Psi u trgovištu

Ivan Aralica
Ivan Aralica rođen je u Promini, 1930. Učiteljsku školu završio je u Kninu, a diplomirao na
Filozofskom fakultetu u Zadru. Neko vrijeme radio kao učitelj u selima Dalmatinske zagore,
zatim kao srednjoškolski profesor i ravnatelj gimnazije u Zadru te saborski zastupnik u
Zagrebu. Redovni je član HAZU.
Novele: Svemu ima vrijeme, 1967., Propast Magnuma, 1988.
Romani: A primjer se zvao Laudina, 1969., Filip, 1970., Konjanik, 1971., Ima netko siv i
zelen, 1977., Psi u trgovištu, 1979., Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj
svratišta, 1986., Okvir za mržnju, 1987., Asmodejev šal, 1988., Tajna sarmatskog orla, 1989.,
Majka Marija, 1992., Knjiga gorkog prijekora, 1994., Četverored, 1997.
Eseji: U sjeni ocvalog imperija, Zagreb, 1991.
Ivan Aralica (1930.)
Ivan Aralica rođen je u mjestu Promina kod Knina. Nakon završetka Učiteljske škole neko je
vrijeme radio po manjim mjestima Dalmatinske zagore. Diplomirao je južnoslavenske jezike i
književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Bio je najprije ravnatelj Učiteljske škole u
Zadru, a od 1965. godine (kada Učiteljska škola prestaje s radom) postao je ravnateljem
Pedagoške gimnazije (danas gimnazija Jurja Barakovića).
Aktivno je sudjelovao u javnom životu tijekom hrvatskoga proljeća, čije je ideje otvoreno
zagovarao. Nakon njegova sloma prisiljen je napustiti ravnateljsko mjesto. Kao srednjoškolski
profesor radio je sve do 1990. godine, kada se ponovno uključuje u politički život. Bio je
saborski zastupnik, a od 1992. postaje članom HAZU.
U početku piše socijalno angažiranu prozu (Svemu ima vrijeme, Filip), a nakon toga bavi se
povijesnom tematikom (Konjanik, Opsjene paklenih crteža).
Romanom Psi u trgovištu (1979.) Aralica je stekao priznanje i stručne javnosti i čitateljske
publike. U njemu se autor nastavlja baviti povijesnom tematikom, stavljajući u središte
svojega interesa odnos pojedinca i vlasti.
Kratka proza: Svemu ima vrijeme (1967.), Opsjene paklenih crteža
Romani:
Povijesna tematika: Psi u trgovištu (1979.); trilogija Put bez sna (1982.), Duše robova (1984.),
Graditelj svratišta (1986.); Četverored (1997.)
Poratna i suvremena tematika: Okvir za mržnju (1987.), Asmodejev šal (1988.), Tajna
sarmatskog orla (1989.), Majka Marija (1992.) i dr.
Eseji: Zadah ocvalog imperija (1991.), Spletanje i raspletanje čvorova (1993.)
Prema romanu Okvir za mržnju redatelj Krsto Papić snimio je film Život sa stricem (1988.).
Novopovijesni roman
Od modela povijesnoga romana kakav je zacrtao August Šenoa u postmodernizmu nije ostalo
mnogo. Pristup povijesti kao učiteljici života, aktualan u 19. i početkom 20. stoljeća, postupno
se napušta, a povijest se počinje promatrati u drugom svjetlu: kao nešto što donosi stradanje,
nesreću, kao prostor zla u kojem stradaju »mali« ljudi. Mijenja se i odnos prema likovima u
povijesnom romanu.
Umjesto nacionalnih junaka, uzoritih vitezova i mudrih muževa, uglavnom subjekata povijesti
koji su činili junačke pothvate, povijesni roman našega vremena otvara svoje stranice tzv.
»slabim likovima«, žrtvama i objektima povijesnih zbivanja. Ako se u ulozi protagonista još i
pojave »lučonoše monumentalne povijesti«, kako bi to rekao Friedrich Nietzsche, njih se
nastoji prikazati u svakidašnjem ljudskom obličju, s vrlinama i manama ljudi »poput nas«,
dakle daleko od bilo kakve idealizacije. (Krešimir Nemec)
Ivan Aralica
Ivan Aralica je cijenjeni književnik rođen 10. rujna 1930. godine u mjestu Promina pored
Knina. U rodnom mjestu je završio osnovnu školu, a srednju je upisao u Drnišu. Godine 1953.
u Kninu je završio je Učiteljsku školu.
Nakon završetka školovanja neko je vrijeme radio kao učitelj te paralelno studirao književnost
i južnoslavenske jezike u Zadru. Diplomirao je 1961. godine i na kraju se zaposlio kao
ravnatelj Pedagoške gimnazije i Učiteljske škole. Nažalost morao je odstupiti s položaja kada
je došlo do sloma Hrvatskog proljeća, čiji je bio pobornik i to nije skrivao.
