25.

POJAM HUMANIZMA I RENESANSE

U književnoznanstvenim raspravama naziv humanizam ustalio se kao
oznaka povijesnoga fenomena koji se oblikovao u Italiji, proširio diljem
Europe, a traje od 1350. do 1600. godine. Riječ humanizam prvi put
susrećemo početkom prošloga stoljeća u pedagoškim raspravama.
Humanistom se još u 15. stoljeću označavao nastavnik ili student
takozvanih ljudskih nauka, nauka dostojnih čovjeka. Pod tim se pojmom
u razgovornome jeziku sveučilištaraca razumijevao studij latinskoga, a u
manjem opsegu i grčkoga jezika. Takav odgojni i obrazovni program
značio je vidljiv raskid sa srednjovjekovnom tradicijom, zaokret prema
čovjeku i njegovoj povijesnoj stvarnosti, odnosno poštovanje njegova
neponovljiva pojedinačnoga dostojanstva. Književno stvaralaštvo na
latinskom jeziku u očima je suvremenika bilo na najvišoj cijeni. Antički
tekstovi bili su rudnik gramatičkih i stilskih znanja. Kao
kulturnopovijesna pojava hrvatski je humanizam bitno obilježen
povlaštenom blizinom hrvatskih krajeva prema najjačim žarištima
talijanskoga humanizma. Dugotrajno sudioništvo u razmjeni dobara i
ideja te stalno kruženje različitih visokoobrazovanih profesionalaca po
objema obalama Jadrana omogućila su da se već potkraj 14. stoljeća u
Hrvatskoj pojave jasni znaci krupne kulturne mijene. I znatan dio
domaće mladeži odlazio je na visoka inozemna učilišta i ondje stjecao
izravan uvid u ciljeve kakve su zagovarali humanisti. Iako se humanizam

1
temelji na općeljudskoj odgojnoj pobudi, njegovi pojavni oblici nisu
lišeni nacionalnih i regionalnih obilježja.

Naziv renesansa potječe od francuske riječi la renaissance, što znači

ponovno rađanje, preporod i u književnom kontekstu taj naziv točno
određuje bitnu značajku novoga književnog pokreta koji će zahvatiti
Europu u 16. stoljeću, a ishodište mu je i žarište Italija. Pokret je uistinu
preporodio književnu praksu i teoriju, a program mu je bio oponašanje
antičkih pisaca i uspostava njihovih estetičkih ideala, ljepote, savršenstva
umjetnosti i slobode čovjekova stvaralačkoga duha. Renesansno se doba
ponaša prema antičkim i talijanskim modelima kao prema vrsnoj
primjeni i ostvaraju grčkih i rimskih umjetničkih blagodati. Renesansa je
europeizirala Europu unosom novih vrijednosti, sudjelovanjem u pokretu
raznovrsnih narodnosnih i jezičnih zajednica. Italija je bila središtem
zbog toga što je na neki način bila nasljednicom rimske, a preko nje i
helenske civilizacije. Talijanski jezik najbliži je latinskome, a na
Apeninskom poluotoku razvili su se gradovi gospodarskog blagostanja s
komunalnim ustrojem i kulturnim težnjama. Upravo takvi gradovi postali
su središta renesansnog života i umjetnosti, za razliku od srednjeg vijeka
kad se javni život uređivao prema feudalnoj hijerarhiji i dvorskoj kulturi.
Renesansa je uglavnom zapadnoeuropska pojava, a našla je plodno tlo i u
Hrvatskoj. Renesansnim odmakom od srednjeg vijeka, vraćanjem
ishodištima i korijenima iz grčko-rimske tradicije ostvarena je obnova i

2
preporod književnosti u Europi. Moderno doba Europe, dakle, počinje s
humanizmom i renesansom i to ne samo u književnosti, nego i u drugim
umjetnostima i djelatnostima ljudskog uma i stvaralaštva općenito.

26. POJAM EKLOGE

Ekloga je jedna od književnih vrsta u doba renesanse kada se budi interes

za Vergilija. Teokritove lirske pjesme s temom iz mirnog života u prirodi,
posebno na selu, tradicija je podijelila obzirom na to je li tema život
pastira ili ne, odnosno na bukolske i nebukolske. Otuda drugi termin -
bukolike. Vergilijeve bukolike, u kojima se opisuje pastirski život, u
kasnijim su rukopisima nazvane ekloge (prema lat. nazivu koji znači
'izabrane pjesme'). Naziv ekloga upotrebljava se također za oznaku
pjesme s tematikom iz pastirskog života, odnosno takve pjesme u kojoj
se izravno ili posredno slavi život u prirodi. Natopljene su idiličnim
ugođajem ostvarivim jedino na selu, a to je vjerovanje preuzeto iz
mitološkog poimanja prvotnog zlatnog doba. Pjesnici se pri tom služe
najčešće ambijentom pastirskog života i konvencijama ljubavnih izjava
pastira i pastirica za izricanje najrazličitije problematike. Imamo
neprestanu iluziju svijeta koji je trajno ondje, bezvremen i nepromjenjiv.
U hrvatskoj književnosti poznate su ekloge starih dubrovačkih pjesnika:
Džore Držića, Dinka Ranjine i Nikole Nalješkovića. Ti pjesnici
prihvaćaju vergilijanski način opisivanja pastirskog života, no prema

3
našoj tradiciji. Prema Bogišiću, prva i prava ekloga jest Radmio i
Ljubmir Džore Držića, razgovor između dvojice pastira oblikovan po
uzoru na dugu tradiciju pastorale. Javlja se i ribarska ekloga koja se
smatra pravim doprinosom renesansi jer su tom razdoblju razvija.
Talijanski književnik Sannazaro u svom pastirskom romanu Arcadia
stavlja vergilijansku konvenciju u ribarski kontekst. U hrvatskoj
književnosti Hektorović stvara ribarsku eklogu.

27. POJAM MASKERATE

Tal. mascherata u teoriji književnosti je naziv za pokladnu pjesmu.
Pokladna lirika ili pokladna prigodnica je veliku popularnost stekla u
vrijeme bučnih renesansnih karnevalskih veselja. Riječ je o lirskoj vrsti
kojoj se pripisuju i elementi dramskoga jer ima scenske, izvedbene
korijene. To je monolog lika koji je postavljen kao predstavnik neke
profesije, staleža, narodnosti, proročice i slično. Izlaganje je u prvom
licu, a oslovljavaju se neposredni slušatelji (primatelji). Govornik se
može pojaviti i u 1. licu množine, ali je manje individualiziran, odnosno
tipičniji. Različiti kriteriji rezultirali su različitim tipologijama
maskerate: u odnosu na prostor izvođenja govori se o uličnim (slobodniji
lascivni sadržaji) i salonskim maskeratama (pristojni sadržaji), a u

4
odnosu na govornika najpopularnije su bile cingareske (jeđupke) u
kojima žena preobučena u Ciganku (Jeđupku) govori o sudbini
okupljenim damama. Budući su maskerate vedre i duhovite, u njima se
kao značajna sastavnica javlja i kategorija smijeha. Kao začetnika ovoga
žanra struka navodi ime Džore Držića koji je pjesmom Gizdave mladosti
i svi vi ostali napisao hrvatsku protomaskeratu, a slijedili su ga brojni
hrvatski pisci: Mavro Vetranović, Mikša Pelegrinović i Sabo Bobaljević
Glušac. Mavro Vetranović početkom 16. stoljeća piše pokladne pjesme u
kojima izražava svoju kritičnost prema društvu, a Pelegrinović piše
cingareske. Kod nas pokladna poezija odražava svojevrsni kult žene:
njezinu ljepotu i vrline. Za Dubrovnik su karakteristične amaterske
kazališne družine koje su izvodile maskerate.

28. POJAM MOREŠKE

Naziv moreška nastao je od naziva za islamske stanovnike Pirinejskog
poluotoka od 8. do 15. st., španjolski: morisco. Ona pripada pučkoj
tradiciji. Društvenopovijesni uvjeti odrazili su se tematski i na dramsko
stvaralaštvo. Moreška je starinska viteška igra s otoka Korčule. Taj se
viteški vojni ples pleše s mačevima u fantastičnim kostimima, a
simbolički prikazuje borbu protiv Maura. Nastala je oko 12. st. na
Mediteranu, a kod nas je prvi put zabilježena u 13. st. u Trogiru, a od 15.
st. svake se godine izvodi na Korčuli. Ples izvode dvije skupine plesača u
crvenim i crnim odorama koji se bore za naklonost Bule, vjerenice

5
Bijeloga kralja Osmana koju je oteo Crni kralj Moro. Dvanaest parova
“moreškanata” u živopisnim kostimima izvode plesne figure i “tuku” se
mačevima, ubrzavajući ritam svojih pokreta i uzajamno se natječući u
vještini mačevanja u sedam plesnih figura ili “kolapa” koji završavaju
pobjedom Bijeloga kralja i trijumfalnim krugom njegove bijele vojske. U
renesansi se korčulanska moreška izvodio kao dio veće drame, odnosno
u pauzama između činova kako bi se obogatila sama predstava.

29. POJAM PETRARKIZMA

Pod petrarkizmom se razumijeva oponašanje Petrarkine (Francesco
Petrarca 1304. – 1374.) talijanske lirike i to prvenstveno njezinih
formalnih crta. Utjecaj pravoga humanista zapravo se nikad ne svodi na
imitaciju vanjskih obilježja njegove izražajne virtuoznosti, nego i na
otkrivanje i svojevrsno adaptiranje dimenzija intimnoga lirskog svijeta
koje prije njega u srednjem vijeku bijahu zatomljene ili nepoznate, a koje
je on dao u nasljeđe kulturi humanizma i renesanse ispovjedivši u svom
pjesničkom očitovanju ljubav koja više nema božanske značajke, već
ostaje trajno i fatalno nazočna u zbilji života, i kao svako ljudsko čuvstvo
u procjepu je i neprestanoj suprotnosti između stvarnog i idealnog. To
potonje jest jedna od konstanti koje karakteriziraju moderno shvaćanje
književnosti, počevši upravo od Petrarkina iskustva koje je u osvit novog
doba moralo postati temeljem, izvorom poticaja i nadahnuća
humanističkoj, renesansnoj i budućoj poeziji uopće. Kad se na

6
dvorovima i u sferi njihova utjecaja stao gajiti profinjen ukus ondašnje
društvene i duhovne aristokracije, kad su stihovi petrarkina Kanconijera
sugestivnom privlačnošću svoje sadržajne i formalne novosti počeli
djelovati na oblikovanje novih ideala ljepote i ljubavi i postajali
kodeksom pravih ili konvencionalnih osjećaja, normom retoričke
izražajnosti i neodoljivim izvorom oponašanja, rodio se petrarkizam i
dobio preduvjete za neslućen zamah u idućem, 16. stoljeću. Petrarkizam
se, dakle, može definirati kao izravno ili neizravno ugledanje na
karakteristične slike i ritmove, teme i motive, končetizam i verbalizam,
koji su u petrarkinu kanconijeru uzorne sastavnice autentična stila i
neponovljive umjetnosti. Prva ili rana faza petrarkizma razvija se u
Napulju kamo se 1465. godine doselio Cariteo donijevši u talijansku
liriku elemente provansalske poezije još uvijek žive u njegovu zavičaju i
one kombinacije neobičnih, “pravljenih” slika iz kojih će nastati, proširiti
se u petrarkističkoj lirici i u baroknoj poeziji kulminirati takozvani
concetti, jedna od talijanskih pa zatim i europskih oznaka izvještačenosti
i formalnog artizma. Ta je faza petrarkizma u nas nazvana trubadurskom
ili po spomenutom Cariteu kariteanskim petrarkizmom. Dodiri s
Petrarkinom lirikom i utjecaj kariteanskog petrarkizma nazočni su već u
prvom sačuvanom Zborniku petrarkističke lirike kojeg je sastavio Nikša
Ranjina 1507. godine s pjesmama Š. Menčetića, Džore Držića, M.
Krstičevića, M. Vetranovića i drugih manje poznatih i nepoznatih
pjesnika. Antipetrarkizam je europski fenomen. Rezimirajući njegove

7
povode i smjerove, napomenut ćemo da je prosvjedovao protiv
konvencionalizma oblika i jednoličnosti ili raspojasanosti sadržaja,
protiv platonizma i postojane ljubavi, protiv artificijelnosti i ponavljanja
tema, protiv metričkih formi, u prvom redu zlorabljenog soneta. Što se
tiče hrvatske književnosti, izostao je posljednji navedeni tip jer sonet nije
nikada ni bio zastupljen, a antipetrarkisti su bili Dinko Ranjina i Marin
Držić.

30. FIRENTINSKA PLATONIČARSKA AKADEMIJA (FICINO,

POLIZIANO)
Kada je 529. godine car Justinijan zatvorio posljednju neoplatonsku školu u Ateni, nastupilo je
teško doba za Platonovo učenje u Europi. Za nepuna tri vijeka grčka filozofska učenja gotovo su
potpuno nestala s europskog kontinenta, povlačeći se pred širenjem kršćanskih učenja.
Nestankom filozofskih neoplatonskih škola, kršćansko učenje, koje se oslanjalo na odabrana
Aristotelova djela, učvršćuje svoju autonomiju nad znanjem u sljedećem stoljeću. Platonova i
Aristotelova djela o prirodi nisu bila prihvaćena od strane crkve, jedine koja je u to vrijeme
podučavala ljude. Neki su se humanisti uzalud pozivali na Augustinovo djelo, nastojeći ukazati
da je Platon dosta bliži kršćanskom učenju od Aristotela, čiji su logički spisi u kombinaciji s
crkvenom doktrinom postali službeno učenje na univerzitetima širom Europe. U takvoj atmosferi,
u vladarskoj kući Medici u Firenci, ponovno se pojavljuje veliki interes za Platonovo učenje.
Platonova Akademija u Ateni djelovala je sve do 529. godine kada ju je ukinuo car Justinijan
držeći je poganskom ustanovom. U međuvremenu, Konstantinopol postaje snažno kulturno
središte. Nakon što je u 7. stoljeću u Aleksandriji spaljena biblioteka, Konstantinopol ostaje
jedino pravo filozofsko žarište. Dodatni poticaj dobiva u 11. i 12. stoljeću kada oko 1410. g.
učeni Grk Georgios Gemistos Plethon, koji će kasnije odigrati veliku ulogu u osnivanju
neoplatonske Akademije u Firenci, osniva neoplatonsku školu nedaleko nekadašnje Sparte. Kao
njegov učenik pojavljuje se Basilios Bessarion koji je kasnije nakon pada Konstantinopola postao
carigradski latinski patrijarh. Gemistos Plethon i Bessarion dolaze 1439. g. u Firencu gdje je

8
koncil premješten te održavaju niz predavanja o gnostičkoj i neoplatonskoj filozofiji. Plethonovo
veliko znanje i karizma ostavljaju snažan utisak na tadašnjeg vladara Firence, Cosima de'
Medicija, koji je odlučio okupiti najbolje umove radi prevođenja grčkih tekstova na latinski jezik.
Tako se rađa ideja o osnivanju neoplatonske akademije. U međuvremenu Plethon postaje učitelj
mladom Ficinu. Medici u mladom Ficinu prepoznaje genija i naslućuje njegovu duboku želju za
istraživanjem. Plethon i Bessarion, uz svesrdnu pomoć Medicija, osnivaju Akademiju oko 1450.
godine. Cosimo prepušta vođenje Akademije mladom Ficinu i daruje mu vilu blizu Firence kako
bi ga financijski osigurao. Zahvaljujući toj velikodušnosti Medicija, on se mogao u potpunosti
posvetiti filozofiji. U Akademiji se budi živa prevodilačka djelatnost. Pod Ficinovim utjecajem i
zbog zaljubljenosti u Platonovu filozofiju, novi vladar nakon Medicijeve smrti nastavlja s
njegovim radom. Akademija dobiva novi poticaj i postaje mjesto okupljanja mnogih poznatih
filozofa i umjetnika tog doba. Među njima je bio i dvadesetogodišnji Mirandola. Njegovih 900
pitanja upućenih crkvi, kao i poziv na raspravu, rezultirali su raznim optužbama te je, napustivši
Rim, pokušao pronaći slobodoumnije okruženje u Firenci. U to vrijeme Akademija je dosegnula
svoj vrhunac. Trojac Lorenzo, Ficino i Mirandola utirali su put onome što će se kasnije zvati
renesansom u Europi. Može se slobodno reći da su oni bili firentinska Akademija, iako ne treba
zanemariti Landina, Poliziana i ostale. Najveća zasluga Akademije je ponovno oživljavanje
Platonove filozofije. Njen utjecaj se širio daleko izvan granica Firence i Italije. Firenca je u to
vrijeme nazivana „drugom Atenom“. Diskusije, rasprave i živa umjetnička djelatnost krasile su
firentinsku filozofsku školu koja je bila srce grada. Pogrešno bi bilo zaključiti da je firentinska
Akademija bila ustanova u kojoj su se prevodili samo grčki tekstovi na latinski jezik. Ona je bila
poput duše iz Ficinovog učenja koja se nalazi između apstraktnog svijeta ideja i fizičkog svijeta,
ona koja je uspjela doseći nešto od istine i što je najvažnije primijeniti spoznato u svakodnevnom
praktičnom životu. Tu je ideju Akademija uspjela povratiti u život, prenijeti ponovno s Istoka na
Zapad i ostaviti sljedećim generacijama.

31. LYONSKI PETRARKIZAM (MAURICE SCEVE)

U Francuskoj se sredinom 16. stoljeća javljaju petrarkističke škole:
lyonski krug i Plejade u Francuskoj. Lyon je gospodarski grad živahnih
kulturnih veza i suparnik Parizu (književni krug Plejade). Lyonski

9
petrarkizam je specifični oblik petrarkizma koji je oblikovala lyonska
škola. Ona je djelovala u humanističkom dvorskom krugu Margarite
Navarske, obrazovane žene koja se bavila literaturom, poznavala latinski
i grčki jezik te španjolski, talijanski i njemački jezik. Vidljiv je utjecaj
platonizma na lyonsku školu. Recepciju njihove lirike ne podrazumijeva
učenu elitu, već veći broj primatelja, a sastavi se ne pišu samo, nego i
izvode uz glazbalo. Maurice Scève (oko 1501. - 1564.) bio je predvodnik
Lyonske škole. Godine 1533. otkriva navodni grob Petrarkine Laure u
Avignonu što stvara popriličnu senzaciju. Piše djela u stihovima,
dominira retorika i učen jezik. Desetak godina prethodeći pariškome
krugu, izdaje zbirku ''Delija biće višnje kreposti'' koju objavljuje 1544.
godine. To je kanconijerska zbirka u petrarkističkom duhu posvećena
Deliji. Karakterizira je zamršena versifikratorska struktura i vertikalna
zamisao sublimacije ljubavi do združenja bića u vrhovnom dobru. Zbirka
je adaptirana, ali ipak ima mnogo sličnosti s ''Kanconijerom''. Piše
talijanske oblike soneta i u desterostihu, a govori o nemilosti, tuzi zbog
odvojenosti te apostrofira krepost, uzvišenu ljepotu Delije. Ljubav se
platonski interpretira. Pisana je prema Petrarkinim modelima, što se
očituje u frazeologiji i metaforici te motivima, ali osjećaj koji prožima
djelo je posve autentičan. Scève je predstavnik hermetične poezije
neuobičajenih konstrukcija i s puno neologizama. Uzor je pariškim
pjesnicima, odnosno on je ''božanski pjesnik''. U djelu filozofskog
karaktera ''Microcosme'' govori o svijetu od njegova stvaranja do

10
Abelove smrti. Pritom je Adam simbol moderna čovjeka koji stvara svoj
svijet. Ovo djelo je stilom reminiscencija na Dantea. Scève je bio preteča
Mallarmea i Rimbauda. Značajan je zbog uvođenja neoplatnističkog
duha u francusku poeziju. Lyonska škola je jedna od najzanimljivijih, ali
nije se nametala niti imala odjeka izvan mjesnih granica.

32. Zbornik Nikše Ranjine

Ranjinim zbornikom inaguriran je petrarkizam u hrvatskoj književnosti.

