ovjek koji pjeva Promatram iz dalka ovjeka koji pjeva a ne ujem ga, mogu izmislit bilo koju pjesmu

i stavit mu je u usta jer on zijeva samo, bar to se mene tie, a ipak meni moda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni toliko da je pjeva za sebe sav u znoju nevidljivom takoer, koji se ipak cijedi i meni jer ga gledam s naporom to ga stvara ta udaljenost moja i njegova, u zraku nastaje iznenada veer i moda vrijedi uputiti se tamo, do njega, moda vara oko me, ili ovjek, taj, koji pjeva, laku namjestivi mi klopku u kojoj, kad mu priem, eka me njegov (?) glas _________________________________ Graa nita bih bio da te ljubio nisam, nitko, i zato ja te molim da bude sve i svi; nije to povijest, niti politika, to vrijedi vie od tog i manje od tog, jer posve itko stoji da mi smo graa od koje su i sni; kako god bilo, nema spasa, to slijedi slijedi. _________________________________ Jeke Svatko je samo nalik na svoju ljubav, pa ako ptica voli ljubav joj ima krila, ako se vole djeca ljubav je puna stida, nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav, (daleka enja zvijezda uvijek je takva bila), ako se slijepci vole i ljubav nema vida. Kad rastopljeno sunce potpuno cvijee smami i svaka grana zjenu presretnu suncu prua i kad se ljulja lie u plesovima sree, cvijet jedan plane za sve to ostane u tami, za sve to nije cvalo i nikad cvasti nee, u jednoj rui gori beznadno mnotvo rua. Kada nam, eno, usne u cjelov padnu vreli tad ljubimo i za nas i ljubimo za one to s usne nikad nisu ludilo vrue sali, u nama susreu se svi to se nisu sreli,

u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone, u jednom maku traju svi drugi proli zgasli. Sve to mi ape, eno, to nije samo nae, srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla, netko je mnogo prije pio iz iste ae, mnoge je davne stope poslednja stopa strla, kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze uz ove nae skupa niz lice sporo puze. Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu i mnogo toga ima jo tu neizreeno, u tebi i u meni, u spaljenome ljetu, i eka nova usta i nova ljeta, eno, taj oganj nismo samo mi ugali u krvi pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi. _________________________________ Koljenski otoci Pao je snijeg jer nebo ne pada, nebo pada samo u tvoje oi, sjeverno nebo s mnotvom pataka koje lete ka tvojim koljenima koja se diu kao otoje neko negdje dolje u toplim junim morima gdje su koljke novac a banke banke podataka i slue za pranje protupravno steenih uitaka i kapitala koji na pijesku gubi ime i prelijeva iz jednog pregiba se u drugi; prepone preskaem ti u trci kojoj cilj je na mjestu gdje cilj jest, sve drugo nema mjesta nego je svugdje kao u snijegu nebo, ovo koje je s njega palo samo u tvoje oi; na otocima tvojih koljena tu sam palma kokosova to njie tvoj glas je dok mi neto govori na tom nekom narjeju to je mnogo starije nego um valova oko tebe, pretpostavljam da kada prevede ga se s jedne na drugu stranu, to je gotovo nemogue, znaenje mu je: ovjek koji je, snijeg na glavi nosei, doplivao do netom otkrivenih Koljenskih otoka _________________________________ Kondicionali ljubavi Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista i latice to pada od svoga cvijeta tea,

na rubovima bijelih oblaka i na rijeci to tiho ime nosi, na mjesecu to blista na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci koja od elje nebo postaju bio svjea igraka), ljubit bih te mogao na vrh krova, visoko na planini, u magli gdje je tijelo i samo magla, medu ribama koje hrupe uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo, u pono u zvoniku, na rubu mokre klupe, na avlima, u knjizi izmeu tijesnih slova i otrih kao staklo, mogao bih te zbilja ljubiti usred kue to gori i na rubu ponora i u zraku dok leti kao pljeva, u rudniku i usred mesodernoga bilja praumskog i na devi dvogrboj i na zubu tvrave s koje ljude bacaju i dok lijeva kia to nikad nee prestati, i na zvijezdi da i to kaem, koju izaberemo kockom sluaja bacajui novi na kartu neba i sjevernog i junog, na kriu i u mranoj ulici mogao bih ljubiti te, a ja te ljubim na ovoj staroj postelji, koja kripi i, vjeruj, nema bolje _________________________________ Ljeto S pticama neto nije u redu ovog ljeta previe ima srca u zemlji, mnogo ljubi, kraljevski ljiljan raste a nigdje nema kralja izmeu dvije usne dolina rua cvjeta naotrio sam ruke i vadim te iz ralja pohlepne ove noi i govorim ti: uti ne kazuj da si ena, ne noas kad se grubi krikovi zvijezda trae u zraku a mi skromni hodamo tako tiho da trava i ne sluti i bojimo se svakog vjetra ovako lomni _________________________________ Mi umrli svi su, ali i ivjeli su svi; izmeu svih tih mi se ljubimo kao ludi pomalo, jer ni jedne ni druge nismo spremni

