Ljubavna pjesma obrađena lektira Pabla Nerude sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne

elemente, analizu pjesme i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u
nastavi.

Analiza djela

Pablo Neruda, pravim imenom Neftali Ricardo Reyes, rođen je 1904. godine u gradu
Parral na jugu Čilea. Studirao je u Santiagu, a već s dvadeset godina objavio je prvu
pjesničku zbirku “Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma”, 1924. godine. Uskoro
postaje veleposlanik u Indiji, a zatim u Argentini i Španjolskoj. U Madridu se upoznao i
družio s Federicom Garcijom Lorcom i Salvadorom Dalijem. S njima je izdavao časopis
za pjesništvo “Zeleni konj”. Za vrijeme španjolskog građanskog rata aktivno je
sudjelovao u antifašističkom pokretu i priklonio se republikancima. Zbog toga se mora
vratiti u Čile, ali se vraća u Europu i do smrti obnaša dužnost veleposlanika. Godine
1971. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umro je 1973. godine od srčanog
udara.

Poznatije zbirke pjesama su mu “Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova pjesma”,

“Španjolska u srcu” i “Sveopći spjev”. “Dvadeset ljubavnih i jedna očajnikova pjesma”
prva je Nerudina zbirka. Pjesme su to koje odražavaju mladenački duh s istančanim
smislom za ritam, slikovitost i emocije. Izražavaju Nerudinu ranu opredijeljenost za
neoromantiku i simbolizam, ali uz snažne doživljaje pjesnikovih osobnih emocija i
originalnu metaforiku.

“Dijalektika samoće” suprotstavljena je ljubavi, koja postaje smisao postojanja. Ljubav

je ta koja čovjeka izvodi iz samoće, neshvaćenosti i otuđenosti te mu pokazuje svoju
magiju. U liku žene i u ljubavi Neruda vidi prapočelo ljudskog života. Zbirka je
koncipirana kao dvadeset ljubavnih pjesama, prepunih maštanja o ljubavnoj sreći, ali i
iznošenja bolnih osjećaja te jedne “očajnikove pjesme”, u kojoj opjevava ljubavni
brodolom nakon kojeg mornar nestaje.

Pjesme u toj zbirci nemaju konkretne naslove, nego ih hrvatski prevoditelji razno
imenuju. Često je to po prvim stihovima određene pjesme ili tematski. “Ljubavna
pjesma” dvadeseta je pjesma u zbirci, a prema prvom stihu se često u literaturi navodi i
kao pjesma “Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove”. Na hrvatski jezik zbirka je
doživjela više prijevoda, a mi smo se poslužili prijevodom Nikole Miličevića.

Književni elementi

Književni rod: lirika
Književna vrsta: ljubavna, lirska pjesma

Mjesto radnje: nije definirano

Vrijeme radnje: nije definirano

Tema: pjesma o ljudskim emocijama i zajedničkoj “svjetskoj boli” koju gubitak ljubavi

prouzrokuje

Ideja: priroda je nerazdvojna od čovjeka i njegovih emocija, ali ona ostaje tu i nakon što
ljudi umru

Analiza pjesme, citati

“Ljubavna pjesma” po temi je ljubavna lirska pjesma. Počinje stihom “noćas bih mogao
napisati veoma tužne stihove”, čime pjesnik sugerira nokturalni ugođaj, kao i tužni ton
pjesme. Noćni ugođaj je povezan s književnim stvaranjem, u kojem pjesnik isprepliće
vlastite osjećaje s motivima iz prirode. Noću čovjek doživljava sve puno intenzivnije, a
pogotovo ljubavnu bol i osamljenost. Lirski subjekt u prvom licu tuguje zbog izgubljene
ljubavi, a “ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva”. No noć za subjekt nije samo vrijeme
agonije zbog izgubljene ljubavi, nego i melankolično sjećanje na lijepe trenutke:

“U noćima ko što je ova držah je u svom naručju.

Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.”

Sjećanje na prošlost u sadašnjem trenutku govori o subjektovoj spoznaji o mijenjaju i

nestajanju ljubavi. Ljubav je bila tu u prošlosti, ali on nije bio svjestan da ju mora bolje
čuvati:  “Što znači da je moja ljubav nije mogla sačuvati”. Ljubav se rodila u prošlosti, ali
je umrla. Ljubav je središnja emocija subjektovog života, ona ga diže do zvijezda i
spušta, ali se zbog nje i mijenja: “a mi, oni od nekad, više nismo isti”.

Kondicional koji se u pjesmi pojavljuje (noćas bih mogao, kako i ne bih ljubio) ukazuje
na mogućnost čitateljeva poistovjećivanja s unutarnjim stanjem lirskog subjekta.
Miješanje prošlog, sadašnjeg vremena i kondicionala govore o pjesnikovom doživljaju
ljubavne boli i osamljenosti zbog koje pati. Za njega je ljubav nešto što pokreće sve, ali
ne bježi od činjenice da ljubav odlazi od čovjeka i prelazi u drugo stanje: “Drugome.
Pripast će drugome”. Ovim riječima pisac hoće reći da je ljubav vječna i neuništiva
energija, nikada ne umire, samo prelazi iz jednog stanja u drugo. Nekada je opjevana
žena pripadala njemu, sada zbog nje pati, ali će nekom drugom donijeti sreću. Njemu
ostaje ipak utjeha u umjetnosti i stihovima koje piše. Stoga nije samo ljubav središnji
motiv pjesme, nego umjetničko stvaranje i izražavanje. Priroda je nerazdvojna od
čovjeka i njegovih emocija, ali ona ostaje tu i nakon što ljudi umru.

