Srednjovjekovna književnost

Povijesne granice
Kada o srednjovjekovnoj književnosti govorimo kao o književnopovijesnoj eposi, na isti
način na koji govorimo o ostalim razdobljima u povijesti književnosti poput renesanse ili
romantizma, već na prvi pogled postaju uočljivima dvije temeljne razlike. Prva je činjenica
dugo vremensko trajanje (usporedivo tek s antikom), a druga se tiče samoga naziva.
Uobičajeno je da se povijesne granice srednjovjekovne književnosti podudaraju s granicama
srednjovjekovlja i omeđuju tisućgodišnje razdoblje - od pada Zapadnoga Rimskog Carstva (4.
i 5. stoljeće) sve do pada Carigrada pod Turke i otkrića Novoga svijeta (15. stoljeće). Makar
bile i tako široko razmaknute, povijesne granice čine se jedinim čvrstim oznakama u
određenju srednjega vijeka. Sam pak naziv pokazuje kako je kronologijska smještenost
srednjega vijeka između dviju estetički i poetički premoćnih epoha, antike i renesanse, postala
njegovim unutarnjim određenjem. Srednji se vijek (lat: medium aevum, mediaevalis -
medijevalni, srednjovjekovni), štoviše, često određuje i pejorativnim oznakama, poput
pridjeva mračni, i time još više gubi u usporedbi sa „sjajnim“ i „svjetlim“ epohama koje ga
omeđuju.
Naziv
Srednjovjekovna književnost zajednički je nazivnik za mnoštvo autora i tekstova koji su
nastajali tijekom deset dugih stoljeća što premošćuju razdoblje od antike do novovjeke
književnosti. Zemljopisna rasprostranjenost srednjovjekovne književnosti obuhvaća zemljovid
cijele Europe, od mediteranskoga juga do nordijskih prostora, vezujući za matičnu Europu
arapske zemlje i Bizant. Golemo vremensko razdoblje i golem prostor imaju za posljedicu
raznovrsnost i složenost srednjovjekovne književnosti, njezinu nesvodljivost na jednu
književnu poetiku i manji broj prepoznatljivih književnih oblika. Nasuprot tome,
srednjovjekovlje obiluje desetinama književnih vrsta što se odupiru modernim načinima
klasifikacije, kojima je u prvom planu kriterij lijepoga i originalnoga te podjela književnosti
na epiku, liriku i dramu.
Neknjiževna književnost
Temeljna je razlika između srednjovjekovne i moderne književnosti činjenica da je moderna
književnost oslobođena ikakve svrhe osim estetske, dok su djela srednjovjekovne književnosti
bila nerijetko opterećena nizom funkcija: osim što su trebala zadovoljiti srednjovjekovni
kriterij lijepoga, ta su djela morala ispunjavati određenu didaktičnu funkciju, biti teološki i
religijski ispravna. Štoviše, i tekstovi koji su izvorno nastali kao pravni ili povijesni
dokumenti, iz današnje perspektive bivaju pribrojeni književnosti. To osobito vrijedi za one
nacionalne književnosti, poput hrvatske, koje su se počele razvijati razmjerno kasno, pa
njihovo cijelo rano razdoblje, od 10. do 14. stoljeća, najvećim dijelom čine pravnički i
historiografski (a ne izvorno literarni) tekstovi.
Jezična raznolikost
Opsežna građa srednjovjekovne književnosti ponajprije upozorava na različitost jezika na
kojima je nastajala. Dok je razdoblje od 4. do 9. stoljeća jedinstveno u uporabi latinskoga
jezika kao književne matrice, od 9. stoljeća razvijaju se u mnogim europskim zemljama
književnosti na narodnim jezicima. Latinski, međutim, ne zamire za to vrijeme, već ostaje
vezan za pojedine književne vrste (primjerice, biblijsku epiku, hagiografiju, historiografiju).
