Usporedni esej: Matoš i Baudelaire

Charles Baudelaire francuski je modernist. Djelovao je u razdoblju simbolizma 80-ih godina

19. st. Autor je pjesničke zbirke Cvjetovi zla. Obrađivao je teme spleena i ideala, bavio se mračnom
stranom velegrada, pobunom protiv tradicionalnih vrijednosti, bludom i nemoralom, te smrti kao
bijegom iz stvarnosti. Inzistira na kultu forme, koristi simbole i sinesteziju. Glavni su predstavnici tog
razdoblja Arthur Rimbaud, Paul Verlaine i Stephane Mallarme.

Sonet Suglasja dio je Baudelaireove zbirke Cvjetovi zla, te pripada ciklusu Spleen i ideal. Pisan
je u obliku Petrarcinog soneta, dvanaestercima i obgrljenom rimom, a u četvrtoj strofi javlja se i
parna rima. Matošev sonet Srodnost također je talijanski odnosno Petrarcin sonet, građen je od
dvanaesteraca i pokojeg jedanaesterca, a raspored rime isti je kao u Suglasja - obgrljena i parna rima.
Obojica koriste pejzažne motive (priroda, mirisi, polja, tamjan, mošus, ambra - Baudelaire; đurđica,
vrba, proljeće, mirisi - A. G. Matoš) i refleksivne motive (hram, simboli, sklad, boje - Baudelaire; duša,
sreća, ljubav - Matoš). Baudelaire je francuski simbolist, u svijetu prirode vidi simbole i cilj mu je
dočarati ono zemaljsko na višoj razini: „Put čovjeka vodi kroz same simbole“. U njegovom djelu, hram
je svetište, duhovnost, mir, odnosno simbol prirode. Zelena boja koju spominje također je simbol
mira. Matoš koristi simboliku bijele boje koja označava čistoću i nevinost te težnju savršenstvu.
Njegov je glavni motiv (cvjetić đurđica) idealiziran, ali osim vanjske ljepote, on simbolizira viši oblik
ljepote, odnosno unutarnju ljepotu. Najznačajnije sredstvo kojim se obojica pjesnika koriste je
sinestezija. Pojavila se krajem 19. stoljeća, označava sklad osjetila. Baudelaire stapa auditivne i
vizualne slike „(…)daleki odzvuci/ U sklad dubok, taman stapaju i spoje“, te mirise dočarava bojama i
okusima, stvarajući ugođaj mira i jedinstva koji se proteže čitavom pjesmom: „Mirisi su (…) Ko polja
zeleni, slatki ko oboe,/ A drugi pak bujni, razbludni i teži//“. Motivima tamjana, mošusa i ambra
također dočarava mirise prirode. Korištenjem sinestezije, A. G. Matoš dokazuje da slijedi
Baudelaireov put u stvaranju poezije. „Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima“ - poput Baudelairea
kombinira auditivne i vizualne slike. Pri opisu đurđice koristi epitete „skroman“, „tih“, „fin“ te ju
uspoređuje s nevinošću i čistoćom suze kako bi pobliže opisao jednostavnost i duhovnost tog
cvjetića: „Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.“. Đurđicu personificira, približava ju ljudima („Dršće,
strepi i zebe kao da je zima“) jer želi istaknuti sklad zemaljskoga i duhovnoga. Savršenstvo ne postiže
samo na unutarnjoj već i na vanjskoj razini, kao što je i sama forma pjesme najsavršenijeg oblika.
Baudelaire koristi aliteraciju glasa m („tamjan, mošus, ambra“) i asonancu glasa o („Sklad prostran ko
noć i ko svjetlost što je“) te njima daje taman ugođaj pjesmi. Asonancom glasa a („u sklad dubok
taman stapaju“) obojica postižu melodičnost i ritam.

Tema Suglasja je ideal nedostižne ljepote kojoj teži. Tema srodnosti je usporedba ljepote
đurđice s ljepotom ljubavi koju pjesnik osjeća prema voljenoj osobi, „iz đurđica diše naša tiha sreća:/
Moja Ljubavi“. Baudelaire i Matoš nisu suvremenici ali među njima je prisutan sklad. Sličnosti su
najizraženije kod korištenja sinestezija i simbola te poštivanja kulta forme.