U vremenu od 1965. do 1971. bio je jedan od urednika časopisa Mogućnosti i Zadarska revija.
U tom je vremenu objavljivao prve prozne tekstove: “A primjer se zvao Laudina”, “Opsjene
paklenih crteža”, “Nevjernik”, “Svemu ima vrijeme”.
Veliki preokret u karijeri donijelo je djelo “Psi u trgovištu” iz 1979. godine. Roman je
podjednako dobro bio prihvaćen od strane publike i kritike. Za velik uspjeh romana smatra se
Araličeva želja da u roman uključi zanimljive teme iz hrvatske povijesti. Tako je nastavio u
istom tonu i sa sljedećim djelima: “Duše robova”, “Graditelj svratišta” i “Put bez sna”.
Nakon povijesne tematike ponovno se vraća modernim temama, pa tak ne treba zaboraviti na
djela: “Majka Marija”, “Okvir za mržnju”.
Od 1992. godine Aralica je član HAZU-a, a od 1993. godine postaje jedan od zastupnika u
Hrvatskom saboru. Počeo se sve više baviti pisanjem političkih članaka, što je na kraju
prevagnulo pred kvalitetom njegovih prijašnjih radova.
O Araličinim romanima
U povijesnom romanu Psi u trgovištu Aralica na tragu poetike franjevačkih kronika i
Andrićeve proze, rekonstruira historijske slike i procese te nastoji iz njih izvući opće pouke.
Slijedilo je više romana s morlačkom tematikom u kojima prati sudbinu obitelji Grabovac u
raznim povijesnim razdobijima (Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta). U njima je
povijest samo sredstvo da se progovori o suvremenim problemima i da se uoče podudarnosti
između prošloga i sadašnjega.
Aralica inzistira na dokumentima, na bogatoj ilustrativnoj gradi (npr. vrlo precizno opisuje
stare običaje, obrede, nošnje, alate, oružja i sl.), na stvaranju što autentičnije povijesne slike,
ali njegova je nakana zapravo izgradnja samosvojne filozofije povijesti kojoj je u osnovi ideja
kontinuiranog ponavljanja, reverzibilnost povijesnih procesa. Stoga Araličini junaci,
izmišljeni i historijski potvrđeni, postaju našim suvremenicima, a njihove egzistencijske
drame u vrtlogu vremena i povijesti posvema su analogne našima. U temelju je svakog
romana uvjerenje da je etički dignitet pojedinca, utemeljen na tečevinama kršćanstva i
kolektivnog morala, jedina snaga koja se može suprotstaviti totalitarizmu i represivnim
ideološkim sustavima. Pomoću priče iz povijesti Araličini romani zapravo formuliraju
univerzalne istine i etičke poruke i žele u njih uvjeriti i čitatelja. Djela stoga poprimaju
strukturu parabole sa snažnim moralističko-didaktičnim nabojem. Narativni iskaz obilježava
sentencioznost, pučka mudrost, arhaična patina, sklonost digresijama, stilska i jezična
dotjeranost. Lišena eksperimenata i modernističkih zahvata u narativnoj fakturi, Araličina
proza dovezuje se na usmenu tradiciju. Na istomu poetičkom tragu nastali su i njegovi
povijesni romani Tajna sarmatskog orla i Knjiga gorkog prijekora te novele okupljene u zbirci
Propast Magnuma.
U romanima sa suvremenom problematikom (Okvir za mržnju, Majka Marija) zaokuplja ga
odnos pojedinca prema vlasti, državi i naciji te razotkrivanje ideologijskih mehanizama i
manipulacija u socijalizmu.
Kritičar o Araličinim romanima
Araličini romani su prepuni autentičnih povijesnih potankosti, on točno rekonstruira određene
povijesne događaje, on detaljno poznaje drevne obrede, običaje, stare obrte, nošnje, principe
uređenja naselja, gospodarsku strukturiranost, militarnu vještinu, socijalnu stratificiranost. To
obilje historiografske građe indicira da u Aralice nije riječ o čisto funkcionalnom svladavanju
dokumentacijskog materijala kako bi se mogla realizirati relativno autentična povijesna slika;
sve te podrobnosfi nagovještavaju piščevu strast prema historiografiji (strast, doduše, koja se
neprekidno nastoji obuzdati, nadzirati, svrhovito i racionalno kanalizirati). Aralica je
nesumnjivo sklon idealu pisca kao „svijest i savjest“ svojega vremena i svojega naroda, takav
ideal podrazumijeva izrazitu spoznaju i etičku funkciju književnosti, a povijesni roman je
idealna forma za realizaciju tih funkcija jer omogućuje piscu da iz određenih povijesnih
procesa izvuče univerzalne poučke koji mogu biti validni i u suvremenim prilikama, a
istodobno pisca ne opterećuju opasnošću od upadanja u estetski trivijalan, dnevni angažman.
