Federico Garcia Lorca

Federico Garcia Lorca [Federiko Garsia Lorka] (1898. - 1936.), španjolski pjesnik, najveći
lirski talent novije španjolske književnosti. Svestrano nadaren, aktivno se bavio raznim
granama umjetnosti (poezijom, glazbom, slikarstvom), a posljednjih godina života intenzivno
se posvetio kazalištu (glumac, redatelj, scenograf, osnivač i direktor studenskoga putujućeg
teatra); kao istaknutog pjesnika naprednih pogleda ubijaju ga frankisti na samom početku
španjolskoga građanskog rata. Osnovna tema Lorkine poezije jest smrt, koja je prisutna kao
krvava tragedija ili bar kao predosjećaj u svim njegovim stihovima, bez obzira na to opisuju li
pejsaže, ljude i strasti Španjoiske (Knjiga pjesama, 1921., Pjesrne, Ciganski romancero,
1928., Tužaljka za Ignacijem Sanchez Mejiasom, 1928. i dr.), ili su tematski vezani za
njegova putovanja po Sjevernoj i Južnoj Americi (Pjesnik u New Yorku, 1929. - 1930., izd.
posmrtno). Osim lirskih pjesama i poema napisao je i niz dramskih djela, u kojima se lirski
dijelovi isprepleću s elementima farse (npr. Ljubav don Perlimplina, 1931.) ili mnogo češće
dramske tragedije (Krvava svadba, Dom Bernarde Albe, 1936.).
Federico Garcia Lorca (1898. - 1936.)
Federico Garcia Lorca rođen je u Andaluziji, u provinciji Granada (selo Fuente Vaqueros).
Odrastanje na selu obilježilo ga je i kao pjesnika: od djetinjstva je u sebi nosio snažan
doživljaj rodne Andaluzije - njezina krajolika i stanovnika.
Studirao je književnost i pravo, najprije u Granadi, a potom u Madridu (1919.), gdje je
upoznao mlade umjetnike Luisa Bunuela i Salvadora Dalija. U Madridu je ostao živjeti i
nakon završetka studija.
Bio je svestran umjetnik: pisao je poeziju i drame, bavio se slikarstvom i glazbom, aktivno je
sudjelovao u društvenom životu Španjolske držeći predavanja, sudjelujući na književnim
večerima, proučavajući njezin folklora.
Godine 1929., zahvaljujući stipendiji, otputovao je u Ameriku. Lorca je američku sredinu
doživio negativno: u njoj ne nalazi duhovnost, već samo želju za materijalnim dobitkom.
Potresle su ga ogromne društvene razlike, posebice svijet obespravljenih Crnaca. Po povratku
u Španjolsku objavio je zbirku pjesama Pjesnik u New Yorku.
Nakon povratka iz Amerike Lorca se više posvetio kazalištu. Bio je organizator studentskoga
putujućeg kazališta La Barraca. Kazalište je imalo društvenu ulogu: obići i najudaljenija
španjolska mjesta i prikazivati djela španjolskih klasika.
Španjolski građanski rat zatekao ga je Granadi. Frankisti su ga, kao pristašu Republike,
strijeljali 1936. godine.
Poezija: Knjiga pjesama, Pjesma cante jonda, Pjesme, Ciganski romancero, Pjesnik u New
Yorku.
Drama: Kao i u poeziji, Lorca je u dramama pjesnik ljudske patnje. U njihovu su središtu
uglavnom likovi žena. Najpoznatije su mu poetske dramske tragedije Krvava svadba i Dom
Bernarde Albe.
Federico Garcia Lorca najznačajniji je španjolski pjesnik međuratnoga razdoblja. U svojem je
djelu spojio španjolsku narodnu tradiciju s modernim, avangardnim tendencijama, posebice s
nadrealizmom.
