Drama

Drama i kazalište
Drama. (prema grč. drâma, radnja) dramatika ili dramska književnost obuhvaća sve književne
vrste namijenjene izvođenju na pozornici. Premda se, naime, dramska književna djela mogu i
samo čitati, ona su uglavnom napisana tako da pravi smisao dobivaju tek u kazališnoj
predstavi, kada glumci na pozornici izgovaraju određene dijelove teksta i vlastitom glumom,
prema zamisli i uputama redatelja, oblikuju likove i tako prenose publici posebno iskustvo i
osjećaje, ostvarive jedino u sklopu kazališne umjetnosti. Drama je tako neodvojiva od
kazališta, a dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s
naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i
dijelove koji služe samo kao upute glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.
Osobitosti dramskoga teksta
Kako drame igraju glumci na pozornici, dramskom tekstu nisu nužni opisi i pripovijedanje,
nego glavne dijelove čini govor glumaca i zbivanje na određenomu mjestu i u određenom
vremenu.
Dijalog kao razgovor među likovima, i monolog, kao izlaganje jednog lika, tako su bitna
sredstva književnog oblikovanja drame, a kako zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti
likova, drama se može shvatiti kao prikazivanje određene radnje koja ima svoj početak,
sredinu i završetak. Dramsko je djelo obično podijeljeno na činove i prizore, a zanimanje
gledatelja potiče neki sukob ili zaplet, koji se na kraju razrješava. Pokretač radnje i zanimanja
gledatelja tako je stalna napetost koja proizlazi bilo iz suprotstavljanja likova, bilo iz
suprotstavljenih njihovih uvjerenja, bilo iz određenih događaja koji sami po sebi zahtijevaju
da dođe do raspleta. U zbivanju i raspletu na poseban se način mogu doživjeti iskustva o
ljudskoj sudbini, o shvaćanju života i o pojedinim tipovima ljudi, njihovim uvjerenjima i
ponašanjima.
Dramske vrste
Uobičajeno je da se dramska književnost dijeli na tragediju, komediju i dramu u užem smislu
riječi. Ta se podjela temelji na ozbiljnosti teme, na izboru likova i na načinu na koji radnja
završava, pa tragediju određuje tragičan završetak, najčešće smrt glavnog lika, te takav izbor
likova i njihovo oblikovanje kakvo daje dojam da su oni izvanredno odlučni i plemeniti
pojedinci koji zastupaju određene ideale.
Komedija, nasuprot tome, oblikuje likove s određenim manama, takvim manama, međutim,
kakve ih ne čine potpuno neljudskim predstavnicima zla, nego ih čine smiješnima, jer ne
mogu prevladati neke svoje zapravo nevažne osobine, strasti ili karakterne nedostatke.
Dramu u užem smislu riječi određuju ozbiljnost radnje i izbor uglavnom prosječnih, ali ipak
karakternih likova, sa završetkom koji ne mora biti nužno tragičan.
Drama u užem smislu
Dramatičnost
Dramatičnost je posebna kvaliteta nekih tekstova. Nastaje kao književni izraz određenih
životnih situacija u kojima se naglašeno pojavljuje sukob suprotstavljenih htijenja i mišljenja
izazivajući napetost koja raste i težnju da se sukob na bilo koji način razriješi.
Sukob
Dramski oblik proizlazi iz suprotnih, oprečnih i proturječnih odnosa među likovima.
Suprotnosti u drami redovito su ili sukobi htijenja pojedinih likova ili suprotnosti između
mislenih stavova koje zastupaju pojedini istaknuti pojedinci, kolektiv nasuprot pojedincima ili
pak jedan te isti pojedinac u različitim trenucima svojega života.
Dramsko vrijeme i prostor
Drama zahtijeva usredotočenost na najbitnije elemente onoga što se želi izreći odnosno
prikazati. Njezino vrijeme ograničava uvelike vrijeme izvedbe koju će gledatelji moći pratiti
bez zamaranja, a prostor na kojemu se zbiva radnja ograničava pozornica. Dramska
književnost stoga teži intenzitetu izraza, a tom se intenzitetu mora podrediti i posebna
dramska kompozicija.
Kompozicija drame
Kompozicijsko se jedinstvo drame temelji, prije svega, na jedinstvu govora i zbivanja, tj. na
jedinstvu akcije koju drama prikazuje. Cjelovitost drame određuje cjelovitost zbivanja koje
nužno ima početak, sredinu i završetak.
