Draško Sikimić

ČVOR NA
OMČI
 „Istinu govoreći, ne živim van vremena, ali živim, govoreći metafizički
a ne istorijski, kao uhapšen čovek. Za mene ne postoji nikakav izlaz, jer nema
nikakvog smisla da postoji izlaz.
Ja tako živim u nekoj vrsti večne sadašnjosti bez cilja, i nisam nesrećan
što nemam cilj.“
Emil Sioran

„Ujutro bi moj pogled bio tako izgubljen i držanje tako mrtvo, da me

oni koje sam sreo možda nisu ni videli.“
Artur Rembo
 PROLOG

On nije znao da se u njegovom tijelu sakrilo nadanje da će odustati od

samoubistva. Zguralo se negdje ispod površine užasa, disalo na osmijehe
njegovog jedinog sina, u ćoškovima je, to nadanje, čuvalo komad nekog
neba, ako njegovom svijetu uopšte više treba nebo, ako njegovim nogama
više treba zemlja.
Stresao se od hladne vode koja mu je upirala u kožu - sjedio je u kadi.
Voda nije imala vremena da se ugrije za ovo; onako tvrda od hladnoće,
moraće, još neko vrijeme, da se bori sa njegovim toplim mekim tijelom. A on
sam ne zna zašto je odlučio da se baš sada okupa, kad se oprati od smrti ne
može; zakačila mu se, ta, vražja, crna rupa, negdje gore uz vene, osjećao je
na tjemenu kako mu pulsira nad mislima, sve ih odnosi.
To što je stresao sa sebe, bila je to, zapravo, njegova posljednja toplota
- od tada mu se život samo hladio.
Utrnulo je, izgleda, i njegovo nenadano nadanje o životu.
Nije mogao više nijednom da pogleda u omču koju je svezao iznad
sebe, jer kad je napravio čvor, taj krug koj i mu je stajao pred očima podsjetio
ga je na krug stomaka njegove, odveć bivše, žene, u kome je rastao čvor
jednog novog života, čvor koji je svezao jedan drugi muškarac.
Omčar, to je on, obični omčar.

4
 Izronio je iz pune kade i mnogo vode se zadržalo na njemu, kao da ga
je povlačila nadolje, da ga još ohladi, da smrti još olakša posao regulisanja
temperature, ali bilo je završeno sa time.
Uskoro je ostao da visi, nad vodom, čvrsto ga je pridržavao čvor iznad
njegovog vrata; bio je mokar kao da je tek rođen, ali nikog nije bilo da
presiječe.
Mjeseci su prošli prije nego se drugi čvor odvezao i sa njega je pušteno
da živi jedno dijete.
Rođen u zimu, dok su napolju zavijali gusti hladni vjetrovi, dobio je
ime Vuk.

5
PRVI DIO

6
 1.

maj 2013.

U čekaonici sam se sjetio sna od protekle noći.

Bio sam na velikom fudbalskom stadionu. Trideset peti minut je i mi
smo osvojili loptu na našoj strani terena. Krenuo sam od korner zastavice,
po lijevom krilu, da trčim naprijed; pogledao sam desno da vidim u koga je
lopta, bila je kod mame. Stajala je, moja draga mati, udaljena svega nekoliko
metara od mene; nije izgledalo da namjerava da krene u napad, lopta je
mirovala ispred nje.
„Izbij, majko, loptu, izbij je na njihovu polovinu“, doviknuo sam joj.
Mama se sagnula, rukama podigla loptu i zavukla je ispod majice. Nije
nosila dres, to sam tek u tom momentu shvatio, a ni ja nisam imao nikakav
dres na sebi.
Ništa mi nije bilo jasno.
Prišla mi je dva koraka i tiho rekla: „Postigli smo zgoditak.“ Zatim se
okrenula i držeći svoj stomak otišla do centra, koji je bio bliže nego sam
mislio, i sjela u krug.
„Sada ću roditi. Izmakni se“, rekla je.
Počeo sam da trčim prema svom golu i tada čuh sebe kako izgovaram:
„Za koga ti igraš, majko?“ ali već se čuo zvžduk i ja sam se probudio.
Jutros mi ništa nije bilo jasno, ni sad mi, dok sjedim u čekaonici nije
jasno.
Jesam li sanjao sebe, ili tog čovjeka, majčinog bivšeg muža? Bio sam on?

7
 Ponovo sam prolazio kroz san, trčao sam terenom, iznova se osvrćući,
ali ništa novo nisam mogao da vidim: sve bi uvijek bilo isto, san mi nije
dozvoljavao da ga konstruišem i nadogradim, to je bilo to, samo to mi je dao.
Ko je postigao gol?
ledino što mogu van sna da zaključim je da se taj čovjek, za čiji slučaj
prestanka postojanja sam slučajno saznao, on se izmakao - izmakao se preda
mnom, povukao se sa ovog svijeta, jer nije želio da se ikada živi sretnemo on
i ja.
A ja sam se povukao iz tog sna, jer u čekaonicu je ušao čovjek.
Koračao je vedro, kao doktor, prošao je kroz prostoriju ne osvrćući se
oko sebe da vidi koliko ljudi je tu. Tako ulaze samo doktori, pomislih, jedino
njih ne zanima koliko ljudi čeka, i posve je nemoguće bilo zaključiti da je taj
čovjek takođe bolestan.
Ipak, prišao je i on šalteru i ostavio svoje dokumente, zatim je brzo i
bez gledanja našao slobodno mjesto i sjeo, nasmiješen.
Izgledao je sasvim poremećeno, tako veseo, tu, među nama
beznadeznim bolesnicima. Došlo mi je bilo da ustanem i polomim mu neku
kost, da ga uklopim, među nas, jadnike.
Ubrzo je postala jasna ta njegova veselost na ovom sumornom mjestu:
pozvali su ga tek što je došao, a prije njegovog dolaska više od pola sata niko
od nas nije ulazio kod doktora; čekali smo tu, ravnopravno bolesni, dok ovaj
veseli izrod nije došao.
Dok je bio unutra, priželjkivao sam da mu doktor saopšti neku lošu
vijest, da ga, jednostavno, malo dozove pameti.
Ta nije on svemoguć!
Međutim, pokvareni gospodin je izašao gori nego je ušao, kezio se još
više i vikao: „Hvala! Doviđenja! Doviđenja!“
Njegov odlazak izazvao je značajno olakšanje u prostoriji, svi su se
meškoljili i slobodnije disali, sve je opet bilo u redu; bolesničko beznađe
vratilo se u naša srca, koja su, za trenutak, uznemireno ustreptala od
neočekivanog i neprijatnog ulaska veselog i zdravog svijeta.

8
 Još deset minuta niko nije pozivan, a onda su redom ulazili svi. Mene
je doktor pozvao posljednjeg.
Sjeo sam u udobnu stolicu i osjećao sam se neugodno, jer tako prijatna
fotelja izgledala je kao podmetnuta, kao dio sažaljenja koje doktori
ispoljavaju prema svim pacijentima. I cinično je bilo to što nam nude
udobnost u svojim prostorijama, a odmah tu, iza ovih vrata, oni ne žele da
znaju za težinu naših života; u čekaonicama se satima grčimo na tvrdim
uskim stolicama bez naslona. Doktorski je to, zapravo, kukavičluk, jer
izbjegavaju da nas takve vide i ovdje, pred sobom.
Iz protesta se nisam naslonio, nego upregnuto sjedio, kao da sam u
polasku; naginjao sam se naprijed kao šahista i gledao u plastični sjaj glave
doktora Bogdana.
A on je već bio u poslu oko mene: u rukama je držao moju
dokumentaciju, izvlačio je jedan pa drugi papir, okretao, potpisivao, pečatio,
vraćao se onima koje je već jednom pregledao, jednostavno rečeno - doktor
Bogdan je ludovao sa mojim nalazima.
Sve mu je, očigledno, bilo jasno, pa me ništa nije pitao. Posložio je
papire i pružio ih meni.
„Otiđi sada dole, na hitnu, potraži doktora Petričića, on će te uputiti
dalje“, rekao je doktor Bogdan. Klimnuo sam glavom i izašao.

Dolje, na hitnoj, ništa nije odavalo hitnost, sve se lijepo odvijalo: za

velikim šalterom stajalo je tek nekoliko ljudi, stolice su bile gotovo prazne,
samo jedna žena je sjedila, odmah tu, do ulaza, a preko puta nje na krevetu
je ležao starac, sasvim miran. Vjerovatno njen otac.
Jedna žena se odmakla od šaltera i počela da razgovara na telefon.
„Ovo je noćna mora“, govorila je. „Ovo je najgori dan u mom životu“,
rekla je i počela da plače. „Dali su mi gomilu nekakvih papira, moram da
uradim sve moguće nalaze. Ne znam kako ću ovo izdržati, sva se tresem“,
govorila je, tako kroz plač, pričala je sve dok njen govor za nas nije postao
samo pozadinski zvuk koji više ne slušamo.

9
 Meni su za šalterom rekli da sačekam, pa sam sjeo pored žene koja je
pazila na starca.
Pošto nas nevolja nije prinudila da sjedimo sasvim jedno uz drugo,
ostavio sam jedno slobodno mjesto između nas. Taj prostor koji nas je dijelio
odmah se ispunio razumijevanjem, i njenim i mojim, i to nas je, nekako,
učinilo bliskim, iako se više nikada nećemo sresti. Da sam sjeo nekoliko
mjesta dalje, onda se taj veliki prostor između nas ničim ne bi ispunio,
pomislio sam gledajući ispred sebe. Sjedio sam tu i ćutao, zadovoljan što sam
stekao prijatelja s kojim nikada neću progovoriti.
Pogledao sam, zatim, u starca. Taj nije bio sasvim miran kako sam
mislio: disao je, ali toliko malo vazduha je uzimao da mu se tijelo skoro
nikako nije pomjeralo, pa je, iz straha da ga ne odvezu u mrtvačnicu,
povremeno mrdao kažiprstom na lijevoj ruci, da znaju da je još živ.
Žena sa telefonom je i dalje pričala, ali plač joj je sasvim progutao glas
i nije bilo nikakvog zvuka iz njenog pravca, samo tužna slika izbezumljene i
umorne žene.
Uskoro je u čekaonicu ušlo dvoje mladih; u korpi su nosili bebu i sjeli
su blizu mene, ali kad su vidjeli starca koji je, po svemu sudeći, pakovao
život, ustali su i otišli da se smjeste na sam kraj klupe, daleko izmakavši plod
utrobe svoje od smrti kojom ih je plašio ovaj stari čovjek sa kažiprstom.
Iznenada se pojavila medicinska sestra, prišla mi je i zamolila me da
pođem sa njom.
Odvela me doktoru Petričiću, koji je već pregledao moje papire i, kad
me ugledao, rekao je: „Zajebano, a, Vuče.“
„Zajebano, jeste“, saglasim se sa njegovom konstatacijom.
Vratio mi je papire i objasnio ostatak puta.
Tri dana kasnije, amputirali su mi desnu šaku.

10
 2.

Bilo je to ovako.
Sjedio sam na hladnom krevetu bolničkom, i ništa se nije događalo, pa
sam počeo da razmišljam.
Tu, u samoći, najveću pažnju privukla mi je, naravno, moja teško
povrijeđena desna šaka.
Doktori su rekli: „Moguća je amputacija“, zatim su progutali
pljuvačku pa rekli i ovo: „Zapravo, amputacija je neizbježna, jer nagnječenja
su velika i tkivo je sasvim oštećeno... Pobogu, kako si uspio sebi ovo da
uradiš?“ I ja sam progutao pljuvačku.
Uzdahnuo sam i prestao da mislim na ruku.
Sljedeće što mi se pojavilo u glavi, ne znam zašto se pojavilo, ali
pojavilo se kao i sve drugo što se, uostalom, pojavljuje u glavi, onako, bez
plana i pitanja, bio je - jedan vojnik.
Nisam ga poznavao. Nije to bio moj otac. Nije bio ni moj kum, ni ujak,
ni majčin rođak kojeg je ubio pam. Bio je to nepoznat vojnik, običan čovjek.
Bio je izuzetan.
Razmislio sam još: nije bio ni iz nekog filma, dakle, bio je to samo moj
vojnik, samo meni poznat.
Vojnik je bio daleko od mene, osjećao sam njegovu udaljenost, i bio je
u ratu, a ja sam bio ovdje, u bolničkoj sobi, i u miru; ali opet, posmatrajući
ga kako se naslonio u tom bunkeru, doduše hladnom, ali ipak bunkeru,
pomislio sam kako je on u boljem položaju od mene, i lakše mu je.
Široka vrata sobe u kojoj sam sjedio najednom su se otvorila, a kroz
njih je ušlo sve ono što se, do tada, na njih naslanjalo i čekalo da ih neko
otvori: koraci sa hodnika i glasovi iz susjednih soba, sva dozivanja i
odazivanja, sve to je već bilo u mojim ušima i pravilo havariju u mojoj
nespremnoj glavi.

11
 Tek onda, tek nakon što mi je iz glave izbijena svaka misao, na vrata je
ušla medicinska sestra.
Iako sestra nije zatvorila vrata, nestrpljiva buka je utihnula, zamuknuo
je svijet istog momenta kad su moje oči počele da šalju njenu sliku u mozak,
a ovaj je, kukavac, iz straha da kasnije ne zaboravi njen izgled, odmah počeo
da pamti obličja i šalje ih u svaki ugao svog prostranstva.
Predstavila se: „Ja sam sestra Helena.“
Izgovorila je to svoje ime kao general, ponosno, ugurala ga je u
prostoriju i ono je počelo da lebdi iznad nas.
Gledao sam u nju, pa u njeno ime, i opet u nju, i začas shvatio da je to
ime bilo, nekako, kao da je zarađeno; tako sam pomislio.
Sestra Helena je stala blizu mog kreveta, a ja sam još uvijek ćutao.
Bio sam zbijen.
Povlačio sam se pred njom, njenim imenom i njenom udobnošću:
sestra Helena je ispunila sobu sasvim.
Ona će, pomislio sam, iz tako malo mene što me ostalo, sada da izvadi
krv.
Pokušao sam da mislim na ruku, ali nisam uspio. Govorio sam u sebi:
„Sutra će ti odsjeći ruku, Vuče“, ali bilo je uzalud govoriti bilo šta tom
čovjeku.
Sutra je daleko, sasvim daleko od ovog trenutka u kome mi sestra
Helena govori da podignem rukav na lijevoj ruci. Ali ja ne činim ništa, jer
zapravo ja i jesam niko i ništa, i ona to vidi.
Nisam mogao da pretpostavim šta ona u ovom trenutku misli, možda
jednostavno uviđa da su u mojim papirima zaboravili navesti da sam, u
stvari, retardiran.
Uzela je, sestra, moju lijevu ruku i nježno podigla rukav na njoj. Ja to
sve pratim, nijemo, kao što je nijem i Vojnik u noći; u posljednji čas hvatam
se za njega, on je bio jedini koga sam sada uspio da prepoznam u mislima;
gledam u njega, blagosloven bio dobri moj, a on gleda u mrak, preko puta,
neprijateljev mrak. Vojnik je svjestan, možda i suviše svjestan, da taj mrak

12
može da dođe. On u tom momentu, dok ga primorano posmatram, uzima
pušku i odmah puca, jer bio je siguran da se mrak kretao.
A u mojoj sobi, za to vrijeme, dok je sestra Helena, na stočiću pored
mene, raspakivala iglu i sve ostalo, ja sam, svojom nepreciznom desnom
rukom, ispalio jedno precizno hvatanje za guzicu.
Nova tišina, ona što eksplodira i odmah počneš da je udišeš, dim od
kojeg postaješ i nijem i gluh, ali vidiš sve, do najveće neprijatnosti jasno, vidiš
precizno kao životinja, ali mozak te izdaje, on, ipak, razumijeva ljudski.
Zatvorio sam oči i pokucao na vrata manastira, želio sam da me sakriju
od svijeta na neko vrijeme, ali vrijeme se drugačije kretalo; ostao sam tu, na
tom krevetu, nisam mogao ni da se prekrstim, časno, kao vojnik.
Podrlgni, Vuče, govorio sam u sebi, dovrši svoje dobro predstavljanje.
Čahure su mi, zatim, zvonile u glavi.
Sestra Helena je gledala u mene, a ja sam gledao u svoju zavijenu ruku
kao u pušku koja je opalila sama.
Vojnik se svađao sa saborcima, objašnjavao im je, zaklinjao se Bogom
da se nešto tamo kretalo, ali oni nisu imali sluha za njegovu pravednost.
Uzeli su mu pušku.
Ja sam ćutao i upirao nogama u pod, trpio tišinu.
A onda su i Vojnik i svi njegovi drugovi zaćutali, jer neprijatelj je na
njih osuo paljbu.
I odjednom - vendeta u mojoj realnosti: sestra Helena je brzim potezima
radila, stegla je gumom moju ruku i već našla venu i počela da toči, izvlačila
je iz mene zlu krv; jednu, pa drugu, pa treću epruvetu je točila, a ja sam, ne
opirući se, zahvalno, gledao kako krv iz mene izlazi.
O, kako sam samo zahvalan!
Mislio sam kako time plaćam zlodjelo koje sam počinio. Gledao sam
kako moja topla krv boji epruvetu i kroz staklo grije hladne prste sestre
Helene.
Zatvorio sam oči i počeo da razmišljam o ljepoti života, ali trepnuo sam
na mali bol kad je izvukla iglu, i odmah je prestalo da mi bude lijepo.
Gledao sam u nju, i već sam se manje stidio.

13
 Tišina je najzad postala naseljiva; disao sam slobodnija.
Želio sam sestri Heleni reći kako nas je ta krv koju drži u ruci zbližila,
ali ćutao sam. Ona me posmatrala, izgledala je kao da se premišlja da li bi
trebalo da mi još krvi izvuče, ali se, moguće, i ona malo ohladila. Mislio sam
- smirio je posao; mislio sam - sigurno voli da radi ovo što radi.
Sestra Helena je spakovala svoj alat i izašla iz sobe.
Njeno ime je ostalo da lebdi iznad mene.

3.

Legao sam na krevet i zatvorio oči.

Vojnik je ćutao u ćošku bunkera, glava mu je bila prašnjava i bilo mi
ga je žao. Izvinio sam mu se.
Izvinio sam mu se i zbog toga što sada ne mogu da budem uz njega.
Bilo me je sramota jer znao sam da on ne bije rat koji je sam započeo; on je tu
zbog obijesti drugih ljudi, one obijesti iz koje su započeti svi ratovi, ikada,
igdje, na planeti Zemlji u vrijeme nesrećnog ljudskog roda.
Ponovio sam mu: „Izvini, ne mogu sada“, i počeo da mislim na sestru
Helenu.
Ali tamo me dočekao bol u ruci. Nisam mogao da razaznam da li je bol
bio od nagnječenja, ili kontakta sa njenim dupetom, ili je ovo drugo
uzrokovano prvim. U svakom slučaju boljelo je, a onda sam se sjetio: jeste,
bio je to loš potez, užasan, ali sve, što kažu, ima svoje razloge - branio sam
se pred sobom samim.
U odbrani sam iznio ovo: moja ruka je, nekom iznenadnom
samovoljom, odlučila da, kao čin opraštanja od ovog svijeta, uradi ovaj
potez, ona je to, pomislio sam, vidjela kao posljednje stiskanje. Odjednom
sam bio ponosan na nju.
14
 Kakva spremnost!
Skočio sam sa kreveta; počeo sam brzo da smišljam šta sve da uradim
tom rukom posljednji put.
Prišao sam prozoru i prislonio na njega svoju desnu šaku i zagledao se
u nju.
Bila je to šaka jada, zapravo; gledao sam kroz svoje uništene tamne
prste, gledao sam u svijet, gledao u stotine ratova koji se biju iz obijesti,
gledao u zgrade, drveće, djecu, gledao sam u Vojnika.
Odmakao sam se od prozora i po sobi dodirivao svojom desnom
rukom, podizao stvari koje sam mogao njome podići, pipao sam svoje lice
kao slijepac tuđe, milovao svoju kosu, zatim prislonio ruku na grudi i osjetio
da srce tuče jako.
Sjetio sam se sestre Helene i shvatio da me uzbuđenje zbog nje još
uvijek drži; krv mi je neprestano divljala venama, kao da traži izlaz iz tijela.
Otišao sam zatim u kupatilo i, kao posljednju molitvu, kao opelo, kao
predaju šake u božije ruke, posljednji put sam, svojom desnom rukom, a
možda i posljednji put u životu, izdrkao.

Popodne sam proveo ležeći. Pokušao sam da spavam, ali nije išlo; opet
mi je sramota grijala obraze zbog sestre Helene.
Predveće je zazvonio telefon. Majka. Pitala me kako sam i kako mi je u
sobi. Rekao sam joj da je sve dobro. Znala je da me zapravo ništa od toga ne
zanima: ni kako sam ja, ni kakva je soba, ni kakva je hrana, ni kakvo je
osoblje; došao sam tu da uradim to što moram da uradim i sve ostalo je bilo
sporedno i bilo je svejedno. Zato je draga i razumna mama prešla na stvar, i
rekla: „Ferguson je napustio Junajted.“
Ćutao sam nekoliko sekundi.
„Znam, mama, vidio sam to danas”, rekao sam.
„Mislila sam da nisi imao gdje da vidiš”, rekla je.
Znala je da mi je to važno, da mi je važan Mančester Junajted, pa se
plašila da ne propustim tako važnu vijest.

15
 Prije nego smo završili razgovor, rekao sam joj: ,,I nije on napustio,
majko, nego je otišao u penziju.” Bilo mi je važno da to razjasnim.

Došla je noć i počeo sam ponovo da razmišljam o ruci.

Nisam volio riječ amputirati, jer to je zvučalo previše dobronamjerno i
privremeno, što svakako nije.
Zamišljao sam kako će se to desiti: sestra Helena dočekuje moju ruku
da ne padne na pod kad je odsijeku. Nadao sam se takvoj sceni.
Iznenada sam počeo da se pitam o sudbini svoje šake, kad ona prestane
biti dio mog tijela, šta će da urade sa njom? Da li je vraćaju vlasniku, meni, i
da li je ja negdje godinama čuvam, recimo, zamrznutu, do dana smrti ostatka
svog tijela? To nisam mogao da znam, i onda mi je odjednom bilo drago što
nisam gadno povrijedio nogu, jer ko bi je, zaboga, toliku čuvao ako bi nju
odsijekli. Šaka bi se, razmišljao sam posmatrajući svoju, mogla čuvati a da
nikome ne zasmeta.
Pomislio sam onda i ovo: moje tijelo će jednog dana biti sahranjeno bez
jedne šake, i takav postupak mi se činio civilizacijski neodgovornim.
Zamislio sam kako će, za nekih hiljadu godina, arheolozi naći samo moj
kostur od svih kostura ljudskih, i po njegovoj konstrukciji će zaključiti da su
se ljudi, u ovo vrijeme, prije jednog milenijuma, rađali bez desne šake. To mi
je zvučalo zastrašujuće pogrešno i neozbiljno prema ljudskoj istoriji.
Pobrinuću se, zakleo sam se tijelom svojim, da do toga ne dođe.

