Antička Književnost (16 Files Merged)

KLASIČNA KNJIŽEVNOST
ILI ANTIČKA KNJIŽEVNOST
1. DEFINICIJA KLASIČNE KNJIŽEVNOSTI

Za klasičnu se književnost često kao sinonim rabi pridjev antička književnost. Taj naziv dolazi iz lat. antiqus što znači
star. On, dakle, podrazumijeva da je ta književnost stara, dok naziv klasična književnost govori da je ta književnost u
vrijednosnom smislu uzorna do danas (lat. classicus – uzoran). Književnost toga razdoblja obuhvaća književnosti
starih Grka i Rimljana.
2. GRČKA KNJIŽEVNOST
Stara grčka književnost obuhvaća raspon od gotovo 1500 godina pa ju stručnjaci obično dijele u četiri razdoblja:
a) arhajsko razdoblje (750. – 450. god. pr. Kcr.)
 uglavnom usmena književnost
 književna središta: ima ih mnogo
 najznačajnije vrste: ep i lirske vrste (melike – lirske vrste toga doba koje se izvode pjevajući i uz
pratnju lire)
 predstavnici: Homer, Heziod, Ezop, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont
b) klasično razdoblje (450. – 323. god. pr. Kr.)
 književna središta: Atena
 najznačajnije vrste: dramske vrste i umjetnička proza
 predstavnici književnosti: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Menadar
 značajni povjesničari i filozofi toga doba: Herodot, Tukidid, Demosten, Platon, Aristotel
c) helenističko razdoblje (323. – 30. god. pr. Kr.)
 grčka se kultura osjeća u krajevima koji su pod vlašću Makedonaca
 najznačajnije književne vrste: kratki oblici (epilij, pastirska pjesma, epigram)
d) carsko ili rimsko razdoblje (30. god. pr. Kr. – VI. st. posl. Kr.)
 najznačajnija književna vrsta: roman
2. a) HOMER
Homer je najstariji poznati grčki pjesnik koji se danas smatra autorom najznačajnijih nacionalnih epova Ilijade i
Odiseje. Međutim, krajem 18. stoljeća javila se sumnja u njegovu egzistenciju, a samim time i u njegovo stvaralaštvo.
Tom je sumnjom otvoreno tzv. homersko pitanje koje do današnjih dana nije u potpunosti riješeno. Unitaristi smatraju
da Homer jest autor Ilijade i Odiseje, dok pluralisti smatraju da su epovi plod stvaralaštva više autora.
EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
 Ilijada
 književna vrsta: starogrčki junački ep iz 8. st. pr. Kr. u 24 pjevanja
 stih: heksametar
 tema: osvajanje maloazijskog grada Troje (Ilija) – Trojanski rat; Ahilejeva srdžba
 likovi:
- na strani Trojanaca: Hektor, Paris, Prijam, Eneja
- na strani Ahejaca: Ahilej, Patroklo, Agamemnon, Menelaj, Odisej, Nestor
- bogovi: Zeus, Hera, Hefest, Atena, Afrodita
 bitna obilježja:
- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“
- bogovi su antropomorfizirani (ponašaju se poput ljudi – pojedincima pomažu, dok onima koje ne
vole podmeću i uništavaju ih)
 Odiseja
 književna vrsta: ep/epopeja u 24 pjevanja
 tema: desetogodišnje Odisejevo lutanje morima dok ga njegova supruga Penelopa vjerno čeka
 likovi:
- ljudi: Odisej, Telemah, Laert, Penelopa, prosci
- bogovi i božanstva: Atena, Kalipsa (boginja koja je zarobila Odiseja), Posejdon, kiklop Polifem
- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“
- svojevrsni nastavak Ilijade (Odisej se nakon pada Troje pokušava vratiti kući)
2. b) ALKEJ
Alkeja možemo smatrati začetnikom domoljubne lirike, a osobito je poznata njegova pjesma Lađi. Po njemu je
alkejska strofa dobila ime. Riječ je o strofi od četiri stiha. Prva su dva stiha jedanaesterci, treći je deveterac, dok je
četvrti deseterac.
2. c) SAPFA
Sa pjesnikinjom Sapfom počinju erotski motivi u europskome pjesništvu. Stvarala je, dakle, ljubavne pjesme i tzv.
epitalamije. Epitalamije su svadbene pjesme koje su se vjerojatno zborno pjevale na vjenčanjima. Ona se smatra
začetnicom tzv. safičke strofe koja se sastoji od tri jedanaesterca i jednog peterca.
2. d) ANAKREONT
Anakreont je začetnik anakreontske lirike koja u vedrom raspoloženju slavi ljubav, vino, druženje i ostale životne
radosti. Tu liriku često nazivamo i epikurejskom prema filozofu Epikureju koji je svoja učenja zasnova na težnji
čovjeka za srećom. Anakreont je pravi primjer klasičnoga pjesnika budući da je njegova zbirka Anakreontske pjesme
imala velik utjecaj na europske književnosti čak i stoljećima poslije njezina prvog izdanja.
2. e) PINDAR
Pindara danas smatramo začetnikom ode kao lirske vrste. Njegove su ode uglavnom bile posvećene natjecateljima.
Pisao je četiri vrste oda koje, s obzirom na mjesto natjecanja, možemo podijeliti na: olimpijske, pitijske, nemejske i
istamske.
2. f) ESHIL
Eshil je tvorac grčke tragedije. Uveo je drugoga glumca i smanjio ulogu kora, međutim njegove su tragedije još uvijek
statične i jednostavne. Napisao je oko 90 drama od kojih je najpoznatija sljedeća:
 Okovani Prometej
 književna vrsta: tragedija (smatra se dijelom trilogije o Prometeju koju čine još dva izgubljena dijela o
tom junaku – Oslobođeni Prometej i Prometej Vatronoša)
 tema: progonstvo titana Prometeja na Kavkaz jer ljudima daruje vatru
 likovi: Prometej, Zeus, Hefest, Okean, Okeanove kćeri, Ija
2. g) SOFOKLO
Sofoklo usavršava tragediju uvođenjem trećega glumca i pojačavanjem dramske radnje te povećanjem uloge dijaloga.
Također smanjuje ulogu kora, ali povećava broj njegovih članova na 15. U njegovim su dramama glavni likovi ljudi, a
ne titanske ličnosti kako je to kod njegovoga prethodnika. Najznačajnija su mu djela:
 Kralj Edip
 književna vrsta: tragedija (prvi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)
 tema: pokušaj Edipa da izbjegne svoju tragičnu sudbinu, a u trenutku kada spoznaje svoj grijeh, sam sebi
nameće kaznu)
 likovi: Edip, Laj, Jokasta, prorok Tiresija
 bitno obilježje:
- Edipov kompleks – psihologijski termin proizašao iz Sofoklova djela; podrazumijeva pojavu

pretjerane ljubavi između majke i sina
 Antigona
 književna vrsta: tragedija (drugi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)
 tema: sukob Antigone i njezina ujaka Kreonta koji ju želi ubiti jer se protivila njegovom zakonu koji brani
pokopati izdajnike domovine, a Antigona upravo to čini
 likovi: Antigona, Izmena, Kreont, Euridika, Hemon, prorok Tiresija
2. h) EURIPID
Veliki grčki tragičar čija je većina djela, nažalost, izgubljena. Međutim, sačuvano je njih 19. Značajan je po tome što
su njegovi glavni likovi obični ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Osim toga, on prvi uvodi kazališne kulise u
praksu. Najznačajnije mu je djelo Elektra u kojoj je glavni lik žena.

2. i) ARISTOFAN
Aristofan se smatra začetnikom komedije u grčkoj književnosti. Najznačajnija su njegova djela Ribe, Ptice, Žabe i
Oblaci.
2. j) MENADAR
Menadar je također pisao komedije. Pripisuje mu se autorstvo više od 100 djela, no jedino je Mrzovljnik sačuvan u
potpunosti.
2. k) ARISTOTEL
Aristotel je jedan od najznačajnijih teoretičara drame. Autor je dviju knjiga: Retorike i Poetike. Poetika ili O
pjesničkom umijeću govori o tome kako je umjetnost mimesis (oponašanje), dakle čin oponašanja, ali ne puko
preslikavanje stvarnosti, već stvaralačka interpretacija. Isto tako, on uvodi pojam katarze kao glavne svrhe
književnosti. Naime, katarza je pročišćenje gledateljevih misli i osjećaja kroz tragediju.
2. l) TEOKRIT
Iako je pisao i pjesme, Teokrit se danas smatra začetnikom pastirskih ili bukolskih idila koje u dramskom obliku
oslikavaju idilične prizore iu života pastira, jednostavnih građana ili mitoloških bića. Najznačajnije mu je djelo Idile.
3. RIMSKA KNJIŽEVNOST
Rimska se književnost razvila na temeljima grčke književnosti postupno izgradivši vlastiti sustav književnih vrsta te
ostvarivši djela koja su postala uzorom svim kasnijim književnostima.
Dijelimo ju na četiri razdoblja i to:
a) prvo ili arhajsko razdoblje
 najznačajnije vrste: komedije
 predstavnici: Plaut, Terencije
b) drugo ili zlatno razdoblje
 najznačajnije vrste: epovi, elegije, epigrami, ljubavno pjesništvo, satira, poslanice
 predstavnici: Vergilije, Katul, Ovidije, Horacije, Propercije, Cezar, Salustije, Livije
 središnja ličnost: Ciceron (postavio praksu govorništva na višu razinu!)
c) treće ili srebrno razdoblje
 najznačajnije vrste: satire (jedina književna vrsta čiji je začetak u rimskoj književnosti, a ne u grčkoj!),
romani, basne, epigrami, eseji, tragedije
 predstavnici: Juvenal, Petronije, Fedro, Marcijal, Tacit
 središnja ličnost: Seneka (nasljeduje Ciceronovo govorništvo, ali je poznat i po svojim tragedijama te
filozofskim esejima)
d) četvrto ili razdoblje propadanja (razdoblje kasnoga carstva)
 razdoblje koje konačno umiruje sukob poganske tradicije i kršćanstva