slijediti, nema takvih da ine to to ti i ja uiniti smo sposobni, kao ljudi kojine ele priznat ni jedan zakon zemni. _________________________________ Neto emu je ime ba to Za savreno jutro savrene i stvari i rijei morale bi biti u svome istom poretku, kao lie koje e, nakon zime, osvojit opet granu taktikom onom istom kojom se i ti slui, pa ipak neto kvari istou jutra, neto emu je moda ime ba to ta savrenost _________________________________ Ne uje Ne uje jer ti glas, koji ti druge stvari govori, uho sasvim osvaja kao bludnik kreposnu dotad, zrelu gospou, daje rukom znakove da se niste razumjeli, da kvari vika kristale zraka, udi za onim zvukom u koji moe ui kao u stari rudnik naputen, vjerujui da jo se moe nai ono to drugi nisu, tako i ljubi, cijeni krpicu dijmanta na jeziku, u hrani i starim cipelama, zbog toga put je krai nego e potrajati potraga, ali dani postaju dugi, nekom znakove daje, pjeni od napora se da im objasni da ti glas, koji ti druge stvari govori, ne da uti ni njihov glas ni tvoj, ni sebe, ali sve je uzalud: oni viu toliko da tiina postaje savrena, i tako uje sve _________________________________ Nepovratna pijem iz nepovratne boce (to itam na njoj), nepovratno je dakle i pie to i tren u kojem pijem, ipak povremeno bih htio vratiti bar kap te tekuine to pri danjoj zvijezdi je manje slatka nego kad okus njen dopuni ona nona, zbog koje sam i pio. _________________________________

Oda zahodu Zahode, pjevat o tebi hou, slavnija rupo od svake rupe, usluge tvoje danju i nou, ekaju golo rumeno dupe, muhe to oko tebe se kupe kolo su drevnih, usranih Muza; poast ti daje i moja guza! Zahode, vrli kraljevski trone, do tebe stope katkad su teke, kad vjetrovi se kroz crijeva gone tad plaaju se najmanje greke, i car ti ponizno prilazi, pjeke, rijei se tada svih carskih uza; poast ti daje i moja guza! Primi je blago, dobrostiv budi, neka je tvoje naruje stiska, osrednje tovno govno ti nudi, kao oboa trube, bez piska; najljepi ukras tebi je driska, a prdac njoj je tek anakruza; poast ti daje i moja guza! Ti stihova si knjiica cijela i svatko moe seru proitat na zidu tvome sabrana djela; ija su? to i ne treba pitat, guzobris svaki jedan je citat a sraka sonet dirljiv do suza; poast ti daje i moja guza! Otmjeno tebe zovu i WeCe, i klozet za Gospodu i Dame, koliko tu se zaelo djece, meki si ti od najmeke slame, parfemi tvoji leptire mame, i one dugih i kratkih bluza; poast ti daje i moja guza! Zahode vjeni, zahode javni, kako je divno u tebi kenjat, biti nastavlja, mali, a slavni vjenoga sranja to nee jenjat, sve e se, govno nee se mijenjat, ti si mu carstvo, mar mu je uza; poast ti daje i moja guza! Zahode poljski sa upljim srcem, ne moe tebe nitko preiat, pozdravljam tebe dvostrukim prcem, u rupu srat u, u zrak u piat, moda u katkad u mraku zbriat, prekratka ti je hipotenuza;

poast ti daje i moja guza! Zahode sretni, izvore znanja, ivjet e vjeno, sve dok je sranja! _________________________________ Prva stranica Opisati bih htio strane i lijepe ase koji uslijedili su, iako znam da malo shvaamo u mnoini dogaaja to nisu dogaaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo kako e, kad sve proe, izgledati, kad zna se jedva i kako bjee; kao kad sm na visu stoji i u dolni, pod maglom koja lei, pokuava prepoznat mjesto zlog ina, stranu ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju ruke niz tijelo, ili zadatak jo je tei! utvrdit mjesta slasti mge ili prijetnju takva ivota; jedem prikladnu zato hranu, nemrsnu, dosta zelja to paljivo ga treba oistiti od lia sluajnog koje zapne o srp, od lia mnogih razloga, nita ruka ne smije drhtat, noge jo manje, hljeba svjeeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka, dapae i tiine: ono to uho apne zbunjuje duu, vrstu i spremnu, koja ase strane i lijepe eli opisat, ase koji uslijedili su s onim lijepim i stranim koji prethodili su potom _________________________________ Pjesma malenog Malen sam, ali ja bih jo manji htio biti, zaista, jer bih tako razvio neke vane nutarnje osobine, htio bih biti manji od pua koji pijan kroz vinograd u vlane veeri pjeva pjesme koje bi mogle biti i meni repertoar; htio bih biti tanji od leptirova krila i djevinjaka, meni ne treba veliina u svijetu gdje se pada, ni let u nebu istog olova, volim crva koji kroz kosti noge, to ga je tko zna kada zgaziti htjele, ljupko zvidue, kao prva svemirska violina, u njeogovoj se sjeni svejedno moe vjetar osjetiti, ili strasni jutarnji miris rue; velik sam bio dugo i dosta, koa mi je na glavi poput koe

