisao mi je Celan 9. avgusta 1960) "razgovor
s mrtvim i progonjenim, rođen iz bolne daljine… I sada je bolno pod priti-
skom riječi i njihove stvarnosti preraslo u najosobnije: Nelly Sachs je sada
sama ta progonjena i progonjenosti svjesna".
Paul Celan se u pjesmi Zürich "K Rodi" dijaloški protustavlja onoj obrani
opiranja Bogu koju mu je postavila Nelly Sachs. No taj "Drugi" bio je sveudilj
značajan i za samog Celana. Tako je 19. avgusta pisao Nelly Sachs o nekom
ponovnom susretu u Parizu: "Uostalom znaš kako je bilo tada kad smo drugi
put govorili o Bogu u našem domu, koji je Tvoj, koji Te očekuje, na zidu vidan
zlatni sjaj? Ti, tvoja blizina čini nešto takvim vidljivim, potrebna je Tvoja…"
Osam godina kasnije Celan je prijateljicu u pismu 22. marta 1968. godine
upozorio na to da je ono svjetlo u pjesmi Blizu, u luku aorte imenovao svojim
hebrejskim imenom. (Cin, ono svjetlo, moguće je reći, kad je "sve isplakano"
kao kod "majke Rahele" preneseno preko i tako se opuštaju povezane srčane
"arterije".) Kakav je pak dijalog Celan tražio kod Heideggera?

128
 Zeničke sveske

Celan je pomno čitao ono što mu je slao Heidegger i potom također

potvrdio povjerenje, meni, recimo u pismu 30. avgusta 1961. godine: "Ne-
što meridijansko, ponovno… Na 292. stranici knjige Martina Heideggera o
Nietzscheu čitam ove Zarathustrine riječi: "'Nije mi zašlo samo jedno sunce'.
Kako su istinite te misli na str. 300 i 301. o 'najsamotnijoj samotnosti'!".
Celan je podsjetio na svoj "razgovor u gorju", a taj također započinje za-
lazećim suncem. Što je rekao Heidgger, vrijedilo je za Celana: nije tako da
nas u samotnosti ne bi više smetali; naprotiv, u najsamotnijoj samotnosti "na
naše sposobnosti spašavanja i na nas same spuštaju najgore i najteže zada-
će". No Celan se nipošto nije htio identificirati s Heideggerom, a uopće ne s
Heideggerom onih godina kad je taj predavao o Nietzscheu: kad se Martin
Buber sastao s Heideggerom, Celan je odlučno ustrajao da rektoru godine
1933. neće tako brzo izdati "Persilschein" (potvrdu da nekadašnji nacist nije
bio militant stranke).
Jer je i Celan zašao na tamni put, put kojim je morala poći Nelly Sachs,
tek se godine 1967. susreo s Heideggerom. Riječ koju Celan zahtijeva u svom
upisu u Heidegegrovoj "knjizi iz kolibe" i u svojoj pjesmi Todtnauberg od mi-
slećih ljudi trebala bi izvirati iz dubine "srca" (kao što je malo prije toga Hei-
degger rekao u svom govoru o Pindaru u Ateni); prema Celanu, to bi istodob-
no trebala biti riječ uz godinu 1933. Heidegger je "ne-skrivenost" mislio kao
čistinu za spasonosno skrivanje ili za tajnu; u Celanovoj pjesmi Todtnauberg
ta je čistina šumska krčevina koja prekriva ostatke mrtvih, grobnica. Kraj
pjesme govori o umalo prekinutom putu u duboku močvaru [Hochmoor] što
ga je Celan bio potražio.
Zašto put u močvaru? U pjesmama zbirke Vlaknasta sunca, koja je objav-
ljena 1968. godine, zajedno s bibliofilskim izdanjem pjesme Todtnauberg (u
50 primjeraka), Celan je višeput započinjao govoriti o "močvarnim vojnicima
iz Masade"; no potom je riječ o tome sačuvao za zaključnu pjesmu Pomisli.
Oni koji su u koncentracijskom logoru Papenburg-Börgermoor pjevali "pje-
smu močvarnih vojnika", premješteni su u Masadu, gdje su Židovi, branitelji
tog grada (godine 75 poslije Krista), radije načinili kolektivno samoubojstvo
nego se predali prejakom neprijatelju. U zbirci Prisila svjetla govori pjesma
Ruka osjetljiva na vrijeme o putu u močvaru: u vlažnom močvarnom svijetu
još jednom zasja ono gnjileće mrtvo, omogućujući mišljenje kao spomen i
129
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

