Aneo ljeta

Dugo je, dugo sazrijevalo u kronjama, u duama to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine. Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ruama to oslukuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pela nodi zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta Dok dan nevin tka u putenoj samodi tananih privienja klas, aneo ljeta

zastavi na zlatnim ljestvama od pruda, u san i oblak zaljubljen, jo trai u tajnoj kuli prostora

nezasiden val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuda bljeti kao utap oznojen, u rai. A uzlijede iz ruku enja, crni dral.

_________________________________

Bila sam djeak

U mjeseinu me sakrila veer, utrnuvi svijede. Svu nod sam zamiljena snila u modroj umi kroz drvede.

Bila sam zrno rumena groa u zubima sred poljubaca lisica utekla iz gvoa djeak, to pradkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred ela arena maka u koari igre. ta nisam bila, ta nisam smjela, zrcalo ribe u zjenici vidre! _________________________________

arolija jutra

arolijo jutra, oblaci etai, putnici beskrajni slobodnih visina! Sad smo mi delije, a vi promatrai, vi ste male bure, mi smo olujina!

Putujte, ergari, drali zaviajni! Pozdravljamo tihu vonju vaeg leta. Plovite neznani u daleke ravni, iznad itnih polja, iznad suncokreta!

Probudite ptice, oi, vodenice, krilom egrtaljke, zvidaljkom o pasu! Budite glasnici zemlje krasotice, kojoj sunce zori u svakome klasu.

Priajte o nama, plahi skorotele, irom glasna svijeta, diljem oceana! Pjevajte o zemlji koja juri, tee, u mir svojih dana, bijela, rascvijetana.

_________________________________

ovjek kojega progoni vatra

Moj crni guteru

ne idi za mnom. Nitko ne smije vidjeti rupu u vinogradu u kojoj de ieznuti moja pjesma.

_________________________________

Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih elo na tvoj tap i, nasmijeena ovila bih ruke oko tvojih koljena. Ali nisi blizu, i moja ljubav za tobom nespokojna ne moe da usne ni u nodnoj travi ni na valu morskom, ni na ljiljanima. Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu kao kini oblak nad izgubljenom kudom u dolini kao nad morem surim krik galeba to odlijede pred dolazak oluje u veer punu briga. O da si barem tako tuno blizu kao cvijet to spava zatvorenih oiju pod bijelim krovom snijega u tiini kamenih uma, ekajudi proljede. Da si blizu, o moj hladni cvijete. Samo jednom kretnjom da si blizu neveselim vrtovima mojim

to ved sahnu klonuti od bdijenja. Ali nod je, i svijet je daleko. A ja ne znam mir tvoj. Ptice tvoje s mojih su grana sale. I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek u uvrijeenu zemlju zaborava u kojoj je neznano ime ljubavi.

_________________________________

Dom na cesti

Leah u praini kraj ceste. Niti vidjeh njegovo lice niti on vidje moje.

Zvijezde sile su, i zrak bijae plav. Niti vidjeh njegove ruke niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen. Zbog ptice jedne otvorih oi.

Tada doznah koga sam ljubila itav ivot. Tada on dozna kome je ruke grlio uboge.

I uze ovjek zaveljaj i krenu plaudi u svoj dom. A dom je njegov praina na cesti kao i dom moj.

_________________________________

Djevojica

Vie ti ne vidim, dijete, u osmijehu jabuku crvenu. Tuge ti pogledu prijete, pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas djeaka stado se moje prenulo. Ko mjeseeva zraka poljem je srce krenulo.

