Druga moderna

Povijesno-društveni okvir
Potkraj četrdesetih godina došlo je do političkih promjena koje će imati značajne posljedic.)e i
na području književnosti. Naime, nakon Rezolucije informbiroa (koja je donesena u lipnju
194 jugoslavenske komunističke vlasti raskinule su pupčanu vezu sa Staljinovim
socijalističkim imperijem. Taj je potez omogućio postupno izmicanje od utjecaja sovjetskih
doktriniranih teorija. Nastupilo je vrijeme revolucionarnog terora i čišćenja partijskih redova
od svega „sumnjivoga“ i „nepodobnoga“, ali i vrijeme oslobađanja umjetnosti od potpune
utilitarizacije i pragmatizma.
Petar Šegedin: O našoj kritici, 1949.
Već je Šegedinov istup na Drugom kongresu književnika Jugoslavije u Zagrebu 1949. godine
s referatom 0 našoj kritici naznačio mogućnost i drukčijeg govora o umjetnosti od onoga koji
je zastupala službena partijska linija: u njemu se već otvoreno govori o ograničenosti teorije i
prakse socijalističkog realizma. Tim je referatom praktički otvoren proces destaljinizacije na
području književnosti: započela je borba za slobodu umjetničkog izraza i za nesputan razvoj
estetskih procesa. Doktrinarne ideološke snage bile su, doduše, još uVijek jake; brojni
partijski komesari i umjetnički inkvizitori budno paze da u hrvatsku književnost ne prodru
„buržoaske“ i „dekadentne“ ideje. Ali znaci „labavljenja“ utilitarnog shvaćanja umjetnosti i
koncepcije dirigirane književnosti bili su svakim danom sve vidljiviji.
Referat Miroslava Krleže u Ljubljani, 1952.
Na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, održanom u Ljubljani 1952. godine,
referat Miroslava Krleže označio je definitivnu pobjedu onih liberalnih snaga koje su se
zalagale za autonomiju umjetničke sfere, za razvoj književnosti u skladu sa svojom
tradicijom, umjetničkom voljom i logikom.
Književna proizvodnja od 1946. do 1950.
Otpor socrealističkoj doktrini osjetio se i u samoj književnoj proizvodnji. Romani Petra
Šegedina (Djeca božja, Osamljenici) i Vladana Desnice (Zimsko ljetovanje), kratka proza
Ranka Marinkovića (Proze) te poezija Vesne Parun (Zore i vihori) i Jure Kaštelana (Pijetao na
krovu) bili su jasna demonstracija umjetničke slobode i znak da se književno stvaralaštvo ne
može onemogućiti dekretima i prijetnjama.
Prva poslijeratna književna generacija – Krugovaši (1952. – 1960.)
Prijelomna godina u poslijeratnom razdoblju hrvatske književnosti je 1952. Na hrvatsku
literarnu scenu tada stupa nov naraštaj pisaca rođenih uglavnom između 1920. i 1932. godine.
Ti su pisci iskoristili blage naznake demokratizacije društva i doveli u razmjerno kratkom
vremenu do pravog preporoda hrvatske književnosti. Naraštaj mladih okupljao se oko svoga
literarnog glasila, časopisa „Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, pa su odmah po njemu i
prozvani krugovaškom generacijom. „Krugovi“ su bili, na polju književnosti, prvi vidljiv
rezultat društvenih promjena i znak političkog otvaranja, dok generacija krugovaša zastupa
prvi osviješten literarni program u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti.
Poetika Krugovaša
Poetiku krugovaša možda najbolje izražava krilatica koju je napisao vodeći književni kritičar
generacije i odgovorni urednik „Krugova” Vlatko Pavletić u prvom broju časopisa. Ona glasi:
„Neka bude živost." Iza te krilatice nije teško otkriti zahtjev za umjetničkim pluralizmom i za
poticajnim suživotom proturječja.
Krugovaši afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz. Nakon jednoobrazne
socrealističke književnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove: književnost postaje
prostorom traženja, kreacije, eksperimenata, ukrštavanja suprotnih uvjeravanja, potrage za
novim estetskim uporištima, afirmacije individualnih senzibiliteta.
