STANKO CEROVI: NJEGOEVE TAJNE STAZE (I): Ime - prvi nesporazum

Povodom dvije stote godinjice od roenja Petra II Petrovia Njegoa Monitor objavljuje izvode iz
knjige Stanka Cerovia Njegoeve tajne staze, koja je objavljena 1996. godine Otkloniti nesporazume, u
smislu predgovora", iako govoriti o Njegou i staroj Crnoj Gori, ako taj govor treba da ima ikakvog
smisla, znai pomiriti se sa neizbjenom poniznou pisca pogovora". Posmrtni govor jednom nestalom
drutvu i doslovno po-govor: ono to ostaje poslije pjevanja, opis mucanja, ili lutanja koje slijedi
prolasku jedne zajednice u kojoj je Govor" bio podignut do sudbinskog cilja i kriterijuma ljudskosti.
Prvi i najvei nesporazum je ime Njegoevo. Umrljano crnogorskim i srpskim velikim idejama,
nematovitim itanjem tupoga pogleda" koje je uvijek ilo za tim da iscijedi sok i ugui dah ivota u
stihovima, slavopojkama i napumpanim osjeanjima koja se vuku oko Njegoa kao presude o njegovoj
nedarovitosti, umjetnikoj beznaajnosti, socijalnoj i politikoj tetnosti. Pomislite li na njega, ve ste
odvojeni od zemlje, u bezvazdunom prostoru crnogorske retorike; izgovorite li njegovo ime, ugazili ste
usred najgoreg nacionalnog i folklornog kia; ako ga citirate, a ne pocrvenite od sramote, nema boljeg
dokaza da ste sa sobom u drutvu tvrdokorne budale. Drugim rijeima, nalazimo se u prisustvu mrtvog
pjesnika, lea koji je opasan jer njegov presti daje utisak da se jo mrda, a iza takvih leeva, ne samo
kod nas i ne samo danas, kree se opasna gomila seoskih uitelja, politiara, akademika i ostalih leinara
koje glad i ambicija vuku od vaara do vaara.
Jedna anegdota sve to rezimira, i evo neega to bi trebalo da izazove prvu nevjericu sumnju i drhtaj:
nema besmislenih anegdota i detalja oko Njegoa. Sve dobija univerzalni znaaj i uklapa se u kosmiki
poredak. Nije ih bilo ni za njegovog ivota, ni 150 godina poslije njegove smrti: ostaje da se razjasni
kako se formira taj kovitlac oko neuporedivog genija u koji je uvueno sve ivo i mrtvo, dobijajui
naknadno smisao samom Njegoevom blizinom.
To je mistika velike poezije na koju emo se stalno vraati.
Anegdota je sljedea; u jeku srpskog nacionalnog pokreta s kraja osamdesetih godina, kada se na
nacionalnim mitinzima izrazio onaj ostatak nacionalne due koji se nije uspio dorei na titoistikim
sletovima, svuda je bila istaknuta Njegoeva slika. Ne znajui ko je Njego i ne znajui ko je Slobodan
Miloevi, jedan francuski list je prenio fotografiju sa jednog od mitinga na kojoj su u prvom planu
nalazi brkati klovn koji dri Njegoevu sliku. Njego je tako ispao prilijean aktivista u revoluciji sprske
policije. Izgleda da su se i u Drugom svjetskom ratu za njega otimali etinici i partizani.
Poto se klicalo politikom voi francuski novinari su dopisali legendu: srpski manifestanti nose sliku
Slobodana Miloevia.
Moda bi samo tu anegdotu trebalo sauvati za istoriju iz godina orgijanja sprskih nacionalista, kao
najbolju najavu kasapnice koju su sproveli nad nevinim narodima i nenaoruanim ljudima? Zaista je
Slobodan Miloevi bio Njego svog drutva, pjesnik u kome se izrazila narodna dua, mjera nacionalne

strasti i zanosa. I zaista je Njego, u glavama ljudi njegovog jezika, ma ta oni mislili da misle o njemu,
zauzeo Miloevievo mjesto, postao paranoidni folklorno-birokratski voa i demagog.
