Esej

Antun Gustav Matoš pripada razdoblju hrvatske moderne koja traje od 1895. do 1914. godine, a
njegova pjesma Utjeha kose smatra se jednim od najboljih ostvarenja toga razdoblja. Antun Branko Šimić
(1898. – 1925.) predstavnik je ekspresionističke faze hrvatske književnosti. Njegova pjesma Povratak
pripada pjesničkoj zbirci Preobraženja napisanoj 1920. godine.

Matoš piše pod utjecajem francuskih modernista, a uzor mu je Charles Baduelaire od kojeg
preuzima elemente simbolizma, muzikalnost izraza i bogate sinestezije, a kao kritičaru najbitnija mu je
estetika i pjesnikov stil, što se slaže s tadašnjim dominiranjem impresionizma koji naglasak stavlja na
dostizanju više ljepote izraza. Kao i većina Matoševih pjesama, Utjeha kose sonet je Petrarcina tipa
pisan vezanim stihom. Rima je obgrljena u svim osim u posljednjoj tercini (abb). S druge strane, sam
Šimić pri otkrivanju ekspresionizma odbacuje Matošev pristup poeziji; njegovo inzistiranje na dotjeranoj
formi i rimi te korištenju deskriptivnih izraza. Umjesto toga, u hrvatsku književnost prvi uvodi slobodni
stih, vjerujući da ga rima sputava u prenošenju istinske biti pjesama. Osim toga, on teži razgovjetnom i
jezgrovitom izrazu te izostavljanju interpunkcijskih znakova. Ovakvo odstupanje od tradicionalne
strukture u pjesmi Povratak vidljivo je u nedostatku rime, kao i rascjepkanoj kompoziciji njezinih strofi.
Sastoji se od četiri strofe: distiha, katrene i dva peterostiha. U svakoj od posljednje tri strofe nalazi se
stih „znaj:“ koji ih grafički razdvaja. Šimić se, u skladu s razdobljem ekspresionizma, najviše bavi
egzistencijalnim temama poput života, ljubavi, straha i smrti kojoj obraća posebnu pozornost u svojem
stvaralaštvu.

U obje pjesme lirski subjekt obraća se izravno voljenoj osobi te su temeljni motivi obiju pjesama smrt i
ljubav prema nekom ženskom liku. U pjesmi Utjeha kose izražena je emotivnost lirskog subjekta;
spreman je umrijeti za voljenu osobu: „Gotov da ti predam život kao žrtvu.“ U drugoj strofi izražava se
šok i zapanjenost, nevjerica nad mogućnosti da je voljena osoba zaista mrtva. „Nisam plako. Nisam.
Zapanjen sam stao“ . Konačno, iz treće strofe jasno je vidljiv osjećaj patnje, beznadnosti i žaljenja za
izgubljenom voljenom osobom: „Sve što očajanjem htjedoh da oživim”. U usporedbi s intimnim
doživljajem smrti u Matoševoj pjesmi, ton Povratka distanciran je i hladan. Na to da se u pjesmi radi o
ljubavi ne upućuje izražavanje velikih emocija, već predanosti koja je toliko snažna da lirski subjekt želi
da njegova duša zauvijek bude s voljenom: „ne koraca mjesečina oko tvoje kuće/ Ja lutam plavim
stazama u tvojem vrtu“. Plava boja u Šimićevoj poeziji simbolizira metafizičko i nestvarno, što je upravo
ono što upućuje da lirski subjekt nije stvarna uhoda, već njegov duh, nekakav bestjelesni lik. Bitno je
istaknuti ekspresionistički motiv “krika”, jedinog trenutka koji u pjesmi možemo interpretirati kao
izražavanje emocija, kao nekakav očajni vapaj; možda vapaj zbog nepravednosti (s obzirom na to da je
lirski subjekt mrtav, a njegova ljubav i dalje živa) ili jednostavno vapaj velike ljubavi: „to krik je moga srca
s blizih obala”. Dok u Utjesi kose lirski subjekt žali za smrti voljene, u Povratku žaljenje u potpunosti
izostaje i lirski se subjekt čini pomiren sa smrću; ona je u drugom planu i nikada nije izravno spomenuta.
Na kraju obiju pjesama dobivamo svojevrsno emotivno olakšanje. Kod Matoša pjesma pronalazi utjehu u
eufemiziranju smrti: „Samo kosa tvoja još je bila živa, /Pa mi reče: 'Miruj! U smrti se sniva.'“ Lirski
subjekt pronalazi spas u razmišljanju da smrt nije ništa više nego san. Nasuprot tomu, Šimić ne zazire od
smrti i u potpunosti je prihvaća, ali nada se da će njegov bestjelesni duh nekako ostati uz osobu koju voli.
Završetak Povratka ostavlja dirljiv i uzvišen dojam, gotovo kao da je duša lirskog subjekta anđeo nad
ženskim likom: „ja koracam uspravan i svečan / kao pored tebe”.
 Motivi ljubavi i smrti nespresušni su izvori inspiracije za ljudski rod zbog njihove mističnosti,
nedokučivosti i velikog značaja u ljudskim životima, pa su stoga kroz povijest čest motiv u književnim
djelima. Na primjer, Shakespearovi Romeo i Julija te Hamlet bezvremenske su tragedije koje duboko
ulaze u tematiku smrti i ljubavi. Djelo Romeo i Julija bavi se, među ostalim, smrti voljene osobe, a Hamlet
pitanjima o zagrobnom životu. Također, Matošev uzor Baudelaire uzima smrt kao jednu od tema u svojoj
zbirci pjesama Cvjetovi zla. Smrt i ljubav zbog svoje će važnosti zauvijek ostati poticaj piscima i
pjesnicima da stvaraju djela od iznimne emotivne i introspektivne važnosti.