_________________________________

Dosada ili tko zna kakav dan

U pjesmi koju nikad nedu napisati Ima jezero ved ostarjelo Od rose nevidljivih cvjetova koji

Sputaju nefunkcionalne ljestve Sve dublje u mene, u neki grad Do nevesele statue proljeda Zelenog bubnjara koji eka U dronjcima, na vojnikoj kii, Negdje gdje su se staromodne suze Umorile i postale mrnja

_________________________________

Gong

asovi mog ivota zrnje brojanica U upljem sumraku od ukrtenih sjena Mogu li ikad da utaim e Za svjetlodu koju naputate

Strailo za ptice, strailo za vrijeme Samo sputa i die obrve Ako progutamo sve asovnike Hodemo li postati besmrtni

Draguljari, moete li da napravite ivo ljudsko srce Koje vie u pomod Kasni sjaj

Traim te kao sto naglo valovi prispjeli sa mranih mora, i ved sasvim umorni od huka nodi, istu uvalu zasjenjenu modrim klisurama poinka.

Ljubim te mirno kao uma veernja svoje koute, i kao zemlja svoju snagu i svoj kasni sjaj, zabrinuta pred tiinom vodnjaka i pred polaganim odlaskom rua. _________________________________

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kae: Odleti sada tisudu milja daleko, da ne bi gledala kako se gomila ravnodunost u mojim zjenicama! Jer ptica nije troma kao ovjek; daljina je za nju lepranje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav. Ne kae joj: Sada se sakrij tisudu stopa duboko ispod zemlje, da ne uje kako pjevam u predveerje njenu uspavanku drugoj dragani, koja lei s kljunom u mome krilu!

Jer ptica nije povrna kao ovjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jo snanije, i umjesto umirujudih zvukova uspavanke cijela bi uma morala sluati tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol. Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ostane pokraj nje da tu umre, u samodi. A ovjek kad prestane voljeti drugog ovjeka, od stida i pomutnje ne zna to bi i, bjeedi sve to dalje od njega, ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu. Nema malih boli. Ljudi vole male boli. One su lijepe, a ne bole mnogo. Izgube li ih, priskrbit de sebi lako druge, jo manje skupe i manje bolne jer bol iskustvom otupljuje, a premnogo iskustva nudi se na vaaru u bescijenje. Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma, male doivljaje za koje ne treba traiti smisao daleko u zvijezdama ni u odvie opasnim, nepoznatim predjelima due. Ali te male boli uvlae se neopazice u nae meso izvrgnuto otrici dosade, one postaju u njemu naa smrt. I zbog tog bezbroja malih leina to se neujno u nama raspadaju -

zavijaju cijelog ivota oko naih kuda strvinari, a oko naeg ela izranjenog od mnotva malih jauka igraju se mravi. Tako nede imati to da propadne u nama kad nas potresu iznenadno velike boli, proizale iz velikih stjecita razloga, netaknutih opomenom. Gledat demo bezbrino mrave kako se pribliuju i golema jata bjeloglavih leinara kako krue u sve to niem luku iznad naih pragova i aputati im: Nemate to traiti ovdje, prijatelji. Tu nema nieg vie osim slike pranog kostura ogrnuta sjedanjima, a taj budite sigurni nije za vas! Meso i krv i slatki vodnjak srca pojedoe nam male boli, mrvicu po mrvicu one oglodae sve do kosti, do ove luknje u prostoru, zar ne vidite? Nema malih boli. Nema malih boli pod ovim suncem.

_________________________________

Kamene ustaj!

Probudi se, kamene,

Nebesa pozlati! Stari nam most Iz pepela vrati.

Neretvo, rijeko zelenih oiju, iroko rastvori ih, stani! Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan, Na ranu melem zvjezdani.

Neretvo vodo, jo od davnine Daleko ulo se nije ovjek da zgine, kamen da uskrsne, A srce u kamenu bije.

Zaplivaj, labude, Cvijete dugovrati, Val joj razigran Do uda isprati.

O, ustaj kamene, Iz praha se vrati! Dok padao si Znali smo: Iz mrtvih Ti de ustati!

_________________________________

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja i otidi zauvijek, ili neku staru lau prevariti da nas odvede iz grada, prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu. Kude bi se raspukle od suza onih koji ostaju planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iekati zoru sa onima koji plau, ili sa onima to pjevaju. Jer koji plau polako de se utjeiti a koji pjevaju umorit de se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lai jer su mi i onako ved daleko svi koje htjedoh zadrati blizu. Jer nemam od koga da bjeim. I zato jer se plaim povratka.