Dioba srednjovjekovne književnosti na latinsku i onu koja nastaje na narodnim jezicima, nije
istodobno i podjela na duhovnu i svjetovnu, crkvenu i necrkvenu, umjetničku i narodnu
književnost. I latinski jezik i narodni jezici pružat će srednjovjekovnim autorima mogućnost
za usporedno stvaranje različitih tekstova: tako supostoje „vulgarne“ pjesmice na latinskomu i
nabožne pjesme na narodnim jezicima. Niske teme nisu rezervirane za narodni, niti visoke
teme za latinski jezik.
Književne vrste
Različitost književnih vrsti srednjovjekovne književnosti ne može se ujednačiti u zatvorenu i
preglednu sustavu kojim bi gospodarila logička pravila. Srednjovjekovni autori rado su svoja
djela nazivali imenima koja danas imaju drugačije značenje (tako, na primjer, ni Danteova
Božanstvena komedija nije komedija u smislu dramskog teksta s komičnim situacijama i
likovima), a književne poetike toga razdoblja više su se bavile problemima stila i retorike
negoli književnim klasifikacijama. Zato je u namjeri prikazivanja realiteta srednjovjekovne
književnosti primjerenije dati širi popis najvažnijih i najčešće korištenih vrsti. U isključivo
nabožnoj književnosti treba izdvojiti liturgijske tekstove, različite priručnike i zbornike
poučnih štiva, zatim slijede apokrifi, vizije, hagiografija (životopisi svetaca), ispovijesti,
alegorije, legende, parabole, egzempli. Žanr ispovijesti, koji začinje Augustin, posebno je
zanimljiv jer spaja kasnoantičke ispovjedne modele i kršćanski nauk. Augustinove Ispovijesti
ostat će veza europske književnosti sa srednjovjekovljem sve do Rousseauovih Ispovijesti
krajem 18. stoljeća. Nabožna književnost - kojoj su najbolji primjer životopisi svetaca i
različiti zbornici poučnog karaktera - predstavlja kvantitativno najveći dio srednjovjekovne
literarne produkcije.
Prostor pripovjedne književnosti zauzimaju u najvećoj mjeri epovi (na latinskom i na
vulgarnim jezicima), a zatim sage, romani, novele, te manji oblici (uglavnom usmenog
podrijetla) kao što su basne i bajke. Lirika se obično dijeli na latinsku i narodnu, na nabožnu i
svjetovnu, a stihovani oblici koje koristi dijelom su preuzeti iz antike (himna, oda), a dijelom
su samonikli (trubadursko pjesništvo). U području dramskoga pisma srednjovjekovna se
književnost ne nastavlja na antičko naslijeđe, već tvori vlastite oblike - liturgijsku dramu,
mirakule, moralitete, pasije. Srednjovjekovna drama vezana je za crkvene kršćanske blagdane
(Uskrs, Božić) i odvija se u otvorenom prostoru (središnji gradski trg, u blizini crkve).
Najčešća ja tema Isusova Muka, a scenski način prikazivanja spaja simboličke i naturalističke
postupke. Svjetovna drama, koja njeguje parodiju i komičke efekte, razvija se kasnije od
liturgijske, a po svome narodnom podrijetlu bliska je antičkim putujućim glumcima -
mimima.
Književnost na latinskom jeziku - veza s antikom
Srednjovjekovna književnost na latinskm jeziku upravo posredstvom jezičnog identiteta čuva
vezu s antičkim naslijeđem i preuzima retoričke zahtjeve za primjerenim odabirom teme i stila
u književnome tekstu. Iz rimske kulture, personificirane u Vergiliju, preuzimaju se ideje
„lijepoga i ukrašenog govora“ u svrhu prikazivanja novih, kršćanskih sadržaja. Latinska epika
na biblijske teme (koju u nas, kasnije, pišu Jakov Bunić i Marko Marulić) najbolji je primjer
takvoga spoja antičke forme i kršćanskoga sadržaja. Cilj ranih kršćanskih pjesnika bio je da
kršćanske teme opjevaju po uzoru na klasične rimske pjesnike. Latinski jezik bio je jezik
proze i poezije, epike i lirike, historiografije i teologije tijekom čitavoga srednjovjekovnog
razdoblja.
