đžPROVJERA ZNANJA (HRVATSKI EKSPRESIONIZAM I MIROSLAV KRLEŽA)

1. 162. i 163. stranica

2. Antun Branko Šimić (od 169. do 175. stranice)

DODATNO O ŠIMIĆEVU STVARALAŠTVU

Naslov zbirke – svijet se u poeziji preobražava u pjesnikovu ekspresiju, tj. u pjesnikov izraz stvarnosti
(ekspresionistička poetika).

Pjesme su pisane slobodnim stihom. Izraz je sažet (škrtost izraza), uglavnom nema interpunkcije
(točke, zareza i sl.), a važan je grafički izgled pjesme jer se njime ukazuje na sadržaj.

Poetika - Umjetnost nije preslikavanje stvarnosti (antmimetičko načelo). Ekspresija je izraz čovjekove
unutrašnjosti, njegove unutrašnje (duhovne) stvarnosti. Umjetnost nije oponašanje prirode.

Boja je u ekspresionističkom djelu potpuno autonomna: umjetnik ne preslikava boje iz stvarnosti (npr.
plavo nebo), već bojom izražava svoju duhovnu stvarnost. Stoga je uporaba boja ovisna samo o
umjetnikovoj volji.

U književnom je djelu važna vizualna sastavnica: oluji boja odgovara oluja jezičnih slika – tako se
pobuna spaja s osjećajem tjeskobe i straha.

Šimićeva poetika (ključni pojmovi)

- pjesnikova ekspresija

- duhovna stvarnost

- poezija kao govor boje, zvuka i ritma

- vizualne i auditivne pjesničke slike

- simbolika boje (jake boje, kontrasti)

- slobodni stih

- sažet izraz (škrtost izraza, eliptičan izraz) – dojam krika

- odsutnost interpunkcije

- grafički raspored stihova (činitelj ritma, ali ukazuje i na sadržaj)

- činitelji pjesničkoga ritma (duljina stihova, zvučne figure: asonanca, aliteracija, onomatopeja,
ponavljanja, opkoračenje, prebacivanje, prijenos, grafički raspored stihova)

3. Ivo Andrić (od 177. do 185. stranice)

4. Miroslav Krleža (od 190. do 226. stranice)

a) SNIJEG – 190. stranica

b) KRALJEVO – 192. i 196. stranica

c) HRVATSKI BOG MARS (201. i 202. stranica)

DODATNO – tema: stradanje u ratu i tragična sudbina intelektualca u ratnim uvjetima (rat, borba za
tuđe interese, stradanje maloga čovjeka u ratu)
Grof Maksimilijan Axelrode prikazan je ironično. Njegovo rodoslovlje i titule u suprotnosti su s
anonimnošću ranjenika, a njegove viteške ambicije u suprotnosti su s patnjama malih ljudi koji ginu da
bi se te jalove ambicije realizirale.

Kukavičluk, bahatost i arogancija kulminiraju u osmišljavanju slavljeničkih rituala koje provodi ne

mareći za patnje ranjenika.

Student Vidović simbol je kolektivne patnje. Lik intelektualca koji se zalaže za dostojanstvo u boli i
smrti svakoga pojedinca dok kolektiv prema njemu iskazuje bešćutnost. U trenutcima predsmrtne
agonije Vidović između molitve i prosvjeda bira prosvjed, ali ta pobuna ostaje nerealizirana. Dakle,
Vidović želi promijeniti postojeće stanje, ali u tome ne uspijeva.

Predstavnik je intelektualaca koji maju razvijenu svijest, ali u općem kaosu gube orijentaciju i
nesposobni su za djelovanje.

