O znaaju Antuna Branka imia za hrvatsku avangardnu knjievnost 20.

stoljea
dovoljno govori injenica da ovog pjesnika susreemo ve drugi put tijekom kolegija; u
prvom smo susretu kroz imieve problemske lanke imali priliku poblie upoznati autorovu
viziju knjievnosti u ijim bi temeljima trebali stajati nekonvencionalnost i antiesteticizam,
no tek izravnim uvidom u njegov poetski svijet itatelju postaje jasno da teza o umjetnosti
kao vjebalitu originalnosti u imievoj poeziji ne ostaje tek puka ideja, ve ima i svoju
konkretnu realizaciju u dvjema motivski paradigmatskim pjesmama.
Od rana optereen tekom bolesti koja u njemu buja, imi je prenosei svoj
emocionalni svijet na papir vrlo velik prostor posvetio upravo svom unutarnjem neprijatelju,
nepobjedivoj i neizbjenoj smrti koja uvijek ui u uglu njegovih misli, ostavljajui trag u
svemu to ini. Taj vjeni sustanar neodgodivo se iri, postupno ga otuujui od vlastitog
tijela, a za sobom ostavljajui samo gorak okus nemoi iz koje izlaz nudi tek poezija.
Neizbjenost umiranja problematizira i imieva pjesma Tijelo i mi u kojoj on, sukladno
svom naelu nekonvencionalnosti, borbi ivota i smrti pristupa na sasvim nov nain. Smrt nije
vie izvanjska opasnost, sila s kojom se ovjek bezuspjeno bori - temeljni je razdor
premjeten u samog ovjeka, koji zbog nje postaje podijeljen na duhovno i tjelesno. Smrt,
tako, postaje dio ovjeka, okrutni gospodar njegovog tijela koji svoju bitku vodi iznutra,
stvarajui jaz i vodei ljudsku psihu do samounitenja. Snanom duhu eljnom ivota autor
suprotstavlja krhko, smrtno tijelo koje poput izdajice neumoljivo truli i psihiki zdravog
ovjeka zauvijek zakopava u tamnicu vlastitog lea. imiev izbor motiva pritom savreno
doarava stanje oaja tijelom zarobljene svijesti; i sam optereen boleu koja ga sustie i
nagovijeta skoru smrt, imi zaista slijedi vlastiti naputak o ljepoti kao odrazu pjesnikovog
emocionalnog svijeta. Umjesto uobiajenih lamentacija o prolaznosti, on problemu pristupa
subjektivno osjeajui smrt u samome sebi, imi iz prve ruke osjea njen dodir, truljenje
vlastitog tijela, teret i gaenje, to njegovoj elji za bijegom daje daleko vei znaaj od tenje
za pobjedom nad prolaznou vremena. Poletjeti, odijeliti se od tijela i lebdjeti za imia ne
znai postati bezvremen, njegova tenja za pjesnikom vjenou tek izviruje iz drugog plana
biti ist od tijela u njegovom je sluaju usko povezano s onim biti uope. Nadvladavanje
nerazdvojivosti besmrtne due i tuinca u kojeg se preobrazilo tijelo, mogue je samo u snu
ekvivalent tome u budnom je stanju svakako knjievnost, no kao to buenje iz sna zadnjim
stihom ponovno u pjesmu uvlai beznae, imiev je knjievni bijeg od smrti tek privremen.
Atmosfera oaja i gaenja u drugoj se pjesmi pretvara u rezignaciju Prazno nebo obojano
beskrajnim sivilom potpuno ukida mogunost spasenja i ovjeka liava nade u nadvladavanje
vlastite smrtnosti kroz slobodan let due. Osloboena okova tjelesnosti, dua se moe vinuti u
nebo, no njen let e biti tek lutanje prazninom, jer K Bogu izgubismo pute. to nam onda
uope preostaje doli lei pokorno u zemlju i dopustiti da nam se dua, poput tijela, raspe u
prah? I u ovom se trenutku javlja spasonosna uloga poezije imievi pjesnici jo jednom
dokazuju da su uenje u svijetu i da ni pod kojim uvjetom ne mogu izgubiti put ka
boanskom. Upravo su oni ti koji mirno stojei pred nitavilom ne ele prigrliti oaj, ve
otvaraju svoja osjetila i utei ono to svi ostali zaboravljaju, svojim duama otvaraju nadu
da nebo nee zauvijek biti prazno.
 Filozofski fakultet u Zagrebu
Ulica Ivana Luia 3

Kolegij Hrvatska knjievana avangarda:

Antun Branko imi Tijelo i mi i

Prazno nebo

Mentor: prof.dr. Kreimir Nemec

Studentica: Iva Rogulja

Zagreb, 2006.