Dodue, u Beogradu ili u Crnoj Gori, u slinim situacijama se kae: "Drugi Njego". Koliko je samo ta
monotona policijska mata, u knjievnom i politikom ivotu, lansirala drugih Njegoa"! I kako veliko
mjesto oni zauzimaju u istoriji naroda! Ne bi me udilo da u policiji ima poseban, Njegoevski dosije:
poneki pop, puno pisaca, i odabrani politiari.
U pravu je francuski list koji je grekom shvatio istinu: Miloevi je prvi Njego" svog drutva sa kraja
dvadesetog vijeka, a onaj Njego koga pominju i iju sliku pokazuju, on je tek drugi i drugorazredni
Miloevi.
Nita nije bilo prirodnije nego da se crnogorski lideri s kraja dvadesetog vijeka posluno prostru pred
jednim malim diktatorom i sramotno ga slijede u najgorim zloinima nad nevinim ljudima. Za mene je
to bila jedna od motivacija u pisanju ove knjige: shvatiti kako i zato se istorija toliko izvre, kao da
sama sebi uskae u usta, kako najasniji postaju najsramotniji, najhrabriji najposluniji kako to da
ovakvi prevrati budu prirodni, a znam da su prirodni?
Zato je tako malo ljudi koji se usuuju javno da kau da je Njego mrtav pjesnik?
Nije u pitanju samo nespremnost da se udari na velikana, ak ni prvenstveno nije to u pitanju.
Najpametniji, sa jasnim ukusom, prosto osjeaju neku nelagodnost: malo sentimentalnosti prema starim,
malo simpatije prema Crnoj Gori, zatim, na dubljem nivou, slutnja, ali potpuno nejasno, da, moda ipak,
kod tog tipa ima neto to izmie naem razumijevanju, a tu su i neki iskreni impulsi Isidore, Andria...
Mrtav, neitljiv, svakako tetan, jer zavodi na pogrene pravce u literaturi, ali nacionalno i politiki
koristan, uostalom, mit iz legendarnih vremena, nekakav Nadbukodonosor za kojeg je sasvim svejedno
da li je postojao i kakav je bio, tvorevina narodne mate u koju nema potrebe dirati tako otprilike zvui
najlucidniji stav.
Koliko bi bolje bilo da su juriali i da juriaju svim sredstvima na Njegoa! Ko je naao njemu da se
smiluje i njega da titi?! Koji pisci i koji intelektualci?! Koja kultura i koje doba uostalom, jer se i sa
cijelom epohom moe takav pjesnik nositi! Kamo sree da je omrznut, kao zlikovac i ubica, kao
arogantni i gordi otpadnik, u ivotu i poeziji ono to je, uprkos sebi i na svoju nesreu, zaista i bio, jer
nije mogao birati. Moda bi se, tada, bar neko dijete, koje jo nije prolo kole i ispeklo zanate koji u
naem drutvu prave moralne invalide, zamislilo nad dinovskim strailom to siplje zrake magieske,
uvsta tajna neka budi" u sred balkanskog gliba?
Hou da otklonim ovaj nesporazum: ja nijesam crnogorski Njegooman. Kad god sam o njemu mislio,
bilo je to sa izriitim ciljem da se otarasim tragova njegove osjeajnosti, njegovog pogleda na svijet,
ritma njegovog govora, koji pretrajavaju na neki izvrnut nain u Crnogorcima, svjestan opasnosti mita
genija, pogotovo toliko osobenog genija, kao folklorne popustljivosti koja moe da isfabrikuje genija i
tamo gdje nema vie od lokalnog recitatora.
2

Ne volim kad se mrtva prolost vidi u ljudima, pravei karikature od ljudi politikih razloga za
odbojnost.
