Biblija

Biblija (grč. biblia = knjige, 13. st. prije Krista — 1. st. po Kristu), zbornik svetih knjiga
judaizma i kršćanstva, nazivanih i Sveto pismo Starog i Novog zavjeta. — Knjige Starog
zavjeta izbor su religijskih svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, koje je za
svoje potrebe skupilo i priredilo židovsko svećenstvo u razdoblju od 400. do 100. god. prije
Krista. Svi ti tekstovi, bez obzira na to jesu li napisani u prozi, stihu ili u dramskom obliku, i
bez obzira na to kad su nastali (13. - 1. st. prije Krista) ili dobili konačan oblik (10. — 1. st.
prije Krista), razvrstani su u Bibliji u povijesne knjige, među kojima su i knjige Petoknjižja,
mudrosne knjige (u koje se ubrajaju i Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proročke knjige.
Većina je knjiga napisana hebrejskim jezikom, manji dio srodnim aramejskim; pojedine su
donedavno bile poznate samo u grčkom prijevodu, a neke najmlađe bile su i napisane grčkim
jezikom. Kako su starozavjetne knjige nastajale u različitim razdobljima i pod utjecajem
raznih literatura, veoma se razlikuju u duhu i izrazu. Mnogi biblijski likovi postali su općom
baštinom čovječanstva i bezbroj su puta obrađivani u europskoj književnosti i umjetnosti
(Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i Izak, Lot i njegove kćeri, Samson i Dalila, Boaz i Ruta
Moapka itd.), pa je poznavanje Biblije uvjet za svako dublje razumijevanje europske kulturne
baštine. - Novi zavjet (1. st. po Kristu), koji priznaju samo kršćanske crkve, pisanje uglavnom
grčkim jezikom, a sastoji se od evanđelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili
Apokalipse. Književna vrijednost novo-zavjetnih spisa zaostaje za Starim zavjetom,
izuzmemo li pojedine fragmente i Otkrivenje, koje je od svih knjiga Novoga zavjeta duhom i
izrazom najbliže starozavjetnoj literaturi.
Petoknjižje
Petoknižje (grč. Pentateuh = pet svitaka, židovski Tora = zakon) prvi je i osnovni dio Biblije.
Po predaji se većim dijelom pripisuje Mojsiju (13. st. prije Krista), a do nas je doprlo u tekstu
između 8. i 4. st. prije Krista. Sastoji se od pet dijelova (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska,
Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, Ponovljeni zakon), koji sadržajno predstavljaju jednu
cjelinu i prikazuju događaje od početka svijeta, ljudskog roda i izabranog naroda (Knjiga
Postanka) do priprema za ulazak Židovâ u obećanu zemlju (Ponovljeni zakon). Cijelo je
Petoknjižje pisano jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom, a čovjek se u njemu promatra
samo kao karika u povijesnom lancu (otud inzistiranje na točnom nabrajanju predaka i
potomaka), pa se u svojem sadanjem životu mora bez pogovora i oklijevanja pokoravati
Božjoj volji te strogo pridržavati Zakona, koji je sklapajući Savez s Bogom prihvatio i
izabranomu narodu prenio Mojsije.
Knjiga Postanka
Knjga postanka (Genesis, 13. — 4. st. prije Krista) prva je i sadržajno najzanimljivija knjiga
Petoknjižja. Tematski se dijeli na dvije cjeline, od kojih prva iznosi židovske predaje o
stvaranju svijeta, svemira i prvih ljudi te završava pričom o općem potopu. Uz tu mitološku
tematiku, u kojoj nalazimo srodnosti s babilonskom i staroegipatskom književnosti (stvaranje
svijeta, oblikovanje čovjeka, priče o zmiji, potopu i sl.), prvi dio Postanka razmatra, u duhu
mudrosne literature Staroga istoka, i općeljudska pitanja o čovjekovoj sudbini, o odnosu
čovjeka i Boga, dobra i zla, života i smrti i sl. Drugi je dio Geneze više vezan za povijesnu
tematiku te prikazuje predaje iz života židovskoga naroda počam od njegova praoca patrijarha
Abrahama pa do odlaska Židovâ u Egipat.