Mijenja se i odnos književnosti prema dnevnoj politici. Pisci izražavaju otvoreno
nezadovoljstvo prema svakoj ideološkoj prisili, uniformnom mišljenju i političkoj narudžbi:
sluganstvo i apologetiku zamjenjuju kritičnost i skepsa. Stoga su za socijalističku birokraciju
krugovaši bili heretička skupina koja je narušavala pravila ideološkog ponašanja.
Prostor umjetničke slobode počeo se širiti, a bitna sastavnica literarnog života postaje
razmjena i borba mišljenja. Novi procvat dozivljava književna kritika, iznimno važna
disciplina za književni život, koja je u razdoblju socrealizma bila potpuno degradirana. Sada
ona ponovno dobiva na važnosti i ima značajnu ulogu i u borbi protiv ideološke prisile i u
profiliranju novih umjetničkih koncepcija i program.
Kozmopolitska orijentacija
lzrazito kozmopolitska orijentacija krugovaške generacije dovela je i do deprovincijalizacije
hrvatske književnosti, tj. do njezina ponovnog uključivanja u europske literarne tijekove.
Zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije bitne su sastavnice krugovaškog
programa: časopis je svojom razgranatom prevoditeljskom praksom ponovno uspostavio
prekinutu komunikaciju sa stranim književnostima. Prevode se Lorca, Verhaeren, T. S. Eliot,
Breton, Char, Pound, Whitman, V. Woolf, Auden i brojni drugi pisci, osobito oni iz anglo-
američkoga književnog kruga, ali i afrički i japanski pjesnici. Raste interes za
književnoteorijske radove američke nove kritike (I. A. Richards, W. Empson). Hrvatski pisci
kao da žele što prije nadoknaditi sve što je u razdoblju socrealističkog mraka bilo propušteno,
zabranjeno i onemogućeno. Nastupilo je vrijeme velikog otvaranja, rušenja ograda, vrijeme
eklektičkog upijanja zapadnih pjesničkih smjerova i kritičkih teorija te njihove kreativne
primjene u vlastitim traženjima i postupcima. Sve važnije stilske tendencije u književnostima
zapadnoeuropskoga kulturnog kruga našle su u tom razdoblju primjeren odjek u hrvatskoj
književnosti. Nakon dugo vremena hrvatska književnost ponovno je integrirana u europske
literarne procese. Riječima Antuna Šoljana, jednog od glavnih protagonista toga procesa: s
generacijom krugovaša ponovno je „sklopljen pakt s Evropom“. Istodobno se uspostavljaju i
mostovi prema domaćoj književnoj tradiciji: Antun Branko Šimić i Tin Ujević ona su imena
koja se ističu kao uzori i preteče novom naraštaju hrvatskih modernista.
Krugovaši - retrospektivno
lako su krugovaši retrospektivno u hrvatskoj književnoj kritici doživljavani kao homogena i
dobro organizirana skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori različitih poetičkih
opredjeljenja i različitih shvaćanja književnosti. Heterogenost pisma, odnosno stvaralačka
polifonija, i jest bilo ono što im je davalo zanimljivost i dinamiku. Njihovo uvjetno
zajedništvo nije, dakle, negiralo posebnost pojedinačnih kreativnih iskustava. lako se, isto
tako, obično govori da je posrijedi izrazito generacijski istup. potrebno je naglasiti da su
suradnici časopisa „Krugovi“ pripadali različitim naraštajima: vremenski raspon izmedu
najstarijih i najmladih pisaca bio je petnaestak godina. Međutim, jedinstven istup, osjećaj
duhovnog zajedništva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umjetničkog stvaralaštva,
afirmacija pluralističkog koncepta književnosti prema zapadnjačkom uzoru - sve su to bile
sastavnice krugovaškog literarnog programa i spojnice koje su vezivale pisce u osnovi
različitih senzibiliteta.