Nazvan je po Nikši Ranjini Andretiću koji 1507. godine prepisuje
ljubavne sastave raznih pjesnika. Zbornik obuhvaća 820 pjesama i još
dodatak od 15 pjesama (za njih se zna jedino iz popisa) što ga čini
najbogatijim, ali i najvrednijim zbornikom hrvatske književnosti. Nastaje
u Nikšinoj četrnaestoj godini. Nikša nema razvijenu svijest, samo
popisuje popularne stihove. Petrarkizam u Ranjininu zborniku je
dominantna komponenta koja se očituje u ljubavnom čuvstvu, korištenju
izražajno- metaforičkog instrumentarija te u izravnim parafrazama i
traspozicijama pojedinih pjesama ili mjesta iz Rasutih rima. Osim
petrarkizmom, pjesme su nadahnute i narodnim pjesmama, a služili su
jezičnim iskustvima crkvene i općenito religiozne literature. Primjerice,
pjesme ''Djevojka je ruže brala'' ili ''Djevojka je podranila'' narodne su i
po motivu i po izrazu, ali i versifikacijski (sastavljene od trohejskih
četrnaesteraca). Domaći izražaj kombiniran s dominantinim lirskim tvore
pravu renesansansnu atmosferu. Aktulna petrartistička topika zapravo
11
čini opisivanje ljubvenog betega glavnom zadaćom pjesama. Lirski
subjekt prolazi kroz stadije zaljubljenosti u gospoju, opisuje svoje stanje
do otrežnjenja i okretanja spiritualnim vrijednostima, vjeri i Djevici
Mariji (srednjovjekovni utjecaj!). Milojadno stanje karakterizira patnja,
depresija, ali kratkotrajna nada i radost te ushićenje. Ljuveni plan ( il
fuoco, la fiamma) - inzistira se na razornoj patnji, potencira se ljuvena
boljezan koju se trpi i dan i noć. Pjesnik piše klišeizirane fraze npr. pri
opisu gospoje. Opis (po uzoru na Petrarcine opsie Laure): oči dvi zvizde,
dva sunačca, bijala put, čelo bijelo, ruke bile, grlo prebijelo, ličce pribilo,
zlatne kose, slatka rič - tipičan petrarkistički izražajni inventar. Suzice,
plačevi, cvili, vrući uzdasi, gorki jadi, strile, rane - parafraze Petrarce.

Potvrđeni autori zbornika su Šiško Menčetić, Marin Krstičević, Mavro

Vetranović, Andrija zvani Zlatar, Džore Držić. Dubrovčani Menčetić i
Držić izdvajaju se izrazitijim individualnim stilom, a njima se pripisuje
najveći broj pjesama. Za mnogo stilova tek valja utvrditi autore. Pojedine
pjesme se izdvajaju ljepotom i originalnošću ( Krstičević, Zlatar, Držić,
ponajprije). Imaju narodni senzibilitet. Često se elementi narodne poezije
stapaju s elementima pučke leutaške popijevke i leutaške lirike.
Petrarkisti su svojim dvanaestercima znali imitirati najtipičnije postupke
Petrarkina i petrarkističkog stila tako da se odstupanja svode na to da se
hrvatska lirika, oslanjajući se na vlastitu tradiciju, nije odrekla svog
dvanaesterca niti se u njoj uspio proširiti sonet. Jagić pjesnike naziva

12
trubadurima, ali nisu se povodili za provansalskim pjesnicima već za
suvremenicima talijanskog petrarkizma. Prepostavlja se da su Držić,
Menečtić i osatali autori Zbornika bili u dosluhu s kariteanskim
petrarkistima (napuljski krug) te uspostavili oponašateljski most koji
seže do parafrazerskog, prijevodnog odnosa. Jagić prve petrarkiste
naziva trubadurima, poričući njihovu pjesničku individualnost. Rešetar
smatra da je Držić bolji, pokazuje Menčetiću put. Vodnik u Držićevoj
duhovnoj erotici vidi reakciju na Menčetićevu raskalašenost. Ježić
smatra da je Držić, za razliku od Menčetića, osjetio ljepotu narodne
poezije. Kombol smatra da Menčetićeva lirika lascivna za razliku od
spiritualne Držićeve lirike. Slamnig dovodi novo tumačenje renesansne
lirike. Hrvatsko pjesništvo prije Ranjinina zbornika ima još prethodne
faze gdje temelji te konvencije. Čale smatra da su Držić i Menčetić
svojim djelima utrli stazu budućem razvoju i pojavi značajnih imena.
Smatra da u tim prvi petrarkističkim djelima postoje distinsktivne
značajke, specifičnosti koje su rezultat otimanja posvemašnjem
robovanju većim uzorima. Očuvale su se neki naši ritmovi i zvukovi, a
nerijetka su prožimanja s duhom narodnog stvaralaštva.

(bilješke s predavanja; Denona, Jasna: Hrvatska književnost do

19.stoljeća; Čale, Frano: Petrarca i petrarkizam; Zbornik radova:
Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti; Povijest hrvatske
književnosti, knjiga 3.)

13
33. Džore Držić (6. veljače 1462. – 26. rujna 1501., Dubrovnik)
Od trojice najznačajnijih hrvatskih pjesnika koji se javljaju u 15.st.
najmlađi je Džore, sin Nikole Držića (stric Marina Držića) rođen
06.02.1462. u Dubrovniku. Zbog obiteljske tragedije odgajao ga je stric,
a sam se Džore školovao u Dubrovniku, a vjerojatno i u Italiji jer je
poznato da je završio pravo. Uz to, budući da je obitelji Držić pripadao
protektorat nad crkvama u Dubrovniku i na otoku Koločepu, Džore je
bio predodređen za svećenika (zapopio se sa 40 godina, a 1497.
imenovan je za upravitelja crkve Gospe Luncijate iznad Gruža). Bio je
prijatelj Jurja Dragišića, Frane Glavana (od knjiga mu ostavio Marcijala i
Cicerona), a suvremenici su mu Šišmundo Menčetić, Ivan Gučetić,
Ludovik i Ilija Crijević, Karlo Pucić i dr. Ne znamo kad je napisao svoje
prve dvanaesterce, vjeruje se oko 1480., a također se vjeruje da je Džore,
iako 4 godine mlađi, počeo pisati i prije Menčetića. Od svih je pjesnika
Ranjinina Zbornika on najviše upotrebljavao čakavske oblike ča, zač,
krozač te češće ikavske nego ijekavske (iako mu je mati bila Hercegovka
(Nikolina Vodopija), (Menčetićeva je bila Dubrovkinja, ali je ipak
Držićev više bio čakvski obojen). U njegovim je stihovima bio živ i
čakavski akcent i javlja se češće nego u drugih, na jači čakavski utjecaj
upućuju i neke rime,a bio je i pod utjecajem danas nama uglavnom
nepoznate poezije. Njegov rad obilježavaju motivika i metaforika, bogat
leksik te originalnost po kojoj se ističe. U Džorinoj se versifikaciji osjeća
relativno brzo mijenjanje jezika Dubrovčana (1480ih čakavizmi, početak

14
16.st.štokavizmi), a jako često se javljaju i srokovi u prilog čakavskom
akcentu. Čakavski su oblici češći u 1. nego u 2. dijelu kanconijera, a
dosta analize njegova pisanja nalazimo u radovima Milana Rešetara.
Najstariji je izvor za Držićeve stihove Ranjinin Zbornik (započet 1507.).
Gotovo je posve sigurno da je 1507. Postojala Džorina zbirka Pjesni
ljuvene , pjesme nema u rukopisnoj zbirci Držićevih pjesama, ali već
prvi stih upućuje na to da bi to mogla biti uvodna pjesma. Budući da je
Držić umro 6 godina prije nego što je Ranjina započeo svoj Zbornik, ali
on nije sakupio sve Držićeve pjesme pa ih onda prepisao nego je pošao
od Pjesni ljuvenih koje je prepisao u cjelini pa poslije dodavao pjesme
koje je pronalazio zajedno s pjesmama drugih autora ne bilježeći što je
čije. Za neke znamo da su Džorine već po akrostisima: GROJETA (Grem
tužan povazdan, Gorko mi dreselje, Gorčije žalosti, Gospo ka s'
ugizdah), GJORE (Gizdavo prolitje, Gdi t' kletve još biše), GJORETI
(Gdi može bit tilo), GJORI (Gizdavi moj cvite). Drugi rukopis Džorinih
pjesama nalazio se nekada u njegovoj ''Dubrovačkoj biblioteci'', a danas
je u Pragu te potječe iz 2.pol.17.st.(Jedan se prijepis tog rukopisa čuva u
biblioteci male braće u Dubrovniku, a neke je pjesme prepisivao i Đuro
Ferić krajem 18.st.) Najveće je otkriće bila bila Držićeva zbirka pod
naslovom ''GJORETE DRŽIĆA PJESNI KE STVORI DOKLE KROZ
LJUBA BJESNJEŠE'' koja je pronađena u Marsh biblioteci sv.Patricka u
Dublinu iz ostavštine poznatog kolekcionara, orijentalista Dudleya
Loftusa. Zbirka sadrži 97 naslova od kojih je više od 20 prije toga

15
nepoznatih pjesama, a među njima je i ekloga RADMIO I LJUBMIR
(neki smatraju prva svjetovna drama u Hrvatskoj). Dublinski je rukopis
objavljen u cjelini 1965.(otkrio ga John Simon Gabriel Simmons) te
sadrži dvostruko više pjesama od zbirke koju je prepisao Ranjina, no ne
sadrži ni sve koje su zasigurno bile njegove. Zaključuje se da dublinski
rukopis potječe od nekog starijeg izvornika nego stihovi koje je Ranjina
kasnije dopisao. Kanconijer Džore Držića sastoji se pretežno od
ljubavnih pjesama, u uvodnoj se pjesmi s nostalgijom sjeća prošlog
spokojnog života, pjeva o gospoji i njezinoj ljepoti, o čežnji i tuzi zbog
neuzvraćene ljubavi, ali nema izrazito naglašenih faza ljubavnog
udvaranja kao što to susrećemo kod Menčetića. TUŽENJE je osnovna
intonacija cijeloga kanconijera. Epiteti su neposredni, bliži pučkom.
CVIL (plač) se spaja s tuženjem svih ostalih trubadursko-petrarkističkih
pjesama, otvarao je prozore novom, obogaćen čistim pučkim leutaškim
intonacijama i zvucima.U njega nema akrostiha sa ženskim imenima kao
kod Menčetića, a ljubav ponekad piše velikim slovom. Njegova je
gospoja ''draža od zlata'' i ''lipša ner prolitje''. Neki se elementi mogu
povezati s narodnom začinjačkom poetikom, ali se Držić ipak lirski
uvjerljivije i naivnije obraća svojoj više simboliziranoj i stvarnijoj vili.
Nadalje, vidljiv je i dodir s gradskom leutaškom poezijom. Ponekad
konvencionalno opisuje ljepotu svoje ljubavi, a o ideji o prolaznosti
ljepote govori na drugačiji način nego drugi i to sa dvostrukom porukom.
U cijelom Držićevom kanconijeru preteže dvostrukorimovani

16
dvanaesterac ,a pod utjecajem čakavštine nalazimo i odstupanja od
trodijelnog fraziranja pa su onda i dvanaesterci tretirani slobodnije.
Nadalje, kod Držića nalazimo i tercinu i sestinu, a ima i pjesama u
kojima su distisi kombinirani s kvartinama. Njegovi su jedanaesterci prvi
jampski jedanaesterci, a pisao je i 14ercem.

ANTOLOGIJSKI STIHOVI; 20-ak pjesama živi i danas: Draža je od

zlata; -Ka se jur vila; -Sladoje; -Odiljam se; -Pridrago sej lito; -Želim te
povazdan; -U čemu se tko vidi; -Ljub me dušice mladjahta…

RADMIO I LJUBMIR scenska je i dijaloška ekloga iz 15.st. (Josip

Vončina daje pretpostavku da se radi o 1489., ali to nije potvrđeno) te se
radi o pirnoj drami. Prethodi djelima talijanske tradicije (70godina prije
Tassovog ''Aminte'' te stoljeće prije Guarinia i ''Pastor Fidea''). U ovoj
eklogi pastir Radmio nastoji vratiti svog prijatelja Ljubmira koji je
napustio stado i pošao za vilom, ne u ''dubravu'' nego baš u Dubrovnik.
Jednog je ljetnog podneva pod Vitoljem Ljubmir ugledao vilu koju
naumi tražiti do skončanja, a Radmio ga nagovara svime čega se može
sjetiti:proljećem, cvijećem, voćem, gizdavim seljankama, tancima te
podrugljivošću gradskih gospoja. Ljubmirova ispovijed za vilom odiše
žarom i uvjerljivošću nesvakidašnje čežnje, on je trezven pastir. Susreće
vilu te joj izjavljuje svoju ljubav no ona bježi. Nastavljajući potragu on
susreće svog prijatelja te se oni na kraju pozdravljaju ne znajući hoće li
se ikad više vidjeti. Džore Držić opisuje pastoralni svijet, idiličan
proplanak, priroda je alegorija slobode te ugodno mjesto (locus
17
amoenus). Ova je ekloga znak visoke kulture jedne sredine, dubok trag
kasnijim ostvarenjima u Dubrovniku. Može se reći da ima i
autobiografskih sadržaja te da sam pjesnika traga za ljepotom. Glavna je
opozicija rat između dvaju svjetova – mašte i stvarnosti, a oba su lika
(Radmio i Ljubmir) simboli putovanja.

PJESNIČKA VIZIJA SVIJETA

Dubrovnik Dubrava
Grad Šuma
Građani Pastiri
Klasična mitologija Narodna mitologija
Klasična antička i talijanska Narodna lirska i epska pjesma
književnost
Petrarkizam Lirika
Nimfe Vile, vukodlaci

POSLANICA SLADOJU – pismo nekom njegovom prijatelju, nama je

nepoznat, a vjerojatno se radi o nadimku. Pismo je pisano iz Stona,
sadrži autobiografske elemente, ima manire renesansnih obrazaca
GREM SI GREM – dvanaesteračke kvartine i dvostišnost pripjeva koji
se ponavlja. Elementi sjete i bolne tragičnosti, vila je uzrok elegičnom
raspoloženju i sjete. U petoj se kvartini Džore uspoređuje s labudom koji
će umrijeti pa bolno plače.
ČUDAN SAN – prva pjesma na motiv robinje koji se kasnije javlja i u
Vetrenovića i Lucića; pjesnik sanja da su gusari zarobili gospoju i da je
idu prodat (monolog u kojem se ona žali i tuguje za prošlim životom),

18
ona moli trgovce da je otkupe; jednostavni i živi stihovi; pjesnik se budi
iz sna, ali mu ostaje nelagoda jer su Turci pred zidinama
ODILJAM SE – autobiografska pjesma, podsjeća na bugaršticu;
16erački stih; motiv rastanaka, topos opraštanja; utjecaj trubadurske
poezije
GIZDAVE MLADOSTI – putem jeđupke izravno se obraća prisutnima
koji su se okupili na piru; 1. naša maskerata ; ne spominje se ciganka ali
je jasno da upravo ona to govori gizdavoj mladosti; vrst utopije; javlja se
živa žudnja za trajnim mirom
Epiteti su Držićeve poezije ljepota, unošenje vlastitih iskustava, finoća,
ljupkost te njegov osjećaj za mjeru
Postoji priča o njegovoj nesretnoj ljubavi prema Menčetićevoj kćeri koja
se vukla još od zapisa I.Đurđevića i S.Crijevića pa sve do novijeg
vremena, no priča nema nikakve osnove budući da je Menčetić bio tek 4
godine u braku kad je Držić umro. Vjeruje se da je bio nesretno
zaljubljen u neku Menčetićku kad je pisao ''pjesni ke stvori dokle kroz
ljubav bjesnješe'', ali nije zbog toga poslan u klerike.

(bilješke; Franičević: Povijest hrv. renesansne knjiž.; Franičević: Povijest

hrv. književnosti)
+
34. Šišmundo Menčetić Vlahović (27. veljače 1457. – 25. lipnja 1527.,
Dubrovnik)
Šišmundo Menčetić Vlahović (poslije smrti nazvan je Šiško) rođen je
27.02.1457.u Dubrovniku te je, poslije Marulića, najstariji od poznatijih

19
hrvatskih renesansnih pjesnika. Potomak je razgranate plemićke porodice
koja je Dubrovniku dala mnogo istaknutih ljudi, najstariji je sin Šimuna
Menčetića (imućan posjednik, bavio se i trgovinom) i po pradjedu je
nazvan Vlahović. Školovao se u rodnome gradu u humanističkoj
(gramatičkoj) školi, ali nemamo saznanja o stupnju obrazovanja.
Poznavao je mitologiju i ondašnju talijansku leutaško – petrarkističku
poeziju. Živio je više pustopašnim nego skladnim životom, ime mu se
često povlačilo po sudskim zapisima (bilo kao tužitelj, tuženik ili
svjedok), a svojedobno je bio i u zatvoru 6mj zbog provale i
napastovanja dojilje, sa 26 se godina potukao s mladićem iz pučanske
obitelji. Godine 1483. stupio je u službu Republike o zbog neurednosti i
kašnjenja često je ulazio u sukobe. 1521.postao je knezom Šipana, a
zatim i Republike. Bavio se trgovinom, sa 40 se godina oženio Marom
Gundulićevom s kojom je imao 2 sina i kćer, ali ubrzo je ponovno zapao
u probleme kada je mačem nasrnuo na jednog Gundulića i ostao ranjen.
Umro je 1527.u vrijeme velike kuge koja je uzela i njegove sinove. Ne
znamo kada je Šiško počeo pisati, ali pretpostavlja se da je Dž.Držić
(iako 4 godine mlađi) počeo pisati prije njega. Njegove su pjesme
sačuvane u 2 rukopisa:
1. stariji Zbornik Nikše Ranjine započet je 1507. Taj je rukopis nestao u
vrijeme drugoga svjetskog rata, a njegov je sadržaj sačuvan jedino u
izdanju Milana Rešetara iz 1973. (Zbornik sadrži 820 pjesama i još 15
prvih stihova pjesama koje nisu sačuvane Dž.Držića, Šiška i drugih

20
nepoznatih pjesnika.) Pjesme su u Rešetarovom izdanju pod naslovom
Incipiunt Sigismundi Mensii, patritii ragusini, carmina i Eiusdem
Sigismundi, Simeonis Mensii, patritii rhaccusani filii, carminum
Menčetićeve, radi se o 512 pjesama koje čine više od polovice Zbornika.