tabana ili bubnja, od trenja, jo su jasni tragovi pomicanja nebesa to se mnoe i dijele uvijek s nulom koja i nije drugo nego je krug na vodi to mu je tvorac aba; ali ja jo bih manji, jo manji htio biti, ne aba punoglavac! _________________________________ S drukijom namjerom si doao S drukijom namjerom si doao ovdje, kratkom, opipljivom i tonom, odatle poni, prije napravi nacrt, vrsto ogradu stisni, cvijee ne kupuj, beri usput, nemoj se sluit slatkom izlikom da e mjesec izii, nitko prije izgubio se nije na takav nain, nee ni poslije se, to je prednost za kojom udi od samoga poetka, ono to misli rei prevedi prije nego progovori, nek trai onaj te tko te eli nai jer to i nudi, tu svoju izgubljenost, samou koju vei nego si daruje ti ne zato da te ti nego da tebe uje napokon, kao sebe _________________________________ Sva povijest Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim, i spominju se dini kraljevi koji nose imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu, latinska, beskonana, i kao duge kose ljepotic u noi padaju kie krtu nudei nama glazbu dok tijelo tvoje rubim s namjerom da te sasvim odredim prema svemu to eli prisustvovat u tebi s davnim nekim prvom i moda eljom neutaenom, gledam gradove koji lee zauvijek tvojim mekim rukama uhvaeni i gotovo ti ne dam disati, ne dam piti i preputam te nijemu i savrenu drugim trenucima i drugim paljivim postupcima, i moje brojne greke postaju divne, suta vrlina kojom tjeim usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim pokrivam kao liem iz kojeg vise teke povijesne zagonetke; ja treba da ih rijeim, a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.

_________________________________ Stvaranje jednoga dana bog je prosuo s neba punu kutiju novih sjajnih spajalica i zatim razasuo na zemlju hrpu papira, raznih, bijelih, neispisanih, spajalice dva po dva hvatale su, po redu, htijui spojiti ih, nastale tad su knjige, leptiri, i nas dvoje. _________________________________ Tvoje poglavlje Toliko lia pada i morao bi knjiar postati, knjigovea, u sveske ovo tivo razasuto uvezat za one to e proi ovuda druga pisma slijedei, kao kriar, to nosi ma i oganj ulazi sunce ivo u ovu umu, tvoje poglavlje sve do noi ostaje otvoreno, zatim red po red pada itava epizoda, unatrag sve se pone zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraa na granu list, u krevet djevicu, ali sada toliko lia ima pod nogom, nitko tone naputke nema nego sadraj svatko shvaa po svome, samo blijedo nagaajui tko bi mogao biti onaj koji je kadar sve to poiniti, tolike ljepotice osvojit, protivnike tolike smaknut, jer tebi evo uspijeva jedva ovaj poduhvat to ga lie zasipa da to prije izgubi mu se trag _________________________________ U vrijeme kada se svijet stvarao Dola je jesen, dola i ptice su bez srca ostale, nita drugo ne mogu sada osim otii dok im trenje ne vrate ga jer bozi bave se samo geometrijom, sjenu kocke dvostruke pomno prate trodimenzionalno; kod mene obratno je, jesen je dola, srce ne naputa me, ali bez sebe ostao sam pratei tebe kao to seljak prati oblak strepei cijelo vrijeme dok groe ne ukrca u kola, dok pod noge ne stavi ga, teinom tijela u mot u nita pretvaraju ga kao to inimo nas dvoje, as noga a as grozd,