Knjiga Izlaska
Knjiga izlaska (Exodus), druga i s vjerskog stajališta najvažnija knjiga Petoknjižja, u cjelini je
vezana uz povijesni lik Mojsija (13. st. pr. Krista), kojega je Bog odabrao da uz njegovu
pomoć izvede židovski narod iz Egipta i da ga nakon četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom
dovede u predvorje obećane zemlje Kanaana. Tijekom tog putovanja sklapa se Savez između
Boga i izabranog naroda te se prihvaća Zakon čime su postavljeni temelji stvaranju
izraelskoga naroda i religije. Prvi dio tematski govori o Mojsijevu životu i bijegu Židova iz
Egipta, a drugi o sklapanju Sinajskoga saveza i daje se prikaz svih propisa kao i vjerskih
obreda koji su njima doneseni.
Psalmi
(XI. – IV. stoljeće)
Psalmi, pjesme za pjevanje uz glazbenu pratnju, najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije.
Biblijska knjiga psalama sadrži 150 pjesama različita karaktera: hvalospjeve (himne),
tužbalice, zahvalnice, pokorničke, liturgijske, hodočasničke, poučne i proročke pjesme.
Predaja ih je pripisivala kralju Davidu (vladao oko 1010. – 9700.), kojemu vjerojatno zaista
pripadaju najstariji psalmi, znatan dio nastao je u doba babilonskoga sužanjstva (6. st. pr.
Krista). Mada su psalmi lirski zaokružene cjeline, nisu pisani u stihovima već u proznim
stavcima ili versetima razne dužine, koji se ritmički i sadržajno raspadaju na dva dijela, od
kojih drugi ponavlja, razrađuje ili nadopunjuje osnovnu misao prvoga, često i u obliku
usporedbe ili antiteze (nasljeduju dakle s formalne strane egipatske himne i babilonske
pokorničke pjesme, kod kojih je paralelizam članova također osnovno sredstvo pjesničkog
izraza). Oblik versetam koji je iz psalama prešao i u ostalu hebrejsku poeziju, izvršio je znatan
utjecaj na stvaranje slobodnoga stiha u modernoj poeziji.
Pjesma nad pjesmama
(4. st. prije Krista)
Pjesma nad pjesmama, najljepše djelo ljubavne poezije staroga Istoka. Predaja ga pripisuje
Salomonu, a komentari se još uvijek razilaze i u njegovu tumačenju i u datiranju: neki
smatraju da je to djelo nastalo na dvoru Salomonovu u 10. st. prije Krista, dok ga novija
kritika stavlja u 4. stoljeće prije Krista, neki drže da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama,
pretežno svatovskih, drugi da je zatvorena lirska zbirka, dok neki u njem vide dramske
fragmente, a neki pak lirski dijalog. Razilaženja postoje i u pitanju o kakvoj je ljubavi riječ i
treba li je shvatiti u njezinu doslovnom značenju ili alegorijski kao ljubav između Jahve i
izabranog naroda, odnosno Krista i Crkve. Bez obzira na razne mogućnosti tumačenja Pjesme
nad pjesmama, svi se komentatori slažu u ocjeni njezine ljepote i književne vrijednosti te je
svrstavaju u vrhunska ostvarenja svjetskoga ljubavnog pjesništva, a posebnu joj vrijednost
daje bujna metaforika, koja je ostavila traga i u modernome lirskom izrazu. U današnjim
izdanjima tekst Pjesme nad pjesmama podijeljen je najčešće na pet dijelova (Prvi susret,
Uzajamna ljubav raste, Zaručnicu dovode zaručniku, Zaručničina ljubav na kušnji, Pristalost i
radosti zaručnice), uz proslov (Čežnja za zaručnikom) i epilog (Pobjeda i trajnost ljubavi), au
dijalogu zaručnika i zaručnice uključuje se i zbor djevojaka.
