Ranko Marinković jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge moderne.

U književni se život uključuje

dramom Albatros, dok su njegova najpoznatija djela Ruke, Kiklop i Never more. Kiklop je moderni
egzistencijalistički roman koji donosi priču o mladom intelektualcu koji se boji predstojećeg rata i čiji je
jedini cilj preživjeti.

Radnja djela zbiva se u predratnom Zagrebu, a glavni je lik Melkior Tresić, mladi novinar koji se boji poziva
za mobilizaciju pa se izgladnjuje kako bi ga proglasili nesposobnim za vojsku. Kiklop u naslovu romana
aluzija je na kiklopa Polifema iz Homerove Odiseje koji u Marinkovićevu romanu postaje simbol rata koji
uništava ljudske živote. Uz intertekstualnost, introspekcija i ironizacija glavna su obilježja romana.

Fabula je organizirana u dva plana. U prvom je planu realistička fabula u predratnoj zagrebačkoj stvarnosti
ispričana kroz prizmu Melkiorove svijesti, a u drugom je planu groteskna fabula o brodolomcima s broda
Menelaj koju Melkior zamišlja u svojoj svijesti kao dramu Kanibali koju namjerava napisati. Te su dvije
fabule povezane Melkiorovom sviješću, Melkior komentira kako se događaji iz stvarnosti odražavaju na
sadržaj njegove zamišljene drame o brodolomcima. Iako djelo ima neka realistička obilježja, određeno
mjesto i vrijeme radnje, fabulu, nije pisano realističkim stilom. U središtu je romana Melkiorova svijest koja
propituje odnos čovjeka i svijeta. U tom se kontekstu pojavljuju i intertekstualne aluzije kojima se tradicija
ironizira i kritizira, npr. Hamlet. U prikazivanju stanja glavnog lika, autor se služi tehnikom unutarnjeg
monologa, posebno pri naglašavanju njegove otuđenosti.

Kompozicija je fragmentarna, a dijelove romana u cjelinu ujedinjuje Melkiorova svijest. Zbog takve se
kompozicije dijelovi romana mogu izdvojiti kao male dramske forme. Također, fragmentarnost je često
rezultat asocijativnosti, primjerice pojava don Kuzme, njegove uši, priziva epizodu iz djetinjstva zbog koje je
Melkior prekinuo svoje školovanje.

Ulogu pripovjedanja ima pripovjedač u trećem licu, zna sve o likovima, poznaje njihov unutrašnji svijet, te
Melkiorova svijest kao indirektni unutrašnji monolog.

Melkior Tresić je novinar u jednoj redakciji. (Porijeklom je s mora, što vidljivo iz sjećanja na don Kuzmu.)
Mnogo čita što se vidi u intertekstualnim asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante,
Dostojevski i drugi. Ne voli plačljivu, sentimentalnu literaturu poput one kakvu (ne koju) piše Kumičić.
Ponekad piše stihove, ali s namjenom, primjerice posuđuje ih Ugu koji njima zavodi djevojke. U njemu su
sve emocije prenaglašene, osobito strah. Sklon je samopromatranju, vanjski svijet povezuje sa svojim
unutarnjim svijetom. Melkior je sav u introspekciji: boji se poziva za mobilizaciju, opsjednut je mislima o
ženama, ali ih ne razumije pa su sve žene u njegovoj svijesti svedene na tjelesno. Pasivan je, iako zna da
njime manipuliraju, dopušta biti prevaren. Antijunak je, nesiguran, zavidi ostalima na njihovoj hrabrosti,
strah od rata ga tjera na očajničke poteze, npr simuliranje ludila. U Melkioru se pojavljuju dva ja,duh i tijelo,
duh uskraćuje hranu tijelu kako bi preživio.

Melkior na kraju romana odlazi puzeći u Zoopolis, inače aluzija na Maksimir, zoološki vrt, koji simbolizira
animalnu stranu čovjeka koja je u ratu posve prevladala, svijet u kojemu se čovjek ponaša posve neljudski.

Ugo je osoba koja se ne opterećuje razmišljanjem o smislu života, čovjek je trenutka. Predan je noćnom
životu. (Melkiora naziva Eustahije) Njegove su scene samo slike duhovita čovjeka koji se svojim
intelektualnim sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša. Iako u više navrata pomaže Melkioru,
Melkioru do njega nije baš stalo.
Maestro je cinik, protivnik je ideje napretka. Jedini je pravi Melkiorov prijatelj.

Don Fernando je pisac, suprotnost Ugu i Maestru Zbog straha i osjećaja ugroženosti, zabrinut je za vlastitu
egzistenciju. Osmislio je teoriju o preventivnoj dehumanizaciji koja je zapravo parodija Raskoljnjikovljeve
teorije o podjeli ljudi. Don Fernando ih dijeli na odabrane, poput njega, i one obilježene koje je priroda
predodredila za zločince.

Viviana predstavlja čežnju za lijepim, utjelovljuje požudu. Melkior je svjestan da je neće imati

Strak koji obilježava Melkiora vidljiv je i u njegovu imenu- Tresić, onaj koji se trese od straha.