2. Drugi je izvor Menčetićeve poezije rukopis koji se čuva u arhivu

Jugoslavenske akademije, a pronašao ga je Kukuljević. Prvi dio rukopisa
nosi naslov Pjesni Šiška Vlahovića i potječe iz sredine 17.st.,a drugi je
pod naslovom Eiusdem Sigismundi.
Šiško je leutaš, pisac ljubavne renesansne poezije pisane po ondašnjim
poznatim kanonima, ali i pjesnik koji je ponekad znao prevladati sve
utjecaje i izaći iz okvira konvencija. Njegovi su stihovi po motivici zaista
konvencionalni, ali su uvijek prilagođeni versifikaciji, poetskom,
leutaškom, začinjačkom izrazu i shvaćanju. Pod utjecajem je talijanske
lirike (stihovi strambotto i rispetto). Držao se (za razliku od Držića)
kodificiranog stupnjevanja, prolazeći sve faze, od stidljiva obožavatelja
koji se gospoji divi izdaleka, pa zaljubljenika koji javno slavi njenu
ljepotu, zatim neuslišana poklonika koji tuguje tražeći utjehu, te
ljubavnika kojemu je gospođa otkrila svoju naklonost i na kraju
lascivnog mladića koji je postao obraćenik i prezire taštinu ovozemaljske
ljubavi te se okreće Bogu kajeći se za blud. U njegovim najboljim
pjesmama pronalazimo senzualnost, autentična raspoloženja i doživljene
ugođaje, a sam je uz Dž.Držića dao i osnovnu intonaciju našoj

21
renesansnoj lirici. Prošao je kroz poetičku školu kvatročenta, a radi se o
beskrajnom ponavljanju tema i motiva .
Jedna se Menčetićeva pjesma Kako čuh da podje gospoja na zelen
(Spominjanje ljuvenih zgoda i nezgoda) sastoji od 75 strambotta
(600stihova), a ima pjesama koje imaju preko 200 i 300 stihova.
''Bolest'' je Šiškova bila i jednoličnost, imitacija, ukalupljeno ponavljanje
već rečenog, ali i izlizane riječi, fraze i srokovi. Leutaši ne pjevaju svoje
ljubavi nego udvaranje, a Šiško ima i mnoštvo akrostiha koji također
otkrivaju narav njegove lirike. Uz mnoštvo Šišmunda, Šizmunda,
Sigismunda ima i preko 25 ženskih imena
(Kata,Katica,Katarina,Katarinica→dokaz da je to samo igra, Mara,
Dražica, Perica, Vanda, Vita, Paula, Mica…), a najčešće je Kata koja se
pojavljuje u 60ak pjesama, a je slijedi Marija. U njegovoj je poeziji
nerijetkost pojavljivanje suza, uzdisaja, čemera ispunjenog pravom ili
hinjenom ljubavi.
Menčetićev je stih dvostrukorimovani dvanaesterac bez marulićevskog
ponavljanja rime. Trodjelnost je u dvanaestercima dosljedno provedena.
Šiška obično smatramo tipičnim leutaško – petrarkističkim pjesnikom,
ali on prihvaća i domaću tradiciju. U stihovima su vidljivi utjecaju
glagoljaške i uopće srednjovjekovne književnosti i pučke, narodne kao i
gradske lirike u jeziku, stihu i poetskom izrazu. Njegov opus sadrži i
pjesme u petnaestercu, a takav nas stih (složen od nesimetričnih
osmeraca i sedmeraca) upućuje na stih bugarštica i uopće na utjecaj
narodnog pjevača. Za razliku od Dž. Držića, Menčetić je uistinu leutaš i

22
njegovi su stihovi doista pjevani na ondašnjim gradskim trgovima i
ulicama.
Kaže se da je Šiško pjesnik senzualnih i ponekad lascivnih raspoloženja,
ipak prema N.Nalješkoviću i I.Đurđeviću on je daleko od senzualnosti;
njegovo je osnovno raspoloženje čežnja i radost zbog sitnih znakova
nježnosti i bol za izgubljenom ili još nedostignutom srećom. Unatoč
svemu, njegovi stihovi imaju veliko kulturno-povijesno značenje i
određenu umjetničku vrijednost kao i značaj i doprinos za našu
renesansnu poeziju. Druge pjesme zbog kojih zaslužuje pažnju zasigurno
su i refleksivni i moralno – didaktički te posebno satirični stihovi. Satira
mu je uglavnom ukomponirana u ljubavni kanconijer i odnosi se na
zavist, pakost, nemile goste koji dosađuju. Takva je i pjesma ''Ne najdoh
zlo veće na svitu vas moj vik'' koja je uperena na zle jezike, pjesma ''Ovo
je prilika'' – satira na staricu koja je za novce zavela mladića, s poantom
o dinaru koji je svemu gospodar; satira na Kotorane (''Zlo od Kotora)
koje Menčetić šiba zbog lakomosti i huda jezika. Ima i pjesama u kojima
se okomljuje na žene (''Sad život moj obra'' – u njoj je žena strašna i
žedna).

(Franičević: Povijest hrv. renesansne knjiž.; Franičević: Povijest hrv.

književnosti)

35. Strambotto i rispetto

23
Strambotto je lirski oblik koji se u talijanskoj umjetničkoj književnosti
javlja u 15. st., a ta talijanska narodna pjesma nastala je vjerojatno na
Siciliji. Po svom obliku sličan je stanci, čini ga obično samo jedna strofa
od 8 11-eraca s ukrštenom rimom (razne sheme abababab, abababcc
itd.). Rjeđe je imao oblik toskanske sekstine – 4 stiha s ukrštenom rimom
i ripreza od 2 stiha. U početku je imao satiričan karakter (po ugledu na
ekvivalentnu francusku formu), ali je kasnije postao izrazito ljubavna
pjesma. Njegovali su ga Luigi Pulci i A. Poliziano. Pjesama nalik na
strambotto ima u Š. Menčetića (s 8 ili dvaput po 8 stihova, običnih
2struko rimovanih 12-eraca južnog tipa), a J. Baraković je kao
strambotte vjerojatno zamislio svoja "petja u osmoretke" (8 2struko
rimovanih 12-eraca sjevernog tipa).

Rispetto (tal. poštovanje) je talijanska narodna lirska pjesma iz Toskane

kojom se iskazuje se poštovanje prema voljenoj ženi. Sastoji se od 4 11-
earaca s ukršenom rimom, iza kojih slijedi ripreza (od 2 ili 4 11-eraca s
parnom rimom) u kojoj se ponavljaju prethodne teme i izrazi. Mnogi ga
poistovjećuju sa strambottom zbog sličnosti njihovih oblika. Iz Toskane
se rispetto raširio po cijeloj Italiji, a u 15. st. ušao je u umjetničku
poeziju. Njegovali su ga najviše Angelo Poliziano i Lorenzo de Medici, a
u novijoj književnosti Carducci i Pascolli. O strambottu i rispettu
govorimo u Menčetića i kasnije u Pelegrinovića kao o utjecaju talijanske
narodne i pučke pjesme.

24
36. Hvarski književni krug
Hvar je u 16.st. doživio književni i općekulturni uspjeh. Hvar je bio
tranzitna luka sa živom trgovinom i bogatim vinogradima. Već u 14.st.
postojala je dominikanska te humanistička škola gdje se predavala
gramatika, retorika i pjesnička umjetnost. Hvarsko kazalište dovršeno je
1612., no mnogo prije toga su se prikazivala Lucićeva Robinja i druga
scenska djela. Najistaknutiji pisci hvarskog kruga su Hanibal Lucić,
Petar Hektorović, Mikša Pelegrinović i Martin Benetović. Lucić je pišući
stvarao književni jezik temeljen na hvarskoj čakavštini. Bio je čovjek
nesumnjive književne kulture, što pokazuju ne samo utjecaji narodne
književnosti, nego i način na koji ih je prilagođavao vlastitom osjećanju.
S njim počinje nova faza naše renesansne poezije. Njegove se pjesme
razlikuju od ostalih pjesama napisanih kod nas u 16.st. po čistoći izraza,
usklađenosti i melodioznosti. Posebno mjesto u Lucićevu opusu zauzima
Robinja. Posebnu vrijednost drami daje izraženo rodoljublje. Ako mu je
itko od njegovih suvremenika blizak, to je njegov sugrađanin Mikša
Pelegrinović. Pelegrinović je pjesnik izvorne maskerate Jejupke. Poznata
su nam pisma koja je razmjenjivao sa Hektorovićem. Hektorović jednako
kao i Lucić je doživio bunu pučana. Za razliku od Lucića koji je bježao
pred pučanima u Split i Trogir, Hektorović je s pučanima, seljacima i
ribarima ostao u dobrim odnosima. Hektorović je naš prvi zapisivač
narodnih pjesama i napjeva. Njegova religioznost dolazi do izražaja u

25
svim njegovim spisima; piše jezikom blisko povezan sa narodnom
čakavštinom. Njegove ljubavne pjesme iz mladih dana nisu sačuvane, a
njegovo najpoznatije djelo je Ribanje i ribarsko prigovaranje koje je
posvetio Jerolimu Bartučeviću. Bartučevićevi stihovi nisu sačuvani, ali
se on spominje kao pisac u poslanicama što su ih njegovi suvremenici
razmjenjivali. Krajem 16.st. Martin Benetović piše komedije koje
postaju jako popularne. Najpoznatija je komedija Hvarkinja koja nastaje
pod jakim utjecajem Marina Držića i potvrđuje povezanost književnih
krugova toga razdoblja. „Poveznica“ između pripadnika hvarskog
književnog kruga je i činjenica da su svi (Lucić, Hektorović, Bartučević,
Benetović) imali vanbračno dijete. Ostali pisci hvarskoga kruga su
Pavao Paladinić, Jerolim Pribojević, Frane Antun Bartučević i Vinko
Pribojević koji su pisali na latinskom. Vinko Pribojević je prvi u nas s
ponosom i nadom govorio o slavenstvu. Jerolimov sin, Hortenzije
Bartučević je također pisao, ali sačuvana je samo pjesma U pohvalu
Hanibala Lucića. Ivan Parožić i njegova Vlahinja prvi put se spominju u
jednoj Nalješkovićevoj poslanici. Vlahinja je cingareskna komedija,
farsa ili maskerata i potvrđuje orginalnost renesansnih pisaca na Hvaru
jer se toskanske cingareskne komedije javljaju kasnije. Marin Gazarović
nastavlja tradiciju crkvenog i svjetovnog kazališta. Hvarski pučanin Ivan
Franjo Biundović, diplomat i pisac, unatoč tome što je većinu života
proveo izvan domovine, ostao je duboko povezan s njom. On je istaknut
predstavnik talijanskog herojsko-galantnog romana (opisuje se i Hvar u

26
jednom od njih) i njegova djela doživjela velik broj talijanskih izdanja i
prijevoda na engleski i francuski.

37. Petar Hektorović

Rođen je 1487. godine na otoku Hvaru. Nije utvrđeno je li mu rodno
mjesto Starigrad ili grad Hvar. Potječe iz bogate plemićke obitelji te
pohađa humanističku školu u Splitu. Kao mladić, doživio je krvavu bunu
pučana protiv vlastele koja je na njega ostavila veliki dojam, budući da
se smatra kako je, iako porijeklom iz plemićke obitelji, bio na strani
pučana. Poslije očeve smrti preuzima upravu velikih imanja na otocima
Hvaru i Visu. Nakon provale Turaka na otok Hvar, bježi u Italiju, o čemu
piše u poslanici Nalješkoviću. Nakon godine dana, vraća se kući, a nakon
toga odlazi u Dubrovnik, kod prijatelja N. Nalješkovića, gdje se druži sa
dubrovačkim književnicima. Do smrti je preživio još jednu provalu
Turaka, a umire 1572. godine, na Hvaru.
Bio je dobro upućen u graditeljstvo. Cijeli život osobno je vodio gradnju
svoga dvora Tvrdalj po svojim nacrtima. Za vrijeme učenja u Splitu
dobro upoznaje latinski jezik, o čemu svjedoče i latinski napisi na
Tvrdalju. Također i glazbeno obrazovan, prvi koji je zapisao naše
narodne pjesme, ne samo tekstualno nego i notno. Na Hektorovićev
književni rad utjecali su Marulić i splitski književni krug, ali i onaj
dubrovački, iako u manjoj mjeri. Vrlo se malo zna o njegovim
mladenačkim danima, ali poznato je da je pisao ljubavne pjesme koje je

27
sam uništio. Hektorović piše o sebi, o svojim doživljajima, gotovo sve
što znamo o njemu i njegovu životu, doznali smo od njega samoga.
Njegov književni stil je realistički. On ne izmišlja ništa, iznosi samo
istinite događaja što je vidljivo i u njegovom najpoznatijem djelu
Ribanje i ribarsko prigovaranje. Njegovi likovi nisu izmišljeni, on im
navodi pravo ime i prezime, navodi stvarna mjesta i uvale kojima putuju.
To Hektorovićevo djelo ima i snažnu socijalnu poruku. U doba kada je
jaz između bespravnoga puka i svemoćne gospode bio nepremostiv, on
prelazi preko ukočene tradicije i približava se narodu, cijeni ih i ističe
njihovu vrijednost, naziva ih braćom, prijateljima.
Pisao je poslanice brojnim prijateljima – Hanibalu Luciću, Vinku
Pribojeviću, Jeronimu Bartučeviću, Mikši Pelegrinoviću i drugima.
Prevodio je antičku liriku i talijanske zapise.

38. Hrvatske robinje

„Robinje“ su tipična djela za renesansu. Tematiziranjem
zarobljenosti hrvatskih robinja znakovit je položaja žene u općoj težnji
za prosperitetom. U robinjama je uobičajeno da se u pozadini nalaze
Turci i njihova nadiranja te naravno otimanje djevojke i otkup zarobljene
djevojke. Lucić tako unosi i historijske junake te je formalno Robinju
podijelio na tri skazanja. U njegovoj Robinji radnja se zbiva na
gradskom trgu u Dubrovniku gdje ban Derenčin od Turaka otkupljuje
svoju nekadašnju zaručnicu te na kraju sve završava ljubavnim

28
prepoznavanjem. Nakon posteljnog obreda, što je također karakteristično
za robinje, mladi par napušta Dubrovnik. Pučka drama „Paška robinja“
važan je dio pučke književnosti grada Paga, a njezin se tekst i način
izvođenja prenosio s koljena na koljeno. U pučkoj drami “Paška robinja”
su svi likovi muškarci . Napisana je kombinacijom hrvatskog književnog
jezika, štokavice i čakavice. Tematika je vezana uz posljedice Krbavske
bitke. To je atraktivno glazbeno scensko djelo nastalo kao kombinacija
pastirske igre i pučke drame. U scenskoj postavi, u dva pravilna,
usporedna reda stoje Pažani (obučeni u tradicionalnu narodnu nošnju) i
Turci (obučeni u ratne turske odore). Jedni i drugi u rukama imaju
stilizirane drvene sjekire. Za robinje su karakteristične mačevalačke
scene. Turci su s lijeve i desne strane Robinje, a naprijed su Pažani,
između njih sjedi Robinja. Lik robinje igra muškarac odjeven kao žena s
obaveznom maramom na glavi. Uz njega tu je još lik trgovca te
trgovčeve družine, stjegonoša, svirač i niz likova inspiriranih dobom
turske vladavine. Radnja ove robinje je vrlo jednostavna:trgovac
pokušava otkupiti Robinju od Sulimana uz prepriku Pažana i Turaka.
Kad je trgovac uspije otkupit, Robinja shvati da je slobodna i pobjegne
kad je nađe Derenčin sluga. Na kraju svi zajedno zaigraju paško kolo.
"Paška Robinja" je prepuna tekstualnih nejasnoća i problema.

39. Hanibal Lucić

29
Hanibal Lucić (1485.-1553.) jedan je on hrvatskih najpoznatijih
književnika. Bio je hvarski vlastelin, sin Antuna i Goje. Pisac je
pjesničkih poslanica, „pisni ljuvenih“ te prve hrvatske svjetovne drame –
„Robinje“. Pisao je pod petrarkističkim utjecajem te utjecajem naše
narodne poezije koja je stilizirana čakavštinom u kojoj ima i mnogo
štokavizama. Njegova lirika govori o ljubavi i višem stilu, a može se
primjetiti i odmak od pučkog i senzualnog. Prepjevao je Ovidijeve 16.
Heroide te je na taj način Ovidijevo djelo po prvi puta bilo objavljeno na
hrvatskom jeziku. Djelo započinje posvetom u prozi Jerolimu
Martinčiću. Osim Ovidija, prepjevao je i Petrarcu te Lodovica Ariosta.
Pisao je na čakavskom dijalektu s dodatkom štokavštine. Najčešći stih
mu je bio dvostruko rimovani dvanaesterac s dugom metrikom. Lucićeva
književna djela objavio je posthumno njegov izvanbračni sin Antun ( u
Veneciji, 1556. ) pod naslovom:Skladanja izvarsnih pisam razlicih.
Sadržavala je 21 ljubavnu pjesmu, jedan alegoričan sastav, dramu
Robinja, 8 pjesničkih poslanica, dvije nadgrobnice, prijevod Ovidijeve
Heroide te pjesmu „Pohvala gradu Dubrovniku“ i 6 soneta na
talijanskom jeziku. U Ovidiju je pronašao uzor jer je on pisao ljubavne
pjesme koje je i sam najčešće pisao – intigrirala ga je ljepota žene ( npr.
Jur ni jedna na svit vila ). Što se tiče Lucićeve drame, njegovo
najpoznatije djelo je Robinja. Napisana je u tri čina dvostruko
rimovanim dvanaestercima, a bila je posvećena Francisku Palandiću.
Lucićeva književna ostavština nije velika, ali je veoma značajna. I iako

30
nije ostavio velik književni opus, važnost njegovih djela je neizmjerno
važna za razvoj hrvatske književnosti.

40. Bembo i bembizam

Druga faza petrarkizma započinje Pietrom Bembom (1470-1547),
talijanskim humanistom koji je dao programski i teorijski prilog
jezičnom i stilskom oponašanju Petrarake (Proze o narodnom jeziku). U
16. st. postao je nezaobilaznom školom i djelovao na stvaranje i na
estetsku i jezičnu kulturu petrarkista u Italiji i Hrvatskoj. Odlučno se
izjašnjavao za dignitet (talijanskog) pučkog jezika, uzor mu je toskansko
narječje Petrarke i Boccaccia. Ponovo uspostavlja kult platonske ljubavi,
a strogo se ravna i prema drugim, izražajnim i strukturalnim značajkama
Rasutih rima.
Bembo obnavlja petrarkizam na učeni, akademski način – bembizam teži
savršenstvu forme u oponašanju Petrarke, izvanjskoj dotjeranosti,
skladnosti i harmoniji. On oživljuje i reproducira repertoar izričaja, slika
i tehnike Petrarkine lirike. Ujedinjuje svoju reviziju petrarkizma s
neoplatonističkim poimanjem ljubavi (Asolanski dijalozi, Rime) –
neprirodno i idealizirano uznošenje ženske ljepote i kreposti, divljenja i

31
patnje koju pjesnik doživljuje. Bembova asimilacija odlikuje se
biranošću jezika, formalnom mjerom i elegancijom. Njegove Rime bile
su popularne među našim renesansnim pjesnicima (čak je i humanist i
diplomat Jakov Baničević bio Bembov prijatelj) što se vidi iz njihovih
izravnih imitacija – bembizam je u Hrvatskoj rezultirao i oslobađanjem
od dvanaesterca te novim metričkim i strofičkim rješenjima.
Petrarkistički model Pietra Bemba u hrvatskoj književnosti nalazimo kod
Jurja Bizantia (Rime amorose iz 1532. na talijanskom), Hanibala Lucića,
Dinka Ranjine, Dominka Zlatarića i Petra Zoranića (u proznim i
stihovanim dijelovima Planina).

41. Lucićeva Robinja

Robinja je Lucićevo najpoznatije djelo. Smatra našom prvom
svjetovnom dramom, međutim, to je odnedavno korigirano jer su prije
nje nastali neki Vetranovićevi i Držićevi prizori. Iako nije nastariji, jedini
je iz tog razdoblja ostao na pozornici do danas. Djelo je vjerojatno
nastalo u kasnijoj Lucićevoj fazi stvaranja, a moguće je da mu je
inspiracija za pisanje iste došla zbog razvijenog kazališta na Hvaru.
Motiv mu je bio oteta i opet pronađena mlada djevojka. Gledatelju je
ovakva tematika bila dobro poznata jer se je na mediteranskim
prostorima često zarobljavala i otimala mladež radi ucjene i novčanog
profita. Ta je priča čest motiv mnogobrojnih književnih djela. Dvostruko
rimovan dvanaesterac pokazuje kako je pisac vezan uz domaću tradiciju.

