Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančić

Vjenceslav Novak
hrvatski Balzac
Vjenceslav Novak /1859. – 1905./ je pripovjedač, romanopisac i glazbenik. Po ocu je
bio Čeh, a majka mu je potjecala iz doseljene njemačke obitelji. Pučku školu i dva
razreda gimnazije završio je u Senju, a školovanje je nastavio u Gospiću i Zagrebu.
Službovao je najprije kao učitelj u Senju, a kasnije se bavi teorijom i estetikom
glazbe. Vlada mu je omogućila pohađanje konzervatorija u Pragu. Djelovao je
najprije kao nastavnik, a zatim kao profesor glazbe na zagrebačkoj učiteljskoj školi.
Bio je svestran glazbenik i svirao je na orguljama. Uređivaoje glazbene listove Gusle i
Glazba. Obolio je od tuberkuloze. Prvi je u hrvatskoj književnosti prikazao život
radnika, tj. proletarijata i gradske sirotinje. Često ga se naziva hrvatskim Balzacom.

DJELA VJENCESLAVA NOVAKA

Pripovijesti: Maca, Klara, Pod Nehajem, Podgorka, Pod prijekim sudom, Majstor
Adam, Dvije pripovijesti, Nezasitnost i bijeda, Iz velegradskog podzemlja.
Romani: Pavao Šegota, Nikola Baretić, Posljednji Stipančići, Dva svijeta, Zapreke,
Tito Dorčić.
Autobiografska djela: Sličice iz mog vojnikovanja, Sličice iz moje bilježnice.

Najbolje stranice Novakove književne djelatnosti tematski su vezani uz njegov

zavičaj, a otkriva probleme koje je pisac pronalazio u rodnom Senju ili njegovoj
okolici – Podgorju. Tom tematskom krugu pripada i roman Posljednji Stipančići u
kojemu obrađuje zbivanja u prvim desetljećima 19. stoljeća iznoseći društveno i
moralno propadanje senjaske patricijske obitelji.

Posljednji Stipančići

Roman Posljednji Stipančići jedan je od najboljih romana hrvatskog realizma, uz

Kovačićev roman U registraturi.
Kompozicija romana je uokvirena jer pripovijedanje započinje 1834. godine / u
sadašnjosti/ opisom siromašnog života Valpurge i Lucije, u posljednjim
poglavljima također se nastavlja radnja iz sadašnjosti, dok se u središnjem
dijelu romana pisac vraća u 1806. godinu, tj. u prošlost u kojoj pratimo propast
obitelji Stipančić. Tu patricijsku, bogatu građansku obitelj čine: autoritativni i
patrijarhalni otac Ante, pokorna majka Valpurga, zanemarena i najkomplejksnije
prikazana kći Lucija i sin Juraj koji troši zadnji Stipančićev novac.
U jednoj od najstarijih kuća u Senju, koja je pripadala plemićkoj obitelji Domazetović,
žive Lucija i njena majka Valpurga (rođena Domazetović). Lucija izgleda kao na
starinskom portretu aristokrata, mnogo mlađa od svojih 22 godine. 1834. je godina,
a vani je zima i jaka bura, dok u maloj, niskoj, zagušljivoj sobici žive Lucija i Valpurga
koje je sin Juraj istjerao iz obiteljske kuće, a kuću prodao. Na prvi pogled može se
vidjeti da je Lucija bolesna i teško diše, Lucija ima tuberkulozu ili sušicu koja je u to
doba bila neizlječiva. Ta bolest zabrinjava Valpurgu. Iako je bio liječnik i rekao kako
djevojci treba zraka, Valpurga nije dopuštala Luciji otvoriti prozor, a kamoli izići vani.
Jedina osoba koja posjećuje majku i kćer je stara sluškinja Getruda, a navrati katkad
i poštar Marko. Ponekad bi Lucija planula na majku, ljuta što je zatvorena, ali bi se
brzo smirila vidjevši zabrinutu Valpurgu. U tim sumornim danima jedina Lucijina

