Ivan Goran Kovačić

(Lukovdol, 21. ožujka 1913. - blizina Foče, u srpnju, 1943.). Pjesnik, novelist, esejist,
polemičar i publicist, urednik. Pučku školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u
Karlovcu i Zagrebu gdje je maturirao i do 1936. studirao slavistiku, ne završivši studij.
Godine 1936. počeo je raditi u „Hrvatskom dnevniku“ prošavši put od korektora do urednika.
Razbolio se od tuberkuloze 1938. i liječio u Brestovcu na Sljemenu. Radio je u „Novostima“
kao urednik kulturne rubrike, do gašenja lista 1941. godine, kada ostaje bez posla. Ponovno se
zaposlio u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. S Vladimirom Nazorom prešao
je na partizansku stranu 29. prosinca 1942. godine. Četnici, kojima je bespomoćan dospio u
ruke, ubili su ga u srpnju 1943. u blizini Foče. Okušao se i prijevodima s engleskog jezika.
Poezija: Jama (1944.); Ognji i rože (1945.).
Novele: Dani gnjeva (1936.).
Ivan Goran Kovačić (1913. - 1943.)
• Rodio se 21. ožujka 1913. u Lukovdolu u Gorskom kotaru. Godine 1935. svom je imenu
dodao i drugo, Goran, izražavajući na taj način povezanost s rodnim krajem.
• Osnovnu školu polazio je u rodnom selu, a gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu. Studirao je na
Filozofskom fakultetu, ali je studij napustio da bi se posvetio književnom radu. Od 1936.
radio je kao novinar i urednik za kulturu te kao prevoditelj.
• Krajem 1942. s Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. U ljeto sljedeće godine zarobili su
ga i ubili četnici u istočnoj Bosni.
• Za života je objavio samo ciklus pjesama u zajedničkoj zbirci Lirika (1932.) i knjigu novela
Dani gnjeva (1936.). U pjesmama i novelama tematizira socijalne prilike rodnoga kraja
naglašavajući nepravdu i težak život goranskih seljaka i radnika.
• Privrženost Gorskom kotaru pokazao je i nedovršenorn zbirkom Ognji i rože (1945.),
pisanom kajkavskim narječjem lukovdolskoga kraja. U pjesmama te zbirke Goran se vraća
svijetu i jeziku djetinjstva slikajući pejzaž i ljude svoga zavičaja.
• Vrhunac je Goranova stvaralaštva poema Jama, nastala za vrijeme boravka među
partizanima i objavljena 1944. godine. U njoj se sugestivnim slikama i snažnom simbolikom
opisuju ratne strahote i osuđuje zločin.
... Suze sina razmetnoga su prva, a Jama posljednja velika poema u hrvatskoj književnosti.
(Pavao Pavličić)
Jama je, nakon Suza sina razmetnoga Ivana Gundulića, još jedan hrvatski lakrimarij, još jedna
lirska posudica za krvave suze. (Slobodan Prosperov Novak)
• Svojim je novelama u socijalnu realističku prozu međuratnoga razdoblja unio moderna
obilježja: početak defabularizacije, naglašeni lirizam i simboliku.
• Zbirkom Ognji i rože afirmirao je izvorni govor svoga zavičaja. Istodobno je, metrički i
tematski raznovrsnim pjesmama (među njima je i nekoliko soneta), dokazao ravnopravnost
dijalektalne poezije s poezijom na književnom jeziku.
• Poemom Jama ostvario je umjetnički najsnažnije djelo s temom Drugoga svjetskog rata u
hrvatskoj književnosti.
U spomen na Ivana Gorana Kovačića 1964. godine utemeljena je pjesnička manifestacija
Goranovo proljeće. Održava se svake godine u Lukovdolu, a započinje 21. ožujka, na
pjesnikov rođendan. Tom se prigodom dodjeljuju dvije nagrade: Goranov vijenac za
cjelokupan pjesnički opus i dostignuća u hrvatskoj književnosti te Goran za mlade pjesnike.
