Kuga

Albert Camus
Bilješka o piscu
Albert Camus francuski je filozof, romanopisac, dramatičar, esejist i dobitnik Nobelove
nagrade. Ostao je poznat po posebnom načinu pisanja doživljaja ljudskog postojanja, budući
da je modernog čovjeka smatrao čudovištem.
Albert Camus se rodio 7. studenog 1913. godine u Mondoviji, gradu u Alžiru. Albert dolazi iz
obitelji miješanih korijena, dok je majka s Mallorke, očeva obitelj potječe iz pokrajine Alsace
u Francuskoj. Nažalost Albert je ostao bez oca kada je poginuo početkom Prvog svjetskog
rata nakon čega se s majkom i ostatkom obitelji preselio u Alžir. Camus nije imao sretno
djetinjstvo budući da je veći dio života proveo u bijedi. Zahvaljujući pomoći učitelja Louisa
Germainea, dobio je stipendiju i upisao se u srednju školu. Kada je završio srednju školu,
upisao se na Sveučilište u Alžiru da bi studirao filozofiju. Cijelo to vrijeme bio je aktivan u
pokretu otpora zbog čega se pridružio Komunističkoj partiji. Odlučio ju je napustiti nakon
nekoliko godina. Za vrijeme studiranja pored učenja bio je aktivan i u sportu pa se 1929.
godine pridružio jednom klubu kao vratar. Nažalost nakon godinu dana dobio je tuberkulozu i
zbog toga je morao odustati nogometa. Privremeno je uzeo pauzu od studiranja pa je u to
vrijeme radio kao prodavač automobilskih dijelova. Bio je i privatni učitelj, a neko je vrijeme
radio kao meteorolog. Godine 1936. uspio je diplomirati filozofiju obranom rada na temu
neoplatonizma i kršćanske metafizike. U ovom dijelu života puno je vremena posvetio čitanju
Malrauxa, Nietzschea, Pascala, Kierkegaarda i Epikteta. Godine 1940. dolazi kao već
formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata
aktivno angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Književni mu je rad usko vezan s
filozofskim pogledima i dijeli se na fazu „apsurda“ u kojoj je blizak egzistencijalizmu, i fazu
pobune koja „predstavlja“ njegov raskid s egzistencijalističkim taborom. U djelima iz prvog
razdoblja (filozofski esej, Mit o Sizifu, 1942., roman Stranac, 1942., drame Nesporazum,
1944., Caligula, 1944.) odražava osjećaj bespomoćnosti koji je zahvatio velik dio njegova
naraštaja u godinama rata te prikazuje život kao niz apsurda (patnje, nasilja, zločini, smrt),
pred kojima je čovjek kao društveno biće bespomćan, ali kao pojedinac može ipak „ostvariti
svoju slobodu“, ako takvo apsurdno stanje svjesno prihvati kao svoju životnu filozofiju (tzv.
filozofija apsurda) i prestane doživljavati stvarnost kroz prizmu tradicionalnih društvenih i
moralnih vrednota. U drugoj fazi koju filozofski obrazlaže u eseju Pobunjeni čovjek, 1951.,
Camus pronalazi smisao čovjekove egzistencije u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u
ljudskoj solidarnosti (romani Kuga, 1947. i Pad 1956., te drame Opsadno stanje, 1948. i
Pravednici, 1950.). Uz originalne ideje, koje je uvijek najprije izložio u književnom, a tek
onda u teoretskom obliku, Camusovo se djelo ističe trajnim umjetničkim kvalitetama –
izvanrednim stilom i majstorskom kompozicijom, pa je 1957. nagrađeno i Nobelovom
nagradom za književnost. Nagrada mu je po njegovom mišljenju službeno uručena na temelju
djela “Razmišljanja o giljotini”, a ne za roman “Pad”.
Čitavo njegovo stvaralaštvo temelji se na ideji koliko je ljudska sudbina apsurdna. Zbog toga
je odlučio suprotstaviti stvaranje prema apsurdnosti po kojoj svijet funkcionira. Cijelo se
vrijeme trudio istaknuti negativan utjecaj koji je grad imao na suvremenu civilizaciju, a koja
je u međuvremenu izgubila svaku povezanost s prirodom. Camus je oduvijek želio da ga se
gleda kao čovjeka, a ne pripadnika neke veće ideologije jer mu je čovjek uvijek bio važniji od
institucija. Oduvijek je inzistirao na tome da ga se ne povezuje ni s jednom ideologijom.
Albert je poginuo u automobilskoj nesreći jugoistočno od Pariza, 4. siječnja 1960. godine.