Ali kad bi se moglo otidi zauvijek, i zaista otidi s pjesmom mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala. I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom bili malo radosni i pratali mi nasmijeeni.

_________________________________

Mati ovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene. Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu. I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje, vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego ena. I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati. Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu. Da si porodila drvo, drvo bi oivjelo na proljede, procvala bi lipa, zazelenio a od pjesme tvoje. Do nogu bi ti poivalo janje, da si mati janjetu. Da tepa i da plae, razumjelo bi tebe milo blae. Ovako sam stoji i sama dijeli muk svoj s grobovima, gorko je ovjek biti, dok no se s ovjekom brati.

_________________________________

Manifest ljubavi

R. Raljinu

Prostrimo bijele kosti, prostrimo bljetave kosti Nemamo druge zastave: krv je oslijepila sunce. Stare trublje proljeda, mlada zvona slobode Zvonite, zovite ljubav, neka se u njoj smiri Crna misao ovjeka, metalna dua svijeta.

Ja sam ljubav i molim: prostrimo bijedne kosti

Ja sam ljubav i viem: prostrimo sunane kosti! Ja sam kostur, i kosti mojih kostiju su jutro Ja sam ljubav i kosti mojih kostiju su ljubav Ja sam ljubav, i ne znam gdje je poinak ljubavi.

_________________________________

Ne pitaj vie

Ne pitaj vie zato te ljubim. Pitaj zato raste trava i zato je nemirno more. Pitaj otkud stie vjetar proljetni i bijelom laom snova tko krmani kad nod nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zato te voli moje udno srce. Zna li odakle koralj na dnu oceana? Valovi priaju o zaspaloj ljepoti ali ti ivi daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pedina o koju se uzalud razbija moj ivot.

Ne pitaj zato te ljubim. Pristupi k meni! Tuno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava.

_________________________________

Na raskrdu

Naraskrdu sluajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje me oekuju. Volim ljeto. Kao ruke mladida koji ozdravlja i polako ustaje iz ute sjete soba ruke ljeta za suncem ispruene, nudedi mu zanesene obrise naeg tijela, libido ptica i med hladovine. I jesen volim. Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih perivoja, u bronanoj vazi listopada dok se puni crvenom zvonjavom ve?eri i boja. I zima katkad posjeduje mekodu prve ljubavi u dugoj tajni trulog djejeg sna, sa zebnjom bjeline koja sve oprata i sve je kadra da zapone iznova. Ali, mata bilja bila je okrutna kada je dodala jedno godinje doba koje ivi samo od prozranog rasula snijega, od njene smrti sviju poetaka. Daljino puna nesporazuma! Blizino liena slatke groznice ekanja! Pauino poljupca, prag srca si mi oplela.

Proljede, kako si u svemu to nam nudi nemilosrdno! Na raskrdu sluajno biram put i dospijem uvijek onamo gdje je upravo izdahnulo proljede na usnama ednih ljubiica.

_________________________________

Nikad

Ne znam gdje poinje praznina mora Ali slutim to je taknuo u tebi ili meni glas koji je blizu negdje rekao: Nikad.

To je rijeka koja se ne vie ne vrada u svoj izvor jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim koji eka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vie u svoj korijen jer se ondje naselila bududnost. Nikad.

umna trava neizgaenih visoravni,

snijeg na planinama ljubiastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad u travi sluha i vida naraslo u sjeni ruku sustalih, u sjaju elje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad po iezlim nizinama prostrto. I teka misao koju si zanjihao postat de blaga, jer je kraj nje ovjek nerazumljiv u svojoj samodi.

A kad se on pomakne u Nod i u veliki uspavani prostor, ispruit de za njim svoje ruke i viknuti: ne odlazi!