Judita
O Juditi
Judita (2. - 1. st. prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jedan je od najmlađih
dijelova Biblije. U želji da uzveliča židovsko rodoljublje i religiju, nepoznati pisac izmišlja
fabulu koju smješta u sklop povijesnih zbivanja iz 6. st. prije Krista. Kao jedan od
najdramatskije koncipiranih i literarno najzaokruženijih biblijskih proznih tekstova s lirskim
umetcima, Judita je privlačila mnoge umjetnike književnike, pa je, među ostalima, inspirirala
i Marka Marulića. Djelo je bilo napisano na hebrejskom ili aramejskom, a do nas je stiglo
samo u grčkom prijevodu, koji kao i neke druge prozne knjižice (Tobija, Estera), ne ulazi u
židovski kanonski tekst Biblije, vjerojatno zbog izmišljenih povijesnih i zemljpisnih podataka.
Evanđelja
Evanđelja (grč. = dobre vijesti) novozavjetne su povijesne knjige nastale u drugoj polovici 1.
st., u kojima se prikazuju znatneniti događaji iz života i djelovanja Isusa Krista. Kao autori tih
proznih spisa navode se četiri evanđelista - Matej, Marko, Luka i Ivan, čiji se prikazi tematski
uglavnom podudaraju (osobito prva tri - tzv. sinoptička evanđelja), ali se ipak međusobno
razlikuju u književnoj obradbi i namjeni - Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko
najbliži pučkom pristupu i iskazu, Luka povijesno najkritičniji i stilski najuglađeniji, a
najmlađi Ivan najkontemplativniji i najpoetskiji. Najstarije evanđelje, pripisano cariniku
Mateju, jednomu od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na
aramejskome i poslije prevedeno na grčki, dok su ostala tri napisana na razgovornome
grčkom jeziku.
Evanđelje po Ivanu
Evanđelje po Ivanu pripisuje se, kao i posljednja knjiga Biblije Otkrivenje, apostolu Ivanu, a
napisano je najverojatnije koncem 1. st. Za razliku od prethodnih evanđelja, Ivan ne
osvjetljuje toliko ljudsku stranu Isusova života, već daje njegov duhovni profil, ne iznosi
samo gole činjenice, već odabire one događaje koji imaju i simbolično značenje, ne tumači
Kristovo učenje o ljubavi, milosti i životu vječnom kroz kratke izreke, već kroz razrađene
parabole i duže govore. Stilski je Ivan, kao i u Otkrivenju, blizak starozavjetnom izrazu i
njegovoj simbolici, pa tako i za Krista upotrebljava stare simbole, kao Pastir, Janje. Put,
Svjetlost i dr., koje susrećemo već u biblijskoj proročkoj i apokaliptičnoj literaturi.
BIBLIJA
Biblija – stara fenička luka (iznad današnjega Bejruta u Libanonu)
ta biblia (grč.) – knjižice
hebrejski jezik – jedno od kanaanskih narječja
Biblija
Bibliju čine 73 knjige nastale između 1300. g. pr. Krista i 100.g. n. e. Podijeljena je na Stari i
Novi zavjet. Granicu podjele čini rođenje Isusa Krista.
Stari zavjet (46 knjiga)
Sinajski savez Boga s izabranim narodom
Petoknjižje (grč. Pentateuh, heb. Tora)
Povijesne knjige
Psalmi
Mudrosne knjige
Proročke knjige
Jezik: većinom hebrejski jezik; najstariji dijelovi pisani su aramejskim jezikom
Vrijeme: od 13. st. pr. Krista do rođenja Isusa Krista
Novi zavjet (27 knjiga)
Krist ostvaruje novi savez Boga s čovjekom
Evanđelja
Djela apostolska
Poslanice apostola Pavla
Katoličke poslanice
Otkrivenje (Apokalipsa)
Jezik: grčki
Vrijeme: prvo stoljeće poslije Krista
Uz Petoknjižje tradicija veže Mojsijevo ime.
Uz Psalme tradlcija veže ime kralja Davida.
Uz Mudrosne knjige tradicija veže kralja Salomona.
Sadržajnu okosnicu Staroga zavjeta čini biblijski smisao stvaranja i povijesti.
Stari zavjet
Starozavjetni tekstovi najprije su se prenosili usmenom predajom, a oko 7. stoljeća pr. Krista
počeli su se zapisivati. Židovski su svećenici u duljem razdoblju skupljali zapisane tekstove.
Tako je nastao zbornik različitih tekstova koje u cjelinu ujedinjuje ideja jednoga Boga
prikazana kroz savez Jahve s izabranim narodom.