3. a) PLAUT
Plaut je najveći rimski komediograf. Prvotno mu se pripisivalo preko 100 komedija, no autorstvo je utvrđeno za samo
21. Sve su njegove komedije, ustvari, komedije intrige. Najznačajnije njegovo djelo jesu sljedeće komedije:
 Škrtac
 književna vrsta: komedija (komedija intrige, ali i komedija karaktera)
 tema: škrtost Eukliona opsjednutog blagom koji vlastitu kćer želi udati za bogatoga starca kako ne bi
morao platiti miraz za nju
 likovi: Euklion, Fedra, Megador, Likonid, Strobil
- kraj je komedije izgubljen (završava u trenutku kada Strobil ukrade Euklionov ćup s blagom)
- motiv škrtog starca preuzeli mnogi kasniji književnici (npr. Moliere, Držić)
 Hvalisavi vojnik
 Menaechmi
3. b) VERGILIJE
Vergilije je najznačajniji rimski pjesnik. Na to ukazuje i činjenica da je on bio Danteov uzor i književni lik koji ga
vodi kroz pakao. Njegova su najznačajnija djela:
 Eneida
 vrsta: junački ep u 12 knjiga (prvih šest pjevanja ugleda se na Odiseju, a drugih šest na Ilijadu)
 tev ma: mit o trojanskom junaku Eneji koji nakon Trojanskog rata luta morima te na kraju svoga
putovanja osniva rimsku državu
 Likovi:
- ljudi: Eneja, Didona, Lavinija, Turno
- bogovi: Junona, Venera, Jupiter
 Bitna obilježja:
- Vergilije je na samrti želio uništiti Eneidu i zabraniti njezino objavljivanje, no car August to nije
dopustio te on objavljuje djelo
- car August ne dopušta uništenje toga epa jer je njegov nastanak bio njegova ideja
 Bukolike ili Ekloge (pastirske pjesme pisane po uzoru na Teokritove Idile)
 Georgike (didaktički spjev o ratarstvu)
3. c) KATUL
Katul se smatra najvećim rimskim pjesnikom. Bio je pripadnik neoterika (novih pjesnika koji su se ugledali u
aleksandrijsku poeziju). Njegovo stvaralaštvo poštuje kult forme. Pisao je elegije, ali i ljubavne pjesme.
3. d) OVIDIJE
Ovidije je jedan od najpopularnijih i najplodnijih rimskih pisaca. Smatra se začetnikom elegije. Najznačajnija su mu
djela Ljubavne pjesme, Ljubavno umijeće, Metamorfoze (mitološke priče koje završavaju nekom metamorfozom),
Tužaljke i Ex ponto.
3. e) HORACIJE
Horacije nasljeduje Pindara i piše ode. Njegova oda Lidiji smatra se kraljicom oda. Poznate su mu i dvije knjige
poslanica od kojih je najpoznatija Poslanica Pizonima ili Ars poetica koja se, uz Aristotelovu poetiku, smatra
najznačajnijom antičkom poetikom.
3. f) MARCIJAL
Marcijal je najznačajniji rimski pjesnik epigrama. Napisao je na tisuće epigrama, a očuvano ih je približno 1500.
4. RAZVOJ TRAGEDIJE
Za vrijeme antičke književnosti iz ditiramba se razvija tragedija. Najprije se iz te tradicionalne lirske vrste počinju
izdvajati zbor koji ima ulogu komentatora i zborovođa koji je dobivao obrise glumaca. Prve se takve izvedbe pripisuju
Tespisu, a najveći su tragičari Eshil, Sofoklo i Euripid. Naziv tragedija potječe od grčke riječi tragos što znači jarac i
ode što znači pjesma. Naime, članovi su kora bili zaogrnuti jarećom kožom pa se pretpostavlja da odatle dolazi naziv.
Prvi teoretičar tragedije bio je Aristotel. On smatra da svaka tragedija mora izazvati strah i sažaljenje te tako pročistiti
osjećaje gledatelja. To pročišćenje on naziva katarzom.
Svaku antičku tragediju karakterizira:
a) tragičan junak – osoba koja tragično završava zbog svojih uvjerenja i postupaka; žrtva vlastite nesretne
sudbine
b) tragičan sukob – sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju drukčija uvjerenja
c) tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom
d) tragičan završetak – posljedica sukoba i različitih stavova likova; najčešće završava smrću glavnog junaka
e) uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora
Svaka grčka tragedija mora sadržavati sljedeće dijelove:
a) prolog (predgovor) – uvodni dio tragedije prije ulaska kora
b) parod (pojavljivanje) – ulazna pjesma kora
c) epizodij (umetak) – sve što glumci čine i govore između dviju korskih pjesmama
d) stasim (stajanje) – stajaća pjesma kora koja se izvodila između pojedinih epizodija
e) eksod (izlazak) – izlazna pjesma kora na kraju tragedije

JEZIKOSLOVLJE
Jezikoslovlje ili lingvistika znanstvena je disciplina koja se bavi proučavanjem jezika i govora, svakog za sebe i u
uzajamnom odnosu.
Jezik je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.
Govor je konkretna realizacija jezika.
Komunikacija ili govorno priopćivanje osnovna je funkcija jezika. Komunikacija je i proces prenošenja poruke.
Poruka je obavijest koju prenosimo komunikacijskim kanalom od pošiljatelja do primatelja.
Komunikacijski je kanal put kojim ide poruka od govornika sugovorniku.
Pri komuniciranju može doći do buke u komunikacijskom kanalu. Ona uzrokuje nesporazum, no poruku možemo
shvatiti i ako dođe do nesporazuma zahvaljujući kontekstu. Taj višak obavijesti zbog konteksta zove se zalihost ili
redundancija.
Znanstvene discipline u okviru lingvistike jesu sljedeće:
a) FONETIKA (proučava glasove, njihova artikulacijska i akustična svojstva)
b) FONOLOGIJA (proučava funkcionalna svojstva glasova tj. foneme kao razlikovne jezične jedinice)
c) MORFOFONOLOGIJA (proučava ulogu fonema u morfemima)
d) MORFOLOGIJA (proučava jezične znakove nižih razina – morfeme i riječi)
e) SINTAKSA (proučava pravila po kojima se riječi slažu u sintagme i rečenice)
f) SEMANTIKA (proučava značenje riječi u rečenici)
g) LEKSIKOLOGIJA (proučava i opisuje riječi kao leksičke jedinice)
h) LEKSIKOGRAFIJA (bavi se sastavljanjem rječnika)
i) ETIMOLOGIJA (proučava podrijetlo riječi)
j) STILISTIKA (proučava stil – povezana s teorijom književnosti)
FONETIKA
Glas ili fon najmanji je odsječak izgovorene riječi, a tvori se prolaskom zračne struje kroz govorne organe. Glasove
možemo podijeliti prema slogotvornosti i prema načinu prolaska zračne struje.
Glasove prema slogotvornosti možemo podijeliti na samoglasnike i suglasnike ovisno o tome mogu li tvoriti slog ili
ne, dok glasove prema načinu prolaska zračne struje dijelimo na otvornike (a, e, i, o, u, dvoglasnik ie) i na zatvornike.
Zatvornike dalje možemo podijeliti s obzirom na tvorbeni način, s obzirom na tvorbeno mjesto te s obzirom na
zvučnost.

1. a) Podjela zatvornika po tvorbenom načinu
Zatvornike po tvorbenom načinu dijelimo na:
a) zvonačnike (sonante) – j, l, lj, m, n, nj, v, r
b) šumnike (konsonante)
Šumnici se opet dalje dijele na:
a) zapornike (eksplozive) – b, p, d, t, g, k
b) tjesnačnike (frikative) – s, š, z, ž, f, h
c) slivenike (afrikate) – c, č, ć, d, dž, đ
1. b) Podjela zatvornika po tvorbenom mjestu
Po tvorbenom mjestu zatvornici mogu biti:
a) usnenici (labijali) – b, p, m, v
b) zubousnenici (labiodentali) – f, v
c) zubnici (dentali)– c, z, s, d, t, n
d) desnici (alveolari) – l, r
e) nepčanici (palatali) – č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž
f) jedrenici (velari) – k, g, h
1. c) Podjela zatvornika po zvučnosti
Po zvučnosti zatvornici mogu biti:
a) zvučni – b, d, g, z, ž, dž, đ
b) bezvučni – p, t, k, s, š, č, ć
c) neutralni (zvonačnici iz podjele po tvorbenom načinu) - j, l, lj, m, n, nj, v, r
FONOLOGIJA
Fonem je najmanja jezična jedinica, manja od riječi, koja sama nema značenje, ali ima razlikovnu ulogu. Riječi koje
se razlikuju samo jednim glasom i koje imaju isti naglasak nazivamo minimalnim parom. Svaki fonem drukčije zvuči
u različitim riječima tj. u fonološkim okolinama. Ta izgovorna varijanta fonema naziva se alofon.
Moramo razlikovati foneme od grafema. Fonem je glas, a grafem je zapis toga glasa.

Dakle, fonemski se sustav hrvatskoga jezika ne podudara s grafemskim sustavom. U hrvatskome jeziku imamo 32
fonema (30 slova abecede + samoglasno r te dvoglasnik ie) i 30 grafema.
2. a) Glas č
Glas č dolazi u:
- riječima kojima postanak nije vidljiv
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom k
- riječima prema osnovnom c
- imeničkim sufiksima (-ač, -ača, -jača, -ičar, -čić, - čica, -čina, -če, -ečak, -ičak, ič, -čaga, -ičina, -ična)
- pridjevskim sufiksima (-ačak, -ičan, -ički, -ačan, -ački, -čiv, -ičast)
- imenima vezanima uz kajkavsko narječje
2. b) Glas ć
Glas se ć javlja u:
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom t
- izvedenicama prema osnovnom đ
- imeničkim sufiksima (-ić, -oća)
- pridjevskom sufiksu –aći
- glagolskom završetku –ći u infinitivu glagola te u glagolskom prilogu sadašnjem
2. c) Glas dž
Glas dž uočavamo u:
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom č
- riječima turskoga podrijetla
- sufiksima turskoga podrijetla (-džija, -džinica)
2. d) Glas đ
Glas đ možemo primjećujemo u:

- oblicima i izvedenicama prema osnovnom d
MORFONOLOGIJA
Morfem je najmanja jezična jedinica koja ima značenje, a morfemska je analiza rastavljanje riječi na morfeme.
Morfeme prema položaju možemo podijeliti na:
a) prefiksalne – nalaze se na inicijalnoj poziciji
b) korijenske – nalaze se na medijalnoj poziciji
c) sufiksalne . nalaze se na finalnoj poziciji
Alomorf je inačica morfema izrazom djelomično različita, a sadržajem jednaka. Do alomorfa dolazi kada se jedan
fonem u riječi zamjeni drugim zbog različitih glasovnih promjena. Alomorfi mogu biti i supletivni. To su alomorfi
jednog morfema koji mogu biti i u potpunosti različiti.
ALTERNACIJE/GLASOVNE PROMJENE
Glasovne promjene možemo podijeliti u dvije skupine:
a) morfološki uvjetovane alternacije
b) fonološki uvjetovane alternacije
4. a) Morfološki uvjetovane alternacije
Morfonološki uvjetovane glasovne promjene jesu one promjene koje su uvjetovane nekom gramatičkom ili tvorbenom
kategorijom. To su:
 NEPOSTOJANO A – ono a koje se umeće u osnovu riječi između dvaju završnih suglasnika i koje postoji
samo u nekim oblicima te riječi
 NEPOSTOJANO E – ono a koje se umeće u osnovu riječi između dvaju završnih suglasnika i koje postoji
samo u nekim oblicima te riječi
 NAVEZAK – pokretni samoglasnik koji nimalo ne mijenja značenje riječi
 VOKALIZACIJA (ZAMJENA L SA O) – suglasnik l na kraju nekih riječi zamjenjuje se samoglasnikom o
 PALATALIZACIJA – promjena k, g, h ispred samoglasnika e u č, ž, š
 II. PALATALIZACIJA – promjena c, z, s ispred samoglasnika e u č, ž, š

 SIBILARIZACIJA – promjena k, g, h ispred samoglasnika i u c, z, s
 JOTACIJA – stapanje nepalatalnog suglasnika s glasom u nov palatalni suglasnik
 EPENTEZA – posebna vrsta jotacije; umetanje epentetskog l kada se usneni suglasnici b, p, m, v nađu ispred
glasa j
 ALTERNACIJE IJE/JE/E/I – postoje određena pravila kraćenja ije u je kojih se valja držati. Do kraćenja,
dakle, dolazi u:
- dugoj množini imenica muškoga i ženskoga roda
- genitivu množine imenica ženskog roda s nepostojanim a
- imenicama ženskog roda na –ota, -oća, -ina
- zbirnim imenicama na –ad
- deminutivima i u augmentativima
- prvom dijelu složenica
- glagolskim imenicama nastalima od svršenih glagola
- imenicama i pridjevima nastalima od glagola
- komparativu i superlativu pridjeva
- opisnim pridjevima sa sufiksima -ast, -kast, -cast, -it
- pridjevima na –ovit
- složenim pridjevima
- promjeni glagolskoga vida iz svršenoga u nesvršeni
4. b) Fonološki uvjetovane alternacije
Fonološki uvjetovane alternacije jesu one promjene to kojih dolazi zbog prirode samoga fonema, tj. zbog različite
raspodjele fonema unutar morfema. U njih ubrajamo:
 JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI – promjena do koje dolazi kada se dva glasa različita po
zvučnosti nađu jedan pokraj drugoga:
- zvučni + bezvučni = 2 bezvučna
- bezvučni + zvučni = 2 zvučna
 JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MJESTU TVORBE – promjena do koje dolazi kada se dva glasa različita
po mjestu tvorbe nađu jedan pokraj drugoga:

- s, z ispred nepčanika prelaze u š, ž
- h ispred nepčanika prelazi u š
- n ispred b, p prelazi u m
 STAPANJE ili GUBLJENJE SUGLASNIKA – doslovno stapanje dvaju istih suglasnika kada se nađu jedan
pored drugoga
 ISPADANJE SUGLASNIKA – nestanak glasova d i t u suglasničkim skupinama koje se teško izgovaraju

HUMANIZAM/ PREDRENESANSA
1. U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Pred kraj se srednjovjekovlja u književnosti počinju javljati neki novi svjetonazori koji čovjeka stavljaju u središte
pozornosti. Dakle, orijentiranost više nije na crkvi, već se ona okreće k čovjeku. Te nove svjetonazore neki
proučavatelji smatraju samo produženom rukom srednjovjekovlja, dok ih drugi smatraju početkom novoga književnog
razdoblja. Riječ je o humanizmu i predrenesansi.
Humanizam i predrenesansa vraćaju se antici i teže obnovi antičke kulture, zanimaju se i za studij klasičnih jezika te
za književno stvaranje na latinskome jeziku. Ipak, glavno je obilježje tih razdoblja kritičnost koje je glavna opreka
srednjovjekovnom dogmatizmu.
Glavni su predstavnici Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio. Oni u svojim djelima sažimlju
bogata iskustva srednjovjekovne književnosti, a ujedno i navješćuju nove težnje i pokrete. Zbog toga se taj „trolist
pisaca“ često smatra utemeljiteljima novovjekovne književnosti.
1. a) DANTE ALIGHIERI
Dante Alighieri danas se smatra začetnikom talijanskoga književnog jezika. Ipak, pisao je i na latinskome jeziku i to
uglavnom knjige u kojima iznosi svoja politička i filozofska stajališta poput knjige O umijeću govora na pučkom
jeziku te O monarhiji. Najpoznatija su njegova djela napisana na talijanskom jeziku:
 Gozba  nedovršena knjiga filozofskih rasprava
 Novi život  zbirka pjesama posvećenih Beatrici Portinari kojom Dante započinje dolce stil nouvo tj. slatki
novi stil pisanja u kojem se opjevava uzvišena ljubav koja se kasnije pretvara u duhovnu, a predmet
obožavanja postaje nadzemaljskim bićem i simbolom pjesnikova ideala
 Rime  zbirka pjesama ispjevanih nakon Beatricine smrti
 Božanstvena komedija  jedno od najvećih književnih ostvaraja čovječanstva
 naslov: atribut božanstvena dobila u jednom firentinskom izdanju kako bi se naglasila uzvišenost sadržaja,
a komedija jer je prije komedija bila svako djelo koje započinje tužno, a završava sretno
 književna vrsta: epski spjev u 100 pjevanja (Pakao – 33, Čistilište – 33 i Raj – 33 + uvodno pjevanje 
simbolika brojeva!)
 forma: uobičajena alegorijska srednjovjekovna vizija zagrobnog života
 tipična strofa: tercina (strofa od tri jedanaesterca)
 tema: Danteovo putovanje trima dijelovima zagrobnog života

 likovi: Dante, Vergilije (vodi Dantea kroz Pakao i Čištilište, on je simbol razuma), Beatrice (vodi Dantea
kroz Raj, ona je simbol čistoće; Vergilije ga ne može voditi kroz Raj jer je on nekršten i nalazi se u prvom
krugu pakla)
a) srednjovjekovlja forma, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, simbolika

brojeva
b) novog razdoblja  kritički duh, u središtu čovjek
O Danteovu Paklu
- u obliku je lijevka (što je krug uži, grijeh je veći!)
- ima devet krugova:
1. krug  nekrštena djeca i nekršteni pravednici
2. krug  bludnici
3. krug  proždrljivci
4. krug  škrtice i rasipnici
5. krug  duševno lijeni svake vrste
6. krug  krivovjerci
7. krug  nasilnici
8. krug  zločinci i varalice
9. krug  izdajice (četiri pojasa: izdajnici obitelji, izdajnici domovine, izdajnici prijatelja, izdajnici
dobročinitelja)
1. b) FRANCESCO PETRARCA
Francesco se Petrarca danas smatra začetnikom humanističkih studija i prethodnikom moderne lirike. Za života je
ovjenčan lovorovim vijencem kao poeta laureatis (vrhunski pjesnik).
Pisao je i na latinskom i na talijanskom jeziku.
Najznačajnija su mu djela na latinskome jeziku:
 Afrika
 Secretum meum
Od djela na talijanskom jeziku najznačajnije mu je djelo Kanconijer 

 književna vrsta: zbirka od 366 pjesama (simbolika brojeva!)
 forma: uglavnom soneti koji su, njemu u čast, dobili naziv Petrarkini soneti, međutim ima i kancona,
sestina, balada te madrigala
 tipična strofa: dvije katrene i dvije tercine
- zbirka posvećena Lauri, supruga Huga de Sade
- zbirka se sastoji od dva dijela: prvi dio čine pjesme nastale za Laurina života, a drugi dio čine pjesme
nastale nakon njezine smrti
- zbirka spoj obilježja provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika slatkoga novog stila
- često se za cijelu zbirku koristi i naziv Rasute rime prema uvodnom sonetu koji je Petrarca naknadno
napisao i dodao
1. c) GIOVANNI BOCCACCIO
Zahvaljujući njemu, u Firenzi je osnovana katedra za proučavanje Homera. On je prvi književnik koji se u potpunosti
vratio antici bez pomirivanja s kršćanstvom. Danas se smatra začetnikom novele kao književne vrste.
Pisao je isključivo na talijanskom jeziku, a najvažnija su mu djela:
 Il Filostrato  spjev koji opisuje nesretnu ljubav i tragičan kraj trojanskog junaka
 Elegija gospe Giamette  roman u prozi u kojem napuljska udovica govori o svojoj nesretnoj ljubavi prema
mladom Panfilu
 Dekameron 
 naslov: od riječi deka hemeron što znači deset dana; naslov možemo prevesti kao Knjigu deset dana
 književna vrsta: zbirka od 100 novela (simbolika brojeva!)
 tema: priče sedam djevojaka i trojice mladića koji bježe iz grada na selo kako bi se spasili od kuge koja
hara
1. dan – nema određene teme
2. dan – priče o hirovima fortune (sreće)
3. dan – priče o ostvarenim ljubavnim željama
4. dan – priče o tragičnim ljubavima
5. dan – priče o ljubavima koje nakon niza prepreka završavaju sretno

6. dan – brzi i duhoviti odgovori
7. dan – priče o podvalama žena na račun glupih muževa
8. dan – priče o šalama i podvalama u kojima stradaju glupani
9. dan – nema određene teme
10. dan – priče o velikim i plemenitim djelima
 pripovjedači  također simbolika u imenima 
- Pampinea (bujna)
- Fiametta (vatrena)
- Filomena (ona koja voli pjevanje)
- Emilija (laskava, zamamna)
- Lauretta (aluzija na Petrarcinu Lauru)
- Neifile (ponovo zaljubljena)
- Elissa (zaljubljena)
- Panfilio (sretni ljubavnik)
- Filostrato (nesretni ljubavnik)
- Dioneo (razbludni mladić)
2. U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
U hrvatskoj je književnosti humanizam imao velikoga odjeka zbog blizine hrvatskih krajeva talijanskim žarištima
humanizma. Najznačajnija su humanistička središta u Hrvatskoj bili Split, Zadar, Dubrovnik, Trogir i Šibenik.
Najznačajniji splitski humanisti: Marko Marulić, Frane Božičević Natalis
Najznačajniji zadarski humanisti: Juraj Divnić, Jerolim Vidulić
Najznačajniji šibenski humanisti: Juraj Šišgorić, Antun Vrančić, Faust Vrančić
Najznačajniji dubrovački humanisti: Ilija Crijević, Ludovik Crijević-Tuberon, Jakov Bunić Vučić, Karlo Pucić
Najznačajniji trogirski humanisti: Petar Cipiko, Koriolan Cipiko
Najznačajniji hvarski humanisti: Jeronim Bertučević
Najznačajniji kotorski humanisti: Nikola Modruški, Ludovik Paskalić

Najznačajniji istarski humanisti: Matija Vlačić Ilirik
Najznačajniji humanisti Sjeverne Hrvatske: Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički
2.a) MARKO MARULIĆ
Marko se Marulić danas smatra ocem hrvatske književnosti i središnjom osobom hrvatskoga humanizma.
Najznačajnija njegova humanistička djela:
 Davidias (Davidijada)  najopsežnije Marulićevo latinsko djelo
 književna vrsta: junački ep u 14 knjiga (biblijsko-vergilijanski ep)
 stih: heksametri
 tema: priča o djelima židovskoga kralja Davida
 De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum (Pouke za čestit život s primjerima)  najprevođenije
djelo nekoga hrvatskog pisca
 Evangelistarum (Evanđelistar)
 Quinquaginta parabolae (Pedeset priča)
 Poslanica papi Hadrijanu VI.
2. b) JURAJ ŠIŠGORIĆ
On je autor prve tiskane pjesničke zbirke u Hrvata Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih
pjesama ili, jednostavnije, Elegije) koja sadrži 62 pjesme. Najznačajnija od njih Elegija je o pustošenju šibenskoga
polja. Ta elegija ima trodijelnu strukturu. U uvodu se iznosi invokacija, u središnjemu dijelu dan je opis turskih
prodiranja i razaranja, dok u završnome dijelu slijedi prikazivanje spremnosti umiranja za domovinu.
2. c) ANTUN VRANČIĆ
Antun Vrančić autor je nedovršenog putopisa Putovanje iz Budima u Drinopolje.
2. d) ILIJA CRIJEVIĆ
Prvi je hrvatski pjesnik ovjenčan lovorovim vijencem. Pisao je ode, a njegova je najpoznatija Oda Dubrovniku.
Također, pisao je i elegije među kojima se osobito ističu elegije nekoj Rimljanki Flaviji.

2. e) JAN PANONIUS/ IVAN ČESMIČKI
Ivan Česmički najznačajniji je predstavnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj. Napisao je dvije knjige elegija pisanih
tipičnim elegijskim distihom. Njegova najpoznatija elegija jest elegija U smrt majke Barbare.

