SOFOKLO, ANTIGONA

1. UVOD
- Sofoklo (5.st.pr.Kr.) smatra se uz Eshila i Euripida jednim od trojice najznačajnijih starogrčkih
tragičara, starogrčkoj tragediji daje konačan oblik jer uvodi trećega glumca i umanjuje utjecaj kora
(zbora) za razvoj radnje, a njegovi likovi, premda idealizirani, suvremenomu čitatelju djeluju stvarnije
od Eshilovih likova
- sačuvano je samo sedam cjelovitih Sofoklovih tragedija (Kralj Edip, Antigona, Elektra, Ajant, Filoktet,
Trahinjanke, Edip na Kolonu)
- Antigona je starogrčka tragedija (podijeljena na 7 činova) i njezina se radnja nadovezuje na radnju
Sofoklove tragedije Kralj Edip
- mjesto radnje je Teba
- temeljna obilježja tragedije kao dramske vrste: tragički junak, tragička krivnja, tragičan završetak
(Antigona se objesila u grobnici, Hemon izvrši samoubojstvo čuvši za zaručničinu smrt, Euridika se
također ubije saznavši za smrt sina Hemona), uzvišeni stil

2. LIKOVI
- Antigona (glavna junakinja, Edipova i Jokastina kći), Kreont (tebanski kralj i Antigonin ujak, brat
Antigonine majke Jokaste), Izmena (Antigonina sestra), Hemon (Antigonin zaručnik i Kreontov sin,
dakle Antigonin tićbra), Euridika (Kreontova supruga), Tiresija (slijepi prorok)

3. TEMELJNI ZAPLET
Kreontu i njegovoj vladarskoj odluci suprotstavlja se Antigona (Edipova kći i Polinikova i Eteoklova
sestra) koja smatra da svaki pojedinac ima pravo na pokop u skladu s drevnim obredima koje su
ljudima namijenili bogovi. Antigona se tako (stavljajući božanske zakone i obitelj na prvo mjesto)
suprotstavlja Kreontu koji utjelovljuje ljudske i državničke zakone nadređujući interes grada kojim
vlada interesu pojedinca.

4. SREDIŠNJA PITANJA
- sukob Antigone (brani božanske zakone) i Kreonta (brani ljudske i državničke zakone) = SIMBOL
SVAKOG SUKOBA POJEDINCA S VLAŠĆU
- na samome se početku drame Antigona suprotstavlja sestri Izmeni koja ne želi sudjelovati u
Antigoninoj pobuni i koja se pokorava Kreontovoj vladarskoj odluci, stoga se može reći da Izmena
simbolizira KONFORMISTA (pojedinca koji prihvaća pravila i nametnute vrijednosti zbog manjka
hrabrosti ili kako bi si olakšao život), a Antigona simbolizira BUNTOVNIKA (pojedinca koji se bori za
svoja uvjerenja i spreman je za njih čak i umrijeti)
- Kreont je, kao i Antigona, složen lik što otkrivaju njegovi razgovori sa sinom Hemonom i slijepim
prorokom Tiresijom, obojica ga pokušavaju odvratiti od njegove odluke smtrajući je izrazom
tvrdoglavosti koju će Kreont skupo platiti = na primjeru Kreonta Sofoklo analizira (kao i Eshil u
Okovanome Prometeju) ponašanje osobe koja je nova na vlasti i koja strogim odlukama i
nepopustljivošću pokušava uspostaviti svoj autoritet i izgraditi predodžbu o sebi kao o odlučnome
vladaru ignorirajući pritom dobronamjerne savjete

WILLIAM SHAKESPEARE, HAMLET

1. UVOD
- William Shakespeare (16./17. st.) renesansni je engleski dramatičar i jedan od najznačajnijih
engleskih književnika uopće
- Hamlet je tragedija u 5 činova, pripada drugoj fazi Shakespeareova stvaralaštva (nastala je
početkom 17. stoljeća)
- tragedija je nastala na prijelazu dviju epoha (u razdoblju manirizma) zato su u Hamletovu liku
prisutna i renesansna i barokna obilježja
- mjesto radnje je Danska, dvorac Elsinore
- tragični završetak: Ofelija se utapa, Hamlet se vraća iz Engleske na pogreb gdje ga Laert izaziva na
dvoboj nadajući se da će ga ubiti otrovanom oštricom mača kojom se na kraju ranjavaju i Hamlet i
Laert, Hamlet otrovanom oštricom ubija Klaudija, Gertruda pije otrovano vino iz pehara

2. LIKOVI
- Hamlet (danski kraljević), Duh (Hamletova oca Hamleta), Klaudije (danski kralj, Hamletov stric),
Gertruda (kraljica, Hamletova majka), Marcel i Bernardo (stražari), Horacije (Hamletov vjerni
prijatelj), Polonije (kraljev savjetnik), Ofelija (Polonijeva kći), Laert (Polonijev sin), Rosenkrantz i
Guildenstern (dvorjanici, Hamletovi lažni prijatelji), Fortinbras (norveški kraljević)