Noć je prošla i u šest ujutru probudila su me vrata, u sobu je ušla sestra

Helena.
Ništa mi nije bilo jasno kada je prišla sa priborom za vađenje krvi, ali
uspravio sam se na krevetu i ovaj put sam namjestio ruku.
Ćutao sam i gledao u nju dok je obavljala posao.
Mislio sam kako se predomislila i došla da mi uzme još krvi dok niko
ne gleda. Bio sam spreman da je pustim da me ostavi bez ijedne kapi.
Znala je da gledam u nju, kad je napunila jednu epruvetu, pogledala
me u oči i rekla: „Ovo je potrebno za neke dodatne analize prije operacije.“

16
 Ja opet ništa nisam rekao, nisam ni klimnuo glavom, jer bio sam
oduševljen: Helena me pogledala kao da se juče ništa nije desilo!

Tog jutra u osam sati u sobu je ušla vizita.

Nekoliko doktora i nekoliko medicinskih sestara, ali među njima nije
bilo Helene.
Pokušao sam da je nađem negdje u zadnjim redovima te gužve, ali nje
ipak nije bilo. Bio sam razočaran.
U viziti su mi doktori još jednom objasnili kako stoje stvari, a ja sam ih
jedva slušao.
U dva sata popodne uzeo sam telefon i nazvao majku da joj kažem da
je hrana užasna.
„Krompir koji mi je stigao za ručak bio je mučen i zadavljen, hladan
kao zid“, žalio sam se.
„Majko, ovdje je krompir izgubio dostojanstvo koje bi svaki krompir
morao imati da bi bio obrok.“
Izjadao sam se i legao da spavam.
Prespavao sam dan i uveče sam pokušao da čitam, ali brzo sam
odustao. Knjiga je bila loša ideja, pa sam je odložio i ostao tako da sjedim,
dugo.
Moja posljednja misao prije odlaska na spavanje bila je: umrijeću,
možda, ujutru, na operacijskom stolu, a sestri Heleni nikada neću reći da je
volim.

4.

Probudio sam se.

17
 Usta su mi bila puna zemlje.
Pogledao sam oko sebe: pored mene je čučala medicinska sestra, bila
je obučena kao arheolog. U ruci je držala moju odsječenu šaku i milovala je,
kao rijetki primjer kvalitetne ljudske šake iskopane iz dubina.
Zaspao sam.
Kada sam se ponovo probudio, sestra-arheolog je i dalje bila tu; još
uvijek je držala moju ruku i proučavala je.
Nosi je više! Šta zagledaš? Samo si nju željela! Nosi, i zakopaj me već jednom!
Onda sam u glavi čuo pjesmu Vilija Nelsona, čuo sam stihove:
gravedigger, when you dig my grave, could you make it shallow, so that I can feel
the rain, gravedigger... molio je Nelson grobara.
Pogledao sam u sestru-arheologa i pokušao da izgovorim molitvu njoj,
da me plitko zatrpa, jer volio bih i ja da osjetim kišu.
Tako je suvo u ovoj zemlji!
Ponovo sam zaspao.
Sljedeći put kad sam otvorio oči, shvatio sam da pored mene nije
sestra-arheolog, nego moja majka, ali nije mi bilo jasno otkud ona tu.
Majko, šta radiš ti ovdje, na mojoj arheološkoj iskopini?, želio sam da
kažem, ali usta su mi bila suva i nepomična.
O, majko, zar ne vidiš da su me našli ovdje, nije im jasno, majko, otkud čovjek
bez jedne šake! Reci im, reci arheolozima da mi je šaku odnijela medicinska sestra,
prerušena je bila ovdje! Reci im!
Ponovo sam zaspao.

5.

Narednih dana uslijedilo je oporavljanje i navikavanje.

18
 Prošla su tek tri dana i onda sam morao da pitam gdje je sada moja
ruka, šta će biti s njom.
Doktor je objasnio: amputirani udovi se, obično, kremiraju, ali da ja
mogu, ako želim, zatražiti da mi je daju, poslaće mi je, moju šaku, adekvatno
upakovanu, da mogu, ako hoću, da je odložim u porodičnu grobnicu, ako je
imamo.
Rekao sam da baš tako i hoću; ne znam zašto, ali rekao sam to odlučno,
i zahvalio se doktorima na ponuđenoj prilici da biram.
Onda sam izdržao još samo jedan dan prije nego sam morao da pitam
šta je sa sestrom Helenom, jer nisam je vidio od onog jutra u šest sati.
Rekli su mi da je na odmoru.
„Na odmoru?“, pitao sam začuđeno, kao da nije normalno da neko ide
na odmor, kao da se taj odmor dogodio meni kao kazna.
Sedam dana kasnije, ugledao sam je u bijeloj gužvi doktora i sestara.
Gledala je u mene. Ali gledali su i svi ostali. Međutim, ona je gledala
nekako drugačije, osjećao sam to.
Pustite je, neka priđe, želio sam da kažem; ležao sam na krevetu,
naslonjen kao kralj kojeg su došli da posjete svi važniji ljudi u državi.
Čekao sam da se pojavi sama, da još jednom otvori vrata moje sobe i
polomi vazduh. Danima sam smišljao šta ću joj reći.
Čekao sam.
A za to vrijeme čitao sam Ničeovu autobiografiju, njegovo posljednje
djelo.
Pored sebe imao sam još jednu knjigu - Hiperion Dena Simonsa je bio
tu.
Ne postoje, pomislih, gotovo nikakvi izgledi da još jedan stanovnik
Zemlje, osim mene, naravno, uporedo čita te dvije knjige. Niko, uostalom,
ne čita oba ta pisca, zar ne? Sigurno je da niko nije sa Hiperiona sišao u
Ničeovu sobu na švajcarskim Alpama. Niko osim mene, ponavljao sam u
sebi, kao da je to važno.
Sestra Helena je došla pred kraj svoje smjene, ušla je u sobu prvi put
bez neke službene namjere, došla je samo da mene posjeti.

19
 Sklonio sam knjige ispod pokrivača, ali sam jednu ipak vratio iznad.
Neka mi Niče bude svjedok!
Prišla je krevetu, onako neobavezno, kao da je soba prazna. Uzela je
Ničea i počela da lista. Ćutala je. Ja sam jedva izdržavao sreću; previše je to
bilo.
Došla je da me posjeti i još je uzela knjigu sa mog kreveta! Šta više mogu
poželjeti?
„Ti bi trebalo da je uzmeš“, rekao sam naposljetku. To su bile prve
moje riječi koje sam joj uputio.
„Koga da uzmem?“, pitala je. Nije se odvajala od knjige.
„Moju šaku. Mogu im narediti da je tebi pošalju“, govorio sam kao
neki vladar. „Ostavi je u nekom grobu, ili je samo bilo gdje zakopaj. Ali
sačuvaj negdje uputstvo da je prislone na tvoje dupe, mislim, ono, kad i ti
odeš dolje“, rekao sam ozbiljnim tonom.
Pogledao sam u nju i vidio nezadrživ osmijeh; sestra Helena je spustila
knjigu i zavrtjela se, što se kaže - oko sebe, na trenutak je izgledala kao
plesačica; učinila je to da zbaci osmijeh i vrati ozbiljan izraz.
Taj okret sam iskoristio da je osmotrim, ili ga je ona iskoristila za nešto
drugo, svejedno, potvrdio sam da ona ima dupe dostojno svog imena.
Dupe Helensko!
Osjećao sam povezanost sa njim.
Tog momenta sam, zatim, shvatio da nikada nisam sreo ženu Helenu
koja nije izuzetno lijepa. Bio sam siguran da se, nekada davno, u nekoj zemlji
nepoznate civilizacije, rodila ljepotica Helena, koja je imala tako veliki uticaj
u univerzumu, da je kod bogova izdejstvovala da svaka buduća žena, koja
ponese to ime, bude nagrađena izrazitom ljepotom.
To je bilo, ukratko, moje objašnjenje njenog dupeta, koje ona nikada ne
ispušta iz kukova i nosi ga svuda.
Bila je, razumije se, lijepa od čela do pete, ali čovjek Uvijek mora da
izdvoji nešto: neko mjesto gdje će zabiti klin prije nego krene da se penje uz
planinu.

20
 A ja, svakako, ne bih imao ništa protiv da zabijem nešto u mjesto koje sam
odabrao, ako bi se ova planina sa time složila.
„Kako si povredio ruku? Mislim, u papirima piše samo nekoliko reči,
ali šta se zaista tu dogodilo?“ pitala je Helena.
Uživao sam u svih sedamnaest riječi koje je izgovorila.
„Piše samo pad sa konja, je l’ tako?“, pitao sam.
,,Da“, rekla je.
Ćutao sam kratko.
„Bilo je to noćno jahanje, što i nije bio neki naročito pametan potez, kad
malo bolje razmislim, sada, na ovom krevetu“, rekao sam.
„Zvuči kao pokušaj samoubistva“, rekla je Helena.
„Upravo to je rekao i moj otac“, rekao sam.
„Je li konj tvoj?“ pitala je.
„Ne, nije moj. Zove se Demijan, a njegov gazda je jedan dobar čovjek,
najstariji prijatelj kojeg imam, on mi dozvoljava bliskost sa Demijanom, i ja
sam mu, zapravo, bio kum, mislim tom konju, ja sam mu dao to ime“, rekao
sam.
„Zašto baš Demijan?“
„Pa, ovaj, to ime sam, nekad davno, možda prije deset godina, odlučio
dati svom sinu, prvom, ako budem nekada imao sina, rekao sam - zvaće se
Demijan, volim to ime, ali eto, desio se prvo konj“, rekao sam.
Heleni je, vidi se, bilo zanimljivo ovo objašnjenje.
„Šta se dogodilo te noći?“, pitala je.
Udahnuo sam duboko i sačekao da mi taj višak vazduha dodatno
osnaži tijelo; naporno mi je bilo, i svakako glupo, pričati o tome.
„Nisam bio sasvim svoj, ni sasvim trijezan, nešto mi je bilo potrebno
da opstanem, što se kaže, i to nešto je, eto, bilo jahanje... Dakle, pali smo,
negdje, ne znam ni ja kako, stvarno, i u cijelom tom metežu pada i ustajanja,
njegove kopite su udarile u moju šaku, više puta“, rekao sam i tu se
zaustavio.

21
 Helena je uzdahnula, vraćala se iz zamišljanja i rekla: „Sad moram da
idem.“
Gledao sam za njom i bilo mi je žao što odlazi. Stala je kod vrata i
okrenula se.
„Ja mislim da si ti budala“, rekla je i izašla.
Opet sam pomislio na svog oca, ali to što on misli da sam budala nije
ni izbliza lijepo kao kad to sestra Helena misli.

Dan kasnije tumarao sam hodnicima. Tražio sam kabinet mog doktora,
koji će pregledati patrljak i odlučiti da li mi danas skidaju konce.
Ušao sam u jednu čekaonicu, to je bilo to mjesto.
Sjeo sam.
Još troje ljudi je tu bilo, ali jedino sam ja bio u bolesničkoj odjeći; bio
sam, dakle, domaćin.
Jedna djevojka sjedila je sama, na krilu je držala papire, a u rukama
telefon. Tipkala je.
Na drugom kraju prostorije, žena od sedamdesetak godina pogledala
je u čovjeka pored sebe, vjerovatno svog sina, i s najvećom mogućom nadom
koja je mogla da stane u njen glas, rekla: „Vodi me odavde, vodi me kući,
meni je dobro kući.“ Ako ga je i zbog čega na ovaj svijet donijela, onda je to
bilo da bi je jednog dana, ovog današnjeg, vodio kući.
Vodio odavde.
Ali bilo je kasno. Ušli su na desna vrata, a mene su odmah zatim
pozvali i ušao sam na lijeva.
Rekao je, moj doktor, da će mi konce skinuti za dva dana, i da ću nakon
toga ostati u bolnici još dva, i da ću onda, ako sve bude u redu, izaći iz
bolnice. Rekao sam: „Dobro“, a u sebi sam računao koliko puta ću još vidjeti
sestru Helenu. Nije mi se svidjela računica.
Vratio sam se u sobu i nije mi bilo ni do čega posebno. Uvijek mi nije
ni do čega posebno, ali tu u sobi, u bolnici, bilo je teže nositi se s time.
Da sam na slobodi, lako bih odlučio da ništa ne moram, ali ovdje
moram nešto, a nemam ništa osim dvije knjige i sna na krevetu.
22
 Odlučio sam se za knjige, jer snovi su počeli da liče na nešto što silno
hoće da, kroz neku rupu u svijesti koja odmara, uđe u moj budni život i
pretvori ga u svoju konstantnu raspadnutost.
Bila je tu i muzika, ali ona povremeno zna da ne liči na najbolji ljudski
izum, nekada prosto ne pomaže i čini se da je svoje odsvirala. Ali oduvijek se
znalo da će ona, bez obzira na sve, ipak povratiti svoju moć. To što i muzici
treba odmor, pomislio sam, to je bilo zato da se presabere, da nađe nove
načine kojima će nam udovoljiti; i ona uvijek uspije u tome, iznenadi nas
novom svježinom svojih starih zvukova.
Danas je moja muzika odmarala.
I knjiga se umorila, pa sam je ostavio u ladicu i otišao da stojim na
vratima.
Čuo sam glasove od televizora i dva-tri hrkanja; hodnik je bio prazan,
ali nije mi se hodalo po njemu, jer loše bih se osjećao čim bih se odvojio od
sobe, od tog mog zatvora, moje udobne ćelije.
Znam šta sam radio tu: čekao sam kad će 7 sati, jer tada počinje
Helenina noćna smjena. Upinjao sam se da čujem neke korake, bilo čije, i da
vjerujem da su njeni, da uživam u tom vjerovanju, ali sjetio sam se da ja njen
hod nikada ne čujem; kretala se kao vjetar.
Nije dolazila cijelu noć. Posumnjao sam u sve. Imao sam dovoljno
vremena da posumnjam u sve na svijetu, pojedinačno i natenane.
Legao sam tek u tri sata i onda se desilo to: ona je došla u šest sati, u
svojih omiljenih šest sati, moja draga Helena me probudila i rekla: „Ubio se
doktor.“

23
 6.

U sobi je bilo tek nešto malo svjetlosti, one koja je dopirala iz hodnika,
i one druge svjetlosti, prirodne, sa prozora, i bilo je mučno mračno u
prostoriji.
Gledao sam u linije na usnama sestre Helene; bio sam siguran da je
nešto njima ispisano, gledao sam ih tako tamne u pomračim svitanja i
poželio sam da ih tako tamne poljubim, ali ubrzo sam uspio da razaznam
njene riječi kojima me budila.
Ponovila je, treći put - ubio se doktor.
Podigao sam se na krevetu i razmišljao šta bi sada trebalo da uradim,
a znao sam da, u stvari, ništa ne treba da uradim.
Ubio se doktor Petričić. Moj doktor, onaj koji mi je odsjekao šaku i onda
zatvorio ruku, lijepo, kao sarmu je zatvorio.
U sve sam posumnjao sinoć, ali u ovo...
Sestra Helena je žurno izašla iz sobe, a ja sam ostao da sjedim i ružno
sam se osjećao.
Razmišljao sam o njemu. Pokušao sam da se sjetim svih detalja iz naša
četiri susreta.
Kako je ovo ružan osjećaj, pomislih, kao da je čovjek ispred mene
pucao sebi u glavu, a ja nisam primijetio da sve vrijeme drži pištolj u ruci.
Ništa nisam vidio.
Nije bilo koristi od razmišljanja, pa sam izašao u hodnik, da prošetam,
da malo hodam, ali tamo nije bilo ničeg neuobičajenog, sve se odvijalo bez
ikakvih nedoumica.
Kao da nikad niko nije umro.
Povukao sam se u sobu i tamo zatekao još uvijek svježa osjećanja
prema smrti doktora.

24
 U noćnoj smjeni, oko osam sati uveče, posjetile su me dvije sestre, tek
su došle na posao. Pitale su me jesam li čuo za ovu strahotu.
„Čuo sam“, rekoh.
„Šta se desilo?“, pitao sam. Prije nego što su mi rekle šta se desilo,
naizmjenično su pričale o doktoru Petričiću kao o najboljem stručnjaku za
plastičnu hirurgiju u državi.
„Nije slučajno što je postavljen na tvoj slučaj“, rekla je jedna od sestara.
Sjetio sam se doktora Bogdana koji me njemu poslao.
Pričale su mi o njemu kao o izuzetnom čovjeku, a onda su mi rekle i
to: „Obesio se.“
Pokušao sam da ga zamislim na užetu, ali nisam mogao. Premalo puta
smo se vidjeli, doktor Petričić i ja, da bih mogao da ga zamislim u bilo kojoj
situaciji.
„Zna li se zašto je to uradio?“, pitao sam. Sestre su se malo dvoumile,
pa ipak kazale: „Imao je on te neke poroke... ono, kockao je i...“
„Zapravo, on ima dva kredita i, znaš već, ali strašno je sve ovo, još ne
mogu da verujem da se ovo zaista dogodilo“, rekla je jedna sestra.
„Ali meni nikada neće biti jasno to“, nadovezala se druga sestra, „da
neko može da uradi tako nešto i napusti svoju decu. On ima dve kćerke.“
Sjetio sam se u tom trenutku svog brata. Taj je imao četiri godine kad
mu se otac ubio, ni on nije uspio svojim dječačkim osmijesima da spriječi
svog tvorca da ga napusti, nije pomoglo čak ni to što je zakačio njegovo
prezime na sebe i obećavao da će ga odvući u budućnost.
„Nisu djeca uvijek tako moćna“, rekao sam, ali odmah sam shvatio da
ću ih, vjerovatno, samo zbuniti tom rečenicom.
Odlučio sam da prekinem ovaj razgovor, jer počele su da granaju priču
u svim pravcima života, a jedna sestra se čak naslonila na stranicu mog
kreveta.
Odvratno sam presjekao temu, upitavši: ,,Ko će sada biti zadužen za
mene? Ko će mi, i kada, skinuti konce?“

25
 Osjetile su ovaj klizeći start i kratko me pozdravile: „Ne znamo još, a
to je ionako svejedno. Laku noć.“ Izašle su, a ja sam ostao sam i znao sam da
je svejedno.
Još dugo sam sjedio, nepomično, na krevetu, i dugo mi je smetalo što
su se te sestre uopšte raspričale pod mojim krovom. Jesam, saznao sam šta
je bilo sa doktorom, ali onda nisam bio siguran da li mi je drago što sam
saznao.
Nije mi drago, odlučio sam.
Ipak, sve je to sada u mojoj glavi i nisam mogao da spavam.
Zamislio sam doktora Petričića, bez lica, kako visi na užetu i tako
bezličan mi je izgledao kao kazaljka sekundara, ona na užetu.
Klatio se, moj veseli doktor, cijelu noć je otkucavao u mojoj glavi,
njišući se na užetu pravio je nove sekunde, nadajući se da će tako produžiti
vrijeme za vraćanje svojih dugova.

Ujutru sam, uz doručak, razmišljao o mrtvima u svom životu: kum,

majčin rođak, drug Pero, tetak Vlado, oba djeda i obje babe, i onaj što se
izmakao preda mnom. Svi oni su otišli na različite načine.
Autom u provaliju, raznio ga pam, pao sa skele, udavio se u jezeru, pomrli,
objesio se.
Sjetio sam se onda još nekoga. Toj ženi nisam upamtio ime, ali pola
mog dosadašnjeg života sam je, tu babu, zapravo, viđao prolazeći jednom
ulicom, uvijek je stajala uz ogradu i govorila je dobar dan prolaznicima, i pola
od te polovine života javljao sam se i ja njoj, svaki put, skoro svaki dan, i
jednom se taj naš kontakt prekinuo, ne znam kako i zašto, počela je da kasni
sa izlaskom na ogradu, nekoliko puta sam je vidio kako tek izlazi iz kuće, a
ograda je bila udaljena od vrata više od deset metara, veliko dvorište je imala
i bila je daleko za pozdrav, a nismo htjeli mahati rukama, jer nije bila stvar u
mahanju, nego u riječima, i eto, bez razloga, slučajno, izgubili smo taj
pozdrav. Nedavno sam saznao da je umrla, i nekoliko dana sam razmišljao
o njoj i bilo mi je žao što joj se nisam javljao i taj drugi dio polovine mog
života u kome je ona postojala, jer bilo je nešto u tom njenom pozdravu, kao
da mi je u svakom javljanju nešto davala, nešto što običan prolaznik nema.
26
 I sada doktor.
Moje drugo samoubistvo.
Naredna dva dana prolazila su sporije. Većinu vremena proveo sam
slušajući Džoni Keša i sve je bilo u redu, vrijeme nije bilo važno .
U jednom momentu shvatio sam da su me svi zaboravili, sestre skoro
da nisu ni dolazile u moju sobu, a i kad bi došle, uglavnom sam čekao da
izađu, pa nisam ni pitao zašto niko od doktora ne dolazi i kada će mi izvaditi
konce.
Helene opet nema.
Izjutra, tog drugog dana, počeo sam da hodam po hodnicima, da bi me
neko vidio i sjetio se da treba nešto činiti sa mnom. Svi bi me vidjeli, ali uvijek
je ostajalo na tome.
Ušao sam u kancelariju glavne sestre, ali nje nije bilo tamo.
Izašao sam u drugi hodnik, van odjeljenja, i tu sam stao da čekam.
Nakon petnaest minuta uhvatio sam jednog malog doktora, prepoznao sam
ga iz jedine od vizita, nizak i nekako crnkast, kao obad, ali ipak sam ga
uhvatio i pitao. Ništa on nije znao o tome, ali odmah će otići kod načelnika
klinike da vidi s njim.
Sat vremena kasnije u moju sobu došao je doktor Bogdan i rekao mi da
će mi za dva dana izvaditi konce.
Ne govori to, pomislio sam u sebi.
Bilo mi je to smiješno i cijeli dan sam se zabavljao mislima o tome kako
je doktor Bogdan sada u opasnosti jer mi je rekao istu rečenicu kao doktor
Petričić. Čak sam ga i na užetu zamislio, i Helenin dolazak u šest ujutru da
mi to saopšti.
Pa ja nikada neću izaći iz bolnice, pomislio sam gledajući kroz prozor.