* Hrvatski bog: "Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčmama visiti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski
Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana!
A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti kojom se cijedi gnojnica, kraj
koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela, onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome
fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on - njemu da se pomolim da mi pomogne..."

d) BALADE PETRICE KEREMPUHA (od 204. do 206. stranice)

DODATNO: U prenesenom smislu: Kerempuh je čovjek lukavac, spretan, ispičutura, prokšenjak,

lakoumnik, vragoljan, domišljati prevejanko, podvaljivač. Riječ kao slika jedne do danas književno
neizražene figure živi još i danas... U toj je viziji Kerempuh, sa svojom simboličnom tamburom s kojom
se u uvodnoj baladi Petrica i galženjaki pojavljuje ispod vješala kao simbola kmetske sudbine, baladični
komentator pučke i cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, vodič kroz mučna i tamna razdoblja
hrvatske povijesti. Ali, on je istodobno i komedijaš, cinik i satirik, otkrivač i ilustrator karakteristične
pučke svijesti koja se u Baladama manifestira logikom i filozofijom otpora, negacije svega postojećega,
relativiziranja svake pojave i stanja, ali i fatalizmom kao iskazom svoje bespomoći. S jedne strane,
Kerempuh je afirmator te svijesti i lucidni pronicatelj njezine moći i ograničenja, a s druge strane tu
svijest svojim sarkastičnim i grotesknim slikama istodobno osporava. (Krležijana)

e) PREDGOVOR PODRAVSKIM MOTIVIMA KRSTE HEGEDUŠIĆA (221. i 223. stranica)

DODATNO: Iako se u tekstu pri svršetku govori o Hegedušićevim crtežima, Krleža u Predgovoru izlaže
zapravo svoje nazore o lijepome i umjetnosti, s tim da ujedno reagira na neka tada glasnija shvaćanja
smisla i zadaće umjetnosti.

Suprotstavlja se tezama koje umjetnosti reduciraju samo na tendencioznost, pa i u slučaju kad je riječ
o tzv. »naprednoj« i »socijalnoj umjetnosti«. Unatoč tome »čista« je umjetnost besmislica jer je svaka
umjetnost u biti tendenciozna, tek treba prepoznati kao temeljni i afirmirati kao smisleno-vrijednosni
upravo umjetnički karakter. K. respektira društvenu i povijesnu uvjetovanost estetskih fenomena, ali
smatra važnim preferiranje talenta; produkti »nespremnih ruku«, bez talenta, ne mogu imati estetske
vrijednosti, koliko god sebe smatrali »progresivnim«

Krležin je Predgovor izazvao mnoge i burne reakcije s desna i s lijeva, kako su se ta reagiranja već na
samom početku, a navlastito kasnije, označavala više politički nego estetički. Osobito je Krležin kritički
stav spram »tendencije« i »socijalne književnosti«, te općenito »socijalne umjetnosti«, procjenjivan kao
iznevjeravanje marksističko-materijalističke pozicije. Zato se Predgovor »Podravskim motivima« Krste
Hegedušića smatra najavom ili čak prvim valom tzv. sukoba na ljevici... (Krležijana)
f) GOSPODA GLEMBAJEVI (od 207. do 213. stranice)

DODATNO: Barboczyjeva legenda – legenda po kojoj su svi Glembayevi ubojice i varalice, a njihovi su
potomci opterećeni obiteljskim nasljeđem.

Grmljavina i oluja – priroda najavljuje i prati dramski sukob i njegovu gradaciju.

Leone Glembay intelektualac, doktor filozofije s Cambridgea i uspješni slikar. Njegovim povratkom
otvara se prostor za psihološki sukob (između likova i unutar lika), ali se i pokreće radnja otkrivanjem
tajni iz prošlosti. Leoneov lik oblikovan je kao suprotnost Glembayevima.

Razlike su očite: u shvaćanju umjetnosti, u tumačenju afere Rupert-Canjeg, u doživljavanju

obiteljskoga ugleda i uspjeha i, što je najvažnije, u doživljavanju barunice Castelli koja uspješno
manipulira svima, osim Leoneom.

Leoneov unutarnji sukob: Leone pokušava suspregnuti svoju glembajevsku prirodu. Glembajevska ga
je animalnost svladala kad je ubio barunicu Castelli jer nije otrpio njezine uvrede upućene Angeliki.

Danielijevska i glembajevska priroda – danielijevska krv povezana je majčinom plemenitaškom grčko-

venecijanskom linijom po kojoj je Leone baštinio tankoćutnost, ali i psihičku nestabilnost, a
glembajevska krv odnosi se na animalnu, grabežljivu prirodu Glembayevih.

Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome
sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay!(...)
U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!

Sukob Leonea i Ignjata: sukob sina i oca; Oni su potpuno različiti: otac nema razumijevanja za Leoneovo
slikarstvo, a Leone se drži podalje od obiteljskih poslova.

Njihova je različitost i biološki motivirana:

Leone – produhovljen i osjetljiv (danielijevska krv), što mu članovi obitelji predbacuju u svakoj prilici
vezujući uz njegovu prirodu pridjev überspannt (prenapet, nervozan). Leonea zanima bit stvari i
ljudskih odnosa.

Ignjat – pak brutalno praktičan i bezosjećajan, glembajevski agresivan. Zanima ga samo vanjska forma.

Barunica Castelli – nemoralna, površna; neodoljiva muškarcima koje zavodi da bi ih kontrolirala i

uzdigla se na društvenoj ljestvici. Sve je oko nje privid i laž. Ona je i lažna dobrotvorka, predsjednica
dobrotvornih društava, a nema sućuti za tragedije koje je sama prouzročila.

Angelika – baruničina suprotnost. Ona je udovica Leoneova brata Ivana, koja se nakon njegove smrti
zaredila postavši časnom sestrom dominikankom. Povukla se iz života i posvetila istinskom
dobrotvornom radu (bolnica). Angelika je jedino Leoneovo emocionalno uporište i jedino svjetlo u
glembajevskom kaosu.

Članovi obitelji Glembay i njihovi bliski prijatelji i suradnici – licemjernost, nemoral, podlost i kriminal;
obitelj koja je potekla od međimurskih seljaka te se zločinima, prijevarama i ženidbama uzdigla na vrh
ljestvice zagrebačkoga društva.

* Leone Glembaj – Filip Latinovicz

- motiv povratka u zavičaj

- sukob s obitelji (Leone s ocem, Filip s majkom)

- umjetnici, slikari (slikarska kriza)

- problematičan odnos sa ženama

g) POVRATAK FILIPA LATINOVICZA (od 214. do 220. stranice)

DODATNO: Otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje
europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće – to je duhovni »prtljag« s kojim se Latinovicz
vraća iz svijeta ne bi li, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz
djetinjstva, akumulirao novu životnu i umjetničku snagu. Zato se i može reći da je slikarev dolazak u
rodni kraj „povratak fizički i povratak psihički“: bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalna
potraga za izgubljenim uporištem, životnom neposrednošću i svježinom prvih emocija. (Krešimir
Nemec)

h) STVARALAŠTVO MIROSLAVA KRLEŽE

- Čini poveznicu između hrvatskoga ekspresionizma i drugoga razdoblja, u kojem dolazi do prevlasti
socijalno angažirane književnosti. U svojim je djelima odrazio duh vremena ostajući vjeran svom
stvaralačkom načelu o slobodi umjetničkoga stvaranja.

POEZIJA:

- lirika s impresionističkim i simbolističkim obilježjima – Pan, Tri simfonije

- ratna lirika – Pjesme I, Pjesme II, Pjesme III, Lirika;

- Balade Petrice Kerempuha (1936.)

NOVELE: Hrvatski bog Mars (1922.) – zbirka antiratnih novela

- Novele – građa iz života Zagreba

- glembajevski novelistički ciklus

DRAME

1. simbolističko-ekspresionistička faza (ciklus legendi)

Legende (prvo djelo), Kraljevo, Adam i Eva...

- Drame su lirski i simbolistički intonirane, a u njima se pojavljuju i ekspresionistička obilježja. Scenska

je radnja kvantitativna.

2. ekspresionističko-realistička faza (ratni ciklus)

Galicija, Vučjak, Golgota

- U njima prevladava scenski realizam. Javlja se kvalitativna drama – likovi su psihološki produbljeni

3. psihološka faza

Ciklus o Glembajevima – U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda

ROMANI

Povratak Filipa Latinovicza (prvi moderni hrvatski roman), Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave
(Krležin posljednji roman)