1
Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančić

radost bio je poštar Marko koji joj jednom mjesečno donosi pismo od njene ljubavi
Alfreda / Jurjeva prijatelja koji je Luciju zaveo i ostavio/. Ali Lucija nije znala istinu,
pisma što ih je dobivala nisu bila Alfredova, nego ih je po nalogu njene majke pisao
drugi čovjek. Bio je to mladić koji se spremao za svećeničku službu, a istovremeno
platonski i duboko zaljubljen u Luciju - Martin Tintor. Usred noći probudila se
Valpurga iz sna kriknuvši i probudila je i Luciju. Kako obje nisu mogle zaspati,
Valpurga je Luciji govorila o precima, senjskim plemićima i patricijima. Stipančići i
Domazetovići obogatili su se u ratovima, a potom u trgovini, ali kod Stipančića sve je
naslijedio Lucijin brat Juraj. Govorila joj je Valpurga o neprijateljstvu Domazetovića i
Stipančića s biskupom Ćolićem te o mjestu gradskog suca za koje se natjecao Ante
Stipančić, a dobio ga je biskup Ćolić. Dok je Lucija spavala, Valpurga je nemoćno
gledala u znoj što joj izbija na čelu.
Sada se vraćamo u prošlost, tj. u 1806. godinu kad je rođen sin Juraj / iste je godine
otvoreno bogoslovno sveučilište u Senju/. Ante Stipančić bio je sin krčmara i
krčmarice koji su bili za ono vrijeme poprilično bogati, imali su tri broda kojima su
trgovali svijetom pa su Anti omogućili školovanje. Nakon služenja u vojsci, Ante se u
četrdesetoj godini oženio šesnaestogodišnjakinjom Valpurgom iz roda Domazetića.
Domazetovići su osiromašeni plemići pa je ovaj brak s bogatim Antom Stipančićem
došao kao blagoslov. On je u svojoj kući bio gospodar, a Valpurga mu se smjerno
pokoravala i ispunjavala sve želje. Kada je rodila prvo dijete – sina Jurja, Ante je
počeo spremati veliku svečanost za krštenje. Trebala je to biti svečanost kakvu su
građani Senja rijetko kad vidjeli, a održana je 5. 1. 1807. u vinogradu u kojemu su se
skupili najznačajniji Senjani. Krstio ga je kasniji ilirac, kanonik Vukasović. Međutim,
došlo je do nesporazuma između Ante i austrijskog natporučnika Wintera koji je u
pijanstvu izjavio Valpurgi ljubav. Ante nosi plemićko odijelo koje po uredbi kraljice
Marije Terezije nije smio nositi, kao ni mač kojim je ranio u čelo, iznad očiju,
natporučnika Wintera. Stoga, ponosni, bogati Ante koji je samo građanin, mora platiti
državi 100 carskih forinti u zlatu. Ante iz dna duše mrzi plemiće, piše potajno protiv
njih i francuskoj i austrijskoj vlasti, što kasnije doznajemo od sina Jurja. Ante
nasljeđuje bogate roditelje kojih se srami, ali za života samo troši njihov imetak, ne
radi ništa, čak sklapa loše poslove i nada se kako će sin Juraj vratiti slavu i bogatstvo
obitelji Stipančić. Imao je Ante i kći Luciju, ali ona kao da nije postojala, kad bi
govorio o njoj, rekao bi ono – kćer je stvar, a ne živo biće. Sinu je kao nasljedniku
posvetio svu svoju pažnju. Jurja je podučavao on sam matematici, njemačkom i
talijanskom jeziku zatim otac Bonaventura latinskom jeziku, dok Lucija nije smjela
do svoje šeste godine niti jesti za istim stolom kao i otac, nego u kuhinji sa slugama.
Status Jurja bio je i iznad majke. Ona i Lucija bile su tek malo iznad posluge. Nakon
što je Jurja poslao na školovanje u Beč /koje traje 9 i po godina, a Juraj nije položio
nijedan ispit/, Ante se povukao i još manje mario za ostale ukućane. Jedino bi se
razvedrio kad bi dobio laskavo i lažno Jurjevo pismo. Z vrijeme Jurjeva školovanja,
Lucija je izrasla u prekrasnu djevojku. Željela je poći na ples pa je bratu poslala
pismo neka on zamoli oca da je pusti. Lucija je na plesu sve osvajala i zadivila
svojom rijetkom ljepotom tako da je s majkom mjesecima kasnije o tome
razgovarala. Lucija je počela dobivati tajna pisma potpisana slovima M. T. U tim su
pismima, uz nježne riječi bili i Petrarcini soneti, no, Lucija nije znala tko ih piše.
Jaz između Lucije i Ante postajao je sve veći i oni su stalno bili u sukobu. Lucija se
nije željela pokoriti očevoj volji i dopustiti da se prema njoj ponaša kao prema
predmetu. Ante je nije puštao u šetnju niti na plesove jer nije imala lijepe haljine kao

