Psihološki roman „Zločin i kazna“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i egzistencijalistički roman

„Kiklop“ Ranka Marinkovića obilježili su književna razdoblja svog nastanka. Dostojevski, pišući u
razdoblju realizma tijekom devetnaestog stoljeća, stvorio je svojevrsnu preteču modernome romanu,
čiju je tradiciju nastavio Marinković u drugoj moderni dvadesetog stoljeća. Osim što su u oba djela
prisutni motivi egzistencijalne osamljenosti i otuđenja, psihologizacija junaka, unutarnji monolozi i
esejistički elementi, „Zločin i kazna“ sadržava fundamentalne realističke motive poput socijalno-
psihološke motivacije i tipizacije likova te napete i čvrste fabule.

Glavni junaci ovih romana, Rodion Romanovič Raskoljnikov i Melkior Tresić, sadrže zanimljivu
zajedničku karakteristiku. U Raskoljnikovljevu imenu skriva se glagol „raskoliti“, a u Tresićevu „tresti“.
Oba pojma navode na zaključak da se radi o podvojenom i prestrašenom pojedincu u svijetu okrutne
društvene okoline. S obzirom da ih uznemiruju povijesne neprilike njihovih vremena (ruske revolucije i
Drugi svjetski rat), tjeskobno razmišljaju o mogućim rješenjima. Tako je Raskoljnikov formirao svoju
teoriju o iznimnom pojedincu koja se direktno povezuje s Nietzscheovim pojmom nadčovjeka. Podijelio
je ljude na „gnjide“ i „Napoleone“, gdje su „gnjide“ obični ljudi čija je jedina svrha umnažanjem održavati
čovječanstvo, a „Napoleoni“ su iznimni pojedinci koji imaju apsolutno pravo jer su pokretačka snaga
civilizacije. Na taj način, „Napoleoni“ posjeduju i pravo na zločin koji je opravdan višim ciljem, a i sam
Raskoljnikov se htio uvjeriti da je dijelom te skupine: „Jesam li puzav stvor ili imam pravo...“. Kao
svojevrsna parodija ove teorije, don Fernando, Melkiorov poznanik, osniva vlastiti princip „skepsom
protiv tragedije“, odnosno teoriju o preventivnoj dehumanizaciji. Don Fernando nalaže kako se opasni
pojedinci poput potencijalnih budućih diktatora mogu prepoznati na temelju niskog rasta i tjelesne
manjkavosti, čime eksplicitno ismijava Napoleona: „...pustili su malog ambicioznog generala da im
šmugne između nogu i pokolje pola svijeta zbog svoje veličine.“. Don Fernando, kao i Melkior, budno
iščekuje dolazak Drugog svjetskog rata, ali je evidentno provociran propagandom i nastalim
totalitarističkim režimima: „Hitlera je trebalo ubiti prije deset godina (možda i ranije), a Mussolinija prije
dvadeset dobro izdevetati po stražnjici dok ne zaplače i ne zamoli za oproštenje.“. Samom potrebom za
„ličnim terorom“ i „atentatima“ preventivna dehumanizacija postaje paradoksalna, predstavljajući don
Fernanda kao prijeteću figuru, što bi značilo da na koncu sam sebe mora destruirati. Don Fernando
opravdava ubojstvo, dok je Raskoljnikovu ono više poslužilo kao sredstvo za samodokazivanje: „...morao
sam tada doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi...“. Usmrtnjena lihvarica nije bila dovoljno
važna „hulja“ u svjetskim razmjerima, ali definitivno signifikantna u Raskoljnikovljevim mislima:
„Jednostavno sam ubio; radi sebe sam ubio, (...), a hoću li ikad postati nečiji dobrotvor, (...), to mi je u
onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!“. Ona predstavlja „gnjidu“, odnosno „čovjetinu“, materiju
kojom se hrane „kanibali“ i „Polifemi“. U svjetskoj književnosti postoji još mnogo junaka koje muče iste
dileme. Shakespeareov Hamlet simbol je podvojenosti, neodlučnosti i nesigurnosti, a Melkiora i njega
povezuje i sam čin lažnog ludila. Kafkin Gregor Samsa metamorfozira u kukca, simbolički predstavljajući
Raskoljnikovljevu „gnjidu“ koja se skriva pod tjeskobnim pritiskom neprilika, ali i samog Melkiora Tresića.
Geotheov Werther tipičan je primjer pojedinca koji bježi od životnih okolnosti i društvene stvarnosti s
kojom se ne može nositi, a takav osjećaj se očituje u svim navedenim junacima.

„Zločin i kazna“ i „Kiklop“ stvoreni su u vrijeme tjeskobnih razdoblja i iščekivanja, zbog čega je
egzistencijalizam lajtmotiv obaju djela. Teorije o manevriranju svijetom nakon uspostavljenih režima
uvelike se razlikuju, ali se mogu svesti na jednu misao: „Oni hoće biti ne normalni nego veliki, oni hoće
vladati nad nama i kod toga ne pitaju za cijenu.“. Zbog drugačijih povijesnih okolnosti različiti su pogledi
na vladajuće slojeve, iz čega se može zaključiti da će Raskoljnikov i „Napoleoni“ izvući pouku iz onog što
tek slijedi, a što Melkior i ostatak svijeta njegova vremena tek proživljava.