27
 7.

Međutim.
Hodam stazom koja me udaljava od bolnice. Izašao sam.
Sve je sređeno. Šake više nema, i to mjesto gdje je bila još uvijek boli.
Sad samo treba da zaboravim da sam je ikada imao, tako kažu, ali kažu još i
da je to nemoguće. To nije njihova stvar, to sa zaboravljanjem.
Ne, neću piti tablete za opuštanje nerava, rekao sam i otišao.
Ne, neću ni Zoloft, odbio sam.
Hodnik za prijemno u bolnicu kao što je ova, jedinstveni je pakao na
zemlji, pomislio sam udaljavajući se.
Tih i miran pakao, pun ljudi koji gore bez puštenog glasa, potpuno
pomireni sa sudbinom. Ni na kome od njih ne vidi se koja vatra ih je
zahvatila, ali jedan plamen im je zajednički: bespomoćnost bolesnog čovjeka.
U tom kotlu punom ljudskih glava koje čekaju da dođu na red, često
se ide preko reda, a još češće se čini da se nikada neće doći na red.
Zaposlenice koje sjede za kompjuterima i upisuju bolesnike na
prijemu, najčešće su plavuše od četrdeset godina, kreštavog glasa i grimiznih
usana. Takve su, izgleda, potrebne baš na tom mjestu, što objašnjava
nedostatak takvih žena na drugim javnim lokacijama, pomislio sam.
Jedino one ne gore u tom paklu: zaštićene svojim bijelim uniformama
i urednim svijetlim frizurama, probijaju se kroz tamnu gomilu ružnih patki
i dozivaju one manje ružne, ili one kojima su krila počela da otpadaju od
čekanja.
Svi, prije ili kasnije, sa krilima ili bez, ipak dođu na red.
Za razliku od prijema, otpust i izlazak iz bolnice je kao prestanak
zubobolje u tri sata ujutro. Osvježavajući je kao rođenje, olakšavajući je kao
smrt.

28
 Hodao sam slobodno, disao, provjeravao sam vazduh, njušio okolo
samo da bih uhvatio što više mirisa i smradova .koji nisu bolnički,
isprobavao noge i pluća, gledao okolo i tražio boje.
Trčalio mi se, ali uzdržao sam se.
Osjećaj da sam nešto zaboravio pratio me sve do kapije.
Sestra Helena!
Nju sam zaboravio. Grebao sam po glavi. Zaustavio sam se i pogledao
prema toj velikoj građevini, tom gradu bolesnih ljudi i ludih doktora. Helena
je negdje unutra, ili ne, kući je i, vjerovatno i ona, pokušava da zaboravi na
moju ruku.
Potonuo sam u osjećaj opšte nepravde.
Pa zar ovako da se završi naš odnos?
Nisam mogao da se pokrenem, stajao sam i pokušavao da nađem neko
brzo rješenje, nešto što će zadovoljiti sve moje potrebe. Ali ne, znao sam da
nema drugog puta osim ovog koji me udaljava od Helene.
Šta sam to očekivao?
Nastavio sam da hodam.
Razmišljao sam o životu, jer čim je na ulici, čovjek odmah počne da se
glupira. Lako je u bolnici, tamo se zna red po kome ćeš živjeti, i tamo se smrt
ne krije iza ćoško-va, nego stoji iznad tebe, visi i podsjeća te da, koliko god
se ti trudio da poboljšaš svoje zdravlje, to ništa ne mijenja. Ali to je dobro.
Taj osjećaj da vidiš cijelu liniju života u toj jednoj sobi, neizvijesnost je tu
smanjena na minimum. Ovdje, na ulici, neizvijesnost je porasla. Ali i to je
dobro.
Sve je dobro.
Tako sam mislio sve do jedne pukotine u trotoaru. Jednim korakom
prešao sam preko nje i u tom trenutku se, neočekivano, sasvim razotkrilo
moje razmišljanje o samoubistvu. Bio sam u potpunosti zaboravio na to od
odlaska u bolnicu. Sada se najednom ukazalo, kao da je samo jednim kratkim
naletom vjetra uništen zaklon u kome se, dok sam se desnom rukom rvao sa
življenjem, sakrilo to odustajanje od života.

29
 I nije mi, sada, toliko smetalo da ponovo razmišljam o tome, ali zašto
je moralo baš na ovaj način da se vrati, pitao sam se.
Pogledao sam iza sebe, u tu nesrećnu planetu koja na sve strane puca.
Te rascjepine znaju biti nešto najgore na svijetu, bukvalno kao crna rupa kroz
koju ti propadne sva volja!
Vratio sam se jedan korak, preskočio rupu, ali ništa, nije se poništilo.
„Hej!“, doviknuo je njen glas.
Da, Helena, njen glas.
„Izašao si?“, pitala je prilazeći.
„Hej, da, jesam, konačno. Navikavam se, evo, na spoljašnji vazduh,
zato sam malo stao ovdje. Lijep je osjećaj biti opet slobodan, upravo sam se
nešto radovao svemu i svačemu...“, pričao sam gluposti pokušavajući da
uravnotežim misli.
„A ti? Otkud ti ovdje?“ pitao sam je.
Bila je u civilu. Želio sam da ne vidim šta je imala na sebi, ali moj vid
je, jednostavno, sam usisao te informacije i onda su one najednom postale
važne: bijela košulja sa jednostavnim crnim kockama i duga žuta suknja.
„Bila sam u poseti sestri. Juče je imala operaciju krajnika. Inaće, moja
sestra je slepa i sama se brinem o njoj. Samo nas dve smo tu...“ rekla je.
Tu, na ovom svijetu... Eto, Vuče, a ti razmišljaš o samoubistvu.
„Je l’ ti treba prevoz? Dolazi li neko po tebe, ili?“ pitala je.
„E da, tu negdje trebalo bi da je rođak došao, s nekim jugom, malim,
stvarno malim jugom, vjerovatno ga je u torbi donio, mislim, toliko mali je
taj auto, kao paket na toćkove“, rekao sam gledajući u prostranstvo
parkinga.
Zar nije glupo sjesti u auto odmah, kad izađeš iz bolnice?
Rekla je da će me otpratiti do auta, da prošetamo dok ne nađem
rođaka.
Pripalila je cigaretu, ponudila je i meni.
U lijevoj ruci sam nosio dvije kese, a na desnom ramenu je bila torba, i
sve sam to pokretima pokazao, zatim sam podigao i to novo naporno

30
odsustvo desne šake, kao krajnji pokazatelj da mi je sada, ipak, malo
nezgodno da zapalim, ali sam rekao da, u stvari, ni ne pušim, pa i nije neki
problem ova nemoć.
Ćutali smo i hodali. Molio sam boga da je rođak sada na nekom
semaforu, i da psuje u sunce i asfalt.
Sestra. Trebalo bi da je pitam za sestru. Kako joj je sestra. Kako...
Ali neki drugi dio mozga je brže pripremio svoje interesovanje i počeo
sam da govorim prekinuvši misli: „Nekako bi mi bilo krivo... znaš... mislim,
u stvari, ne znam. A možda nije ni bitno.“
„Na šta misliš?“, pitala je.
„Pa, glupo mi je da te više nikad ne vidim, ili da se ne čujem sa tobom.
Mislim, to mi je baš nekako... sranje“, rekao sam i pogledao u nju. Bio sam
nervozan i nesiguran. Ali i iskren, jer stvarno bi mi to bilo sranje.
Nasmijala se. I ja sam iskrivio cijelu svoju facu, u neku mješavinu
naivnosti, tuge, zbunjenosti, nesigurnosti i veselosti.
Izvadila je iz torbe telefon i ukucala moj broj.
„E, ali kako me samo iznervirao tvoj odmor“, sjetio sam se da joj to
kažem, u tom trenutku već malo boljeg raspoloženja. „Mislim, u redu je sve.
Ali opet, u nekom momentu mi je izgledalo kao nefer prema situaciji.“
Smijala se, ovaj put sa punom radosti u grudima: „Kakvoj situaciji?
Ha-ha! Ti baš mnogo razmišljaš?“
„Ne nešto naročito, ali sve to bude kao neko nametanje, život je uporan
u tome, u tim pitanjima. Mislim, sjediš u sobi, recimo bolničkoj, i ni o čemu
posebno ne razmišljaš jer nema ništa - je l’ ti se nekada tako nešto dešavalo?
- manji si od svake životinje na planeti, tu, na tom krevetu, svijet ti se
izmakao, ali ipak, odnekud, iskaču ta pitanja, kao da ih udišeš kroz
vazduh...“, raspričao sam se, i shvatio da je baš to bio potvrdan odgovor na
njeno pitanje.
„Ima li ovdje u blizini neki kafić? Možda sačekamo tamo da se rođak
javi. Ili zvaću ga. A da popijemo kafu dok on dođe?“, govorio sam, ali ona je
baš tada primijetila njegov auto. Izgledao je kao jedini jugo u ovom velikom

31
gradu, nije ga čak ni parkirao, samo ga je zaustavio pored drugog auta, kao
da nije želio da zauzme mjesto nekom stvarnijem vozilu.
„Ja svakako moram da idem“, rekla je Helena i zaustavila se da ne
prelazi ulicu.
Spustio sam kese na pod i pružio joj ruku, kao da smo poslovni
partneri.
Bože sačuvaj, šta se sa mnom dešava.
„Izvini“, rekao sam. „Stvarno ne umijem da ostavim dobar prvi utisak
na ljude.“
„Nego voliš da ostavljaš otisak?“, rekla je s osmijehom,
„Ma ne, ovaj...“, pokušao sam da nešto kao objasnim, ali onda shvatih
- otisak! „Ha-ha! Da! Otisak!“ Plakalo mi se od sramote.
„Ali ne, stvarno, treba mi malo vremena da... ma nevažno. Slušaj,
hvala ti i izvini. Drago mi je što si bila tamo, mnogo mi je drago.“
„Ti si neki mnogo smeten čovek. Javiću ti se, ej! Čujemo se, žurim!“,
rekla je, poljubila me u obraz i odmah otišla.
Isuse Hr iste, zašto je sve ovako brzo?
„Jebem ti boga i Beogradu i svemu! Kakav si? Je li sve ok? Ko ti je ovo?“
Rođak Je prelazio ulicu i urlao.
Kad smo stigli do auta, osvrnuo sam se još jednom prema velikoj
zgradi Vojno-medicinske Akademije.
Razmišljao sam o žutoj suknji i zadavljenom krompiru.
Slijedi život.

32
DRUGI DIO

33
 januar 2014.
„Hoćemo li zvati Fergusona da se vrati?“
Rimovala se rečenica direktno u moje desno uvo.
Čovjek, drugom čovjeku, nikada ne bi trebalo to da uradi, da ga izbliza,
nespremnog upuca rimom.
Okrenuo sam se i odmah zaboravio da sam teško ranjen u glavu: pored
mene stajala je djevojka, mlada, možda i veoma mlada, ali nisam o tome
razmišljao, samo sam zbunjeno gledao i treptao, a onda sam mirno
posmatrao tu okolnost.
Znao sam da ću nešto reći, iako nisam imao pojma šta, morao sam
pustiti neki glas, pa makar i riknuo kao vo, nije se dalje moglo ćutati.
To je ta neprilika sa ljudima, moraju nešto reći jedno drugom.
Da sam se ja pitao, gledao bih u ovu djevojku još pola sata i razmišljao,
bez riječi, kao u nekom nijemom filmu, i sve bi ipak bilo jasno. Ovako, morao
sam da progovorim i uništim sve izglede da ovo bude ugodno.
„Kako misliš?“, pitao sam, iako sam znao kako misli, ali morao sam da
pitam, prisiljen sam, kao što rekoh, kulturom razgovora, običajem
komunikacije, formom dijaloga ljudi.
„Znam da si najveći fan Crvenih đavola, i ja ih obožavam!“, rekla je
djevojka.
Kaže da me vidjela, nekad, negdje u gradu, u dresu Vejna Runija, a i
čula je o meni, to da sam veliki navijač.
„Dres iz sezone sa bijelom kragnom, kad je Wazza izveo najbolje
makazice ikada“, rekla je, jasno mi pokazavši da dobro poznaje materiju.

34
 Ćutao sam, kao da razmišljam, ali bio sam potpuno zbunjen, glava mi
je bila neupotrebljiva, mogao sam da izgovorim samo ono što mi prvo bude
na umu u trenutku kad otvorim usta.
Otvorio sam ih.
„Odlično“, rekao sam. „Imaš li neki plan kako da ga nagovorimo da se
vrati? Uostalom, pitanje prije svih - imaš li njegov broj?“
U naredne tri sekunde u glavi sam povezao ljude preko kojih bih zaista
mogao doći do broja Ser Aleksa Fergusona. Nasmiješio sam se.
Ha-ha! Čovječe! Pa samo mi treba neki dobar razlog! Zar ne? Ali zašto,
zaboga, sad uopšte razmišljam o tome?
Uzvratila je osmijeh. „Smislićemo nešto! Ali nemam broj. Nadala sam
se da možda ti imaš... Je l' moguće da nemaš?“, pitala je, pokušavajući da
zvuči ozbiljno.
Ovaj razgovor je, priznao sam to sebi odmah, već sada postao možda
nešto najzanimljivije, i svakako najmanje naporna komunikacija s nekim
ljudskim bićem u posljednjih šest mjeseci.
Uspjela je da me zainteresuje.
Pogledao sam u tu djevojku pored sebe i, iz nekog nejasnog razloga,
zadrhtao. Stezao sam šaku oko ručke na krigli, otpio par gutljaja, smirio
drhtaj.
„Ipak nemam“, rekao sam. „Ali dobro. Imamo volju, to je za početak
najvažnije. Zar ne? A u nedjelju da tučemo Svonsi, pa ćemo vidjeti kako
dalje.“ Riječi su same izlazile iz mene, bez razmišljanja.
Podigao sam pivo da nazdravim u ime bilo čega na svijetu.
„Hoćeš li ti jedno pivo?“, pitao sam.
Otkud mi sad ovo?
„Ne, hvala, tu sam sa drugaricom, čeka me.“ Pogledali smo zajedno
prema stolu gdje je ova sjedila, odsutna gledanjem u telefon. „Samo sam
htjela da ti se javim, onako, jer baš volim Mančester, i zaljubljena sam u
Vidića.“
Sve mi je bilo jasno. Podigao sam još jednom kriglu i klimnuo glavom,
ona se vratila drugarici, a ja sam mahnuo šankeru.

35
 Idućeg jutra probudio sam se uznemiren.
Sanjao sam da je pao Mjesec, pao je dok sam pokušavao da ga
fotografišem.
U plamenu je pao, zacrvenio se i, onako, kao da je malo u sebi pukao,
kao čovjek, i onda je narandžast kliznuo s neba; čekao sam udar na Zemlju,
da nas sve poubija, ali on je kliznuo negdje drugo, taman kao da ima gdje
drugo da padne.
Onda sam se probudio; probudio sam se, mislim, jer sam bio ljut što
nije pao na sve nas i što smo se uopšte probudili.
Znam kako bi taj momenat pada Mjeseca na Zemlju izgledao nama koji
ga vidimo dok se približava, ali nisam mogao da pretpostavim kako bi bilo
onima sa druge strane planete.
Sve to mi je, zatim, dosadilo i postalo besmisleno. Prestao sam da
razmišljam.
Izašao sam iz kuće. To radim odmah čim se probudim.
Porodične kuće izjutra izgledaju prijeteće, zidovi se nakon dugog sna
zbijaju i sve izgleda manje, krov samo što se ne sruši, vazduh je potrošen u
snovima ukućana, treba odmah otići i ostaviti sobama prostora da se
oporave od nepodnošljivo dugog prisustva ljudi.
Uostalom, taj jutarnji izlazak iz kuće predstavlja svojevrsno rađanje
čovjeka. Izmišljao sam tako razloge za svaki svoj postupak.
Izašao sam, dakle, sa izgovorom da je to rađanje.
Do kafića u kome sam radio kao konobar postoji jednostavan put,
jedna ulica bez skretanja, ali ja sam, kao i svakog jutra od povratka iz bolnice,
išao u suprotnom smjeru, prema maloj šumi od pedesetak stabala kestena,
prošao bih kroz taj mir, ispod krošnji, pa u sporedne ulice i ponovo bih
izašao na glavnu, i tako stigao na krajnje odredište, u taj kafić, čuvenu
Jazbinu.
Sjeo sam i naručio kafu.
Na mobilnom telefonu vidio sam poruku od Helene.
To stvorenje već nekoliko mjeseci daje sve od sebe da istraži
mogućnosti nabavljanja vještačke šake za moju desnu ruku. Slala mi je

36
tekstove i slike o bionićkim rukama i šakama, a ja sam bio uporan da ne
želim nikakvu bioničku šaku.
A onda sam otišao i dalje - insistirao sam da želim botaničku ruku.
Postao sam nesnošljiv sa tom idejom; znao sam da je suluda, nemoguća,
glupa i djetinjasta, ali zbog toga mi se još više svidjela.
„Želim grane umjesto prstiju“, govorio sam Heleni. „Da li si svjesna,
draga medicinska sestro, kakav bih tada konobar bio? Hej!“ A ona se smijala
i nervirala u isto vrijeme. Bio sam previše neozbiljan, prije svega prema njoj.
Sa Helenom sam se prvi put nakon povratka iz Beograda u
Hercegovinu čuo u neobičnoj okolnosti.
Bio sam na groblju kad me prvi put nazvala. Otac i ja smo sahranjivali
šaku.
„Hoćeš li ti izgovoriti neku molitvu, ili posljednji pozdrav, nešto?
Mislim da nije red da ja govorim bilo kakvo amatersko opelo“, rekao sam
tog dana ocu.
Nije slušao šta govorim, samo je skočio u grobnicu našu praznu,
dostojanstveno da spusti moju pokojnu šaku.
Mogao je, bez ikakve sumnje, samo da je ubaci, ali očevi naši drže do
takvih stvari kao što su smrti bližnjih, pa makar to bila i samo nečija šaka,
valja joj se pokloniti i poštu joj odati.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. Zvala je Helena.
,,U toku je sahrana“, počeo sam da govorim odmah čim sam pritisnuo
dugme da se javim, ona nije stigla ni da me pozdravi. Nastavio sam: ,,I nije
baš mnogo ljudi došlo, tačnije, samo otac i ja smo tu, i pomislio sam, sad, kad
vidjeh da ti zoveš, kako nešto nedostaje: svakoj poštenoj sahrani je potrebna
žena, a ti si, uz to, i nekako povezana sa pokojnicom, pa sam pomislio da bi
možda voljela da prisustvuješ, makar bežično, i ako želiš, reci neku
posljednju riječ za šaku, otac i ja smo bez teksta, ili smo samo suviše ponosni
da kažemo neku oproštajnu misao.“ Otac je gledao u mene kao da nisam
normalan. „Jebi se!“ rekla je Helena i prekinula vezu.
Otac je uskoro navukao tešku kamenu ploču i ja nisam osjetio ništa
prema svojoj šaci koja je ostala ispod nje.

37
 „Eto“, rekao je otac gledajući u mene. „Probaj tu drugu da zadržiš na
sebi malo duže.“
„Hej; nisam ja kriv! Reci to Demijanu!“
„Taj konj nije ni za šta kriv, konju.“
„Nisam ni ja, i ja sam samo životinja!“ Tako je prošao naš razgovor na
sahrani.
Pokupili smo se odatle; groblje nije neprijatno mjesto, ali svakako da
nije bilo prijatno stajati pored rupetina u kojima ćemo, jednom, zauvijek, svi
završiti.
Kasnije me otac pitao zašto sam uopšte rekao da mi pošalju šaku, to
niko normalan ne radi. Nabrajao mi je sve ljude koje je znao a koji su izgubili
ili ruku ili nogu, niko ih nije, kaže, sahranjivao, osim nas. Nisam imao
odgovor na njegovo pitanje.
Uostalom, oni su krivi, zašto su mi uopšte ponudili da biram?
„Jesi li našao nešto?“, prekinuo je moje razmišljanje Vanjski.
On je konobar u Jazbini već šest godina, radili smo zajedno tri.
Pita me jesam li uspio da nađem neki posao.
„Ništa još. Gledao sam nešto na par mjesta...“ rekao sam. Bez nekog
posebnog razloga lagao sam; nigdje nisam pitao, ništa nisam tražio, čak ni
pomislio nisam da se raspitam, ili da makar razmislim koji posao bih sada
mogao da radim. Promijenio sam temu.
„Ko je bila ona djevojka sinoć?“, pitao sam.
„Koja?“
„Stajala je pored mene pet minuta. Nisi je vidio?“
„Nisam. Pa radio sam, ne mogu sve da vidim.“
„Mislio sam da žene ipak vidiš i dok radiš.“
„Kakva je bila?“
„Navija za Mančester. Znaš li neku koja navija za Junajted?“
Vanjski se zamislio.
„Ne znam nijednu koja voli fudbal uopšte“, rekao je.

38
 On je bio zaluđen tom igrom, igrao je fudbal na lokalnim turnirima i u
svim ostalim prilikama, a nadimak je dobio zato što je uvijek pogađao
vanjsku stativu.
Počeli smo zatim priču o Mančesteru i sezoni koja je u toku. Nisam bio
raspoložan za tu priču, ali sa Vanjskim nisam mogao da je izbjegnem.
Posljednjih mjeseci ni o čemu nisam mogao da razgovaram, nijedna
tema me nije zanimala, u glavi je sve bilo kao nakvašeno i često bih mislio
da zapravo ludim.
Ako čovjek može da onjuši svoj mozak, onda mi se upravo to događa.
Vanjski je radio i pričao. Došao bi do mene i rekao jednu rečenicu, i
onda otišao da usluzi ili naplati.
„Stari je mogao još koju godinu da vodi tim“, kaže i ode.
„Zašto nije ostao dok osposobe nekoga da ga zamijeni?“, pitao bi i
nastavio da radi.
Ja nisam razmišljao ni o čemu. Padao sam kroz svoje misli, privezan
za teška i nejasna osjećanja, tonuo sam sve dublje, bio sam majmun koji pada
sa drveta, beskrajno visokog stabla, padao sam kroz grane velikom brzinom
i ni za jednu nisam mogao da se uhvatim, samo sam padao, padao i bio šiban
po licu svakom granom koja mi promakne.
A promicale su sve.
Ali disao sam. Samo to.
Disao.
Nakon izlaska iz bolnice tonuo sam svaki dan, sve dublje propadao u
nešto sto bi moglo da se zove beznađe. Nije mi to bilo toliko nepoznato
polije, okopavao sam ga i ranije, ali ovaj put osjećao sam se kao šraf bez glave
koji će propasti u neko sasvim novo crnilo, bez mogućnosti da se ikada
izvuče. Osjećaj da nemam čime da se zadržim bio je mnogo više poražavajući
od samog propadanja.
Možda me jedino još omča može zaustaviti u ovom padu?