Ivan Goran Kovačić
Ivan Goran Kovačić rođen je 21. travnja 1913. godine u Lukovdolu, malom selu u Gorskom
kotaru gdje je pohađao osnovnu školu, a s deset godina odlazi u Karlovac kako bi nastavio
školovanje u gimnaziji, a 1926. godine u Zagrebu.
Prvi koraci u književnosti slijede 1929. godine djelom “Ševina tužaljka”, crtica koja je izašla
u listu “Omladina”. Zajedno s još dvojicom pjesnika Hitrecom i Juričićem 1932. godine
objavio je izbor pjesama koje je napisao dok je išao u gimnaziju.
Godine 1932. je maturirao i upisao se na studij slavistike, ali je nakon samo šest semestara
napustio fakultet i posvetio se novinarskom te književnom radu zahvaljujući kojem si je
osigurao egzistenciju.
Godine 1936. je izašla njegova prva samostalna knjiga, zbirka novela “Dani gnjeva”. Iste
godine je dobio posao novinara, a ubrzo je postao urednikom rubrike za kulturu, u Hrvatskom
dnevniku i u Novostima. Neko je vrijeme djelovao i u političkim vodama kao pristaša
Hrvatske seljačke stranke.
Tijekom uspostavljanja NDH, tadašnje vlasti ga šalju da radi kao upravitelj pošte u Foči, ali
na kraju ne odlazi jer ga Tin Ujević zadržava da radi s njim u Hrvatskom izdavačkom
bibliografskom društvu, zbog čega ostaje u Zagrebu. Krajem 1942. godine zajedno s
Vladimirom Nazorom odlazi u partizane. Pretpostavlja se da su ga 12. srpnja 1943. godine
ubili četnici negdje u blizini Foče gdje je trebao ići raditi kao dio tadašnje vlasti iz NDH.
Grob je ostao nepoznat, a mnogi su u tome vidjeli povezanost između djela “Moj grob” i
poeme “Jama”, posthumno tiskane 1944. godine u Italiji. Zbog prerane smrti Ivan Goran
Kovačić je postao legenda, a to se na kraju odrazilo na sva njegova književna djela. U čast
ovog velikog autora svake godine se u rodnom mjestu Lukovdolu u Gorskom kotaru, održava
manifestacija poznatija kao Goranovo proljeće.
Napisao je “Dani gnjeva”, knjiga koja se sastoji od sedam novela: “Sedam zvonara Majke
Marije”, “Probuđeni djedovi”, “Smrt u čizmama” itd… Spomenute novele održavaju socijalni
angažman i povratak realizmu, što se tridesetih godina 20. stoljeća smatralo zaštitnim znakom
hrvatske proze.
Socijalni motivi se pojavljuju i unutar štokavske poezije “Vjetar u šumi”. Štokavski standard
je poslužio kao osnova za ostala djela poput: “Ognji i rože”, kajkavska zbirka koja je nastajala
u periodu između 1936. i 1942. godine, ali kako nije dovršena sadrži 36 tekstova podijeljenih
na 11 ciklusa.
Napisao je još: “Za našu djecu”, “Eseji i ocjene”, “Sveti psovač”, “Novele iz lukovdolskog
zavičaja”…
O poemi Jama
U poemi Jama Goran je najprije naturalistički preciznom i razgovijetnom naracijom ispričao
zločin kao strašnu vjerodostojnu realnost, i to je funkcionalno objektivni korelativ Goranove
tragične vizije života. Tek posljednjih šest sekstina zauzima (...) završna svjetlost koja nas iz
mraka Goranova svijeta obvezatno spasava vodeći nas smjerom njegove optimističke vjere u
pobjedu pravde. To je bitno i neprijeporno, ta simbolika zamjenjivanja tame svijetlom, dok se
simbolika opreke (dubine) jame i (visine) sunca jedino putem sekundarnih semantičkih
slojeva uklapa u integralno značenje ovoga spjeva o krvavoj borbi ljudskog i neljudskog što
se vodi od iskona i bez pravog ishoda.