2
Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančić

njene vršnjakinje. Otac je svoju strogost pravdao brigom za Lucijin dobar glas, a
zapravo je bio toliko osiromašen dugotrajnim Jurjevim studijom te Luciji nije mogao
dati ni haljine ni nakit, a kamoli miraz. Za to vrijeme kanonik Vukasović počeo je u
gradu širiti ilirske ideje. Govorio je ljudima o Gaju i Draškoviću. U Senju su nastale
dvije stranke: Vukasovićeva i Benettijeva. Stipančić je bio za Mađare, ali pristao je uz
Vukasovića misleći kako su ilirci mađaroni pa će učiniti Jurju uslugu - govorom u
Saboru osigurat će sinu budućnost, iako jeJuraj još bio na studiju. Ljudi nisu shvaćali
što kanonik Filip pl. Vukasović govori pa ih je bilo teško pridobiti. Gradom se proširio
ujedno i glas kako Vukasović radi u savezu s Mađarima - protiv čega je bio čitav
Senj. U kući Ante došlo je do sukoba između njega i Lucije. Ante se razbolio, dobio je
upalu pluća nakon Jurjeva pisma. Juraj traži još novca koji će potrošiti na put u Pariz
i London te na učenje mađarskog jezika, piše ocu da nije zavšio studij što ovoga u
potpunosti uništava moralno i psihički /materijalno se već uništio/.Luciji je bilo
zabranjeno čitati sentimentalne romane, a ona ih našla na tavanu kuće i skrivećki
čitala. Lucija laže ocu da čita o Francuskoj revoluciji, a kad se Ante sam osvjedoči u
njenu laž, pravi takav skandal kao da mu je Lucija skrivila sve loše odluke u životu,
potrošila novac itd. Zanemarena Lucija, bez obrazovanja i mogućnosti izlazaka,
otvoreno se suprotstavlja ocu i ne želi mu oprostiti toliku ljutnju zbog čitanja
njemačkih ljubavnih romana. Valpurga koja pokorno sluša muža i vjeruje kako je on
uvijek u pravu, pokušava nagovoriti Luciju neka priča s ocem i traži oprost. Lucija ne
želi očev oprost već ljubav i razumijevanje, više poštovanja i ljudskih prava što njena
majka Valpurga ne može razumjeti. Juraj od oca uporno traži novce jer će postati
konobar. Stipančić nije imao novca, izgubio je sve plaćajući Jurjevo školovanje pa
se prvi put u životu pokušao neuspješno zadužiti u susjeda Marka.Za taj posjet
saznao je Benetti koji je posjetio Stipančića i želeći ga pridobiti na svoju stranu, a
protiv iliraca i Vukasovića, ponudio mu mjesto gradskog suca. Stipančić mu nije ništa
odgovorio sve dok nije dobio odbijajuće pismo od Filipa pl. Vukasovića na zamolbu za
novce. Jedne noći Anti je pozlilo tako da su se svi zabrinuli, čak se i Lucija prepala za
očev život. Nakon osam dana kriza je prošla, a ubrzo se u gradu održala skupština na
kojoj je došlo do sukoba između dvije strane. Jedni su bili za Gaja, a drugi protiv
svega. Ante je loše prošao nakon skupštine jer se pridružio Benettiju, a mjesto
gradskog suca dobio je biskup Ćolić. Vukasović kojeg je Ante napustio, pobjedio je
u Senju, a Benetti je bio premješten zbog nesposobnosti. Nije uspio održati red u
gradu. Nakon nekoliko dana Ante je umro Luciji na rukama. Dva - tri mjeseca nakon
očeve smrti došao je Juraj u Senj s prijateljom Alfredom. Juraj je došao samo kako bi
uzeo novce da otplati kockarske dugove (što saznajemo iz pisma prijatelju Mukiju).
Prijatelju piše s ironijom o očevim nadanjima, ulaganju u njega te o svom surovom
odrastanju pod očevon nadležnošću. Između Valpurge i Jurja stvara se zid zbog
novca kojeg Juraj traži od majke misleći kako je nešto ostavila sa strane, za što ni
Ante nije znao, no Valpurga nije imala nikakvu ušteđevinu niti je što krila od muža.
Juraj ima 27 godina, toliko se fizički izmijenio te ga vlastita majka gleda kao stranca.
Između Lucije i Alfreda (Jurjeva prijatelja, zavodnika i kockara) razvilo se
prijateljstvo. Lucija je zavoljela Alfreda svom dušom, nikad nije imala priliku biti
nasamo s mladićem i naivno je mislila kako on osjeća ljubav prema njoj te da će je
zaprositi. Juraj je znao kako je to još jedna Alfredova avantura i nije učinio ništa kako
bi spriječio Alfreda u zavođenju Lucije. Promatrački gleda gradskog zavodnika kako
čita Petrarcine stihove s njegovom jadnom sestrom provincijalkom i čudi se što je
Alfred u njoj vidio. Čime je zaslužila pozornost njegova prijatelja? Juraj je izgubio