Izašao sam iz Jazbine.

39
 Krenuo sam uz glavnu ulicu, prema groblju, planirao da svratim do
velikog starog kestena u blizini škole, ali dvojica muškaraca stajala su ispod
drveta i nešto su razgovarali. Nije izgledalo da će uskoro otići, pa sam
produžio pored groblja i nastavio putanjom koja je obilazila čitavo jedno
naselje; izašao sam na drugu stranu i opet stigao do šume pedeset kestenova.
Sve sam ih pozdravljao pogledom, okretao se, posmatrao grane, i
najzad pitao: „Imate li neku poruku da prenesem starome kod škole? Kakvo
vrijeme sutra očekujete?“
Grane su mirovale.
Podigao sam obrvu, kao da primam neko saznanje, kao da je shvatanje
suštine ulazilo u mene. Taj potez obrvom bio mi je dovoljan da se osjećam
bolje.
Prolazeći kroz ovu šumu, ja se umivam, pomislih.
Izašao sam na ulicu i hodao dugim koracima, uputio sam se prema
školi.
Pedeset metara od srednjoškolske zgrade, kao u nekoj ogromnoj
betonskoj šolji punoj zemlje, mirno je zimovao najljepši kesten u ovom dijelu
Evrope.
Sam za sebe, proglasio sam ga najljepšim, najvećim i najstarijim, niko
drugi to nije znao, i nije trebalo da zna.
Drvo je sada bilo samo. Prišao sam mu.
Ionako nisam volio taj posao, jebeno konobarisanje, pomislio sam
sjedeći naslonjen na stari kesten.
Podigao sam desnu ruku i zagledao se u odsustvo dlana i prstiju.
Osjećam ih sasvim jasno, možda i jasnije nego dok su bili tu. Prisutan je bio
sam bol, ali nisam mogao to da nazovem ni bolom, bio je to, jednostavno,
pritisak, nepopustljivi stisak sjećanja na dlan i prste, bili su stegnuti, kao da
su zaliveni betonom i zauvijek zarobljeni postojanjem u mojoj glavi.
Nasmijao sam se i zatim odmah pao u očajanje.
Izvio sam glavu i nekoliko trenutaka gledao u grane. Zatvorio sam oči.
Teško sam disao i jedino u tom položaju, činilo mi se, mogu sačuvati razum.
Nisam mogao više tako i naglo sam ustao i udaljio se sa tog mjesta.

40
 Besciljno sam hodao, ili je hodanje bilo cilj.
I hod mi se promijenio.
Moji koraci bili su nejednaki: nekoliko normalnih šetajućih koraka i
onda, odjednom, jedan marširajući, ili bih iznenada prešao ulicu a da se ne
sjećam da sam to želio, kao da više ljudi upravlja mojim nogama.
Dešavalo se, zatim, da boravak pod ovim osamljenim drvetom postaje
neizostavni dio mog dana. Dolazio bih tu i sjedio satima, i danju i noću. A
onda sam to drvo proglasio i mjestom svog eventualnog samoubistva.
Tu ću se objesiti, evo, baš na ovoj grani.
Gledao sam u tu granu svakog dana.

Jednog popodneva, dok sam tu sjedio, zazvonio je telefon u mom

džepu. Zvao je brat.
On živi u Švedskoj već deset godina. Pokušavao je, uporno, da me
povuče tamo. Nije uspio, ali nije ni odustao.
„Ovdje bi mogao da budeš konobar i sa jednom rukom, ovdje svakoga
zapošljavaju, niko ne dangubi“, govorio je. „Šalim se. Ali ozbiljno, treba da
dođeš. Nema tu više ništa za tebe. Treba samo da odeš odatle. Ne moraš ništa
da radiš, budi ovdje tri mjeseca pa vidi.“
Odbijao sam njegove napade vješto. Svaki taj poziv za mene je bio
borba za koju sam bio dobro pripremljen. Međutim, to je bila borba koja me
i sve više umarala. Nije mi bio toliko naporan ostanak u ovoj državi, među
ovim skršenim narodima, koliko je, zapravo, bio težak taj konstantni
pritisak, iz svake prostorije u koju uđeš, da treba nešto učiniti, da treba, ako
ništa, otići, jer odlazak je, uostalom, najpovoljniji uspjeh na svijetu, kad odeš
ne vidi se da je sve isto u tvom životu, ili čak gore nego je bilo.
„Ako se budem ikada selio, otići ću u Ameriku“, rekao sam bratu.
„Ameriku? Jesi li ti normalan?“
,,I tamo ću da umrem od gladi za tri godine, i biću zadovoljan time“,
rekao sam mu.

41
 Da, bio sam spreman za ove razgovore, iako nisam mnogo razmišljao
o toj temi, ipak je nekako u meni bilo sve posloženo, ja sam samo, bez
ustezanja, pokazivao šta se taćno dešava u meni.
Ni ovaj put, dakle, nisam otišao u Švedsku, ostao sam naslonjen na
stari kesten.
Ili, što bi rekli ljudi, porodica, kumovi i prijatelji - propadao sam.
Ni kući nije bilo ništa manje zanimljivo.
Majka je gledala u mene kao u neobrađenu njivu, zemlju koja ne
donosi ploda. Stala bi na vrata moje sobe i sručila na mene nekoliko često
postavljanih pitanja, i onda bi me, kao i uvijek, teška srca, ostavila da joj tu
neoženjen ležim.
Otac bi pominjao moje uspjele prijatelje, on ih je proglašavao mojim
prijateljima, iako su to bili samo slučajni poznanici, ili tek vršnjaci. Jedan od
njih radio je u policiji i imao je dva sina, već, i starijeg sina je, već, slikao sa
svojom službenom kapom na glavi, da se mali, kad odraste, sjeti šta je
odmalena želio da bude.
Mali će se, u to sam bio siguran, sjetiti.

Onda se dogodilo nešto zbog čega sam postao krajnje uznemiren.

Nekoliko dana zaredom, pod mojim drvetom, najljepšim kestenom u
ovom dijelu Evrope, vidio sam ona dva čovjeka. Prepoznao sam ih, bila su
to uvijek dva ista čovjeka.
Nisam mogao da imam neko određeno mišljenje o njima u tom
trenutku, ali imao sam loš osjećaj u vezi s njihovim prisustvom na tom
mjestu.
Dva čovjeka, viđena na jednom mjestu više puta, nikada ništa dobro nisu
donijela.
Odlučio sam, na kraju, da ih pratim. Sjeo sam na zid kod crkve i čekao
da vidim šta će, gdje će.
Stajali su kod kestena petnaest minuta, zatim su krenuli. Pošao sam za
njima. Ali zaustavili su se odmah u jednom bifeu u blizini škole. Sjeli su
ispred i naručili po rakiju. Ja sam sjeo tačno preko puta njih, na klupu pored

42
koje je bila puna kanta od smeća. Ipak sam ostao tu, ali uskoro sam se
razočarao u ovu dvojicu. Vodili su jedan sasvim uobičajen i zatucan
razgovor.
„Hrvati su grana sa srpske loze, i Muslimani su grana sa srpske loze,
ali mi ne možemo više računati na Hrvate, i ne možemo više računati na
Muslimane“, govorio je jedan.
Smrad je bio nepodnošljiv pa sam se udaljio sa tog mjesta.

Nekoliko dana kasnije, Vanjski me pozvao u svoj stan.

Kaže da ne zna šta da radi, hoće da napusti posao u Jazbini.
„Onaj idiot je postao nesnošljiv, bukvalno ništa ga ne zanima, samo
dođe po lovu na kraju smjene i ode. Nekada ni to! Sve ja radim! Otkako si ti
otišao...“, jadao se Vanjski.
Pričao je o gazdi kafića. Sve se, kaže, promijenilo otkako sam ja prestao
da radim, i otkako je zaposlio nekog klinca.
„Zašto da se trudim uopšte, kad njega ništa ne zanima? Sve se
pretvorilo u obični ćumez, sve se raspada, on ništa ne popravlja, ne mijenja
ni sijalicu kad crkne, radim u mraku!“
Vanjski je šutirao namještaj po kući, a ja sam ga sve razumio.
Opasan je taj idiot za koga smo radili. Mislim, nije opasan kao mangup,
nego opasan samom svojom idiotskom pojavom, opasan po živce i život
drugih.
Ja sam, izgleda, imao sreću što mi se desilo ovo sa rukom, time sam
lako ispao iz posla koji me nervirao, pomislih. Mada, znao sam da nije u
pitanju posao.
Nema ništa loše u konobarisanju.
Međutim, nije lako napustiti posao u koji si duboko zagazio, koliko
god sve bilo odvratno, iz njega te može izvući samo neki iznenadni zades,
neka sjajna poslovna ponuda, ili pad sa konja.
Vanjski nikada nije jahao.
„Hoćeš da te naučim da jašeš konja?“ pitao sam ga.

43
 Gađao me praznom limenkom piva. Napili smo se i on je otišao u
drugu smjenu, a ja pod stari kesten.

Uveče je Vanjski već bio trijezan.

Svratio sam do njega, samo da ga provjerim. Bio se smirio i veselo je
hodao tamo-amo; petak je veče i pripremali su se za muziku uživo.
„Ajde, ostani večeras“, rekao mi je u prolazu. „Moglo bi biti dobro,
imam nekakav osjećaj da će biti odlična žurka!“ Potpuno je drugačije
djelovao nego danas.
„Uostalom, gdje drugo imaš otići sada?“, pitao me Vanjski.
Razgledao sam po Jazbini, kao da nekoga tražim, ali nisam znao koga,
samo sam gledao lica, uglavnom ženska.
Gdje drugo imaš otići sada?
Mahnuo sam pozdrav Vanjskom: „Vidimo se sutra, nemoj pretjerati
večeras!“
Otišao sam niz ulicu, prema šumi pedeset kestenova.
Bila je gusta magla u donjem dijelu grada. To mi je odgovaralo. Nije
bilo nikoga u blizini, svi su po kućama ili na žurkama.
Možete mirno nastaviti svoj petak veče, pomislio sam; umjesto vas, ja
ću obići sve naše, važne drvorede, i sa sigurnošću mogu sada da vam
ustvrdim: magla dolazi kako bi sa drvećem, u tišini, pričala o sutrašnjici
zemlje.

Sutradan, uveče, Vanjski je bio slobodan i sazvao je društvo kod sebe.

Balkon njegovog stana bio je na samom krovu zgrade u kojoj je živio.
Sa tog krova, mogao sam da vidim kako drhti drveće ovog malog
mjesta. Mogao sam da vidim i kako ovaj nebitni grad tiho i izmoreno čuči
između dva beznačajna brda, držeći se jedva da ne propadne u svoju meku
zemlju, i tamo, konačno i zauvijek, nestane, kao mali plik koji je mučio
Zemlju nekoliko neznatnih vijekova. Kad bih zaustavio dah i zagledao se
pažljivo u središte grada, činilo mi se da vidim kako se pomjera prema dolje,
silazi nečujno, da ne bi uznemirio svoje žitelje.
44
 Dostojanstveno umiranje!
Bilo je hladno napolju, ali bilo je uzbudljivo, jer osjećali smo se kao da
kampujemo na nekoj planini.
Stajao sam uz ogradu kad mi je prišla Isidora, nova djevojka našeg
domaćina.
„Volim gradska svjetla“, rekla je. „Čak i u malim gradovima kao što je
ovaj, noću izgledaju veličanstveno.“ Gledala je, diveći se, u pravcu
osvijetljene crkve.
„Ja volim ova mračna polja“, rekao sam. „Većina njih je drveće. Ono
tamo, to je šuma pedeset kestenova.“ Pokazivao sam prema širokoj mrlji,
koja se, gotovo neprimjetno, pomjerala na sporom zimskom vjetru.
Isidora je ćutala.
Postoji neki čudan jaz između mene i svakoga s kime progovorim.
Vanjski je pripremao roštilj. Bio je upadljivo dobro raspoložen.
Stajao sam kod ograde još desetak minuta. Razmišljao sam o ovome:
skok sa zgrade je jako glup i primitivan način samoubistva, izuzetno je
neuredan i nemaštovit, za razliku od, recimo, omče, koja, estetski, izgleda
kao umjetničko djelo, kao čin iz jedne predstave, i svakako je dozvoljeno
sredstvo. Pucanj sebi u glavu je takođe neprimjeren čin. Kada bi se neko moj
ubio na jedan od ovih načina, pomislio sam, ili još skočio pod voz, ili pod
autobus, nikada mu to ne bih oprostio.
Skinuli ga sa vješala - zar to ne zvuči umjetnički?
Uskoro je sve počelo da liči na druženje.
A druženje je, pomislio sam, jeziva riječ, zastrašujućeg značenja.
Traume druženja - da sam pisac, tako bi se zvala moja prva knjiga.
Vanjski je bio najglasniji te večeri. Objasnio je svakome svoje
razmišljanje o napuštanju posla, iznosio je nove planove u vezi s životom,
bio je u poletu, voljan da nešto mijenja, željan drugačijih dana.
Pominjao je i odlazak iz zemlje.
„Želim djecu, želim mnogo djece, osmoro najmanje!“ govorio je. To je
bilo novo i za mene, nije mi do sada pominjao tu nezasitu želju za
razmnožavanjem.
45
 „Vrijeme je, osjećam da je vrijeme da počnem ozbiljniji život...“ pričao
je punim ustima. Izgledao je opsjednut rješavanjem svog životnog puta.
Usredsređeno, kao da vidi metu.
Ostali su se smijali njegovom porodičnom entuzijazmu i ohrabrivali su
njegove planove.
Bilo nas je petoro na tom balkonu.
„Ja mislim da, u današnjem vremenu, čovjek koji želi više od dvoje
djece je, u svojoj suštini, pokvaren i zao, zapravo, on je samo jedan sebični
idiot“, rekao sam i iznenadio sve prisutne, a pomalo, iskreno, i sebe.
Šta se to desi u čovjekovoj glavi pa da tako neoprezno ispusti misli?
Nastavilo je da ispada iz mene.
„Mogu da razumijem da neko hoće da ima sina i kćerku, ono, dva
osnovna ljudska pola koja su nam data, ali ništa više od toga. Ako dobiješ
dvije kćerke, tu se, jednostavno, zaustaviš, jer to si dobio i tako treba da
ostane, a ne da juriš sina po ženinoj utrobi“, rekao sam.
Prestali su čak i da žvaću svoje zalogaje da bi čuli moje gluposti.
„Taj što traži treće dijete, on nešto hoće, zar ne? On ima neke niske
namjere, kojih možda i nije svjestan, ali ima ih!“
Gledao sam u Vanjskog i pričao.
„Neodgovoran je i prema onoj djeci koju već ima, neodgovoran je i
prema društvu kome pripada“, govorio sam.
Boris je netremice gledao u mene.
„Moj đed je imao četiri sina i tri kćerke, hoćeš da kažeš da je on zbog
toga bio idiot?“ uzbuđeno je pitao Vanjski.
Boris je njegov kum.
„Pa, možda i jeste bio idiot, ja to ne mogu da znam, ali on je ipak živio
u nekom drugom vremenu, tako da nije ni bitno. Tada su ljudi uglavnom bili
sasvim neobrazovani, nepismeni; ponavljam, to je bilo drugo vrijeme,
mnogi, su dosta rano umirali, djeca su takođe umirala, a rađalo se iz
različitih, potreba, recimo, za neke buduće očekivane ratove, razumiješ, za
odbranu zemlje. Ali takvi ciljevi su nestali, ovo je novo vrijeme...“, pričao sam,
ostali su ćutali.
46
 Nastavio sam da govorim.
„Ali neće više biti velikih ratova, nego samo malih, pljačkaških, u
kojima nije nikakva čast boriti se. Takav je bio i ovaj posljednji rat...“ rekao
sam.
„Niko ne pravi djecu za ratove, to su gluposti, Vuče, nije ih niko iz tog
razloga pravio ni tada, a ni sada. Uostalom, koji je prosjek, koliko djece po
bračnom paru? Mislim da nije ni dvoje!“, rekao je Vanjski.
„Da, sada se ne prave djeca iz tog razloga, ali ni u miru razmišljanje se
nije mnogo promijenilo, jer ovaj narod nastavlja da razmišlja po nekom
sličnom principu, ali sada svojom teritorijom smatra prezime koje nosi; on,
zapravo, to svoje prezime vidi kao neku posebnu rasu ljudi koju treba da
održi, kapiraš, da opstane u istoriji, Zato i imamo ovo silno beščašće u
političkom životu i svugdje, mi mislimo da nismo ista vrsta“, rekao sam
podrugljivo.
Umorio sam se od sopstvene priče, a i niko se nije usprotivio.
Osim Vanjskog, on nije odustajao, otišao je u sobu i donio papir i
olovku. Počeo je da mi crta.
„Idiote jedan, izumrijećemo za sto godina, ako ne i prije! Gledaj
ovamo!“
Počeo je da udara tačke i povlači crte po papiru. Kćerke i sinovi, žene
i muškarci. Žene je crtao kao male pakmane koji će pojesti muškarce, a ove
nesrećnike označavao je krugom iz kojeg izlazi jedna mala crta, baš kao
dugme za isključivanje na daljinskom upravljaču.
Muškarci će ugasiti svijet i žene će ih pojesti.
Nije bilo spasa na njegovom crtežu, koji je, u stvari, izgledao kao
taktika za fudbalsku utakmicu.
Koju gubimo.
Boris je netremice gledao u mene.
Boris ima pet sestara, a on je najmlađi, on je bio ostvarenje, pogodak u
sudijskoj nadoknadi, neodbranjivo, pod prečku. Radovala mu se čak i
umorna majka.
On i Vanjski se zovu kumovima iako to ni po čemu još uvijek nisu.

47
 „Ja odavno znam da se nikada neću udati“, iznenada je rekla Tanja,
Borisova djevojka.
Pogledao sam u njega. Boris je bio potpuno uništen večeras, tako sam
pomislio. Sad je gledao u nju.
Jedan pogled manje na meni.
„Tvoj brat ima troje djece, zar ne?“, rekla je Isidora gledajući u mene.
Nije izgledala zabrinuto što joj Vanjski prijeti sa najmanje osam trudnoća.
A možda je mirna jer je sigurna da neće ostati sa njim, ha!
„Da, ali on ne živi u ovoj vukojebini“, odgovorio sam, nezadovoljan
što je uopšte mislila da je to nekakav dobar argument protiv moje priče.
Ubrzo je u meni raslo kajanje što sam uopšte progovorio. Postao sam
uznemiren, ali nisam to pokazivao. Ostali su nastavili priču o degradaciji
vrijednosti, o svijetu koji ide u pogrešnom pravcu. Mišljenja su im se bolno
poklapala.
Sve je, zatim, počelo da liči na slavu, na neki odmrznuti Jovanjdan na
krovu. Nije bilo starijih ljudi, bar ne fizički, ali svejedno se osjetio njihov duh.
Koji sam, izgleda, ja prizvao svojom glupom pričom!
Na tim sijelima, poput krsnih slava, pomislih gledajući oko sebe,
uvijek sam še osjećao kao da igramo neke kvalifikacije, za neko božije
prvenstvo, pa nabrajamo svoje uspjehe, bilježimo dostignuća svog imena i
prezimena, zadovoljno pominjemo neuspjele živote suparničkih prezimena,
i sve to radimo pred svecem, sigurni da će on prenijeti izvještaj vrhovnom.
Obično se ne pojavljujem na takvim okupljanjima, ni na ovakvim
druženjima, ali ovo je bilo prvi put da Vanjski pozove, bilo je neočekivano,
nisam dovoljno razmislio da bih odbio poziv.
Ali znao sam: došao sam zbog mjesta okupljanja.
Krov je jedini krivac.
Na kraju sam popustio: „U redu! Neka bude po dvoje! Dva sina i dvije
kćerke, ali ni čovjeka više!“
Rekao sam to više zbog sebe, da ublažim sjećanje na ovaj događaj. Ali
prećutao sam ostatak razmišljanja, koji je, ukratko, glasio: više od dvoje djece
smiju imati samo oni koji zadovolje određene uslove za toliko širenje.

48
 Borisu, međutim, ni ova računica nije išla u prilog, pomislio sam. Više
nije gledao ni u mene ni u Tanju, ali Boris nije gledao ni u taj betonski pod
ispred sebe, u koji je, samo naizgled, gledao.
Ovakva okupljanja uvijek nekoga oneraspolože.

Dva sata kasnije, kad sam ušao u svoju sobu, na telefon mi je stigla
poruka: „Jesi li nabavio broj?“

49
TREĆI DIO

50
 1.

septembar 2015.

Otac me pretukao jer sam Isusa skinuo sa krsta.

Iz njegove velike kutije za alat uzeo sam mali ekser i njime odvalio
Hrista. Sjećam se da mu je guzicu bilo najteže odvojiti. To je bio malo veći
krst, četrdesetak centimetara, a Isus je bio visok oko trideset. Stajao je u
hodniku naše kuće, kod vrata, kao neki duhovni radijator, da odmah na
ulazu onesposobi nevjernost. U kući je zbog toga uvijek bilo religiozno, čak i
na niskim temperaturama.
Bilo mi je šest godina kad sam to uradio, a otac je tada imao trideset tri
godine, baš kao ovaj što sam ga spasio. Ne sjećam se o čemu sam razmišljao
sa toliko godina i zbog čega sam odlučio da to uradim. Tog događaja se
sjećam samo zbog batina koje sam dobio. Otac mi je onda naredio da Isusa
vratim na krst, kako znam i umijem.
Opet sam otišao u njegov podrum i tamo našao nešto tankog užeta, i
njime sam zavezao Hrista, čvrsto, jednom omčom oko vrata i jednom oko
nogu, čvor je bio jak i nije bilo šanse da taj uskoro ponovo siđe. Krst je bio
sav mokar od mojih suza. Taj krst i taj Hrist od tada su bili naša lična religija,
bilo je to naše raspeće.
Narednih godina još nekoliko puta sam pokušao da raskrstim božijeg
sina, ali ne tog istog. Na razne načine sam dolazio do drugih krstova i
nijedan pokušaj nije bio uspješan, Isusi su bili previše čvrsto zalijepljeni, ili
samo urezani u drvo, i uspijevao bih jedino da im odrubim glavu ili polomim
ruke.