Rastao sam na Hemingveju i sazrijevao na Dojsu, kao svi sreda pobunjenici bez razloga Istone
Evrope, i blii mi je bezlini, univerzalni ritam roka nego sve fine melodije koje izraavaju i uvaju
bogatstvo nacionalnog duha. Uostalom, mrzei drutvo iz politikih razloga tanije, osjeajui se
odbaenim od strane drutva zbog pobune moga oca udaljio sam se od njega i socijalno i kulturnood
dnevne politike od njegovih najdubljih korijena. Ako je bilo nekih veza, pokidane su jo nad kolijevkom,
i nikad nijesu obnovljene, ni emocionalno, ni intelektualno, ni praktino.
Otpadnitvo je bilo jedini nain ivota, od najudaljenijeg dana do kojeg dosee moje sjeanje, na obali
Morae koja me, zelena i sona, dijeli od grada uarenog suncem, malih pokretnih figura i
neartikulisanih glasova za koje sam kroz gadnu patnju shvatio da pripadaju svijetu sa kojim nikad neu
doi u dodir. Na ovoj strani rijeke je bila samo bolnica i jedna jedina kua kao zaarana u mirisu
ruzmarina; na onoj vreva ljudi i glasova. Blizina bolesti i smrti, opojni mirisi samoe, zaustavljeno
vrijeme na pustoj obali, sve to je stvaralo svijet ukoene misterije, a ivot bio s one strane
rijeke...Trebalo mi je vremena da shvatim da tu rijeku nikad neu prei i da su mi neki svjetovi
zabranjeni. Nijesam ni pokuao da se dokopam drutva, ali eznuo jesam. Ima rijeka koje se nikad ne
prelaze, ima ljudi koji nikad ne idu naprijed, nego kao rakovi, napreduju povlaei se.
Drugi nesporazum koji treba otkloniti je Crna Gora. Govoriti o Njegou znai govoriti o Crnoj Gori. Tu
pribjeita nema: iskustvo koje ispunjava Njegoeve stihove, iskustvo koje ne moe biti naeno u
modernoj evropskoj tradiciji, to se iskustvo ne moe zamisliti", neposredno poetski razumjeti, ve mora
biti naslueno u istoriji stare Crne Gore. To je kontekst Njegoeve poezije bez kojeg ona ostaje
zakljuana u tiini.
I onda, kao da je namjerno Njego i sa te strane zaklonjen, govorei o Crnoj Gori naroito ako vas je
ona porodila, odgajila, i u svim djelovima, za sreu i nesreu sastavila, kao to je moj sluaj izlaete se
sentimentalnosti, snobizmu i folkloru. A govoriti kroz ta tri sljepaka zavoja znai neartikulisano
torokati, makar vam se inilo da je u vaoj glavi sve kristalno jasno. I makar iskuenje zaista bilo veliko,
s obzirom na dananje okolnosti, da se ovjek angauje u odbrani Crne Gore. Ali ja, u krajnjoj liniji,
vjerujem da je Crna Gora neunitiva, da je njen identitet suvie jak, da Crnogorci, ma kako korumpirani
ne mogu pobjei obavezi svoje istorije, i da, zanosei se njenom odbranom, ovjek ne treba da padne
ispod njenog oholog nivoa. Ja vjerujem u usamljeni, uvrnuti razum Crnogoraca, uprkos vlastima, crkvi, i
beogradskom ludilu. Vjerujem i u njihovu hrabrost, a iznad svega u srenu zvijezdu Crne Gore. To je
moda besmislica.