Glavni predstavnici krugovaške generacije i njihovi suputnici
Krugovaška generacija:
Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mlhalić, Josip Pupačić, Milivoi
Slaviček, Miroslav Slavko Mader, Irena Vrkljan, Vlatko Pavletić, Ivan Slaming, VIado
Gotovac, Zlatko Tomićić. Krsto Špoljar, Čedo Prica, Vesna Krmpotić, Antun Šoljan.
Literarnoj grupaciji oko „Krugova“ priklonili su se i neki stariji pisci koji su se afirmirali već
prije rata ili prvih poratnih godinam poput npr. Jure Kaštelana, Vesne Parun ili Bore
Pavlovića.
U ovom razdoblju javlja se, dakako, i niz pisaca neovicno o generacijskim pripadnostima i
njima pripadajućim poetičkim i stilskim koncepcijama. Iz kruga muslimanskih pisaca koji se
deklarirali svoju pripadnost hrvatskoj književnosti potrebno je spomenuti Maka Dizdara, koji
u ovom razdoblju doživljava pun uspjeh. Od već prije afirmiranih i profiliranih pjesnika
aktivno djeluju: Tin Ujević, Ante Cettineo, Gusta, Krklec, Vjekoslav Majer, Dobriša Cesarić,
Frano Alfirević, Drago Gervais, Nikola Šop, Dragutin Tadjanović, Drago Ivanišević, Šime
Vučetić, Olinko Delorko i dr.
Od prije afirmiranih prozaika značajnija ostvarenja u ovom razdoblju dali su: Vjekoslav
Kaleb, Vladan DesnIca, Ranko MarinkoviĆ, Mirko Božić, Živko Jeličić i Ivan Raos.
U dramskoi se produkciji ističu: Ranko Marinković, Mirko Božić, Ivan Raos, Marijan
Matković i Pero Budak.
Karakteristike književne proizvodnje pedesetih godina
Pjesništvo čini glavni dio književne produkcije u ovom razdoblju. Krugovaši radikalno
raskidaju s poezijom društvene estrade, političke agitacije socijalnog angažmana. Njihovu
poeziju karakterizira širenje tematskih prostora, obnova artizma te ekspenmentiranja na
formalnom planu. lako se ne može govorit, o jedinstvenom „zajedničkom nazivniku“ ovoga
razdoblja, ipak je moguće navesti svojevrsni pregledni katalog glavnih poetičkih osobitosti.
Tako je, na primjer, očito da se pjesnički govor otvara svakodnevici, običnim problemima,
prividno beznačajnim zbivanjima i profanim temama; u poeziju prodire kolokvijalni jezik,
govor ulice, slang. Glavnina pjesnika izražava se idiomom svoga kraja (Kaštelan, Pupačić.
Parun), urbanim žargonom i govorom društvenih grupa (Slamnig, Slaviček), ali i jezikom
filozofije i egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihalić). Metaforika i simbolika se
intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontrolirana. lako i u ovom razdoblju ima nekoliko
izrazito emocionalno angažiranih pjesnika (Pupačić, Milićević, Mađer), općenito se može
primijetiti sklonost prema misaonoj liričnosti i pjesništvu inspiriranom filozofijom:
racionalnost, analitičnost i intelektualna kontemplacija postupno potiskuju poeziju srca i
sentimenta. Poezija se depatetizira i demistificira. Sve više dolazi do izražaja svijest o jeziku
kao mediju, kao gradivnom materijalu pjesme, što će neke pjesnike voditi u sve smjelije
eksperimentiranje, u polgravanje verbalnim konstruktima, u ludizam i jezični
ekshibicionizam.