51
 Posumnjao sam čak i u to da je moj otac kontaktirao fabrike ovih malih
raspeća i ukazao na problem, i da Isuse od tada drže pod kontrolom.
Sve ovo ispričao sam Lani.
Kad je došla, prije pola sata, Lana me pitala šta radim.
„Razmišljam o samoubistvu“, rekao sam.
„Zašto mi to govoriš stalno? Molim te, nemoj više to da mi govoriš! Šta
da uradim kada to kažeš?“
„Ništa ne treba da uradiš, samo sjedi, ako hoćeš.“
Lana sada sjedi ispred mene i plače jer joj se niko na svijetu ne sviđa.
Nijedan momak, nijedan otac, nijedna prijateljica, sve je lažno, a ona najviše
od svih. Tako ona kaže. Ja to slušam i gledam je kako prstima dodiruje mali
krst koji joj visi oko vrata. Pritiskala je Isusa na njemu, kao dugme je upirala
u malu Isusovu bradu, kao da je željela da uključi signal dobrote, signal
iskrenosti, jer, vjerovala je, izgleda, da je taj razapeti čovjek simbol dobrote,
a u sebi je osjećala mnogo zla koje nije željela da se u njoj taloži. Zvala je to
đavolom, sebe je tako zvala, onim majčinim glasom koji je toliko puta čula
da viče na nju, a majka je uvijek u pravu i majka zna gdje je đavo, i evo ga u
njoj, osjeća ga i brani se Isusom, Nažarećaninom, drvenim.
A ja sam želio da joj kažem da đavo ne postoji, kao što vjerovatno nije
postojao ni ovaj čovjek kome sada bradu pritiska, pa i ako je postojao džaba
joj visi njegova muka oko vrata, ništa to ne znači.
Baci tog Isusa i zarati sa đavolom sama, želio sam da joj kažem. Ali
onda sam joj ispričao to što mi se desilo u mojoj šestoj godini.
Predložio sam joj da oslobodimo tog Isusa.
„Njega je tu postavio đavo, isti onaj koji tebe sada razapinje. Ako ga
oslobodimo, oslabićemo đavolu sveukupnu snagu“, rekao sam.
Kakve gluposti ja pričam?
Lana mi je povjerovala i osjećao sam se loše zbog toga.
Dala mi je krst.
Tražio sam čime da skinem Isusa sa krsta, ali nisam imao ništa oštro i
čvrsto.

52
 Pogledao sam u Lanu i vidio na njenim ušima male minđuše u obliku
krsta. Zlatne, bez razapetog Hrista. Pažljivo sam je zamolio, jer plašio sam se
da to ne bude previše. Međutim, Lana je lako dala i jednu svoju minđušu.
Na početku je izgledalo da će biti lako, Isus je izgledao odvojiv, ali brzo
sam shvatio da je to nemoguće uraditi.
Ali nastavio sam da pokušavam.
Odjednom, Lana je tražila nazad svoje krstove, tražila je da joj vratim
njenog Isusa, a ja sam se pravio lud i pokušavao.
Pružila je ruke na mene i ja sam se izmakao, ustao sam i otišao iza
drveta. Sjeo sam i desnom rukom pridržavao krst na koljenu i sa oštrim
zlatom u lijevoj ruci krenuo da odvaljujem.
Znao sam odmah da je to za mene postalo lično i da uopšte nisam
razmišljao o njoj; želio sam skinuti tog Isusa sa krsta zbog sebe, ne zbog nje.
Onda je Lana počela da vrišti. U životu nisam čuo takav ženski vrisak,
kao da je Magdalena iz nje urliknula za svojim najboljim drugom. Prestravio
sam se toliko da su mi krstovi ispali u travu. Lana ih je pokupila i trčeći otišla
od mene, bez riječi.
Možda je tako i bolje, pomislio sam.
Neka sve ostane isto, neka svi pate, neka Isus zauvijek ostane razapet!
Nije mi više bilo važno.
Prislonio sam grudi uz stablo, raširio ruke i zagrlio ga.
To je ono što bi trebalo da nam visi oko vrata: čovjek koji grli stablo.

2.

„Rođena sam 26. maja 1999. godine“ rekla je Lana jedne večeri.
„Lažeš“, rekao sam ja, iste večeri.

53
 „Niko nije rođen taj dan“, bio sam uznemiren. „Nemoj da manipulišeš
sa mnom! Čuješ li?“
Lana se smijala, kao da je zaista rođena tog dana.
„Zašto mi to nisi rekla onda kad si mi prišla za šankom?“
„Nisam se sjetila!“
„Nisi mogla da se sjetiš kad si rođena?“
Sad se ona nervirala.
„U redu je“, rekao sam. „Ne smeta mi što me zajebavaš. Saznaću
jednom... Dokazaću ti, ako treba, da uopšte nisi rođena. Ti si moja
izmišljotina, uopšte ne postojiš, i to ću ti dokazati... Ti si ista kao i Vojnik!“
„Kakav vojnik?“, zbunjeno je pitala.
„Nije bitno...“, rekao sam.
Jedan duži period, skoro svakog dana, u glavi mi je ponovo bio Vojnik,
onaj isti koji se pojavio u bolnici. Bio je u užasnom stanju, taj jadni izmučeni
čovjek. Toliko mee zaprepastilo njegovo stanje da sam pomislio kako bi
trebalo da odem kod psihijatra.
Možda je bila greška što nisam uzimao Zoloft.
Vojnik je, međutim, prestao da se pojavljuje prije nekoliko mjeseci,
zbog čega sam i počeo da sumnjam da to, zapravo, ima neke veze sa Lanom,
koja je, baš tih mjeseci, uzorala moj život uzduž i poprijeko.
Otkrila je gdje se krijem, i počela je da me posjećuje kod starog kestena,
toliko često je dolazila da se skoro ni ne sjećam kad sam posljednji put tamo
bio sam, a samoća je, razumije se, bila prvobitni razlog dolaska pod drvo.
Međutim, i to se promijenilo. Počeo sam da idem tamo jer sam znao da
će ona doći. Jedva sam sebi priznao tu činjenicu. Nekoliko dana ne bih izlazio
iz kuće zbog nje, da pokušam dokazati suprotno, ali onda bih se uputio
prema školi, sa očekivanjem da ćemo se vidjeti, bilo je nemoguće razmišljati
o tom mjestu bez nje, Lana je postala glavna grana tog stabla.
Nisam više gledao u onu granu.
„Otac mi je pričao o toj čudesnoj utakmici“, govorila je. „Kaže da se
zbog toga osjećao posebno, bio je nekako još srećniji što je dan mog rođenja
kasnije označen i jednom od najboljih ikad odigranih fudbalskih utakmica.“
54
 Pamtio sam tu utakmicu veoma dobro, sjećam se i ko je sve bio u mojoj
kući, dok sam ja, sam, u sobi, gledao to finale. Od te večeri postao sam
navijač Mančester Junajteda. Nakon odlaska Fergusona bio sam
nezainteresovan za fudbal uopšte, formalno sam pratio samo njihove
rezultate, a onda i to sve manje.
Do nedavno.
Do nedavno sam slabo pratio i sopstveni život, a onda sam počeo čak
i da radim - iznenada sam postao kolumnista na jednom internet portalu.
Šta sve čovjek neće raditi!
Pratio sam, dakle, politička dešavanja i gadio se sam sebi, onako
iskreno, gadio se zbog svake rečenice koju bih napisao, osjećao sam se kao
da trunem. Ali bilo je, zapravo, jednostavno biti gonič političkih stavova; bio
sam, kad bolje razmislim, politički čobanin. Međutim, radio sam to
ravnodušno, kao da pišem u ime drugog čovjeka, a ne u svoje ime. Gađenje
je nailazilo povremeno, kao menstruacija. Još ovaj mjesec i neću više, tako
sam govorio. Ali još uvijek radim, još uvijek čuvam stado svojih mišljenja.
Nije se to mnogo razlikovalo od konobarisanja, pomislih. U oba slučaja
uslužuješ posjetioce, nezainteresovano, za novac. Još ako si vješt radnik,
onda nesvjesno počneš glumiti da voliš taj posao. Jasnije rečeno: sopstvena
sposobnost te prevari da misliš da voliš ono što radiš,
Evo, tata, ostvario sam se.
Ocu se, međutim, nisu dopadali moji tekstovi, i bilo je to, zapravo,
ostvarenje njegovih noćnih mora.
Lanin tata je bio četnik, ili makar zamišlja da je bio četnik. Zapravo,
nije bio, nego je još uvijek, jer četnik se, pomislih, ne prestaje biti kad završi
rat, možda se tada, u stvari, tek postaje četnikom, jer što si udaljeniji od rata,
to se žudnja za bojištem uvećava. Tako je uvijek bilo kod pravih patriota.
Upoznao sam njenog oca slučajno, tog ogromnog čovjeka, zaraslog u
moćnu, veliku, bijelu bradu; zovu ga Četruski. Ja ga, međutim, zovem Veliki
Bijeli Četnik. To sam prvo pomislio kad sam ga vidio, i tako je ostalo. Sreo
sam ga u autopraonici, dok je Vanjski kupao svog pežoa, Bijeli Četnik je čekao
pored svog bijelog golfa.

55
 Tada smo započeli razgovor, onako kako se svaki razgovor započinje
- iz ničega, iz nepoznate tačke pokrenuta je diskusija, niko i nikada joj ne
može naći početak i razlog.
Četruski je bio ozbiljan nacionalista, u glavi su mu dan i noć tutnjali
nedovršeni ratovi, stalno je imao nešto pritisnuto na vrh noža. Hoću da
kažem: u očima mu se to vidjelo, dok priča, ne mogu, naravno, da kažem da
je taj čovjek nekada ubijao ili, životinjski rečeno, klao, ili da bi to ponovo
činio, ali njemu su ti nedovršeni ratovi, jednostavno, bili pod grlom kao
oštrica, vremenom već otupjela, pa ga je samo gušio taj osjećaj nedoklanosti
istorijskih sukoba.
Ja nisam imao nikakvu ulogu u ratu, a ni sada je nemam. U to vrijeme
bio sam samo dijete u čiju korist se branilo i ubijalo. To mi često govore. „Da
nije bilo ovog i onog, ti danas ne bi bio živ.“ Tako nekako. I na kraju
obavezno: „Sram te bilo.“
Nije mi, međutim, polazilo za obrazom da se postidim. Moja
razmišljanja o tome nejasna su i nesigurna, pa i pored svih osjećaja da možda
pravim neku nenamjernu grešku, moje tijelo je pokretala neka čudna
pravičnost, sve vrijeme je u podsvijesti bilo izobilje sigurnosti u moj pravac
kretanja, jer ne bih drugačije, tako kolebljiv, svejedno išao tim putem.
A tim putem došao sam do njegove kćerke, pomislih, i tu sam zauzeo
ulogu branitelja, dobrovoljca, koji treba da je zaštiti u ovom krvavom miru.
Takvim mi se, ponekad, činio moj odnos sa Lanom. Međutim, meni niko
neće reći - svaka ti čast - i neće mi uručiti nikakav orden; jednostavno, u miru
se ne vidi borba i spašavanje nečijeg života, jer ne padaju bombe, ne ruše se
bogomolje, ljudi ne ostaju bez ruku i nogu i bez života.
Pogledao sam u patrijak svoje desne ruke.
Bijeli Četnik je pričao, zalijevao je moju osušenu nacionalnu svijest,
okopavao je, povremeno bi se zagledao u nebo, kao da zastaje da razmisli
ima li svrhe to što radi, I ja sam pogledao u nebo.
Možda više nikada neće padati granate?
Četruski nije prestajao da govori. Sahranjivao me pričajući mi o istoriji
Srba.

56
 U meni se tada, najednom, stvorila želja da se posvađam s njim. Žalio
sam što se, recimo, ne zovem Josip, to bi ga, pomislih, sigurno iznerviralo.
Ali onda sam se sjetio da mu se kćerka zove Lana, i pitao se kako je to
moguće, to nikako nije srpsko ime. Gledao sam u njega i razmišljao o
ženskim imenima.
Začas je iščezla ta želja za sukobom, Nekad zapravo bude dobro kad
čovjek ne nađe brzo pravu riječ; da sam je sada našao, onu koju sam želio,
neku sa oštricom na oba kraja, nastala bi galama.
„Je l' ti stari neki komunista, šta li?“, pitao me.
„Nije. Zašto bi bio? Zašto misliš?“, zbunjeno sam rekao, jer želio sam,
nervozan odjednom, da znam odgovor prije nego mi odgovori.
„Pa samo su đeca komunista tako vaspitana da im ništa nije sveto“,
kaže on veselo.
Bio je suviše veseo za jednog nacionalistu.
Ponosno sam se usprotivio: „Moj otac je odlikovan u ratu, njegova četa
je imala veliku ulogu u odbrani...“
Ućutao sam.
Otkud ovaj ponos u mom tijelu?
Zbunjeno sam stajao. Ništa mi to nije značilo, iako su me kao dijete
plašili komunistima više nego ijednom svjetskom pošasti. Ali otrgnuo sam
se iz toga, sad su mi svi jednako nevažni i jednako važni.
Jebeni zaostali ponos!
„Ha, znam ja tvog starog, sad sam se sjetio!“ Zgrabio je moje desno
rame i prodrmao me. Oštra kost, dolje na završetku moje ruke - ili je to
nezavršetak? - probila je kožu od siline njegovog udarca. Tako sam pomislio
i odmah podigao patrljak da vidim, ali sve je bilo u redu. Ipak, bol u mojoj
nevidljivoj šaci i dalje se okretao kao olujni kovitlac.
„Čovječe! Da! Tvoj stari je nosio mitraljez... njegovu sliku su svi,
svugdje, pokazivali. Kako ono bi? U desnoj ruci je držao tu ogromnu
puščetinu, da, a čitavi lanac metaka mu je visio oko vrata i pojasa, a u lijevoj
ruci...“ raspričao se Lanin otac o mom ocu, pokazujući na sebi čitavu
kompoziciju.

57
 Znam o kojoj slici priča. Meni ništa nije značila, ali ta slika nije značila
ni mom ocu. Nije mu bilo drago, mom starom, što se ta slika toliko pokazuje,
i uvijek bi izbjegavao da je pogleda. Koliko znam, bilo je čak desetak kopija
te fotografije, bila je jednom i na naslovnoj strani ratne štampe.
Nije li štampa uvijek i zauvijek samo ratna?

„Prijaviću se za vojsku“, rekla je Lana jednom prilikom dok smo sjedili

pod kestenom. „Neću ići na fakultet.“
„Kakvu sad vojsku, jebote! Otkud ti to?“
„Pa tako. Ne ide mi se na faks, a i nemam pojma šta bih upisala. Ne
mogu da razmišljam o tome.“
„Šta te, tu, kog đavola, privlači?“ pitao sam.
„Ne znam... Sviđa mi se uniforma, i ložim se na pištolj, to mi je baš
nekako moćno“, rekla je Lana.
„Kakvi banalni razlozi! I mislio sam tako. Nema šanse da ti dopustim
da napraviš takvu glupost“, rekao sam.
,,Ko si ti da mi zabraniš da idem u vojsku?“
Ja sam narodni heroj, oslobodilac.
Ćutao sam.
„Već sam se raspitala“, rekla je Lana. „Marina je pitala svog rođaka, on
je odavno u vojsci.“
Uzeo sam slušalice iz džepa, gurnuo ih u uši i pustio muziku.
„Znaš li ko me nervira? Felaini. Skoči mi pritisak kad ga vidim da ulazi
u igru. Glavu bih mu otkinula“, rekla je Lana. Uvijek bi tako, kad bi se naša
komunikacija zaledila, pokušavala da je odmrzne pričom o Crvemm
đavolima, to je bila njena sigurnosna zona u koju bi bježala kad god osjeti da
nešto zapne među nama.
Ćutao sam.
Tom Vejts je pjevao: And if God is great and God is good why can't he
change the hearts of men? / Well maybe God himself is lost and needs help...
„Hoćeš li doći u Jazbinu večeras, da me vidiš?“

58
 Ovo je, međutim, bila zona kontranapada.
Lana je najviše ličila na Lenu Olin, to sam prvo pomislio kad mi je rekla
svoje ime. Na Lenu Olin iz 1988. godine, kad je glumila u Nepodnošljivoj lakoći
postojanja. Ali Lana je bila ljepša od Lene, a kad je izlazila u grad bila je ljepša
i od Ornele Muti iz sedamdesetih.
Željela je samo da se pojavim na mjestu kuda će ona proći, tako
holivudski spremna, i ja bih dolazio i čekao i gledao. Onda bi mi stigla
poruka: ,,I, šta kažeš?“ I ja onda nešto kažem.
Lani je, međutim, bila nepodnošljiva lakoća kojom sam je ignorisao.
Zašto sam to uopšte radio? Šta me se tiču njeni planovi?
Gledao sam za Lanom, odlazila je bez riječi, gledao sam njene korake i
osjetih da uživam u tome, u pogledu na njen odlazak, jer u njemu je taj njen
hod kojim i dolazi i odlazi. Ali odlasci se pažljivije posmatraju, pomislih.
Kad mu neko prilazi, čovjek ulaže napor u dočekivanje, brine o prvim
riječima koje će izgovoriti, brine, naposljetku, i o svom izgledu, a kod
odlaska, ili neprimjećenog posmatranja u prolazu, sva pažnja se sastoji iz
čiste ljubavi.
To mi se događalo.

3.

Noge su mi bile srasle u stablo, nisam mogao da se pomjerim, da se

izvučem, bio sam uzdignut visoko, izrastao do neba, činilo se, a oko vrata
sam imao omču. Nije zatezala, nisam se gušio, nisam umirao, bio sam živ,
suviše živ. Umjesto desne ruke, skroz iz ramena, rasla je veličanstvena grana
kestenovog drveta. Nije bila teška, držao sam je lakše nego svoju lijevu ruku.
Mogao sam njome uzeti cijeli grad, toliku snagu sam osjećao. Iz nejasne
okoline, dolje na tlu, izašao je čovjek i prišao mojim ukorijenjenim nogama;

59
podigao je glavu, ne da bi me pogledao, nego da se pokaže - bio je to Vojnik.
Nije bio u uniformi, a na licu je, ispod oka, imao krvavi ožiljak iz kojeg je
neprirodno štrcala kost. Iznenada je počeo da duva snažan vjetar. Pogledao
sam u nebo: oblaci su počeli da zatežu uže, ali ne toliko da bi me ubili, samo
su ga čvrsto držali svojom sivom masom. Pogledao sam dolje: Vojnik je sada
izgledao udaljenije, a u rukama je držao motornu testeru. Ponovo je
pogledao u mene i divljim pokretom uključio sad već ogromnu i glasnu
motorku. Pokrenuo sam svoju desnu granu, veliku i snažnu, posegao sam
za Vojnikom, ali vjetar me je onemogućio, duvao je sve snažnije i odnosio
moju razgranatu desnicu, a Vojnik je tjerao šegu da urliče sve jače i jače, kao
da je svakim tim potezom uvećavao njen nazubljeni mač. Omča se zategla
sasvim i Vojnik je, grubim glasom, rekao: „Pomoći ću ti, ne brini“, i počeo je
da me siječe, zario je razjarenu pilu u moje noge. „Oslobodiću te“, ponavljao
je Vojnik i sjekao sve dublje. Prošao je kroz deblo kestena zaprepašćujuće
lako, toliko brzo da nisam stigao ništa da kažem, samo sam gledao u
zasječeno mjesto i čekao pad i smrt, čekao sam da me omča povuče u nebo...
Kad je Vojnik nestao iza mene, sve je utihnulo i probudio sam se.

4.

Jutros sam, u 6:23, ubio muhu.

Bio sam strpljiv čovjek. Trenirao sam za to. Pustio bih muhu da slijeće
po mojoj glavi, pola sata je ne bih tjerao. Ležao bih, mirno, zatvorenih očiju,
i bio govno. Muha bi trčkarala po mojim usnama, približila se nosnoj šupljini
i kratko uzletjela kad bi osjetila udar vazduha, onda bi se spustila, uporna,
na sredinu mog lica i trčkarala do oka. Imao sam želju da rastrgnem obraze
od svraba. Muha na obrvi, muha na bradi, teturala bi se po mojim, sitnim
brkovima, po korijenu nosa, svugdje bi bila. I onda odjednom mir, nakon
više od dvadeset minuta. Otvorim, oči, ne vidim je. Nije mi bilo važno da li

60
me zasrala po cijeloj glavi. Razdrmao bih mišiće uradivši sve izraze
odjednom, zatim bih otišao i umio se hladnom vodom, pogledao se u
ogledalo i vidio strpljivog čovjeka.
Ubio sam je kad sam se vratio u sobu, ubio sam je kao čist čovjek.
To me je toliko oraspoložilo da sam se zahvalio Bogu.
Hvala ti, Bože, što imam ovakve sposobnosti, tako sam mu rekao
gledajući u zid.
Bilo je pravo vrijeme za Boga, pomislih. Za pola sata biće već teško, ali
sada, sada ima smisla čak i to. Nastavio sam da gledam u zid i da mu
govorim stvari.
Ispričao sam mu san, zahvalio sam mu se na svim snovima.
„Hvala ti i na onoj zmiji što mi je cijelu noć prolazila kroz vrat“, rekao
sam mu, iskreno zahvalan u tom momentu.
Želio sam, tada, ispred tog zida u svojoj sobi, da mu dam do znanja da
se ne čudim ničemu što se dešava, i da njega ne smatram odgovornim ni za
šta.
„Možda tebe peče neka galaktička savjest za sve događaje na Zemlji,
ali vjeruj mi da nema potrebe za time, ništa se tu ne može promijeniti, ne
preuzimaj odgovornost ni po koju cijenu, jer tada će sve biti još gore, vjeruj
mi, vidio sam kakvi su ljudi, ništa to ne vrijedi velikog truda“, rekao sam, i
požurio da još nešto kažem prije 7 sati.
„Jedino što bih mogao da te zamolim je da obratiš malo pažnju na
Lanu, ništa posebno ne tražim, samo da joj dopustiš kapacitet da ne bude
zaslijepljena kao većina ovog naroda, zaštiti joj mozak dok ne ode odavde“,
rekao sam zidu.
Bilo je pet do sedam kad više nisam imao šta da kažem Bogu. Ćutao
sam još pet minuta i ustao.
Svijet je sada tvoj, Vuče.
Izašao sam iz kuće
Stigao sam do pekare i sjetio se.
Prije tri godine, stajao sam naslonjen na zid te pekare i čekao sebe, da
mi misli nadođu, da bih pokrenuo dan.