32
Već iz prologa i posvete može se vidjeti piščevo shvaćanje dramskih
djela kao pjesama čija je svrha da zabavi publiku, ali i je ponešto i nauči.
Robinju je prije nego što ju je objavio, dao hvarskom vlastelinu
Francisku Paladiniću na čitanje, koji je rekao kako je djelo „ugodno bilo“
i kako mu „sramotu neće učiniti“. Luciću je stalo da djelo bude korisno,
stoga je u prologu pozvao mlade ljude da se ugledaju na glavnog junaka.
Što se leksika tiče, i Lucić se je baš kao i Zoranić i Marulić, oslanjao na
našu srednjovjekovnu književnost, Tako se u Lucićevoj Robinji
potvrđuju naša srednjovjekovna tradicija, petrarkistički utjecaj i narodna
pjesma, a osim toga, važnost pridaje i suvremenoj povijesnoj situaciji.
Likovi u drami su povezani sa povijesnim ličnostima, i to sa onima koji
su tada imale veliki utjecaj na javni život. U središtu drame je ljubav
između mladog Derenčina i kćeri bana Vlaska te iskušenja koja su
doživjeli prije nego što ih je dočekao sretan kraj. Sve bitno dogodilo se je
prije nego što je drama počela; djevojka je odbijala iskazati svoju
naklonost prema mladiću, a to nam govori da je sukob nastao još na
dvoru hrvatsko-ugarskog kralja gdje je ona živjela do otmice. Tada su je
gusari oteli i odveli u Dubrovnik na tržište robljem. Derenčin je pitao za
cijenu, platio i oslobodio robinju, a drama ipak nije bila gotova. A nije
bila gotova zato jer Robinja nije drama traganja za otetom djevojkom,
već samo pretpostavka za daljnju radnju. Robinja je drama otklanjanja
nesporazuma.Derenčin je bio maskiran u trgovca koji se je od tuge za
otetom djevojkom toliko izmijenio da ga ni robinja nije prepoznala te je s

33
njim razgovarala kao s neznancem. Odlučio je igrati neznanca i logikom
pitanja navoditi razgovor o sebi. To mu je omogućilo da riješi probleme
koji su ga mučili. Da se je Derenčin odmah otkrio robinji, nikada s njom
ne bi mogao razgovarati na način na koji su razgovarali dok se je
predstavljao kao trgovac. Robinja je prikazana kao ranjiva i nesretna
žena, koja više nema što izgubiti osim časti. Budući da ne prepoznaje
Derenčina, otvara mu svoje srce i govori kako nema nikoga tko bi joj
mogao pomoći. Derenčin je razočaran jer je shvatio da robinja njegovu
ljubav ne shvaća ozbiljno i zato se je „branio“ pod krinkom trgovca.
Unatoč tome što je Derenčinovu ljubav smatrala lažnom, „trgovac“ joj je
odlučio pomoći i osloboditi je ako mu obeća da će poći za Derenčina jer
je njegova ljubav iskrena i čista. Djevojka se je počela braniti govoreći
da ga „nosi u srcu“ i da ga ne odbija iz oholosti, ali da je Derenčin,
načinom na koji joj se je htio približiti, doveo u pitanje kraljevu i njenu
čast. Derenčina je odbijala jer je očekivala da će je zaprositi u kraljevoj
prisutnosti. Za razliku od nje, Derenčin je bio mnogo slobodnijeg duha.
Završna scena drame predstavlja književno-dramsku obradu
dubrovačkog običaja koji sa velikom pompom primaju važne putnike.
Sastoji se od dva djela: prvi dio govori o razrješavanju sukoba. Drugi dio
završne scene čini službena strana događaja. Uz robinju i Derenčina
javljaju se i knez i dubrovački vlastelin koji su došli podraviti mladence.
Po vanjskome obliku djela može se reći da se ono nadovezuje na crkvena
prikazanja koja su na Hvaru bila veoma popularna. Robinja je prikladnija

34
za čitanje, nego za prikazivanje na sceni. No unatoč tome, ona se je do
danas održala. Točno vrijeme nastanka ove drame se ne zna, ali sigurno
je da nije nastala prije 1519. Godine.

42. Mikša Pelegrinović

Zbog nedostatka informacija, odgovor na ovo pitanje sadržan je u 44.

pitanju.

43. Problem autorstva Jeđupke

Jeđupka se smatra jednim od najpopularnijih djela hrvatske renesanse, a
književna je povijest sve do 19. stoljeća činila nepravdu njezinu autoru
pripisujući je dubrovačkom pjesniku Andriji Čubranoviću. Vjerovalo se
kako je Mikša Pelegrinović Čubranovićev plagijator, a tomu je ponajviše
pridonio Toma Nadal Budislavić. Budislavić pronalazi kod svojih rođaka
Čubranovića Jeđupku. Kako je već onda djelo bilo popularno, poželio je
da i jedno izdanje bude posvećeno njemu te mu je tu poslužio rođak
Mare Battitorri (koji je tiskao izdanje Jeđupke s imenom
A.Čubranovića). Neupućeni dvojac ugledao je ime Andrija na rukopisu
(djelo nije imalo potpis autora, a ime Andrija je možda stajalo kao ime
vlasnika tog rukopisa, iz obitelji Budislavićevih rođaka) te su ju pod tim
imenom izdali. Glavni je cilj bilo naglasiti , proslaviti i učiniti Tomu

35
popularnim (a tomu je težio čitav život,čak falsificirao svoju plemićku
titulu i financirao pjesnike sam pisavši na početku posvetu sebi).
Povjesničari književnosti toliko su vjerovali Battitorrinom izdanju da
zaobilaze dva važna dokumenta o Pelegrinoviću kao dobrom pjesniku, a
nasuprot tome o Čubranoviću nemaju pouzdanih podataka, ni o
stvaralaštvu niti o njegovom postojanju. Zapis Pribojevićeva govora prvi
je od dokumenata koji govori o Pelegrinoviću kao dobrom pjesniku, što
bi već trebalo značiti kako se Pelegrinović neće upuštati u prepisivanje i
imitiranje tuđeg rada. Drugi je Hektorovićevo pismo koje je pripomoglo
datiranju nastanka maskerate i u kojem pohvaljuje Pelegrinovića, no
njegove su pohvale smatrane konvencionalnima te tomu nije bio pridan
poseban značaj. Svojim su proučavanjima stila, metrike i analizom jezika
Milivoj Petković, Anton Kolendić i Marin Franičević doprinijeli
zaključku da je riječ o samo jednom autoru i dvjema verzijama Jeđupke.
Dovedeno je u pitanje, a potom osporeno postojanje pjesnika Andrije
Čubranovića Zlatara. Problem autorstva Jeđupke dogodio se iz razloga
što je Pelegrinović prvo napisao kraću verziju Jeđupke s uvodom i šest
maskerata, a nekoliko desetljeća kasnije reorganizirao je zbirku koja je
sada imala uz uvod dvadeset „sreća“ od kojih je sačuvano osamnaest. On
nije jedini koji je objavio više verzija svog djela, već je to bio običaj i
prije njega. Prepisivanjem tekst se izmjenjivao i kvario, a kako je
Jeđupka bila popularno djelo, recitirala se, čitala i prikazivala intenzivno

36
od samog nastanka. Godine 1556. autor je objavio konačno izdanje
zbirke da sačuva autentičnost.

44. Interpretacija kraće verzije Pelegrinovićeve Jeđupke

Prvo spominjanje autora Jeđupke, Mikše Pelegrinovića, seže u 1519. godinu. Tada se spominje
kao kum djevojke s Hvara, čime zaključujemo da je bio punoljetan. Time dobivamo njegovu
okvirnu godinu rođenja – 1500. godinu. Što se obrazovanja tiče, nemamo konkretne podatke, no
možemo pretpostaviti da je pohađao javnu humanističku školu, a studirao je pravo u Italiji
(najvjerojatnije Padovi), da bi se kasnije, oko 1535. godine, zaposlio kao bilježnik u Korčuli.
Nakon nekoliko godina obnašanju dužnosti notara, vraća se u rodni Hvar, da bi 1948. bio izabran

za kancelara kriminala u Zadru. Umro je u Zadru 26. prosinca 1562. godine. Bratoljub Klaić
definirao je termin „jeđupak“, odnosno „jeđupka“ kao „jedno od mnogih
imena za Cigane; znači Egipćanin, jer se nekad mislilo da Cigani potječu
iz Egipta. Djelo je napisano u osmercu, a sastoji se od uvoda u kojemu se
Ciganka žali na sudbinu svoga naroda i sinova, te šest maskerata
nazvanima „Prvoj gospođi“, „Drugoj gospođi“ itd. Ona im se svima
predstavlja, te im čita sudbinu. Bit je u tome da to nije prava proročica,
već mladić koji se krije iza maske. Najzanimljivija je pjesma „Šestoj
godpođi“ jer je upravo ta pjesma glavni argument pojedinim
istraživačima za neoriginalnost djela, odnosno osporavanje
Pelegrinovićeva autorstva. Zatim slijede „sreće“ kojih ima osamnaest
(iako postoje pretpostavke da ih je bilo više, odnosno dvadeset, jer
osamnaesta iznenada završava). U početnim stihovima predstavlja se publici.
Govori o sebi, podrijetlu, sudbini, a kasnije prelazi na sudbine tih dama koje dolaze iz bogatih
obitelji. Pelegrinović na lijepi način prikazuje te dame; izgleda suvremeno. Likovi govore o

37
 društvenim problemima. Autor u potpunosti realno prikazuje društvo u kojem živi, imamo osjećaj
da pogađa pravu istinu o svom društvu- to je tada bilo vrlo rijetko. „Jeđupka“ nije
konvencionalna čarobnica talijanskog tipa, nego je realna – ima svoje problem, emocije,
svjetonazor. Nema vulgarnog naboja nego vlada suptilna ironija. Najveća je 6. gospoja - može
biti i samostalna pjesma. Te su gospoje idelne, elegantne.
STRUKTURA
- pisana je osmercima (tipično za drugu generaciju hrvatskih petrarkista, prva generacija je
pisala dvanaestercima), jezik je čakavski
- odlikuje se mudrošću, izrekama
- postoji osjećaj za harmoniju, ritam
- radnja se odvija u doba poklada
- Pelegrinović aludira na tadašnju stvarnost- aktualizira; postoje gusari, Turci,Mlečani...
- vrlo je sličan Luciću u osjećaju za harmoničnost
- ironija je gospodska, profinjena
- atmosfera postaje trajnom vrijednošću sve do ilirizma

„Jeđupka“ je zapravo zbirka pokladnih pjesama

 vidi se nevjerojatna zrelost, lucidnost
 zapažanja su mu točna
 nijedan detalj nije suvišan i pretjeran
 u njoj ima brojnih reminiscencija koje su eruditske- no, nikada u njima nije pretjerao
 priateljevao je s dubrovačkim suvremenicima (Držić)
 stilovi su mu točni, razrađeni - u njimA prevladava obgrljena rima
 ta poezija nije pretenciozna, ona stvara osjećaj radosti
 stvara dojam neposrednosti

45. Pjesnički rad Mavra Vetranovića Čavčića

Mavro Vetranović Čavčić rođen je 1482./1483. godine u trgovačkoj
obitelji u Dubrovniku. Ubraja se među najznačajnije pisce hrvatske
renesansne književnosti. Oko 1507. godine Vetranović stupa u
38
benediktinski red te se zahvaljujući tome neko vrijeme školuje u Italiji i
na Mljetu. Posvetivši svoj dugovječni život stvaranju i formiranju svojih
djela kroz koja se isprepliću čak tri književnoumjetničke i stilske
formacije (srednjovjekovna, renesansna i maniristička/barokna), okušao
se u brojnim renesansnim vrstama pišući religiozno-refleksivnu liriku,
moralno-političku satiričku poeziju, maskerate, crkvena prikazanja,
mitološke i biblijske dramske prizore. Mavro Vetranović Čavčić, jedan
od najplodonosnijih pisaca hrvatske renesansne književnosti, umro je
1576. godine u svom rodnom Dubrovniku ostavljajući za sobom svoj
opus od oko 37000 do sada poznatih stihova. Svojim radom Vetranović
nije puno unapređivao hrvatsku renesansnu poetiku, no unatoč tome
ostavio je veliki i neizbrisivi trag. Istaknuta nedisciplina u nizanju misli i
pjesničkih slika postala je zapravo njegova najosebujnija stilska crta.
Unatoč svemu tome, u svakoj je pjesmi ovoga pjesnika prisutan njegov
vlastiti nemir te svi njegovi subjektivni osjećaji. Vetranović je imao dug
životni vijek i tijekom njega kako tvrde stariji biografi i istraživači
napisao je šest knjiga poezije, od kojih su danas sačuvane nažalost samo
tri. Smatra se da su upravo te izgubljene knjige sadržavale Vetranovićevu
ljubavnu liriku. Znanost dijeli Vetranovićevo stvaralaštvo u nekoliko
faza. Prva faza Vetranovićeva pjesničkoga rada smješta se na početak 16.
stoljeća, a u njoj prevladavaju bezbrižne i +
vedre teme. Vjerojatno su upravo u toj fazi nastajale njegove izgubljene
ljubavne pjesme, kao i maskerate, te Vetranovićevi pastirski prizor.

39
Druga faza njegova stvaralaštva dolazi oko 1530. godine. Vidljiv je
Vetranovićev drugačiji, ozbiljniji pogled na svijet i na život, s obzirom
da u toj fazi nastaju njegova crkvena prikazanja te njegove satiričke i
političke pjesme, u kojima nerijetko kritizira ljudske mane i poroke,
izražava svoju samoću te razočaranje stanjem u svijetu. Posljednja, treća
faza Vetranovićeva rada, ujedno je i najkraća, a smatra se da je trajala od
1549. do 1550. godine. Djela nastala u toj fazi uglavnom imaju naglasak
na prirodni način života. Tu se radi o 17 lirskih pjesama te o njegovom
velikom nedovršenom spjevu Pelegrin, nastalom u posljednjim
godinama njegova života. Vetranović je u svojim pjesmama izražavao
svoje subjektivne osjećaje te je vrlo često dovodio u pitanje svrhu sebe
samoga, kao čovjeka i kao pjesnika. Jedna od takvih pjesama je i Moja
plavca (pjesma na alegorijski način govori o pjesnikovu životu, o
njegovoj samoći).
Vetranović je također u svojim pjesmama iskazivao osjećaj daljih sumnji
i žalbi nad nepravdom u prirodi i životu. Jedna od takvih pjesama je i
Pjesanca u pomoć poetam (u njoj Vetranović iskazuje svoje
nezadovoljstvo pjesničkom slobodom i ukazuje na potrebu toga da
pjesma bude podređena jedino i isključivo pjesničkom nadahnuću). Ono
po čemu Mavra Vetranovića Čavčića valja izdvojiti i u čemu je moglo bi
se reći pokazao izrazitu kvalitetu svoga pjesničkoga rada jesu opisi
prirode koje možemo naći i u njegovoj pjesmi Remeta. Općenito
gledajući u pjesmama Mavra Vetranovića Čavčića uglavnom

40
prevladavaju tmurni, žalobni osjećaji i raspoloženja iako je u nekim
pjesmama, mahom iz svoje prve faze stvaralaštva (najčešće ljubavna
lirika) pokazao novi pogled na svijet i osjećaje novog, građanskog
mišljenja. U svojoj želji da bude što brojniji u svojem stvaralačkom radu
nemalo je puta zanemario ono što je zaista bitno da pjesma bude
cjelovita, a to je pjesničko nadahnuće te istinski stvaralački trenuci.
Upravo se zato u mnogim njegovim pjesmama može naići na ponavljanje
istih motiva i raspoloženja. Tako je sva njegova brojna poezija plača sa
zazivanjem bića i stvari iz prirode, iz klasičke i kršćanske mitologije
zapravo varijacija na jednu temu. U tu bi poeziju spadale pjesme Apolu,
Mjesecu, Orfeu, Djevici, Isusu itd. Unatoč povezivanju nekoliko
književnih razdoblja tijekom svog stvaralačkog rada, ono u kojemu se
Vetranović najbolje snašao bila je definitivno renesansa, i upravo će po
tome ostati i najbolje zapamćen. Unijevši mnoštvo noviteta u svoja djela
poput novog realističnog pogleda na svijet Mavro Vetranović Čavčić
ostao je zapamćen kao jedan od najznačajnijih i najplodonosnijih autora
hrvatske renesansne književnosti.

46. Dramski rad Mavra Vetranovića Čavčića

Mavro Vetranović Čavčić u svom se dugom životu (1482./1483. – 1576.)
okušao u mnogim različitim žanrovima te zaslužio titulu „najplodnijeg
versifikatora iz razdoblja hrvatske renesanse“. Iako se prvenstveno
smatra piscem renesanse, u njegovim su djelima prisutne i ranije,

41
srednjovjekovne te kasnije, manirističke značajke. Njegov dramski opus
čine dva pastirska prizora Istorija od Dijane i Lovac i vila, mitološka
drama Orfeo te pet crkvenih prikazanja: sa starozavjetnom tematikom
Posvetilište Abramovo, Kako bratja prodaše Jozefa, Suzana čista, s
novozavjetnom tematikom Od poroda Jezusova, Od uskrsnutja
Isukrstova. Dvije pastoralno-mitološke scene smatraju se prvim
Vetranovićevim scenskim djelima, a Istoriju od Dijane neki smatraju i
mogućom prvom hrvatskom svjetovnom dramom. Radi se o zarobljenoj
vili koju satiri vraćaju Dijani. U Lovcu i vili lovac, „vlašić“, dovodi
zarobljenu vilu dubrovačkom knezu koji, međutim, dopušta lovcu da
zadrži vilu. Orfeo je mitološka drama sastavljena po uzoru na dobro
znanu mitološku priču o Orfeju i Euridici, no Vetranović je svojem
ostvarenju dao novu, neočekivanu dimenziju. U izvornoj priči Orfej
polazi u podzemlje kako bi svojom glazbom izmolio da mu se Euridika
vrati u svijet živih, no iako mu izričito zapovijede da se ne okreće za
njom dok ne stupe u svijet živih, on ne može dočekati te sam uzrokuje
svoju nesreću. Kod Vetranovića, pak, Euridika je ta koja se okreće i
onemogućuje ponovni život s Orfejem. Time Euridika postaje
protagonist drame, njezin lik je u središtu pozornosti. Vetranović je
ovakav netipični zaplet mogao preuzeti iz sličnih talijanskih drama.
Crkvena prikazanja srednjovjekovni su dramski oblik koji je u
Dubrovniku 16.st. osjećao pad popularnosti, no Vetranović se – možda
zbog vlastitog redovništva i moralnog osjećaja – odlučio upravo za njega

42
te stvorio pet djela koja je ipak prožeo renesansnim duhom. U tim
crkvenim prikazanjima se s biblijskom, izvornom pričom isprepliću
petrarkistički i pastoralni elementi, likovi su uz Mariju, Abrahama, Isusa,
Josipa itd. i vile, pastiri, djevojke i mladići: Kujača, Gojisava, Grlica,
Šišman, Uglješa itd., koji kao da su Vetranovićevi suvremenici. Likovi su
dublje psihološki karakterizirani, bliži stvarnim ljudima negoli biblijskim
ličnostima. Ubačene su posve svjetovne, suvremene scene, npr.
jadikovanje sluškinja nad ugrabljenom kokoši, spominjanje poznanika
koji su netom otputovali na svadbu i sl. Djela su sačuvana ili
fragmentarno ili u kasnijim prijepisima (iz 18.st.) u kojima je došlo do
izmjena originala (npr. ijekavizirani su prvotni vjerojatno ikavski oblici).
Posvetilište Abramovo je primjerice sačuvano u pet verzija koje se
poprilično razlikuju po duljini, čak i po sadržaju – možda je Vetranović
prepravljao djelo ovisno o prigodi na kojoj se prikazivalo? Do danas nije
objašnjen redoslijed nastajanja crkvenih prikazanja, a u prošlosti ni
pitanje autorstva nije bilo razjašnjeno, te su se neka Vetranovićeva
prikazanja pripisivala Marinu Držiću i obrnuto.

(Goldstein i dr., Povijest hrvatske književnosti; Dubravka Brezak-

Stamać, Dramsko djelo Mavra Vetranovića)

47. Vetranovićeva Istorija od Dijane

43
Vetranovićeva Historija od Dijane najstarija je hrvatska svjetovna
drama. Povijest njezina otkrivanja vrlo je zanimljiva. Godine 1870. A.
Pavičić otkriva dva dramska djela u knjižnici Male Braće u Dubrovniku.
Milorad Medini ih je 1900. g. pokušao staviti u kronologiju i ustanovio
da pripadaju prvoj fazi Vetranovićevog stvaralaštva. Kasnije su
pronađena još dva rukopisa (jedan u Milanu, drugi u Perastu). Nakon što
su se ta dva rukopisa povezala s druga dva koji su pronađeni u
Dubrovniku, shvatilo se da se radi o jedinstvenoj drami. Zamišljena je
kao ekologa, ali je ona zapravo mitološka drama (govori o božici lova).
No ona je prividno mitološka drama, samo je njezin izvanjski sloj
mitloški jer se Dijana spominje samo u naslovu kao asocijacija. Misao
treba tražiti u Vetranovićevoj stvarnosti. Drama ima simbolički karakter
jer se u njoj pojavljuje motiv ropstva. Vetranović uvodi i neke elemente
iz tadašnjeg pučkog kazališta, kao što je moreška, tj. uvodi motiv borbe
dobra i zla. Borba s mačevima ne vidi se izravno u drami, nije prikazana,
već se o njoj govori. Isto tako ne prikazuje tijek zarobljavanja djevojke,
već to simbolički naglašava (djevojka je vezanih ruku.). Vetranović je
originalan i odstupa od uobičajenog. U centru zbivanja je vila koju je
Kupidon oteo božici Dijani, no ona je na kraju oslobođena i vraća joj se.
Završna slika drame je simbolična: pojavljuje se bijela ruža koja nakon
borbe postaje crvena. Cjelokupna Historija od Dijane objavljena je 1982.
godine.

