Interpretativni esej

Miroslav Krleža , Povratak Filipa Latinovicza

Gledajući svijet očima Filipa Latinovicza, Miroslav Krleža u razdoblju hrvatskoga

modernizma od 1928. do 1952. godine naglašava važnost boje u doživljavanju svijeta; za
njega je umjetnost prikaz čovjekove svijesti. Otuđenost i podvojenost glavnoga lika Filipa,
odnosno „borba između dva pola jednoga ja“ glavna su tema ovoga prvog modernističkog
romana hrvatske književnosti „Povratak Filipa Latinovicza“. Uz brojne tipične modernističke
teme 20.stoljeća pojavljuje se i tema povratka hipersenzibilnoga intelektualca. U ovome ću
eseju interpretirati upravo razloge Filipova povratka u rodni kraj.
Roman „Povratak Filipa Latinovicza“ obiluje raznolikim modernističkim elementima. Uz
brojne retrospekcije, simbolike i unutarnje monologe saznajemo o životu glavnoga lika. U
djelu su vidljive i naznake tehnike struje svijesti, a još jedno obilježje poetike drugoga
razdoblja hrvatskoga ekspresionizma jest i glavni lik romana, hipersenzibilni intelektualac
Filip. Tip hrvatskoga intelektualca izgubljenoga u vlastitome tijelu i okolini pravo je zrcalo
stvarnosti toga vremena. Filip je osoba koja traži svoj identitet. S majkom Reginom nikada
nije imao blizak odnos, a iako se ona trudila da Filip ne bude drukčiji od drugih, barem što se
izgleda tiče, on je to ipak bio. Cijeli ga je život mučilo pitanje očinstva, a po povratku u
Kostanjevac saznaje da je to Leipach s kojim nema ništa zajedničko. Svećenik, koji ima
dokaze o stogodnišnjoj tradiciji i povijesti svoje plemićke obitelji, kontrast je Filipu koji tek u
zrelosti saznaje za oca. On je osoba s dubokim kompleksima, puna ožiljaka i modrica koje je
na njega ostavilo djetinjstvo. Ne snalazi se u okolini, nije obiteljski ni nacionalno ukorijenjen.
Dolaskom u Panoniju shvaća da se ne uklapa ni u društvo provincijalne „glembajevštine“
kojemu pripada i njegova majka. Od njih se razlikuje shvaćanjem svijeta, intelektualno, ali i
time što je umjetnik. Već neko vrijeme živi u gradu i počinje shvaćati da ga taj grad guši.
Smetaju mu čađa, tehnološki napredak i napredak čovječanstva općenito. Osjeća se kao da
ne pripada ovome svijetu punome laži i licemjerja: „Leži pod njegovim nogama ogromni
čađavi velegrad…“ , „i to je ta toliko razvikana Evropa…“ Filipu kao umjetniku grad uzrokuje
manjak slikarske inspiracije. On je ekspresionistički i fovistički slikar koji već neko vrijeme
gubi osjećaj za kolorizam, a to je ujedno i prikaz njegova trenutnoga psihičkog stanja jer
umjetnost je ekspresija Filipovih osjećaja i unutrašnjosti. Svijet vidi crno-bijelim i ta ga misao
muči. Uz manjak inspiracije pojavljuje se i problem detaljizma kojega ne može prikazati na
slikama. Upravo iz tih razloga sve intenzivnije počinje razmišljati o napuštanju velegrada i
povratku kući u svoju rodnu Panoniju. Vjeruje da će mu priroda i ljepota vratiti davno
izgubljeni kolorizam. Uz stvarni povratak događa se i povratak u djetinjstvo provedeno u
Kostanjevcu. Upravo taj retrospekcijski povratak, vidljiv po navodnicima, prikazan je u
polaznome tekstu. Njegovo je sjećanje toliko intenzivno da ostavlja dojam kao da se događa
u sadašnjosti. Također, povratak u djetinjstvo subjektivan je doživljaj potaknut različitim
asocijacijama, ponekad i osjetilnim dojmovima, te ga je zbog toga teško kronološki odrediti:
„tu je čitavo poslijepodne plakao jedan slijepac s harmonikom, a sada je tiho i nema nikoga.“
Panonija je prikazana kao potpuna suprotnost gradu. Kao što je u razdoblju realizma grad bio
prikazivan kao leglo nemoral , tako je sada opisan kao mjesto tehnološkoga napretka u
kojemu nedostaje prave životne stvarnosti. Ljudi su se prilagodili zapadnjačkome stilu
življenja te zaboravili što znači istinski živjeti punim plućima: „kupaju se u mramornim
kupaonicama, voze u ugrijanim kočijama, piju želučane likere…“ „Spava Panonija i nema
čađe, ni jurnjave, ni živaca“ najbolji je opis mirnoće življenja u selu koje odiše tišinom i
čistoćom. Slični problemi mučili su brojne likove intelektualaca. Filip Latinovicz karakterno je
vrlo sličan Đuri Andrijaševiću, tipu antijunaka iz romana „Bijeg“. Obojica su pasivni, nemoćni i
bez pružanja otpora prihvaćaju sudbinu koja im je namijenjena. Oni su struktura zrcala što se tiče
odnosa između njih i žena. Odbijaju tjelesnost i fizički odnos sa ženama te bježe od ljubavi zbog toga
što ljubav prema drugoj osobi zahtijeva stvarnu akciju koju oni ne mogu pružiti, a i puni su kompleksa
iz ranoga djetinjstva. Njihov je život bijeg pred nedaćama koje nosi svakodnevno življenje. Nisu
sposobni djelovati na vlastiti život pa stoga kao jedini izlaz iz svoje „bezizlazne“ situacije vide
bježanje. Nekoć su se od svijeta skrivali u umjetnosti i literaturi, a sada se više ni tu ne snalaze te u
zreloj dobi bježe u velegrad. Ipak, na kraju obojica bivaju poraženi i dotučeni u skučenim okvirima
provincijskih mjesta. Također, Filipa Latinovicza mogli bismo povezati i s likom Mersaulta iz
kasnomedernističkoga romana „Stranac“. Oni su likovi koji se ne snalaze u svijetu, otuđeni i
neukorijenjeni. Ne pripadaju društvu navika i običaja i ne pristaju na društvene igre lažnoga morala,
licemjerja i dvoličnosti. Ipak, prihvaćaju neke društvene norme ,ali ih ne rade s dovoljno
emocionalnosti te su zbog toga odbačeni. Apsolutno ništa ne može produbiti njihovu emocionalnost.
S obzirom da je Filip Latinovicz intelektualac, možemo ga povezati i s Đurom Martićem. Đuro Martić
tip je leskovarca , nemoćan pred životom i pasivan. Razlog njihove otuđenosti, pa možemo reći i
sloma koji se ipak kod Filipa nije afirmirao do kraja, jest previše razmišljanja, preosjetljivost i stalne
retrospekcije. Đuru muče događaji iz prošlosti, stalno ih se prisjeća i strah ga je da će ih ponovno
morati proživjeti, a Filip se uz brojne osjetilne dojmove, poput hladne gvozdene kvake, također
prisjeća ne tako dragoga djetinjstva koje mu je ostavilo životne posljedice.

Život je kružno gibanje i uvijek se u nekome trenutku poželimo vratiti na početak, tamo odakle je
sve počelo. Tako se i Filip nakon dugogodišnjega izbivanja vraća u rodnu Panoniju ne znajući hoće li
se ostvariti cilj njegova povratka i postoji li taj cilj uopće. Moderno doba došlo je iznenadno i ljudi su
ga objeručke prihvatili ne razmišljajući o mogućim posljedicama koje su pogodile baš Filipa. Osjećaj
izgubljenosti, jurnjave i kult čiste laži uzrokuju u čovjeku želju da se vrati u opuštajuću prirodu, leži
pod topolom i osluškuje tišinu polja. To je ono što Filip Latinovicz želi i u što polaže nade da će mu
vratiti sliku svijeta obojenoga jakim ekspresionističkim bojama.