A. Camus – filozof i književnik
Albert Camus razvio je filozofiju apsurda koja ulazi u šire misaone tijekove filozofskog i
književnog smjera nazvanog egzistencijalizam. Opsesivno pitanje na koje Camus traži
odgovor jest: kako poštovati ljudski život, kako naći argumente kojima bi se to poštovanje
moglo opravdati u svijetu lišenom smisla. Cijeloga života vodila ga je ljubav prema slobodi i
s tom ljubavlju ne uvijek lako spojiva potreba za pravdom. Ovo posljednje u mladosti ga je
odvelo komunističkoj partiji koju je brzo napustio (1937.), smatrajući da će se tako manje
baviti problemima pravde, a više pitanjima ideologije ili političke taktike, ne radeći pritom
mnogo za pravdu i gubeći slobodu.
Sartre i Camus
Usprkos znatnim razlika koje ih dijele, tradicionalno postoji sklonost da se povežu ličnosti
Sartrea i Camusa. Naziv egzistencijalist odgovara Sartreu, a Camusu ne. Povezuje ih to što su
neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i jedan i drugi predstavljali modernizam u
intelektualnim krugovima. Pri uporabi termina modernizam više se misli na političku i
književnu klimu, nego na neku školu. Sartre je profesionalni filozof. On piše Bitak i Ništavilo,
filozofski esej iz 1943., Camus u Mitu o Sizifu iznosi više moralni no filozofski stav, viziju
svijeta, a ne filozofsku tezu.
U razdoblju egzistencijalizma filozofija i književnost su bliže nego ikad. U djelima koja se
više ili manje vežu uz egzistencijalizam, književnost se otvara prema krajnjim pitanjima
(ljudske sudbine) i postavlja ih jasno i otvoreno kao nikada dotada. Mučnina je pravi
metafizički dnevnik, Stranac je istraživanje ljudske tjeskobe, a roman Gošća, 1943. Simone de
Beauvoir je razmišljanje o odnosu pojedinca i društva.
Roman “Kuga” Alberta Camusa sastavljen je od pet dijelova. Autor nam je ispričao događaje
koji su se dogodili za vrijeme nastanka kuge u gradiću Oranu na alžirskoj obali. Riječ je o
gradiću koji broji samo oko dvjesto tisuća stanovnika. Odmah na početku romana saznajemo
da se radi o kronici događaja i da je on napisan kao dnevnik. U djelo su uvrštene i bilješke
Jeana Tarroua koji je bio jedan od likova u romanu. Pisan je u trećem licu iako ga zapravo
piše jedan od sudionika zbivanja, doktor Bernard Rieux, pri čemu se koristi i bilješkama
drugog važnog lika, Jeana Tarroua. Ime osobe koja je napisala cijelu kroniku događaja saznat
ćemo tek na samom kraju romana iz razloga što, kako piše, htio je ostati objektivan do kraja.
Roman se bavi životnim pitanjima, čovjekovom unutarnjom borbom koja se događa kada
nastupi neka izvanredna situacija kao što je na primjer bolest. U takvim trenucima svi
postupaju na drukčiji način, neki traže religiozno objašnjenje, neki znanstveno, neki bježe, a
neki se mire sa sudbinom. Autor nam daje svoje mišljenje da čovjekovo postojanje nema
smisla ako se on ne bavi pomaganjem drugima.
Od početka epidemije i invazije štakora pa do njezinog povlačenja, opisane su sudbine ljudi
koji se pokušavaju nositi sa sveprisutnom bolešću i tjeskobom u zatvorenom gradu. Djelo se
često tumači i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj okupaciji. Kuga je stvarana sedam
godina: početna verzija bila je gotova 1943. a nakon mnogih prepravljanja objavljena je četiri
godine kasnije. Za potrebe pisanja Camus je proučavao medicinske priručnike i razna
književna djela u kojima je bolest opisana. Glavnu temu romana čine filozofska pitanja o
apsurdnosti života, smrti, patnji, ljubavi i solidarnosti. Djelo je vrlo složeno i pisano na
tradicionalan način za razliku od Stranca koji je, međutim, daleko popularniji.
Kratak sadržaj
Prvi dio romana nosi nam uvid u život grada. Saznajemo kako on diše te nam autor navodi i
neke od detalja običnog i pomalo monotonog života u tom gradu koji je smješten na
provinciji. Oran je grad u kojem se ništa uzbudljivo ne može dogoditi, a isto tako nastanjuju
ga sasvim obični stanovnici. 16. travnja isto tako nije donosio nikakve događaje koji bi i u
najmanjoj mjeri mogli biti uzbudljivi. Ali ipak to jutro postalo je za barem jednog stanovnika
prilično neobično. Naime, toga dana ujutro, dr. Bernard Rieux ispred vrata kabineta pronašao
je uginulog štakora. Pozvao je pazikuću koji je tvrdio da u kući nema štakora. I nakon što je
štakor uklonjen, nitko ovom događaju više nije pridavao previše pozornosti. Supruga dr.