_________________________________

Nismo se mogli sjetiti

Nismo se mogli sjetiti nekog imena. Nekog vrlo dragog imena.

Nikad se dakle nedemo vie nieg sjedati. Samo demo ivjeti _________________________________

Prijateljska alost

Kome je stalo da ima dvadeset godina i djetinjastu ljubav, to tepa nodnoj kii? Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni moda de donijeti zemlji za krilo tiu svakidanjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: udno je ivjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek). I nitko ne zna zato je nesretan onaj drugi i kako su sve tuge sline i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz arobne ume ptiji glas ih vodi. Ah, priat du im kako polagano umiru stari parobrodi.

_________________________________

Pred morem, kao pred smrdu, nemam tajne

Ako trai put u moju duu odvedi me moru olujnom.

Ondje de vidjeti otkrit ivot moj kao razvaljen hram; moju mladost smokvama ograenu visoravan. Moja bedra: drevnu tualjku radi koje poganski bogovi klee na koljenima.

Pred morem, kao pred smrdu, nemam tajne. Zemlja i mjesec postaju moje tijelo. Ljubav presauje moje misli u vrtove vjenosti.

_________________________________

Prijateljska alost

Kome je stalo da ima dvadeset godina i djetinjastu ljubav, to tepa nodnoj kii? Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni moda de donijeti zemlji za krilo tiu svakidanjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: udno je ivjeti. Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek). I nitko ne zna zato je nesretan onaj drugi

i kako su sve tuge sline i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja. Kroz arobne ume ptiji glas ih vodi. Ah, priat du im kako polagano umiru stari parobrodi.

_________________________________

Prva ljubav

U utavoj travi blizu raskrda sjedim nemirna srca i ekam onog kojemu nodas dadoh, bezazlena, preplaenu pticu svoje ljubavi.

U arko crvenoj mahovini brijega ved se zaplide jesen. Zatije jezera raste iz polusjena.

to du uiniti ako ne doe onaj kojemu dadoh svoje srce? (A ja mu dadoh srce kao pticu ne misledi nita, zauena.)

S tamnih polja dopire apat nodi. O, srce moje! Ne sluaj um trava.

U tugu de te odvesti. Pogledaj: voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega za hladnim suncem.

_________________________________

Pedina sa izvorom i svijetom

Jesam li sjedanje u kamenu ili patnja koja se odmara?

K meni stiu mnogi beskudnici koji ne uju godinja doba, jer u ovoj pustari raste samo jesan bezimen cvijet posrednik izmeu vas i mjeseca i pokazuje zalutalima tragove magarca u pijesku a ednima raspuklinu gdje se je stijena nekod davno saalila nad putnicima.

Ovamo stiu sa etiri strane svijeta oni koji misle da su nesretni,

i drugi podjednako ubogi koji ne znaju to bi nazvali sredom.

Oni se napiju. Otpoinu i krenu dalje pognuvi lea kao da razgovaraju sa zloincem.

A ja ostajem opet sama i gledam sjenke kako se udaljuju uznemirujudi obzorje.

Neke od njih zaboravljam odmah a druge pamtim. Oni me ispunjaju tamnom enjom nerazjanjivo kao to je nejasno rastenje cvijeta na bespudu izmeu zemlje i neba.

I misledi na njih postajem jo vie golet i jo vie stijena. Sjedanje koje tjei kamen i patnja koja ne moe otpoinuti.

_________________________________

Povratak djetinjstva

U mojem disanju ti si glas kukavice.

U proljede u tvom disanju ja sam boja pijeska i sna. ivot ne zna ta de mu njegova urba; dolijede iz hirova ledenjaka, moda iz pokoenog sna. I naprtivi na lea sunce kao vredu iarki kredemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati vie hrapavim baritonom: proljede! proljede! Kalajiemo stare lonce! Sadimo cvijede! _________________________________

Ropstvo

ena sam Moja ispovjest prastara i tuna drhtala je neizgovorena pred nepominom savjedu planina. Ostanite bezazleni dok pjevam ovu himnu istinitu o robinji i eni i orlu koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepe mladide u ovoj dolini i u svim dolinama kojima protiu neujne rijeke bezbrinosti.

