Marko Toma

iz zbirke ZBOGOM, FAISTI,

iz ciklusa PUZZLE PIECE 4: TO SAM NAPISAO DO PODNEVA

ZATO NITKO NE ELI PUTOVATI U PITSBURGH?

To, prije svega, ne zvui cool.
Pobogu, zamisli da se zove Hans, ili Mate Mio.
Ljepe je sjediti na klupi ispranoj od soli,
buljiti u more, Bra kao veliki krokodil
koji se pretvara da spava.
Sve oko nas je staklo, prozirno kao tvoja koa.
More ima miris mora
koliko ga u ovim vremenima bez mirisa moe biti.
Moda smo tuni jer ivimo od osmijeha i tijela.
Make ulaze kroz prozor, ostavljaju raien prolaz
guterima i suncu i svemu to iz nekog,
nama nepoznatog razloga, eli ui u na svijet.
Guli mandarine kao da ti je to posljednja stvar u ivotu,
ja ih isto tako gutam, strast je snana kao srce bizona,
telegram koji obara s nogu.
I to sad kad smo u konanoj sobi ni po emu posebnoj
bijeli zidovi, sitnice okaene na avle,
slika netalentiranog slikara, mapa Ethiopije i pranjav eir.
Pauk je tako strpljiv, nekad mi je ao ubiti ga.
___________________________________

TO SAM NAPISAO DO PODNEVA

Strano je to
koliko se prospem
u tvoje misli.
Odzvanjaju moji koraci
ravno u tvoju
popodnevnu usamljenost.
Sve to ti ne donesem
je tek ubrano poljsko cvijee.
Ponekad apem
u sred bijela dana.
Plaim se
da ne bih to pokvario.
Jezik za tvoje krilo.
Zbunjen sam
tolikim otkrovenjima.
Pie li u potaji
zakonik nae ljubavi?
to emo danas
ruati?
Ve dugo
nisam bio alostan.
Imam ogroman apetit.
Ne prepoznajem lava
koji te uva.
________________

VOLIM TE
Ponovno se otvaram u ovu veer naputenu od prijatelja, oblaci
kao kljuevi sobe u kojoj lei ekajui kiu, sentimentalni miris
zemlje, ulica koje poput razjapljene eljusti Boga ele usisati
sva tvoja tijela u zahrali satni mehanizam iz kojeg se nikad ne izlazi.
Umirujem sve ono divlje kako bih ti sluio, grimizna noi, uim
se utjeti, biti miran, slan, ljubazan, odmjeren, jer treba umrijeti svet,
bez poveza na oima, njean kao tiina koju obrastaju kupine.
elim da sve to piem zvui kao molitva, blagost, topao vjetar.
Moje oi su hram mraka i tijelo, kruh smrti, sve je manje vode
i jedino krvlju se moemo zavjetovati, jer opsjednut sam krilima,
ivotom rue u susjedovoj bati, bombom u trnom centru.
Izmeu nevidljivih zvijezda krue rijei koje ne mogu dohvatiti,
ako se propnem na prste, rujan je i trebali bismo otii daleko odavde,
mora se kad tad sastanu, snovi od znoja, ivot na tripu, sve je uvijek tu.
Volim te, jer zajedno ivimo kao progonjene zvijeri.