3. KARAKTERIZACIJA HAMLETA
Hamlet teži svijetu u kojemu vlada sklad, njegov plemeniti duh želi ispraviti nepravdu i ne želi počiniti
novu nepravdu, zato je nepovjerljiv prema iskazu Duha pa sam istražuje kraljevu krivicu i traži dokaze
za nju (renesansna obilježja). Istodobno, Hamletove sumnje i sklonost razmišljanju čine ga pasivnim
što dovodi do tragičnoga završetka drame (Hamlet umire razočaran svijetom i svjestan da je čovjek
nemoćno biće koje ne upravlja svojom sudbinom (barokna obilježja)). Njegovi monolozi nose
univerzalnu poruku jer iznose razmišljanja o čovjeku i svijetu, životu i smrti, pravdi i nepravdi, zločinu
i kazni, ljubavi i razočaranju. Vrhunac je unutrašnjih dvojbi monolog u kojemu Hamlet razmišlja o
samoubojstvu: Biti, ili ne biti – to je pitanje. / Da li je časnije u duši trpjeti / Metke i strelice silovite
sudbine / Il pograbit oružje protiv mora jada / Pduprijet im se i pobijedit? / Umrijet – usnut – Ništa
više... .
- Hamlet je jedan od prvih modernih pojedinaca u povijesti književnosti upravo zbog nerješive
složenosti svojega karaktera i zbog neraspletivih proturječja kojima je obilježen, zbog svoje
slojevitosti i proturječnosti njegov lik tumači se na različite načine pa jedni tvrde da uporno odgađa
osvetu oca i Klaudijevo ubojstvo zbog kukavičluka i nesposobnosti da se suoči sa životnim
problemima smatrajući ga krajnje pasivnim i posve nesposobnim likom, dok drugi ističu da je stalno
odgađanje osvete (koje i stvara cijelu tragediju) zapravo čin izrazito promišljenog pojedinca koji daje
prednost razmišljanju o problemu i iznalaženju dobrih intelektualnih rješenja prije nego što počne
djelovati
- Hamletovi monolozi redovito propituju smisao i svrhu ljudskoga života te odnos života i smrti
(Hamlet prezire svoju životnu situaciju i ljude kojima je okružen na danskome dvoru), u njima se
postavljaju mnoga svevremena pitanja o smislu ljudske egzistencije
- cijela tragedija prožeta je različitim razinama metaforama glume (i na zastavi Hamletova kazališta
Globe pisalo je navodno da cijeli svijet glumi): Hamlet počinje glumiti ludilo kako bi zavarao Klaudija,
Gertrudu i Polonija te prikrio od njih da zna više nego što oni misle, svi su dvorjani koji okružuju
Hamleta (osim njegova prijatelja Horacija, u kojega jedinog ima povjerenje) licemjerni, prijetvorni i
lažljivi te skloni spletkama i zavjerama, svi se pretvaraju da su nešto što nisu i pritom više ili manje
vješto glume, a Hamlet svojom ironijom raskrinkava njihove maske (Klaudije glumi dobroga brata,
strica i kralja, Gertruda brižnu majku i dobru kraljicu, Polonije iskrenu osobu iako zapravo stalno
nekoga uhodi, Rosenkrantz i Guildenstern vjerne i dobronamjerne prijatelje...), a kad Hamlet s
glumačkom družinom dogovori izvedbu Mišolovke kako bi konačno dobio dokaz da je Klaudije
ubojica, tom predstavom u predstavi zapravo se višestruko problematizira središnja tema glumljenja
u svakodnevici

4. SREDIŠNJA PITANJA
- pitanje osvete, kažnjavanje zločina i pod cijenu vlastitog života (Hamlet se htio osvetiti Klaudiju za
ubojstvo i pod cijenu vlastitoga života kako bi osvetio svoga oca)
- kako opstati u svijetu koji Hamlet smatra tamnicom ili učiniti kraj moru jada odnosno izvršiti
samoubojstvo (Hamlet je samoubojstvo smatrao velikim grijehom te ga zato nije počinio, tamu u
svijetu činimo mi sami)
- svijet kao pozornica na kojemu svatko igra zadanu ulogu (Klaudije – ubojica, Hamlet – osvetnik,
Gertruda – slaba žena; glumac se u potpunosti treba uživjeti u svoju ulogu i dočarati vjernu sliku
svijeta)
- napovjerenje u ljude, razočaranost ljudima (Hamlet ne vjeruje nikome jer je doživio da brat ubija
brata, žene lako zaboravljaju svoje muževe, uhode često kroje sudbinu, a njegov jedini iskreni prijatelj
je Horacije)
- bijeg u ludilo (Hamletovo ludilo mu pomaže u pripremi za osvetu, u svijetu u kojem je normalno da
ubojica sjedi na vlasti Hamlet ne želi živjeti)

HONORE DE BALZAC, OTAC GORIOT

1. UVOD
- Honore de Balzac (19.st) je uz Stendhala tvorac realističkoga romana i začetnik kritičkoga realizma
- Otac Goriot je roman u kojemu pratimo 3 fabularne linije i 3 teme povezane s trojicom likova koje
povezuje pansion gospođe Vauquer (tema bezgranične očinske ljubavi oca Goriota, tema želje za
društvenim uspjehom mladoga i ambicioznoga studenta Eugenea de Rastignaca, tema pokvarenosti
pariškoga društva – odbjegli robijaš Vautrin), a dio je ciklusa romana Ljudska komedija
- mjesto radnje: Pariz
- načelo istinitosti - ''All is true.''

2. LIKOVI
- otac Goriot (bivši tvorničar tjestenine), Eugene de Rastignac (student prava), Vautrin (odbjegli
robijaš, pravo ime Jacques Collin, zatvorski nadimak Bježismrt), gospođa Vauquer (vlasnica
pansiona), ostali stanari (g. Poiret, gđa Michonneau, gđa Couture, Victorine Taillefer, grofica
Anastasie de Restaud, barunica Delphine de Nucingen – Rastignacova ljubavnica)

3. ZNAČENJE LIKOVA
- otac Goriot je ''vječni otac'' ili ''Krist očinstva'', Vautrin je buntovnik koji prezire društvo i njegove
norme (podsjeća na romantičarske junake buntovnike), a Rastignac je tip mladoga intelektualca
provincijskoga podrijetla koji želi uspjeti u velikome gradu

4. SREDIŠNJA PITANJA
- problem roditeljstva i bezgranične očinske ljubavi (otac Goriot kćerima pruža sve tijekom života, a
one ga dolaze posjetiti samo kada im nešto treba)
- problem želje za društvenim uspjehom (Rastignac se želi probiti u visoko pariško društvo unatoč
upozorenjima o pokvarenosti istoga)
- problem pokvarenosti pariškoga visokog društva (licemjerje, brakovi iz interesa, nemoral, bračne
nevjere)

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI, ZLOČIN I KAZNA

1. UVOD
- Fjodor Mihajlovič Dostojevski (19.st) pisac je visokoga ruskog realizma i smatra se tvorcem
modernoga psihološkog romana
- uz roman Zločin i kazna, najznačajniji su Dostojevskijevi romani Idiot i Braća Karamazovi
- roman Zločin i kazna može se žanrovski različito rasporediti: kao društveni, psihološki, filozofski i
kriminalistički roman (tj. kao antikriminalistički roman jer je ubojica od početka poznat i pratimo
njega, a ne istražitelja)
-vrijeme i mjesto radnje: devet i pol dana 1860-ih u Petrogradu

2. LIKOVI
- Rodion Romanovič Raskoljnikov (bivši student prava, buntovnik protiv društvene nepravde),
Porfirij Petrovič (policijski istražitelj), Dunja (Raskoljnikovljeva sestra), Sonja Marmeladova
(prostitutka, ali i plemenita kršćanka), Marmeladov (Sonjin otac), Svidrigajlov (cinični razvratnik),
Razumihin (Raskoljnikovljev prijatelj)