Da znate kako sam ih ljubila vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih vi nikad ne bi spavali spokojno pokraj ene ili pokraj ume ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istraziva predio neznani u koji se zaputi, ni od koga praden. Nema movare koju ne pregazih ni stabla pred kojim ne klonuh ni brda put kojeg ne dizah oi traedi spas.

Ljubav je bila jaa od mene. Moje tijelo je strepilo. Dodirujudi sredu, cestu otkritu koja izmie u nedogled.

O, vi koji troite suze za svaki rastanak, za svaki cvijet za svaki krug koji nestaje na vodi, vi, koje bedra svoja uvate za najvedu bol i ostajete poniene pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem nitavilo naeg sjaja prainu ljepote koja nas zasipa. Breme ljubavi pod kojim smo se slomile

nosedi ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod svoje crne utrobe. Kao da nosimo zapaljenu buktinju ivota.

Ja nisam nita mudrija od vas. Moj put isti je kao put vodonoe koji ne moe izbjedi strminu izvora i poinkom ne umanjuje jaram svoj. Gledajte moja ramena. Oiljci na njima isti su kao i vai. I bore oko mojih usana gorke su od godina strpljenja i od pelina utnje.

Ne zatvarajte prozore,djevojke! Ovo je i va glas, ovaj glas preplaene nodi to je prezrela svoje ropstvo, i hode da postane orao. Izaite na ulice, i vidjet dete kako kleim na svakom pragu na kojem je kleala ena.

Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja. I nijedna od vas nije tako prkosno i gnjevno uspravila svoje lice, i pogledala nad vrhove smreka

gdje su orlovi i gdje je Ljubav.

O, ta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu, ta mi je da pregorim nekoliko proljeda nekoliko izvora, i etve najljepe koje se nede vratiti nikada! ta je meni da prebolim travu svog djetinjstva i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi. I plakala sam kada bi vjetar zatresao njene kronje u nevrijeme.

Ljubav je bila jaa od mene, A mukarac je bio hram s proeljem zlatnim od mojih sanja na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila pred prag, i legla na kamen pokrivi se mokrim zvjezdama. A kad je ustajao, alila sam njegove ruke jednako umorne kad stidu hljeb i kad noe oruje i stjegove.

Govorila sam da moju mladost

jo nije dodirnula nod. I skrivah suze da bi mi vjerovao.

I kad su prepoznali u mojim oima osmijeh kojim ena sebe dariva zauvijek onome s kim de podijeliti tajnu, oni su odvrnuli svoje lice od mene i gledali su nekuda u daljinu ljubomorni na slobodu visoko raskriljenih ptica, to su odabrale pustodu vidika i odrekle se ljupke doline koje se oni nisu mogli odredi.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno. I svlaili me kao krivca, ne kao enu. I te noge su me gazile, te ruke su me bievale, ta usta narugala su se cjelovima. Ali ja sam se smijeila i dalje postojano i bezazleno. Ja sam ih ljubila. Govorila sam da su dobri i mudri i skrivala suze, da bi mi vjerovali.

Zatim su me milovali

kao to kraljevi miluju robinju najdrau. A ja sam u njihovim rukama osjedala usplamtjeli ar bida. I u njihovu glasu zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke, prah ove ceste i ovaj zdenac kome zazvah vodu duboku. Kad ih pogledah, to bjehu vukovi. To bjee zaista divljina i nod, a ja tek plijen, pred pedinu domamljen u brlog pohotnika, pred noge osvajaa.

A oni su i dalje gledali spokojno u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis, i za koju mislim da bijae orao to je kruio nad dolinama.

I kad su ved sasvim vjerovali u moju blizinu i moju postojanost, ja sam pogledala onamo kud su gledali oni u daljine modre i raskopane, u visine put kojih se vinue najsmjeliji. I poeljeh da sam ja ta zlatna ptica, raskriljeni orao nasred neba.