Jama se sastoji od deset pjevanja nejednake dužine, sa 394 stiha (većinom jedanaesteraca uz
stanoviti broj deseteraca, dvanaesteraca i trinaesteraca) raspoređenih u pravilno rimovane
sekstine osim što u dijelu X. pjevanja nalazimo četverostihe kojima je pjesnik i formalno
odvojio od pjesnički predočenog zbivanja konteplativnu digresiju evokacije mirnodopske
sreće na domaćem ognjištu.
Putanja opisana Jamom vodi čovjeka iz života u smrt i ponovno ga vraća životu u apoteozi
duhovne ljepote pjesme koja njemu, slijepom, nadoknađuje izgubljenu fizičku svjetlost.
Poema Jama je savršeno oblikovano djelo, tradicionalno oblikom, ali moderno egzaktnom
asentimentalnom vizijom života kao borbe i okrutnosti. Kritičari su i nakon iscrpne analize
ove pjesme obično ustrajali u tvrdnji, da je Goranova inspiracija izvorna, usprkos utjecajima
(Dante) i srodnostima (Nazor) očitovanim najviše u formalnim značajkama.
Stil i jezik, kao u svim ostalim Goranovim djelima, maksimalno je funkcionalan i adekvatan
sadržaju. Vlatko Pavletić
Jama
Poema Jama završena je početkom 1943. godine, u vrijeme Goranova boravka u partizanima.
U deset pjevanja, napisanih većim dijelom u jedanaesteračkim sestinama, iznosi se
svjedočanstvo čovjeka koji je preživio ratni zločin. Žrtve zločina krvnici su ubili i bacili u
jamu, nakon mučenja u kojem su im izvadili oči.
Jama (1944.)
• Tema: ratno stradanje i zločin.
• Književna vrsta: poema u kojoj se događaji prikazuju iz perspektive žrtve koja je preživjela
stradanje. Narativni tijek prekida se lirskim reminiscencijama.
• Kompozicija: Poema je sastavljena od deset pjevanja. U prvih pet prikazuju se zbivanja pred
jamom, a u preostalih pet doživljaji u jami i spašavanje preživjele žrtve.
• Stil: Ekspresivnim slikama iznosi se tijek zločina: osljepljivanje i ubijanje žrtava, bacanje u
jamu, posipanje vapnom i odlazak krvnika. Naturalistički je opisan žrtvin nagon za
preživljavanjem i njezino probijanje preko mrtvih tijela do ruba jame. Sugestivnost izraza
ostvaruje se mnoštvom epiteta i snažnim metaforama. Poruka djela gradi se na opreci svjetla i
tame, koji u djelu dobivaju značenje simbola.
• Stih i strofa: Poema je većim dijelom napisana u jedanaesteračkim sestinama, osim nekoliko
katrena u posljednjem, desetom pjevanju, u kojima žrtva iznosi lirska sjećanja na rodno selo i
dom.
• Ideja: Iako su poticaj za nastanak Jame bila ratna stradanja i zločini u Drugom svjetskom
ratu, u djelu se problem zločina uzdiže na višu etičku razinu. On se izjednačuje sa zlom i
osuđuje kao čin kojim se ubijaju sve ljudske vrijednosti.
Odbacujem sve efemernosti - sve nacionalne i socijalne trenutačnosti - hoću čovjeka, hoću
ljude, hoću život. (Ivan Goran Kovačić u pismu Antunu Barcu 20. kolovoza 1940. godine)
Jama
Jama je poema Ivana Gorana Kovačića nastala kao prosvjed na sve strahote do kojih je došlo
tijekom ratnih zbivanja. Jama je lirska poema pisana u prvom licu gdje sva čitanja polaze od
tvrdnje o kontrastu između prikazanih strahota s jedne strane i sklada koji s druge strane
obilježava poemu.