u dvostruku se kocku pretvarajui, sjenu trodimenzionalnu bacajui na plohu, nekada besprijekorno ravnu i izglaanu, a sada slinu nekoj naivnoj slici svijeta u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina ve bilo je da njim se korigira ta slika zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!, nakon to bljesnu munjom nalik na turiste to kljocaju onom svojom idiot-kamerom _________________________________ U svakom sluaju te volim Volim te uvijek I kad se budi I kad na licu minke nem I kad si ljuta i kad se udi I kad bez mene na ples se sprema Uvijek te volim Hou da zna Volim te ne znam kako da odolim U svakom sluaju te volim U svakom sluaju te volim Volim te kada si blijeda i sjetna I kada bore ima na licu Volim te kad si divlja i sretna I kad u ruci dri pticu Kada nita nee da mi da Volim te ne znam kako da odolim U svakom sluaju te volim U svakom sluaju te volim Volim te uvijek I kada sanja Kada ne pie mi kad te nema Kada od mene stalno se sklanja Volim te kad si posve njema Kada uti poput ribe ba Volim te ne znam kako da odolim U svakom sluaju te volim U svakom sluaju te volim Volim te uvijek ak i tada Kad ne volim te Kad si sama Kad veer pada iznad grada Volim te kada se pravi dama Kad ne voli me kao sada U tome i jest ivot na

U svakom sluaju te volim U svakom sluaju te volim _________________________________ Upute mladom prevoditelju Uvuci se u tuu kou, sobu, spavau ili radnu, budi vraki radoznao, u prostoru i dobu davnom, sa stranog jezika na naki prenosi zrnca smisla (tako ine i ljubavnici jer i oni jesu Prevoditelji), gutaj nove sline zbog starih ushienja, u svom bijesu, pravednom, vrlog metra pravom znanju poui, on se nee ljutit, sklon je utnji, nek bude zahvalan ti, vezom povezani ste tajnom: njemu manju priznahu slavu, tebi plau, on je Englez, ti moe pravit se Englezom. _________________________________ Zaborav Volei tebe ja sam zaboravio da u umrijeti, da ivim kao i drugi ljudi to svako jutro mlijeko kupuju jer ga piju uvjereni da to im zdravo je, moje grudi imaju nalog da me tek privremeno skriju jer sam zaboravio, takoer, da tek krau ulogu dobio sam da samo katkad javim po koju vijest u stihu, vanu za daljnju radnju, da nisam ovaj nego onaj, u onom trenu kad si zaljubila me u sebe, kad u plavim knjigama tvoga neba dionicu, to cijenu ne gubi, dobio sam, dodanu vrijednost, zadnju neupisanu zvijezdu; volei tebe ja sam zaboravio, sasvim zaboravio da u umrijet, a i neu! _________________________________ Zadnja veera Sazvao ih je Isus redom u skroman zabit kvart. Veerat emo, rekao im je moete a la carte

izabrat jelo, prema elji, ima ga za nas svih. Petar e: Ja u kamenice, najvie volim njih. Matej e za njim: Ja bih malo janjetine pod sa, s mladim krumpirom i mladim lukom. I like it very much. Konobarica Magdalena u mali notes svoj narudbe im je zabiljeila, u kuhinji je znoj oblijevao sestru Martu, marljivu kao crv, stajalo je na stolu vino crveno kao krv. Andrija ree: Ja bih ribu, ali da nije led vidjela! Jakov na to srdit prenu se: Nije red govorit tako, naa riba svjea je, svaki dan lovimo je u Galileji! to ti je, zar si pjan? I ja u ribu, Tadija ree, i malo blitve s njom. Pridruujem se, ree imun. Dajte mi, ree Tom, da ipak vidim kakve su boje krge joj to jest jest, provjeri to se provjerit moe, salatu i pommes frites. Ivane dragi, ree Isus, a to e jesti ti? Ivan e: Uitelju, ja bih isto to to i vi. Svi redom naruivali su kako je htio tko, jer im je zadnja zajednika veera bila to.

Javi se Juda s kraja stola: Ne znam, dva jaja sad na oko ja bih najradije, danas ne mui ba me glad. Zaista, zaista vam kaem, jedan izmeu vas izdat e me, tad ree Isus spustivi malo glas. Njegove rijei doprle su do uha malo kom jer je na drugom kraju stola nastao neki lom. nekome tanjur pao je na pod, zazveckao je lim. O, Juda, ree Petar, nita ne usmo, stani s tim. Svakome to se moe dogodit, ree mu Juda ljut. Molim te, Uitelju, ponovi to nam jo jedan put. Ne ree Isus nita nego prelomi nato kruh i vino, ree: Ovo je tijelo moje, i krv, i duh; inite ovo u spomen na me, i komad kruha mek. Ivanu prui: Sve je na stolu. Blagujte! Dobar tek! Jeli su kasno u no, Petar kamenica pun ko pojeo je, a Juda jaja, i palainke jo. U uljanoj je svijei polako dogorijevao plam, apostoli su pozaspalii, Isus je bdio sam. Nitko nije ni posve dobar ni posve lo, nitko nije ni posve crn ni posve bijel, ali ni posve siv. Izmeu toga postoji itava skala savrenstva boja i nijansi. Ljepota svijeta jesu nijanse. (Luko Paljetak)