Rieuxa bila je bolesna pa ju je doktor ispratio u gorsko lječilište. Život se vratio svojem
uobičajenom tijeku pa je doktor već sljedećeg dana krenuo u posjetu bolesnicima. Doktor je
radio svoje svakodnevne uobičajene poslove te je sretao isto tako uobičajene ljude. No,
uskoro su se zaredali slučajevi uginuća štakora, postajalo ih je sve više te su ulice i trgovi
postali preplavljene lešinama ovih uginulih životinja. Mladi novinar iz jednog drugog grada,
Raymond Rambert, potražio je dr. Rieuxa zbog ankete koju je odlučio provesti, a njezina tema
bila je kakvi su uvjeti života Arapa. Njih dvojica su između ostalog prokomentirali i veliki
broj uginulih štakora, kao što su to činili i svi stanovnici u Oranu kada bi se susreli na ulici. U
međuvremenu dr. Rieuxu je stigla majka kako bi se brinula o kući dok mu je supruga na
liječenju. Od tada pa nadalje ugibanje štakora je postalo toliko često da su se tom temom
bavili svi, od vlasti u gradu pa sve do lokalnih novina i radija. Jednoga dana dr. Rieux je pri
povratku kući primijetio kako se njegov pazikuća čudno ponaša. Ali kada su se pojavili prvi
simptomi kao što su teško disanje i otekline na vratu i u preponama, dr. Rieux se već prilično
zabrinuo. No, kako je taman iščekivao vijesti od svoje bolesne supruge, nekako je zanemario
bolesnika s nadam da će mu se stanje uskoro poboljšati. Malo nakon toga, doktora je posjetio
Joseph Grand koji je inače radio u općini te ga je obavijestio o tome kako je uspio spriječiti
jedan pokušaj ubojstva. Zločin gospodina Cottarda je bio otkriven, a on se prepao
odgovornosti te se pokušao ubiti vješanjem. Kada se doktor za njega pobrinuo, odlučio je i
pogledati kako se osjeća pazikuća. No, on se osjećao sve gore i gore, a doktor je nazočio
strašnom prizoru. Naime, on je umro u strašnim mukama. Nakon toga, u radnju se uključio
novi lik, Jean Tarrou. On je bio došljak koji je dane provodio ne radeći ništa osim što se
zabavljao sa španjolskim plesačicama. Tarrou je svoja zapažanja o ljudima i životu u tom
gradu zapisivao pa možemo vidjeti slike života ljudi iz toga kraja. S vremenom su svi
postajali sve više zabrinuti zbog ugibanja štakora, a pojavio se i sve veći broj bolesnika. Ipak,
kao da se nitko nije imao hrabrosti suočiti s bolešću pa su se tako sve radnje odvijale jako
sporo. Analize su se čekale danima, isto kao i akcije koje su trebale biti organizirane. Samo je
stari liječnik, doktor Castel, koji je neko vrijeme bio proveo i u Kini, progovorio o pravom
stanu stvari. On je zaključio da je posrijedi kuga. Nitko nije vjerovao da se radi o kugi.
Naime, odavno kuge više nije bilo u civiliziranom svijetu. Grad je stavljen u izolaciju i
zatvoren je. Život u gradu se totalno promijenio. Priča ide dalje prateći nekoliko likova koji su
se borili za život u gradu u kojem je postojala velika stopa umiranja. U početku je sve teklo
uobičajeno, no s vremenom stvari su se morale prilagoditi bolesti. Tako više nije bilo niti
uobičajenih pokopa, a neke su obitelji stavljene u karantenu. Ljudi se različito bore s ovom
smrtnom bolesti. Jedini žele što proživjeti sve više lijepih trenutaka jer im se smrt čini bližom,
dok neki pokušavaju pobjeći iz grada konstantno se boreći sa stražom. Raymond Rambert
odjednom shvaća da je zaljubljen u ženu koja se nalazi izvan grada te panično želi pobjeći k
njoj. Od doktora Reuixa tražio je potvrdu da je zdrav kako bi mogao napustiti grad, ali doktor
mu to nije htio izdati. Novinar smatra da nitko ne zna kako se on osjeća jer to nije njegov grad
te isto tako misli da može otići. Ipak, sam sebi priznaje da se ne radi o tako velikoj ljubavi već
o vlastitom dobru. Kada vidi da je i dr. Reuix odvojen od supruge, posrami se te odluči ostati.