44
48. Nikola Nalješković<
Nikola Naljšeković je hrvatski pjesnik i komediograf. Njegovo
djelovanje smješta se u 16. St. u doba renesansne književnosti. Rođen je
u Dubrovniku oko 1500. godine. Veoma rano je izgubio roditelje te se
morao posvetiti brizi i odgoju svoje braće, kao najstariji sin. U
Dubrovniku je završio osnovno obrazovanje i nakon toga krenuo je
putem trgovine i privređivanja. Poput ostalih poznatih dubrovčana plovio
je uobičajenim morskim putovima : od Levanta do talijanskih luka.
Nakon što je doživio brojne neuspjehe u trgovini povukao se u
Dubrovnik i počeo se baviti mjerničkim poslovima. Uz te poslove
Nalješković se veoma zanimao za matematiku i astronomiju. Propast u
poslovima vezanim uz trgovinu označava prijelom u njegovom životu.
ipak je prihvatio svoje sklonosti znanstvenom i književnom radu, a ne
trgovini. U svojoj starosti nastavlja se baviti matematičkim i
astronomskim poslovima, a veoma je važno spomenuti i činjenicu da je
dao mišljenje o reformi kalendara koju je pripremio papa Grgur VIII.
Umro je 1587. godine također u Dubrovniku. Još za njegovog života
mnogi su ga smatrali velikim stvarateljem i pjesnikom. Mnogi pjesnici
su pisali pjesme i pohvalnice njemu u čast. I nakon njegove smrti
uspomena na njega Živjela je u Dubrovniku. Za njegovo stvaralaštvo
može se reći da je književno- historijsko. On je bio sklon stvaranju
različitih književnih vrsta. Važan je zbog toga što je prvi razvio nove
književne vrste: pastirsko- mitološke igre i komediju ili farsu. Bio je

45
organizator i najvažnija ličnost dubrovačkog književnog kruga u prvim
zrelim književnim generacijama, a o tome nam svjedoče njegove
poslanice. U tim poslanicama govori o povezanosti mnogih književnika
onog vremena i o jačanu pripadnosti jednom narodu i jednom jeziku.
Pridonio je tome da se u Dubrovniku književnost afirmira kao posebna
znanost. Kod Nalješkovićevih djela važan utjecaj izvršila talijanska
književnost. Njegovo djelo, kao i djela drugih pisaca starije hrvatske
književnosti ne može se promatrati odvojeno od talijanske književnosti.
Talijanska književnost je važna za Nalješkovića zbog toga što se on
preko nje upoznao s književnošću i književnom tradicijom, te je upravo u
talijanskoj književnosti on pronalazio poticaj i nadahnuće za svoj
književni rad. No, usprkos tome Nalješković nije samo imitirao
talijanske književnike i njihova djela, već je proučavajući njihov rad
stvarao nešto sasvim novo. On je stvarao novu ličnost Dubrovnika .
Može se reći da su njegova djela puna raznih duborvačkih odnosa,
duborvačke logike i dubrovačke alegorije. To se može zaključiti i prema
podatku koji nam govori kako je Nikola Nalješković bio tipični
duborvački građanin- rodoljub koji u svojim djelima iznosi i uočava sve
negativne strane svog grada, no usprkos tome njegova ljubav prema
Dubrovniku nikad ne nestaje. Najviše je poznat kao pisac komedija i
pokladnih pjesama, a njegova pokladna raspoloženja izraz su slobode i
želje renesansnog čovjeka da drugima u teškim vremenima podari malo
smijeha i zabavE. pošto je bio veliki učenjak i racionalist ,preko svojih

46
djela, izražavajući bol i nezadovoljstvo, htio se osloboditi osamljenosti.
U svojim djelima on je često unosio elemente iz stvarnog svakodnevnog
života. Kaže se da je on ujedinio spontani naturalizam puka s rafiniranim
naturalizmom i cinizmom građanstva i plemstva. pisao jeidealističke
petrarkističke pjesme. I on je poput prethodnika želio ući u svijet
idiličnog pastirskog života te se tu ostvario njegov zanos prema ženi-
božanstvu. Napisao je i „pobožni kanconijer“ u kojima je pisao o
osnovnim tezama kršćanstva. No, najviše truda i volje uložio je u pisanje
maskerata, u kojima je izrazio svoje sklonosti za realizam i naturalizam
te se u tim pjesmama očituje odnos između muškarca i žene kakvog ne
možemo naći ni kod jednog drugog pisca hrvatske starije književnosti.
Pisanjem tih pokladnih pjesama nadmašio je i svoje „uzore“ iz talijanske
književnosti. Njegova najpoznatija djela su: Pjesni ljuvene, Pjesni
bogoljubne, Pjesni od maskerate, Sedan nenaslovljenih komedija. Pjesni
ljuvene je naziv za ljubavni kanconijer koji govori o pjesnikovoj ljubavi.
Sadrži oko 180 pjesama u kojima se prepliću moralno- didaktički tonovi,
prikaz dubrovačkog društvenog života, melankolija, ljubavna bol i
pesimizam. Pjesni bogoljubne je nabožna lirika koju je Nalješković
pisao u starijim godinama svog života. Karakteristike tog djela su
meditativno- refleksivni naglasci i emocionalni stav lirskog lika.Pjesni
od maskerate obuhvaćaju 12 pokladnih pjesama u kojima Nalješković
upotrebljava mnoge erotične i pokladne motive kako bi prikazao
renesansno karnevalsko ozračje u Dubrovniku. Sedan nenaslovljenih

47
komedije su jedno od najvažnijih djela Nikole Nalješkovića. U njima je
pisao o svakodnevnom dubrovačkom životu. Pozivajući se na alegoriju u
svojim komedijama slavio je svoj rodni grad, slobodu, red i sve ostale
dobre strane Dubrovnika. S obzirom na te elemente Nalješković se može
smatrati nastavljačom pastirskih djela koje je pisao Vetranović, a
smatramo ga i pretečom pastorale Ivana Gundulića. Iako je u
komedijama pisao o boljim stranama Dubrovnikama, ne smijemo
izostaviti njegov kritički osvrt na negativne strane. No, te crne i
negativne strane nije prikazivao kao veliko nezadovoljstvo i bijeda, već
je te loše scene koristio da prikaže veselje i zabavu u Dubrovniku u
vrijeme pokladnih dana. Za Nalješkovićevu komediju se može reći da je
bila revolucionarna jer je njom e Nalješković poremetio smirenu,
petrarkističku, pastirsku i pobožnu atmosferu koja je vladala u
Dubrovniku na početku stoljeća i početku renesanse. komedije
obuhvaćaju sedam neimenovanih scenskih djela. Ta scenska djela
sastavljena su od prologa i jednog čina u stihovima.

(Pet stoljeća hrvatske književnosti, N. Nalješković, M. Benetović, J.

Palmotikć; Nalješković, N., Antologija hrvatskog humora)

49. Petar Zoranić

Zoranić je rođen početkom 16.st. (1508.) u Zadru, ali njegova porodica
Tetačić potječe iz Nina, kamo se doselila iz Like. O njegovu životu zna

48
se vrlo malo. Većina podataka nagađa se prema tobožnjim
autobiografskim navodima u Planinama. Bio je pravnik, notar,
egziminator javnih spisa. Nije poznato kada ni kako je umro. Njegovo se
ime posljednji put spominje 1543., a 1569. kada su Planine tiskane već je
bio mrtav. Jedino Zoranićevo sačuvano djelo su Planine, a Ljubveni slog
i Vilenica (koje spominje u Planinama) nisu sačuvane. Jedino Zoranićevo
sačuvano djelo – Planine, poklonjeno je 'Harvatom' i posvećeno Mateju
Matijeviću kao 'dobrom Bašćincu i Harvatinu'. Planine su pisane po
uzoru na u 16. st. vrlo popularnu Arcadiju, djelo talijanskog pjesnika
Jacopa Sannazzara (1458-1530). Zoranić je želio opjevati svoju zemlju, a
sljedeći različite uzore u tome je i uspio. I Zoran u Planinama kao i
Sannazzarov Sincero u Arcadiji napušta 'bašćinu' i kreće u planinu da
nađe lijek svome 'betegu', ljubavnoj tuzi i jadu. I on se jednako tako
obraća pastirima, koji su i tu literarizirani i više ili manje služe kao dekor
i izvanjski okvir konvencionalnoj priči o ozdravljenju od neuzvraćene i
grešne ljubavi te kao forma koja mu na određen način omogućava
slavljenje uže i šire 'bašćine'. Kao nimfa Sincera, i naša domaća vila vodi
Zorana u podzemni svijet. I jedan i drugi na povratku u svoj kraj nailaze
na pastire koji nariču nad grobovima. – Zoranić je od Sannazzara
preuzeo mnoge pojedinosti, ali su Planine po ideji nešto sasvim drugo.
Zoranić želi proslaviti zemlje, gradove, planine i rijeke svoga zavičaja.
Također, kod Zoranića se javlja vila Zorica – ona je Sannazzarova Napea
(isti motiv nalazimo u Vergilijevim Georgikama). Već u prvoj pjesmi

49
Žiljbila možemo otkriti utjecaj Petrarce. Ti stihovi pisani su našim
dvanaestercem s marulićevskim ponovljenim rimama u čakavskoj
amfibraško-trohejskoj inerciji (uklapaju se u glagoljsko-začinjačku
tradiciju). Milost, koja je tu 'obična deklica', prevozi Zorana preko mora,
prati ga sve do Vražjih vrata. Slijedeći izdaleka Dantea, pjesnik dovodi
Zorana do 'propasti paklene', i onda ga odvodi drugim putem u zavičajne
planine, među pastire koji mu pjevaju 'pjesni' te pričaju 'pripovisti' i
ovidijevske 'pritvore'(metamorfoze) kojima slave svoj rodni kraj. Zoran
se na svom putu i kasnije susreće s pastirima, koji se tuže na čopore
vukova što prodiru s istočnih strana i bez milosrđa razdiru sve do čega
stignu. Ovo nije Sannazzaro, nego Marulić sa svojom tužbalicom i
molitvom 'suprotiva Turkom'. Na kraju, Zoran dolazi u Dinaru, gdje će
ga vilenica izliječiti čaranjem od njegova 'betega'(ali to je u drugom
planu). 'Perivoj od Slave' u kojemu vile zamijenjuju muze puno je
važniji. Tri bogate s mnogo plodova (Kladejka, Grkinja i Latinka) i jedna
uboga (Hrvatica), koja, s malo nezrelih jabučica u krilu, gnjevno kori
Hrvate što ne pišu na svom jeziku. Alegorija s 'Perivojem od Slave' nije
samo sjećanje na Dantea, nego traženi način da bi se izrekla gorka tužba
vile Hrvatice i prijekor onima koji se 'sramuju i stide' svoga jezika i pišu
tuđim. U Zoranićevoj priči ima i danteovskih i ovidijevskih i
sannazzarovskih motiva, ali svi su oni podređeni nastojanju da se
proslavi i obrani rođena zemlja. Reminiscencije Biblije, Vergilija,
Petrarce i Boccaccia, a indirektno i Propercija, Longusa, Teokrita i

50
Anakreonta, lako su uočljive, ali se jednako čuju i odjeci bogate domaće
duhovne poezije onoga vremena, i Marulićevskih distiha iz Judite, i
građanske začinjačke popijevke, a isto tako i narodne poezije. Zoranić je
i od elemenata i motiva koje je crpio iz Biblije, iz klasične i suvremene
talijanske i naše domaće, duhovne i pučke poezije, iz Marulićevih, a
možda i Vidulićevih distiha uspio stvoriti izvorno djelo, ispunivši ga
preokupacijama svoga vremena. Čak je i preuzete gotove klišeje
dosljedno prilagođivao vlastitoj zamisli, u težnji da proslavi svoju
domovinu i dade poticaja svojim suvremenicima.

(Franišević, Razdoblje renesansne književnosti)

Sadržaj:
Putovanje započonje s vilom Zoricom (Napeja) u koju bijaše zaljubljen mladić Žiljbil, pretvoren od bogova
u cvijet ljiljan (žilj = ljiljan), a on je u grbu Zoranića. Ona mu predloži da pođe u planine, kako bi pronašao
biljku koja će ga izliječiti ljubavne boli. Nakon što je napustio Zoricu, vila Milost ga prenese preko mora i
ostavi u Primorju. Zoran kreće u planine no nakon nekog vremena put mu prepriječi sedmoglava neman.
Zorana spašava vila Milost i vodi do Vražjih vrata (kanjon Velike Paklenice) i do otvora iz kojeg izlazi Burin
bijes. Vila mu priča o Burinom životu i objašnjava mu rodbinske veze u Paklu. Drugog, trećeg i četvrtog
dana Zoran je u društvu pastira, te s njima pjeva, razgovara, pomaže im i zabavlja se. Petog dana Zoran
kreće na istok prema Dinari. Nailazi na pastire koji čuvaju svoje stado od vukova. No ondje vukovi
predstavljaju turke i Zoranić ovime poziva Hrvate na borbu protiv turaka. Kasnije Zoranić susreće vilu Svist
koja ga uputi vili Dinari. Dinara pomaže Zoranu u njegovoj ljubavnoj nevolji. Kasnije on zaspe i sanja
“Perivoj od Slave“. U zoru šestog dana Zoran se oprašta od vile Dinare i kreće kući. Uputivši se niz goru
susreće vilu Krku, Dinarinu kćer. Ploveći njenom lađom razgleda Knin, Skradin i Šibenik. Tada ga vila Krka
napušta i vila Milost ga nosi na kraj Zatona i odlazi u Nin. Prolazi kraj groba plemenite Jelene (njegove
majke) te groba Jurija Divnića, biskupa ninskog, čiji grob kite pastiri. Poklonivši se nad njegovim grobom
Zoran ima viziju: otvorilo se nebo i pred njim se pojavi Istina u društvu sa sv. Jeronimom i biskupom

51
Divnićem. Zoran im obećaje da će se ostaviti svjetovnih taština i pjevanja o zemaljskoj ljubavi te od sada
slijediti put božje ljubavi. Uto vizije nestane, a pjesnik “protrizniv se riči, naukom i vidinjem pokripljen
sedmi dan u bašćini počinu”.

Perivoj od Slave:
Perivoj od Slave je Zoranićeva vizija u snu u kojoj on alegorijski prikazuje siromaštvo hrvatskog književnog
stvaralaštva. Usnuvši petog dana, Zoran hoda po širokom polju. Gubi stazu i dolazi do brzog potoka te
nailazi na neobično lijep perivoj koji je zemaljski raj. No ispriječila mu se oveća rijeka i pošto je nije mogao
preskočiti skoro zapadne u očaj, ali se odjenom stvorila vila Milost, koja ga “stavi” na drugu stranu. Ondje
se našao u perivoju koji je sav bio okružen šimširom, a unutar tog kruga bilo je sedam redova drveća, sva
u punom cvatu ili sa zrelim plodovima. Također je čuo i mnoge ptice. Slavić (slavuj), pronja (lastavica) i
petelin (pupavac) su Filomena, Prokna i Terej. Ispod drveća je bilo mnogo cvijeća i grmlja, u tolikom broju
da ih nije mogao prebrojiti. Došavši do sredine perivoja naišao je na jedno krupno drvo, lišća zeleno –
zlatnog, a plodovi su rumene i mirisne jabuke. Jabuke predstavljaju književna djela, njihovu kvalitetu i
ljepotu. Pod drvetom bijaše fontana napravljena od žutog i zelenog dragog kamenja koju je držalo 7
djevojaka od čistog zlata. Iz te fontane izljevala se voda koja je granajući se zalijevala cijeli perivoj.
Fontana predstavlja znanost podijeljenu na 7 slobodnih umijeća (aritmetiku, muziku, geografiju,
astronomiju, gramatiku, retoriku i logiku). Ispod drveta sjedile su mnoge vile, svaka sa pregrštom jabuka u
krilu. Zoran prvo ugleda ponosnu vilu Latinku koja je imala mnogo velikih i malih jabuka, a stalno su joj
pristizale nove. Zatim primjeti vilu Grkinju, stariju, također s mnogo jabuka i Kaldejku (Kaldeja – južni dio
Mezopotamije, Babilona), najstariju, s mnogo jabuka davno ubranih, ali ipak lijepih. Vile predstavljaju
pojedini jezik, a količina jabuka broj književnih djela. Tada Zoran ugleda mladu vilu Hrvaticu s par jabučica.
Na jednoj od njih pisalo je “Petar Zoranić” te “Ljubveni lov” i “Vilenica” – njegova dotadašnja djela, a
napola napisano i novo djelo – “Planine”. Vila se tuži Zoranu na broj svojih jabuka, tj. kako hrvatski pisci,
iako ih ima sposobnih, ne pišu hrvatskim jezikom, ali mu se i zahvaljuje jer je zbog njega ne smatraju
potpuno neplodnom. Ovime Zoranić pokušava potaći hrvatske pisce na pisanje materinjim jezikom a ne
latinskim, kako je tada pisala većina pisaca. Tada dolazi vila Slava i Zoran se budi.

50. Zoranićevi europski poticaji

Najveći poticaj za pisanje Planani Zoranić je pronašao kod Sannazzara
koji je napisao Arkadiu. Nadalje, bitno je naglasiti da se nije slijepo
52
povodio po svom uzoru. Dante je bio jedan od njegov poticaja za pisanje,
točnije Danteov Pakao i to se očituje u brojnim motivima ali i u osnovnoj
inspiraciji (dovodi Zorana do pakla i onda ga odvodi drugim putem) (...)
kao što je Danteova Božanstvena komedija alegorična, i Zoranićeve su
Planine uvelike algorija (Bratulić 2002: 263) . Petrarkin utjecaj je vidljiv
odmah u prvoj uvodnoj pjesmi djela. . Osim utjecaja talijanske
pastoralne književnosti zamiječen je i utjecaj Ovidijeve „Metarmofoze“ i
Vergilijeve „Bukolike“. U bilješkama i marginama citira i spomine
Vergilija, Ovidija i Platona. Uz antičku književnost i djela talijanskih
autora, poznaje vrlo dobro i domaće književno stvaralaštvo. Od
srednjovjekovne književnosti nadahnuće pronalazi u Katonovom djelu
„Moralni distisi“. Citira i biblijeske izvore, evanđelje.