Ipak, ljubav je nadnaravna emocija, koja pripada i prirodi. Motivi iz prirode zasnivaju se
na igri dana i noći, svjetla i tame:

“noć je osuta zvijezdama,

I drhte, plava, nebeska svjetla u daljini”.

Svjetlo i glasovi koje lirski subjekt čuje u daljini označavaju nadu u novu ljubav i novi
život nakon smrti stare ljubavi koju je ostavio u prošlosti.

Pojedini stihovi odražavaju i kontradikciju, dvojnost osjećaja i preispitivanje:

“Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.”

Takva stanja dovode lirski subjekt do stanja boli, čežnje, ljubomore, praznine. Vidljivo je
kako se kroz promjene unutarnjih stanja subjekta izmjenjuju elementi romantične (“volio
sam je”) i tjelesne ljubavi (“Njen glas, njeno čisto tijelo”), ali i erosa i thanatosa. Ljubav je
i sreća, ljubav je i tuga. Ali sve nestaje, pa tako i bol i stihovi posvećeni boli:

“Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje,

A ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.”

Rješenje za ljubavnu bol je zaborav, što je iskazano stihom “Ljubav je tako kratka, a tako
beskrajan zaborav”. Ovaj stih je i poanta pjesme, ljubav kao ljudska emocija nestaje
onda kada nestane i čovjeka, ali njena moć je velika i traje gotovo vječno.

Pjesma je pisana u distisima, slobodnim, nevezanim stihom. Karakterizira ju ispovjedni

ton i narativnost, koji su iskazani mnoštvima stilskih sredstava. Figure koje nalazimo su
usporedbe (“a stih pada na dušu kao na pašnjak rosa”), epiteti (tužni stihovi, plava,
nebeska svjetla, beskrajno nebo, čisto tijelo, beskrajne oči, posljednja bol), ponavljanje
stihova (“Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove”). Kontrast je stilska figura koja
se javlja na razini cijele pjesme (izmjene ljubavne sreće i tuge; kontrast u prirodnim
motivima – izmjena svjetla i tame), a naglašava kolebanja i dileme unutar lirskog
subjekta. Mnogi stihovi ove pjesme mogu se opisati i kao aforizmi (“Ljubav je tako
kratka, a tako beskrajan zaborav.”), zbog čega pjesma kao da ne govori o osjećajima
pojedinca, ona poopćuje ljudske emocije i progovara o zajedničkoj “svjetskoj boli” koju
gubitak ljubavi prouzrokuje.

Bilješka o  piscu

Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih čileanskih pjesnika. Pravo ime mu je Ricardo

Basoalto, ali je veći dio života koristio pseudonim, uzet po Češkom pjesniku Janu
Nerudi.

Pablo je rođen 1904. godine u Parralu, u Čileu. Već se kao desetogodišnjak predstavio
kao pjesnik, a s 13. godina objavio je svoje prvo djelo, esej “Entuzijazam i ustrajnost”,
objavljen u lokalnim novinama. Sljedećih godina objavljivao je mnogo pjesama i eseja u
lokalnim časopisima, pod pseudonimom Neftaly Reyes (što mu je jedno od srednjih
imena).

Sa 16. godina, Neruda se preselio u Santiago na studij francuskog jezika na čileanskom

sveučilištu. Iako je htio postati učitelj, ubrzo je sve vrijeme posvećivao pisanju. 1923.
objavio je zbirku pjesama “Knjiga sumraka”, a već sljedeće godine jednu od svojih
najpoznatijih zbirki pjesama “Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna pjesma očaja”. Obje
knjige bile su odlično prihvaćene među kritikom, te prevedene na mnoge jezike, iako su
bile pomalo kontroverzne zbog erotike koja se u njima prikazivala, pogotovo s obzirom
na mladost autora dok ih je pisao.

Kasnije je Neruda mnogo putovao po svijetu, ponajviše zbog financijskih kriza zbog
kojih je bio primoran uzimati poslove ambasadora u zemljama Dalekog istoka. Živio je i
radio u Burmi, New Delhiju, na Javi i Singapuru. Za vrijeme svojih putovanja
eksperimentirao je s različitim pjesničkim formama, te napisao dva toma zbirki pjesama
“Rezidencija na Zemlji”.

Nakon povratka u Čile, Neruda je najprije radio kao diplomat u Buenos Airesu, a onda u
Barceloni i Madridu u Španjolskoj. Tamo je upoznao mnoge slavne i utjecajne
španjolske pjesnike u umjetnike, poput Lorce i Dalija. Kada je započeo španjolski
građanski rat, Neruda se po prvi puta uključio u politiku. Postao je komunist i ekstremni
ljevičar, što je potaklo i smaknuće njegova prijatelja Lorce, zbog čega je stao na stranu
Španjolske Republike, te je na račun toga 1938. objavio zbirku pjesama “Španjolska u
mom srcu”. Nakon drugog svjetskog rata, Neruda se bojao da će ga nova čileanska
vlast uhititi i smaknuti, pa je otišao u ilegalu. Vratio se u Čile tek 1952. godine.
Unatoč burnom životu, Ostao je jedan od najvažnijih čileanskih pjesnika, a njegov
književni rad okrunjen je Nobelovom nagradom za književnost, koju je dobio 1971.
godine.

Pablo Neruda umro je 1973. godine u Santiagu, Čile.