Dva najznačajnija pjesnika ovoga razdoblja - Slavko Mihalić i Ivan Slamnig - reprezentiraju
ujedno i dvije temeljne, iako oprečne, piesničke orijentacije oko kojih se grupiraju i svi ostali
pjesnici, dakako svaki sa svojim individualnim posebnostima. Mihalić je predstavnik onog
tipa pjesništva u kojemu je akcent na semantičkorn (značenjskom) planu, dakle na planu
sadržaja (teme), dok je Slamnig predvodnik one pjesničke orijentacije koja je ponajprije
usmjerena na prirodu jezika i problematiziranje jezičnog ,skustva, tj. izričajnog plana literarne
strukture. Kasniji razvoj hrvatskog pjesništva pokazat Ce da su te dvije orijentacije bile
ujedno i ona temeljna žarišta na koja će se, više ili manje, oslanjati buduća pjesnička traženja.
Vec površan pregled glavnih poetičkih opredjeljenja jasno govori o pluralizmu kao temeljnoj
odlici krugovaske generacije. Čak se i unutar individualnih opusa zapaža uporaba i izmjena
različitih poetskih iskustava te stalno traganje za novim temama i novim izrazom. Hrvatski
pjesnici pritom slijede iskustva svih značajnijih pjesničkih zapadnoeuropskoga književnog
kruga i koriste se njima. Na primjer, tematiziranje tzv. graničnih egzistencijalnih situacija, kao
što su strah, osamljenost, smrt, tjeskoba, nemoć, poraz i slično., dovode intelektualističku
poeziju Slavka Mihalića u neposrednu vezu s europskim egzistencijalizmom: Vlado Gotovac
piše gustu i hermetičnu filozofsku liriku na tragu misaonih sustava Husserla i Heideggera,
Ivan Slaming zastupnik je pjesničkog ludizma, Zvonimir Golob, Irena Vrkljan i Radovan
Ivšić istodobno stvaraju poeziju bizarnih, pomalo „divljih slika“ izrazito nadrealističke
inspiracije, dok neki pjesnici, poput Jure Kaštelana, Maka Dizdara ili Josipa Pupačića, u
izboru metafora i ritmičkih struktura traže uzor u narodnoj poeziji.
Svi ti smjerovi i pjesničke koncepcije dokaz su izrazite dinamike hrvatskoga književnoga
života pedesetih godina. Dodamo li tomu i aktivnost starijih pjesnika te onih stvaralaca koji su
djelovali izvan centra ili neovisno o krugovaškom programu, dobiva se potpuna slika
pluralistički koncipirane literarne scene.
Proza
I u proznoj produkciji pedesetih godina susreće se stvaralaštvo nekoliko Iiterarnih naraštaja. U
prvoj polovici desetljeća prevladava uglavnom kratka proza (novela, kratka priča, crtica), i to
najčešče s tematikom rata i revolucije. Roman započinje svoj uspon tek od sredine pedesetih
godina. Estetska najuspjelija djela dali su stariji pisci, rođeni izmedu 1905. i 1919. godine.
Oni su se u književnosti javili još prije rata, ali upravo u ovom razdoblju stječu svoiu
stvaralačku zrelost. Tu mislimo prije svega na Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnicu, Novaka
Simića, Petra Šegedina, Ivana Dončevića, Augustina Stipčevića. Ranka Marinkovića i Mirka
Božića. Na stranicama časopisa „Krugovi“ proza nije bila osobito zastupljena, ali i
krugovaška generacija dala je nekoliko vrsnih prozaika: Slobodana Novaka, Antuna Šoljana,
Krstu Špoljara, Vojislava Kuzmanovića, Fedora Vidasa i dr. Njima treba pridodati i nešto
starije pisce koji takoder suraduju u „Krugovima“: Branka Belana, Josipa Barkovića te Ivana
Raosa.
Tematski prostor hrvatske proze pedesetih godina još uvijek dobrim dijelom ispunjava ratna
problematika. Međutim, u taj tematski kompleks, koji je bio osobito rabljen, ali i zlorabljen u
razdoblju socijalističkog realizma, unose se značajne promjene. Umjesto heroizma, patetike,
crno-bijele tehnike u prikazu karaktera i naglašene ideologičnosti, ratna proza pedesetih
godina zaokupljena je egzstencljalnim dramama i traumama čovjeka u ratnom vihoru, borbom
za samoodržanje, pitanjima etičke odgovornosti pojedinca i sl. Promjena vizure dovela je i do
promjena u strukturi i tehnici takve proze, pa se sve više djela temelji na introspekciji i
psihološkom poniranju u karaktere glavnih likova (Vjekostav Kaleb, Divota prašine i Bijeli
kamen: Jozo Laušić, Kostolomi).