MODERNIZAM
I. RAZDOBLJE MODERNIZMA: RANI MODERNIZAM/ ESTETICIZAM I

MODERNA
1. U EUROPSKOME KONTEKSTU – RANI MODERNIZAM/ESTETICIZAM
Modernizam je epoha koja dolazi nakon realizma, a možemo ju promatrati na dvjema razinama: u užem i u širem
smislu. U širem smislu on obuhvaća svu književnost od polovice 19. stoljeća do danas i možemo ga podijeliti na četiri
faze:
 rani modernizam/esteticizam
 avangarda
 kasni modernizam
 postmodernizam
U užem će se pak smislu modernizam odnositi samo na prvu fazu modernizma u širem smislu, dakle na rani
modernizam, tj. eseteticizam. To razdoblje počinje 1857. godine kada izlazi zbirka pjesama Cvjetovi zla Charlesa
Baudelairea, a vodi se geslom „l'art pour l'art“ (umjetnost radi umjetnosti) koje nalaže da književnost mora imati
isključivo estetsku funkciju i da mora biti oslobođena svih vanjskih stega i socijalnih funkcija. Zanimljiva je činjenica
da iste te godine izlazi i roman Gospođa Bovary Gustava Flauberta, jednog od najznačajnijih predstavnika realizma i
jedno od najznačajnijih realističkih djela.
1. a) LIRIKA
Modernizam se u lirici razvija u nekoliko književnih pravaca od kojih su najznačajniji parnasovstvo, simbolizam,
impresionizam, dekadencija i secesija.
Parnasovstvo
Parnasovstvo se odnosi na pojam koji označuje skupinu pjesnika okupljenih oko zbornika Le Parnasse contemporain
ili Suvremeni Parnas koji prvi puta izlazi 1866. godine, a njihovo se pjesništvo temelji na larpurlartizmu s obzirom na
to da ono teži čistoj umjetnosti radi nje same. Obilježja su toga razdoblja sljedeća:
 objektivnost (nastavak hladnoće naturalizma u prozi)
 impersonalnost (pjesme moraju biti oslobođene osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti)
 deskriptivnost
 pejzažne ili mitološke teme
 kult ljepote izraza i kult forme

Predstavnici su:
 Theophile Gautier
 u svome romanu Gospođica Maupin razvija doktrinu larpurlartizma
 pobornik sinteze poezije i likovne umjetnosti
 najznačajnija zbirka pjesama: Emajli i kameje
 Leconte de Lisle
 začetnik i teoretičar parnasovstva
 najznačajnije zbirke: Antičke pjesme i Barbarske poeme
Još neki značajni predstavnici: Sully Prudhome, Jose Maria de Heredia
Simbolizam
Kao stilski pravac unutar epohe modernizma javlja se prvenstveno u Francuskoj, a začetnikom se smatra već
spomenuti Baudelaire. Simbolisti smatraju da se jezik poezije mora razlikovati od jezika zbilje te da pjesnici u svojim
djelima moraju koristiti simbole.
Predstavnici su:
 Charles Baudelaire
 prvi moderni pjesnik i tvorac riječi modernitet
 živi kao boem i dendi buneći se protiv malograđanskih normi
 najznačajnija zbirka pjesama: Cvjetovi zla
- prva modernistička zbirka posvećena Theophilleu Gautieru
- najpoznatija pjesma Suglasja koja se smatra manifestom simbolizma
- zbog nje Baudelaire bio optužen zbog nemorala pa je jedno vrijeme bila zabranjena
- glavne teme zbirke: estetika ružnoga, privlačnost zla, tjeskobni osjećaj spleena (učmalosti , dosade,
praznine)
- dijelovi zbirke: Spleen i ideal, Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt
- značajke zbirke: kult forme (većina pjesama soneti), uporaba simbola, oksimorona (naslov!), sinestezije

- posebnost: neke pjesme iz prvoga dijela zbirke posvećeni Bijeloj Veneri i Madoni (idealiziraju ženu),
dok su neke posvećene Crnoj Veneri (gdje se opisuje demonski doživljaj žene)
- zanimljivost: precizniji bi prijevod ove zbirke bio Cvjetovi bola budući da tako glasi original, međutim
u Hrvatskoj se udomaćio naziv Cvjetovi zla
 Paul Verlaine
 najznačajnija zbirka: Saturnijske poeme
 Rimbaunda i Mallarmea naziva „prokletim pjesnicima“
 Arthur Rimbaud
 najznačajnija zbirka: Iluminacije (pjesme: Pijani brod, Alkemija slova, Samoglasnici)
 poeziju shvaća kao „alkemiju riječi“  teži neograničenoj slobodi izražavanja
 Stephane Mallarme
 najznačajnije djelo: Faunovo poslijepodne (pjesma)
1. b) EPIKA
Epika u prvom razdoblju modernizma nije bila toliko značajna. Međutim, ističe se jedan autor:
 Reiner Maria Rilke
 najznačajnije djelo: Zapisi Maltea Lauridsa Briggea  predstavlja važnu prekretnicu u razvoju
modernog romana jer se napušta tradicionalna fabula i uvode se poezija i esej u pripovjednu prozu
1. c) DRAMA
Najznačajniji su dramski pisci u razdoblju modernizma:
 Anton Pavlovič Čehov
 ruski dramatičar
 autor tzv. lirskih drama/drama atmosfere – djela koja prikazuju stanje duše, nemaju tradicionalan zaplet i
rasplet, nemaju junake, a radnja je u njima nevažna
 najčešće teme takvih drama: traženje identiteta, otuđenje, nemogućnost komunikacije, besmisao života

 najznačajnija djela: Ujak Vanja, Tri sestre
 Henrik Ibsen
 norveški dramatičar
 tri faze njegova stvaranja: romantičarska, realistička i simbolistička faza
 najznačajnije djelo: Nora ili Kuća lutaka
- psihološka drama u tri čina koja pripada realističkoj fazi
- tema: položaj žena u obitelji i društvu
- likovi: Nora, Torvald Helmer, Kristina Linde, Krogstadt, dr. Rank
- posebnost: djelo vrlo kontroverzno jer se temelji na kritici braka kao društvene institucije u kojoj
muškarac i žena nisu ravnopravni članovi
2. U HRVATSKOME KONTEKSTU – MODERNA
Modernizam se u hrvatskome kontekstu naziva modernom. Riječ je o razdoblju koje obilježava prijelaz s 19. na 20.
stoljeće, no početak mu se i završetak različito određuju. Počinje 1891. (kada Janko Leskovar objavljuje svoju Misao
na vječnost), 1892. (kada Antun Gustav Matoš objavljuje svoju Moć savjesti) ili 1895. (kada su hrvatski studenti na
Trgu bana Jelačića u Zagrebu spalili mađarsku zastavu kao znak otpora mađarizaciji), a završava 1914. (tj.
Matoševom smrću i objavom Hrvatske mlade lirike) ili 1916. (kada počinje izlaziti najznačajniji ekspresionistički
časopis Kokot).
Hrvatska moderna ima dvije razvojne faze:
 prva je faza razdoblje od 1892. do 1903. u kojoj nema značajnijih književnih ostvaraja, a karakterizira ju
sukob starih i mladih; mladi zagovaraju otpor staroj generaciji i tradicionalnom načinu pisanja
- predstavnici starih ustvari predstavnici realizma: Josip Kozarac, Ksaver Šandor Gjalski, Janko
Leskovar  okupljaju se oko Matice hrvatske
- predstavnici mladih  okupljaju se oko Društva hrvatskih književnika, a dijelimo ih na dvije skupine:
o praška skupina – zagovaraju društvenu ulogu književnosti, okupljeni oko časopisa Hrvatska
misao: Milivoj Dežman Ivanov, Branimir Livadić
o bečka skupina – zagovaraju estetsku ulogu književnosti, okupljeni oko časopisa Mladost:
Milan Šarić

 druga je faza razdoblje od 1903. do 1914./1916. u kojoj nastaju sva značajnija djela moderne, a karakterizira
ju stilski pluralizam (mnoštvo stilova poput impresionizma i simbolizma)
2. a) LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici hrvatske modernističke lirike Vladimir Vidrić, Antun Gustav Matoš i Janko Polić
Kamov.
 Vladimir Vidrić
- zbirka: Pjesma
- najznačajnije pjesme u njoj: Pejzaž I, Pejzaž II, Jutro, Pompejanska sličica, Perun, Notturno
- dominantan stil: impresionizam
- teme: pejzaž, sudbina pjesnika i pjesništva, mitološke teme, ljubav s naznakom erotike
- posebnost: započinje programatskom pjesmom U oblacima, a završava pjesmom Adieu koja je

svojevrstan Vidrićev oproštaj od života
 Antun Gustav Matoš
- središnja ličnost ovoga razdoblja; piše sve književne rodove
- za života nije objavio niti jednu pjesničku zbirku; zbirka Pjesme objavljena posmrtno 1923. godine
- dominantan stil: simbolizam
- pjesme mu možemo podijeliti u tri tematska kruga:
o domoljubne pjesme  najprije domovinu idealizira (Kod kuće, Gospa Marija, Gnijezdo bez
sokola), a kasnije ju depatetizira (1909., Stara pjesma)
o pejzažne pjesme  oblikovane uporabom sinestezije i uglavnom u prenesenom značenju

(Srodnost, Maćuhica, Đurđic, Jesenje veče, Notturno)
o ljubavne pjesme  nastale pod utjecajem Charlesa Baudelairea i Alana Edgara Poea (Utjeha
kose)
 Janko Polić Kamov
- najznačajnija pjesma: Pjesma nad pjesmama (tema preuzeta iz Biblije)
- dominantan stil: natruhe ekspresionizma
- zanimljivost: Kamova smatramo prvim cjelovitim hrvatskim avangardnim književnikom

U moderni se posebno razvija i dijalektalna poezija. Njezini su najznačajniji predstavnici:
 Antun Gustav Matoš: Hrastovački nokturno unutar pripovijetke Nekad bilo, sad se spominjalo  označuje
početak dijalektalne lirike; kajkavsko narječje
 Fran Galović
 najznačajnije djelo: zbirka S mojih bregov (pjesme u njoj Crn-bel, Jesenski veter)
 kajkavski pjesnik
 Dragutin Domjanić
 najznačajnije djelo: zbirka Kipci i popevke (pjesme u njoj Bele rože, Ciklame, krvave ciklame) – jedna od
najboljih zbirki kajkavskoga narječja
 kajkavski pjesnik
 Vladimir Nazor
 najznačajnije djelo: pjesma Seh-duš dan
 čakavski pjesnik
Vrhunac modernističke lirike u hrvatskoj književnosti označila je pojava Hrvatske mlade lirike 1914. godine, zbirke
pjesama dvanaest najznačajnijih modernističkih pjesnika. Riječ je o Ivi Andriću, Vladimiru Čerini, Vilku Gabariću,
Franu Galoviću, Karlu Hausleru, Zvonku Milkoviću, Stjepanu Parmačeviću, Janku Poliću Kamovu, Nikoli Poliću,
Augustinu Tinu Ujeviću, Milanu Vrbaniću i Ljubi Wiesneru.
2. b) EPIKA
Epiku hrvatske moderne karakteriziraju sljedeća obilježja:
 defabularizacija
 subjektivnost
 psihologizacija
 impresionistički pejzaž koji izražava unutarnja stanja likova
 standardizirani likovi  likovi neuklopljenih i hipersenzibilnih intelektualaca

 regionalizam  nastavlja se iz realizma (pisci uglavnom pišu o prostoru u kojem i sami žive)
Uglavnom se pišu pripovijetke i novele čiji su najznačajniji predstavnici:
 Janko Leskovar
- najznačajnije djelo: Misao na vječnost  likovi: Đuro Martić (seoski učitelj)
- posebnost: lik Đure Martića predstavnik i začetnik tzv. leskovaraca  likovi okrenuti kontemplaciji, a
ne akciji, koji su izvana pasivni i povučeni, a u unutrašnjosti upravo suprotni
 Antun Gustav Matoš
- piše o Zagrebu i Hrvatskome zagorju
- najznačajnije pripovijetke:
o Camao  likovi: Alfred Kamenski (mladi intelektualac i glazbenik), Fanny (također

glazbenica, Forestova žena i Alfredova ljubavnica)
o Cvijet s raskršća  likovi: Solus (boem koji luta Europom) i Izabela (tajanstvena djevojka
koja živi u obližnjem dvorcu)
o Kip domovine leta 188*  likovi: Pepica Pogačić, Joškec Pogačić
o Moć savjesti  Joso Cicvarić
 Dinko Šimunović
- piše o Dalmatinskoj zagori i Cetinskoj krajini
- najznačajnija djela:
o Muljika  likovi: Boja (Muljika – mlada djevojka poznata po svojoj ljepoti), krčmarev sin
Ilijica (prozvao se Elias Kurtović)
o Duga  likovi: Brunhilda (Srna – djevojka koja želi biti poput dječaka, nesmetano se igrati
kao i oni), Serdar i Serdarovica (njezini roditelji koji joj to brane)
Međutim, u ovom razdoblju nastaje i nekoliko romana koje pišu:
 Ivan Kozarac
- piše o Slavoniji