Tada stadoh da se smijem.

Otvarala sam vrata iroka i smijala se, smijala mimo trave i plastova penice, do crne vjetrometne zemlje kojom su mi snagu opasali.

I smijeh moj se budio u zoru i prosipao do prvih zvijezda. A onda sam zaspala umorna kao od hoda kroz planinu.

udila sam se tom putniku podmuklom koji je zaustavio konja pod ovim brdom, na ovom pjesku. I trai nodite na pragu ene. I eli da mu pjevam uspavanku ja, koja du prezreti njenost da bih dosegla svoju istinu. Ja, koja svoju sutranju enju ved itam u lijetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice da elju na njegovu licu ne vidim. I prestala se smijati.

I kriom plaudi odoh. Odoh posve sigurno. Odoh na put alosni da budem pjeva lutanja.

Ja vie ne traim. I ne vjerujem

Ne vjerujem u vrlinu gospodara. Pamtim kako ruke bievi postaju, i kako je zagrljaj mukarca straan kada se odmaraju osvajai i kad se u njihovu zahvalnu glasu opet uje zavijanje vukova.

Zato, mladidi iz moje doline, ne vjerujte mi kad leim pored vas u travi krotka i pokorna kao srna. Ni kad vas napajam i tetoim, ni kada item vau vjernost u zamjenu za proljetni oblak u visini, za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje i ko dovede svoje stado pred moj ator, da ga othranim!

Ja du ga napustiti u as kad tama obavija polja. Uspravit du svoje lice i stresti cvijede kojim ste me okitili. I drhtat du, jer je stablo u daljini velianstveno, a vaa ljubav nitavna.

I vai ognjevi pred ognjem zore krljavi i turobni.

Idite svojim putem, zaljubljeni! Moja svirka nije za vae uho! Ljubav je bila jaa od mene. Ali pjesma postade orao i naputa svoju dolinu.

Put modrih gora lete orlovi i ne okredu se.

To je ispovjest ene i robinje. Himna poniene ljubavi. To je pjesma o mojoj istini to je istina ostavljenih

_________________________________

Rijeka i more

On je rijeka a ja sam more. Njegov je nemir naglost voda koje raspasuju travu. Ja ih sluam kako hue u tijesnom koritu probijajud se kroz duboki kanjon snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka. Njegove lae nisu moje lae. Njegove ptice nisu moje ptice. Ali njegovim laama ja sam sidrite gdje je doputeno sjesti uz vatru i smijeiti se jednoj prii. Zbog koje se zaboravlja smionost. Njegovim pticama ja sam klisura koja ih sakriva u svoje stijene misledi da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more. Moje obale postaju njegove obale. Moje oluje postaju njegovo uzglavlje. Moja beskrajnost postaje njegov mir. _________________________________

Stijena o kojoj bi trebalo napisati baladu

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni: ima as kad ljubav i ivot postanu jedno. U crnom kamenu moe se proitati san zemlje. U kapi kie na listu mrke smokve sveanost ljeta trajala bi stoljeda i sunce nikad ne bi silazilo iza golih smeuranih brda.

U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi skriva se neveseli i mirni smisao svijeta. S njegovim blijeenjem i mir je zaao, srce ga ne moe graditi iznova. I misao je nemodna da ga trai u mrnji stvari to jedna drugu poriu. Vrijeme, zato puta da te mjerimo naim elom koje je prestalo udjeti. Ljubavi, i tebe smo izmjerili lanom mjerom poljuljanog svijeta. _________________________________

Ti koja ima ruke nevinije od mojih

Ti koja ima ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrinost. Ti koja umije s njegova ela itati bolje od mene njegovu samodu, i koja otklanja spore sjenke kolebanja s njegova lica kao to proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom. Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime poinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu leaju,

i nod tvojega glasa vodnjak jo nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobonija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka to se pribliuju nedunim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje hui. edi njegovim alom. Neka te susredu oalodene pliskavice. Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri nede ti uiniti zla. I edne zmije koje ja ukrotih pred tobom biti de ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u nodima otrih mrazova. Neka te miluje djeak kojega zatitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti mirie cvijede koje ja zalivah svojim suzama. Ja ne doekah naljepe doba njegove mukosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustoili pogledi gonia stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja nedu nikad voditi za ruku njegovu djecu. I prie koje za njih davno pripremih moda du ispriati plaudi malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj umi.