Drugi, mnogo važntji tematski sklop čine sadržaji povezani sa suvremenom urbanom
problematikom. Pritom je rijetko u prvom planu analiza društvenih previranja i klasnih
odnosa. čirne se uglavnom bave stariji pisci socijalno-kritičke orijentacije (Novak Simić,
Braća i kumiri; Ivan Dončević, Mirotvorci), nego se sredIšte interesa pomiče na osamljenog
pojedinca, najčešče intelektualca, na njegove etičke dileme, sumnje, komplekse i misaone
preokupacije. Takva se proza više ne temelji na načeitma epske integracije: umjesto
razvedenog fabuliranja i vanjske događajnosti u njoi se posreduju iskušenja duha, asocijacije,
analize, refleksije i meditacije o raznim problemima (Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba;
Živko Jeličić, Kap stiga, Mlaka koža, Staklenko; Branko Belan, Kutija od ebanovine, Krsto
Špoljar, Mirno podneblje).
Isto su tako česta i prozna ostvarenja koja tematiziraju svijet djetnstva sa suptilnim
psihološkim zadiranjem u psihu djeteta I s naglašenom autobiografskom perspektivom
(Slobodan Novak, Izgubljeni zavičaj; Ivan Raos, Vječno nasmijano nebo). U ovom je
razdoblju zastupljena i proza s ruralnom tematikom, ali i ona je inovirana i obogaćena izrazito
modernim literarnim postupcima. Osobito se u tom pogledu ističe Mirko Božić svojim
romanima Kurlani i Neisplakani.
Pisci iz krugovaške grupacije afirmirali su novi tip kratke proze u kojoj su klasične
pripovjedne konvencije ukinute, a umjesto njih uvode se strukturni postupci karakteristični za
američku kratku priču (short story): filmski dijalog, subjektivna vizura, stilizirana sirovost
(tzv. hard-boiled style), izbjegavanje metaforike, sažete autorske napomene, kolokvijalni
gradski jezik i sintaksa (Vojislav Kuzmanović, Petar na pijesku; Fedor Vidas, Popodne kad
sam sretan; Antun Šoljan, Specijalni izaslanici; Ivan Slamnig, Neprijatelj). U takvoj proznoj
strategiji krugovaši slijede iskustva pisaca američke „izgubljene“ generacije (E. Hemingway,
F. S. Fitzgerald).
Sliku prozne produkcije pedesetih godina zaokružuju vrhunska novelistička ostvarenja Ranka
Marinkovića (Ruke), Vladana Desnice (Tu, odmah pored nas) i Mirka Božića (Novele).
Za dramsku produkciju ovoga razdoblja može se reći da i u kvantitativnom i u kvalitativnom
smislu zaostaje za pjesništvom i prozom. To, međutim, ne znači da se i pedesetih godina nije
afirmiralo nekoliko značajnih autora prepoznatljiva dramskog rukopisa.
Iako je u poslijeratnom razdoblju napisao samo jedan dramski tekst (Aretej), Miroslav Krleža
središnja je umjetnička osobnost i najizvođeniji autor na našim kazališnim daskama.
Djelotvornost Krležina dramskoga govora, osobito njegova ciklusa o Glembajevima, nije s
vremenom nimalo oslabila i gotovo nema hrvatskog dramatičara pedesetih godina koji se u
svom stvaranju nije inspirirao Krležinom dramskom frazom, temama, motivima,
urbaniziranim govorom i strukturiranjem dramske radnje. Odjeci Krležine dramske riječi
mogu se uočiti i u djelima dvojice najznačajnijih dramatičara ovoga razdoblja — Ranka
Marinkovića (Glorija) i Marijana Matkovića (Na kraju puta, Vašar snova, Heraklo). Uz njih
valja spomenuti i plodan dramski rad Mirka Božića i Ivana Raosa. Žanrovske komedije u
ovom razdoblju njeguju Pero Budak i produktivni Fadil Hadžić. Između pisaca krugovaške
generacije kao dramski pisac afirmirao se Antun Šoljan, ali tek šezdesetih godina.