- najznačajnije djelo: Đuka Begović
- književna vrsta: psihološki roman (podnaslov romana: „Psihološka studija slavonskog mentaliteta“)
- kompozicija: 16 poglavlja
- likovi: Đuka Begović (ubojica svoga oca Šime), Smilja (Đukina kći)
- tema: pokušaj Đuke Begovića da se nakon zatvora vrati normalnom životu, no ne uspijeva
 Milutin Cihlar Nehajev
- piše o Senju
- najznačajnije djelo: Bijeg (podnaslov: „Propast jednoga našeg čovjeka“)
- književna vrsta: psihološki roman
- likovi: Đuro Andrijašević (učitelj i propali književnik), Vera (Đurina zaručnica koja se na kraju udaje
za drugoga)
- tema: tragična sudbina Đure Andrijaševića koji je u neprestanom sukobu sa svojom okolinom, ali i sa
samim sobom uzrokovana neimaštinom, otuđenjem od majke i zahtjevima malograđanske sredine
2. c) DRAMA
Najznačajniji su hrvatski dramatičari u razdoblju moderne:
 Ivo Vojnović
- najznačajnija djela:
o Ekvinocijo  prva moderna drama u hrvatskoj književnosti
o Dubrovačka trilogija (dijelovi: Allons enfants, Suton i Na taraci)  tema je suvremena

stvarnost Dubrovnika  propadanje dubrovačke vlastele
 Milan Begović
- najznačajnije djelo: Bez trećega
- likovi: Giga (Margita) Barić, Marko Barić (suprug Gige Barićeve koji se kući vraća nakon 8 godina
zarobljeništva u Sibiru)
- tema: nepotrebna ljubomora Marka Barića prema supruzi Gigi koja će uzrokovati njihovu propast

- zanimljivost: opisuje istu tematiku kao i Ibsenova Nora  neravnopravnost muškaraca i žena u
instituciji braka
2. d) DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI
Diskurzivne književne oblike piše središnja ličnost hrvatske moderne, a to je Antun Gustav Matoš. Najznačajnija su
njegova djela tog književnog roda sljedeća:
 knjige putopisa: Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi (unutar koje se nalazi njegov najpoznatiji putopis Oko
Lobora)
 eseji i kritike: Ogledi

II. DIO MODERNIZMA – AVANGARDA I RAZDOBLJE HRVATSKE
KNJIŽEVNOSTI OD 1914. DO 1952.
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU – AVANGARDA
Drugo razdoblje modernizma ili avangarda (franc. avant-garde – prethodnica) obuhvaća razdoblje od 10-ih do 30-ih
godina 20. stoljeća koje karakterizira posve nov način izražavanja. Ujedno ga smatramo i najavom svega onoga što će
se pojaviti u kasnijim razdobljima književnosti.
Obilježja su toga razdoblja sljedeća:
 otpor prema tradiciji
 bunt protiv onoga što je općeprihvaćeno i logično
 izmjena funkcija pojedinih književnih rodova i vrsta
 stilski pluralizam
 sinkretizam umjetnosti – intermedijalnost (povezivanje glazbe, književnosti, slikarstva i filma)
1. a) LIRIKA
Unutar lirskoga književnog roda najuočljiviji je stilski pluralizam kao jedan od glavnih obilježja avangarde. Ovdje se,
naime, ostvaruju ovi stilovi:
 Futurizam
- javlja se najprije u Italiji, a potom i u Rusiji
- najznačajniji su predstavnici:
 Tommaso Marrinetti (Italija)  autor Futurističkoga manifesta nastalog 1909. godine
 Vladimir Majakovski (Rusija)  piše Pljusku društvenom ukusu 1912. godine
- obilježja ovise o državi u kojoj je rasprostranjen:
ITALIJA RUSIJA
 nadahnut modernim tehničkim dostignućima  nadahnut društvenom stvarnošću
 okrenut budućnosti  slavi slobodu, bunt i pobunu
 slavi brzinu, aktivizam, urbani život, nacionalnu snagu  zagovara barbarizaciju umjetnosti

 Ekspresionizam
- javlja se u Austriji i Njemačkoj
- glavni su predstavnici:
 Georg Trakl
 Gottfried Benn
 Franz Werfel
 Oskar Kokoschka
 Kurt Pinthus  autor ekspresionističkog manifesta Govor posvećen budućnosti iz 1918. godine
- možemo ga podijeliti na tri faze: predratni ekspresionizam, ratni ekspresionizam i poslijeratni ekspresionizam
- s obzirom na te faze može se zaključiti kako je ekspresionizam nastao kao reakcija na rat pa su mu glavna
obilježja:
 strah od rata – rat dehumanizacija čovjeka
 osjećaj straha i tjeskobe pred modernom civilizacijom
 motivi grada, smrti, rata, bolesti, raspadanja
 izobličena slika stvarnosti (groteska!)
 škrt izraz bez interpunkcije
 osnovni je motiv krik
 boja ima značenje pjesnikove nutrine i nije preslika objektivne stvarnosti
 Imažinizam
- nastaje u Engleskoj i Rusiji
- najznačajniji su predstavnici:
 Ezra Pound  dao ime pokretu
 Sergej Jesenjin  „posljednji pjesnik sela“, a kasnije usamljeni boem u užurbanosti grada  uz
njega vežemo pojam jesenjinštine – pesimističan stav prema životu
- obilježja toga pravca:
 slikovitost pjesničkog izraza
 prikazivanje čistih slika bez opisa

 Dadaizam
- Švicarska je mjesto nastanka toga stila
- najznačajniji je predstavnik:
 Tristan Tzara  Dadaistički manifest 1918. godine
- naziv pokreta može se različito tumačiti:
 dada (drven konjić)
 dada (oponašanje dječjih prvih zvukova, dječje tepanje jer su dadaisti baš poput djece – ne robuju
pravilima i plaze jezik dotadašnjim autoritetima)
- obilježja dadaizma:
 šokirati i sablazniti
 negiranje tradicije i zagovaranje anarhije
 ukidanje logike i jezičnih pravila
 djela nastaju tzv. tehnikom kolaža
 Nadrealizam
- nastaje u Francuskoj odakle se širi Španjolskom i Čileom
- predstavnici:
 Andre Breton  autor Manifesta nadrealizma 1924. godine
 Luis Aragon
 Federico Garcia Lorca  španjolski pjesnik čija je glavna tematika smrt  Ciganski romancero te
Pjesnik u New Yorku
 Pablo Neruda  čileanski pjesnik čija je glavna tematika ljubav  Dvadeset ljubavnih i jedna
očajna
- obilježja nadrealizma:
 polazište poezije mora biti unutarnja stvarnost pojedinca – podsvjesni sloj koji je bez nadzora razuma
 jedan od glavnih motiva jesu snovi
 temelj je u psihoanalizi Sigmunda Freuda
 automatsko zapisivanje asocijacija  poezija je diktat misli

1. b) EPIKA
U razdoblju se avangarde nastavljaju sva ona obilježja iz razdoblja esteticizma, stoga se kao glavna obilježja
avangardne proze i ovdje izdvajaju:
 psihološka analiza lika
 defabularizacija
 introspekcija
 nepouzdani, subjektivni pripovjedač
 uporaba paradoksa
Shodno tomu, javljaju se i nove, posebne vrste romana:
 roman toka svijesti  bilježenje isprekidanih i nedovršenih misli i rečenica
 monološko-asocijativni roman  ukidanje kronologije, praćenje misli, dojmova i asocijacija lika
Glavni su predstavnici:
 Marcel Proust: U potrazi za izgubljenim vremenom
- ciklus od sedam dijelova  Put k Swanu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes,
Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica i Pronađeno vrijeme
- prvi je ciklus Put k Swanu čiji je prvi dio Combray
- vrsta djela: monološki-asocijativni roman
- tema: prisjećanje tridesetogodišnjeg pripovjedača na svoje djetinjstvo provedeno kod tete u Combrayu te
život bogatog građanstva i aristokracije početkom 20. stoljeća
- zanimljivost: asocijacija na djetinjstvo bili su mu madelaine kolačići namočeni u lipov čaj
 James Joyce: Uliks
- vrsta djela: roman toka svijesti čiji je James Joyce utemeljitelj
- tema: osjetilni podražaji, asocijacije i sjećanja triju likova: Leopolda Blooma, Stephena Dedalusa, Molly
Bloom
- zanimljivost: parodija Homerove Odiseje
 Virginia Wolf: Gospođa Daloway
- vrsta djela: roman toka svijesti

- tema: jedan dan u životu Clarisse Dalloway čiji je suprug ugledni član parlamenta
- zanimljivost: Virginia Wolf autorica i eseja Moderna proza u kojemu se zalaže za ovu vrstu romana
 Willian Faulkner: Krik i bijes
- vrsta djela: roman toka svijesti
- tema: promišljanja trojice braće iz obitelji Compson
- zanimljivost: naslov preuzet iz Shakespeareova Macbetha
 Franz Kafka: Preobražaj
- vrsta djela: pripovijetka (Kafkin tip proze!)
- tema: preobrazba čovjeka u kukca  odnos pojedinca i obitelji tj. odnos pojedinca i društva
- zanimljivost: na temelju ovoga djela nastao pojam kafkijanske atmosfere  turobna atmosfera u kojoj
živi pojedinac, usamljen i ranjen
- ostala važna Kafkina djela: Proces, Amerika, Dvorac
1. c) DRAMA
U razdoblju avangarde javlja se moderna drama koja se razvija pod okriljem ekspresionizma. Riječ je o drami koja se
kreće između monološke drame i drame kvantitativne dramaturgije budući da u njoj scenska tehnika, različiti efekti i
masovne scene zamjenjuju klasični dijalog.
Glavna su obilježja takve drame sljedeća:
 izostanak podjele na činove i prizore
 razbijena iluzija scenske stvarnosti
 dojam improvizacije
 predstava u predstavi
Predstavnici su takve moderne drame:
 Luigi Pirandello: Šest osoba traži autora ili Gole maske
 George Bernard Shaw: Sveta Ivana
 Thomas Stearns Eliot: Ubojstvo u katedrali
 Federico Garcia Lorca: Krvava svadba

Dijelimo je na dva podrazdoblja:
 ekspresionizam
 drugo razdoblje hrvatske književnosti
2. a) Ekspresionizam
Prvo podrazdoblje II. razdoblja hrvatske književnosti traje od 1914. do 1928. godine, no često se početkom smatra
1916. godina kada Ulderiko Donadini počinje izdavati svoj časopis Kokot. U tome se razdoblju javljaju još neki
značajni časopisi:
 Vijavica
urednik: Antun Branko Šimić
 Juriš
 Plamen  urednici Miroslav Krleža i August Cesarac
Obilježja su ekspresionizma u hrvatskoj književnosti gotovo jednaka kao i u europskome kontekstu, a uglavnom se
svode na sljedeće osobitosti:
 prikazivanje duha ratne stvarnosti  racionalizacija izraza
 tematiziranje tjeskobe i straha
 pobunu protiv tradicije  destrukcija kulta forme, upotreba velikog broja glagola umjesto pridjeva i imenica,
eliptične rečenice
 osobitu važnost ima boja  upućuje na unutarnju stvarnost, a ne na vanjsku
Najznačajniji je književni rod lirika čiji su najznačajniji predstavnici:
 Antun Branko Šimić: Preobraženja (1920. godina)
- književna vrsta: zbirka pjesama (ukupno njih 48)
- tematski krugovi u zbirci: kozmički ekspresionizam, umjetničko stvaranje, zavičajne teme, intimne teme,
smrt, socijalne teme
- naslov: pjesnik preobražava vidljivi, materijalni svijet u svojoj nutrini i ostvaruje ga u pjesništvu
- osobitosti zbirke: dokidanje interpunkcije, slobodni stihovi, boja ima važnu ulogu
- zanimljivost: prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti

 Ivo Andrić: Ex ponto, Nemiri
 Gustav Krklec: Beskućnici, Darovi za bezimenu
Ostali predstavnici koje valja spomenuti jesu:
 August Cesarec: Bijeli lutalac (epika; roman)

kod njih pronalazimo samo naznake ekspresionizma!!!
 Miroslav Krleža: Kraljevo (drama; drama)
2. b) Drugo razdoblje hrvatske književnosti (socijalni ili novi realizam)
Drugo razdoblje hrvatske književnosti traje od 1928. do 1952. godine te su mu neka od glavnih obilježja sljedeća:
 povratak realističkom shvaćanju književnosti
 društvena uloga književnosti
 socijalna tematika
 koncept tzv. utilitarnog realizma  književnost u funkciji prikazivanja društvene stvarnosti
Međutim, svemu tome protivi se Miroslav Krleža što jasno izražava u svome Predgovoru Podravskim motivima Krste
Hegedušića te u Dijalektičkom antibarbarusu. Naime, on smatra da književnost mora biti rezultat nadahnuća i
stvaralačkog čina, a ne nametnutih programa. Zbog tih njegovih stavova dolazi do sukoba na književnoj ljevici.
LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici:
 Tin Ujević
- zbirke pjesama: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu
- najznačajnije pjesme: Naše vile, Oproštaj, Svakidašnja jadikovka, Visoki jablani, Pobratimstvo lica u
svemiru, Ove su riječi crne od dubine
- autor je i dvaju eseja: Ljudi za vratima gostionice te Skalpel kaosa
 Dobriša Cesarić
- zbirke pjesma: Lirika (+ petnaest drugih zbirki)
- najznačajnije pjesme: Pjesma mrtvog pjesnika, Voćka poslije kiše, Slap, Oblak, Povratak, Balada iz
predgrađa, Vagonaši
 Dragutin Tadijanović
- najznačajnije zbirke: Lirika, Sunce nad oranicama i Srebrne svirale
- najznačajnije pjesme: Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Večer nad gradom, Prsten
- zanimljivost: u svojim pjesničkim ostvarajima usko vezan uz rodno Rastušje
 Nikola Šop
- najznačajnije zbirke: Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena
- najznačajnije pjesme: Isus čita novine  pisao religioznu liriku
U ovom se razdoblju nastavlja i razvoj dijalektalne lirike započet u razdoblju moderne. Najznačajniji su predstavnici:
 Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha

kajkavština
 Ivan Goran Kovačić: Ognji i rože
 Mate Balota: Dragi kamen

čakavština
 Drago Gervais: Čakavski stihovi
EPIKA
Epika je jedan od najznačajnijih književnih rodova ovoga razdoblja čija je središnja ličnost i najznačajniji predstavnik:
 Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovitza
- književna vrsta: monološko-asocijativni roman (po uzoru na Marcela Prousta!)
- tema: povratak hipersenzibilnog slikara Filipa Latinovicza u domovinu kako bi završio svoju potragu za
identitetom
- likovi: Filip Latinovicz, majka Regina, Silvije pl. Liepach, Bobočka (Ksenija Radajeva), Baločanski,
Kyriales
- zanimljivost: prvi pravi hrvatski modernistički roman
- ostali Krležini romani: Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave
- napisao i antiratnu novelističku zbirku Hrvatski bog Mars u kojoj je najznačajnija novela Baraka pet be
 likovi: Maximilijan Axelrode (upravitelj bolnice), student Vidović (jedan od ranjenika u bolnici)
 tema: besmisao rata i agonija naroda zatočenih u Austro-Ugarskoj Monarhiji
 naslov zbirke: ironičan! – Hrvatski bog Mars  Hrvati se cijelo vrijeme bore pod tuđom zastavom

 ostale novele u zbirci: Bitka kod Bistrice lesne, Kraljevska ugasrka domobranska novela, Tri
domobrana, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera i Hrvatski rapsodija
 Ivo Andrić: Prokleta avlija
- književna vrsta: roman
- likovi: fra Petar, Ćamil, Haim, Latifag (Karađoz – upravitelj zatvora)
- tema: život u carigradskom zatvoru koji potiče zatvorenike u njemu na promišljanja egzistencijalističkih
problema
- ostali Andrićevi romani: Na Drini ćuprija, Travnička hronika
- važno!!!  jedini naš književnik koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost
DRAMA
Najznačajniji predstavnik drame kao književnog roda u ovome razdoblju bit će:
 Miroslav Krleža: ciklus o Glembayevima
- dijelovi ciklusa: Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda
- književna vrsta: psihološke drame
- tema: financijska i moralna propast bankarske obitelji Glembay

III. DIO MODERNIZMA – KASNI MODERNIZAM I DRUGA
MODERNA
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU – KASNI MODERNIZAM
Treće razdoblje modernizma, nazvano još i kasnim modernizmom, traje od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća čije je
glavno obilježje obnova dijaloga s tradicijom. Međutim, u tom se razdoblju javlja i egzistencijalizam, značajan
književni i filozofski pravac. Njegova je polazišna misao da se ljudsko postojanje razlikuje od postojanja ostalih živih
bića.
1. a) EPIKA
Predstavnici:
 Maksim Gorki
predstavnici socijalističkog realizma  obnavljaju tradiciju
 Mihael Šolohov realističkoga romana, ali tim romanima daju kritiku
socijalističkome režimu
 Boris Pasternak: Doktor Živago
- dobitnik Nobelove nagrade, ali ju je odbio zbog straha od vladajućih
 Jorge Luis Borges: Aleph

hispanoamerički književnici koji se oslanjaju na
 Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće narodnu mitologiju i fantastiku
 Jerome David Salinger: Lovac u žitu
- književna vrsta: roman o odgoju i odrastanju (tzv. Bildungs-roman)
- likovi: Holden Caufield (glavni lik), Pheobe (njegova sestra)
- tema: otuđenost roditelja i djece
- posebnost: taj se roman smatra začetkom tzv. „proze u trapericama“  proza u kojoj se javlja otpor prema
ustaljenim društvenim vrijednostima i otpor prema književnome jeziku (prevladavaju žargoni), a glavna je
karakteristika to što je pripovjedač tinejdžer
 Ernest Hemingway: Starac i more
- ostala važna djela: Zbogom oružje, Kome zvono zvoni nazivaju ih i tzv. izgubljenom
generacijom  američki književnici
- posebnost: njegova se proza zbog škrtoga izraza još naziva i koji su dobrovoljno sudjelovali u
„hard boiled prozom“ ili „tvrdo kuhanom prozom“ Prvom svjetskom ratu, ali su nakon
povratka u Ameriku doživjeli
 Francis Scott Fitzgerald: Veliki Gatsby
razočarenje

 Jean Paul Sartre: Mučnina
- književna vrsta: filozofski roman ili roman-esej  začetak egzistencijalizma  glavno obilježje:
egzistencija prethodi esenciji (dakle, čovjek sam odlučuje što će postati jednoga dana)
- posebnost: dobio Nobelovu nagradu, ali ju odbio iz moralnih razloga
 Albert Camus: Stranac
- književna vrsta: filozofski roman, roman lika
- tema: dehumanizacija modernog čovjeka
- likovi: Mersault, Marija, susjed Raymond, Arapin
- posebnost: prvi roman u kojemu je pripovjedač u prvoj osobi, ali objektivan
1. b) DRAMA
U razdoblju kasnog modernizma počinje se javljati tzv. epski teatar ili društveno angažirano kazalište čija su glavna
obilježja sljedeća:
 didaktična funkcija  u gledateljima želi preodgojiti pojedinačnu i društvenu svijest te ih potaknuti na

promjenu postojećeg stanja
 počiva na V-efektu (efekt začudnosti)  gledatelj se ne uživljava u radnju, već se čudi prikazanome i želi
istražiti uzroke toga stanja
Glavni je predstavnik:
 Bertolt Brecht: Majka Courage i njezina djeca (Majka Hrabrost i njezina djeca)
- podnaslov djela: Kronika Tridesetogodišnjeg rata
- književna vrsta: drama epskog teatra  tom je dramom Brecht, ustvari, utemeljio epski teatar
- tema: tragična sudbina maloga čovjeka koji strada u ratu
- likovi: majka Courage (pravo ime Anna Fierling) i njezina djeca kći Kattrin te sinovi Eilif Nojocki i
Švicarski Sir
- mjesto radnje: Europa (majka Courage putuje s kantinom diljem Europe – uglavnom njemački gradovi)
- vrijeme radnje: 17. stoljeće
- posebnost: dramska se napetost dokida tzv. songovima u kojima je često istaknuta poruka  poruka ovog
djela: „Tko od rata živjeti se lati,/ Morat će ratu ponešto i dati!“ (majka Courage izgubila sve troje djece u
ratu)
U ovome se razdoblju javlja i tzv. teatar apsurda ili antiteatar čija su glavna obilježja:

 nepostojanje klasične dramske radnje
 prostor i vrijeme nisu bitne kategorije
 likovi pojedinci bez osobnosti – emocionalni invalidi (starci, beskućnici, bogalji)
 tematiziranje besmislenosti egzistencije i otuđenosti u suvremenome građanskom životu
 Eugene Ionesco: Ćelava pjevačica, Stolice
 Samuel Becket: U očekivanju Godota
- književna vrsta: tragična farsa – teatar apsurda
- tema: iščekivanje nečega što nikada neće doći  besmisao življenja
- likovi: skitnice Vladimir i Estragon
- posebnost: aluzija na Boga (God – Bog)
2. U HRVATSKOM KONTEKSTU – DRUGA MODERNA
Treće razdoblje modernizma u hrvatskoj književnosti traje od 1952. do 1969. godine, a naziva se drugom modernom
zbog nekih sličnosti s prvom modernom. To su:
 usmjerenost na europsku i svjetsku književnost
 težnja za slobodom umjetničkog izraza
 pluralizam stilova
To je razdoblje obilježeno i dvjema književnim generacijama: krugovašima i razlogovcima.
2. a) KRUGOVAŠI
Krugovaši su zajednički naziv za generaciju književnika povezanih s časopisom Krug koji je izlazio od 1952. do 1958.
godine. Urednik je kruga bio Vlatko Pavletić čija je glavna krilatica bila: „Neka bude živost!“
Obilježja su krugovaške književnosti sljedeća:
 prava na slobodu i raznolikost književnoga stvaralaštva
 kozmopolitska orijentacija – uključivanje u europske, ali i angloameričke literarne tijekove
 priznavanje domaćih uzora  mnogi se književnici ugledaju na ranije pjesnike poput Antuna Branka Šimića

LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici lirike međusobno oprečni:
 Ivan Slamnig – Aleja poslije svečanosti
- antologijske pjesme: Barbara, Ubili su ga ciglama
- obilježja njegove poezije:
 okrenuta svakodnevici (žargonizmi, kolokvijalizmi  govor ulice)
 igranje pjesmom ( takva vrsta poezije u kojoj pronalazimo različite jezične igre naziva se ludizam,
a pjesnik koji ju nasljeduje zove se poeta ludens  pjesnik koji se igra riječima)
- posebnost: autor je romana Bolja polovica hrabrosti  prvi hrvatski postmodernistički roman!!!
 Slavko Mihalić – Komorna muzika
- antologijske pjesme: Približavanje oluje, Majstore, ne gasi svijeću, Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more
- obilježja :
 refleksivna poezija inspirirana filozofijom
 egzistencijalistička tematika  tematika graničnih ljudskih situacija (smrt, strah i tjeskoba)
 pesimizam – smatra se utemeljiteljem tzv. lirike malodušnih
U razdoblju krugovaša stvaraju još neki pjesnici međuratne generacije koji obrađuju intimnu i zavičajnu tematiku, ali
uz obilje metaforičnosti. To su:
 Josip Pupačić: Kiše pjevaju na jablanima
- antologijske pjesme: More, Tri moja brata
- posebnost: u posljednjoj zbirci Moj križ svejedno gori naslutio svoju smrt  poginuo u zrakoplovnoj
nesreći sa suprugom i kćeri
 Jure Kaštelan: Crveni konj
- antologijske pjesme: Tvrđava koja se ne predaje, Konjic bez konjika
- posebnost: njegova najpoznatija zbirka bila zabranjena jer ju tadašnja vlast nije smatrala primjerenom
 Vesna Parun – Zore i vihori
- antologijske pjesme: Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, Mati čovjekova
- posebnost: načinom pisanja i tematikom u potpunosti odstupa od ostataka krugovaške poetike  njezine
pjesme intimne i misaone te nema egzistencijalne zabrinutosti kao kod ostatka krugovaša