3
Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančić

osjećaj da ima majku i sestru i da bi ih morao zaštititi. Nakon njihova odlaska (Juraj
je dobio novce i otišao), Lucija je počela polako slabljeti, obolijevati budeći se u
vrućici i znoju te neprestano kašljući. Mislila je kako će je Alfred zaprositi, ali on joj
nije niti odgovarao na pisma, nakon što ju je obeščastio. Zato je Valpurga zamolila
Martina Tintora, nakon što je saznala da on voli Luciju i da joj je on slao pisma, neka
piše odgovore na Lucijina pisma kao da to piše Alfred. Tako je Lucija živjela u laži
skoro dvije godine /koliko je trajala njena bolest/, ali je počela sumnjati zbog
rukopisa, načina pisanja i žiga Agrama da joj pisma ne piše Alfred, nego netko drugi.
Jednom je dala nešto novca jednoj djevojčici (koja se igrala ispod prozora te male i
stare Domazetovićeve kuće) neka kupi sebi trešnje i zatražila od djevojčice da pošalje
pismo Alfredu u Zagreb. Tako je saznala da je Alfred oženjen već godinu dana što je
bila kap koja je prelila čašu. Majka joj priznaje varku i tajnu zaljubljenog Martina
Tintora. Lucija je od bolesti pala u krevet i jedno popodne zatražila je da zovu
Tintora. Na njegovim je rukama tog dana umrla, a on se vratio u sjemenište studirati
i postati svećenik. Dvije godine nakon Lucijine smrti umrla je i Valpurga u 48. godini,
svladana bolesti srca na prosjačenju pred Uskrs. Bila je, kao i svi prosjaci pod brdom
Nehaj, prekrivena lica od srama.