Stoga Araličini povijesni romani nisu tek minuciozno iscrtani panoi koji relativno vjerno
prezentiraju život u davnim vremenima, u njima uvijek postoji i dimenzija alegorijskog
smisla: oni su i slika ovog vremena.
O romanu Psi u trgovištu
Roman se sastoji od tri dijela: Nekamo moraš, Mač samosjek i Koža za bubanj. Dijelovi su
labavo povezani okvirnom temom: odnosom pojedinca prema politici i ideologiji. Predmet je
analize istočnjački i zapadnjački mehanizam vlasti. U središtu su zanimanja likovi Antuna
Vrančića, sultana Sulejmana i njegova sina Džihangira. Aralica želi iz određenih povijesnih
događaja izvući općevažeče zakijučke koji mogu biti valjani i za našu suvremenu zbilju.
Pritom je misao vodilja ideja o ponovijivosti, reverzibilnosti procesa u ljudskoj povijesti.
Psi u trgovištu
Povijesni roman Psi u trgovištu sastavljen je iz triju dijelova, koji su vremenski i donekle
prostorno povezani: radnja se odvija u 16. stoljeću, a neki se likovi pojavljuju u svim
dijelovima romana.
Prvi je dio naslovljen Nekamo moraš: u njegovu je središtu čuveni hrvatski humanist,
Šibenčanin Antun Vrančić.
Tri dijela romana (Nekamo moraš, Mač samosjek i Koža za bubanj) labavo su povezani
okvirnom temom tehnologije i ekonomije vlasti te prikazom proizvodnje povijesti u
središtima moći u 16. stoljeću. Tako je u prvom dijelu protagonist hrvatski humanist Antun
Vrančić, diplomat i tajnik ugarskoga kralja Ivana Zapolje, koji svjedoči o mehanizmu
vladanja i dvorskim spletkama u Budimu. U druga se dva dijela može pratiti iskustva i forme
istočnjačkoga totalitarizma na dvoru sultana Sulejmana Veličanstvenog u Carigradu.
Sukobljena su dva svijeta - istočnjački (islamski) i zapadnjački (kršćanski) - sa svojim
vrijednosnim sustavima, načinima života i shvaćanjem politike, diplomatskog umijeća,
morala, umjetnosti, erotike. Suprotstavljena su i dva tipa diskursa: politički/ideologijski i
književni/umjetnički. Prvi »proizvodi« povijest, a drugi je s »rubova« osporava i nudi
svojevrsnu alternativu. (Krešimir Nemec)
Psi u trgovištu predstavlja roman od tri dijela čije su radnje samo djelomično povezane.
Radnja sva tri dijela je smještena u 16. stoljeće, a prvi dio “Nekamo moraš” koncentriran je na
privatni život Antuna Vrančića.
Poznati roman Ivana Aralice predstavlja kombinaciju moderno smišljenje radnje i
tradicionalnog načina pripovijedanja iz perspektive pripovijedača koji zna sve o svemu.
Povezivanje dijelova u cjelinu prepušteno je svakom čitatelju.
Likovi iz prvog dijela osim vezira Mehmeda ne pojavljuju se u drugim dijelovima romana, a
radnja se pomiče unazad pola stoljeća. Spomenuta obilježja iz romana udaljila su ga od oblika
kakav je unio August Šenoa tijekom druge polovice 19. stoljeća.
Središnja radnja romana koja govori o pobuni u Solunu je oskudna dok je prostor namijenjen
pripovijedaču napunjen određenim epizodama iz prošlog života te likovima.
Tri važna lika čine osnovicu romana. Antun Vrančić je glavni lik prvog dijela romana čija je
uloga u romanu dvojaka. S jedne strane prikazana je povijesna ličnost iz krajeva te
Vrančićevo poslanstvo u Carigrad.
