MATKO PEI (Poega, 1923 Zagreb, 1999) (D.

. Jeli: Vallis aurea) - studirao slikarstvo na Umjetnikoj akademiji i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, a doktorirao je iz knjievnosti - pie likovne monografije (o Slavki Rakaj, Vladimiru Beciu...), likovne studije i eseje, putopise (Skitnje,1967; Jesen u Poljskoj, 1969; Crno zlato, 1974; Ljubav na putu od Drave do Jadrana,1984; Poega: eseji, feljtoni, putopisi, 1995; Putnik bez putovnice, 2000)... - slui se krajnje objektivnim zapaanjima i gotovo dokumentarnim podacima, da bi ih snagom izraza digao na razinu osobnog doivljaja; u njegovu stvaralaku postupku sve poinje od elementarne grae tj. od vlastitih zapaanja upisanih u notes odmah, na mjestu zbivanja, a kasnije bi P. prouavao literaturu i produbljivao spoznaju te napokon saimao misli i pisao - gradi lapidarne reenice koje su esto gotovi zakljuci, ispeene definicije i aforizmi - Franjo Horvat Ki i A. G. Mato bijahu Peiu pretee, a A. Nemi gotovo uzor; Putanja Skitnji podudara se u bitnim tokama s davnim putovanjem J. Jurkovia poduzetim punih stotinu godina prije i opisanim u njegovim Mikroskopinim crticama putopisnim (1862) > ni Jurkoviev putopis nije bio idilian, a jo manje je to Peiev; Jurkovi je ukazivao na mnoge probleme koji su se tada pojavljivali u ivotu sjevernohrv. krajeva, a P. ukazuje na ivot kao pojavu i kao problem sam po sebi; Unato naslovu koji sugerira lakomislenost i bezbrino stanje, Skitnje nude traginu spoznaju ivota proetoga tamnim nagonima i mutnim strastima izmeu smisla smrti i besmisla ivljenja - Peiev doivljaj zemlje ima vii, sudbinski smisao; vanost u spoznavanju istine o ivotu u sjevernoj Hrvatskoj i ivotu uope; uokvireni tim vrhovnim doivljajem, ljudi i predmeti, ivotinje, biljke i pojave, zemlja sama, gube svakodnevna konvencionalna znaenja pojavljujui se kao drevni izdanci i simboli minulih stoljea - motivi putopisa: Cigani, prosjaci, svinjari, kelnerice, lovci, beari, crvi, fazani, jazavci, rakovi, arani, kukci, kukuruzi, umarci s jagodama i suncokreti, enska tijela, groblja, movare, ubrita, svinjci, salai, mrtve krtice i prostrijeljena divlja, sve to ivi i umire, smrt sama sve to u Peievoj knjizi govori o ivotu i slavi ivot kao takav - Peia oarava i zanosi neobuzdanost, silovitost i snaga ivota; nagon za ivotom i njegovim obnavljanjem duboko je usaen u njegov doivljaj, a manifestira se ve u metaforama: Zemlja mu je nekad mekoputa a nekad rumena kao ena; Bosut je svilen, crn, kao pazuh mlade maarske svinjarice; orai prilaze oranici kao ljubavnici krevetu ene; vjetri mirie po enskom mlijeku > one su, kao i opis Babogretke, garavue i soldatue to golemim tijelom ispuni ogromno ogledalo koje se i uznoji od njezine presjajne puti, znak duboke odanosti ivotu i svemu to ga afirmira i obnavlja, snai i odrava, a ne naprosto svagdanja, obina ulnost, erotska strast jednaka svakoj drugoj - sve ivotinje i sve biljke koje spominje imaju duu i ive ivot, one su mrvice u kojima se ogleda cjelina > Peiev hvalospjev obinom ivotu i ba svemu u njemu - P. esto spominje Habdelia koji je roen u Starom iu i koji je takoer promatrao pejza i ljude svoga kraja - Skitnje su plod lutanja, iskustva ljudske prolaznosti; dra svakodnevnog ivota pored nas, obinih putnika, esto prolazi nevrijedan i nezapaen - P. s biljenicom u ruci hoda da bi vidio odakle je doao, gdje je roen; oko grobita i iskopita trai staru slavensku prolost, kopa za istinom o ljudima, ivotinjama i biljkama - opisivanje pojedinosti s ubrzanim modernim ritmom filmske kamere ini metodologiju Peieva kazivanja Silna strast uvijek istog. Ugodnost upornog ponavljanja 1

Dragocjenim rjenikom i zrelom svojom nutrinom Matko Pei je objelodanio ono to je u suvremenoj hrv. knji. malo tko znao i u to su gotovo svi bili spremni posumnjati: naime, da po dobre putopise nije potrebno putovati daleko, ako pisac putuje itav. To e rei: ako putuje otvorenih oiju i srca, ako se umije i eli baviti naizgled banalnim (puto)sitnicama, ako umije i voli osjetiti dra svakodnevna ivota koji pored nas, obinih putnika, prolazi nevrijedan i nezapaen. Stoga Matko Pei nije otiao daleko: skitao se i landrao godinama od Zagreba do Siska, obilazio stare turopoljske kurije i itao drevne knjige, unjao se oko Bikovskog vrha, kupao se u Lonji i Ilovi, vozio se slavonskim vlakom i sputao se laom niz Savu, obilazio Psunj, Papuk, Krndiju i Dilj, u desetak navrata kriao je polja i umarke izmeu Poege i Nove Gradike, Poege i Kapele Batri ne, upijao vlagu Dunava. Sabrana i duboka daha, bez urbe suvremenih globtrotera, s biljenicom u ruci, strpljivo i pedantno, strastveno i sentimentalno, taj je putopisac s vidom briljantnog slikara minijaturista i s uganim jezikim koloritom, kakvom nema premca u naoj dananjoj knji., gonjen nekom tamnom silom u sebi, hodao, hodao da bi vidio, kako sam kae, odakle je doao, gdje je roen. (...) Uostalom, sve to je duboko, to je Peievo: s tamnim osjeajem smrti, on se vrzmao oko slavonskih mrcinita i ubrenika (tko bi se do Peia usudio rei da je i to tema a putopis?), oko grobita i iskopita traio staru slavensku prolost (strast arheologa i povjesniara umjetnosti), kopao za istinom o ljudma, ivotinjama i biljkama. Jer, kod Peia je sve to ravnopravno: ljudska vrsta nastava te ravnice ravnopravno s florom i faunom koju Pei, uostalom, briljantno poznaje. Ljubav Psunjke ili Dragonoke kao da je korelativ uzbudljivim opisima parenja rakova, arana i balegara, jer i jedni i drugi na isti ain ubre ravnicu koja ve toliko toga skriva. (Igor Mandi, 1968)