ANKA AGAR Neka tigrovi spavaju pronjeite im zemlju na kojoj u beumnim apama cvjeta nod drhtave strune u miidje

se svijaju i lide je lide je lide neka tigrovi samo spavaju uzgibana crta fl uorescentnih lea valovlje se mreka, u mrei je nod sjaj je san presavijen u krv i duh je maji aputav sav po koi (on sapet je u kou koja je ar-i-gar) to neije srce spava u tigrovu srcu prosijava kroz krzno zlatna reetka prauma se kruni svjetlopisom gregor u sunce oblai slovo po slovo neka ih tigrovi u njihovu domu spavaju

Tko je prvi zaboravio Ameriku kao pijesak u oi, pjesma je to kad sveci mariraju u gostionicu istok je zapad, sjever je jug tko je prvi zaboravio ameriku uao u svoju kolumbovsku ruku lupio o ank, laa o dno, rekao on nije znao, nije imao mene opnu pamdenja, nipoto ne ilo mu na ivce, ma daj zaustavi prozor i voli me ispijaj kavu, razgovaraj sa suncem ali sunce i ja vie ne hodamo zajedno neobjanjivo je, prestala ova pjesma kad sveci mariraju u gostionicu ono te nede zvati, ni srkati s tobom ove trpke lokvice, evo tebi jedan mali snijeg pa ti ocean rairi novine sebi u glavi dok ovaj prazan upalja ponovno ispunjava smijehom vie mu: idi u tamu i vrati se gol vie u sunce: budi mi i ja opet slikam to samoniklo jestivo bilje i nehotedi gnijezdim se na mjeseevim tvojim usnama 1

a nespretno prevagnem ruim se u dan tko je prvi zaboravio ameriku svaka ast svaka ast isto vinsko more, praznik je

Vrijeme od jedne kave igraj se sa mnom, lide ne moe tu. Tu idu auti da da. slaemo se u razlikama ne elim da me izgubi a to grm govori komarci de dodi ako bude plakala a tko je za koga onda narastao on lijep i ozbiljan kao opera on na lijevi bok naslonjen i nijem mrtvedi sav zrak oko sebe kako se zbivao i jo stee srce, a hode li ti se otvoriti rua ije znanje jest osjedanje ako ne moe biti udo neka ne bude nita svemirska usamljenost stabljike to me tako isto gleda eruptivna tiino moe. ti si uvijek ba sada, idi lide zaboravit du te i kae nikada i kada de to biti

Tamo gdje prestaje pjesma stvarnosti u stvarima, to je to pjesma ujna ljuska najobinijeg luka koja plae plae istinito poslije svakog svlaenja svjetlost ista ogrebotina ali sjedanje je ved neto trede blaga ili opora korekcija stvarne ljubavne kretnje tinja tinja i onda se rasplee u svakom valu razgovornog jezika stvarnosti u stvarima, to je to pjesma 2

kakva je to vrsta gibanja zar napisano voljenje, a ne ne samo su mrzitelji sve vjerno uinili tebe teak kameni kri u grudima kako mi se okrede mi se okrede boe, rodi ga se

Okupacija dan raste orao je ved davno pao (a drukije sjena pada drukije rui se grad) idi i trai njegov trag na nebu uspni se navrh sebe nai trag njegovu neosjedanju pogledaj nebo, javi se

Kontekst svaki sat ima svoju nestabilnost i ushidenje jedan je sat zaspao, pa sam zakasnio drugi je sat stigao na vrijeme tredi bi samo raao sve to jo nije mrtvo jednu su rije ubili drugu teko ranili treda je sama prebjegla ona de ona de sinod na raspukloj cesti razmijeniti njihova mrtva tijela recitirati: negdje daleko tamo u tvojoj glavi bum po zemli capkala pa se nieg ne bum setila 3

Izaeto veljaa koliko tuge izie kroz maja usta kroz bijelo meso vijavice u krzno nodi inje inje okrutno uspinje se a kako je razliito ljeto kao iz neke druge pjesme kroz otvore mukih sandala izaimlje se i samo praina i vrud zrak zaderu kou unesu se i bazglasno se nose a hodai sve zemljaniji bivaju i sve nie prigiba se dan i napetost se stoljedima smanjuje izmeu jedan i dva

Biblijski psi jo laju odmaknite zvunu sliku, odmaknite taj zid dajte im piti zgruanu vodu, dajte im led biblijski psi jo i jo laju ga, laju ga au au do mozga i natrag u kristalnu au u prozirni cvijet oni koji preuju, oni su jednina oni koji se gase svaku veer i ujutro se rasprostiru po cijelu tijelu jednako i uzaludno taj stud psi netremice laju razapeto je nodivo platno njihovo gorko atoniko i svaka rana novo buenje 4

i svako buenje nova glad laje na tebe golotinjski um vjetra nad pustinjom tar

Kad bude sada popodne i obujmiti nebo kad auto pred kudom malo tiho zabruji i onda umre on dijete iz auta kao bombon iz vredice izvue visoko ga podigne evo te koliki si mi narastao odjednom si pogledaj brzo svijet prije no to on tebe strpa u svoja usta koliko te moja ljubav sad uzdie, toliko de te njegova sniziti na standard kad bude sada kako je malen i neozbiljan tvoj otac pljuni na njega jedan mali osmijeh dok si jo gore

Snoliko odjednom kroz staklo vode, imala sam te ljutila si se od sebe kao lukovica u vlastitoj vitrini pacolepsis, fosilna ribica iz brazila kako si lijepa sva jo zatoena u sebi a dvjesta milijuna godina trebalo je meni da doplivam u tvoju tiinu 5

hej jesam li stigla na vrijeme taknuti te prevesti u bijelo tvojemoje okamenjene ljuske da sve bude izmaglica slika ustreptaloga a koja svjetlucava sva napetost izmeu morskoga i kopnenog dijela tvoje due a koja jo hoda hoda izmeu sebe i sebe i udi se kako joj se unutra odjednom mogla dogoditi tako njena zima jer ti zaustavi se i dalje tee, pacolepsis oi mi plau, ali ja ne nenaeta vodo, sanja li

Biljeke o autoru

Roena je 1954. u Zamostu u Gorskom kotaru. Polazila kolu u Plecima, abru i Zagrebu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu. Objavila: Ila i... sve zaboravila, 1983; Onaon, s grafikama Dalibora Jelavida, 1984; Zemunice u snu, 1987; Uzme mi neto u snu dok me nema, 1989; Beumno bijelo, s grafikama Ljubomira Stahova, 1990; Nebnice, 1990; Guar, rosna ivotinja, s crteima Mirjane Vodopije, 1992; Stiavanje izvora, 1997; Male proze kojima se kia uspinje natrag na nebo, 2000.