Kratak sadržaj
Nakon prikaza povijesti ugledne obitelji iz Šibenika, radnja prelazi na erotske epizode, iako je
Vrančić u romanu prikazan kao crkveni dostojanstvenik koji se treba obvezati na celibat. Na
kratkom proputovanju Antun svraća jednom u rodni grad i tamo ima kratku aferu s
Mandaljenom Lukačić, koja je bila udana za pomorca. Ne obazirući se na glasine odlazi
zauvijek iz Šibenika. Pripovijedač pritom spominje još tri Vrančićeve ljubavi, a osim
plemkinje iz Padove koju Vrančić upoznaje s mondenim krugovima i koja ga nakon toga
ostavlja, govori o lukavoj Uršuli koja je tijekom afere s Vrančićem uspjela zanijeti. Vrančić je
sina morao priznati i podariti njegovoj majci veću svotu novaca. Pripovijedač se nadovezuje i
na platonski odnos s kraljicom Izabelom, udovicom Ivana Zapolje, koji se iz političkih
razloga nije mogao realizirati. Završni dio prvog dijela posvećen je diplomatskoj misiji u
Carigradu gdje se Vrančić kao naijskusniji diplomat u cijelom Carstvu trebao susresti s
vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. Na putu prema Carigradu dogodi se iscenirana
nesreća u kojoj strada jedan od poslanika. Iako se nije nalazio u dobrom položaju, Vrančić je
zahvaljujući mudrosti uspio ispregovarati povoljne uvjete za mir carevina. Carigradski dio
priče smatra se jedinom poveznicom s drugim dijelom romana jer više nema Antuna
Vrančića, umjesto toga se radnja usredotočava na likove koji utječu na političke događaje u
samom vrhu Osmanlijskog Carstva. Glavnim likom drugog dijela “Mač Samosijek” smatra se
Sulejman II. ili Sulejman Veličanstveni. Prvih pet poglavlja odvija se u ljetnikovcu.
Pripovijedač opisuje tada najmoćnije ljude carstva kojima je Sulejman bio okružen. Među
njima je Mehmed, tada još mladić koji je u to vrijeme pokazao znakove političkog uspona.
Rustem Okupović bio je grub vezir sklon nasilnom ponašanju, koji svoj utjecaj duguje braku
sa Mihrimah, Sulejmanovom kćeri. Ahmed je iz arbanske obitelji stočara koji je osim u lijepe
žene zaljubljen i u knjige. Šemsudin Ahmetović pripada staroj plemićkoj obitelji. Ibrahim je
eunuh, desna ruka sultana zadužena za sve prljave poslove. Nakon upoznavanja s najvažnijim
ljudima carstva, slijede priče o Sulatnovim ženama. Nurban je bila pastorka mletačkog
namjesnika iz Kandije, koju je oteo gusar Alipoturk. Rokselana je djevojka iz Galicije koja je
nakon zarobljenja predana u harem. Ubrzo se u haremu počinju događati razne spletke i to
najviše povezane s nasljednikom Mustafom kojeg je Slujeman dobio s Nurbanom. Iako ne
postoje jasni dokazi da Mustafa ima veze s urotom, Sulejman počinje sve više sumnjati i
odlučuje ga pozvati u logor. Čim je stigao (iako omiljen u narodu i vojsci), prilikom
audijencije kod oca biva smaknut. “Koža za bubanj” je treći dio romana koji počinje opisom
Nurbanine obiteljske situacije. Osim Mustafe obitelj čine njegova žena Esma i depresivni
Džihangir, mlađi brat od Mustafe. Idilična obiteljska situacija završava majčinom smrću.
Nakon Mustafinog smaknuća, ubiju njegovu ženu Esmu i kćer, a Džihangir mentalno oboli.
Džihangira su u početku držali u kućnom pritvoru nakon čega su ga poslali u jedan od
nastrašnijih zatvora iz tog vremena. Tamo se sprijateljio sa sudionikom koji je sudjelovao u
pobuni protiv Sulejmana, koju je pokrenuo njegov pisar predstavljajući se kao Slujemanov sin
Mustafa. Roman na kraju završava posljednjim danima Džihangira u Alipoturkovoj tamnici.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Tema: odnos pojedinaca prema politici i ideologiji
Motivi: ponovljivost, reverzibilnost povijesnih procesa
Likovi: Antun Vrančić, Sulejman II (Sulejman Veličanstveni), Džihangir, Mustafa i njegova
obitelj.
Analiza likova
Antun Vrančić
Crkveni dostojanstvenik koji se obvezao na celibat, ali je ipak imao ljubavne afere sa ženama
te je iz jedne čak dobio i sina. Diplomat koji je u poslu pragmatik i racionalist, a u ljubavi
hedonist.
Sulejman II.
Opisan je cijeli njegov život pa možemo dobiti analizu njegove cijele ličnosti koja se najviše
bazira na njega kao na vođu. Opisan je kroz vladarske ambicije i želju da zadrži titulu vladara.
Teži moći i gazi sve pred sobom ako osjeti i najmanji strah da bi mu je ta osoba mogla
oduzeti. Tako čak izriče smrtnu presudu svom najboljem prijatelju iz djetinjstva.
Džihangir
Osjetljiv i depresivan, melankoličan i introvertan. Mlađi brat Mustafe. Jako je vezan uz obitelj
i obiteljsku zaštitu koju je imao za života njegove majke i oca. Pjesnički je nadaren i do kraja
priče nije bilo jasno je li glumio da je lud da bi izbjegao bratovu sudbinu pošto je na kraju
točno odgovorio na sva pitanja.