Ti koja ima ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad neto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se ude, i susjede koji ale moju strpljivost.

Ti koja ima ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu.

_________________________________

Turistiki plakat

Blago vremenu u kome ima netko s tim vremenom nepomirljiv. U kom je kao oseki plima protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi kojoj mir u njedrima klija . I bitkama to ih predvodi junak -iluzija.

Al kad na povijest padne ra i zidine se podno Sra utvarna nasite sjaja,

godine de se gladne rojiti , u gnjezdu gluh de slavuj brojiti kukavija jaja.

_________________________________

Usnuli mladid

Prostrt na alu sjenovitog zatona lei kao ograeni vinograd usamljen i valovima okrenut. Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.

Ne znam je li ljepa grana ipkova puna cvrkuta ptijeg, ili pregib njegova pojasa, gipkiji od gutera.

Sluam tutanj niske grmljavine koja se izvija s mora, sve to blie. I skrivena u lidu stare agave motrim kako grlo mladida postaje galeb i odlijede put sunca, klikdudi sjetno u utim oblacima. A iz bronce njegova raskonog trbuha die se mrko cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju prekrasne vile i kraljice iz bajk.

uti alo i more je posivjelo. Zlatne sjenke zasjenie vinograd. Stubovi oblaka penju se u daljini. Munje dotiu umovitu uvalu.

Udiem miris ljeta u nasadima i putam se da me opaja nagost bilja. Zatim gledam svoje blistave ruke i bedra pjenom morskom pozladena iz kojih tee ulje maslinika. I vradajudi mirne oi k njemu koji spava, uronjen u huku spore oluje, prastar kao agava,

mislim puna rasijane udnje koliko bijelih ptica raskriljenih drde u modrim gudurama oblanim tog tijela, koje tiinom zbunjuje umor mora i samodu trava.

_________________________________

Unii pod na krov

Unii pod na krov, pristupi k nama, ljepoto, u naem seljakom domu savij gnijezda svoja! Rasvijetli pragova nae nau djecu, i potom skini sa umornih ela peat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi, neka je mir domadin koji nam postelju stere. Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi, obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Ui, radosti, sestro, irom ti otvaram vrata, svoj nasmijanoj djeci da kumuje! U nas je sijaset srca i alata, ko minue, seko, povijest da nam kuje.

I neka kroz nae oi, kroz tunel naega gnjeva prostruji dah planina i svjei ubor rijeka.

Neka se slije u jednu, iroka kolosijeka, sva radost kojom se ivi, i radost kojom se pjeva!

_________________________________

Ushit

Tvoje su oi za me lisnata topla streha. Nala sam biser-kamen u koljci tvog osmjeha.

U grlu mi je srce, u srcu mi je ptica. Sva sam zvuno zrnce bistra veernjica.

_________________________________

Veernja zvijezda

Nisko na nebu veernja zvijezda sja. Jo amor ljeta u dolini traje. Nod je, a mi idemo pustim krajem ar prolaznosti obasjava na put.

Kako je utljivo more u daljini!

Beskrajnost njegova je samotna. Tu blizu negdje u travama pognutim glas zrikavca tuit ne prestaje.

Nod je, a mi idemo golim krajem. Mladost naa zalazi za planinu. Gasne zvijezda. Planina rastud sja. U tiini nestaje na put.