Pojavio se jer je tako moralo biti, jer se morao ispuniti zakon naše sudbine: Španjolska se još
jednom izrazila. (Damaso Alonso)
Federico Gracia Lorca
Federico Gracia Lorca značajni je španjolski pisac i dramatičar. Najugledniji je španjolski
pjesnik 20. stoljeća, koji je sjedinio tradicionalnu španjolsku književnost s modernom
književnošću. Rođen je 1898. godine blizu Grande u Španjolskoj. Bio je sin bogatog
veleposjednika, pa iako je imao najbolje prilike za obrazovanje, sam nije bio previše uspješan
učenik.
U osnovnoj školi preselio se u Granadu, a kasnije na studij književnosti u Madrid. Godinu
dana prije toga, 1918., izdao je svoju prvu zbirku pjesama “Dojmovi i krajolici”, napisanu u
tradicionalnom stilu realizma. Tek sljedeća zbirka dobivala je odlike Lorcine lirike, po kojoj
će kasnije biti poznat. Bila je to zbirka “Knjiga pjesama”. U Madridu se Lorca upoznao i
družio sa španjolskom intelektualnom i umjetničkom elitom, a među njima su bili i njegovi
prijatelji Luis Buñuel i Salvador Dalí. Lorca je učio je i glazbu, a posebnu ljubav razvio je
prema narodnim pjesmama, što ga je kasnije potaklo da skuplja narodno blago.
U Madridu je Lorca upoznao i suvremene europske struje, što se tiče i politike i umjetnosti,
ali ipak, unatoč svemu tome, s godinama je postajao i sve depresivniji i osamljeniji zbog
okoline koja nije prihvaćala njegovu homoseksualnu orijentaciju. Zato su ga roditelji poslala u
Ameriku.
Dvije godine prije odlaska, Lorca je objavio zbirku pjesama “Pjesme”, koja je sadržavala
njegova djela od 1921. do 1924. godine. 1928. izdao je svoju najpoznatiju zbirku “Ciganski
romancero”. Lorca je živio u SAD-u, najviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Za vrijeme
boravka u Americi napisao je zbirku “Pjesnik u New Yorku”, koja je izdana posthumno, u
Meksiku 1940. godine.
Lorca se 1930. vratio u Španjolsku, koja je tek bila proglašena Republikom, i prihvatio posao
direktora i animatora u putujućem kazalištu “La Barraca”. S njime je proputovao sve dijelove
Španjolske – od onih najbogatijih do najzapuštenijih. U kazalištu su izvodili klasike i tako
izvršavali svoju društvenu ulogu kazališta. Lorca je pisao i dramska djela. Prvo je bilo djelo
“Urok leptirice”, a slijedile su pučka romansa “Mariana Pineda”, farsa “Čudesna obućarka”,
romantična komedija “Gospojica Rosita, usidjelica ili Jezik cvijeća” i druge. U dramskim
djelima Lorca je snažno opisivao ljudsku patnju i strast, na vrlo neposredan i slikovit način.
Lorca je ubijen za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, kada su ga uhvatili fašistički
vojnici, 1936. godine. Vlada koja je uslijedila u Španjolskoj, pokušala je uništiti spomen na
Lorcu, pa su uništavali njegova djela i zabranili spomen njegova imena. Ipak, Lorca je bio
jedna od prvih i najslavnijih žrtava Španjolskog građanskog rata, pa je time postao i simbol te
političke represije, ali i cjelokupne fašističke tiranije u Španjolskoj.
Lorkin pjesnički izraz
Rođen u Granadi, Lorca je sav život ostao krvno vezan za Andaluziju i njezin folklor, koji će
se u njegovoj poeziji stopiti s modernim pjesničkim strujama (nadasve s nadrealizmom) i
španjolskom književnom tradicijom, te obogaćen njegovim glazbenim i slikarskim
doživljavanjem stvarnosti prerasti u jedinstven pjesnički izraz, bogat metaforama i simbolima,
naglašenim ritmovima i melodioznim stihovima.