Poema je podijeljena na deset pjevanja različite duljine, a subjekt je civil koji je tijekom rata
odveden na masovno pogubljenje i koji je jedini preživio. Zahvaljujući opisu osjećaja i
proživljenih dojmova za vrijeme pogubljenja te uz pomoć naracije, kasnije govori o
osloboditeljima partizanima, stradalima te o izlasku iz jame.
Počinje bez posebnog uvoda da bi polako uz pomoć trodijelnog razvoja: put prema dolje,
boravak u jami te izlazak iz jame došao do početne situacije, koja ujedno simbolizira početak
novog života. Pad u jamu nalazi se u petom pjevanju ili sredini poeme, zbog čega je djelo
simetrički podijeljeno. Intenzitet poema duguje stilskom sloju jer se uz naraciju ovdje nalaze i
druge karakteristike poetskog jezika.
Put koji prolazi glavni junak Jame oslanja se na paradoksu da nakon početnog šoka zbog
gubitka vida polako vraća sve osjetilne i spoznajne sposobnosti. Prava i dubinska tema Jame
govori o prikazu svijesti u određenoj situaciji te posljedicama koje određeni događaji
ostavljaju na svijest osobe.
Od prvotnih opisa zločina važan dio se pomiče prema izmijenjenom doživljaju glavnog lika te
prema njegovu unutarnjem dijelu jer je vanjski dio uskraćen. Nakon što nastupi gubitak vida
svaki sljedeći događaj se ne može objasniti bez pomoći drugih osjetila, zbog čega se na kraju
smatraju ničim drugim nego proizvodom imaginacije. Sljepilo na kraju pomaže omogućiti
dalekosežnije viđenje od onoga što ima običan pogled.
Jama se smatra uspjelim djelom gledajući realistično jer je nastala tijekom rata potaknuta
tadašnjim zločinima. Prva zadaća spomenute poeme bila je da u vremenu nehumanih
okolnosti djeluje tako što će veličati duh otpora. Zahvaljujući klasičnoj pjesničkoj formi te
brojnim književnim kvalitetama, Jama još uvijek ostavlja dojam na svakog čitatelja koji je
odluči pročitati.
Kratak sadržaj
U prvom pjevanju iskopanih očiju iznosi detalje koji su se dogodili prije zločina i užas
pretrpljen zbog gubitka vida. Bio je prisiljen da gnječi svoje oči. U drugom pjevanju slijedi
opis događaja prije početka pokolja, poput iživljavanja krvnika nad svojim žrtvama te
njihovih neprimjerenih razgovora i smijanja.
Slijedi treće i četvrto pjevanje u kojem slijepi junak i stradalnik osluškuje rad noža i pad u
jamu svih onih koji su bili prije njega u redu. Počeo je brojati broj poginulih te zamišljati kako
će izgledati njegovo pogubljenje.
U petom pjevanju ranjenik i stradalnik pada u jamu u kojoj se nalazi puno leševa. U šestom
pjevanju i dalje čekajući svoj kraj stradalnik se trudi odrediti gdje se točno nalazi, odnosno
koji je njegov položaj cijelo vrijeme očekujući bacanje bombe od strane krvnika.
Sedmo i osmo pjevanje opisuje bacanje vapna na poginule i udaljavanje krvnika od jame dok
se stradalnik pokušava izvući iz užasa u koji je bačen. Kada je osjetio vlagu shvatio je da se
spušta noć i bez obzira što su pod njim brojna tijela, on se preko njih trudi popeti kako bi
napokon došao do željene slobode i što dalje od strahota koje je pretrpio.
U daljini je čuo pjesmu zočinaca i osjetio miris paljevine iz rodnog sela, pa se potrudio
krenuti u tom smjeru. Odjednom su se iz šume čuli zvuci bitke i on kreće u smjeru gdje su
dolazili pucnjevi. Tada su ga pronašli partizani onesviještenog i nakon što je došao sebi,
govori im o svemu što je proživio. Poema na kraju završava slavljenjem slobode, osvete i
početka novog života.