 Nikola Miličević
 Zvonimir Golub
EPIKA
Razvoj proze započeo je 50-ih godina 20. stoljeća i svoj je vrhunac doživio u egzistencijalističkom romanu čija su
glavna obilježja sljedeća:
 tematiziranje suvremene urbane sredine  otuđenost među ljudima – nemogućnost komuniciranja
 lik intelektualca u središtu zbivanja
 glavna je preokupacija traženje smisla života
 Ranko Marinović: Kiklop
- književna vrsta: egzistencijalistički roman
- tema: prikaz II. svjetskog rata kao kiklopa koji proždire čovjeka
- likovi: Melkior Tresić, Vivijana, Enka, kiromant Atma
- posebnost: djelo obiluje intertekstualnošću  upućivanje na druge tekstove (Biblija, Homerova

Odiseja…)
- važno!!! Ranko Marinković, osim romana Kiklop, piše i novelističku zbirku Ruke koja sadrži osam
novela i to: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke te
Zagrljaj (posvećena Ivanu Goranu Kovačiću!!!).
 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba
 Petar Šegedin: Djeca Božja
 Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan
Pod utjecajem američke književnosti i Jeromea Davida Salingera i u hrvatskoj književnosti nastaje proza u
trapericama. Najznačajniji su predstavnici takve vrste proze kod nas bili:
 Antun Šoljan: Kratki izlet
- književna vrsta: proza u trapericama s elementima egzistencijalističkoga romana
- tema: potraga za zaboravljenim freskama u napuštenom samostanu  ustvari, potraga za smislom
- likovi: neimenovani pripovjedač (mladi intelektualac, novinar), Roko (vođa puta), dvije Ofelije, Vladimir,
Ivan, Petar

- mjesto radnje: Istra; selo Gradina
- vrijeme radnje: pedesete godine 20. stoljeća
- posebnost: prvi roman proze u trapericama u hrvatskoj književnosti; sadrži elemente hard-boiled proze 
ugledanje na Ernesta Hemingwaya
 Zvonimir Majdak: Kužiš, stari moj
 Alojz Majetić: Čangi off gottoff
DRAMA
Drama u ovome razdoblju nije bila osobito popularna kao što je bila u europskome kontekstu. Ipak, valja spomenuti
uradak Ranka Marinkovića Glorija kao najznačajniji dramski ostvaraj druge moderne.
2. b) RAZLOGOVCI
Razlogovci su, ustvari, druga generacija književnika okupljenih oko časopisa Razlog koji je izlazio u razdoblju
od1962. do 1969. godine. Oni su uglavnom pisali liriku čija su glavna obilježja sljedeća:
 intelektualizacija pjesništva – nekomunikativnost, hermetičnost
 pojmovno pjesništvo  pjesništvo u kojem se gubi granica između književnosti i filozofije
 egzistencijalistička problematika – osjećaj apsurda i ispraznosti života
 uglavnom vizualna i grafička poezija
 Dubravko Horvatić
 Ante Stamać
 Zvonimir Mrkonjić
 Igor Zidić
 Tonko Maroević

IV. DIO MODERNIZMA - POSTMODERNIZAM
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU
Postmodernistička se poetika nastavlja na kasni modernizam te traje od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do danas, a
glavno joj je obilježje prekid s modernističkom težnjom za originalnošću. Književnici ovoga razdoblja, naime, ne
osporavaju tradiciju, već se s njome služe citirajući ju ili ironizirajući.
 Umberto Eco: Ime ruže
 Italo Calvino: Nevidljivi gradovi; Ako jedne zimske noći jedan putnik
 Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja
2. U HRVATSKOM KONTEKSTU
Postmodernizam u hrvatskoj književnosti traje, kao i u europskome kontekstu, od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do
danas, a nazivamo ga još i „vremenom reciklaže tuđih misli i produkata tradicije“ budući da se većina književnih
ostvaraja oslanja na ranije književne ostvaraje. Zbog toga, glavna su obilježja sljedeća:
 intertekstualnost  povezivanje jednog književnog djela s drugim (najavljeno još u III. razdoblju tj. u drugoj
moderni)
 intermedijalnost  povezivanje različitih umjetnosti i komunikacijskih medija
2. a) LIRIKA
Pjesnici su ovoga razdoblja uglavnom okupljeni oko časopisa Off prema kojem se još i nazivaju offovci. Većina njih
nastavljači su ludističke poezije:
 Luko Paljetak
 Branko Maleš
 Josip Stošić
2. b) EPIKA
 Pavao Pavličić: Koraljna vrata

- književna vrsta: roman s elementima trivijalne književnosti
- tema: pronalazak izgubljenih pjevanja Gundulićeva Osmana i ljekovito djelovanje praha pronađenog
rukopisa  ideja o savršenstvu koje nije dostupno čovjeku; zato Krsto spaljuje ta pjevanja, a prah baca u
more
- likovi: Krsto Brodnjak, fra Špiro, don Kuzma, doktorica Zora, dječak Irfan
- mjesto radnje: otok Lastovo
- vrijeme radnje: uoči poklada 1989. godine
 Ivan Aralica: Psi u trgovištu
 Nedjeljko Fabrio: Smrt Vronskog
 Irena Vrkljan: Svila, škare
 Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života predstavnice tzv. ženskoga pisma
 Vesna Krmpotić: Nebo iznad oblaka
2. c) DRAMA
 Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
- književna vrsta: groteskna tragedija (tako ju naziva sam Brešan) ili burleskna transvestija (jer parodira
Shakespeareovo djelo)
- tema: priprema Shakespeareove predstave Hamlet u selu Mrduša Donja u Dalmatinskoj zagori
- likovi: Joca Škokić, Bukara, Majkača, Anđa, Mile Puljiz
- posebnosti: kazalište u kazalištu

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO
1. a) Klasicizam
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. stoljeća do druge polovice 18. stoljeća, dakle javlja se usporedo s barokom.
Pojam je nastao od latinske riječi classicus što znači izvrstan, uzoran. Stoga, glavna mu je karakteristika ugledanje u
grčku i rimsku antiku, a temelji se na racionalizmu poznatoga filozofa Renea Descartesa koji je vjerovao da čovjekom
treba vladati razum, a ne surovi nagoni. On se također vodio svojom poznatom izrekom Cogito, ergo sum! (Mislim,
dakle jesam!). Najviše se raširio po Francuskoj i Engleskoj.
Glavna su obilježja razdoblja:
 ugledanje na antičke uzore
 sklad, jasnoća i preciznost
 prevlast razuma nad osjećajima  čovjek je moralno biće
 zadaća umjetnika jest oponašati prirodu, narav, prikazati ono općeljudsko i prosječno u čovjeku
 spajanje lijepoga i korisnoga
 kriterij doličnosti, primjerenosti (jezik mora biti primjeren, likovi moraju biti primjereni!)
Svako književno djelo nastalo u ovome razdoblju moralo je biti:
 racionalno  u skladu s razumom
 moralističko  baviti se problemima morala
 didaktično  poučno
Od književnih rodova najzastupljenija je drama, a od književnih vrsta najzastupljenija je tragedija. Njezini su

predstavnici:
 Pierre Corneille  Cid
- književna vrsta: tragikomedija u 5 činova
- stih: aleksandrinac (dvanaesterac s cezurom iza šestog sloga, stalnim mjestom naglaska i parnom rimom)
- tema: ljubav španjolskog junaka Don Rodriga Diaza zvanoga Cid i njegove zaručnice Himene; sukob
između ljubavi i časti budući da je Cid ubio Himenina oca
- smatra se ocem francuske klasicističke tragedije (strogo se pridržava aristotelovske poetike, tj. poštuje
trojedinstvo mjesta, vremena i radnje)

 Jean Racine  Fedra
- književna vrsta: klasicistička tragedija u 5 činova
- stih: aleksandrinac
- tema: ljubav kraljice Fedre, supruge atenskog kralja Tezeja, i njezinog posinka Hipolita
- posebnost: nastala po uzoru na Senekinu Elektru
Osim tragedije ističe se i komedija kao značajna književna vrsta čiji je glavni predstavnik:
 Jean Baptiste Poquelin Moliere  Škrtac
- književna vrsta: komedija u 5 činova
- tema: škrtost starca Harpagona
- likovi: Harpagon, sluga la Fleche, sin Cleante, kći Elise, Elisin zaručnik Valere, Cleantova ljubav
Mariane, starac Anselmo
- posebnost: nastao pod utjecajem Plautove komedije Aulularia
- tipičan postupak: quid pro quo – dva se lika svađaju zbog različite stvari, a oba govore o istome
(Harpagon optužuje Valerea da mu je ukrao novac, a ovaj misli da mu prigovara zbog zaruka s Elise)
 ostala važna Moliereova djela: Tartuffe, Don Juan, Mizantrop
- sva ta njegova djela upozoravaju na mane društva i pojedinaca  ismijava ih!
1. b) Prosvjetiteljstvo
Prosvjetiteljstvo u europskome kontekstu obuhvaća književnost 18. stoljeća, no ono se ne ostvaruje samo u
književnosti već i u znanosti i filozofiji. Naziva se još i razdobljem učenosti, općega znanstvenog duha i
prosvijećenoga apsolutizma, a razvija se pod utjecajem engleskoga empirizma i Isaaca Newtona, Thomasa Hobbesa u
Johna Lockea te francuskoga racionalizma čiji su predstavnici Rene Descartes, Baruch de Spinoza i Gottfried Wilhem
Leibnitz. Glavni je cilj prosvjetiteljstva prosvijetliti puk i boriti se protiv svih oblika zaostalosti svjetlom uma, a
književnost mora imati didaktičnu ulogu. Prosvjetiteljski pokret podupirali su prosvijećeni vladari poput Friedricha II.
(njemački vladar), Katarine II. (ruska kraljica), i Josipa II (austrougarski vladar). Nastao je u Engleskoj, a najpotpunije
se ostvario u Francuskoj.
Temelj toga razdoblja čini francuska Enciklopedija čiji je glavni urednik Denis Diderot, a ostali su značajni
enciklopedisti Voltaire, Rousseau, Montesquieu, D'Alambert i Holbach. Riječ je o djelu koje je svojevrsna sinteza
čitavoga dotadašnjeg znanja.
Od književnih rodova zastupljena je epika, a od književnih vrsta najznačajniji je filozofski roman. Najznačajniji su
predstavnici:
 Daniel Defoe  Robinson Crusoe

 Jonatan Swift  Guliverova putovanja
 Francois-Marie Arouet Voltaire  Candide ili Optimizam
- književna vrsta: filozofski roman; parodija pustolovno-sentimentalnog romana
- tema: pustolovine mladića Candidea na primjeru kojih se parodira Leibnizov idealizam (Bog je
nepogrešiv i savršen!)
- likovi: Candide (lat. čist, nevin), učitelj Pangloss (grč. koji zna sve jezike), sluga Cavambo, filozof
Martin, djevojka Cunegonda, njezin otac barun Thunder-ten-Tronckh
- posebnost: zbog toga romana Voltaire se smatra utemeljiteljem filozofskog romana
Međutim, tada se javlja još jedan značajan pisac koji je ostavio ogroman trag na jednostavne književne oblike. Riječ je
o Jeanu de La Fontaineu, piscu suvremenih basni.
Osim njega, za vrijeme prosvjetiteljstva javlja se još jedan značajan pisac kojega ne možemo smatrati pravim
prosvjetiteljem. Riječ je o reformatoru talijanske komedije po načelima klasicističke poetike. To je, dakako:
 Carlo Goldoni  Gostioničarka Mirandolina
- književna vrsta: komedija u tri čina
- tema: razumnost gostioničarke Mirandoline koja se udaje za sobara jer je to dolično, a ne za nekog od
plemića koji joj se udvaraju
- likovi: Mirandolina, sobar Fabrizio, markiz od Forlipopolija, grof od Albafiorate, vitez od Ripafratte
- posebnost: remek djelo tzv. građanske drame  odstupa od norme klasičnog kazališta
Književnost 18. stoljeća nema poetološke odrednice koje se mogu svesti pod istu stilsku formaciju, stoga se to
razdoblje u hrvatskoj književnosti naprosto naziva književnošću 18. stoljeća. Dakle, to razdoblje obilježava stilski
pluralizam jer se u različitim djelima mogu prepoznati obilježja različitih stilova i razdoblja: baroka, klasicizma,
prosvjetiteljstva, ali i predromantizma.
Kao i u prethodnim razdobljima, hrvatski je narodni prostor rascjepkan i podijeljen među različitim državnim
vlastima. Zbog toga je bitno obilježje književnoga života regionalizam. Izdvajaju se četiri regije i to:
a) Dubrovnik  Rajmundo Kunić, Brno Zamanja, Đuro Hidža
b) Dalmacija  Andrija Kačić Miošić, Filip Grabovac
c) sjeverozapadna Hrvatska  Tituš Brezovački
d) Slavonija  Matija Petar Katančić, Matija Antun Reljković