Mnogi teoretičari smatraju da se idealno zamišljena drama sastoji od pet osnovnih dijelova
koji čine u razvoju radnje. To su ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet.
Ekspozicija uvodi u radnju i tako objašnjava, zapravo, njezin nužni početak. Tome služi
kazališna lista, oglas ili program, a u nekim tipovima drama i prolog, tj. uvodni dio u kojemu
se objašnjavaju događaji koji vremenski prethode radnji i sl.
Zaplet nastaje pojavom dinamičnih motiva koji pokreću radnju izazivanjem određenih
suprotnosti, protuslovIjima u idejnim stavovima ili sukobom karaktera.
Kulminacija nastupa kada napetost poraste do tog stupnja da je prijeko potrebno razrješenje,
no još nije jasno u kojem smjeru.
Peripetija, odnosno preokret, nastupa kada radnja odjednom skreće u određenom smjeru.
Rasplet je dio drame kad se napokon pokaže razrješenje svih suprotnosti, protuslovlja i
sukoba.
Izraz kompozicijske podjele drame jest njezina formalna podijeljenost na činove, slike i
prizore, odnosno scene.
DRAMA
DRAMSKI TEKST I KAZALIŠNA PREDSTAVA
ANALIZA DRAMSKOG TEKSTA
Miro Gavran: Kad umire glumac
DRAMSKE VRSTE
Tragedija – Sofoklo: Antigona
Komedija – Marin Držić: Skup
Drama u užem smislu: Ivo Vojnović: Ekvinocij
IZ ANTOLOGIJE (dodatak za znatiželjne)
DRAMSKI TEKST I KAZALIŠNA PREDSTAVA
Drama, dramski tekst
Termin drama ima više značenja - govorimo o drami kao književnom rodu (za razliku od
ostalih rodova), o drami kao književnoj vrsti (drami u užem smislu), o drami kao dramskoj
umjetnosti, a u svakodnevnome životu ponekad proživljavamo pravu dramu, tj. neki
dramatičan događaj.
Termin drama u književnosti ima šire značenje (književni rod) i uže značenje (književna
vrsta). U drami je riječ o sukobu koji se pokazuje nekom dramatičnom cjelovitom radnjom. U
njoj se likovi nalaze između onoga što žele i onoga što mogu, između pravde i nepravde i sl.
drama (grč.) – radnja
Kazališna predstava
O dramskome tekstu gotovo je nemoguće govoriti bez njegova povezivanja s kazališnom
predstavom. Iako su neki dramski tekstovi namijenjeni samo čitanju, ipak je većina drama
napisana s ciljem izvođenja na pozornici. Za prikazivanje kazališne predstave potreban je
glumac, neki prostor na kojem će se predstava izvoditi i publika. Međutim, obično u
nastajanju predstave sudjeluje još mnogo osoba koje kao publika ne vidimo, ali koje su
zaslužne za njezino postavljanje na scenu.
U kazalištu dramski tekst dobiva pravi oblik. Redatelj na temelju didaskalija i svojih zamisli
daje upute glumcima i postavlja na scenu dramsko djelo tumačeći ga na vlastiti način. Glumci
prema uputama redatelja kreiraju svoju interpretaciju lika. Bez pomoći scenografa,
kostimografa i drugih kazališnih djelatnika dramska predstava ne bi bila potpuna.
DRAMA KAO KNJIŽEVNI ROD
• u temelju je prikazivanje dramskoga sukoba koji dovodi do dramske napetosti koja se može
razriješiti smrću glavnoga junaka (tragedija), na smiješan način (komedija) ili između ovih
dviju krajnosti (drama u užem smislu).
• znanost o književnosti
• književna kritika
DRAMSKA UMJETNOST (KAZALIŠTE)
• isprepleće se nekoliko umjetnosti: književnost, glazba, gluma, likovna umjetnost,
pantomima, ponekad i ples
• potrebna su i tehnička sredstva: pozornica, rasvjeta i sl.
• drama je scensko djelo u kojem glumci prema redateljevim zamislima izvode predstavu na
pozornici
• teatrologija - znanost o kazalištu
• kazališna kritika
zajedničko:
• umjetnost
• dramski tekst
• dramski sukob
• dijalog i monolog
• dramatičnost
• dramska napetost
U kazališnoj predstavi glumci ne moraju govoriti književni tekst - neke su predstave,
primjerice baleti, rađene bez teksta. Budući da je na ovim stranicama riječ o drami, bavit
ćemo se predstavama koje za predložak imaju književni tekst.