Pred vama je nekoliko pjesama Federica Garcie Lorce, po mišljenju mnogih najvećega
španjolskog pjesnika 20. stoljeća. Njima se Lorca predstavlja kao prirodni pjesnik - čovjek
koji svijet doživljava više čulima, nagonski, nego razumom.
Lorca u svojim stihovima oživljava stvari – stavlja ih u pokret, daje im osobine živih bića.
Pred vama su dvije njegove pjesme o gitari.
Oproštaj je jedna od Lorcinih antologijskih pjesama.
Cordoba, jedan od andaluzijskih gradova, čest je motiv u Lorcinim stihovima. U antologijskoj
Konjikovoj pjesmi Cordoba je simbol cilja kojemu se teži, ali koji se nikada ne uspijeva
doseći.
Zbirkom Knjiga pjesama (1921.) Lorca je najavio specifičan pjesnički svijet koji je razrađivao
i u sljedećim zbirkama: Pjesma cante jonda, Pjesme te Ciganski romancero. U zbirci Pjesnik u
New Yorku, nastaloj nakon putovanja u Ameriku, najviše se približio nadrealizmu.
Pjesma cante jonda (Poema del cante jondo)
Iako zbirka već u naslovu upućuje na andaluzijsku narodnu pjesmu, Lorcina je poezija spoj
modernizma i tradicije: on ne slijedi metričku strukturu cante jonda, ali donosi isto podneblje
Andaluzije, isti doživljaj svijeta njezinih stanovnika - fatalizam, patnju, njihovu strast i smrt.
Cante jondo (duboka pjesma, duboki pjev) - skupina starih andaluzijskih narodnih pjesama,
koju su kao poetsko-glazbeno-plesnu formu u Andaluziju donijeli Romi. Uklopljena u
andaluzijsku tradiciju, postala je sastavnim dijelom španjolske kulture.
Pjesnički je izraz sažet: on ne slika izravno - opisujući, nego neizravno – dajući odjeke
zbivanja samo nagovještajem, simbolom. U njegovoj su poeziji temeljni motivi/simboli
naranča, masline, plač gitare, mač, mjesec, vjetar, voda, krik, smrt...
Pjesme su nastale tijekom 1921. godine, a objavljene su tek 1931.
Neki Lorcini simboli: naranča - radost, zvijezda - nada, mjesec – nesreća, zelena boja – strast.
Ciganski romancero
Lorcinom se najboljom pjesničkom zbirkom smatra Ciganski romancero. Zbirka je sastavljena
od osamnaest romanci, uglavnom vezanih za Andaluziju - u njima dominiraju strast, smrt,
fatalizam, nemoć čovjeka pred prirodom, nagonski pristup životu.
Iako su pisane po uzoru na narodne romance, Lorcine se pjesme od njih i razlikuju: u njima se
ne donose cjeloviti događaji, već se samo u naznakama sugerira zbivanje.
Romanca - lirsko-epska vrsta španjolskoga podrijetla; u njoj se obično prikazuje događaj
vezan uz ljubavnu temu, a odlikuje se ubrzanim ritmom.
Konkretni i apstraktni svijet sazdan je na ciganski način: priroda, predmeti, svetci, Krist,
Bogorodica. Strast je glavni pokretač i sve je tu podignuto do ekstaze u atmosferi
mjesečarstva, začaranosti i izgubljenosti u vremenu i prostoru. (Nikola Milićević)
Pjesnik u New Yorku
Kaos moderne civilizacije izrazio je kaosom slika i asocijacija, i tu bismo mogli tražiti
dodirne točke s nadrealizmom. (Nikola Milićević)
Ova se zbirka razlikuje od prethodnih: u njoj Lorca slika lice i naličje Amerike - utrku za
bogatstvom i bijedu sirotinje, snažno protestirajući i osuđujći takav svijet. Tom se zbirkom
približio angažiranoj poeziji i najizravnije izrekao svoju osudu. Stilskim je obilježjima blizak
nadrealizmu.