3. KARATKERIZACIJA RASKOLNJIKOVA
Rodion Romanovič Raskoljnikov bivši je student prava koji se potpuno osamio nakon što je, iscrpljen
oskudicom, odustao od studiranja. Razočaran je društvom u kojemu sposobni, ali siromašni ljudi
poput njega ne mogu uspjeti. Osjećaj poniženosti pojačava bijedan položaj njegove obitelji – majka
Puljherija i sestra Dunja planiraju Dunjinu udaju za bogatoga, ali pokvarenoga Lužina da bi pomogle i
Raskoljnikovu i sebi, no on se protivi braku i prezire Lužina. Sklon filozofskome promišljanju svijeta,
Raskoljnikov je u jednome novinskom članku iznio teoriju u kojoj ljude dijeli na obične i neobične,na
nižu i višu vrstu. Obični ljudi su brojini, oni su gospodari sadašnjosti, održavaju ljudski rod množeći
se, no nemaju snage promijeniti svijet. Neobični ljudi su iznimni pojedinci kojima je sve dopušteno jer
su oni pokretačka snaga čovječanstva. Najboji povijesni primjer izuzetnoga pojedinca, prema
Raskoljnikovljevu mišljenju jest Napoleon. Odlučivši svoju teoriju primijeniti u praksi, Raskoljnikov
planira ubojstvo bogate stare lihvarice Aljone Ivanovne, koju smatra društvenim parazitom i čijim bi
novcem pomogao sebi,svojoj obitelji, ali i drugim siromašnim ljudima koji su njezine žrtve. Na to ga
potiče poznanstvo s obitelji Marmeladov, u kojoj su izražene se posljedice socijalne bijede (otac
alkoholičar, majka Katerina Ivanovna boluje od sušice i živaca, kći Sonja je primorana prostituirati se
zbog neimaštine). Raskoljnikov je slojevit i složen lik, opterećen stalnim promišljanjem i
propitivanjem svijeta oko sebe, sebe samoga i vlastitih postupaka, a nakon ubojstva nerijetko zapada
u proturječja obilježena dvojbama i strahom. Proturječnosti Raskoljnikovljeve osobnosti možemo
povezati s etimologijom njegova prezimena (raskoliti – nakon ubojstva Raskoljnikov postaje
raskoljeni pojedinac u stalnome nezaustavljivome dijalogu sa samim sobom).

4. SREDIŠNJA PITANJA
- sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova i njegovi unutarnji sukobi prije i
poslije izvršenja zločina
- filozofska problematizacija ideje o običnim i neobičnim ljudima i ideje o pravu na kršenje
društvenih normi i o pravu na zločin
- filozofska problematizacija odnosa zločina i kazne i analiza psiholoških posljedica počinjenja
zločina za pojedinca
- vjera u mogućnost moralno-etičke obnove pojedinca zahvaljujući snazi ljubavi i vjere
- društvena slika velegradske sirotinje i osiromašenoga ruskog plemstva

- u romanu se isprepleću realistička i modernistička obilježja (najava monološko-asocijativnog

romana)

VJENCESLAV NOVAK, POSLJEDNJI STIPANČIĆI

1. UVOD
- Vjenceslav Novak je jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca realizma, a zbog dotjeranosti realistične
pripovjedne tehnike u svojim djelima nazivan je i hrvatskim Balzacom, pripada regiji Hrvatskoga
primorja
- podnaslov romana Povijest jedne patricijske obitelji najavljuje temu romana (propadanje plemstva
na primjeru senjske patricijske obitelji Stipančić), djelo ima uokvirenu kompoziciju i može se odrediti
kao društveni i obiteljski roman
- mjesto radnje je Senj, a vrijeme radnje je prva polovica 19. Stoljeća

2. LIKOVI
- članovi obitelji Stipančić – otac Ante, majka Valpurga, sin Juraj i kći Lucija, poručnik Winter, major
Benetti, sudac Čolić, kanonik Vukasović, Alfred Ručić (Jurjev prijatelj u kojega je zaljubljena Lucija),
Martin Tintor (Lucijin tajni obožavatelj), sluškinja Gertruda

3. OKVIR
- prvo i drugo poglavlje – sadašnjost, atmosfera očaja i propasti, psihološki portret Lucije i Valpurge
- treće do četrnaestoga poglavlja – retrospektivni prikaz postupnoga obiteljskoga propadanja nizom
epizoda
- petnaesto i šesnaesto poglavlje – sadašnjost, Lucijina i Valpurgina smrt

4. SREDIŠNJA PITANJA
- propadanje patricijske obitelji (prikazuje se društveno i moralno propadanje senjskih patricija u
prvim desetljećima 19. stoljeća, Novak kritizira plemstvo i patricije koji propadaju zbog taštine i
nesnalaženja u novim društvenim prilikama kao i zbog nedosljednosti u političkim stavovima)
-patrijarhalni odnosi u obitelji i patrijarhalni odgoj (svojim krutim tradicionalnim odgojem,
isključujući suprugu iz svih odluka i ulažući sve u sina, a ništa u kćer, Ante je uništio svoju obitelj)

ANTE KOVAČIĆ, U REGISTRATURI

1. UVOD
- Ante Kovačić kao vatreni pravaš bio je u sukobu sa Šenoom i narodnjacima
- roman je uokvirene kompozicije – počinje i završava u prostoru registrature, središnji je dio životna
priča ostarjeloga činovnika Ivice Kičmanovića, roman se sastoji od tri dijela: prvi dio pripovijeda
retrospektivno sam lik u svojemu životopisu (registru) prisjećajući se sretnoga djetinjstva na selu i
školovanja u gradu, a drugi i treći dio o povratku na selo i ponovnome odlasku u grad iznosi
pripovjedač u 3. licu
- roman sadrži realistička, naturalistička i romantičarska obilježja, ali najavljuje i moderni roman
(unutarnji monolog, introspekcija,...)
2. LIKOVI
-Ivica Kičmanović, Jožica Kičmanović/Zgubidan/Muzikaš (Ivičin otac), Kanonik (susjed Ivičine obitelji
na selu), kumordinar Žorž (rođak Ivičine obitelji, Mecenin sluga u gradu), Mecena/Ilustrissimus, Dora
(žena koju je mecena u mladosti silovao i tako začeo Lauru), Laura (demonska žena i romantičarski
oblikovan lik, kasnije se preobrazi u harambašu Laru), Ferkonja (poklušao silovati Lauru u mladosti,
Mihin poslovni suradnik), Baba Huda (tajanstvena starica koja spašava Lauru u šumi), Miha
(kanonikov glupasti sin), Pero (Kanonikov sin koji je preminuo kao dijete), Anica (Kanonikova kći koju
Ivica kasnije oženi), Justa Medonić (Mihina žena), Rudimir Bombardinović Šajkovski/Imbrica Špiček
(nadripjesnik iz Mecenina kruga)