Druga poslijeratna književna generacija – „Razlogovci“ (1961. – 1969.)
Književni časopisi do 1961.
Časopis „KRUGOVI", nakon 54 objavljena sveska, prestao je izlaziti 1958. godine izrazivši
tijekom sedmogodišnjeg izlaženja duhovna i estetska traženja novoga hrvatskog literarnog
naraštaja i ispisavši svojevrsni ljetopis vremena koje je bilo u znaku osjećaja opće
nesigurnosti, egzistencijalne ugroženosti, straha i hladnoratovske tjeskobe. Naslijedio ga je,
samo nakratko, časopis „KNJIŽEVNIK“ (1959. - 1961.), u kome svojim prilozima još uvijek
dominiraju pripadnici krugovaškog naraštaja. Dakako, i dalje izlazi „REPUBLIKA", jedini
hrvatski književni časopis koji od jeseni 1945. nikada nije prestao izlaziti i koji je oduvijek
bio revijalna smotra u kojoj surađuju najbolji hrvatski pisci određenog, trenutka bez obzira na
generacijsku pripadnost.
Od 1957. godine izlazi časopis „UMJETNOST RIJEČI", koji će odigrati važnu ulogu u
širenju novih književnoteorijskih pristupa i u afirmaciji tzv. zagrebačke stilističke škole (l.
Frangeš, Z. Škreb, A. Flaker), dok šezdesetih godina počinje svoj uspon Akademijin časopis
„FORUM". Dinamiku književnog života u to doba osiguravali su i brojni časopisi koji izlaze
u ostalim hrvatskim kulturnim centrima: „RIJEČKA REVIJA“, „ZADARSKA REVIJA“,
„DUBROVNIK“, splitske „MOGUĆNOSTI“ i dr.
Časopis „Razlog“
Godine 1961. pokrenut je u Zagrebu novi književni časopis - „Razlog“ — oko kojeg će se
okupljati drugi poslijeratni naraštaj hrvatskih pisaca. Riječ je o piscima rođenima između
1934. i 1941. godine, a oni su, po imenu svoga glasila, nazvani razlogovcima. Generaciju
„razlogovaca“ čine: Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Mate Ganza, Zvonimir
Mrkonjić, Zvonimir Majdak, Nikica Petrak, Ante Stamać, Dubravko Horvatić, Igor Zidić,
Vjeran Zuppa, Željko Sabol, Tonko Maroević i dr.
Od hrvatskih pjesnika Roji djeluju u Bosni i Hercegovini u ovom razdoblju afirmiraju se
Veselko Korornan i Vladimir Pavlović.
I dalje su aktivni krugovaši i njima pridruženi pjesnici, osobito V. Parun, B. Pavlović, S.
Mihalić, N. Milićević, M. Slaviček i l. Slamnig. Među pjesnicima koji djeluju izvan
razlogovske grupacije potrebno je spomenuti Josipa Severa, samosvojnu pjesničku osobnost
koja se koristi iskustvima ruske avangarde i njezina istraživanja „zaumnog" jezika. Potkraj
šezdesetih godina javljaju se već autori koji svojim stvaralaštvom označuju kraj jednog
razdoblja i nagovještaj nove, „postrazlogovske“ poetike: Luko Paljetak, Branko Bošnjak,
Andrijana Škunca, Zvonko Maković i dr.