Lorca se posljednjih godina života više bavio kazalištem. Od njegovih kasnijih pjesama
značajan je Tamaritski ciklus (zbirka gazela i kasida) te poema Plač za Ignacijem Sanchezom
Mejiasom (1935.).
Poezija Federica Garcie Lorce
Lorcino se stvaralaštvo ne može opisati isključivo u okviru avangardnih stilova. Iako se javio
u vremenu avangarde, njegova je poezija spoj tradicionalnoga i modernoga.
Središnja je tema Lorcine poezije dubok doživljaj Španjolske - njezina krajolika i ljudi. Zvali
su ga prirodnim i nagonskim pjesnikom jer je svijet doživljavao više nagonski i čulno nego
racionalno. Progovarajući o Španjolskoj, on donosi univerzalnu temu osamljenosti i
tragičnosti modernoga čovjeka.
Lorca je pravi majstor riječi. Njegove su pjesme sažete, oblikovane pažijivim izborom riječi,
povezanih tako da čine zaokruženu cjelinu koja na čitatelja djeluje svojim značenjem, ali i
sugestivnošću koja je rezultat rasporeda riječi, ponavljanja, akustičnosti stiha. Od avangardnih
stilova najviše se približio nadrealizmu.
Obilježje je njegove poezije metaforičnost - pjesničke su slike građene na neobičnim
metaforama. U njegovoj poeziji sve je slikovito, ali svaka slika ima preneseno značenje.
Oproštaj
Federico García Lorca pjesnik je i dramski pisac rođen u blizini Granade u Španjolskoj, 1898.
godine. U Madridu je studirao književnost i pravo, gdje se upoznao i s poznatim
intelektualcima svoga vremena te se družio s Luisom Buñuelom i Salvadorom Dalijem.
Zanimao se za slikarstvo, glazbu, poeziju, ali i za kazalište. Njegovo stvaralaštvo pripada
stilskom pluralizmu koji se pojavljuje na početku 20. stoljeća, pa ga možemo okarakterizirati
kao impresionista, ekspresionista, pa čak i nadrealista. Kao i drugi umjetnici njegovog doba i
Lorca je dio “izgubljene generacije”, mladih ljudi koji se osjećaju bespomoćno i izgubljeno te
sve proživljavaju mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Čak mu je i život tragično završio, što
je bio slučaj s većinom pripadnika “izgubljene generacije”: ubili su ga pripadnici Francove
vlade, u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine.
Njegov pjesnički izraz kombinacije je nekoliko elemenata. Možemo primijetiti oslanjanje na
književni tradiciju, pozivanje na motive i teme andaluzijskih narodnih pjesama, a s druge
strane, osjetna je njegova naklonost novim stilskim pravcima, poput impresionizma ili
nadrealizma.
Tematski su mu pjesme obavijene u motive smrti, patnje, boli i samoće, čak i onda kada piše
o krajoliku, Španjolskoj i putovanjima. Lorca u pjesmama donosi nove, originalne metafore,
povezane često s rodnim krajem i motivima tipičnima za španjolsko podneblje. Redefinicija
metafora (npr. za njega mjesec predstavlja nesreću) osigurala mu je isticanje i popularnost do
danas.
Prva zbirka pjesama “Dojmovi i krajolici” objavljena je 1918. godine, a nakon nje, do i nakon
smrti objavljeno mu je više pjesničkih zbirki od kojih su najpoznatije: “Knjiga pjesama”,
“Pjesme”, “Ciganski romancero”, “Spjev dubokog pjeva”, “Pjesnik u New Yorku” i druge.