3. MALI ČOVJEK U VELIKOJ SREDINI

- tri uzroka propasti:
društveni odnosi – Ivica je tuđom voljom poslan na školovanje, ne snalazi se u novoj sredini te
doživljava duševni slom
Ivičin karakter – pasivan lik, bez volje, energije, bez prave svijesti o sebi, socijalni hermafrodit
Laura – lik fatalne ili demonske žene koja upravlja sudbinom drugih likova i dovodi do njihova
tragičnoga završetka

4. SREDIŠNJA PITANJA
- problematika seoske sredine (primitivizam seoske sredine, siromaštvo )
- problematika gradske sredine (nemoralna sredina, kvarenje Ivičina morala, leglo nečistoća)

ANTUN GUSTAV MATOŠ, PJESME

1. UVOD
- Antun Gustav Matoš najznačajniji je pjesnik razdoblja hrvatske moderne
- osim pjesama pisao je novele, putopise, eseje i kritike, a pjesme počinje objavljivati tek 1906.
godine
- sam nije objavio niti jednu pjesničku zbirku, nego su nakon njegove smrti pjesme prikupljene i
objavljene u zbirci 1923. godine
- Matoš je pjesme pisao pod utjecajem francuskoga pjesnika Baudelairea, parnasovaca i simbolista
tako da mu pjesme najčešće sadrže simbolistička, impresionistička i neoromantička obilježja
(prevladavajku soneti Petrarcina tipa, pjesme imaju profinjen ritam, česta je uproaba simbola i
sinestezije)

2. TEMATSKA PODJELA MATOŠEVIH PJESAMA

- domoljubne pjesme – u vrijeme progonstva (nakon dezertiranja iz austrijske vojske živi prvo u
Beogradu pa u Francuskoj) piše pjesme u kojima idealizira domovinu i zanosnim tonom opisuje
njezinu slavnu prošlost i ljepote pejzaža (pjesme Gospa Marija, Kod kuće), a nakon povratka u
Hrvatsku depatetizira domoljubnu temu i kritičkim tonom uz čestu uporabu ironije prikazuje
suvremene prilike (Stara pjesma, 1909.)
- pejzažne pjesme – temeljni motivi i pjesničke slike oblikovani su uporabom sinestezije (ispod
pjezažne teme u većini pjesama naslućuje se i skrivena tema – slutnja višega života, ljubav, smrt),
pejzažna se tematika povezuje s intimnom i refleksivnom tematikom (pjesme Srodnost, Maćuhica,
Jesenje veče, Notturno)
- ljubavne pjesme – u sonetu Utjeha kose motiv ljubavi spaja s motivom smrti pod utjecajem
američkoga romantičarskoga pjesnika Poea i francuskoga pjesnika Baudelairea (oksimoron smrt
krasna)

3. INTERPRETACIJE ODABRANIH PJESAMA

Djevojčici mjesto igračke
Pjesma je u sonetnoj formi, dvanaesterci su u katrenima povezani obgrljenom, a u tercetima parnom
rimom (katreni se odnose na ljupku sadašnjost Ljerkine djetinje dobi, a terceti na njezinu budućnost ).
Sonet se može čitati kao fingirani dijalog lirskoga subjekta i Ljerke kojoj se obraća i kao djevojčici i kao
djevojci u koju će ona izrasti. Kad se u tercetima počinje prikazivati odrasla Ljerka, uspoređuje se s
Elvirom koja je sita Don Huana (likovi iz Moliereove komedije) kako bi se istaknulo da će se kasnije,
zasićena ispraznim udvaranjima, prisjetiti soneta koji joj sad daruje i tek tad, tj. prekasno, shvatit će
važnost davnoga upozorenja. Osim što sonet autoreferencijalno postaje sam sebi tema, on je
oblikovan kao pouka za snalaženje u svijetu odraslih.

Gnijezdo bez sokola

Pjesma je u sonetnoj formi, stih je jedanaesterac i deseterac, rima je u katrenima unakrsna, a u
tercetima parna. Između katrena i terceta ostvaruje se odnos očekivanja i ostvarenja. Sonet obrađuje
domoljubnu temu tematizirajući uvjetovanost lirskoga subjekta rodnim zavičajem i nabrajajući važne
povijesne osobe koje su obilježile taj prostor (Zrinski, Vatroslav Lisinski, Stanko Vraz, ilirci, Matija
Gubec) čemu doprinosi uporaba kajkavizama.

Maćuhica
Pjesma je u sonetnoj formi, a stihovi su jedanaesterci i dvanaesterci. Dok pjesme poput soneta
Srodnost tematiziraju đurđice u prirodnome okružju, sonet Maćuhica prikazuje taj cvijet u prostoru
uređenu po mjeri čovjeka (vaza, park). Cvijet postaje (kao i u sonetu Srodnost) poveznica između
dvaju svjetova, ovozemaljskoga i onozemaljskoga života, pri čemu je onozemaljsko povezano s
umjetnošću i uzvišenim estetskim iskustvom koje se u završnome stihu izražava sinestezijom.

1909.
Sonet pripada skupini alegorijskih domoljubnih pjesama, izgrađen je postupnim razotkrivanjem
identiteta žrtve koju lirski subjekt zatječe na ubojstva mjestu: pogubljenica nepoznata identiteta
postaje subjektu bliska i odnekud poznata da bi u konačnici, obratom, u njoj prepoznao domovinu,
koja je metaforički uništena. Preuzimajući tipičan motiv i tipičnu situaciju iz hrvatske preporodne
lirike, Matoš je tu staru temu depatetizirao i dao joj u formi soneta novo značenje.