Tematski se u Starom zavjetu prati židovska povijet od njezina početka i povezivanja srodnih
plemena u širu zajednicu do potpadanja pod kulturni utjecaj helenističkih država.
Pentateuh (grč.) - pet svitaka
Tora (heb.) - nauk, uputa, zakon
Mojsije
Prema Bibliji, Mojsije je izveo izraelski narod iz egipatskoga ropstva, preveo ga preko
Crvenoga mora te nakon lutanja kroz pustinju (40 godina) odveo izraelski narod u obećanu
zemlju (Kanaan).
Prema arheološkim nalazima u Egiptu i Palestini, izlazak iz Egipta zbio se u 13. st. pr. Krista.
PETOKNJIŽJE (ILI NAUK ILI TORA)
Petoknjižje (Nauk ili Tora) prvi je i temeljni dio Biblije. U njemu je zapisana religijski
shvaćena povijest Izraelaca, izabranoga naroda. Po svome je sadržaju Petoknjižje jedinstvena
cjelina: na početku mu je postanak svijeta i počeci ljudskoga roda, a na kraju pripreme
izabranoga naroda za ulazak u Obećanu zemlju. U tom se okviru prikazuje prošlost
izabranoga naroda.
Petoknjižje se pripisuje Mojsiju, vođi izraelskoga naroda, koji je, po predaji, živio u 13. st. pr.
Krista.
Knjiga postanka bavi se općeljudskim pitanjima podrijetla i čovjekove sudbine te odnosom
dobra i zla. U njoj se opisuje postanak svijeta i čovječanstva te povijest rodozačetnika
izabranoga naroda, sve do smrti Josipove. Čine je mitovi iz narodne predaje (stvaranje prvoga
čovjeka, raj, potop i dr.), a neki su od najpoznatijih biblijskih motiva voće sa stabla spoznaje
dobra i zla, zmija, Adam i Eva, Kain i Abel, Noa, Abraham i dr.
Knjiga izlaska bavi se oslobođenjem i izlaskom izabranoga naroda iz egipatskoga ropstva pod
Mojsijevim vodstvom; uključuje i savez na Sinaju. Tada se od izraelskih plemena stvara jedan
narod, a Mojsije, kao Božji posrednik, kroz pustinju dovodi Izraelce pred Obećanu zemlju.
Neki su biblijski motivi iz ove knjige zemlja kojom teče med i mlijeko, mana koja padu s
neba kao Božji dar, deset zapovijedi Božjih i dr.
Levitski zakonik donosi tekstove koji pokazuju židovstvo kao religiju i obrede povezane s
njom.
Knjiga brojeva pokazuje daljnju povijest Izraelaca i njihov put kroz pustinju. Isprepliću se
povijesna zbivanja sa zakonskim propisima.
Ponovljeni zakon bavi se obnovljenim savezom s Jahvom i prikazom zakonskih propisa.
Završava Mojsijevom smrću.
POVIJESNE KNJIGE
Sve su povijesne knjige isprepletene književnim ulomcima, ali su ponajprije važni povijesni
izvori.
• Povijesne knjige mogu se podijeliti u tri dijela:
• u prvom je dijelu riječ o izraelskoj povijesti od osvajanja Palestine do babilonskoga
sužanjstva (Jošua, Suci, Ruta, Samuel, Kraljevi)
• u drugome dijelu od početaka do obnove židovske zajednice iza babilonskoga sužanjstva
(Ljetopisi, Ezra i Nehemija)
• u trećemu je dijelu riječ o pojedinačnim događajima od 7. do 5. stoljeća pr. Krista (Tobija,
Judita, Estera) i o događajima iz 2. st. pr. Krista (Prva i druga knjiga o Makabejcima).
Povijest o kojoj čitamo ima snažan proročki pečat: to je religiozna povijest u čijem su središtu
Božja djela.
JUDITA
Izvorni je tekst bio pisan aramejskim ili hebrejskim jezikom, ali je sačuvan samo u grčkome
prijevodu. Knjiga je pisana u Palestini, u vrijeme grčke vladavine (vjerojatno u 2. ili 1.
stoljeću prije Krista).