(Franičević; Bratulić, Kolumbić)

51. Životopis Marina Držića

53
O životu Marina Držića, osobito u nekim razdobljima, te o sudbini nekih
njegovih djela podaci su dosta oskudni ili ih uopće nema. Rodio se u
Dubrovniku 1508., u pučanskoj trgovačkoj obitelji s mnogo djece i
novčanih teškoća, što je ostavilo traga i na Marinovu životu. Prvo
obrazovanje dobio je u rodnom gradu, od 1526. neki su mu prihod
donosili položaj klerika i rektora dviju crkava, a 1538. kao svestrano
obrazovan glazbenik bio je izabran za orguljaša u stolnoj crkvi Sv.
Marije. Te iste sretne godine uz potporu vlade došao je na studij u
talijanski grad Sienu, gdje je na tamošnjem sveučilištu imenovan
rektorom studentskog doma i prorektorom sveučilišta. Bile su to
značajne dužnosti koje su mu omogućile afirmaciju u javnosti. Braneći
interese studenata i pridonoseći stabilizaciji sveučilišta, Držić se zbog
pravdoljublja i žestoke naravi sukobljavao sa sveučilišnim vlastima i već
je tada odavao buntovničku odlučnost. Mnogo više od školskog
programa i kanonskog prava zaokupljala su ga humanistička i književna
djela, a napose kazalište, o kojemu je u Sieni mogao doznati sve ono što
je u Dubrovniku naslućivao. Godine 1542. u privatnoj plemićkoj kući
sudjelovao je u predstavi neke komedije i u njoj glumio ljubavnika.
Siena će inače, i kao kulturna sredina i kao poprište pučkih pobuna
protiv strane vlasti, ostaviti trajan pečat u Držićevu iskustvu. Iste je
godine prekinuo studij, iduće se zatekao u Jakinu, vjerojatno je
posjećivao i druge talijanske gradove, a zatim se vratio u Dubrovnik,
gdje s manjim orekidima boravi do 1562., piše svoja glavna djela,

54
organizira kazališne priredbe i nikad se ne oslobađa novčanih neprilika,
dugova, sukoba. Između 1545. i 1547. dva puta je bio dodjeljen u službu
austrijskom grofu Christophu von Rogendorfu, kojega je, kao
svojevrstan dvoranin (poput tolikih literata na dvorovima u Italiji),
pravio u Beč odnosno Carigrad. Postigao je Držić u Dubrovniku i neka
nova crkvena zvanja, potrošio dio nasljedstva što mu ga je majka ostavila
i prihvatio se službe pisara u solani. Zna se da je kao pisac, a možda i
kao čovjek, imao protivnika, da su ga klevetali, optuživali zbog
tobožnjih plagijata, javno vrijeđali pa i fizički napadali na ulici.
Posljednje razdoblje Držićeva života počinje godine 1562., kad je u
Veneciji bio gostom prijatelja i bogatih dubrovačkih trgovaca Primovića,
u kojih je našao obilnu trpezu i novčanu pomoć. U Dubrovnik će svraćati
gdjegod, u to nakratko. Iduće je godine postao kapelanom mletačke
nadbiskupije i vjerojatno je na toj dužnosti ostao do smrti. Godine 1566.
zbio se događaj koji posve osvjetljava cijeli njegov život i njegovo
umjetničko djelo: neočekivano se nalazi u Firenci i šalje pisma
toskanskom vladaru pozivajući ga da mu pomogne srušiti vladavinu
dubrovačkih upravljača. Što god mislili o toj pjesnikovoj naivnoj nakani,
kojoj ćemo i razloge i mogućnosti provedbe tumačiti u sklopu teorijskih
pretpostavki i spoznaja onoga doba, činjenica je da ti dokumenti
otkrivaju podatke o tiraniji i despotizmu manjinske vlasti, ali nas
ponajprije upućuju u shvaćanje oravoga smisla Držićeva teatra. Ne

55
dobivši odgovora, Držić se vratio u Veneciju, gdje je već i iduće godine,
1567., umro i bio i pokopan u crkvi Sv. Ivana i Pavla.

52. Poezija Marina Držića

Književni rad je Marin Držić započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme
u duhu petrarkizma. Počeo je pisati ljubavne pjesme u duhu
konvencionalne petrerkističke lirike, ali je već tu unio shvaćanja koja ga
reprezentiraju kao čovjeka opijena renesansnim pogledom na svijet.
Napisao je Pjesni ljuvene i književna povijest kaže da su to nastavci u
tradiciji dubrovačke erotske odnosno petrarkističke poezije, uglavnom
konvencionalne i neinventivne. Držić se ipak u pjesmama javlja kao
vješt stihotvorac , koji usprkos ustaljenim klišejima, ustaljenom leksiku i
izlizanoj metaforici pokazuje neke lirske mohućnosti napisavši neke
stihove koji ga stavljaju u tok renesansne poezije. Držić se u svojo
poeziji kreće između konvncija i gotovoh petrarkističkih kalupa , ali
progovara iako ne isključivo svojim jezikom, ali jezikom čakavsko-
glagoljaške. Piso je pod utjecajem i hrvatske i talijanske petrarkističke
književnosti. Nije poeziju pisao samo u mladosti nego kroz cijeli život.
Najbolja Držićeva poezija nalzi se u u dramskim tekstovima (lirski
pasažima, monolozima dijalozima).

(Franičević; Kolumbič)

56
53. Novela od Stanca
Novela od Stanca je zbog svoje kratkoće i jednostavnost vjerojatno jedno
od stilski najčišćih i umjetnički najsavršenijih Držićevih djela. U djelu su
izvanredno prikazane realistične slike gradskog života u kasnim noćnim
satima. Razlikuje se od pastirskim drama pisanih u stihu ili i u stihu i u
prozi, te od plautovskih proznih komedija. Glavni motiv koji se proteže u
djelu je motiv odnosa mladosti i starosti. U Noveli nema dramaturški
izrazitih zapleta, sve je u jednoj šali, a kratkoća odgovara jednoj tipičnoj
dubrovačkoj karnevalskoj noći. Prostorno se Novela od Stanca smješta u
gradske uličice i trgove gdje se stanac prislonio na fontanu tj. uza zid
kraj velike česme pred crkvom sv. Spasa gdje se pojavljuje skupina
mladića koja će se poigrati s praznovjernim starcem ostavljajući ga
zbunjena zbog šale koje su mu priredili. Sam početak nas uvodi u
karnevalsko raspoloženje pokladnih noći. Među mladićima koji su lutali
gradskim uličicama dvojica se međusobno prepoznaju, Miho i Vlaho. To
nam govori u Držićevu smislu za scenično i dramski zgusnuto. Jedan od
mladića, Miho, govori kako on kad mu otac zatvori kuću odlazi tobože
leći spavati u svoju sobi, ali se spušta kroz prozor i bježi na ulicu dok mu
otac misli da on mirno spava u krevetu. Nakon toga Miho počne pričati
kako je naišao na Stanca, starog Vlaha, hercegovačkog seljaka koji je
došao iz rijeke Pive. Ponio je sa sobom kozle, grudu i sir i kako nije
našao stan, on sada spava kraj fontane i da bi se mogli našaliti s njim.
Jedne večeri Dživo je došao do Stanca, a Miho i Vlaho su promatrali sve

57
to sa strane. Rekao je Stancu kako je on trgovac i da trguje govedima, ali
da on nije uvijek bio tako mlad već da su ga pomladile vile kad je dosao
u grad. Dživo je bio toliko uvjerljiv da je lakovjerni Stanac povjerovao
sve što mu je on rekao i ponadao se da bi vile mogle i njega pomladiti,
na radost njegove mlade žene Mione. Kad se Dživo vratio prijateljima
bio je sretan jer je uspio prevariti starog Vlaha. U tome su mu pomogle i
mačkare koje su došle obučene u vile i počele plesati oko Stanca. Njih
trojica su udovoljili starčevoj želji za mladošću pa su mu obrijali bradu,
nakon što su ga zavezali. Ukrali su mu kozle, grudu masla i sir, ostavivši
mu novce koliko vrijedi sva ta roba. Stanac je shvatio da je prevaren, ali
je već bilo prekasno. Novela od Stanca napisana je za jednu pirnu
svečanost, svadbu plemića Martolice Džamanjića, o pokladama
1550.godine. smatra se remek-djelom jer su u strukturi savršeno
usklađeni fabularno-dokumentarna komponenta u njezin idejni smisao.
Glavni motiv je opreka mladosti i starosti i toliko je zaokupio pjesnika da
je njime nadahnut svaki detalj, cijela struktura, stih i ritmičke i leksičko-
sintaktičke komponente, sadržaj radnje i kompozicija. Stanac je
zaokupljen i očaran riječima star i mlad koji se ponavljaju u cijelom
tekstu. Karakteristične se riječi u Noveli od Stanca pojavljuju više od 40
puta i gotovo se uvijek rimuju. Stančev govor se odlikuje jednostavnošću
i naivnošću.

54. Hekuba

58
Držićeva Hekuba je prepjev Dolceove talijanske verzije Euripidove
istoimene tragedije. Po duhu i po vrijednosti Hekuba predstavlja
najizrazitiju potvrdu piščeve manirističke orijentacije i posljednju
reakciju na dubrovačku oligarhijsku vladavinu prije urotničkog pokušaja.
Sastoji se od 5 činova i sadržajno se podudara sa Euripidovom
Hekubom. Udovici trojanskog kralja Prijama – Hekubi, zarobljenici
Grka na Herzonesu, javlja se duh sina Polidora. Njemu je otac dao veliko
blago i, da bi sina sačuvao ako Troja padne, povjerio ga je herzonejskom
kralju Polinestu. Hekuba još ne zna kako ga je ovaj nakon propasti Troje
bacio u more da bi se dokopao blaga. Nesretna majka sazna, međutim, da
joj kći Poliksena mora biti žrtvovana na grobu Ahilovu i uzalud moli
pomoć od Uliksa tražeći da je spasi i podsjećajući ga kako je i ona njemu
već spasila bila život i kako ne bi trebalo da strada nedužna Poliksena
nego, ako već netko mora žrtvom smiriti Ahila i omogućiti grčkom
brodovlju povratak u domovinu, neka to bude Helena, koja je kriva za
sva zla. Ali grčka su uvjerenja neumoljiva. Poliksena je umrla hrabro,
čuvajući pri tom svoju djevičansku čistoću. Kad su Hekubi donijelo
tijelo mrtva Polidora, ona je bila uvjerena da ga je ubio Polinesto pa je
pripravila groznu osvetu. Namamila je Polinesta s njegovim sinovima u
šator uz izliku da će mu predati skriveno blago, a zatim mu je izbola oči i
ubila djecu. Polinesto joj na koncu prorekne užasnu sudbinu: sama će,
pretvorena u kuju, skočiti u more. Držićev prepjev nikako nije doslovan.
On strani izričaj ne doživljava kao prevodljiv, nego kao adaptilan

59
(prilagodljiv), i svjestan je njegove samostalne funkcionalnosti. Držićeva
jezična kultura, koja svjedoči o instrumentu jedne već izgrađene
književnosti, potvrđuje njegovu superiornost kao stvaratelja umjetnosti u
riječi. Hekuba – posljednji Držićev kazališni i književni pothvat,
najmanje je bila predmetom kritičke ocjene. Prvi moderan pristup djelu
je onaj Branka Gavele. Najvažniji dokaz je da Držić na pojedinim
mjestima nije slijedio Dolcea, nego je izravno prevodio Euripidove
stihove. To se potkrepljuje primjerom Hekube i Poliksene, koje su
osjećajnije i humanije nego u Dolcea i bliže Euripidovom shvaćanju.
Držić se često zadržavao na mjestima koja izražavaju samilost, strah,
ispraznost zemaljskih stvari, bol i rezignaciju. Stoga se u Polidorovu
monologu znatno više od Dolcea zadržao na opisu paklenih muka kojima
se suprotstavljaju zemaljske radosti. Pojedine antičke elemente Držić
kristijanizira, npr. čovjek ne bi trebao zločinom kažnjavati zločin, nego
se za to brine Božji zakon i pravda. Smatra se i da je Držić među
sunarodnjacima htio promicati najljepša djela koja su se tada ili malo
ranije stvarala u Italiji. Sve to su mogući razlozi zašto je Držić uopće
napisao Hekubu (nijedan ne možemo reći sa sigurnošću). Hekubu
možemo shvatiti kao djelo koje se, iako prepjev, svojom tematikom,
autentičnim stilom i umjetničkom namjerom uklapa u jedinstven estetski
i moralni smisao Držićeva teatra.

60
55. Tirena
Prvo Držićevo djelo je komedija Pomet koja je izgubljena. Njegovo
sljedeće djelo je Tirena, koju je napisao 1548. godine, a prvi puta izveo
1549. godine. Tirena mu je priskrbila i slavu, ali i nove neprijatelje, koji
su tvrdili da je Držić plagirao Mavra Vetranovića. Držićevim obranama
od objeda odlučio se pridružiti i sam stari pjesnik dragocjenim
dokumentom „Pjesancom Marinu Držiću u pomoć“. Tirena ima posvetu
„Svitlomu i uzvišenomu vlastelinu Maru Makulji Puciću Marin Držić“.
Također ima i prolog, koji govore Vučeta i Obrad. Tamo izriču odu
Dubrovniku, govore o aktualnoj situaciji u gradu, radnji, autoru,
scenografiji, govore kako Držić naslijeđuje starije autore. Tirena je više
nego rustikalna ekloga, omiljena književna i kazališna vrsta koja se
razvila na temelju oponašanja starih pastirskih ekloga oformivši se kao
samostalan i dugo vrijeme popularan oblik teatra. Ona prethodi
znamenitim djelima u evoluciji žanra, a najslavnije je Aminta Torquanta
Tassa, najljepša talijanska pastorala. Privlačnost Držićeva djela ne svodi
se na začaranu atmosferu vila i satira, na sklad idealizirane ljepote i
carstva Amorova, na imaginaran svijet u svemu suprotan stvarnom
životu. U Tireni se pojavljuje izrazita Držićeva sklonost prema
realističnom slikanju zbilje u obliku komedije. Ona pokazuje realan
seljački svijet, koji se komično upleo u ljuvena zbivanja na fantastičnom

61
poprištu čarobne dubrave i njome je Držić otkrio da ima smisao za
stvaranje prizora i tipova nadahnutih promatranjem situacija i ljudskih
naravi u samome životu. Vješto ocrtani seljaci, kojima je u malo poteza
dao mnoga obilježja naše specifične rustičnosti, komičan su ali
simpatičan svijet, za razliku od seljaka u Držiću dobro poznatoj sienskoj
pastorali slična tipa. Zato se mora istaknuti osobitost našeg pastirskog
teatra, u koji je on unio duh komike tipičan za svoj teatarski
temperament. Poeziji u Tireni poseban ton daju pjesnikova ironija i
sočnost stihova, gdje se suočuju priprosti seljaci s „uzmnožnim“
pastirima i gdje Držić pokazuje nekonvencionalan odnos prema
normativnosti književnih vrsta, spontano i bez imalo konstrukcije
miješajući narodski „realizam“ s retorikom petrarkizma. Ljubav koja
pobjeđuje svako biće i kojoj nitko ne može odoljeti je vječni zakon
prirode koji i u Tireni sve disparatnosti povezuje u strukturalnu
cjelovitost. Tirena je za Držićeva života bila više puta prepisivana i
tiskana i izvođena kao predstava te je stekla veliku popularnost i utrla put
novim uspjesima; ona je jamačno mnogo utjecala na oblikovanje
književnog ukusa. Radnja ima pet činova. Započinju ju „uzmnožni“
pastiri Ljubenko i Radmio (zapravo alegorije bogatih ili plemenitih
mladića) koji traže prijatelja Ljubmira jer je i njega osvojila „ognjena
ljubav“ kojoj nitko ne može izmaknuti, pa se boje da „skratio ne bude
život svoj i sam sebe ubio“ jer je čeznući za Tirenom „prid tom vil
najlipšom na svitu ufanje izgubil“. Kad oni odu, pojavi se Tirena u lovu

62
noseći luk i strijele, gdje s blistavošću proljetne prirode stapa svoju
žudnju za ljubavlju, ali je iz zanesenosti prene medo, za kojim krene uz
dražesne prijetnje, pa ne stignuvši ga umorna i rumenih obraza sjedne
kraj vode da počine. Uto se pojavi Ljubmir, koji smrću hoće skratiti
ljuvene muke, kad li ga od nauma odvrati vilin glas iz luga: neka toga ne
čini i ne gubi nade, uskoro će mu sinuti sunce s istoka. To govori njegova
Tirena, i baš kad mu veli da će biti njegova, bane još jedan stanovnik
ovakvih pastorala, divlji satir, i nasrne prema vili koja utekne, a za njim
pohita Ljubmir. Netom je sretne, za Tirenom se odmah užiže i Miljenko,
neizmjerno komičan u svojoj naravnoj i primitivnoj prostodušnosti, koja
ironično kontrastira s platonskim ozračjem oko lijepe vile, a zatim
pristigne stari vlah Radat, koji ga pokušava osvijestiti prijetnjama i
prostačkim izrugivanjem ljubavi, i majka Stojna, koja mu napominje da
ohole vile ljube samo uzmnožne a ne uboge pastire i zato neka izabere
lijepu kmetsku kćer. Ali sve je to uzalud govoriti mladome opčinjenu
glupanu (ovo piše u knjizi, ne zezam se:D). Na Radatov savjet da dijete
oženi pa će joj se smiriti, Stojna se okomljuje na nevjeste koje „o kući ne
rade, na gizde nastoje“ i njihov je „posao vas obrve tančati i laštiti obraz-
ne presti ni tkati“. Radat opet oholo udari i po starijim ženama što se
dotjeruju kao mlade, i tako sa seljačke pozicije dobacuje kritičke
primjedbe gradskoj sredini. No ljubav će pobijediti i njega, koji je,
prenoseći autorovu ironiju, slikovito napadao ljubavna prenemaganja i
uvijek svakog učio živjeti, pa mu se zato Kupido i osvetio opojivši ga

63
Tireninim „pogledom ljuvenim“, a u takvu ga komičnu stanju zatekne
Stojina svojta, koja zapanjena i prestrašena pobjegne da ne bi u zlo
upala. Radata zatim zove sin Dragić da ide kući gdje ga majka čeka, on
bi, kaže ljubav poslao daleko i dokučio praćkom, ali se i taj dječačić
poslije svađe s Kupidom zaljubio u Tirenu. Za njom pati i satir, koji se
pobije s Ljubmirom, udari ga kamenom i onesvijesti pa pobjegne. Kad je
ugledala Ljubmira, Tirena pomisli da je mrtav i ona ga oplakuje
(oplakuje ga u osmercima, jedinima među dvostruko rimovanim
dvanaestercima pastorale), zatim izgubi svijest. Kad se Ljubmir
osvijestio, mislio je da je Tirena mrtva te se htio ubiti, ali su ga spasili
prijatelji. Dok su oni naricali za Tirenom, pustinjak iz pozove da od Boga
izmole neka im vrati Tirenu, i ona zaista oživi, pomiri pastire i satire koji
su se zbog nje potukli i svakome obeća po jednu od svojih sestara. Tirena
je prvi puta izvedena ispred dubrovačkog Kneževa dvora 1549. godine.
Tada Držić još nije bio proslavljen umjetnik, ali se predstavio s
opravdanom samouvjerenošću, kao umjetnik dostojan pozornosti,
ravnopravan pripadnik književne republike, izdanak svijetle domaće
predaje, naznačivši da mu je poticaj dala domaća dubrava. Tirena se u
Držićevoj fantaziji rodila kao izvorna varijanta pastoralnog teatra, koji se
uza svu maštovitu komparseriju vilinskih i satirskih bića, glazbe i plesne
„moreške“, dekoracija i čudesnog oživljavanja, petrarkističkih uzdisaja i
platoničarskih ideja, ne udaljuje niti kao prvotni inspirativni poticaj od
našijenske sredine i poznatog krajolika. Dojmu o izvornosti bitno

64
pridonose seljački likovi i komika koju proizvodi sudar između njihove
govorom potvrđene pastirske svakodnevice i njoj neprimjerene mitske
atmosfere u kojoj vlada svemoć ljubavnog čuvstva. Likovi su
karakterizirani govorom; postoji razlika između stilske razine stihova
kojima se izražavaju uzmnožni ljubavnici i ubogi pastiri. U tom je
pogledu najzanimljivija figura starog Radata, koji je u obojenosti
narodnog izražavanja toliko naravan da se čini kako je zaista sišao s
hercegovačkog kamenjara pred gradsku i vlasteosku publiku ispred
Dvora.