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV, BIJEG

1. UVOD
- Milutin Cihlar Nehajev stvarao je u razdoblju hrvatske moderne, značajan je zbog svojih novela i
romana
-roman Bijeg, s podnaslovom Povijest jednog našeg čovjeka (1909.) neki su književni povijesničari
nazivali ponajboljim romanom hrvatske moderne
- roman je podijeljen na 12 poglavlja, a po vrsti se može odrediti kao psihološki roman i roman lika
- roman prati sudbinu Đure Andrijaševića, intelektualca koji tragično završava u sukobu s okolinom,
ali i samim sobom, roman predstavlja njegovu unutarnju analizu i traženje uzroka njegova sloma
- mjesto radnje je u najvećem dijelu romana Senj
2. LIKOVI
- Đuro Andrijašević, stric Toma, prijatelj Toša, Zora Marakova (Đurina prva ljubav), zaručnica Vera,
profesori Rajčić, Lukačevski i Gračar, učiteljica Darinka, Minka (Đurina štićenica koja se zaljubljuje u
Đuru), Jagan (kolega iz škole s kojim Đuro pije), Milošević (upravitelj gradske glazbe s kojim Đuro
pije)

3. MODERNISTIČKA OBILJEŽJA ROMANA

- defabularizacija, psihološka analiza likova, pripovijedanje u 3. licu prekida se unutarnjim
monolozima glavnoga lika (pismima i ulomcima dnevnika)

4. SREDIŠNJA PITANJA
- Đurina propast i kao osobe (uzroci su neimaština, nepovjerenje, otuđenje od majke, malograđanska
sredina, Đurina pasivnost i bezvoljnost u ključnim trenutcima) i kao umjetnika (često razmišlja o
vlastitome književnom radu što ga povezuje s drugim likovima sklonim umjetnosti – Werther,
Latinovicz)

''Čini mi se da sam ja uvijek bježao od života i od ljudi.''

JEROME DAVID SALINGER, LOVAC U ŽITU

1. UVOD
- Jerome David Salinger (20./21.st.) suvremeni je američki književnik
- roman Lovac u žitu jedan je od kultnih romana američke književnosti, a smatra se da je Salinger
njime utemeljio žanr proze u trapericama

2. LIKOVI
- Holden Caulfield, Phoebe (sestra mu), D.B. (stariji brat, piše scenarije u Hollywoodu), Sally Hayes
(bivša djevojka, prijateljica), Stradlater (Holdenov atletski građen cimer u školi), Ackley (kolega u
školi, stalno istiskuje bubuljice), Jane Gallagher (Holdenov crush), profesor povijesti Spencer i
profesor engleskoga jezika Antolini

3. OBILJEŽJA PROZE U TRAPERICAMA I MODERNOGA ROMANA

- glavni je lik pripadnik generacije mladih, inteligentnih ljudi bez ciljeva, planova i sigurne budućnosti,
on osporava sve oblike autoriteta i tradicionalne vrijednosti društva, značajne institucije poput škole,
obitelji i crkve, suprotstavlja se svijetu odraslih naglašavajući pripadnost svojoj generaciji odijevanjem
(traperice su simbol svjetonazora i stava, a ne samo odjevni predmet), glazbom koju sluša i svojim
govorom (žargonom)
- defabularizacija, naglasak je na prikazu unutarnjeg svijeta lika (psihološka karakterizacija),
pripovijedanje prati unutarnji monolog i slobodno nizanje asocijacija lika, ukinuta je kronologija u
nizanju događaja (na početku romana glavni lik, koji je i pripovjedač, retrospektivno pripovijeda o
svemu što se dogodilo), u jezik se unose obilježja razgovornoga stila i žargona

4. KARAKTERIZACIJA HOLDENA CAULFIELDA

Glavni je lik sedamnaestogodišnji mladić Holden Caulfield, visok i mršav mladić prosijede kose i slaba
zdravlja jer puši cigarete i pije. Osjećajno je nezreo i nesposoban je prilagoditi se životu, stvarnosti i
posljedicama odrastanja. Idealist je, prezire neiskrenost, licemjerje i pretvaranje odraslih ljudi. Ne voli
društvo svojih vršnjaka, mrzi klape i voli se družiti samo s djecom, npr. sa svojom mlađom sestrom
Phoebe. Također se često sjeti svojega mlađega brata Allieja koji je umro kad je Holden imao 13
godina. Holden bi volio biti lovac u žitu. Zapamtivši pogrešno stih iz pjesme Roberta Burnsa, on
zamišlja kako stoji u žitnome polju u kojemu se igraju djeca. Na rubu polja se nalazi provalija, a njegov
je zadatak uhvatiti djecu da ne padnu u provaliju. Naslov romana tako postaje metaforom za
Holdenovu naivnu i djetinjastu misao kako mora spasiti djecu koja padom u provaliju odrastanja gube
čistoću i nevinost. Tijekom romana Holden se suočava s istinom: nije uspio spasiti Allieja od smrti i
neće obraniti Phoebe od odrastanja koje je već počelo. I odrastanje i smrt sastavni su dijelovi
ljudskoga života. Na kraju Holden završi u bolnici, između ostalog, kako bi smirio živce. Tamo ga pitaju
hoće li se napokon uspjeti prilagoditi, a njegov je odgovor i pogled na vlastitu budućnost neodređen.

5. SREDIŠNJA PITANJA
- Holden odbija odrasti jer prezire svijet odraslih smatrajući odrasle prijetvornima (afektacija),
licemjernima (hipokrizija) i lažljivima te konformistima (prilagođavanje situaciji zbog vlastite koristi
neovisno o osobnim stavovima i uvjerenjima) koji su odustali od svojih ideala i prepustili su se
društvenim očekivanjima i pravilima
- Holdenovo propitivanje i osporavanje vrijednosti i pravila koja upravljaju svijetom odraslih i
suvremenim društvom
- Holdenova rastrganost između djetinjstva i odraslosti uzrokuju njegov nemir

FRANZ KAFKA, PREOBRAZBA

1. UVOD
- Franz Kafka (19./20.st.) austrijski je književnik (Pražanin iz židovske obitelji) koji je stvarao u
razdoblju avangarde i smatra se jednim od najutjecajnijih modernističkih proznih pisaca
- premda je zatražio da se nakon smrti njegova djela spale, prijatelj Max Brod priredio ih je za tisak i
objavio
- pripovijetka Preobrazba jedno je od malobrojnih djela koje je Kafka objavio za života, a osim
pripovijetki napisao je i tri romana