Ivan Goran Kovačić - Moj grob
Srpnja 1943. se smatra datumom smrti hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića tj. kao dan
kad su ga četnici negdje u šumama države koja je tada bila podijeljena na frakcije i napaćena
raznim nevoljama, mučki zaklali. Općepoznata je činjenica da je Kovačić kao pjesnik u
starom smislu riječi (lat. vates lyricus - lirski prorok) naslutio svoju smrt u jednoj od
najljepših antiratnih pjesama naše književnosti - poemi Jama, a mjesto svoga posmrtnog
prebivališta u relativno kratkoj pjesmi Moj grob. Te su dvije Kovačićeve pjesme poznatije od
uopće sve ostale njegove lirike i predstavljaju svoga autora kao nezaobilaznu ličnost u
povijesti naše književnosti.
Od mnoštva vrijednih djela koje se može komentirati, svratio bih vašu pozornost na Moj grob,
ne samo zato što je znano široj javnosti pjesmoljubaca, nego zato što se uz nju veže često onaj
jednoznačan smisao te se taj isti nameće u školama i fakultetima kao apsolutna istina.
Međutim, svima koji se iole razumiju u umjetnost (u užem smislu riječi) jasno je da u
tumačenju iste nema nikakve apsolutne i jedine istine; ali, nažalost, unatoč toj činjenici nisam
primijetio mnoga tumačenja koja bi se tematikom razlikovno bitno odmakla od standardnog i
očevidnog poimanja pjesme kao navještaja budućeg Kovačićevog prebivališta. Ona većinom
prve dvije strofe podrazumijevaju kao umjetnički opis mjesta groba, treću i četvrtu kao
socijalistički prezir prema vjeri, a zadnje dvije kao goruću želju za mirom. Takva tumačenja
ne osporavam, iako bi se i to u većoj ili manjoj mjeri moglo, već ću pružiti pogled iz druge
perspektive.
Ima li se na umu problematika šire društvene zajednice u to doba, teško je zamislivo da u toj
ratnoj stihiji pjesnik piše baš o umjetnosti, no onda je još i teže zamislivo da piše o sebi, tj.
svom vlastitom grobu. Ipak, ovakava analiza ne pokazuje ništa budući da je Kovačić pjesnik
koji stvara sukaladno onome što osjeća te svoju tematiku nije dužan nikom pravdati kao ono
Stanko Vraz u doba preporoda. Stoga, umjetnost kao motiv pjesme, ako zanemarimo pogled
na samu njenu fasadu, jednako je potencijalna tema kao i posmrtna raka.
Nadalje, uzevši u obzir kako pjesma može biti metaforična, tj. alegorična mada je i sam pisac
nije možda kao takvu shvatio i zamislio, jasno nam se nameće umjetnost kao motiv.
U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Mrka planina ovdje lako može biti sam Parnas, prebivalište Muza u grčkoj mitologiji koje u
kasnijim shvaćanjima postaje sinonim za umjetnost u širem smislu riječi. Zašto je pak ova
planina mrka ostavljam čitatelju na volju da zaključi što i nije teško ako se samo povuče
paralela između tadašnjeg i sadašnjeg stanja umejtničke scene. Hum kao motiv se usuđujem
protumačiti kao njegov vlastiti spomenik, udio u planini umjetnosti, pri čemu urlik vuka stoji
kao metafora za srodnu dušu (pisca, komentatora) iste jer vuk simbolizira snagu, krvoločnost,
odvažnu nemilost, a odmah asocira i na sintagmu vuk samotnjak pri čemu je neminovna
paralela sa Ujevićevim Visokim jablanima (Ali u samoći njihova je glava/ ispravna i čista
povrh mračne rulje...), a crnih grana šum bio bi zvuk njegovog, često melankoličnog opusa
koji je već djelomično predstavljen pojmom hum.
