A.B.

Šimić: Siromasi koji jedu od podne do podne

Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik rođen 1898. godine. Uz Ivu Andrića i Miroslava Krležu,
predstavnik je hrvatskog ekspresionizma koji traje od 1914. do 1928. godine. Najznačajnije mu je
djelo pjesnička zbirka Preobraženja izdana 1920. god. koja sadrži 40 pjesama. Pjesme su raspoređene
u sedam tematskih ciklusa: Umjetničko stvaranje, Zavičajne teme, Intimne teme, Smrt, Kozmički
ekspresionizam i Siromasi. Šimić uvodi slobodan stih u hrvatsku književnost, napušta tradicionalan
oblik strofe i rimu, začetnik je pojmovnog pjesništva, a grafička forma u njegovim pjesmama postaje
sadržajno važna.
Pjesma Siromasi koji jedu od podne do podne socijalne je tematike te pripada posljednjem
ciklusu zbirke, Siromasi. Temeljni motivi u Šimićevoj pjesmi su podne, strpljenje, tijelo, jelo. Ti motivi
karakteristični su za Šimića, odnosno njegove pjesme socijalnih tema. Jelo je osnovni pojam oko kojeg
se vrti priča o siromaštvu, nedostatak jela glavna je karakteristika siromaštva i nemoći. Šimić postiže
atmosferu krika i neprestane napetosti tijela koristeći specifične izraze i metafore: „tijelo tuži i cvili“.
Stvara dojam da je tijelo u naporu i traži trenutak da se opusti: „Da tijelo može barem izdahnuti!“.
Podne je personificirano „U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenje“. Naglašava uporabu glagola
te oni poprimaju veće sadržajno značenje. Tijelo pati, odnosno Šimićevim riječima „tijelo mora da trpi
i stenje“, a s njim u kontrastu „podne stoji“. Ono je statično poput društva koje ne mari, žmiri nad
pojavom siromaha i beskućnika. Šimić posebnu pažnju pridaje odabiru riječi kako bi pobliže dočarao
svoju misao i namjeru. Riječ „ćuti“ je meka, tiha, da nitko ne čuje. Kao da društvo poručuje
siromasima da se trebaju sramiti, da se sakriju od pogleda. U priloženoj pjesmi, Šimić naglašava
odnos društva prema siromasima, ali ističe i stanje pojedinca u toj situaciji. Ne govori o emocijama
već isključivo o tijelu čovjeka jer njegovo prehranjivanje postaje čovjekov primarni interes. On gubi
ljudskost, dostojanstvo i samo čeka novo podne da nahrani tijelo: „Razapeto između dva podneva“ -
život od dana do dana. Ritam postiže inverzijom („Glavu vuče podne bliže“) i poluvezanim stihom
(okrepljenje - stenje, tijelo - jelo). Druga i četvrta strofa grafički su odvojene od ostatka pjesme
simbolizirajući izoliranost siromaha u društvu.
Društvo odbacuje siromahe, pravi se da su nevidljivi i osuđuje ih. Takav odnos prema njima
samo ih ponižava, čini ih bezvrijednima i dehumanizira ih. Od njih ostaje samo „tijelo“ koje trune, živi
dan za danom. Pripovijetka Preobrazba austrijskog pisca Franza Kafke bavi se sličnom tematikom
dehumaniziranog pojedinca koji je odbačen od strane društva. Društvo ne prihvaća odstupanje od
norme, stoga takve pojedince ignorira i oni nestaju. Prvo duhom, kasnije i tijelom.