2. LIKOVI
- trgovački putnik Gregor Samsa (glavni lik), sestra Greta, gospodin i gospođa Samsa (majka i otac),
prokurist, sluškinja

3. MODERNISTIČKI POSTUPCI
Kafkase u pripovijetki služi fantastičnim i apsurdnim kako bi prikazao moderno društvo i položaj
modernoga pojedinca u njemu. Prisutna su obilježja avangardnih pravaca:
1. nadrealizma – uporabom paradoksa spaja realistično i fantastično, ukida logiku, prikazuje zbivanja
na granici sna i jave, stvara dojam halucinacije, vizije, mučnog sna, a takvim postupkom Kafka
ostvaruje svoju tehniku iznenađujućeg koje nikoga ne iznenađuje (zahvaljujući toj tehnici
pripovijedanje je jednoistavno i objektivno, opisi su iscrpni, izostaje pripovjedačev komentar, a
rezultat je takva pripovijedanja kafkijanska atmosfera koja izaziva dojam straha i tjeskobe kod
čitatelja)
2. ekspresionizma – uporabom groteske stvara nakaznu i izobličenu sliku stvarnosti da bi prikazao
nemoć pojedinca pred društvom koje ugrožava njegovu slobodu i zahtijeva slijepo pokoravanje
Najavljuju se i obilježja nadolazećeg egzistencijalizma - Kafka se služi fantastičnim i apsurdnim kako
bi prikazao kafkijansko stanje duha modernoga čovjeka (otuđenost, usamljenost, besmislenost
egzistencije u kojoj je čovjek sve manje čovjek, nemoćan pojedinac koji ne može pobijediti besmisao).
4. SREDIŠNJA PITANJA
- kritika otuđenosti modernoga čovjeka (preobrazba Gregora u kukca samo je posljednja (tjelesna)
faza njegove otuđenosti, naime i prije preobrazbe život mu je bio besmislen, apsurdan, svodio se na
posao koji ne voli, ali ga ne može napustiti jer otplaćuje očeve financijske dugove i želi sestri platiti
studij glazbe, a zbog posvećenosti poslu i čestih putovanja nema drugih interesa kao ni djevojku ni
prijatelje)
- kritika modernih obiteljskih i društvenih odnosa (Gregorovu postupnu tjelesnu promjenu – glasa,
vida, kretanja, prehrambenih navika – ne prati unutarnja preobrazba jer je Gregor zadržao ljudske
osobine, on razmišlja o svojemu životu, osjeća zabrinutost i krivnju, ne želi izgubiuti uspomene,
ganuto sluša sestrino sviranje, a gubitak ljudskih osobina, bezosjećajnost i nehumanost pokazuju
drugi ljudi - kolege s posla i obitelj kojima ubrzo postaje teret)
- kritika pojedinca koji kao kukac uzmiče pod vlastiti oklop i zbog slabosti volje završava kao
nemoćna žrtva (tijekom preobrazbe Gregor propada tjelesno, psihički i na kraju duhovno: opterećen
osjećajem krivnje prepušta se smrti, a nakon što sluškinja njegovo tijelo pomete i baci u smeće,
obitelj s osjećajem olakšanja planira novi život)

ALBERT CAMUS, STRANAC

1. UVOD
- Albert Camus (20.st.) francuski je književnik kasnoga modernizma koji se uz Jean-Paula Sartrea
smatra najznačajnijim predstavnikom književnoga egzistencijalizma, a 1957. godine nagrađen je
Nobelovom nagradom za književnost
- roman Stranac, kao i esej Mit o Sizifu, pripada Camusjevoj fazi apsurda u kojoj svijest o apsurdu kod
Camusjevih likova ne izaziva tjeskobu (mučninu), nego oni prihvaćaju apsurd (u sljedećoj fazi, fazi
pobune kojoj pripada roman Kuga, čovjek nakon što prihvati apsurd, smisao može pronaći u borbi
protiv njega i u solidarnosti s drugima)
- roman je podijeljen na dva dijela, u pripovijedanju prevladava postupak redukcije (prikaz je ogoljen i
sveden na osnovno), stil je jednostavan i objektivan
- svi događaji u romanu izneseni su u 1. licu kao ispovijest (solilokvij) glavnoga lika Mersaulta koji u
tamnici mirno pripovijeda o prošlim događajima iščekujući javno izvršenje smrtne kazne
- mjesto radnje: Alžir

2. LIKOVI
- Mersault (glavni lik, mladi bankovni službenik), Marie (Mersaultova ljubavnica), susjedi Raymond i
Salaman, Arapi

3. SREDIŠNJA PITANJA
- Mersault je u romanu stranac jer živi otuđeno od društva koje smatra apsurdnim, ali je istodobno
i stranac i zato što prihvaća životni apsurd – ne želi lagati i pretvarati se da život ima smisla (ne želi
pristati na igru na koju društvo prisiljava pojedinca), zato ga društvo osuđuje
- otuđenje pojedinca u suvremenome društvu, apsurd ljudske egzistencije, odnos pojedinca prema
društvenim konvencijama i zakonima i društva prema pojedincu koji krši te sustave pravila, odnos
zločina i kazne

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PJESME

1. UVOD
- Antun Branko Šimić (19./20.st.) u prvoj fazi pisao je pod utjecajem Matoševa pjesništva, a potom
pod utjecajem bečkoga časopisa Der Sturm oblikuje svoju ekspresionističku poetiku za koju se zalaže
u svojim časopisima Vijavica i Juriš i u esejima (O muzici forma, Tehnika pjesme)
- pjesnička zbirka Preobražnja jedina je Šimićeva zbirka, smatra se prvom zbirkom napisanom
slobodnim stihom u hrvatskoj književnosti i označuje početak modernoga razdoblja u hrvatskome
pjesništvu
- pjesme iz zbirke prema tematskome kriteriju najčešće dijelimo na pjesme o pjesnicima i pjesništvu i
na pjesme o ljubavi i smrti ili se kao tematski ciklusi izdvajaju ljubav, smrt i tijelo, a naknadno nastaje
u pjesnički ciklus o siromasima