Usmena epika - nacionalni epovi
Za razliku od artificijelne biblijske epike usmena je epika (koja nastaje u razdoblju do g. do2.
stoljeća) oslobođena antičkih uzora: gubi se čak i heksametar a stvaraju vlastiti narodni
Francuska pjesrna o Rolandu, španjolska Pjesma o Cidu, engleski Beowulf njemačka piesma
Nibelunzima, sve su to djela srednjovjekovne junačke epike koja na različitim zemljopisnim
ma ima iste poetičke osobine. Glavni junaci tih epova pripadaju legendarnoj prošlosti i bitni
su za nacionalnog identiteta. Oni pronose kršćanske ideje i moralna načela idealizirano;
viteškog sloja feudalnog svijeta.
TRUBADURI I MINNESANGERI
Uz junačku epiku i viteške romane (12. i 13. stoljeće) nezaobilazno mjesto imaju
srednjovjekovni lirski pjesnici, francuski trubaduri i truveri, te njemački Minnes(Jngeri.
Trubadurski se pjesnici pone-kad nazivaju prvim modernim pjesnicima, jer u svojemu
pjesništvu zastupaju ideju originaliteta a opjevavaju teme ljubavi i vlastite pjesničke sudbine.
Ne oslanjajući se na antičku liriku u versifikaciji, trubaduri stvaraju samosvojne oblike
(izvorno su izvođeni uz glazbenu melodiju) i standardiziraju lirske forme kao što su alba
(zornica: rastanak ljubavnika u zoru), pastorala, prepirka, itd. Istovreme-no s trubadurskom
lirikom javljaju se golijardi i vaganti, pjesnici-Iutalice, kojih su najpoznatije pjesme sačuvane
u latinskome zborniku Carmina burana i na koje se nadovezuje i poezija najvećega sred-
njovjekovnog pjesnika Villona. Trubadursko i minnes&igersko pjesništvo oslobođeno je
nabožnih tema i nema poučne funkcije: to pjesništvo uvodi u duhovni i emotivni prostor
svijeta vitezova i njihovih dama. Upravo će taj svijet, svijet lirike i udvornih romana, postati
jezgrom moderne književ-nosti u narednim razdobljima.
SUMA SREDNJEGA VIJEKA: ESTETIKA
Sagledana u cjelini, srednjovjekovna književnost nudi modernom čitatelju tri reprezentativna
djela, sva tri pisana na narodnim jezicima: riječ je o francuskome Romanu o Ruži (autori
Guillaume de Lorris i Jean de Meung), Danteovoj Božanstvenoj komediji i Chaucerovim
Canterburyjskim pričama. Ta tri teksta suma su, vrhunac i zbroj srednjovjekovne književnosti.
Nakon Sume teologije Tome Akvinskog, koja je u duhovnom smislu presudno obilježila
visoki srednji vijek, u razdoblju nastanka gotičkih katedrala nastaju i katedrale
srednjovjekovne književnosti. Sva tri navedena teksta pisana su, prema današnjim kriterijima,
u neuobičajenim formama: Roman o Ruži je alegorijski roman .0 stihovima, Božanstvena
komedija je duhovna poema izgrađena na načelima simbolike geometrii-ske kompozicije, a
Canterburyjske priče jesu zbornik žanrovski različitih tekstova koje pričaju hodočasnici na
svojemu putovanju. U svim tekstovima očituje se medijevalna težnja za uspostavlia-njem
totaliteta, za stvaranjem knjiga koje predstavljaju univerzum sa svim njegovim dijelovima.
On° što je pritom presudno, srednjovjekovni autori ne poništavaju različitost pojedinih
elemenata, vec, prikazuju sve dijelove svijeta u jednom unutrašnjem redu. Za
srednjovjekovnoga autora materijairlo nematerijalno, kao tjelesno duhovno, ljudsko božansko,
spojeni su na nerazrješiv način. Osnovno likovi-načelo srednjovjekovne estetike svakako je
trojedinstvo istinitog, lijepog i dobrog: Iljep oblik odrazie sadržaja dobrote i istinite biti.
Nepravedno jeprekoravati srednjovjekovnu estetiku zbog načela da su vidljivi oblici slika
nevidljive ljepote, jer se nevidIjiva ljepota jedino i može vidjeti u vidIjivoj. Andrea Zlatar