Zato da jasno rastavimo: ja govorim o mrtvoj Crnoj Gori, o drutvu koje je nastalo u esnaestom vijeku i
umrlo krajem devetnaestog, o Crnoj Gori koja nema nita zajedniko sa dananjim drutvom koje ivi u
istom, crnom krugu. Tj., ukoliko dobro poznajete dananju Crnu Goru, moete u njoj nalaziti tragove
3

stare Crne Gore, pod uslovom da ste vjeti nekakvoj psihologiji kulture, u smislu da kroz vrline izvrnute
u periodu raspadanja moete prepoznati prave oblike tih vrlina iz jednog sasvim drugog perioda. Kao to
bi u ponaanju, rijeima i gestovima nemonog starca, ljubitelj i poznavalac sportskih vjetina mogao da
prepozna biveg ampiona. Samo tako bi u dananoj agresivnosti, prostatvu i obezglavljenosti Crne
Gore, mogli uoiti silovitost, posebnost i samuvjerenost jednog velikog drutva...U svakom sluaju: ne
interesuje nas Crna Gora kao takva, jo manje lani presti koji neko umilja da moe izvlaiti za sebe iz
Njegoeve veliine, ve nas interesuje neobinost teme: herojsko drutvo koje je, kao anomalija, nastalo
u Evropi kad mu vrijeme nije i koje je porodilo pjesnika koji je duboko prodro u tajne herojskog drutva
(...)
Treba li Njegoeve teme zauvijek da nam zabrani prostako prisustvo ambiciozonih demagoga,
patrijahalnih olupina, ili intelektualnih snobova to se hrane njegovom utrobom, tereba li zauvijek
prepustiti zlatnu herojsku hordu kompleksima evropskh piskarala i paradama vlasti koje su okovali na
univerzum i prijete da zatvore nebo nad Crnom Gorom kao so su ljudima zatovrili i svijest i ivot?
Ili, pak, dugujemo neto drugo slobodnim ljudima koji su nekad lako koraali crnogorskim bespuima?
Moda je to to njima dugujemo jedini dug koji se oekuje da vratimo prije nego napustimo dolinu
plaa? Svaki, najsporedniji Njegoev lik kao da vapi u ime cijele Crne Gore da njegov vapaj
artikuliemo do istine. Sto puta sam gledao Ruu Kasanovu gdje je kao vihor juri na konju izmedju
dvojice ljubavnika da uini to joj srce udi", pokuavajui da mugne iz Crne Gore i od re Kasana,
onako kao to je neustraivo mugnula kao svetica kroz Gorski vijenac pokoravajui se zakonu svog
herojskog srca za koje je znala da udi zalutali metak. A to to se tobonji junaci okupljeni na Lovenu
kolebaju i premiru od straha poto su, kao usput i kukaviki, upucali Ruu Kasanovu, to ubacivanje
Ruinog leta u njihovo mrtvilo i mudrovanje, to je munja koja prosijeca no, nebeska poruka junacima o
cijeni junatva i najdbulja pjesnika nauka. Pred sudbinsku odluku o istrazi, Njego daje junacima da
vide cijenu Ruine pobune, ali i da osjete kako je strano ubiti boljega od sebe. Kasan je bruka
nevaljala", a Rua vila u tamnici". Rua je budua Crna Gora, sad izdana i prodana. Rua Kasanova je,
moda, i uvenula rua ivota (...).
Razmiljam o tome kako je Njego odgovorio na najvee teme evropske civilizacije, i kako taj odgovor
zvui u odnosu na sadanji trenutak civilizacije, tj. u odnosu na modernu literaturu, od devetnaestog
vijeka do danas. Iako smo traili da ne bi molili - da se zaboravi mitomanija i mistifikacija oko
Njegoa i Crne Gore, neka se dozvoli da zatraimo jo neto: da se zaboravi perifernost Njegoa i
malenkost Crne Gore. Jeste neobino, za ne vjerovati, da ba sa Njegoem i istorijom Crne Gore, Evropa
posjeduje jednu veliku temu koja joj je promakla i koja e joj moda jo dugo izmicati, ali oni kojima je
dato da makar otprilike mogu razumjeti Njegoa nemaju opravdanja koja ima Evropa. Naa zaostalost
treba da izbjegne jo jedan meu bezbrojnim amarima: da jednog dana Zapad, tj. Evropa, u svojoj
4

lutalakoj avanturi, za koju mi jo nemamo hraborsti ak ni kad nam se ruka prui nanjui Njegoa i iz
njega otvori potoke kreativnosti na kojima su od edji skapali toliki ljudi bez radoznalosti i hrabrosti.