Čak pristupi i službama koje pomažu bolesnima, a koje je organizirao Tarrou. Cottard, koji se
pokušao ubiti u ovoj situaciji vidi sreću jer kuga je zaustavila sva uobičajena događanja pa
tako i njegovo uhićenje. Mnogi se građani priključuju liječniku Rieuxu pa tako i Rambert i
Tarrou. Sve je postalo drukčije, vrijednosti su se okrenule i ono što je prije malo tko zapažao,
sada je postalo značajno. Nevolja uvijek zbližava ljude, a pošto svi žive na granici života i
smrti, svatko se preispituje, sebe i svoj život. Umiranje je sve učestalije, a ljudski životi se sve
više isprepliću. Službe za pokope rade velikom brzinom, zdravi ljudi izbjegavaju bolesne, a
česti su i sukobi sa stražom na izlazu iz grada. Postoji i podzemlje koje se bavi
krijumčarenjem ljudi. Njihovu pomoć zatraži Rambert kako bi što prije izašao iz grada, ali to
mu ipak ne uspijeva te do kraja ostaje zatočen u gradu. Dr. Rieux koji je i sam bolestan, sve se
teže nosi s mnogobrojnim zadaćama i problemima, a tako često i zaboravi na sebe. U ovoj
neizdrživoj situaciji ljudi se sve više jedni drugima povjeravaju. Tako se i liječnik povjerava
Rambertu govoreći mu o svom ocu, kako je otišao od kuće i kako je htio spasiti svaki ljudski
život. Siječanj, devet mjeseci nakon prve pojave kuge, donio je novosti. Pojavili su se štakori i
mačke te je bio očito da je bolest pomalo jenjavala. Ljudi nisu mogli vjerovati da epidemija
slabi, kao da su naučili živjeti s njom, a i prestali su se radovati lijepim i dobrim vijestima.
Malo nakon toga, stigla je vijest da je u gorskom lječilištu umrla Rieuxova supruga. Iako je
bila zaštićena od kuge, daleko od grada, nije uspjela preživjeti svoju bolest. U zadnjem naletu
bolesti, umro je i Tarrou što je jako uzdrmalo dr. Rieuxa. On je izgubio mnoge ljude u svom
životu, ali dobio je bitku koja se ticala svih ljudi zajednice. Bolest je odnijela i Granda koji je
kasno shvatio da je njegov životni poziv pisanje jer je bezuspješno tragao za savršenim
rečenicama za svoje djelo. Umro je i sin gospodina Othona, a on se odlučio promijeniti i od
tada prisustvovati zajedničkom radu. Nakon prestanka kuge, Cottard je sam izazvao svoju
sudbinu. Došao je u sukob s policijom i tako je bio ubijen. Kraj romana donosi nam
razmišljanja dr. Rieuxa. Osluškivao je ponovnu radost i buku na ulicama svoga grada, ali
smatrao je da se nikada ne može znati kada će bacil kuge ponovo uzeti maha i tako
promijeniti mnogobrojne ljudske sudbine.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: grad Oran – alžirska obala
Vrijeme radnje: na početku romana stoji da je on napisan kao kronika, s naznakom da se
događaji “dogodiše 194…”.
Likovi: dr. Bernard Rieux, Raymond Rambert, Joseph Grand, Rieuxova supruga i majka,
pazikuća, Cottard, Jean Tarrou…
Analiza likova
Bernard Rieux
Glavni je lik romana preko kojeg nam je autor prenio svoja razmišljanja i poruke. Liječnik je
koji osjeća veliku odgovornost prema ljudima iz zajednice, a tako često zanemaruje sebe. On
se na profesionalan način suočava s bolesti, radi ono što se od njega očekuje i ne pokazuje
nimalo osjećaja prema situaciji i ljudima. Time je želio ostati profesionalan do kraja. On
stalno preispituje sebe i svoja etička načela. On kao liječnik vjeruje u znanost, a u jednom
trenutku preispituje i vjerovanje u Boga. Smatra da bi ga vjera u Boga već odavno odbacila od
borbe za čovjeka. Njegovo povjerenje u ljude je golemo i to je ono što mu naposljetku i
donosi prijatelje i pomagače. Nakon što je izgubio suprugu i dobrog prijatelja i dalje je
zadržao mirnoću. Shvaća da je ljudski život krhak, ali on se stalno ponovno obnavlja i traje.
On ne bježi od bolesti kao neki likovi u knjizi, njegova zadaća je briga za ljude bez obzira na
situaciju. Autor ovim likom koji je izrazito human i promišljen želi dati do znanja da su to
ljudi koji su posvećeni svom pozivu, a za dobrobit društva i ljudi spremni su zanemariti i
sebe. Ljudi poput dr. Reuixa primjer su smislenosti čovječanstva.
Značajni likovi su i kriminalac Cottard, zaljubljeni novinar Rambert, svećenik Paneloux te
Joseph Grand, činovnik koji pokušava napisati knjigu.