56. Skup
Držićeva komedija Skup kao i druge komedije oblikovane su po uzoru
na komediografski žanr učene, eruditne komedije, proširene i popularne
u talijanskoj renesansnoj književnosti, a koja je nastala po uzoru na
antičku komediju, i to onu vrstu komedija kakve su pisali rimski
komediografi Plaut i Terencije i koje su u europskoj renesansnoj
književnosti ponudile prepoznatljive komične likove: lik zaljubljenog
starca, patološke škrtce, rasipnog mladića te pametnog sluge koji vodi
sve niti intrige, koja predstavlja jezgru komediografskog zapleta u svim
djelima te vrste. Pisati književno djelo po uzoru na nekog antičkog pisca,
oponašati klasičnog i priznatog autora bilo je u doba renesanse
općevažeće poetološko i estetsko načelo. Slijedeći to načelo Držić je
prema poznatoj Plautovoj komediji Tvrdica (Aulularia, Komedija o

65
lončiću) oblikovao komediju o škrtu, paranoidnu i nečovječnu starcu
Skupu, ali je u komediju unio i mnogo originalnih elemenata. Zaplet
komediografske radnje u Skupu temelji se na priči o starcu Skupu koji je
pronašao "tezoro", ćup s novcem, pa beskrajno škrt kakav jest, a
opsjednut mišlju da će netko saznati za njegovo blago i ukrasti mu ga,
stalno u strahu i krajnje sumnjičav prema svima, postaje nemogući
mizantrop te muči i izluđuje samoga sebe i svoju okolinu, ponajprije
kćerku Andrijanu koju hoće udati za starca samo da joj ne mora dati
miraz, a još više zagorčava život svojom stalnom galamom, prigovorima
i prijetnjama svojoj služavki Varivi.
Druga fabularna radnja gradi se oko Skupove kćeri Andrijane i mladog
Kamila, koji se vole i "obećali" su se jedno drugome, ali se njihovoj sreći
prepriječila Kamilova majka koja želi da se njezin brat Zlati Kum oženi
Andrijanom, koji Andrijanu želi i bez miraza, što bi pak patološki škrtom
Skupu apsolutno odgovaralo. Treću fabularnu radnju grade likovi slugu:
to su dosjetljivi i lukavi Munuo, koji će skužiti Skupov strah zbog
"tezora" pa i pronaći njegovo blago, te će tako moći pomoći svom
gospodaru Kamilu da dođe do Andrijane; tu je zatim prpošna i vrckava
Gruba, uvijek spremna na šalu i pjesmu, dobrodušna ali i jezičava
Variva, bistri Kotoranin Pasimaha. Toj razgranatoj shemi likova Držić je
dodao i jedan lik koji svojom ljudskošću i mudrošću odudara od ostalih
likova komedije: to je lik Dživa, mudrog i razboritog čovjeka, u kojeg je
očigledno Držić ugradio svoje misli i svoja shvaćanja o tome kakav bi

66
trebao biti čovjek i kako bi trebao biti uređen svijet. Držić je svoju
komediju izgradio na brojnim komičnim i smiješnim, vrlo često
sarkastičnim situacijama. Osim toga, na smijeh tjeraju i karakterne mane
likova. Iako je do nas došla bez kraja, rasplet se može lako razaznati:
Kamilo je dobio Andrijanu, Munuo Grubu, a Skup najvjerovatnije svoj
"tezoro". Svojom komedijom Držić kroz smijeh, u šali, kroz porugu i
ismijavanje, duhovitošću i humorom, katkada cinizmom, ironijom i
sarkazmom, postavlja živo i uvjerljivo važna pitanja: pitanje o ljudskoj
prirodi, pitanje o čovječnosti čovjeka, kao i pitanje o svijetu u kojem
čovječnost može ili ne može opstati.

57. Filozofske interpretacije Prologa Dugog Nosa

Komedija Dundo Maroje ima dva prologa. Svi Držićevi sačuvani prolozi
nose posebnu vrijednost jer su u njima sadržani njegovi književni i
filozofski stavovi, dio njegove politike, obračun sa suvremenicima,
njegovo ljudsko i pjesničko mišljenje. Ako se i inače pogledaju prolozi
renesanasnih komedija, lako se utvrđuje da on nije u tome izuzetan.
Sadržaj svih Držićevih prologa bitan je za razumijevanje smisla njegovih
djela. Prolog koji govori Negromant Dugi Nos, svojim neobičnim
sadržajem izazvao je mnoge polemike. Ispred uobičajnog prologa Držić
je stavio još jedan, koji je dodjeljen čarobnjaku. Analize se uglavnom
slažu da u ovom prologu, čije značenje nije do kraja razjašnjeno, nalaze
ključni Držićevi stavovi o društvu, da se u njemu kriju korijeni nekih

67
njegovih kasnijih podhvata i da u njemu pisac vodi polemiku s
suvremenicima. S takvim se predpostavkama katkada pretjerivalo, što
nije bilo lako izbjeći jer se Držić doista svojom duhovitom vizijom
poticao brojne asocijacije i domišljanja. Uočeno je da je u neobičnoj
pripovjesti Negromanta, starog poznanika dubrovačke publike iz
komedije Pomet, Držić iznio dobro promišljeno i u alegoriju zaodjenuto
viđenje suvremenog svijeta. Na prvom mjestu to je bila, u literaturi
dobro i odavno poznata vizija „zlatnog doba“ (aurea aetas) u kojem su
ljudi, po mitološkoj priči, do Saturnove smrti živjeli u miru i obilju, u
idiličnom ambijentu, ne znajući razlike među sobom, za zlo koje donose
zlato i zloba. Vrijeme od prethodnog “boravka“ u Dubrovniku
Negromant Dugi Nos proveo je na putovanju po čarobnim Indijama,
Velikim i Malim, Starim i Novim (to je odgovaralo ondašnjim
vjerovanjima i naslućivanjima o tom djelu svijeta). Viziju o dalekom
idealnom predjelu, stvorenu u literaturi pod utjecajem putopisa i narodne
poezije, Držićev je Negromant prenio u „zlatno brijeme“, u kojem je
vladao idealan sklad među ljudima. Zlo su, po Negromantu, u ovom
rajskom životu posijali „ljudi nahvao“ množeći se sa „ženama nazbilj“,
koji su tako kasnije dospjeli u naše krajeve. Prenoseći se u realnost,
komedija Dundo Maroje trebala je otkriti koji su ljudi potomci „ljudi
nahvao“, a koji „ljudi nazbilj“. U analizama navedenih Negromantovih
riječi, to jest Držićevih stavova, uočeno je da postoji veza između ovog
prologa i mnogo kasnijih piščevih djela. U tumačenjima je bilo i

68
socijalne prenaglašenosti (Ž. Jeličić) i pojednostavnjivanja (M. Ratković)
piščevih stavova, kao i shvaćanja da priča Dugog Nosa dosljedno prati
osnovnu liniju utopističke misli Thomasa Morea; razjašnjen je pravi i
obrnuti svijet Dunda Maroja, ono što je bilo neposredno rečeno i ono što
se pod tim značenjem krilo. Prihvaćeno je Držićevo mišljenje kao
njegova varijanta onih stavova koji su ušli u temelj duha renesanse, a
koji su podrazumjevali nadvladavanje razumnog i sposobnog čovjeka
nad manje vrijednim (F. Čale). U alegoriji davno minulog doba „ljudi
nazbilj“ (koji su odgovarali renesansnom idealu čovijeka) i „ljudi
nahvao“ sažimalo se Držićevo gledanje na svoje vrijeme. Analiziran je i
odnos Držićevog Negromanta prema liku iz Ariostove komedije
Negromant, kao i nekih drugih djela u kojima se susreće ovaj lik, ali
pokazalo se da se Držić nije, osim u općim crtama, oslanjao na druge
likove. U daljnjem tumačenju isticano je dvostruko značenje
čarobnjakova imena, prema kome bi se Dugi Nos odnosio na masku, a
Negromant na piščev glas. Bogatstvo asocijacija i složeni smisao koji
stalno i ponovo ističu tumačenje ovog prologa u suglasnosti su s
njegovom ozbiljnošću. Ta višeznačajnost predstavlja nesumnjivo jedno
od najdubljih i najvažnijih piščevih formulacija, vrijednih za odgonetanje
njegove ličnosti i njegovog stvaralaštva. Bez obzira na neobičnost priče,
pisac se dovoljno jasno vezao za realnost: apostrofirao je svoje
sugrađane, po prikladnom redosljedu, načinio aluziju na Dubrovačku
Republiku. Pisac je dozvoljavao da u njegovoj priči o „zlatnom dobu“ i

69
fantastičnim Indijama osjeti posredna usporedba snjegovim vremenom,
da se u pripovjedanju o zapletenom podrijetlu „ljudi nazbilj“ i „ljudi
nahvao“ sagleda indirektna, ozbiljna i rezignirana kritika doba.

58. Cjelovita djela Marina Držića

Držić se čini superioran gotovo svim komediografima svog stoljeća.
Najznamenitije komedije Marina Držića, Novela od Stanca, Dundo
Maroje i Skup, rezultat su pune stvaralačke zrelosti pisca koji je u njima
idejno i umjetnički najbolje sažeo iskustva svijeta kakvo je nosio.
Urotnička pjesma upućena jednom toskanskom vladaru s namjerom da
se sruši dubrovačka aristokratska oligarhija, predstavlja jedinstven
primjer dokumenta koji nije književno-teorijske naravi, ali preciznije od
ikakve formulirane poetike objašnjava njegovo umjetničko djelo, smisao
najboljih komedija u cjelini, a posebice Prologa Dugog Nosa u Dundu
Maroju. Pisma Cosimu I najbolje su tumačenje uvjeta i sredine u kojima
je Držić djelovao i u kojima su se pojavila i njegova remek-djela kao
neposredan izraz života prenesen u komično scensko zbivanje. Te se
komedije, jedna u stihu, druge dvije u prozi, i opsegom i oblikom, i po
neposrednu motivu, i po broju osoba znatno razlikuju jedna od druge, ali
istodobno u svakoj pojedinosti pokazuju da su proizvod jednog tvorca,
jednog shvaćanja i jedne imaginacije. Njihova jedinstvenost (cjelovitost)
ne proizlazi samo iz autohtonih značajki piščevih izražajnih postupaka,
iz očite osobnosti Držićeva stila koji ima vlastita obilježja teatralnosti,

70
već ih u cjelovitost opusa povezuju određeni elementi, stvaralački načini
i stavovi kao prava mjera pjesnikove individualnosti. Jedan je od njih
motiv suprotstavljanja generacija, starosti i mladosti, koji je
najučestalija konstanta u gotovo svim Držićevim djelima. Zajedničko im
je i osobito naglašeno suočavanje društvenih klasa kao temelj
dramskog sukoba, a u većoj ili manjoj mjeri odlučnu važnost u njima
ima novac, zlato, blago, taj ključ što je otvarao vrata u sva područja
sjaja i bijede aristokratske trgovačke republike. Djela su prožeta tipičnim
mediteranskim duhom, običajima, načinom života, osjećanjima, i
pogledom na svijet, s njihovim sadržajem iz kojega navire naša domaća
narodna komika i mentalitet.

59. Venera i Adon

Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena od osam
prizora. Ta mitološka drama/pitoma pastorala izvodi se na piru Vlaha Držića 1551. U njoj se u
novom postupku pozornice na pozornici alterniraju planovi fantastičnog i stvarnosnog, vilinskoga
i seljačkog. Likovi koji se pojavljuju su Venere, Kupido (sin Venerin), Adon, vile, satiri,
Vukodlak, Kojak, Grubiša (sinovac Kojakov), Vlade (mati Grubišina). Temeljni motiv su zaruke
mladoga vlaha, no taj prizor prekida mitološki prizor. Prigodom svadbe apologija vina od strane

vlaha Vukodlaka prerasta funkciju prologa i postaje glavna radnja. Prvi stihovi s
pohvalom vinu koju izgovara vlah Vukodlak živo predstavljaju nakićen i
vedar njegov lik koji je u skladu s veselom prigodom svadbe na koju on
odmah aludira.
Ah,vince gizdavo, milo ti si piti,
tebe ti je pravo do neba slaviti!
71
Vladino je govorenje intonirano s više izraza i općih mjesta
karakterističnih za narodno pjesništvo. U prvom činu radnja se odvija
između razgovora vlaha Vukodlaka i Kojaka, te Vlade i Grubiša o
njegovoj ženidbi. U drugom činu pozornica (šena) se otkrije i pojavljuje
se šest vila koje se klanjaju božici Veneri. Akon njihovog klanjanja, iz
šume dotrče satiri koji su retni jer su dobili priliku vidjeti božicu. Venera
se tuži kako izgara od ljubavi za Adonom i da je zbog njega ostavila
bogove, sina mu rodila, a njega nema. U četvrtom činu pojavljuje se
Kupido, njezin sin koji joj govori kako će ona još večeras Adona vodit
svezana. U petom činu Vukodlak, Kojak, Grubiša i Vlade izlaze iz
prikrajka i čude se prizoru koji su upravo vidjeli i ne mogu razlučiti je li
to san ili java. Grubiši se sviđaju vile i želi poći za njima i ostaviti
Marušku. U šestom činu se pojavljuje Adon, umoran od lova, tužeći
govori obraćajući se prirodi da ga zaštiti kad zaspe. U sedmom činu kad
je Adon zaspao dolazi Kupido i sveže te izlazi Venera i razgovara s
Adonom koji pristaje poći s njom. Oni odlaze i pozornica (šena) se
zatvara. Osmi čin se završava razgovorom između vlaha, te
Vukodlakovim govorenjem:
Primite u ljubav razgovor naš ovi;
nitko u svem nije prav neg sam Bog. Zbogom svi!
U složenom uzorku motiv ljubavi iz pastoralnog svijeta komički je
variran u svijetu pastira. Uz govornu autentičnost Vlade i Grubiše,
Kojaka i Vukodlaka, tu su i pučke pjesmice i zagonetke i didaskalije

72
autora. Držiću šena predstavlja pozornicu na pozornici i to je zasigurno
novina u kazalištu onoga doba i naticipacija tehnike koja će se u
budućnosti razviti.

60. Dundo Maroje

Naslavnija i najviše prikazivana i objavljivana Držićeva komedija.
Sastoji se od 2 prologa i 5 činova. Tumačenja su raznolika i često se
sudaraju, ovise o shvaćanju Prologa Dugog Nosa koji nam Držić nudi i
danas kao ključ za ispravno tumačenje komedije. Od Prologa moraju
poći sve ozbiljne interpretacije Dunda Maroja. Na Prolog Dugog Nosa
prvi je obratio pozornost živko jeličić. Poruku dugog nosa ne možemo
svesti na opće za bilo koje doba aktualiziranje o borbi dobra i zla. Kroz
interpretaciju se mora istražiti ideja o njegovu odnosu prema društvu 16.
Stoljeća. Sadržaj: Dundo Maroje, trgovac, poslao je svog sina Maru da
preko Jakina (Ancone) ode u Firenzu i za pet tisuća dukati nabavi
tkanine i da se vrati natrag u Dubrovnik i produži za Sofiju, a ako
napravi taj posao kako treba spreman mu je i prepustiti cijelu trgovinu.
Ali lakomisleni Maro je umjesto u Firenzu produžio za Rim gdje je
trošio novac. Maro je najviše trošio novac na Lauru u koju se zaljubio. U
to doba svi oni su imali sluge pa je tako Mari pomagao Popiva, Maroju
Bokčilo, Lauri Petrunjela, a Ugu Tudešku koji je također bio zaljubljen u
Lauru, Pomet. Maroje odlučuje poći u Rim sa slugom Bokčilom ne bi li

73
spasio od svog sina preostale dukate. Ali Pomet, Ugov sluga uz pomoć
svoje inteligencije i snalažljivosti te malo Fortune nastoji trijumfirati na
neprijateljima – Marom i Popivom. U Rim dolazi i Marova zaručnica
Pera kojoj se on nije javio 3 godine i odjevena u muškarca luta Rimom u
potrazi za Marom. Pomet koji je glavni pokretač komične radnje,
nagovara Petrunjelu da kaže svojoj gazdarici kako je Ugo Tudešak pravi
izbor za nju jer je Marov otac dosao u Rim traziti novce. Dok se bio
šepurio pred svojim prijateljima Maro sreće Maroja i da bi se izvukao iz
situacije pravi se da ga ne pozna, a kad ga je ljutiti otac pokušao napasti
nožem, Maro zove žandare i oni Maroja strpaju u tamnicu. Pomet
uspijeva osloboditi Maroja i na Pometov nagovor Popiva kaze da je
gospar donio vrijednu robu i došao na proštenje pa je Laura pozvala
Bokčila u kucu i ugostila ga. Pomak je na domaku pobjede, a Maro
proklinje dukate i oca. Nakon toga Popiva predlaže Mari da od lihvara
Sadija nabavi robe od 3 tisuće dukata što će ih posuditi tj.ukrasti od
Laure i kad mu otac zatraži račun pokaze tu robu kao dio svojih
poslovnih pothvata. Pomet poslije nailazi na Marovu zaručnicu Peru,
Petrunjela saznaje istinu o Maru i o tome će obavijestiti gospodaricu.
Maro je pred Marojem ispao uzoran sin, ali ga je Maroje nadmudrio
rekavši mu je da je donio zlata i uzeo je robu u vrijednosti od 3 tisuće
dukata. Kad su se poslije sreli Maroje se pretvarao za ne zna Maru i
vratio mu milo za drago. U međuvremenu Pometu se nasmiješila sreća,
saznao je da je Laura kćerka bogatog vlastelina iz Augsburga koji daje

74
100 škuda onome tko ju pronađe. Pa je Pomet dobio škude i Petrunjelu, a
njegov gospodar Ugo Lauru. Na kraju komedije doznajemo da su Maro i
Popiva ostali bez prebijene pare i proganjaju ih kao dužnike, a sve to
gleda Pomet koji je promijenio društveni položaj. Peti se čin nije u
potpunosti sačuvao, ali ga je Mihovih Kombol izvrsno dopunio: Peri je
umrla teta u Dubrovniku i ostavila joj imanje, dobit će nazad svog Mara,
a Maroje će platiti sinovljeve dugove. Dundo Maroje je vrlo opsežna
komedija u kojoj se pojavljuje mnogo osoba. Pomet je najživlji lik ove
komedije i često ga se zna donekle izjednačiti s Popivom jer su obojica
sluge i suparnici. On je veoma prepreden i domišljat i nadasve
inteligentan. Pomet je simbol novog doba. Pometov pogled na svijet ide
kroz 2 temeljne filozofske misli stoljeća: fortuna (sreća) i virtu (vrlina).
Presudan poticaj Držiću dao je Niccolo Machiavelli i stvarajući lik
Pometov Držić je poznavao Machiavellijevo djelo, ali Machiavelli
prezire, a Pomet prozire ljude. Popiva kao Pometov protivnik je lukav,
pokvaren, prepreden i nedovoljno inteligentan. Držić u Dundu Maroju
slijedi aristotelovska pravila o jedinstvima. Vječni grad Rim je mjesto
zbivanja radnje, ali se Dubrovnik neprestano spominje. Držić se u
Dundu Maroju služi jezikom, govornom diferencijacijom, komičnom
karakterizacijom, nesporazumima i igrama riječi. Često se čuje
dubrovački gradski govor. Držić crpi nadahnuće samo u životu koji je
poznavao, govor mu je prepun narodnih misli i poslovica. Postoji velika
raznolikost u govoru Držićevih junaka.

75
61. Plakir
Plakir ili Grižula (izvorni se naziv nije sačuvao) najzanimljivija je
Držićeva pastorala, po obliku poprilično drugačija od Tirene. U Plakiru
prevladava proza nad stihom i djelomice je komponirana kao komedija, a
usporedno prikazuje mitološka bića i realistične likove iz sela i grada, što
ju čini neobičnom i zanimljivom. Ova pirna pastirsko-mitološka i
alegorično-realistična komedija imala je veliki europski odjek. Primjer je
to maštovite kazališne vizije, u kojoj se miješaju alegoričnost i stvarnost,
mitološki i realni svijet, stihovi i proza, petrarkizam i njegova parodija,
lirizam situacija i prozaičnost zbilje, uzvišeno i komično, platonsko i
čulno, mladi pastiri i čeljad vila i nimfa, Dijane, Kupida, Plakira, pa
remeta i tipična godišnica (sluškinja) dubrovačka koji su pobjegli iz
grada.

KRATKI SADRŽAJ:
Vlahinjica Gruba luta planinom za povilinjenim Dragićem. Z vilom
vapije i stari puteni remeta Grižula, koji bi se, međutim, u svojoj
ljubavnoj želji htio dokopati i Grube čim ju je sreo, ali ona je sva
zaokupljena voljenim pastirićem. Dragiću je vila srce odnijela i misli
uzela, pa drugi pastirski par, Rade i Mionica, uzalud pokušavaju
osvijestiti i vratiti stadu. Na kraju će mu Plakir oteti vilu i on će
prestrašen pobjeći, a kad čuje da njegov ljutiti otac Staniša kaže Grubinoj

76
majci Vukosavi neka pusti vilenka vilama i odvede kćer, on će, iako mu
je cijelo srce „izdrto“, ozdraviti i poći sa svojom djevojkom doma. No i s
Radom se i Mionom poigrava ljubav, i to prirodna, zemaljska, bez
upletanja nadnaravnih bića; njihov je odnos obratan, jer je dobričina
Rade zaljubljen u Mionu, a ona mu ženstvenom kapricioznošću lukavo
uzmiće i pomalo ga okrutno zavarava i odbija sve do kraja, kad ipak s
njim odlazi pošto se izdovoljila vukući ga za nos. Najzanimljiviji je treći
par, gospar Grižula, koji se odmetnuo u „pustinju“ da živi kao remeta
utekavši od zle godišnice, i Omakala, godišnica koja je pobjegla od zle
gospođe i sad se sva u strahu zatekla u pustoj planini. Oni se sprijatelje,
Grižula je svojom čulnom upornošću i bujicom medenih riječi sirotu
djevojku namamio iskoristivši njezin bezizlazan položaj. Pošto ga
Omakala na svršetku oslobodi iz vreće u koju ga je bila svezala i
smiješnim učinila njegova vila za kojom se opet bio pomamio, Grižula se
konačno opameti i uzme Omakalicu za svoju domaću. Kao što su
ljubavni sporovi i peripetije između triju parova započeli i tekli usporedo
sa sukobom između čiste Dijane i boga ljubavi Kupida, tako na kraju
dolazi i do opće pomirbe kad i do mira koji se među božanstvima
uspostavi pošto Dijana vrati Kupidu sina mu Plakira, kojega je bila
uhvatila u mrežu da mu se osveti što je na prijevaru ulovio u svoju
zamčicu njezinu vilu.