Jer, Njego je nezaobilazan, na njega e civilizacija naletjeti. I o tome emo govoriti: kako velike
metafore krue u istoriji, gube se sa vidika, kao planete, zatim se pribliavaju, otkrivaju u punom sjaju i
strahoti, prije nego se ponovo udalje, a da nijesmo ni primijetili da se, takodje, obru oko sebe, i, sljedei
put kad se priblie, bie to neko sasvim novo, mada isto onako udesno lice. Svi veliki pjesnici su takve
lutajue planate, ali i tu je Njegoeva sudbina neobinija od ostalih: on je jedini veliki pjesnik
nepostojee kulture i malog naroda. Znai jedini veliki pjesnik bez konteksta koji ga nosi i ini
razumljivim, ljudskim za ljude. Iza njega nema ko da stane. Veliki umjetnik podrazumijeva veliku
kulturu. On je po definiciji potpuno originalan i tu originalnost ne moemo razumjeti bez posrednitva
velike kulture (...)
Postoji i trei nesporazum, ali u njega nije mogue detaljnije ui: to su Njegoevi itaoci. Mrtav pjesnik
nema itaoce, ve samo nesporazume u svakoj rijei svakog stiha. Otud tolika graja oko njega: svi imaju
pravo na svoju glupost. A pristajala bi samo grobna tiina.
Tako je sa svakom tradicijom: dok je ponovo za sebe ne otkrijete, o njoj bi trebalo utati. Bolja je svaka
sopstvena greka, lutanje na svoju odgovornost, nego dranje do pogreno shvaenih poruka, u kojima
ste sami zavedeni, a tobonji savjetodavci ponieni.
Uostalom, prvo to uoite dok se primiete Njegou jeste samoa. Iz te samoe nema poruka. On ni kao
politiar nije bio demagog, previe nervozan, kao svi pluni bolesnici, za objanjenja ili pravdanja. Kroz
tu samou svaki italac ide na svoju odgovornost.
Ovo je pisano prije otprilike tri godine u feljtonu za nedeljnik Monitor". Tri komarne godine. Tri
godine trijumfa sadistikog nasilja u kojem su se i Crnogorci pokazali kao korumpirane kukavice. Za
ovjeka zdravomisleega", kako bi to rekao Njego, svaki je dan komaran, ali ima burnih vremena kad
podzemni komar naih tragedija izbije na samu povrinu, ne upravlja ivotom iz daljine i skriveno,
ostavljajui iluziju o logici i smislu, nego gurne u svakodnevnicu, prekine ruak i razgovor, okrene
uareni reflektor pravo u oi, zdrlja masku drutvu i pojedincu, pa nije neophodno biti zdravomislei
genije da bi se dosegle kobne istine(...)
Primijetio sam jo tada neku neobinost u ovom trouglu: Crnogorac pie o Njegou za Crnogorce. Kao
da se u nekom odabranom i intimnom drutvu, skoro sekti koja ima svoj ifrovani jezik, govori o zabrani
i tajni. Neto se naginju i apuu, u pola rijei se razumiju, sve u smislu rei u vam neto na tajno".
Moda se zapravo nikad ne bih ni usudio da piem o Njegoevim stihovima tako komotno, da nije bilo
ovog osjeanja intimnosti, atmosfera gluho doba noi, svak spava", a na Lovenu se oko ognjita
dogovaraju zavjernici oko nekog samo njima jasnog posla.