ANALIZA DRAMSKOGA TEKSTA
Na početku dramskoga djela nalaze se OSOBE, LICA ili LIKOVI. Taj se dio publici daje u
PROGRAMU. Uz likove, na programu se obično nalaze imena redatelja, glumaca te svih
sudionika u stvaranju predstave, a često se donose i osnovne informacije o predstavi te izvadci
iz kazališnih kritika. Čitajući program, gledatelj se na neki način uvodi u dramsku radnju i
priprema za početak predstave.
Dramska radnja odvija se izmjenom dramskih situacija (odnos između likova u nekom
trenutku). U drami se javlja napetost kao rezultat dramskoga sukoba. Najpogodniji način za
izražavanje suprotstavljenih stavova jest dijalog. U naizmjeničnom iznošenju suprotstavljenih
stavova napetost raste – tako se suprotnosti produbljuju do situacije u kojoj više ne može biti
pomirenja.
Monolog je način izražavanja u kojemu dramski lik iznosi svoj unutrašnji svijet –
razmišljanja, stavove i uvjerenja - na način kao da razgovara sa samim sobom ili kao da se
obraća zamišljenom sugovorniku ili publici.
ANALIZA DRAMSKOGA TEKSTA (podsjetnik)
Dramski tekst sastoji se od dijelova namijenjenih publici (ono što govore glumci) i dijelova
namijenjenih redatelju (nazivi likova i didaskalije - upute o tome što likovi trebaju raditi, kako
govoriti i sl.).
U drami je riječ o sukobu. On se pokazuje nekom dramatičnom cjelovitom radnjom u kojoj se
likovi nalaze IZMEĐU onoga što žele i onoga što mogu, između pravde i nepravde i sl.
Dramski likovi
Dramski likovi nalaze se u nekoj situaciji koja je presudna za njihov daljnji život. Oni su
psihološki ocrtani, tj. u središtu je njihov karakter. Razvojem dramske radnje zaoštrava se
suprotnost između likova, što dovodi do dramskoga sukoba.
Dramska radnja
Dramska radnja odvija se izmjenom dramskih situacija (odnos između likova u nekome
trenutku). U drami se javlja napetost kao rezultat dramskoga sukoba (između dramskih likova,
između pojedinca i kolektiva, unutar jednoga lika tijekom duljega razdoblja i sl.).
Najpogodniji način za izražavanje suprotstavljenih stavova jest dijalog. U naizmjeničnom
iznošenju suprotstavljenih stavova naperost raste - tako se suprotnosti produbljuju do situacije
u kojoj više ne može biti pomirenja.
Uz dijalog pojavljuje se i monolog - to je zapravo razgovor lika sa samim sobom. Preko njega
doznajemo o njegovim unutrašnjim razmišljanjima.
Dramska radnja teče pred našim očima zahvaljujući izmjeni dijaloga i monologa te ulascima i
izlascima glumaca. Za odvijanje dramske radnje iznimno je bitan motivacijski sustav u drami
- zašto se neki novi lik ili zbivanje uvodi u radnju te kako se povezuje s prethodnim likovima i
zbivanjima. Taj je sustav usmjeren prema opravdavanju postupnoga razvoja radnje ka nekome
cilju. O njemu ovisi kompozicija djela.
Dramska kornpozicija
Kompozicija je drame vanjska (podjela na činove i prizore) i unutrašnja (tijek radnje od uvoda
do raspleta).
Dijelovi unutrašnje kompozicije:
ekspozicija ili uvod - najčešće se kratkim dijalogom upoznaje gledatelje s početnom
situacijom kojom se objašnjava početak radnje (ponekad je to samo prolog)
zaplet - uvode se motivi koji pokreću radnju izazivanjem suprotnosti koje će dovesti do
sukoba; drama se dalje razvija u gradaciji
vrhunac radnje (kulminacija) - suprotnosti su na vrhuncu, ali se ne vidi pravac razrješenja
preokret radnje (peripetija) - radnja naglo skreće u određenome pravcu prema razrješenju
rasplet - razrješenje svih suprotnosti.
Mjesto i vrijeme radnje uvjetovani su ograničenjima koja nameće pozornica i vrijeme
izvedbe.