Razlogovska poetika - pjesništvo
I razlogovski literarni naraštaj karakterizira pluralizam pjesničkih koncepcija i traganja u
različitim smjerovima. Riječ je zapravo o nekonzistentnoj grupaciji pisaca koja je nastavila i
produbljivala iskustva krugovaša. U njihovu stvaralaštvu osjetno preteže pjesnička
proizvodnja, a ona se kretala u smjeru naglašene intelektualizacije pjesništva te podređivanja
pjesničke riječi filozofskim, teorijskim i idejnim koncepcijama. Takav je tip pjesništva već
prije među krugovašima njegovao Vlado Gotovac. Razlogovci se gotovo sasvim okreću tzv.
pojmovnom pjesništvu, stavljajući često znak jednakosti između književnosti i filozofije,
osobito one fenomenološkog smjera. Pjesništvo razlogovaca stoga je nekomunikativno,
hermetično, zasićeno filozofskim leksikom i metajezikom. U njemu je naglašena intelektualna
spoznaja i njoj se podređuju svi elementi strukture (metaforika, ritam, glasovne figure).
Pjesnički izraz karakteriziraju sinkopirane cjeline, stihovi u funkciji iskaza, neritmično i
nemelodiozno nizanje izjavnih formulacija. Čest je oblik pjesme u prozi sa zgusnutim,
aluzivnim i hermetičnim jezikom (Dragojević, Zidić, Mrkonjić), a javljaju se i primjeri
grafičke i vizualne lirike (Vladović, Kolibaš). Raspon tematskih interesa je velik: od
problematizacije egzistencijalnih i etičkih situacija, paradoksalnosti svijeta, rasapa stvarnosti,
iskustva beznađa i praznine pa do okrenutosti vanjskim životnim manifestacijama,
predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom životu. lako je, u cjelini uzevši, u poeziji
razlogovskog naraštaja naglasak na semantičkim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se
pjesnici ističu i naglašenom sviješću o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem
(Mrkonjić, Maroević). I u ovom se razdoblju, na tragu iskustava krugovaških pjesnika,
njeguje žargonska poezija s urbanom tematikom (Majdak, Majetić).
Razlogovska proza
Proza je u književnoj produkciji razlogovaca skromno zastupljena: ističu se tek Zvonimir
Majdak i Milan Mirić. Ipak, hrvatska proza šezdesetih godina bilježi izrazito visoke estetske
domete, a za njih su se pobrinuli pripadnici starijih naraštaja, od kojih mnogi upravo u ovom
razdoblju stvaraju svoje najzrelije tekstove. Posebno valja istaknuti Ranka Marinkovića i
njegov roman Kiklop, Ivana Raosa s romanom Žalosni gospin vrt i zbirkom novela lzabrat ćeš
gore, Slobodana Novaka s kratkim prozama okupljenima u knjizi Tvrdi grad i romanom
Mirisi, zlato tamjan te Antuna Šoljana s romanima Izdajice i Kratki izlet. Ovim djelima vaija
dodati i veliki Krležin romaneskni ciklus Zastave koji nastaje upravo u ovom razdoblju.
Od hrvatskih pisaca u Bosni I Hercegovini potrebno je spomenuti Anđelka Vuletića (1933.),
Vitomira Lukića (1929. -- 1991.), Gojka Sušca (1941.), Veselka Koromana (1934.),
Vladimira Pavlovića (1935. -1996.), Stojana Vučićevića (1941. - 1989.), Vinka Grubišića
(1943.) i Ivana Kordića (1945.).
Kada je riječ o „rubnim“ proznim žanrovima, značajne domete šezdesetih godina postiže
putopisna proza u djelima Matka Peića (Skitnje) i Saše Vereša (Doviđenja u Sirakuzi).
Prozu ovoga vremena karakterizira raznovrsnost tematsklh i stilskih oznaka. No bez obzira na
sve individualne karakteristike pojedinih opusa može se zamijetiti sve veća zaokupljenost
psihologijom suvremenog čovjeka (najčešće intelektualca), njegovim etičkim dilemama te
problemima suvremene civilizacije (npr. život u gradu, osamljenost, otuđenost). Središnji lik
najčešče je gubitnik, iskorijenjen čovjek, odbačen od sredine i društva. Fabula u tim djelima
dobiva drugorazrednu važnost, a u prvom je planu psihološka analiza i intelektualna
meditacija.