Oproštaj – analiza pjesme
Unatoč pesimističnom i fatalističkom tonu Lorcinih pjesama, “Oproštaj” je refleksivno-
egzistencijalna pjesma koja pruža iznenađujuću optimističnu vjeru u život. Specifičnost
Lorcinog pjesničkog izražaja jest i lirska kratkoća, koja je u ovoj pjesmi došla do izražaja
izborom riječi i opsegom pjesme.
Pjesma se sastoji od četiri distiha, među kojima se prvi i posljednji ponavljaju, pa tako
uokviruju “slikarsko platno” s kojeg progovaraju vizualne i akustične slike središnja dva
distiha. Pogodbeno “umrem li” navještava subjektovu sumnju u život i predviđanje skore
smrti, ali stih “ostavite balkon otvoren” naslućuje da se radi o duševnoj smrti, kraju jednog
životnog razdoblja i početku novog. Lirski subjekt traži da ostave otvoren balkon, koji
predstavlja pogled na svijet. Tu je sadržana njegova želja o nastavku života i novim
izazovima.
Pjesma na originalan način, u jako malo riječi i stihova, povezuje ljudsku prošlost, sadašnjost
i budućnost, odnosno ciklus ljudskog života od rađanja pa do smrti. U prvom distihu subjekt
osjetilom vida (“vidim sa svog balkona”) doživljava dijete, kao mladog čovjeka, nedavno
rođenog, koji se nalazi na početku života i zna uživati u njemu. To dijete jede naranču, što
stvara vizualnu sliku životnog hedonizma, koji je izražen glagolom “jesti” (a to je radnja koja
nam je potrebna da bismo živjeli) i kromatskom simbolikom naranče, slatke hrane koja budi
osjetila.
Dijete u sljedećem distihu postaje kosac, odrasli čovjek koji se mora radom skrbiti za svoj
život, kako bi si priuštio hranu i nastavak života. Subjekt sa svog balkona čuje kosca koji kosi
žito. Ova audio-vizualna pjesnička slika predstavlja subjektov strah od smrti, pred kojom
žmiri, ali ju čuje kao neizbježnu. Ali smrt je ovdje i simbol nastavka života, jer nešto (žito)
mora umrijeti, da bi se nešto drugo rodilo ili nastavilo živjeti. Život i smrt se isprepliću što je
pjesnik iskazao u ovim slikama.
Slutnja smrti ipak ne pruža tjeskoban i crni ugođaj pjesmi, nego kao da daje poruku ljudima
da se trebaju stopiti s prirodom i uživati u svemu što nas okružuje dok možemo. Život je lijep
i pun radosti, ali ima i drugu, mračnu stranu koja sadrži borbu za preživljavanje i na koncu
smrt.
Konjikova pjesma
Federico García Lorca pjesnik je i dramski pisac rođen u blizini Granade u Španjolskoj, 1898.
godine. U Madridu je studirao književnost i pravo, gdje se upoznao i s poznatim
intelektualcima svoga vremena te se družio s Luisom Buñuelom i Salvadorom Dalijem.
Zanimao se za slikarstvo, glazbu, poeziju, ali i za kazalište. Njegovo stvaralaštvo pripada
stilskom pluralizmu koji se pojavljuje na početku 20. stoljeća, pa ga možemo okarakterizirati
kao impresionista, ekspresionista, pa čak i nadrealista. Kao i drugi umjetnici njegovog doba i
Lorca je dio “izgubljene generacije”, mladih ljudi koji se osjećaju bespomoćno i izgubljeno te
sve proživljavaju mnogo intenzivnije nego drugi ljudi. Čak mu je i život tragično završio, što
je bio slučaj s većinom pripadnika “izgubljene generacije”: ubili su ga pripadnici Francove
vlade, u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine.
Njegov pjesnički izraz kombinacije je nekoliko elemenata. Možemo primijetiti oslanjanje na
književni tradiciju, pozivanje na motive i teme andaluzijskih narodnih pjesama, a s druge
strane, osjetna je njegova naklonost novim stilskim pravcima, poput impresionizma ili
nadrealizma.