61
 Hljeb volio nisam, jeo ga nisam takođe, ali volio sam da udišem njegov
miris, svjež, neposredno izašao iz peći, jer ispostavilo se da mi on veoma
pomaže pri pokretanju točka u glavi.
Postao sam, tako, ekspert za miris hljeba, i ako bih nekad, svojim dobro
istreniranim nosem, osjetio da se tog jutra miris hljeba malo udaljio od
standardnog, ušao bih u pekaru i rekao - miris hljeba vam se malo
promijenio - zbog čega bi gazda odmah izveo poteze kojima je uklonio
nađene uzroke, i miris se vraćao na staro.
Nisam bio nikakva mušterija, kupovao bih, tek ponekad, hljeb za kuću
u toj pekari, ali bio sam zapravo cijenjen samo zbog toga, jer to što sam stajao
baš ispred te pekare, a ne one, bila je za njih posebna reklama, a to je gazda
cijenio više od kupovine svakako.
Stajao bih, dakle, tu, i čekao sebe, a ko nije čekao sebe, taj nije čekao
ništa.
Međutim, poenta ovog kratkog bljeska u prošlost, pomislih, nije bila
to, nego ovo: tog jutra prije tri godine, dišući neplaćeni hljeb, desetak metara
od sebe, čuo sam čovjeka koji razgovara na telefon i postavlja pitanje - kad
ćeš doći? - i to je, iznenada, bila konačna definicija cijelog ovog univerzuma
i života u njemu.
Kad ćeš doći? - bilo je pitanje koje sam i ja postavio sebi, tada, a
postavljam ga i sada, tri godine nakon toga, bez jedne šake, jer evo me opet
tu, došao sam nakon dužeg odsustva, pokrivam zid i širim nosnice.
Kad ćeš doći? - odzvanja to pitanje sa planete Zemlje preko Mjeseca i
nestaje u Suncu; negdje se nešto uvijek čekalo.
Hljeb je mirisao isto.

62
 5.

„Nikada nisam vidjela da neko priča sa tobom, kao da ne postojiš. Tu

si, ali te nema...“, primijetila je Lana
„Pričam sa tobom“, primijetio sam ja.
„Da, ali zašto sa mnom pričaš? Ja sam glupa i samo ti gluposti pričam,
znam da to tebe ništa ne zanima i da ti je sve besmisleno, samo te zamaram
svojim problemima, uzimam ti vrijeme, kvarim ti mir ovdje“, rekla je.
Pitao sam se i sam ovo isto: koji je smisao našeg odnosa, šta se tu
dešava, zašto uopšte traje ta naša komunikacija. Želio sam da to objasnim,
ali nisam mogao. Ili nisam želio. Nisam, zbog nečega, smio da joj kažem da
su mi njene priče i njeni problemi, njene gluposti i banalnosti, bili nemjerljivo
važniji od bilo kojeg društvenog problema, bili su mi zanimljiviji od svake
priče o životu odraslih, o politici, državi, ratovima, bili su mi važniji od mojih
problema, stvarniji i vredniji. Nisam to mogao prevesti na njoj razumljiv
jezik. Sve što mi je Lana govorila ja sam pažljivo slušao i najozbiljnije
shvatao, svu pažnju sam usmjerio na njen život, njen odnos sa prijateljima,
sa momcima, sa roditeljima, bili su mi važna tema. Zanimalo me rješenje
svakog njenog problema, želio sam sve da shvatim i objasnim, a ona je imala
takvo povjerenje u mene da bi mi se nekada smučilo od toga.
Ali nije zauvijek moglo da ostane jednostavno među nama. Uskoro
sam počeo da reagujem na njenu ljepotu, da je istinski primjećujem i
razmišljam o njoj.
Kako sam, dođavola, uspio ovoliko vremena da ne zajebem?
Odgovor je bio očigledan: bio sam umrtvljen, psihički i fizički, moje
tijelo nije imalo snage da reaguje na Lanu. Postepeno je oživjelo i, najzad,
opet, postalo životinjsko.
Uskoro je počelo da mi smeta kad god bi pričala o muškarcima u svom
životu. Jedva bih skupio snagu da je saslušam i nešto kažem, a moji odgovori
su zatim postali sve kraći i mrzovoljniji.

63
 Pokušao sam da se zauzmem poslom, ali to pisanje je postalo još
besmislenije i napornije, i ubrzo sam dao otkaz.
Urednici portala je to bilo krajnje nerazumljivo.
„Zašto, pobogu?“, pitala je. „Tvoji tekstovi su jedni od najčitanijih. Ne
razumijem. Stvarno ne razumijem, nema mi to nikakvog smisla... Dobio si
neku bolju ponudu?“
„Ne, ne radi se o tome, nema ponude. Iskreno, sve ovo što sam do sada
napisao je mlaćenje prazne slame, smučio sam se sam sebi, gade mi se svi
moji tekstovi, sva ta mišljenja i razmatranja situacije, sve je to tako
jednostavno i bljutavo, a ima nas gomila koji tako lijepo sve znamo, o, svi
smo pametni, sve jedan od drugog pametniji i mudriji! Reci mi, Marija, reci
mi samo jednu korist koju je napravio bilo koji moj tekst, osim moje lične
koristi što sam plaćen, i vaše što ste čitaniji? Ne, ne treba da mi govoriš o
uticaju koji tekst može imati na čitaoce, ili da vrijedi pisati za samo jednog
čitaoca koji će se promijeniti. Ne, to su gluposti! Znam ja dobro kakav uticaj
može imati jedna ovakva kolumna, i reći ću ti da svaki taj tekst ima veću
sposobnost da loše utiče na čovjeka nego da ga i najmanje urazumi. Tako je
i sa svime što se na taj način javno gura, zato, uostalom, i televizija oduvijek
pravi više štete nego dobrog, eto, zato neću više da pišem, jer mi je muka od
mog uticaja, kakav god on bio!“
Završio sam.

Sljedećeg mjeseca nešto je u meni puklo, sasvim se slomilo i počeo sam

da pišem Lani pisma. Napisao sam pet pisama prije nego sam joj rekao da ih
uopšte pišem.
Jednog dana sam joj poslao poruku, rekao joj da sam na tom i tom
mjestu ostavio nešto za nju, da odmah ode tamo i uzme.
To prvo pismo - samo jedno sam joj ostavio - Lanu je skoro ostavilo
bez svijesti, jedva je, kaže, došla do kuće, jer počela je usput da ga čita.
Kasnije sam shvatio da sam se u to upustio zato što sam se osjetio
ugroženim i trebalo je da napravim neki potez, morao sam da uspostavim
ravnotežu u odnosu, ali tada nisam ni slutio da će ta pisma postati moj teret,
a ne prednost kojom zadobijam Laninu naklonost.
64
 Svakim novim pismom zadavao sam sebi udarce, jer Lana je počela sve
više da mi znači.
Ničim se čovjek ne može toliko uvećati kao kad ga ugraviraš u pisma.
Svaki taj papir koji sam joj dao postajao je biblijski značajan, zbog čega sam
i čuvao kopije svih pisama, jer ne može samo ona imati na raspolaganju te
svete spise, morao sam ih, razumije se, i sam čitati svaki put kad oslabim.
Jedno pismo sam joj, zatim, ostavio ispod malog kamena, u zidu, kod
groblja.
„Odmah iza tog dijela zida su tri spomenika nekih mrtvih Vojinovića“,
rekao sam joj.
„Na groblju? Ti nisi normalan!“, rekla je Lana.
Kasnije, jedno pismo je završilo u kanti od smeća u ve-ceu u Jazbini.
„Jesi li ti normalan? U kanti od smeća!“
Onda se desilo i ovo. Pošto sam previše pisao, nakupilo se pisama, bila
je to već količina, pa sam krenuo u grad da nađem dobro mjesto gdje ću sve
da ih ostavim.
Pored jedne zgrade, na malom travnjaku, ležalo je jedno krilo oborene
željezne ograde, i tu sam zavukao smotuljak presavijenih papira; ograda ih
je pritisla i nije bilo šanse da nestanu odatle prije nego ona dođe. Rekao sam
joj da požuri jer za večeras je najavljena kiša. Ona je poludjela.
„Ne postoji nikakva teorija da odem tamo večeras, ne smijem da
izađem iz kuće, posvađala sam se sa mamom! Ujutru ću da odem!“
Dobro, rekao sam, nema veze i ako pokisnu.
Kiša, međutim, nije padala, samo nekoliko kapi, ali desilo se nešto gore
od kiše.
„Nema ih!“ napisala mi je Lana poruku sljedećeg jutra. Nisam mogao
da vjerujem i odmah sam otišao tamo. Nije bilo pisama.
Cijelog dana sam gledao lica ljudi koje sam sretao, tražio sam neki
podrugljivi pogled, pokušavao sam da nađem prepoznavanje, ali ništa
nisam uočavao, osim da mi se na trenutke dešavalo da na svačijem licu vidim
podrugljivi osmijeh čovjeka koji je pročitao moja ljubavna pisma.

65
 Napisao sam Lani poruku: „Ma sigurno ih je, jutros rano, đubretar
pokupio, siguran sam da ih nije čitao, a i da ih je pročitao, pa šta, kao da on
zna šta su pisma!“
Kasnije sam sreo i njega, đubretara, i nisam ga ispuštao iz vida
nekoliko sati, išao sam za njim i posmatrao ga, čekao sam da napravi grešku,
da se pokaže, ali on nije odavao ništa, nikakav izraz na licu nije imao kad me
pozdravio, ni kad bi nekoga drugog pozdravio nije imao drugačiji izraz na
licu, uvijek ista faca, đubretarska. Bilo mi je došlo da ga isprebijam kao u
mafijaškim filmovima, onako, bez pravog razloga, da ga šutiram i vičem
nešto na engleskom, italijanskim akcentom, da ga na kraju bacim u đubre,
samo zato što mi ništa nije skrivio.
Otišao sam kući.

6.

Nekoliko dana nisam vidio Lanu. Nije se pojavljivala kod kestena, nije
dolazila u Jazbinu, a onda sam saznao da se taj momak zove Nikola.
Tako se obično zovu ljudi koji upropaštavaju svijet, pomislio sam.
Onda se sjetih Tesle, ali nisam mu se ni izvinio, jer sada me, stvarno,
ništa ne zanima.
Nikola je idiotsko ime, to sam oduvijek govorio, nema šta da se
polemiše. Nikola je kraljevski tragično ime, govorio sam.
Nikola je ubijen - zar to ne zvuči kraljevski?
Uspio sam nekako da se snađem i obilno sam čitao. Bio sam
zadovoljan.
Neće mene neka čaršijska, pomahnitala, zalutala ludača da poremeti!
Tog dana sam čitao Strah mudroga, drugi dio Rotfusove trilogije.
Odlična knjiga, u dva toma. Vrhunska epska fantastika. Međutim, negdje na
66
sredini drugog toma sreo sam Lanu. Potpuno sam se oduševio i iznervirao,
bilo mi je muka cijeli dan od razmišljanja o tome. Kunem se da je, u
Rotfusovoj Felurijanki, do posljednjeg detalja bila opisana Lana. Zatvorio
sam knjigu da bih lakše trpio očajavanje.

Prošlo je deset dana. Svih deset sam šetao, sa slušalicama u ušima, i

toliko sam ojačao da mi nije smetalo ni da je sretnem na ulici i jednostavno
je ne primijetim.
Ha-ha! Pa kako sam uopšte mogao da se zamaram njome?
Prošao bih pored nje, na ulici, a da uopšte ne napravim ni najmanju
grimasu na licu, nisu mi se čak ni noge previše zbunjivale, bio sam mirnog
srca, ispod 120 otkucaja sigurno, nisam više morao da prelazim ulicu kad je
vidim, samo pravo, bez ustezanja, sigurnim korakom, kao da prolazim
pored spomenika mrtvim Vojinovićima, eto kako sam prolazio pored Lane;
ili još bolje, ako bi u tom momentu sa druge strane bio neko drugi, nebitno
da li ga poznajem ili ne, ja bih mu se, sa što više riječi, srdačno javljao,
okrenuvši glavu od Nikoliine djevojke.
I pod kestenom je, konačno, postalo mirnije, onako kako treba da bude,
bez ljudi, bez razgovora, samo novembarska svježina.
Ležao sam na travi i gledao u grane starog drveta.
Imao sam zdravu glavu, tako sam pomislio, najzad mi mozak nije bio
potopljen, osjećao sam u glavi planinsku svježinu, čist vazduh, provjetreni
kanali u mom tijelu stvarali su utisak radosnog postojanja,
Kad sam predveče krenuo kući, hodajući trotoarom približavao sam se
Jazbini, i nisam planirao da svratim unutra, jer nisam želio da mi ljudi
pokvare dobro raspoloženje, ali onda sam je vidio: Lana je hodala istom
stranom, uskim trotoarom prema meni, koračala je ljutito; njena kosa, koju
uvijek drži svezanu u rep, sada je bila oslobođena i zamahivala je njome, kao
ogromnim orlovskim krilima, a noge su joj grabile po površini betona,
mogao sam, čak sa te udaljenosti, da vidim kako joj se mišići na butinama
naprežu dok je jurila prema meni.
Srce mi je pokucalo u rebra i bez razmišljanja sam ukrupnio korak, i
svojim dugim nogama se zaletio prema Lani, s namjerom da prije nje
67
stignem do tačke skretanja u Jazbinu, jer bio je to jedini izlaz iz ove iznenadne
situacije.
I uspio sam, naglo sam skrenuo na terasu kafića i požurio na ulazna
vrata, a iza mene je vazduh zaječao kad je prošla Lana, kunem se da sam
osjetio bar jedan pramen njene kose na mom lijevom obrazu.
Sjedio sam u ćošku i teško disao. Pio sam pivo, i taman kad sam počeo
da se smirujem, na vrata je ušla Lana, sa dvije drugarice. Sjele su daleko od
mene.
Pio sam već drugo pivo, a Lana je u svega deset minuta dva puta prošla
ispred mene; hodala je, nekud, do nečijeg stola, ili u ve-ce, samo da bi prošla
ispred mojih očiju, ali ja sam nestao gledajući u prokleti telefon, nešto sam,
pažljivo, čitao na internetu.
Lana se uskoro smirila i nije više hodala, ali onda mi je poslala poruku.
„Moramo popričati... Ponašaš se kao dijete...“, pisalo je u poruci.
Nisam odgovarao.
Napisala je: „Napiši bar ok.“
I napisao sam joj: „Ok.“
Otišao sam kući i odmah morao da serem. Sve ovo me načisto probilo,
stomak mi se raspadao.
Sjeo sam na ve-ce šolju, izvadio telefon iz džepa i nešto zapisao u notes.
Pročitao sam to par puta i odlučio da pošaljem Lani.
»Šta je ovo?“, pitala je.
„Nemam pojma“, rekao sam. „Javiću ti kad saznam šta je.“
„Mnogo mi se sviđa... Ali mi nije drago što mi se mnogo sviđa“
napisala je Lana.
Ja nisam više ništa pisao.
Lijevom rukom obrisao sam dupe i stao ispred ogledala. Mrštio sam
se, širio nozdrve; okrenuo se, zatim, i pustio vodu, pa se vratio ponovo do
ogledala i zagledao se čovjeku pravo u oči. Gledao sam nekoliko minuta.
Onda sam još jednom pročitao ono što sam zapisao u telefon, pogledao još
jednom i u ve-ce šolju, izašao iz kupatila i otišao u sobu, i odmah legao na
krevet.
68
 Cijelu noć razmišljao sam o jebanju.

7.

Sljedećeg jutra probudio me telefon.

Bilo je 7 i 15.
Na ekranu je bio broj koji nemam u imeniku. Javio sam se.
„Pošegaće drvo!“, rekao je ženski glas.
„Koje drvo?“, pitao sam. Ništa mi nije bilo jasno.
Ko je ovo?
Predstavila se. Kaže da radi u bifeu kod škole, kaže da su došli neki
ljudi, tamo, kod velikog kestena stoje, nešto planiraju, kaže da je vidjela da
tamo često boravim i kaže da nešto moram da preduzmem. Brzo je pričala i
jedva sam je razumio.
Ustao sam i začas se spremio. Nisam imao izbora.
Sedam i trideset.
Bilo je kasno za Boga.
Izašao sam iz kuće.

Kod drveta je stajalo sedam ljudi.

Nisam odmah prišao. Stajao sam sa strane, pored puta, jer tu je,
desetak metara udaljena od kestena, uz ulicu, da se vidi, bila postavljena
tabla sa planom i nacrtom. Pročitao sam sve i vidio o čemu se radi.
Dižu spomenik poginulim borcima.
Prišao sam ljudima i odmah pitao šta se tu dešava i zašto. I Četruski je
bio tu. Bila su tu i ona dva čovjeka koja sam vidio nekoliko puta da stoje
ispod kestena.
69
 „Zašto ovdje?“, pitao sam. Teško sam disao taj svježi jutarnji vazduh.
„Niknuće novo drvo, mali, ali neki ljudi više nikada neće“, pokušao je
jedan od njih da zvuči pametno.
Po njihovom projektu, spomenik će biti izgrađen tačno na mjestu gdje
stoji veliki stari kesten.
„Zašto baš ovdje“, pitao sam još jednom. „Zar nema nijedno drugo
mjesto u ovom jebenom gradu!“
„Mali, ne razumiješ“, javio se Veliki Bijeli Četnik. „Nemoj da se
miješaš. Postoji simbolika. Ne razumiješ. Bio si klinjo i ne sjećaš se. Naši
borci, i oni koji su dali živote za nas, okupljali su se ovdje, odavde su, uvijek,
kretali na položaje.“
„I vi to mjesto, odakle su naši borci, oni koji su dali živote za sve nas,
sada uništavate, siječete veliko drvo ispod koga su oni sjedili i čekali da odu
u smrt?!“, vikao sam. „Je li to ta simbolika?“
„Mali, ne miješaj se, ajde, dosta je bilo! I ne sramoti svog starog, i on je
borac!“, rekao je jedan nizak i širok čovjek.
„Ne pominji mog starog!“, počinjao sam da se gubim. „Za razliku od
vas, on ništa ne uništava, i ne liže političarima guzicu! I šta je ovo?“
Pokazivao sam, vičući, prema tabli sa nacrtom. „Ubićete ovaj moćni stari
kesten da biste sklepali ovo... šta je ovo? Nacionalistički dildo?“
Spomenik koji je bio na plakatu zaista nije ličio ni na šta, bez ikakve
estetske simbolike i ljepote, jednostavno je bio ružan i glup, ako spomenik
može biti glup, ovaj je to zaista bio.
Veliki Bijeli Četnik je još jednom počeo da priča o ratovima, o jamama,
o ustašama, o tome kako su svi Hrvati ustaše, svi do jednog, pričao je o
novim generacijama, o mladima, o nama koji ne poštujemo nikoga, koji
nismo svjesni šta će nam se desiti ako ne budemo znali...
„Da je neke sreće pa da si i ti poginuo u ovom ratu, mi bismo lako znali
šta ćemo, da nije svih vas!“, prekinuo sam ga.
,,Šta?!“, viknuo je Četruski.
Pretjerao sam. Uvrijedio sam ga i odmah mi je bilo žao. Želio sam da
se izvinim, ali ništa od toga sada.

70
 Možda je i ranjavan? O, jadni čovjek! Možda mu je metak prošao kroz srce,
pa je postao ovako bezdušan za današnjost. Nesrećni, mali, neuspjeli čovjek!
Iako, u tom momentu, cijelim svojim bićem osjećao sam se kao da sam
ja taj neuspjeli, nesrećni, idiot.
Onda je onaj niski, široki čovjek, rekao nešto, takođe vičući, pomenuo
je, kako mi se učinilo, majku, ne znam šta je rekao, ali bio sam prilično
siguran da je nečija majka bila uvučena u neku psovku, ili već nešto, i to je
bilo dovoljno.
Nasrnuo sam, bez razmišljanja, i veoma lako i jednostavno pogodio.
Dohvatio sam debelog magarca lijevom rukom za rame, i desnom
zamahnuo.
Bilo je osam sati i petnaest minuta.
Sudar kostiju odjeknuo je ulicom Nikole Tesle.

71
ČETVRTI DIO

72
 1.

mart 2016.

Uzela mi je vrat i prislonila me uza zid; stezala je dobronamjerno, a ja

nisam mogao da se ne nasmijem. Popustila je stisak, ali nije me oslobodila,
nego je tri prsta desne ruke, kao đavolje vile, kao tri mjeseca mog odsustva,
pritisla u moja prsa. Nije više gledala u mene, nego u mjesto gdje pokušava
da probije i izvadi mi srce. Upirala je, sve jače, ali izdržalo je moje meso.
Razočarano je odustala i izmakla se dva koraka, napravila jedan okret u
kome je odlučila šta dalje: ponovo je stala ispred mene i udarila mi šamar;
gurnula me uza zid i odmakla se. Vratila se, zatim, i kratko me zagrlila: jako
me stegla. I čim me pustila, zviznula mi je šamar u drugi obraz; više se nisam
smijao, a njoj su se vidjele suze u očima. Poljubila me u obraz i istrčala kroz
vrata. Ostao sam tu, u ve-ceu Jazbine, stajao sam još nekoliko minuta, da ne
znam šta da mislim. A na obraz mi je prešla jedna njena suza. Klizila je.