Knjiga o Juditi ne donosi povijesne događaje. Pretpostavlja se da je događaj koji se opisuje
izmišljen. Međutim, njezin je sadržaj samo povod za pokazivanje pouke koja se iz toga
događaja može izvesti. U njoj se veliča židovska religija i domoljublje, a obrana domovine
poistovijećena je s obranom života i vjere.
Svojim se stilom Judita približila velikim djelima umjetničke književnosti. Ističe se da je to
jedan od najdramatskijih biblijskih opisa, što je posebice vidljivo u sažetom izrazu, detaljima
te plastičnim slikovitim izrazima.
Odjeci Judite
Marko Marulić (1450. - 1524.), otac hrvatske umjetničke književnosti, napisao je ep Judita
1501., a objavio ga 1521. godine. U njemu se, kao i u biblijskoj Juditi, veliča vjeru i
domoljublje te pokazuje kako Bog pomaže narodu koji vjeruje.
TREĆI DIO: PSALMI
Psalmi su zbirka religiozne lirike. Sastoje se od 150 biblijskih molitava i obrednih pjesama.
Pjevali su se uz pratnju glazbala sa strunom, a uglavnom su povezani s bogoslužjem. Nastajali
su u razdoblju od 11. st. pr. Krista do 4. st. pr. Krista. Najveći dio psalama nastao je u vrijeme
babilonskoga sužanjstva (6. st. pr. Krista).
Iako se psalmi ne mogu potpuno jasno razvrstati po nekom čvrstom načelu, obično se dijele u
tri skupine koje se najčešće medusobno miješaju:
himne ili hvalospjevi - u njima se poziva na slavljenje Boga i njegovih čudesa. Početak:
poziv na hvalu Boga, glavni dio: iznose se razlozi zahvale Bogu - čudesa u prirodi koja su
Božje djelo te Božje djelovanje u ljudskoj povijesti.
tužbalice - narod se obraća Jahvi i moli za pomoć u nevolji. Mogu biti u ime naroda (ako
nevolja pogađa sav narod), ali i individualne, pojedinačne tužbalice. Početak: zaziv Božje
pomoći, glavni dio: molitelj iznosi nevolju pred Jahvom (u slikama), a zatim izražava
pouzdanje u Jahvino milosrđe.
zahvalnice - ovi su psalmi vrlo bliski himnama. To su zahvalnice naroda ili pojedinaca Bogu.
Početak: uvodna najava zahvale, glavni dio: opis primljenoga dobročinstva (opis nevolje,
molitva za pomoć i Božje milosrđe), a na kraju se kao zaključak često donosi pouka kao
opomena nazočnima.
O psalmima
Psalmi su po obliku verseti* - pisani su u kraćim proznim stavcima. Pjesnički način govora
očituje se u slikovitom izražavanju i ritmičnosti. Glavno je obilježje hebrejske poezije
paralelizam drugi polustih razvija (sličnim ili suprotnim riječima ponavlja, razrađuje) misao
prvoga polustiha.
Zadnji psalam svake knjige završava hvalom Jahvi (tzv. doksa.).
Psalmi su znatno utjecali na stvaranje slobodnoga stiha (moderna poezija).
Tradicija autorstvo psalama pripisuje izraelskom kralju Davidu (10. st. pr. Krista).
Knjiga koja sadrži psalme raspoređene po njihovu redoslijedu u Bibliji ili raspoređene za
recitiranje u bogoslužju zove se psaltir.
*verset (franc.) - omanji zaseban stavak od 2 do 3 retka u većemu tekstu
Salomon (10. st. pr. Krista), sin Davidov, izraelski kralj
MUDROSNE KNJIGE
Mudrosna književnost razvijala se na kraljevskim dvorima. Temelji se na tradiciji i životnom
iskustvu. Prenosi se najčešće mudrim izrekama u kojima se sažima životna mudrost.
Mudrosne knjige sastavljene su od 6 zasebnih knjiga: Knjiga o Jobu, Mudre izreke,
Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti i Knjiga Sirahova. Tradicija dio ovih
knjiga pripisuje kralju Salomonu.
Mudrosne knjige
• Knjiga o Jobu jedan je od najljepših i najpotresnijih dijelova Biblije. Tema joj je trpljenje
pravednika kojega Bog iskušava.