Proza u trapericama
Šezdesetih godina počinje se oblikovati i poseban prozni model tzv. jeans proza (ili proza u
trapericama), kao svojevrsna opreka kanoniziranoj problemskoj prozi snažnoga intelektualnog
naboja. I za taj tip proznog oblikovanja poticaj je došao iz američke književnosti: kao
strukturni „predložak“ poslužio je roman Lovac u žitu Jeromea D. Salingera. Jeans prozu
karakterizira središnji lik buntovnog mladida (koji je najčešće i pripovjedač), gradskog frajera
i marginalca koji se ne uklapa u društvenu sredinu i (malo)građansku kulturu, nego očituje
snažnu pripadnost manjoj društvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i
ideala, do kulture i žargona (jezika ulice). Glavni lik i njegova klapa načinom života i tipom
ponašanja osporavaju tradicionalne društvene i kulturne norme. Nasuprot službenoj hijerarhiji
vrijednosti, oni afirmiraju svoju kulturu (zasnovanu na filmu, stripu i rock-glazbi), svoj način
odijevanja (jeans je za njih i svojevrsni svjetonazor) i svoj jezik (slang). Pripovijedanje je u
jeans prozi nepretenciozno, neusiljeno, komunikativno, lišeno svakog intelektualizma, ali se
ipak u najboljim ostvarenjima toga modela uspijeva progovoriti o ozbiljnim problemima
gradske mladeži.
Zametke ovakvu proznom modelu nalazimo već u ranim romanima Antuna Šoljana (lzdajice,
Kratki izlet), ali zlatno doba jeans proze su sedamdesete godine kada nastaju romani
Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj, 1970.; Stari dečki, 1975.), Alojza Majetića (Čangi off,
Gottoff, 1970.) i Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.).
Drama
Dramska književnost šezdesetih godina u znaku je kritike kulta ličnosti, propitivanja
problema vlasti, represivnosti sustava te odnosa izmedu pojedinca i dogme (Šoljan, Ivanac,
Fabrio). Dio dramatičara i dalje je zaokupljen etičkom problematikom i pitanjima osobnog
angažmana u ratnom vremenu (Božić, Desnica, Matković). Dramska faktura u većine pisaca
još uvijek je pod KrIežinim utjecajem. Ipak, potkraj šezdesetih godina hrvatska dramska
književnost počinje otkrivati i drugačije autorske pristupe, poput npr. neverbalnog teatra
Radovana lvšića (koji od sredine pedesetih godina djeluje u Parizu u skupini nadrealista oko
A. Bretona), zatim poetskog teatra (drama Marija i mornar V. Parun), dok Ivica Ivanac gradi
svoj dramski svijet na iskustvima teatra apsurda. Najznačajnije estetske dometeu ovom
razdoblju ostvario je svestrani krugovaš Antun Šoljan (Brdo, Dioklecijanova palača), a vrijedi
spomenuti i nastup novog naraštaja postrazlogovskih dramatičara (l. Bakmaz, N. Fabrio).
Kao što se može vidjeti iz dosadašnjeg pregleda, hrvatska književnost pedesetih i šezdesetih
godina u znaku je pluralizma stilova i literarnih koncepata. Nema jedne dominantne značajke
kojom bi se mogla opisati ukupnost literarnih procesa; nema zajedničkog nazivnika koji bi
jednoznačno i precizno odredio karakter književnog života. Nedostatak stilskog jedinstva,
nehomogenost i necjelovitost ovoga književnog razdoblja priziva stoga analogiju s literarnim
procesima u hrvatskoj književnosti potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Naime, i književnost
moderne (1892. - 1914.) karakterizirana je supostojanjem različitih poetika i koncepcija,
lansiranjem novih ideja i programa, brzom smjenom stilskih smjerova i njihovom
sinkronijskom brojnošću. Upravo zato nam se naziv druga moderna i čini primjerenim za
doba estetske obnove naše književnosti petog i šestog desetljeća 20. stoljeća.