2. OBILJEŽJA ŠIMIĆEVA PJESNIŠTVA

- umjesto za angažiranu umjetnost zalaže se za umjetnost kao ekspresiju unutarnje, duhovne
pjesnikove stvarnosti
- odbacuje deskriptivnost i uvodi škrt, sažet izraz (racionalizacija riječi)
- uz snažnu metaforiku, bojama daje simbolična značenja (žuta je boja života, radosti i sunca, plava
označuje duhovnu metafizičku stvarnost, crna označava smrt)
- odabire slobodan stih kao prirodniji, napetost ostvaruje uporabom glagola i eliptičnim rečenicama,
djelomično ili posve izostavlja pravopisne znakove, ritam gradi prebacivanjem, opkoračenjem i
grafičkim rasporedom stihova (npr. ključne riječi izdvaja u posebne stihove, najvažniji stih oblikuje
kao najdulji) smatrajući da za svaku temu postoji odgovarajući ritam

3. TEMATSKA PODJELA ŠIMIĆEVIH PJESAMA I INTERPRETACIJA DJELA

- tema pjesnika i pjesništva:
Pjesnici
Prva pjesma zbirke, programska pjesma kojoj je tema odnos pjesnika i svijeta te smisao pjesništva.
Iznosi ekspresionističku tezu da umjetnici, odnosno pjesnici otkrivaju ''unutarnji život stvari'', skrivena
značenja u prirodi, a istu tezu iznosi i u eseju O muzici forma (umjetnik ''odstvaruje'' stvari odnosno
''oživljava stvari'' koje smo ubili ''praktičnom upotrebom'' i ''spoljašnjim znanjem o njima'')
Moja preobraženja
Prva je tema pjesnikova duhovna stvarnost (''Ja pjevam sebe''), a druga je tema uloga pjesnika u
svijetu te ekspresionistički doživljaj umjetnika kao iznimnoga pojedinca. Pjesnikov se život odvija u
stalnim duhovnim mijenama između pesimizma i optimizma, on je ''umoran od mijena'' i želi konačnu
preobrazbu u ''nepromjenjivu i vječnu zvijezdu'' koja će noću sjati u crne muke noćnih očajnika
- tema ljubavi i smrti:
Povratak
Motive iz prirode pjesnik simbolikom plave boje pretvara u duhovni krajolik vlastite duše. Tema je
preobrazba ljubavi povezana simbolički s tri doba dana: s romantičnom mladenačkom ljubavi (noć,
tiha mjesečina), sa strašću zrele dobi (mrtvo svijetlo podne, krik srca) i sa starošću koja sugerira
blizinu smrti, ali i vječnu povezanost u ljubavi (suton, crna sjenka, mrka mirna voda). Pjesma je
oblikovana kao izravno obraćanje lirskoga subjekta voljenoj osobi (ti, znaj)
Ljubav
Uporabom boje (žuta, plava, bijela, crna) opis tijela i ljubavne žudnje postaje metafizički i tajanstveni
doživljaj s prigušenim osjećajem nelagode i straha.
Smrt
Pjesma u koju su pojedini tumači učitavali autobiografsku inspiraciju (Šimić je, naime umro u 27.
godini od tuberkuloze), pokušava smrt prihvatiti kao ''nešto sasma ljudsko'' i prirodno, no ipak
opterećuje ga misao o vlastitoj smrti (''Mati će živinski kriknuti/otac zaćutati/i buljiti nijemo cijeloga
dana'')
Smrt i ja
Ne mistificira se smrt, ona postoji u nama od samoga početka, tijekom cijeloga života, želi se
prihvatiti vlastito umiranje isticanjem prirodnoga jedinstva života i smrti. Pjesma se izražava bez
interpunkcije (nema završne točke), čime se sugerira neizmjernost smrti.
Opomena
Pretposljednja pjesma zbirka (posljednja je pjesma Budući), pjesma refleksivne (misaone) tematike,
lirski je subjekt zaokupljen čovjekovom sudbinom (dominantni su motivi život i smrt), čovjek može
prevladati prolaznost ako živi ispunjenim životom.
- tema zavičajnoga krajolika:
Hercegovina (x2)
Pejzažnim motivima izražava se unutarnje stanje lirskoga subjekta, obje pjesme se temelje na
kontrastu crne boje (tama, mrak, strah, usamljenost, pesimizam, smrt) i bijele boje(svjetlo, zvijezde,
ljepota pojedinih životnih trenutaka, težnja prema visinama vlastitoga duha)
- ciklus o siromaštvu – ciklus Siromasi nastao je 1920./1921. godine i sastoji se od sedam pjesama
socijalne tematike (u pjesmi Ručak siromaha Šimić ne analizira društvene korijene siromaštva, nego
osjećaje i stanja siromašnih ljudi – podvojenost tijela i duha, gubitak ljudskoga dostojanstva: stid,
strah, gađenje, usamljenost, krivnja, nemoć)

MIROSLAV KRLEŽA, GOSPODA GLEMBAJEVI

1. UVOD
- Miroslav Krleža (19./20.st.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika
- drama Gospoda Glembajevi nastala je 1928. godine i pripada razdoblju hrvatske književnosti od
1928. do 1952.
- Gospoda Glembajevi uz drame U agoniji i Leda čine dramsku trilogiju o Glembajevima koja nakon
ciklusa Legendi i ratnih drama čini Krležin treći dramski ciklus (u njemu posve raskida s
ekspresionističkim obilježjima svojih ranijih dramskih tekstova vraćajući se psihološkomu realizmu)
- drama Gospoda Glembajevi podijeljena je na tri čina i po vrsti se može odrediti kao psihološka
drama ili moderna građanska drama
- mjesto radnje je kuća obitelji Glembay, a vrijeme radnje razdoblje između 1 i 5 sati ujutro

2. LIKOVI
- Leone Glembay (Ignjatov sin iz prvoga braka, slikar i intelektualac koji se nakon 11 godina iz
Zapadne Europe vraća u obiteljski dom), Naci (Ignjat Jacques) Glembay (bankar, tajni savjetnik,
Leoneov otac), barunica Charlotta Castelli-Glembay (Ignjatova druga supruga), sestra Angelika
(Beatrice, dominikanka, udovica starijega Glembayeva sina Ivana), Silberbrandt (obiteljski
ispovjednik, baruničin ljubavnik), Puba (obiteljski odvjetnik), dr. Altmann (obiteljski liječnik)