pokazujući put. Celan je 19. jula godine 1968. napisao pjesmu Iz močvarna
tla (nadovezivanje na formulaciju Waltera Benjamina). Sljedeći je dan očito
otvorio leksikon ili priručnik kako bi se orijentirao u vezi s često spome-
nutom močvarom. U svakom je slučaju toga dana nastala pjesma Duboka
močvara:
Duboka močvara, u obliku
satnog stakla (netko ima vremena)
toliko vitezova, lakomih kao rosika,
iz rubova močvare
uzdižu se sabatske svijeće,
nestalna močvaro, kad postaneš tresetište,
skinut ću kazaljke
pravednome.
Daje li nam tu Celan komad precizne naturalne lirike – recimo u duhu
Annete von Droste-Hülshoff (1797-1848), pjesnikovanje koje je volio? Kad
leksikoni ili table naših botaničkih vrtova razlikuju duboku močvaru od isu-
šena jezera, plitku močvaru od močvarne šume, svagda navode da se prostire
u obliku stakla džepnog sata. Kao njezinu karakterističnu biljku spominju
rosiku kružnolistu [Sonnentau] (Drosera), močvarnu mesožderku: lijepa
"rosa" lovi na svoje ljepljive listove krila kukaca i istodobno izlučuje probavne
sokove; tako se siromašna hranjivost duboke močvare izravnava uživanjem
organskih materija. Od tog užasnog procesa ostaju samo skeleti onih krilatih
bića koja tako često simbolički označuju pjesnike. Jesu li to vitezovi? Tiganj
(u izvorniku upotrijebljena riječ Lagg potječe iz švedskog jezika i nadomješta
njemački klasični izraz Pfanne) je kao jaruga oblikovano udubljenje na rubu
duboke močvare, sabirno riječno korito za vodu koja otječe. Svijeće za sabat
[Sabbatkerzen], koje se tamo uzdižu, mogle bi biti noćurak (Oenothera) ili
divizma (Verbascum). Biljem bogata močvara, koja se pretvara u tresetište
[Torf], začetak je oblikovanja močvare s trsom, šašem, suhoperkom, junku-
som u vodi.
Zašto sebi kao pjesniku dopustiti da te privuče rosika koja hrani duboku
močvaru, to mjesto trulećeg nekadašnjeg života? I dok početak pjesme opi-
suje duboku močvaru, oblikovanu kao staklo džepnog sata, zagrade aludiraju
130
 Zeničke sveske

na onoga tko ima vremena. Taj koji ima vremena pojavljuje se na kraju kao
"pravedni" [Gerechter] kojemu su "skinute kazaljke": kazaljke sata, koje po-
kazuju samo vremenska rasprostiranja, taj skida. To je moguće ako se zapale
svijeće kao u večeri sabata i ako one bacaju mesijansko svjetlo. Gershom Sho-
lem u studiji Zaddik (pravedni) izvještava da je pravedni povezan s pravije-
kom i sabatom i tako postavlja vrijeme u odnos prema vječnosti. Pravedni je
naposljetku samo Bog: tako je pravedni u kabali ona emanacija koja u svetom
vjenčanju postaje jedno sa šekinom, naseljavanjem Boga među ljude. Franz
Molitor (u svojoj mladosti oduševljen Isaakom von Sinclairem, Hölderlino-
vim prijateljem) u svojem je velikom djelu o kabali održavanje toga praved-
nog ujedno poimao kao oživotvoravanje [Beleben]. U skladu s tom predajom
i Celanova pjesma Iz anđeoske tvari kaže: "on, živototvorno-pravedan…".
Može li pjesnikovanje sudjelovati pri tom oživotvoravanju, poništavajući pri-
tom presudu o ubijenima, onima koji su navodno bili život nevrijedan života,
i čuvajući mrtvima u spomenu njihovu "besmrtnost"?
Heidegger vjerojatno nije imao niti najmanju slutnju o mislima koje su
uznemiravale Celana kada su godine 1967. zajedno išli po dubokoj močvari;
no to nas ne odrješuje zadaće da izrazimo taj riječi lišen hod u dvoje. Ger-
hart Baumann je u svojim Sjećanjima na Paula Celana izvijestio o Celanovoj
posjeti u Freiburgu i Todtnaubergu godine 1967. I potom o ponovnoj posjeti
godine 1970. Proljeća godine 1970. Heidegger je dakako bio prisutan kad je
Celan u užem krugu recitirao pjesme iz svoje zbirke Pritisak svjetla. "Toga
spomena vrijednog velikog četvrtka zamišljen je čekao na vrtnim vratima
svoje kuće da bi mi, sav potresen, povjerio: 'Celan je bolestan – neizlječi-
vo'…".
Martin je Heidegger htio Celana povezati s "ljekovitim", pokazati mu nai-
me tijekom dogovorene nove posjete Hölderlinove krajolike uz gornji Dunav,
Bodensko jezero i Hauptwil. Ali toga ponovnog susreta nije bilo. Nije pak bila
slučajnost da su Celana (koji se navodno htio preseliti u Freiburg u Schwar-
zwaldu) najprije tražili u Pragu, kad se (krajem aprila godine 1970) odlučio
za dobrovoljnu smrt u Seni. Zadnjih je godina pred smrt bio u svojim misli-
ma sve snažnije tamo odakle je došao: u izgubljenoj domovini koja se ime-
novala Černovice i koja je u Pragu Kafke i Rilkea dobila trajno uprizorenje u
svjetskoj književnosti. Sada nema više zajednice Čeha, Židova i Nijemaca koji

131
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

su tamo bili i nositelji buđenja nove literature, puštajući pritom jedno drugo-
me disati. Može li pozornost spram drugoga, dijalog, naći barem ishodište
za novu zajednicu i solidarnost? Taj dijalog u Freiburgu i Todtnauburgu nije
napredovao dalje od prvih opipavajućih koraka; je li uopće moguć?
Iz bogatih tradicija čovječanstva poznajemo nadasve različite načine
kako postupati sa "zlom". Jedni uče da se od zla treba odvraćati, tražimo li
put do zdrava života i težimo li dakle preobraćenju. Drugi pritom ustrajavaju
na tome da zlo treba razotkriti i pokazati, jer samo spomen na patnike, na
proganjane i ubijene, "vjernost", otvara put u drukčiju budućnost. Bez na-
glih sudova ili čak predrasuda ta dva puta možda nije moguće pripraviti na
dijalog, odnosno to je u svakom slučaju teško. Unatoč tome, mogla bi to biti
zadaća koja nam ostaje iz susreta Heidegger-Celan.

S njemačkog jezika preveo Mario Kopić

132