***

„Kakav to čovjek ostavlja drugog čovjeka, bez riječi, napusti ga i

mjesecima se ne pojavljuje, kakav je to čovjek koji ti pokazuje svu ljubav
svijeta i onda nestane, nezainteresovan se negdje krije, mogla sam se udaviti
u životu, ovako sama na svijetu, ali tebi se možda čini da ja imam još nekoga
osim tebe, da imam roditelje koji su me napravili i koji su sada kući, eno ih,
postoje, i govore svaki dan, razne stvari, govore stalno iste stvari, zapravo,
kao maloumnici kojima je mozak zapeo na deset boži-jih zapovijesti, Bože,
oprosti mi što ovo govorim, volim ih, i misliš li ti da ja imam prijatelje,

73
doduše, imam jednu prijateljicu, istinsku, onu pravu, ali ako misliš da mi je
ona dovoljna da ne propadnem, varaš se, varaš se i ako misliš da imam
momke, ove što ih imam i što ih jebem, ali ti ne znaš koliko je to očajno, jer
ne postoji ništa odvratnije od lakoće kojom mogu da ih imam, svakoga od
njih, mogu da ih natjeram da kleče, da mi se ispovijedaju, da mi kažu svaku
tajnu, da mi kažu sve najgore o svojoj sestri, i to činim, ponekad, radim to da
zadovoljim svoje hirove, nekada jednostavno ne želim da se oduprem želji
da se jebem sa nekim muškarcem, dopadne mi se i ja ga uzmem, jer mogu,
jer ne znam šta drugo da radim od jebene dosade i glupog života, ne samo
mog, nego svačijeg glupog života, svaka ta osoba koju sretnem u diskoteci je
jedan očajnik, veliki, i ja sam očajnik, priznajem to sebi, ali onda se napijem
i sve bude lakše, ali sve je još više jednostavno bilo sa tobom, dok si ti bio tu,
jer ti znaš odgovore, kad te pitam, ti uvijek kažeš nešto novo, nešto što ne
očekujem, i djeluješ smireno, ne moram čak ni da te pitam, meni opet bude
fino, jer tu si, ti hodaš i živiš ovim jebenim gradom, odvojeno od ovog svijeta,
ovog naroda, kao da ne postojiš uopšte, ali to tebi ne smeta, očigledno,
vidjela sam da te boli uvo, nego jednostavno postojiš, veličanstveno, dođeš
pod ovo drvo i gospodariš, znaš li to, i znaš li da ja mislim da si ti savršen,
da li ti je to nekada palo na um, na taj tvoj debilni genijalni um, shvataš li
koliko si mi nedostajao, shvataš li da sam u opasnosti svaki put kad me
ignorišeš i ćutiš, kad ne dođeš uopšte ovdje, samo jednom kad se dogodi da
dođem ovdje i ne vidim te kako sjediš pod kestenom, meni bude loše, meni
bude nevrijeme, ono najgore nevrijeme.“

Lana je sjedila pored mene, ovog hladnog marta, ovog mračnog petka,
sjedila je na svojim golim nogama, sa koljenima u travi i zemlji, pobjegla je
iz grada u crvenoj haljini i došla ovdje i sve to rekla u jednoj rečenici, previše
uzbuđena da bi razmišljala, i nije bila pijana, samo ljutita i srećna, i šta je sve
još moglo da stane u to savršeno žensko tijelo, koje je, čini se, radilo hiljadu
na sat, bila je sva zategnuta od zdrave mladosti, od neizdržive živosti,
mirisala je na samog boga, na boginju, zapravo, da, taj miris.
Lana je gledala u mene, svojim suznim očima, gledala je u mene
vlažnim usnama, gledala je u mene nestrpljivim nogama, i onda se konačno
pomjerila.
74
 Opkoračila me i crvena haljina se sama povukla nagore, uz njene gole
butine. Ja sam glumio genijalni um i nisam se pomijerao, a ona je, izgleda, to
očekivala, pa je bez zastajanja uradila sve. Veoma sporo se, zatim, spuštala
na mene, skoro da nisam ni osjećao da ulazim u nju, ali ta njena neočekivana
nježnost spajanja učinila je da mislim kako moj dobrovoljac među nogama
nikada više neće biti isti nakon boravka u ovom divljem mladom stvorenju.
U mislima mi se, najednom, uspinjala Štrausova kompozicija Also sprach
Zarathustra, srce mi je tuklo u skladu sa tom muzikom, koja samo što nije
došla do svog vrhunca kad je Lana počela da pomjera svoje tijelo na meni;
kompozicija je, tada, iznenada utihnula, sve je utihnulo, nisam više čuo ni
svoje srce, prestalo je da kuca jer ona je preuzela moj život. Odmaralo se,
moje jadno, malo, životinjsko srce, ali krv je i dalje grijala moje tijelo, gonjena
njenom snagom putovala je još brže, i činilo se da sam, tako priključen na
njen život, prestao da starim, osjećao sam da mi ćelije ne umiru. Moje ruke
su mirovale na zemlji, nisam njima dodirivao Lanu, u glavi mi nije bilo
ničega, nije imao ko da zada komande, samo sam gledao u nju i napeto disao;
ona je jednom rukom upirala u stablo iza mene, tako uzimajući energiju
direktno iz prirode, a drugom je zahvatila, opet, moj vrat; gledala me je u oči
bez prestanka. Ona je bila ta koja me onemogućila da izdam naređenje
svojim rukama i milujem njeno tijelo. Nismo se ni poljubili; njen blagi,
umirujući pogled, bio je poput opijuma, pomjeranje njenih zjenica ispisivalo
je čini ljubavnog podaništva. Svakim svojim pokretom Lana je u mene
unosila svu snagu svijeta, osjećao sam težinu moći koju mi je davala i činilo
se da više nema mjesta u meni, bio sam spreman da se potpuno predam i
raspolovim pod njom, zario sam obezglavljenu desnu ruku u zemlju, da se
održim pod njenim naletima, ali Lana mi je u tom momentu, kao da je znala
da ću uskoro umrijeti, očima rekla preuzmi, i ja sam preuzeo, počeo sam da
joj vraćam snagu koju mi je dala, prešao sam životom na svoje puno srce i
volio je kao nikoga do tada.

75
 2.

Rekao sam joj: „Zaista postoji način da nabavim njegov broj, ali
potreban mi je dobar razlog da bih povukao sve te veze koje sam zamislio
da bi upalile, jer ne mogu tek tako, ni iz čega, da tražim.“
„Kakav razlog bi mogao da izmisliš?“, pitala je Lana.
„Pa, ne bih morao baš da ga izmišljam, on može biti i realan, istinski
razlog“, rekao sam.
Čekala je da čuje.
„Recimo, zamisli da Fergusonu neko dojavi da postoji djevojka koja je
rođena tog čuvenog dana, i da postoji taj lik koji je, praktično, jedan od
najvećih navijača Junajteda - tu se, naravno, malo preuveliča, ali mora tako -
i uglavnom, Ser Aleksu treba prenijeti da to dvoje ljubavnika žele da
upoznaju njega, da mu se zahvale, i da mu još nešto kažu, neke stvari, i da
se, usput, na kraju, vjenčaju na Old Trafordu. Meni to zvuči realno“, rekao
sam.
„O pa, ti si to baš dobro osmislio, a? Svaka čast. Ali recimo i da postoji
mogućnost za tako nešto, što je ipak malo teško, znaš, ali recimo da postoji
tako realno stanje kako ga ti zamišljaš, da čujem onda kako bi povukao te
veze, to me zanima“, rekla je Lana.
„Ništa specijalno“, rekao sam. „Imam dobru, zaista dobru vezu u
Crvenoj zvezdi, ne izmišljam, znam čovjeka, preko tog čovjeka bih, sigurno,
upornošću ako bude potrebna, uspio da dođem do telefonskog broja
Nemanje Vidića, a onda bih toj legendi ispričao sve, možda bih još malo
obogatio priču, recimo, da si ti već trudna i da ćemo sinu dati ime Nemanja
Vidić, baš tako, daćemo malome i njegovo prezime, to bih mu rekao, i tako
bih ga nagovorio da nam da Fergusonov broj, i eto, sve sređeno, zovemo
starca.“
Ćutala je, s radosnim izrazom na licu.

76
 „Znači...“, progovorio sam da začepim tišinu. „Nećemo zvati
Fergusona da se vrati?“
Znači, nećeš da se udaš za mene?
„Gdje si bio tri mjeseca?“ pitala je.
Bilo mi je drago što nije odgovorila na ovo glupo pitanje. Zaista nisam
imao želju da se ženim, čak ni njom, iako bi mi, kad malo bolje razmislim,
prijalo neko vrijeme da je Lana stalno uz mene. Ali vjenčanje... Isuse! Bilo mi
je svejedno, ali da je odgovorila da ne želi, boljelo bi me, siguran sam. Zato
je uvijek bolje ne postavljati pitanja, uopšte, bilo kakva, nikoga ne treba ništa
pitati, samo živjeti i umrijeti, bez upitnika.
„Morao sam da odem na neko vrijeme. Znaš, nisam više mogao...
Otišao sam kod tog starog prijatelja, ali nije mi dozvolio da jašem Demijana.
Kaže, ne može, ne želi da više rizikujem ni svoj, ni život tog konja. Ipak, ostao
sam kod njega, na selu, bilo mi je dobro, zaista, on živi sam, a ta njegova
kuća...“

3.

Draga Lana,

Počelo je sa Džonom Fanteom, i onda sam se sjetio: davao sam tebi,

jednom, jednu njegovu knjigu. Tog dana sam te prvi i jedini put fotografisao,
jer nekako si posebno zračila i morao sam. U pitanju je jedna starija žena,
umjetnica, iz Novog Sada, znamo se dugo. Jednom prilikom pričao sam joj
nešto o tebi, tačnije, bila je to prepiska mejlom, kako se jedino i čujemo, ali
ideja da joj pošaljem jednu tvoju fotografiju došla je tek preko priče o Fanteu.
Poslao sam joj fotografiju i to je bilo to, sve je vidjela. Na toj slici sjediš na
malom betonskom zidu, pored tebe je bijela kesa i u njoj Upitaj prah; rekla si,

77
tada, da ujutru ideš na more, i pomislio sam da je to dobra knjiga za tu
priliku. A šta je sve još bilo na toj slici, kako si ti izgledala, to se ne može
opisati. Poslao sam joj, zatim, još nekoliko tvojih fotografija koje čuvam.
Kaže: zajeban kriterijum. Ali najbolje od svega bilo je kad je shvatila i rekla mi
ovo: „Nju je nemoguće naslikati, razumeš? Sve je tako na svom mestu, sve
zaobljeno, sve dobre veličine i oblika...” Osjećao sam da me ona razumjela,
sasvim i načisto je skapirala o čemu se tu radi. Čini mi se da sam, možda tek
tada i ja, još dodatno shvatio, nakon tih njenih riječi, zašto se moj mozak
toliko muči oko tebe. Ova žena, razumjela je ne samo tvoju ljepotu, nego i
kako to može izgledati uživo, nije to bio tek površni utisak na osnovu par
mrtvih fotografija. Od večeras ponovo hodam po sobi od razjarene želje da
te imam! A dobio sam i iznenadnu želju da naučim da slikam. Kada konačno
naučim, odlučno ću krenuti u izradu tvog portreta; ako ne uspijem, onda ću
najzad dobiti potvrdu da si ono što odavno sumnjam - boginja, jer samo je
svece i bogove nemoguće naslikati!

Volim te!
Tvoj Vuk

4.

decembar 2016.

Sanjao sam da si poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bio sam na tvom

balkonu, sam. Stajao sam na krovu, i vidio sam te, odatle, kako silaziš niz
neku stranu i udaraš u nešto, nisam mogao da vidim gdje si udario; istrčao
sam odmah iz zgrade i došao do mjesta nesreće, ali umjesto u autu, ti si bio
u velikoj fudbalskoj lopti, bila je sasvim poderana i, nekako, savijena oko

78
bandere, kao da je zagrlila taj žuti stub, a kad sam ti prišao, odmah si pitao -
je l' ušla? - i ja sam ti rekao - da, neodbranjivo, od unutrašnje stative se odbila
u suprotne rašlje - a ti si se, iako zarobljen u toj nesrećnoj lopti, ipak radovao
- to, bate moj! sad konačno mogu da odem u Brazil, da vidim karneval... - i
onda si zatvorio oči.
Jutros sam, uz kafu, Vanjskom ispričao svoj san. Prećutao sam,
međutim, da sam stajao na ogradi njegovog balkona i ciljao dolje.
„Kako znaš da sam poginuo? Samo sam zatvorio oči“, pitao je.
„Znam da jesi, jer plakao sam“, rekoh.
Vanjski se iznenadio.
„Ha-ha! To, bate! Ha-ha!“ Oraspoložilo ga je to što sam plakao za njim.
„Ali, u pravu si“, rekao je Vanjski. „Želim da odem na taj karneval!
Kako si to znao? Sigurno sam ti nekad rekao? Jesam, da. Čovječe, da mi je
samo jednom tamo otići, pa i da onda umrem, samo da se nagledam onih
guzica, i da uzmem dvije Brazilke, neke sestre... bate... Ha!“
Uvijek je ovo ponavljao. Brazilke, ili neke druge crnkinje, sa onim
velikim usnama, tako je govorio, i sisama, pravim, prirodnim. „Sočnije su od
bijelih sisa. U stvari, cijelo njihovo tijelo izgleda kao da u sebi ima neku
gustinu života koju mi nemamo i ne možemo da imamo“, govorio je Vanjski.
Često bi pominjao da će konačno početi da skuplja pare za odlazak na
karneval u Brazil, iako nije imao pojma koliko bi ga to koštalo, a i nikad nije
ni počeo tu štednju. Imao je, razumije se, ipak važnije Brazilke, one
hercegovačke, koliko god da one nemale tu gustinu koju crnkinje imaju.
Sjedim ispred njega i razmišljam o njemu kao da je preminuo.
Jebem ti snove!
Vanjski je isti otkad ga znam, nikada se nije mijenjao. Nekada bih mu
to i rekao: „Isti si ima deset godina!“ On je to uvijek shvatao kao pohvalu i
namignuo bi cijelom facom, kao da nešto gnječi očima. Ali ja sam to
ispaljivao kao uvredu, jer želio sam podstaći ljude da se mijenjaju; ne mislim
na bolje, nego, jednostavno, da se mijenjaju. Užasno je kad je čovjek uvijek
isti.

79
 Ako si iskren i nikada ne lažeš, onda prestani malo s time, makar pet
dana samo laži, i sve tako.
Prebacio sam se na razmišljanje o Lani.
Nova pisma koja sam pisao, nisam joj davao. Stajalo je to sve, i možda
zastarijevalo, u mojoj sobi, sakriveno u polici sa knjigama, jer tamo niko ne
zalazi. Tamo sam krio i ušteđevinu, koja bi uskoro mogla da se sakrije i sama
od sebe.
Presušilo je... moraću ponovo početi da čuvam stado stavova!
Sve što se događalo između Lane i mene, odvijalo se van očiju i ušiju
ovog grada.
Vanjski nije znao ništa o njoj, nisam mu je pominjao, a ona je o svemu
pričala samo jednoj prijateljici. Veliki Bijeli Četnik takođe nije znao. Možda
je još jedino, pomislio sam, đubretar nešto skontao, ako je pročitao ona
pisma.
I zna veliki stari kesten, naravno. On zna sve.
Još ga nisu posijekli.
Lana mi se nikada nije upadljivo javljala kad se sretnemo u gradu. Ja
bih uvijek samo klimnuo glavom, ili se jedva primijetno osmijehnuo, a ona
bi, ipak, jedan značajniji osmijeh, sa mnogo sjaja u očima, trznula prema
meni, i mahnula bi rukom, ali spuštenom, onako, uz tijelo, iz butine bi
zamlatarala prstima.
„Čekaj... lopta je, kažeš, ako sam te dobro shvatio, bila savijena oko
stuba, zagrlila ga, tako si rekao... to meni onda zvuči kao da sam pogodio
stativu, vanjsku, ili kako god... dakle, znači, slagao si me, ono, kao, pred
umiranje, mislim, u snu si me slagao, ne sada, slagao si da sam pogodio
unutrašnju i u rašlje, je l' tako, a?“
Sa prepunom tacnom u ruci, Vanjski se zaustavio ispred mog stola.

80
 5.

Bili smo u helikopteru, majka i ja. Buka. Majka nešto govori, ništa je ne
razumijem. Ponavlja mi to što ne razumijem. Zavlači ruku u unutrašnji džep
moje jakne, odatle vadi šaku kondoma i ponavlja, opet, vidim to na njenim
usnama, ono što ne razumijem, zatim baca kondome u vatru, koja gori u
zadnjem dijelu helikoptera. Majka sada urla na mene, nešto mi naređuje,
zatim se sve, najednom, utiša, sve se smiruje i majka, mirno, jasnim glasom,
sada zaista kao majka, govori: „Ne vraćaj se bez unučadi!“ i nogom me,
snažnim udarcem, izbacuje iz letjelice. Brzo sam pao, prizemljio se čitav i
zdrav, lako, bez ikakvih komplikacija, kao da sam imao neku izuzetnu
saradnju sa vazduhom. Sve oko mene bilo je zaraslo. U desnoj ruci držao
sam mačetu i krenuo sam njome da se probijam kroz tu divlju šumu.
Gde da nađem unučad?

Probudim se i odmah zapišem, i sve tako.

Spavanje je bilo zanimljivo, osim kad nije. Kad bi bilo bez snova,
recimo, tada se zvalo mrtvovanje, ili samo uzaludno spavanje.
Probudim se ujutru i pitam - Pa šta je ovo? Zašto sam lijegao? Da
odmorim? Dođavola s tim!
Helena bi, nakon svakog večernjeg dopisivanja, poslala poruku:
„Želim ti lak san!“, a ja bih odgovorio - ne daj bože!, ili - meni samo zemlja
smije biti laka!, ili - e sad neću ni lijegati uopšte!
Prije nekoliko noći sanjao sam da treba da uzmem jednu tabletu
Zolofta; stajala je, u snu, ispred mene, na stolu, upakovana, sama, kao
planeta, a pored nje uputstvo. Pisalo je: da bi ova tableta imala puno dejstvo,
morate za njom popiti vode za petsto maraka.
Bio sam, cijeli jedan dan, srećan čovjek, samo zbog tog kratkog sna.
Tako je bilo i sa ovim snom u helikopteru.

81
 Teški snovi me nisu vrijeđali, nisam se bunio; često sam znao biti
pobožno zahvalan za neku noćnu moru. Kad se probudim, sav u znoju, ili
mokar od suza, uzviknem - uh, to je bio san! - i zakucam se na krevet, onako,
hrabro, kao kad iskusan plivač skoči u opasne vode.
A nekada bih, usred sna, postajao svjestan da sanjam, i uzviknuo bih,
tako u snu: „Jedva čekam da se probudim, da ovo zapišem!“, ali me san često
vukao po sebi, kao da namjerno želi da ga zaboravim, da se u svijet iz njega
vratim zbunjen i smeten.

Telefonski poziv.
Vanjski mi je javio da mu je umro ujak.
„Niko nije umro tako lako. Nije se čak ni prevrnuo sa stolice“, rekao je
Vanjski. Njegov ujak, Aranđel, umro je u kuhinji, za stolom, zaustavio se
srcem tačno u podne.
„Smrt je laka“, rekao sam.
,,Nije svaka. Neke udare, oduvaju. A on, kao da je samo promijenio
odjeću zatvaranjem očiju, tako lako je umro!“
„Ostaće upamćen više po tome nego bilo čemu što je za života uradio.
Zavidiš li mu?“
„Zašto bih mu zavidio?“
„Jer je tako umro. Svi će, sigurno, pričati o tome, kao da mu zamjeraju
što se nije malo pomučio, što se makar nije, kao što kažeš, izvrnuo sa stolice,
ili bar jauknuo.“
Umro je sa komadom hljeba u ustima, kaže Vanjski.
„Imao je dobru penziju, i bio je srećan ako bi imao nekog ko će trošiti
taj njegov novac“, rekao je Vanjski o svom ujaku.
„Pokoj mu duši“, rekoh, a on ponovi iste riječi.
Ćutali smo.
„Juče sam prošao tiket...“, nastavio je život Vanjski.
„Koliko?"

82
 6.

Pričala je o prijateljici koja se udaje. Nema još ni osamnaest godina, pa

kud će, nesrećnica, još u tu selendru, Bogu iza nogu, to nije ni selo, Vuče moj,
a on je nesrećnik da ne može biti veći, nema ni tatu, nema ni položeno,
objasnila je Lana. Možda ima konja, rekao sam. Šta će joj konj! Lana se
sažaljivo zgražavala. Čovjek nikada neće propustiti priliku da sebi priušti
zadovoljstvo zgražavanjem nad nečim. Zgražavaće se danima. Lana danima
priča o toj drugarici. Ako će se već udati, rekao sam, ako nema drugog izlaza,
neka odmah rađa, neka mu rodi odmah troje, da obezbijedi sebi zanimaciju
u narednih petnaest godina. Zanimljivo je, pomislih tada u sebi, to što sam
rekao - neka mu rodi, ha-ha, smijao sam se, ali tako sam naučio od drugih,
da žena rađa njemu a ne sebi, od drugih sam naučio i da se smijem tuđoj
nesreći. A od koga sam naučio da je to nesreća? E, Vuče moj. Međutim, nije
mi smetalo što sam idiot i što me zabavlja ta priča o njenoj drugarici, bio sam
spreman da isplaniramo cijeli njen život, tu, pod kestenom, drvetom kome
se stezala omča oko širokog stabla, a ja ništa nisam mogao da učinim. Zašto
ga sijeku?, pitala je Lana. Ne pitaj, rekao sam, suviše si mlada da bi razumjela
potrebe pijanih vojskovođa, oni moraju da namire šuplju istoriju. Koji sam ja,
u stvari, nesrećnik, pomislih, uskoro ću imati trideset godina, a još me nije
zadesio rat, uprazno živim, nema većeg izgovora od rata, a nema ništa gore,
pokazalo se to u ovom bezratnom vremenu, od svih živih sinova i svih živih
očeva... Pitala me zašto ne vjerujem u Boga. Zanima je, kaže. A ja sam,
budala, bez ustručavanja odgovorio suviše iskreno. Lana, ja sam se sa
Bogom dovoljno ispričao, možda i previše, znaš, dođe nekad do zasićenja,
pa ljudi imaju potrebu da se malo udalje, da odmore jedni od drugih, a istinu
govoreći nije mi bio mnogo ni zanimljiv, taj Bog, ali još iskrenije govoreći,
Lana, mislim da u životu svakog čovjeka, ponaosob, u jednom trenutku Bog
mora da umre, recimo, nekad u dvadesetoj godini, ili malo kasnije, a nekome
i ranije, naravno, ali svakako mora doći do te tragedije, da bi čovjek na kraju
postao čovjek, mora pustiti Boga da umre, velikodušno ga pustiti, inače

83
postoji velika vjerovatnoća da postane bogalj, biće nesposoban, i stalno će
kukati zašto Bog nije sredio ovo, zašto Bog nije sredio ono. Mislim, vidi,
možda nije trebalo da kažem da Bog umire - pokušao sam malo ublažiti, ali
ne samo njoj, nego i sebi - dakle, pustiš Boga da odmori od tvog života,
dovoljno mu se posvetio, ako hoćeš da tako kažemo, ali razumijem i to da
Bog negdje mora da ostane i do samog kraja. Lana nije pokazala ni trunku
podozrivosti. Nije, pomislio sam, normalna. Čak mi je ponudila da skinemo
Isusa sa krsta. Neka, rekao sam, uplašeno. Ostavi za drugi put. Možda za
tvoj osamnaesti rođendan, može? Pričali smo još neko vrijeme, filozofirali.
Tu, sa tog malog uzvišenja, pod drvetom, Lana i ja smo ubjeđivali hrišćane
da nema razloga da se plaše, mogu samo i da prošetaju i vrate se kući, i sve
će biti u redu, ne moraju, nužno, dolaziti u crkve i nadati se nečemu, jer tu,
zaista, na tim ciglama posutim freskama, nema, kazali smo im, ničeg svetijeg
nego što ga ima ovdje, pod ovim granama, na ovoj travnatoj zemlji, koja se
nekad napuni mravima, a nekad osuši i smrzne, i opet oživi.