• Mudre izreke sastavljene su tijekorn dugoga razdoblja i odraz su razvoja izraelske mudrosne
književnosti.
Pjesma nad pjesmama
Pjesma nad pjesmama nastala je u 4. st. pr. Krista. Smatra se najljepšom ljubavnom poezijom
staroga Istoka.
Pjesma nad pjesmama sastavljena je od nekoliko dijelova: Proslov (Čežnja za zaručnikom),
Pjesma prva (Prvi susret), Pjesma druga (Uzajamna ljubav raste), Pjesma treća (Zaručnicu
dovode zaručniku), Pjesma četvrta (Zaručničina ljubav na kušnji), Pjesma peta (Pristalost i
radosti zaručnice) i Pobjeda i trajnost ljubavi.
Po nekim je tumačenjima pjesma (ili pjesme) najprije bila svjetovna i pjevala se za vrijeme
višednevnih svadbenih svečanosti (običaj se na Istoku zadržao do danas). Sadržajno se bavila
ljubavlju budućih supružnika.
Uvrštavanjem u kontekst Biblije pjesma (ili pjesme) dobiva novo značenje: to je religiozna
pjesma u kojoj se veliča ljubav nebeskoga zaručnika (u Starom zavjetu Jahve, u Novom
zavjetu Krista) i njegova naroda (u Starom zavjetu Izraelaca, u Novom zavjetu Crkve).
Uz Pjesmu nad pjesmama vezane su neke nerazriješene dvojbe. Proučavatelji se ne mogu
složiti je li riječ o jednoj jedinstvenoj pjesmi ili o više pjesama povezanih u cjelinu. Osim
toga, ako pretpostavimo da je riječ o jedinstvenoj pjesmi, vrlo je teško razlučiti je li to lirski
dijalog, dramska recitacija ili nešto treće.
epitalamij – svadbena pjesma
NOVI ZAVJET
Novi zavjet čine knjige nastale nakon sklapanja novoga saveza, tj. poslije smrti i uskrsnuća
Isusa Krista. Kršćani ih smatraju Božjom riječju i one su im putokaz za način života.
Podjela:
Evanđelja, Djela apostolska (povijesne knjige)
Poslanice apostola Pavla, Katoličke poslanice (poučne knjige)
Otkrivenje ili Apokalipsa (proročke knjige).
Dijelovi Novoga zavjeta
Evanđelja
evanđelje (grč.) – blagovijest, radosna vijest
Sadržaj evanđelja jest život i djelo Isusa Krista koji kao »Sin Božji« i »Sin čovječji«
utemeljuje zajedništvo Boga i čovjeka. O tome svjedoče četiri čovjeka: Matej, Marko, Luka i
Ivan.
Njihova su se evanđelja najprije prenosila propovijedanjem, dakle usmenim putem, a kasnije
su se i zapisivala. Potkraj l. stoljeća ona već postoje u pisanome obliku.
• Prvo je evanđelje, Matejevo, najstarije. Iz njega se iščitava život prve kršćanske zajednice. U
središtu je interesa odnos između Staroga i Novoga zavjeta, a Krist je prikazan kao obećani
Mesija.
• Markovo je evanđelje drukčije: u njemu pratimo Kristovo kretanje i djela, a Marko ga priča
prema onome što je čuo od apostola Petra. Po stilu je bliže narodnome pripovijedanju, bez
posebne biranosti stila. Ono je napisano za rimsku kršćansku zajednicu.
• Luka je bio pratitelj sv. Pavla. On Isusov život promatra retrospektivno piše iz perspektive
vjernika koji zna da je Krist uskrsnuo i to daje dodatni smisao svemu onome što mu prethodi.
Pokazan je kao prijatelj siromaha, milosrdan je i prema grešnicima. Isus je utjelovljenje ideala
ljudskoga savršenstva - u njemu su ujedinjene ljepota i dobrota.