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
U drugoj se strofi nastavlja grob kao motiv u sinonimu raka, a imperativna rečenica u želji da
se književna ostavština tumači, tj. okruži u skladu s prirodnim okolnostima datog vremena
(zima-ljeto) što ovom prigodom i činimo, ali s napomenom da se ne mijenja njen originalan
karakter, tj. da se ne narušava dublji tih karakter umjetnosti. Ovdje valja napomenuti kako je
pogled iz moje perspektive, tj. komentar samo filozofija stvorena na temelju umjetnosti, pa
bio to vihor ili snijeg povrh nje, ona je i dalje u svojoj naravi nepromijenjena, njen muk je
trajno sačuvan. Također, počevši od razumijevanja huma kao Kovačićeve umjetnosti, treba
reći da je i ta metafora samo potencijalna sinegdoha (pars pro toto) što će reći da stoji kao
predstavnica umjetnosti općenito.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Ove dvije strofe pojme se često i opravdano kao cjelina pri čemu se ističe pjesnikov život kao
takav, njegova orijentacija prema socijalizmu i protivljenje crkvi. Prvi stih je, po mom
shvaćanju, atribucija umjetnosti kao vrhunaravne sile, načina izražaja iznad drugih. Toranj je
najviša građevina u tadašnjem selu ili gradu te je stoga niski toranj ovdje oksimoron koji svoj
smisao dobiva u vezi sa prethodnim stihom pri čemu je zvon tornja opće mišljenje većine,
možda i aluzija na izdajice neke ideologije, konvertite na tadašnjoj političkoj, ali i književnoj
sceni, one kojima nije bilo stalo do Kovačićeva idola Radića i njegova nastojanja da pomogne
narodu. Četvrta strofa je nesumnjivo kritika naivnosti širih društvenih slojeva u vidu
privremene vjerske ili neke druge zablude koja se u svojoj uskogrudnosti i privremenosti
protivi univerzalnosti i sveobuhvatnosti umjetnosti.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Peta, pretposljednja strofa ponavlja motiv iz druge. Pjesnikova misao očito nije usmjerena k
tomu da se zapusti, već da se dopusti nezavisan i svojevoljan karakter umjetnosti. Ističem i
vrlo zanimljiv spomen trnovita grma što odgovara poimanju veze između umjetnosti i boli
koja je na sličan način prisutna i kod ostalih velikih hrvatskih, a i umjetnika u svijetu uopće.
Ideja besputa asocira na jedinstvenost umjetničkog izražaja koji se ne da prevesti u neku
drugu vrstu izraza, a da se ne izgubi značajno na vrijednosti rečenoga i koji je težak za
razumijevanje tako da se često umjetnost velikih stvaraoca može samo nazrijeti te djelomično,
a nikad potpuno razumjeti kao što se može, npr. razumjeti šalu. Ironično je kako je baš ova
pjesma postala u koncepcijama mnogih primjer za jednostavnu jednozančnost kad bi, bar
mislim, ona sama htjela reći nešto sasvim drugačije.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
Drag prijatelj u završnoj strofi je kolega pjesnik, umjetnik, ali i bilo koji drugi putnik
namjernik koji na putovanju svoga života naiđe na umjetničko djelo i ima ga sposobnost
osjetiti, gledati na njega sa strahopoštovanjem, ako ga već ne razumije u svoj kompleksnosti.
Konačna je izjava zatim zbunjujuća jer zašto bi netko odsjekao pute drugima, srušio mostove
pošto je sam prebivao na čudesnoj planini Parnasu bilo putem opusa Kovačića ili nekog
drugoga. Međutim, već je otprije jasno da umjetnost treba ostati nedirnuta, a na svakoj je
individui da ju na svoj način otkrije, sa svoga gledišta osjeti, a ljubomorno za sebe sačuva
tragove koje mu je ostavila u duši, jer su oni, kao i ona, običnim jezikom neizrecivi, drugome
gotovo nepojmljivi. Dakle, ne treba istim svojim putevima upućivati druge u tajnu stvorenog i
stvaranja, a ja sam možda baš to, ironično, ovdje učinio tek toliko da pokažem i dio druge
strane medalje, ako vam je ona od ikakve koristi i poticaja da i sami potražite ostale dijelove.