Usporedni esej: Visoki jablani - Antigona

Tin Ujević hrvatski je pjesnik rođen 1891. godine, te stvara u II. razdoblju u hrvatskoj
književnosti koje traje od 1929. do 1952. To je razdoblje smirivanja avangardnih pravaca i povratka
realističnog stila pisanja. Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović i Ivan Goran Kovačić neki su od
pjesnika toga razdoblja. U prvoj fazi stvaralaštva, Ujević piše intimnu poeziju, pjesničke zbirke Lelek
sebra i Kolajna. Tijekom druge faze piše zbirke Auto na korzu i Ojađeno zvono, te zbirku Žedan kamen
na studencu tijekom treće faze stvaralaštva. Grčki tragičar iz razdoblja Antike, Sofoklo, živio je od
496.g.pr.Kr. do 406.g.pr.Kr. Napisao je 123 drame od kojih je sačuvano 7 tragedija među kojima su
Elektra, Antigona, Filoktet i dr. U dramu uvodi trećega glumca, povećava kor s 12 na 15 članova, a
njegovim likovima više ne upravljaju bogovi već oni sami odlučuju o svojoj sudbini.
Visoki jablani misaona je lirska pjesma koja pripada Ujevićevoj zbirci Auto na korzu. Strofična
je, stih je ritmiziran i vezan parnom rimom (aabbcc). Drugi polazni tekst ulomak je iz Sofoklove
tragedije Antigona napisane u sedam činova. Pisana je u obliku dijaloga uzvišenim stilom. Oba djela
veličaju pojedince koji se ističu, izdvajaju i bore za vlastite ideale. Ujević takve pojedince uspoređuje s
jablanima koji stoje samostalno te sežu u visine, odnosno vide svijet iz druge perspektive: „u samoći
njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vršak
divnih, zelenih jablana“. Mi smo ostali samo „rulja“ u mraku i tišini, bez ideja. Ti pojedinci uspijevaju
unatoč životnim mukama i problemima: „Ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela
u muku“. Oni se bore protiv sudbine, zalažu se za svoj ideal i za život u ljepoti te se uzdižu u visine.
Antigonin je ideal borba za ljudsko dostojanstvo, etička i religiozna dužnost protiv Kreontovih
državnih zakona. Ona ne pristaje na pravila koja se protive vrijednostima koje zastupa. „Ti sama tako
mniš od Tebanaca svih?“ „I oni ali šute mukom poniznim.“- ostali se pokoravaju iz straha, ne bune se,
samo je Antigona nonkonformist i ostaje vjerna svojim idealima. Takvi su izdvojeni pojedinci koje
opisuje Ujević. Oni vide izvan nepravednosti i zatvorenih okvira, šire svoje vidike, stvaraju nove ideje i
zahtijevaju promjene. Još u Antici, Sofoklo je junakinjom Antigonom započeo val nonkonformista koji
se proteže čitavom povijesti sve do danas. Renesansni „junak“ Don Quijote jedan je od pojedinaca
koji se bore i umiru za ideale. Htio je živjeti u viteškom svijetu kojim vladaju hrabrost, odvažnost i
pravda, no stvaran svijet nije takav stoga njegovi ideali umiru s njim. U realizmu upoznajemo
Raskoljnikova koji ima ideju „više“ vrste ljudi - oni koji pokreću čovječanstvo i mijenjaju svijet.
Primjenjujući tu teoriju odlučuje ispraviti nepravdu ali na način da i sam počini zločin.
Svi ti likovi vide potrebu za otvaranjem vidika i donošenjem promjena ali svi završavaju
tragičnom sudbinom. Svijet pojedincima pruža otpor ali oni su ti koji pokreću društvo. Potrebni su
pojedinci koji će iskočiti iz gomile, pobuniti se i zauzeti za svoje ideale u svijetu gdje ljudi bezglavo
prate većinu i biraju lakši put. Svi se možemo prikloniti većini no na taj način ostajemo zaglavljeni u
tuđim idealima i ne razvijamo vlastite. Temelj napretka upravo su odvažni pojedinci koji se - poput
jablana - prodiru uvis.

Paula Roca