7.

Draga Katjo, treba se izvući, treba dići glavu iznad površine ovog
vremena, sve je, ovdje, potonulo u prošlost, ovaj narod uopšte ne pliva, ako
mu je dobro, tu ostane, ako mu je loše, opet ostane. Moja generacija - ah, ta
priča o generacijama! - rođena je tačno na vrijeme da dobro upamti
posljednju neljudskost naših naroda. Nekada i sam pomislim da je zaista
najgore nama koji smo odrastali pod četkom devedesetih. Ali dosta priče o
generacijama! Muka mi je od tih kuknjava „o izgubljenoj generaciji“; svaka
je, draga Katjo, takva, jer i sami ljudski rod je izgubljena generacija. Prije
nekoliko večeri sjedim sa Lanom, gledam je, i pomislim: čovječe, ona je 1999.
godište - kako to nesrećno zvuči! Kao da nije dobacila do - sreće? - do
dvijehiljadite, koja mora biti, mislimo mi, vjerujemo mi, nekako i nekad

84
srećnija, ali ona je rođena sa one strane sreće, pomislio sam, ona je posljednji
mlaz ovih popišanih generacija! Međutim, već danas vidim da novi
milenijum curi iz iste piše, tako da i nema neke potrebe za uzbuđivanjem što
su i te nove generacije zatrovane nacionalizmima i ostalim sranjima za
nemanje hrabrosti da se živi. Lanu sam - o, Isuse sveti, koliko je volim! - jedva
sam je odgovorio od vojske. Jedva! Ha-ha! A možda bi joj tamo bilo dobro?
Zašto ikome govoriti šta da radi? Sada traži od mene da odlučim koji fakultet
da upiše, kaže, vjeruje mi, istinski, ne površno kao što se vjeruje najboljim
prijateljima, Lana meni vjeruje kao čovjeku koji nema izbora nego da nađe
najbolje rješenje za neki problem. Ona je to rekla, tim riječima, otkud joj tako
nešto? Ne znam. Previše se zajebavam. Sa jednom rukom u grobu, još mi je
lakše da na ovaj život gledam kao na običnu sprdnju sa jednim komadom
ljudskog bića. Meni je moj život izuzetno smiješan. Ja uopšte nisam žalio za
svojom rukom, razumiješ? Kao da je to neka video-igra, i kao da ću, za par
mjeseci, ili nekoliko godina, moći jednostavno da vratim tu šaku i kažem -
pa dobro, bilo je interesantno živjeti bez nje, stvarno, osjećaj je neobičan, i
tako dalje, kao da radim istraživački tekst za neki naučni magazin. Onda se,
nekada, malo umorim i počnem da uviđam da nije tako, da je ovo, kao i sve
što se gubi, zauvijek, jedino je gubljenje vječno, ali ja se narugam i tome, ja, u
stvari, ponižavam život tako što mu pokazujem da me je nemoguće izne-
naditi i ostaviti zatečenog; već sada sam zamislio gotovo sve mogućnosti,
preduhitrio sam sva loša iskustva svijeta i već sam se u sve razočarao, sada
sve gledam mirno, radujem se samo izuzetnoj ljepoti. Nervira me samo
trajanje stvari. Možeš li to da zamisliš? Ja sam već proživio gubitak Lane i
sada je volim bez straha, ali ipak sa svim pratećim mukama, jer tako želim.
Lud? Već sada osjećam da će me ovo ubiti. Mogu da to osjetim u tijelu, da se
rađa bomba koja će, u jednom trenutku, negdje, možda baš u mozgu, da se
oslobodi. Ne znam kako će to biti, ali nekada zamišljam da ću se probuditi
pričajući besmislice - a možda već jesam? Nekoliko puta sam pokušao da
saznam kako će to izgledati: budio sam se i odmah počinjao da brbljam razne
nepovezane gluposti, sjedio bih, tako neuredan od sna, nekada i više od
jednog časa, na krevetu, i glumio luđaka. Jedino što nikada nisam smio da
probam - jer ne živim sam - je da se probudim i odmah počnem da vrištim.
To jednom moram da uradim! Čim otvorim oči da vrisnem iz sveg glasa, i

85
da tako vrištim dok se sasvim ne izmorim... Mene još jedino mladi ljudi
zanimaju; da Bog sada pucne prstima i odjednom ubije cijelo čovječanstvo
starije od 18 godina, ja ne bih žalio, bio bih, doduše, i ja mrtav, ali prije samog
brisanja rekao bih - pa neka! tek sad postoji nada, bar nekakva, da ove mlade
životinje stvore civilizaciju dostojnu poštovanja. Ali i takvo razmišljanje me
lako napusti. Dok sam sa Lanom, oblije me hiljadu pomahnitalih zabluda!
Šta da radim? U posljednje vrijeme, zapravo, otkako sam prestao da žvaćem
javna govna za novac - pišem, prilično mnogo, mogao bih reći, zabadam
glavu u papir i njušim, počeo sam čak i neku dužu priču, pišem o Vojniku,
ali već mi je postalo naporno boraviti u tom tekstu, što je duži to mi je
besmisleniji. Vidiš kako stoje stvari: meni je već sada muka i od svega ovoga
što sam tebi napisao! Povraća mi se od komunikacije! Oprosti mi, molim te!
Katjo, pisaću ti opet, hoću, jer te volim, jer si sunce!

8.

septembar 2017.

Put do manastira podsjećao je na neko ilegalno putovanje.

Uskom asfaltiranom cestom jurio je golf dvojka. Lana je položila
vozački prošlog mjeseca.
Nije u tom trenutku bio zalazak sunca, ali zadovoljstvo na njenom licu
dok nas vozi u manastir bilo je te boje. Toliko je bila srećna, da bi nas
najradije vozila u svim pravcima svijeta, odjednom.
Poželio sam da smo Lana i ja u Americi, na nekom kalifornijskom putu
koji nema kraj, samo da je gledam dok tako mijenja brzine i namješta kosu; i
priča, brblja, smije se i bjesni na sve i svašta, zbog svega i svačega.

86
 Sa kasetofona se čuje Hju Lori, nadglasao je buku vožnje. Lana mi je
dopustila da ubacim svoju muziku za ovo putovanje. Bila je to radost.
Let her go, let her go, God bless her / Wherever she may be/She can search this
whole wide world over/She won’t everfind another man like me...
Američki bluz odjekivao je kroz otvorene prozore četničkog golfa
dvojke. Bila je to, odista, radost.
Vozimo se, Lana i ja, idemo da se ona ispovijedi, a ja da gledam sa
zidina i zamišljam opsadu.
Nisam je pitao zašto želi da se ispovijedi, znao sam samo da joj
sveštenik ne može pomoći. Ipak, moralo se to obaviti, nisam ni pomislio da
je odgovorim od toga, a htjela je da idem sa njom. Međutim, i meni se išlo,
kad je pomenula da bi voljela da odemo, bio sam znatiželjan da vidim taj
manastir, sve oko njega i u njemu.
Da odapnem jednu strijelu na neprijatelje.

Stigli smo. Parking je bio prazan.

Krenuli smo pješke uz strmu popločanu stazu. Lana se krstila kad god
bismo prošli kroz neku kapiju; bile su četiri kapije dok nismo stigli do
travnate terase, na kojoj smo ugledali jednog od domaćina. To je, valjda, bio
igu-man.
Nisam ništa znao o ovom manastiru, ni koji su sveštenici u njemu.
Lana mi je sve usput objašnjavala, ali ništa nisam pamtio, jer gledao sam
okolo.
Išao sam za Lanom, kao neko dijete sam se osjećao, mali sin koji ide za
majkom. Lana je na sebi imala dugu haljinu, onu što sve žene i djevojke
oblače samo kad idu u manastire. Uvijek kada vidim jednu takvu haljinu, u
izlogu nekog butika, prvo pomislim na manastire, Isusa i sve svece koji ne
trunu otkad su umrli, pa tek onda na ženu.
Lana je poljubila ruku igumanu i došao je red na mene. Zastao sam na
trenutak. Nikada ovo nisam radio, nisam ljubio ruku nekom nepoznatom
starcu, ili se samo ne sjećam da jesam, možda nekad kao dijete koje nema
izbora. Sad sam imao izbora.

87
 Nikako mi ovo nema smisla, pomislih, prosto neprirodno je. Ipak,
sagnuo sam se brzo i poljubio ruku igumanu, jer nisam imao dovoljno
vremena da razmislim o situaciji.
Iguman i Lana su nešto kratko popričali i odmah se uputili prema
malim vratima crkve, koja je bila malo uviše, utisnuta u stijenama.
Ostao sam tu, na toj terasi, sâm.
Na jednom dijelu travnjaka bio je veliki drveni sto i na njemu nešto
svježeg voća, i neko piće u plastičnim flašama.
Nisam oklijevao: odmah sam se uputio uza stepenice i skrenuo desno,
prema zidinama koje su ličile na dio tvrđave.
Ovdje sam želio da dođem!
Prvo sam stajao i samo razgledao, a onda sam sjeo na široki zid i tu
ostao, dugo.
Gledao sam okolo i divio se. Mogao bih, pomislio sam, ovdje dolaziti
često, možda i živjeti. Ali znao sam da mi ovo okruženje ne bi odgovaralo.
Ovdje bih mogao da živim samo kad bi cijelo ovo mjesto bilo samo moje.
Zamislio sam, naravno, opsadu ovog manastira. Ogromnu vojsku sam
raspoređivao, dolje, po praznim širokim poljima, postavljao sam katapulte i
konjicu, sve sam pripremio, a onda sam krenuo da raspoređujem odbranu.
U nedostatku volje i ljudi, odlučio sam da samo ja činim odbranu ovog
manastira. Zategao sam strijelu, i pustio.
Iza mene se pojavio neko, čuo sam ga kako hoda i radi.
A možda je i sve vrijeme bio tu?
Okrenuo sam se.
Čovjek, izrazito rumenog lica, obilazio je oko velikog cvjetnog kruga i
zalijevao ga. Kad je shvatio da sam ga primijetio, pogledao je u mene i
odmah prišao.
„Odakle si?“, pitao me.
„Živim nedaleko odavde, hoću reći, ovdje, iz Hercegovine, ali nisam
nikada bio u ovom manastiru“, rekao sam.

88
 „Ovo je sveto mjesto“, rekao je čovjek. „Ja sam iz Bijeljine. Dolazim
svake godine, dva puta, ovdje, u ovaj Božiji vrt.“ Pogledao je, zatim, u moju
desnu ruku.
„Šta se desilo?“, pitao je. Bio je, zapravo, neprijatno rumen u licu.
Podigao sam ruku i okretao nevidljivu šaku između nas.
„Glupa nesreća, ništa posebno.“
„Važno je samo ostati uz Boga, biti na njegovoj strani“, rekao je čovjek.
„Znam da je teško, ali vrijedi, ljudi lako odustaju od tog puta, ali treba biti
uporan.“
Bio sam, priznajem, iznenađen, nisam očekivao da će mi nepoznati
čovjek, ovako, neupitan i nepozvan, početi da drži predavanje o stazama
života. Nastavio je, uvjeren da sam neko kome je potrebna božija pomoć.
„Jer to je jedini ispravan put u životu. Ništa se ne dešava bez razloga“,
kratko je opet pogledao u moju ruku. „Bog svakome da onoliko tereta koliko
ovaj može da ponese. Kada se dešavaju loše stvari, mi ne možemo da znamo
zašto je On tako namijenio, postoji razlog za sve, iskušenja su mnogobrojna,
neka od njih možda i preteška za podnijeti.“
Naslonio sam se na zid.
Isuse Hriste, baci me preko ovih zidina, mogu to podnijeti, kunem ti se!
„Sve sam, u životu, iskusio“, nastavio je. Pričao je anestezirano,
mrtvim pogledom i mirnim glasom; sa tim zategnutim rumenim licem
izgledao je kao neka ruska lutka. Pomislio sam da prođem iza njega i vidim
ima li polugu za gašenje.
„Prošao sam sve te faze života, bio sam ateista, najveći bezbožnik,
prezirao sam Crkvu, živio sam punim plućima, što bi se reklo, ali tada nisam
znao da je to pogrešno, nisam cijenio život, nisam znao da sam, u stvari,
prazan čovjek, a imao sam sve, novac i žene, kockao sam i pio, radio sam
razne stvari...“ objasnio je.
Uvijek ista priča, ko zna koji put slušam ovo isto - bio sam ateista, prošao sam
tu fazu, to je samo faza, sad sam našao Boga, sad vidim... - Isuse!
„I šta se onda desilo?“ pitao sam, možda i stvarno zainteresovan, jer
nisam imao izbora.

89
 Pa ovo je odlično, pomislih, prvo on mene pita šta se desilo, pa ja njega,
i jedan drugog, razumije se, gledamo sažaljivo!
Bože, gledaš li? Snimaj ovo, i pokazuj gore, zabavljajte se ti i anđeli, grohotom
se smijte!
„Imao sam iskustvo koje je nemoguće opisati, i mnogi ne vjeruju kad
im kažem... Bio sam na ivici, želio sam da se ubijem, ostao sam bez posla i
žena me napustila, nije više bilo nikakvog razloga da živim. Jedne noći,
stajao sam na ulici, tačnije bio sam naslonjen na zid, ispred jednog kafića, bio
sam pijan, tada mi je prišla nepoznata žena i rekla mi da se svake večeri
molim Svetoj novomučenici Zlati Meglenskoj, i da ću biti spasen. Otjerao
sam je tada, psovkama, jer zvučalo mi je to banalno i glupo. Ali, poslije
nekoliko dana, slučajno sam, kod nekog uličnog prodavca, vidio ikonu Svete
novomučenice Zlate Meglenske...“, rekao je i okrenuo se da zalije lozu koja
je rasla pored zida.
Ćutao je neko vrijeme. I ja sam ćutao, nije u meni bilo čak ni misli, bio
sam izmoren i, nekako, ožalošćen njegovom pričom. Nije mi više bilo do
zajebancije.
Čovjek je u zajebanom stanju, pomislih.
„Put prema Hristu“, rekao je ovaj mučenik.
Onda se, iznenada, sa male terase, gore kod crkve, začulo vikanje.
„Ne zalijevaj to! Rekao sam ti sto puta, samo ono cvijeće tamo!“, vikao
je iguman na čovjeka. Ovaj se žurno, bez riječi, premjestio. Gledao sam za
njim.
Pokvario mi je opsadu!
Prišao sam Lani koja je silazila niz male stepenice.
„I ti bi trebalo da se ispovijediš“, rekla je.
„Molim?“
„Ja sam mu kazala da ćeš i ti, a rekla sam mu, nešto kratko, i tvoj
pogled na sve ovo... samo pomenula. Ali rekao je da to nije nikakav problem,
nemaju oni ništa protiv ateista“, rekla je Lana.
„Jesi li normalna!“

90
 Zaprepašteno i zbunjeno gledao sam u nju. Iguman se vratio i stao na
vrata crkve, gledao prema nama i čekao.
„Pa šta da pričam unutra?“, pitao sam Lanu. „Ja ću da ćutim. Ne mogu.
Nemam šta da kažem. Neću.“ Bunio sam se i hodao u pravcu crkve.
Isuse Hriste!
Iguman je stavio ruku na moja leđa, onu koju sam poljubio, i uveo me
u crkvu. Prekrstio sam se lijevom rukom. Prvi put!
Bilo je dosta mračno, ali nije bilo neugodno. Razgledao sam okolo,
prilično smeten, vjerovatno sam djelovao preplašeno, ali nije bilo tako.
Oduvijek, kad bih ušao u neku prostoriju gdje nikada nisam bio, prvo bih
morao da pogledam u svaki ugao, da vidim sve prisutne elemente, ljude ako
ih ima, ali i sve predmete, i tek onda bih se smirio i mogao da čujem šta neko
govori, ili pokazuje.
„Lana je tvoja rodica? Dobra, poštena duša“, rekao je iguman. Klimnuo
sam glavom, dvaput.
Lana je moj Rajan Gigs.
„Rekla mi je da si se udaljio od Boga“, nastavio je iguman.
Jebaću joj sve za ovo!
Stajali smo nasred crkve.
„Ne znam. Meni je to svejedno“, rekao sam.
„Šta ti je svejedno?“, pitao je iguman.
„Pa to, da li sam se udaljio, ili nisam. Ali mislim da, svakako, moja
rodica, a ni vi, takođe, ne možete znati jesam li se ja udaljio. Ko uopšte ima
mjeru za to?“, rekao sam.
„Nisi postio?“ pitao je iguman.
„Jesam na Veliki petak“, odgovorio sam.
Pitaj me jesam li kršten! Jesam, kršten sam! Pitaj me, čovječe!
Stvarno sam, iz nekog sasvim nejasnog razloga, želio da mi postavi to
pitanje.
„Trebalo bi da se pričestiš jednom“, rekao je, i okrenuo nas prema
vratima, izlaznim.

91
 Opet sa njegovom rukom na mojim leđima, izlazili smo iz crkve, a
iguman je rekao: „Dođi opet kad se približiš Bogu.“
Lana je čekala ispred, kao da je znala da se nećemo dugo zadržati.
Iguman se vratio u crkvu i zatvorio vrata.
Nismo odmah krenuli. Ćutao sam i razmišljao, a Lana je zapitkivala:
„Šta se desilo? Jeste li pričali uopšte?“
Pogledao sam u nju.
Ako sam i imao nešto ljutnje prema njoj, jer me bacila medvjedima u
pećinu, sve je iščezlo dok sam je gledao u oči i usne, gledao sam je u jezik i
nos, gledao sam njen glas kako izlazi i natapa mi kožu lica, prolazi kroz tkivo
i ulazi u kosti.
Evo, približio sam se.

92
 EPILOG

Dva dječaka. Jedan ima dvanaest godina, a drugi četrnaest. Januar je

trideseti. Dječaci sjede na prikolici kamiona. Čekaju. Magla je sakrila veći dio
grada, sakrila je i ulaz bifea u kome sjedi otac dječaka. On pije rakiju, jednu
za drugom, jer tako mu je trebalo. Ispod njegovog oka još uvijek se vidi
ožiljak. Otac je nizak i širok čovjek, i lako se probio kroz maglu, vidjela su to
njegova djeca. Dječaci su skočili kad su vidjeli da stari ide prema kamionu.
Sišli su sa prikolice i počeli da rade. Otac je sjeo na široko deblo starog
kestena, kojeg je, prije nešto više od pola sata, sam oborio. Njegovi sinovi su
imali zadatak da iskomadano drvo premjeste u kamion. Braća su to
zadovoljno radila. Komadi drveta, koje su zajedničkim snagama podizali,
izdaleka su izgledali kao ogromne šnite hljeba, svaki od tih dijelova bio je
uredno isječen i spreman za utovar. Dječaci su radili bez zastoja.
Magla je uskoro počela da otkriva grad. Prvo se ukazao put, odmah
iza počeo je da izviruje zid koji je opasavao groblje i crkvu, a na zidu je sjedio
čovjek bez desne šake. Bio je to Vuk. Posmatrao je dječake, ravnodušnim i
sporim pogledom, gledao je u starog debelog magarca, kako ga je u sebi
zvao, a ovaj bi mu povremeno uzvratio pogled, nije želio da ga, što se kaže,
ispusti iz vida. Vuk se nije pomjerio, samo je čekao tu da se sve završi. Da,
Vuk je to smatrao sahranom, i čekao je, pristojno udaljen.
Vuk je gledao u tih dvadesetak centimetara drveta što je ostalo da viri
iz zemlje, razmišljao je o veličini korijena koji se prostirao odmah ispod,
možda je, pomislio, je, korijen dosezao čak i do njega, tu gdje je sjedio, možda
93
je tačno ispod zida jedan završetak debele žile ovog starog drveta. Gledao je
u velike iskomadane grane i pokušao, iako je znao da je to ipak nemoguće,
da vidi gdje je ona grana.
Možda je već na kamionu, pomislio je.
Vuk je tada iz lijevog džepa izvadio malu svesku i olovku, prebacio je
desnu nogu preko lijeve, okrenuo stranicu i nešto kratko zapisao.
On nije znao da se oko njegovog vrata stezala nova omča, omča sa
čvorom, koji se, kad jednom počne da se skuplja i steže, nikada više ne može
popustiti.
Bila je to omča poezije.

94
 SKORO NEPOTREBNA NAPOMENA

U oktobru 2016, godine napisao sam prve odlomke ove priče, u kojima
sam začeo Vuka i odmah mu odredio sudbinu gubitka desne šake. Deset
mjeseci nakon toga stao sam sa radom na njegovom životu, jer morao sam
da preuzmem svoj: krajem avgusta 2017. godine izgubio sam svoju desnu
ruku. Taj događaj doveo je skoro do toga da Vuk izgubi svoj književni život,
jer nije mi se pisala priča o čovjeku koji nema desnu ruku, dok je i sam
nemam. Mislio sam da jedan od nas mora da ima desnicu, pa je postojalo i
razmišljanje da njemu njegovu vratim, jer književni život je, vjerovao sam,
otvoreniji za popravke, ali nisam bio u pravu. Pauzirao sam godinu i po
dana, i najzad se smilovao ovom jadnom čovjeku i nastavio sam pisati,
poštujući i njegov i svoj životni put.

95