Tematski su mu pjesme obavijene u motive smrti, patnje, boli i samoće, čak i onda kada piše
o krajoliku, Španjolskoj i putovanjima. Lorca u pjesmama donosi nove, originalne metafore,
povezane često s rodnim krajem i motivima tipičnima za španjolsko podneblje. Redefinicija
metafora (npr. za njega mjesec predstavlja nesreću) osigurala mu je isticanje i popularnost do
danas.
Prva zbirka pjesama “Dojmovi i krajolici” objavljena je 1918. godine, a nakon nje, do i nakon
smrti objavljeno mu je više pjesničkih zbirki od kojih su najpoznatije: “Knjiga pjesama”,
“Pjesme”, “Ciganski romancero”, “Spjev dubokog pjeva”, “Pjesnik u New Yorku” i druge.
Konjikova pjesma – analiza pjesme
Ova refleksivna lirska pjesma jedna je od Lorcinih antologijskih djela, koja sažimaju postavke
njegovog pjesničkog stvaralaštva. Sastoji se od tri katrena, uokvirena ponavljajućim distisima
(na početku i kraju pjesme): “Cordoba./ Daleka i sama.”. Cordoba je grad u južnoj
Španjolskoj, koji za subjekta pjesme predstavlja nešto nedostižno, kao biblijsku obećanu
zemlju. Lirski subjekt u prvom licu jednine, predstavlja konjanika, koji kreće na dug i
osamljen, ali zamišljeni i metaforički put. Pjesma je rezultat njegovih osjećaja koje veže uz
“putovanje” i znakova koji se na putu nalaze.
Glavni simbol pjesme je smrt, koja se ostvaruje kroz više metafora. Specifičnost Lorcinog
pjesništva su inovativne metafore. Tako su “kobila crna” i “velika luna” slutnja smrti i
nesreće. Kontradikcija koja se pojavljuje u prvom katrenu vizualna je pjesnička slika “maslina
u bisagama”. Motiv masline također povezujemo uz kršćansku, biblijsku tematiku. Isus je
molio u svoje posljednje sate u Getsemanskom vrtu, u kojem su zasađene masline. Iako je
konjanikov put njegov Getsemani, koji mu predskazuje skoru smrt, masline su simbol života,
obilja (hrane) i nade.
Simboliku i slikovitost pjesme Lorca izražava kromatskim toniranjem. Crna (kobila) i crvena
(luna), boje su koje predstavljaju stradanje i prolivenu krv, ali na ovaj način pjesnik pjesmu
diže i na razinu slikarskog remek-djela, čime objedinjuje više grana umjetnosti.
Kako konjanik napreduje na svom putu, ugođaj pjesme intonira sve veću tjeskobu i
neizvjesnost. Putnik umire prije nego dolazi u obećanu Cordobu, što je izraženo u
posljednjem katrenu. Ova strofa sadržava anaforu, u kojoj se ponavlja uzvik “jao”, kao izraz
straha i boli. Trostruko ponavljanje asocira i na biblijsko Sveto Trojstvo i općenitu simboliku
broja tri. Ali uzvik “jao” izražava i shvaćanje umjetnosti kao krika, odnosno načina ekspresije
osjećaja i ljudskih duševnih stanja (kao što je npr. na glasovitoj slici Edvarda Muncha
“Krik”).
Svatko u svom životu ima cilj i određenu ambiciju koju se trudi dostići. Za konjanika je to
Cordoba, koja simbolizira njegove snove i ideale. Konjanik ne uspijeva doseći svoje zacrtano
odredište, “smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu”. Epiteti “daleka i sama” koji se uz
Cordobu vežu u početnom i završnom distihu pjesme, oslikavaju sumnju u dosezanje i
konačno, apsolutnu nedostižnost subjektovog cilja. Lorca je dao uvid u stanje duha cijele
“izgubljene generacije” kojoj pripada, a koja umire prije smrti.