Kada bismo Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje stavili u tri usporedna stupca, uočili
bismo da su slična, i sadržajno i po izrazima koji se u njima pojavljuju. Stoga su dobila
zajednički naziv sinoptička evanđelja.
sinopsa (grč.) – istovremeno čitanje
• Ivanovo evanđelje napisano je posljednje, potkraj l. stoljeća. Pripisuje se Isusovu učeniku
Ivanu i nosi naziv »duhovno evanđelje« (za razliku od sinoptičkih, svjetovnih). Od
sinoptičkih se evanđelja razlikuje izborom građe, povijesnim i zemljopisnim okvirom te
načinom izlaganja. U njemu Isus govori uzvišeno, apstraktno. Evanđelje je puno simbola.
Neki su simboli za Krista Zaručnik, Pastir, Kruh, Svjetlo, Janje, Vrata.
Djela apostolska
Po stilu pisanja može se zaključiti da su djelo autora koji je pisao Lukino evanđelje. Nastavak
su evanđelja i svjedoče o djelima apostola Petra i Pavla nakon Isusova uskrsnuća. Obuhvaćaiu
vrijeme od Kristova uskrsnuća do Pavlova dolaska u 61. godine.
Poslanice apostola Pavla
Kao čovjek koji se iz farizeja i velikoga progonitelja kršćana preobratio u pravoga kršćanina,
Pavao postaje širiteljem kršćanstva. Njegove poslanice sastavni su dio njegova misionarskoga
rada, a upućene su zajednicama (Rimljanima, Korinćanima i dr.). Iz Male je Azije došao i u
Europu gdje je osnovao prve kršćanske zajednice. Tako je u rimski imperij na neki način
usadio kršćanstvo. Zbog svojega je propovijedanja u dva navraca bio u zatvoru, a
pretpostavlja se da je u 2. polovici 1. stoljeća i pogubljen.
Katoličke poslanice
Za razliku od poslanica apostola Pavla, ove su poslanice upravljene zajednici vjernika u
cjelini.
Otkrivenje ili (grč.) Apokalipsa
To je najmlađa biblijska knjiga, napisana potkraj 1. stoljeća. Pisac je Ivan. Sadržajno
predstavIja završetak Biblije: donosi viziju novoga svijeca. Otkrivenje je napisano u formi
posebne književne vrste u kojoj se miješaju značajke apokaliptičkoga i proročkoga teksta.
Vizije budućnosti iznose se u slikama, brojevima i simbolima koje je potrebno „dešifrirati“, tj.
prervoriti u pojmove. Česti su citati iz Staroga zavjeta.
Simbolika boja: bijela - boja pobjede, crna - boja smrti, crvena - boja nasilja i rata i sl.
Simbolika brojeva: 3 - Božji broj, 4 - broj svijeta, 7 - broj savršenstva i dr.
Parabola
parabola (grč.) – usporedba, poređenje
Parabola je priča u kojoj se jedna pojava uspoređuje s drugom, naoko potpuno različitom
pojavom.
Biblija (kulturološko značenje)
• zbirka knjiga koje Hebreji (židovi) i krščani smatraju svetima
• stara usmena i pisana predaja židovskoga naroda
• izvorno pisana uglavnom na hebrejskome i grčkome jeziku
• nastajala tijekom više od tisuću godina
• najčitanija i najprevodenija knjiga u povijesti književnosti (preko 2000 jezika)
• spomenik povijesti čovječanstva - unošenjem Biblije u grčko-rimski svijct ona ulazi u
temelje europske kulture i civilizacije
• biblijski likovi i motivi ušli su u umjetničku baštinu - književnost, slikarstvo, kiparstvo,
glazbu i dr.
Najvažniji prijevodi Biblije:
• SEPTUAGENTA (Prijevod Sedamdesetorice) - prijevod Staroga zavjeta s hebrejskoga na
grčki jezik; 3. - 2. st. pr. Krista
• VULGATA - Biblija u cijelosti prevedena na latinski jezik (prijevod se pripisuje sv.
Jeronimu), 4. st.; po ovome prijevodu Biblija postaje dostupna cijeloj Europi.
Hrvatski prijevodi:
• Bartol Kašić (1575. - 1650.) preveo je cjelovitu Bibliju na hrvatski jezik (1630.), ali je taj
prijevod ostao u rukopisu. Objavljen je tek 1999./2000. u Njemačkoj.
• Matija Petar Katančić (Budim, 1831.) - prvi tiskani potpuni prijevod Biblije na hrvatski
jezik.