_________________________________

Vesele koijice

Ostavih srce u krapama blizu mora, neka ga paze smei rakovi na zididu ljuturastog dvorca sa smaragdno zelenim terasama u odsjevu zalazedeg sunca. Pohranih ga u krunu mrkog empresa koju posjeduje jedan vrlo muzikalni slavuj, ije mi kasno i zvonko pjevanje u slavu veernjoj zvijezdi toliko nedostaje. Ostavih sebe na svim mjestima na kojima cvate i mirie bilje to ga ti svojim korakom prepoznaje, a ono to nisam ja

krenulo je du nasipa zlodudnih rijeka po planditima, ije uarene predjele ne kupaju slane plime i ne rashlauje vjetar s mora. Kaem, nisam ja jer ne vidim i ne ujem ono to je preda mnom, nego sluam i gledam to je u meni. A u meni je slavuj, empres i vrijeme. U meni si ti, dragi moj, lijep kao starinski suncobran izgubljen u gradu mjeseevu. Koijice s modrim i crvenim patuljcima kotrljaju se, veselo poskakujudi k moru. Ali ja ne smijem onamo, jer je ondje ostalo moje vrlo trijezno starinsko srce, kojemu sam na odlasku obedala etrdeset smijenih djetinjstava i etrdeset i etiri zlatna oraha. Dajte slavuju u mrkozelenoj kronji znak da otpjeva svean hvalopoj veernoj zvijezdi u svom srcu, na kositrenom poklopcu neba. Kotrljajte se vesele koijice k moru! Zbogom, dragi moj! Dovienja moja rasanjena duo!

_________________________________

Za sve su kriva djetinjstva naa

Izrasli smo sami kao biljke. I sada smo postali istraivai zaputenih predjela mate nenavikli na poslunost zlu. Iznikli smo pokraj drumova i s nama zajedno rastao je strah na od divljih kopita koja de nas pregaziti i od kamena meanih koji de razdvojiti nau mladost. Nitko od nas nema dvije cijele ruke. Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk. Svijet je u nas ulazio neskladno i ranjavao naa ela zveketom svojih ubojitih istina i bukom zvijezda zakanjelih. Starimo. A bajke idu uz nas kao stado za ognjen u daljini. I pjesme su nam takve kao i mi oteale i tune.

_________________________________

Zagrljaj

to apdu tvoje oi brzim

pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi veer zvjezdana.

Pita me zato rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tjei osmjehom to bljetedi baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero.

Veer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijedu nad nama zamiljeno. Dan se blagim alima produljuje u nepoznato.

_________________________________

Zavjet

Ako mi srce ne prestigne ptice Ako mi oi budu siromasi Ako mi ruke budu udovice Koje prisustvo ljubavi ne krasi I ako nodu ne eznem u snima

I ako danju ne udim na javi I ako venem u movarnim dnima I u tjesnodi dua mi boravi I ako nalijevam u svijedu Uhodi tamno da pomognem djelo I krivom ako vjerujem umijedu I lai svoje pozajmljujem elo, Neka mi jutro na prag ne stizava Neka me zemlja iz milosti brie. I ako ivim ko jalova trava Neka me sunce i ne grije vie.

_________________________________

Zahvalnost

Da sam umrla u djetinjstvu ne bih znala kuda vode bijele stramputice oko srca rasprostrte. Da sam umrla na tvojim rascvalim granama o ruo ljubavi ruo putenosti ne bih znala kako prostor ohrabruje, kako je beskrajno

privrena samoda

_________________________________

Der Stamm

Du sprachst: sei ein Stamm. Da ward ich ein Stamm. Du sprachst: sei furchtsam. Da wagte ich nicht, mit den Blttern zu zittern. Du sprachst: sei treu. Da wartete ich. Dann sprachst Du nicht mehr. Doch der Stamm ist noch da. Und er wagt nicht, mit den Blttern zu zittern.

Stablo, Vesna Parun

Zapitah ivot, ta je u njemu prastaro. Neko davni odgovori mi: bol je prastara. (Vesna Parun)