3. SREDIŠNJA PITANJA
- glembajevština (nepošteno stečen novac, predstavljaju se uglednima a znaju da im je bogatstvo na
staklenim nogama)
- nemogućnost pobjede vlastitih nagona (pojedinac može biti obrazovan, bogat i uglađen, ali njegovi
će nagoni kad tad izaći na vidjelo i pobijediti onaj dio osobnosti izgrađen obrazovanjem)
MIROSLAV KRLEŽA, POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
1. UVOD
- roman je objavljen 1932. godine i pripada razdoblju hrvatske književnosti od 1928. do 1952. godine
- roman se najčešće naziva prvim pravim modernim (modernističkim) romanom u Hrvatskoj
književnosti, a žanrovski se može odrediti kao psihološki roman ili monološko-asocijativni roman ili
roman o umjetniku
- Povratak Filipa Latinovicza treći je Krležin roman nakon kojega objavljuje romane Na rubu pameti,
Banket u Blitvi i Zastave

2. LIKOVI
- Filip Latinovicz, Regina (Filipova majka, žena lakog morala), Joža Podravec, Silvije pl. Liepach
(Filipov otac), Bobočka/Ksenija Radajeva (blagajnica upitnoga morala), Vladimir Baločanski (popali
Bobočkin ljubavnik), Sergije Kirilovič Kyriales (intelektualac, doktor filozofije i liječnik)

3. DOMINANTNI MODERNISTIČKI KNJIŽEVNI POSTUPCI

- introspekcija (uvid u Filipova razmišljanja, emocionalna stanja), retrospekcija (prisjećanje prošlosti –
Proustov utjecaj), slobodni neupravni govor (Filipova su promišljanja označena navodnicima),
asocijativnost, simultanizam (stalno pretapanje prošloga i sadašnjega vremena), esejizacija (stalno
problematiziranje umjetnosti i njezine svrhe koja zadobiva status gotovo samostalnih esejističkih
digresija)

4. SREDIŠNJA PITANJA
- potraga hipersenzibilnoga slikara Filipa Latinovicza za identitetom (pitanje paternaliteta)
- otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, stvaralačka kriza, raspad svih vrijednosti,
razočaranje zapadnoeuropskom kulturom i civilizacijom, kontrast Zapadne Europe i panonskoga
prostora

TIN UJEVIĆ, PJESME

1. UVOD
- Tin Ujević (19./20.st.) smatra se jednim od najznačajnijih hrvatskih modernističkih pjesnika, bio je
profesionalni pjesnik, neopetrarkist, boem pod utjecajem ekspresonizma, futurizma i nadrealizma
- njegov pjesnički opus podijeljen na dvije faze osebujna je sinteza književne tradicije i europskog
modernizma
- u prvoj fazi stvaralaštva (matoševska, sjetno-simbolička i kontemplativna poezija najčešće u formi
soneta) piše neopetrarkističke zbirke poput Lelek sebra i Kolajna, dok u drugoj fazi (misaona poezija)
piše zbirke temeljene na filozofskim obilježjima i suvremenim motivima poput Auto na korzu i
Ojađeno zvono
- svoju prvu pjesmu objavljuje 1909. te je bio najdarovitiji pjesnik Matoševa kruga
- bio je i izvrstan poznavatelj francuske književnosti i vrstan prevoditelj što mu je omogućavalo
prevođenje djela francuskih pisaca poput Prousta
- naziva ga se hrvatskim Baudelaireom i neokrunjenim kraljem boema

2. INTERPRETACIJA IZABRANIH DJELA

Oproštaj
U katrenima se uvodi motiv slobode pjesničkoga stvaralaštva i odnos mladih pjesnika prema tradiciji.
Alergorijski motiv lađe koja plovi iz luke Ujević je preuzeo od Marka Marulića, ali već u prvoj strofi
naglasio je epitetima da su njezina jedra voglna, smina i noua (slobodna, smjela i nova) te da joj nitko
ne određuje put. U drugom se katrenu odaje počast Marku Maruliću, splitskom začinjavcu koji stoji
na početku hrvatske umjetničke književnosti: premda su buntovnici, mladi pjesnici poštuju tradiciju.
U tercinama se uvodi novi motiv – motiv odlaska: iako poštuju Marulića koji predstavlja tradiciju
(metonimija), mladi se pjesnici-buntovnici od njega opraštaju tražeći nove putove.
...

RANKO MARINKOVIĆ, KIKLOP

1. UVOD
- Ranko Marinković (viški Voltaire) jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovine 20.
stoljeća, najpoznatiji po svojoj novelističkoj zbirci Ruke, drami Glorija i romanu Kiklop, koji je jedan od
triju njegovih romana uz Zajedničku kupku i Never more
- Kiklop je moderni egzistencijalistički roman objavljen 1965., pa godinom objavljivanja pripada
razdoblju druge moderne, ali najavljuje i postmodernistička obilježja (naglašenu intertekstualnost
prožetu ironijom i jezičnim igrama)
- mjesto i vrijeme radnje: Zagreb, od jeseni 1940. do proljeća 1941.

2. LIKOVI
- Melkior Tresić (intelektualac, prožet strahom, pasivan, antijunak), Vivijana (fatalna žena,
Melkiorova idealizirana ljubav koju ne uspijeva osvojiti), Fredi (Vivijanin partner), Enki (Melkiorova go
to ljubavnica), Maestro (jedini Melkiorov prijatelj), Ugo (lakrdijaš koji stvalno izvodi scene i zabavlja
ljude po kavanama), don Fernando (nebitan lik, ali se družio s Melkiorom i društvom, razvija teoriju
preventivne dehumanizacije)

3. SIMBOLIKA NASLOVA, KOMPOZICIJSKA OBILJEŽJA I KNJIŽEVNI POSTUPCI

- kiklop u naslovu romana aluzija je na kiklopa Polifema iz Homerove Odiseje koji proždire dio
Odisejevih ljudi, a koji u Marinkovićevu romanu postaje simbol rata koji uništava ljudske živote
- roman ima fragmentarnu kompoziciju koju povezuje Melkiorova svijest
- introspekcija, intertekstualnost (aludiranje jednog teksta na druge tekstove), parodiranje i
ironizacija, jezične igre

4. SREDIŠNJA PITANJA
- tjeskobna predratna atmosfera obilježena strahom za život i osjećajem otuđenosti te rasapom
svih etičkih vrijednosti
- odnos pojedinca i povijesti, života i umjetnosti, uma i tijela, straha i inteligencije, paradoksalna
nemoć inteligentnih pojedinaca

- kavana Dajdam, snovi o kanibalizmu (simbolički zrcale stvarne okolnosti i predratnu atmosferu
straha)