77
Ova pastorala nastala je prigodno, povod joj je bila narudžba. Prikazana
je na piru Vlaha Sorkočevića godine 1556. Plakir je izravna alegorija u
kojoj se apostrofiraju Vlaho Sorkočević i njegova zaručnica. U prologu
se govori o borbi između čiste Dijane i Žuđenja (Kupida), tj. između
Nevinosti i Ljubavi (u kojima su simbolizirani zaručnica i Vlaho), a
među njima posreduju „kriposti“ (Pravda, Hitros, Jakos i Tihoća) koje
svijetom vladaju. Neposredna prigoda bila je ne samo preduvjet za
nastanak ove pastorale, nego je ta prigoda postala elementom same
njezine strukture (Vlaho i zaručnica spominju se u samom tekstu
pastorale). Pastorala je podijeljena na 5 činova. Paralelizam tijekova
radnje uvijek je motiviran jednako, jer ih sve pokreće ljubav. Još jedan
motiv spaja radnje, to je motiv dubrovačkih godišnica, koji Držića
posebno zanima pa ga on na razne načine varira. Taj motiv povezuje
zaplet oko Dijane i Plakira sa zapletom Grižule i Omakale; najprije je
Omakala pred vlastelom na Sorkočevićevu piru govorila o tešku
položaju godišnica, a kasnije sluga Mudrosti Oposlovnica, koja u ime
Dijane ide sklapati mir s Ljubavi, kaže da će radi toga poći u Dubrovnik
i postati godišnica. Time ona aludira i na novi bračni par kojem poručuje
da mora s godišnicama dobro postupati i od njih zahtijevati onoliko
koliko mogu uraditi.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

78
Mitološko-vilinski svijet ostao je na razini svoje alegorijsko-strukturalne
funkcije te se ne može govoriti o njihovoj individualizaciji. Junaci
preuzeti izravno iz zbilje su likovi s vlastitim obilježjima i skladno
pomiruju svoju osobnost i funkciju u strukturi. Likovi pastira ocrtani su
pretežno psihološki i s nekim naznakama donekle individualiziranih
tipova, a socijalno ih raspoznajemo, kao i druge u Držićevim
pastoralama, prije svega po jezičnim značajkama, osobito leksičkim, te
po seljačkim rekvizitima koje spominju (npr. stado, brašno, mješčić,
ovčica šarulja, ždrijebe, itd.) Lik starca Grižule može se definirati kao lik
koji ima zabavnu funkciju, zatim kao sinteza različitih litararnih tipova.
Njegov je odlazak u pustinju izraz bijega aristokracije koja traži avanturu
u idiličnoj fikciji. Omakala, dubrovačka godišnica ima veliku važnost. U
malo kojoj drami je Držić iznio toliko podataka o svom gradu kao u
Grižuli, a nijedan njegov lik ne govori toliko i tako živo kao Omakala.
Ono što sluškinja Omakala priča Grižuli o svom životu kod gospođe, to
što se želi iskaliti ogovarajući je, čitava je majstorski ispričana novela
prožeta humorom. Njezin govor je po ritmu, riječima, uzrečicama,
živahnosti reagiranja, temeljnoj intonaciji sličan načinu izražavanja koji
se barem donekle može prepoznati kod likova poput Petrunjele (Dundo
Maroje), Grube i Varive (Skup).

(Čale, Frano, Marin Držić)

79
62. Arkulin
Arkulin je jedna od Držićevih krnjih komedija. Međutim, ona je
najočuvanija jer mu manjka jedino neznatan dio početka prvog čina i
prolog, samo što se zbog toga ne zna ni kad se ni na čijem se piru i na
kojem mjestu održala prva predstava. Arkulin je manje djelo i ne može
se svrstati u red najuspješnijih komediografovih ostvarenja, ali se i u
njemu daju nazrijeti likovi, postupci i neke pojedinosti koje preostalom
opusu komedija pridaju pokoju originalnost. Arkulin je tip naprasita,
hvastava, a zapravo nemoćna tobožnjeg junačine, koji je, međutim,
ostario stječući trgovačkim poslovima i prekomorskim ulaganjima
novac, a sad je sa svojim blagom učinio ono što Skup od straha nije htio
učiniti, to jest zakovao ga je u škrinju. Zatim je bacio oko na mladu
udovicu Ančicu s Lopuda namjeravajući da je se domogne bez ikakvih
troškova, čak silom. Zbog toga dolazi u sukob s njezinom svojtom, koja
mu je želi utrapiti kao ženu, i to ne samo bez miraza, nego s ciljem da
mu iskamče protumiraz od njegova velika bogatstva, pa svoj plan i
ostvari s pomoću Negromanta, koji je prethodno već bio Arkulina gotovo
izludio kad je magijom učinio da mu kuća načas iščezne pred očima, te
se Arkulin s njim i posvađao. Stoga Negromant rado pristane da ga
svojom čarobnjačkom moću nasamari: pred njim i pred službenim
bilježnikom preobrazio se u Arkulinov lik i s Ančicom obavio zakonit
čin vjenčanja i obveze da ženi, kao Arkulin, dariva kontradotu od tisuću
perpera. Pravi Arkulin svemu tome sa strane prisustvuje, još „uzet“ zbog

80
negromancije koja ga je od umišljenog junačine pretvorila u plašljiva
„zeca“ i nepokretna bijednika, i mora prihvatiti gotov čin, na kraju čak i
zadovoljan što ga priznaju gospodarom. Komedija Arkulin ima i
dokumentarne vrijednosti zato što pomaže da se bolje razumiju i
upoznaju vrijeme i prostor Držićeve komediografije, običaji, mentaliteti,
našijensko podneblje i niz naoko neznatnih pojedinosti od kojih se,
međutim, također sastoji povijest. Radnja komedije je u cjelini precizno
izvedena, rutinom iskusna pisca, ali pruža manje Držiću primjerene
punokrvnosti. U komediji se vide plautovski i talijanski modeli, a sama
komedija usporediva je s Držićevim djelom Tripče de Utolče.

63. Tit Makcije Plaut

Rođen je u gradu Sarsini u Umbriji, najvjerojatnije u poprilično
siromašnoj obitelji. (wikipedia)
Najveći je rimski komediograf, pripada 1. razdoblju rimske književnosti,
arhajskom razdoblju. Pripisivalo mu se više od stotinu komedija, no
njegovo autorstvo nedvojbeno je utvrđeno samo na 21 (skupno su
nazvane fabulae Varonianae), i od kojih se sačuvalo njih 20, a jedna,
Vidularia, samo fragmentarno. Rimska komedija nastala je i razvila se po
uzoru na novu antičku komediju. Plaut nastavljajući se na novoantičku
komediju, gotovo u svim djelima obrađuje scene iz porodičnog
građanskog života, s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike.
Također, unosi elemente grube komike i lakrdije, ubacuje plesne i

81
glazbene umetke i prilagođava ih ukusu rimske publike, željne
prvenstveno razonode. U njegovim komedijama središnji lik je često
lukavi sluga, spletkar, koji je odan mladomu gospodaru, kojem pomaže
na štetu stara i škrta starca. Plauta opisuju kao majstora živog govora i
kovača novih riječi, koji koristi igre riječima i dvosmislenosti. Imao je
velik utjecaj na renesansnu komediju, a od autora najviše je utjecao na
Shakespearea i Držića.
PLAUTOVE NAJPOZNATIJE KOMEDIJE: Hvalisavi vojnik,
Lažljivac, Manehmi, Žarica (uzor za komediju „Skup“ Marina Držića),
Škrtac (Aulularia-Ćup sa zlatom), Amfitrion......
OBILJEŽJA PLAUTOVIH KOMEDIJA: vješto vođena intriga u kojoj
presudnu ulogu igra rob; živi dijalozi; “sočan“ narodni govor; jasno
ocrtani, i često karikirani likovi
Plautova komedija „Škrtac“ jedna je od najstarijih sačuvanih komedija
karaktera.

(Čitanka za 1. razred gimnazije; skupina autora: Juričić, Dinka, Bekić-

Vejzović, Majda, Bratulić, Josip,Farkaš, Lidija; Hrvatski Opći Leksikon,
Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

64. Hekuba
Hekuba je u grčkoj mitologiji Prijamova žena i Hektorova majka. S Prijamom ﾧ je imala i
najmlađeg sina Polidora ﾧ koji je poslan s darovima (nakitom i zlatom ﾧ ) na dvor kralja
Polimestoraﾧ, da ga zaštiti za vrijeme Trojanskog rata ﾧ jer se Prijam bojao za sigurnost svog

82
djeteta. Nakon što je Troja ﾧ pala, Polimestor je odbacio Polidora u smrt te uzeo darove. Hekuba
je, premda su je zarobili Ahejci ﾧ kad je pala Troja, naposljetku osvetila smrt svoga sina. Veliki
Euripid napisao je tragediju Hekuba. Udovici trojanskog kralja Prijama, Hekubi, javlja se duh
sina Polidora. Njemu je otac dao veliko blago, da bi sina sačuvao ako Troja padne, povjerio ga je
herzonejskom kralju Polinestu. Kad su Hekubi donijeli tijelo mrtva Polidora ona je bila uvjerena
da ga je ubio Polinesto pa je pripravila groznu osvetu. Domamila je Polinesta s njegovim
sinovima u šator uz izliku da će mu predati skriveno blago, a zatim mu je izbola oči i ubila djecu.
Polinesto joj na koncu prorekne užasnu sudbinu. Sama će, pretvorena u kuju, skočiti u more.

Naš Marin Držić, 1559. godine napisao je svoje posljednje djelo,

Hekuba. Tragediju u pet činova, koja se podudara sa Euripidovom
Hekubom. Držić mjestimice prevodio i Euripidove stihove. Hekubu
Držić nije tiskao, nego ju je pred dubrovačkim općinstvom prikazala
Družina od Bidzara. Za Hekubu je karakteristično uvođenje satira i
Nereida, te izmjenjivanje dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Figure
ponavljanja (anafore, gradacije) javljaju se u svim činovima Hekube kao
jedna od stilskih značajki koje nisu karakteristične za Euripidovu
Hekubu. Sadrži mnoštvo slikovitih elemenata. Ovo njegovo djeloje
proizvod stilskog razdoblja manirizma. Dolceovoj Hekubi prisutan je
razvezani jedanaesterac, nevezan strofom i srokom, što nije prisutno u
Držićevoj. Dolce je bio neobično plodan pisac svakovrsnih dijela.
Dolceova Ecuba nastala je kao svojevrsna ispovijed piščeve intimne
gorčine i njegova društvena raspoloženja.

83
65. Držić i Machiavelli
Formiravši se duhovno u Dobrovniku i u Italiji, Držić je pokazao da
pripada vremenu koje je u praksi ostvarivalo ideje obrađivane u teoriji.
Njegovo je djelo u tom smislu umjetnička primjena načela i spoznaja
koje je prihvatio od dotad najpoznatijih uzora. Jedan od njih je svakako
Niccolo Machiavelli, čije su teorije bile dobro poznate u tadašnjoj kulturi
i politici. Machiavellijev vladar, idealni lik istoimenog djela koji sumira
smisao moderne politike kao autonomne djelatnosti, bio je stvoren da u
velikim, nacionalnim razmerima postigne ono što Pomet na temelju istih
idejnih načela, ostvario u mikrokozmu svojega prostota i svojih interesa
u komediji. Kao što Machiavellijev novi vladar, naoručan vrlinom i
skorištava prigodu, fortunu i povijesnu situaciju, te slijedeći primjere
suvremenih i antičkih držabnika, treba biti tvorac jake države koja bi
ujedinila rascjepkanu Italiju i da tom cilju teži kao vrli odabranik,
nadmoćan i bezobziran nad nevaljalim mnoštvom, smatrajući da su mu
sva sredstva dopuštena-tako i Pomet postaje kralj od ljudi zato što se
umije vladat, jer umije fačende velike činit koje ni Čezar ni Šila ni
Marijo nije činio, umije imat viktoriju od neprijatelja dakle zato što je
vjertuoz, pa s njim, to jest, s razumnijem srjeća stoji, dobra srjeća,
fortuna draga, koju on znade karecat, to jest milovati, a fortunu treba
karecati zato što nju Držić kao i Machiavelli, smatra ženom. Zato ona s
njim dobrovoljno i stoji i omogućuje mu da likuje nad protivnicima, da

84
na kraju komedije dobije stotinu škuda, da se poput viteza odjene u
velut, stavi kolajinu oko vrata i nosi mač. Tako je Držić u svijetu
komedije umjetnički ostvario ono što je potkraj života vojno-politički
pokušao postići urotom predviđenom u pismima Cosimu Medicejskom:
prema kriteriju suvremenih etičkih načela u životu, politici, ljudskoj
djelatnosti uopće. Pomet kao pravi čovjek, inteligentan, razuman, mudar
čovjek nazbilj raskrinkava i moralna poračava ljude nahai u zasluženo
mijenja svoj društveni status. A u urotničkim pismima pjesnik zamišlja i
poraz nesposobnosti vlastele u vladi i podjelu vlasti između puka i
plemstva. Analizom Pometova udjela u radnji i navođenju odlamaka iz
„Vladara“ može se dokazati izravno Držićevo tumačenje
Machiavellijevih misli, o njihovu svestranome i u to doba mnogima
prepoznatiljvom spliciranju na protagonosta jednoga umjetnićkog
dokumenta o ljudima i društvu u dubrovačkoj sredini onoga doba. Tu i
treba tražiti jedan od bitnih elemenata Držićeve izvornosti unutar
europske komedijografije, jer je posredstvom teatra životu prilazio s
jasnim filozofskim stavom. Zato je Pomet i živi našinac i eksplicitni
tumal Machiavellija, jedinstvani lik u teatru uopće. Kao i pojmu vrline,
Machiavelli je i fortuni u mnogim stranicama pridodao veliku pozornost,
a posebice u predzadnjem poglavlju „Vladara“. Neke slike i misli iz tog
dijela imaju izravan odjek u Pometovim razmišljanjima. Govoreći o sreći
koja se okreće poput vjetra i o nestabilnosti vremena kojemu se vladar
mora prilagoditi, Machiavelli piše:“stoga on mora imati duh sposoban da

85
se okrene već prema tome što mu nalaže vjetar i varljiva sreća.“ To treba
usporediti s Pometovim riječima u prizoru s Laurom: Neće vazda
jednako brijeme bit; za slatkijem ljetom dođe i gorka zima. Ne poznavaš
tvoje sreće! (...) ti bježiš od svoje sreće (...) Fortuna je, neka malo
poabunaca (...) svega je svoje brijeme, i za lijepom godinom dođe daž...
To je ono Machiavellijevo načelo „akomodavanja“ koje je preduvjet
dobru odnosu s fortunom, o čemu Pomet raspravlja u monologu na
početku drugoga čina (simbolizira Pometov hedonizam): Ma se trijeba s
brijemenom akomodavat; tijeba je bit s vjertuozu tko hoće renjat na
svijetu, Kralj je čovjek od ljudi kad se umije vladat.Trijeba je bit pacijent
i ugodit zlu brijemenu da se oak dobro brijeme uživa... Maro mi prijeti, a
ja mu se s baretom u ruci klanjam; Tudešak me, moj idol, dviže s trpeze,
s delicija! Srcem mučno idem, čijerom volontijero. I tko k meni dođe:
„Pomete opravi mi“ – opravljam; „Pođ za mene“ – idem; konselj mi
pita-umijem mu ga dat; psuje me,-podnosim; ruga se mnom,-za dobro
uzimljem. Ovaki ljudi renjaju! Pometove riječi uvijek izražavaju piščev
pogled na svijet i da stoga nose i satiričnu poruku dubrovačkoj oligarhiji.
Pomet ne zna kako će Lauru naučit živjet i koje će okolnosti donijeti
uspjeh. Sve ovisi o fortuni koja će se i s njime malo našaliti ali on joj
neće podleći. Kaže da „fortunu pišu ženom“ i da je vražja njeka ženska
narav. I Machiavelli u posljenjem poglavlju „Vladara“ govori da je sreća
žena pa je moraš tući i krotiti. Lik Pometa u Dundu Maroju očevidno je
u Držićevoj imaginaciji izrastao iz ideje o čovjeku nazbilj koji na vlastiti

86
način inkarnira značajke očovječnosti pošto je znanjem prevladao stanje
divljaštva. Čovjek nadaren vrlinom, sposoban pojedinac, superioran je
nad svima ostalima, nad svjetinom, kako prema svojemu naturalističkom
shvaćanju Machiavelli naziva ljude. Jer ljudi su prema njemu zli,
kukavice, proizvod korumpiranog vremena, i zato vladar, po zakonu
nužde, prema njima ne mora imati obzira kad mu to koristi.
Machiavellijev pesimizam prema ljudima, među kojima se baš zato što
su nevrijedni može uzdići samo onaj pometovski vjertuoz i gospodar od
ljudi, koji je vidljiv na mnogim mjestima u „Vladaru“. Jedan dio koji se
podudara s tim mišljenjem Machiavellija i Pometa su da Machiavelli
ističe pohlepu za novcem – odnos škrtoga Dunda maroja i njegovog sina
koji se zbog dukata nazivaju assasinom. Machiavelli o ljudima piše i
ovako, da su nezahvalni, pohlepni, nepouzdani, prijetvorni, izbjegavaju
opasnost, dok im dobro činiš tvoji su, no kad se nevolja primakne obrću
se. Upravo u tim mislima vidimo da je Pomet učio u toj školi, da Držić
preko Pometa cilja i na senatore, na onih dvadeset ludih nakaza.

(Frano Čale)

66. Arcadia
Arcadia je pastorala talijanskog renesansnog pisca Jacopa Sannazzara i
smatra se prvom pastoralom koja je u renesansnoj Europi zaslužila
internacionalnu slavu. Napisana je 1480-ih, a objavljena je 1504. u

87
Napulju, premda je Italijom u ono doba već kružila neslužbena,
rukopisna verzija. Priča slijedi pastira Sincera koji se nakon ljubavnog
razočaranja povlači iz grada (Napulja) u idiličnu Arcadiu gdje vrijeme
provodi s pastirima-pjesnicima. Zbog uznemirujućeg sna odlučuje se
vratiti u Napulj, u kojeg doputuje mračnim tunelom, te sazna za smrt
voljene. Djelo je pisano po uzoru na antičke bukolike i ekloge (Teokrit),
no originalnost leži u načinu oblikovanja djela, koje se može promatrati i
kao roman i kao zbirka ekloga. Naime, 12 stihovanih ekloga povezano je
proznim okvirom koji je novost u usporedbi s ranijim pastoralnim
djelima. Tim je proznim okvirom Sannazzaro radnju smjestio u
konkretni, „fizički“ svijet – Italiju svojeg vremena (Napulj), čime je
djelo obogatio i približio suvremenicima. Atmosfera u djelu je
melankolična i elegična – pjesnik žali za izgubljenim svijetom Arcadie
koji se toliko razlikuje od suvremenog, gradskog života. Sannazzarova
Arcadia stekla je mnoge poklonike u Italiji, ali i izvan nje, te je po uzoru
na nju nastala, npr. i Arcadia engleskog renesansnog pisca Sir Philipa
Sydneya. Djelo je utjecalo i na hrvatsku književnost te se Planine Petra
Zoranića, datirane 1536., a napisane po uzoru na Arcadiu, smatraju
„prvim književnim odjekom Sannazzarove Arcadie u djelu jednog
stranog autora“.

(engleska Wikipedia; Rafo Bogišić, Hrvatska pastorala)

88
89