JAMA

Ivan Goran Kovačić

O piscu...
■ Ivan Goran Kovačić bio je hrvatski pisac. Rođen je 21. marta
1913. godine u Lukovdolu, a umro je 13. jula 1943. godine u
blizini Foče.
■ Njegovo srednje ime Goran je znak pripadnosti zavičaju.
Tokom Drugog svjetskog rata, pridružio se partizanskim
snagama u borbi protiv fašizma, zajedno sa pjesnikom
Vladimirom Nazorom.
■ Njegov književni rad izvrstan je primjer anti-ratne poezije.
Poruka protiv mučenja, masovnih ubistava i ratnih zločina je
univerzalna i treba biti prevedena na sve jezike svijeta.

■ Otac mu se zvao Ivan (Hrvat), a majka Ruža (Jevrejka).

■ Godine 1943. u istočnoj Bosni krio se od četnika, koji su ga

pronašli i ubili. Njegovi posthumni ostaci nisu pronađeni, baš
onako kako je poželio, sudeći po stihovima pjesme „Moj grob“.
 MOJ GROB

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana sum,
Ljeti vjecan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnicki glas,
Strah obracenika, molitve za spas.
Neka sikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dodje, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.
Jama
 ■ Vjerojatno najpotresnije djelo hrvatske književnosti znamenita je Goranova
poema Jama. Ispjevana u najcrnjim danima Drugoga svjetskoga rata, zlosutno
nagovještavajući pjesnikov kraj, Jama je istinski bolno svjedočanstvo preživjele žrtve
zločina, strahoviti krik nad užasima rata i ljudske netrepeljivosti, rekvijem kolonama
mrtvih prošloga stoljeća, svevremenska misao o odnosu dobra i zla,stilska i
formalna harmonija na temu smrti, jednom riječju književno remek - djelo.

■ I dok bude posljednji čovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, JAMA će
snagom umjetničkog dosega biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode,
istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.
■ Put koji prolazi glavni junak Jame oslanja se
na paradoksu da nakon početnog šoka zbog
gubitka vida polako vraća sve osjetilne i
spoznajne sposobnosti. Prava i dubinska
tema Jame govori o prikazu svijesti u
određenoj situaciji te posljedicama koje
određeni događaji ostavljaju na svijest osobe.

■ Oblikovana je tradicionalnim oblikom. Sastoji

se od 10 simetričnih pjevanja, a stihovi su
većinom jampski jedanaesterci, raspoređeni u
pravilno rimovane šestine.
Sadržaj poeme
■ U prvom pjevanju iskopanih očiju iznosi detalje koji su se dogodili prije zločina i užas
pretrpljen zbog gubitka vida. Bio je prisiljen da gnječi svoje oči. U drugom pjevanju
slijedi opis događaja prije početka pokolja, poput iživljavanja krvnika nad svojim
žrtvama te njihovih neprimjerenih razgovora i smijanja.
■ Slijedi treće i četvrto pjevanje u kojem slijepi junak i stradalnik osluškuje rad noža i
pad u jamu svih onih koji su bili prije njega u redu. Počeo je brojati broj poginulih te
zamišljati kako će izgledati njegovo pogubljenje.

■ U petom pjevanju ranjenik i stradalnik pada u jamu u kojoj se nalazi puno leševa. U
šestom pjevanju i dalje čekajući svoj kraj stradalnik se trudi odrediti gdje se točno
nalazi, odnosno koji je njegov položaj cijelo vrijeme očekujući bacanje bombe od
strane krvnika.
■ Sedmo i osmo pjevanje opisuje bacanje vapna na
poginule i udaljavanje krvnika od jame dok se
stradalnik pokušava izvući iz užasa u koji je bačen.
Kada je osjetio vlagu shvatio je da se spušta noć i
bez obzira što su pod njim brojna tijela, on se preko
njih trudi popeti kako bi napokon došao do željene
slobode i što dalje od strahota koje je pretrpio.
■ A onda slijedi susret sa oslobodiocima, saznanje da
je osveta izvršena i nova svjetlost: - Široka svjetlost,
kao božji znaci - Okupala me. To je trenutak kada na „Zajecao sam i još i sad
rame pada ruka koja teši, greje, koja donosi nježnost plačem
i vraća vjeru u ljude. Javljaju se i suze kao izraz
jedne nove sreće.
Jedino grlom, jer očiju
nemam,
Jedino srcem, jer su
suze mačem
Krvničkim tekle zadnji
put...“
Kraj poeme je u znaku pjesme, radovanja i svjetlosti. Sada je to ona unutrašnja svjetlost
koja grije i vraća vjeru u smisao života; ona je zamjena za fizičku svjetlost, kosmičku,
koja je bila na početku svega, na početku Jame i ustupila mjesto, prinudom i silom,
tami. Ta svjetlost se ovdje, na kraju pjesme, oduhotvoruje, postaje duhovni zanos bića,
koji dolazi sa slobodom.
■ Poema je doživjela velik broj izdanja i
prijevoda. Izdanje na francuskome
jeziku iz 1948. godine (La fosse
commune: poème) ilustrirao je Pablo
Picasso a Paul Éluard umjesto predgovora
napisao je pjesmu "Tombeau de Goran
Kovatchich" ("Grob Gorana Kovačića“).
Hvala na pažnji!