2. a) Lirika
 Matija Petar Katančić  Fructus auctumnales (Jesenski plodovi)
- razdoblje: klasicizam iako ima i elemenata baroka
- književna vrsta: pjesnička zbirka koja sadrži pjesme pisane latinskim i hrvatskim jezikom
- najznačajnija pjesma: Vinobera u zelenoj Molbice dolini (najljepša klasicistička pjesma)
- obilježja: naslijeđe antičkih stihova i strofa
2. b) Epika
 Andrija Kačić Miošić  Razgovor ugodni naroda slovinskoga
- razdoblje: prosvjetiteljstvo
- književna vrsta: pučki spjev
- stih: epski deseterac (međutim, ima i proznih dijelova!)
- tema: različiti povijesni događaji poput Mohačke bitke, opade grada Sigeta i opsade Beča predočeni epskim
pjesmama i kronikalnim zapisima
- zanimljivost: građa preuzeta iz Ljetopisa popa Dukljanina; naše najčitanije djelo u tome razdoblju
 Filip Grabovac  Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga
- književna vrsta: ep
- stih: epski deseterac
- tema: loš položaj Dalmacije
- zanimljivost: zbog ovog je djela optužen za veleizdaju i bačen u mletačku tamnicu gdje je i umro
 Matija Antun Reljković Satir iliti divji čovik
- književna vrsta: ep u 11 pjevanja
- stih: epski deseterac
- tema: zaostalost Slavonije

2. c) Drama
 Tituš Brezovački  sva djela napisana na kajkavskome narječju:
 Sveti Aleksi (književna vrsta: religiozna drama)
 Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneg bratov (književna vrsta: komedija)
 Matijaš grabancijaš dijak (književna vrsta: komedija)
2. d) Prevoditeljska djelatnost
 Rajmundo Kunić  preveo Ilijadu na latinski
 Brno Zamanja  preveo Odiseju na latinski
 Đuro Hidža  prevodi Vergilija i Horacija na hrvatski jezik
Mnogi autori koji su ostajali anonimni prevode i Molierova djela. Takvi se prijevodi zovu frančezarije.

NAGLASAK
Prozodija je znanstvena disciplina unutar fonologije koja se bavi proučavanjem prozodijskih jedinica tj. naglasaka.
Naglasak ili akcent jest isticanje sloga visinom i jačinom glasa, a nositelj je naglaska uvijek samoglasnik (a, e, i , o, u
+ samoglasno r i dvoglasnik ie). On ima razlikovnu ulogu, a mogu ga imati samo naglašene riječi. Svaka riječ ima
samo jedno mjesto naglašeno.
Četiri su naglaska u hrvatskome jeziku:
a) dugosilazni
b) dugouzlazni
c) kratkosilazni
d) kratkouzlazni
Pravila naglašavanja:
- Jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske.
- Na prvom slogu višesložnih riječi mogu biti sva četiri naglaska.
- Na unutrašnjem slogu višesložnih riječi mogu biti samo uzlazni naglasci.
- Na posljednjem slogu ne može biti naglasak.
Neke riječi imaju i tzv. zanaglasnu ili nenaglašenu dužinu. Ona se nalazi iza naglašenoga sloga i označuje se crtom iza
samoglasnika na kojem se nalazi. Uglavnom dolazi u genitivu jednine i množine imenica, u određenom obliku
pridjeva, u prezentu glagola te kod glagolskih priloga sadašnjih i prošlih.
Međutim, ne možemo sve riječi naglašavati. Riječ koja nosi naglasak naziva se naglašena riječ, naglasnica, klitika ili
tonička riječ, a riječ koja ne nosi naglasak naziva se nenaglašena riječ, nenaglasnica, enklitika ili atonička riječ.
Nenaglašena se riječ u govoru veže uz naglašenu pa se one izgovaraju povezano jednim naglaskom. Tako povezane
naglašena i nenaglašena riječ čine naglasnu ili izgovornu cjelinu.
Nenaglašene riječi možemo podijeliti na:
a) proklitike (prednaglasnice ili prislonjenice)
b) enklitike (zanaglasnice ili naslonjenice)
Proklitike su nenaglašene riječi koje u izgovornoj cjelini stoje ispred naglašene riječi, a čine ih:
a) prijedlozi
b) čestica ne
c) veznici

Enklitike su nenaglašene riječi koje u izgovornoj cjelini stoje iza naglašene riječi. U njih ubrajamo:
a) nenaglašene oblike osobnih zamjenica
b) nenaglašene oblike povratne zamjenice
c) nenaglašeni prezent pomoćnih glagola biti i htjeti
d) nenaglašeni aorist pomoćnog glagola biti
e) čestica li
PAZI!!!
Proklitike uvijek moraju dolaziti ispred stanke, a enklitike iza. Stanku u izgovornoj cjelini označavamo okomitom
crtom.

MORFOLOGIJA (I. dio)
NEPROMJENJIVE RIJEČI
U nepromjenjive riječi ubrajamo:
a) priloge
b) prijedloge
c) veznike
d) usklike
e) čestice
1. PRILOZI
Prilozi su nepromjenjive riječi koje se prilažu glagolima, a označuju okolnosti vršenja glagolske radnje: mjesto,
vrijeme, način, količinu i uzrok. Prema tome, razlikujemo pet vrsta prijedloga i to:
a) mjesni prilozi (odgovaraju na pitanja gdje?, kamo?, kuda?, odakle?, dokle?)  tu, ovdje, gore, dolje, tamo,
blizu, negdje…
b) vremenski prilozi (odgovaraju na pitanja kada?, dokada?, otkada?)  jučer, danas, sutra, preksutra, onda,
oduvijek, već, zatim, dogodine…
c) načinski prilozi (odgovaraju na pitanja kako?, na koji način?)  tako, brzo, spretno, iznenada, jedva, napamet,
lako, uzalud…
d) količinski prilozi (odgovaraju na pitanja koliko?, koliko puta?)  ovoliko, toliko, previše, premalo, dvaput,
stoput…
e) uzročni prilozi (odgovaraju na pitanja zašto? zbog čega?)  zato, stoga
PAZI!!!
 Razlika između priloga gdje, kamo, kuda:
 gdje – mjesto
 kamo – cilj
 kuda – smjer, pravac
 Razlika između priloga ovdje, tu, ondje (stupnjevi deiksije):
 ovdje – blizu govorniku

 tu – blizu sugovorniku
 ondje – blizu negovorne osobe
 Razlika između pridjeva i načinskih priloga:
Pridjevi stoje uz imenicu i pobliže ju označavaju, dok načinski prilozi stoje uz glagol i opisuju način
izvršavanja te radnje.
2. PRIJEDLOZI
Prijedlozi su nepromjenjive riječi koje stoje uz imenicu i pokazuju različite odnose među bićima, stvarima i pojavama.
Prijedlog s imenicom uz koju stoji čini prijedložni izraz.
Svaki prijedlog otvara mjesto određenom padežu, naprimjer:
a) uz genitiv dolaze prijedlozi bez, poput, do, iz…
b) uz dativ dolaze prijedlozi k, nasuprot, unatoč, usprkos…
c) uz akuzativ dolaze prijedlozi na, o, po, u, kroz, među, nad, uz, za…
d) uz lokativ dolaze prijedlozi na, o, po, pri, prema, u
e) s instrumentalom dolaze prijedlozi s, za, među, nad, pod, pred…
PAZI!!!
 Razlika između priloga i prijedloga:
Prilozi stoje uz glagole, a prijedlozi uz imenice.
3. VEZNICI
Veznici su promjenjive riječi koje povezuju dvije riječi, skupove riječi ili rečenice.
Veznike možemo podijeliti na prave i neprave veznike. Pravi su veznici i po vrsti riječi veznici, dok nepravi veznici
imaju samo ulogu povezivanja, a pripadaju nekim drugim vrstama riječi (najčešće prilozi i zamjenice).
Prave veznike možemo dalje podijeliti na:
a) sastavne veznike  i, pa, te, ni, niti (ispred njih u pravilu ne pišemo zarez!)
b) rastavne veznike  ili (ispred veznika ili ne pišemo zarez!)
c) suprotne veznike  a, ali, nego, no, već (ispred njih pišemo zarez!)
d) zaključne veznike  dakle, stoga, zato (ispred njih uvijek pišemo zarez!)
e) isključne veznike  samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što (ispred njih uvijek pišemo zarez!)

f) veznici zavisnosloženih rečenica  da, iako, makar, premda, jer, ako (ispred njih uglavnom ne pišemo zarez!)
4. USKLICI
Usklici su nepromjenjive riječi kojima iskazujemo raspoloženje, osjećaje i stavove, dozivamo nekoga ili oponašamo
zvukove iz prirode. Takvi usklici koji oponašaju zvukove iz prirode nazivaju se onomatopejskim uzvicima. 7
5. ČESTICE, RIJEČCE ILI PARTIKULE
Čestice su nepromjenjive riječi koje služe za oblikovanje i preoblikovanje rečeničnog ustrojstva.
Možemo ih podijeliti u sljedeće skupine:
a) upitne čestice  zar, li
b) potvrdne čestice  da
c) niječne čestice  ne (PAZI!!! Česticu ne uvijek pišemo odvojeno od glagola osim kod glagola neću, nisam,
nemam, nemoj, dok ju s pridjevima i imenicama uvijek pišemo zajedno!)
d) zapovjedne čestice  neka
e) ostale čestice  evo, eto, eno, čak, god, put

PROMJENJIVE RIJEČI
U promjenjive riječi ubrajamo:
a) IMENICE
b) ZAMJENICE
imenske riječi
c) PRIDJEVE
d) BROJEVE
e) GLAGOLE
1. IMENICE
Imenice su promjenjive riječi kojima imenujemo bića, stvari i prirodne pojave.
Prema značenju možemo ih podijeliti na:
 opće  one koje pišemo malim slovom
 vlastite  one koje pišemo velikim slovom
Opće imenice dalje dijelimo na:
 zbirne imenice
- skup primjeraka iste vrste shvaćenih kao cjelina
- gramatički su jednina iako znače množinu (najlakše ćemo odrediti pomoću glagola koji dolazi uz njih!)
 gradivne imenice
- imenice koje označavaju tvari ili materiju
- uvijek se upotrebljavaju u jednini, a u množini se mogu upotrebljavati jedino kada označuju različite vrste
iste tvari, a ne veću količinu
Imenice, kao i sve ostale imenske riječi, imaju tri gramatičke kategorije:
 rod
 broj
 padež
1. a) Rod
Rod je gramatička kategorija koja se očituje u slaganju imenica s drugim imenskim riječima. Može biti muški, ženski i
srednji rod, a najčešće ga određujemo tako da uz imenicu kojoj želimo odrediti spol dodajemo pokazne zamjenice
ovaj, ova, ovo za jedninu i ovi, ove, ova za množinu.
Međutim, rod se ne mora uvijek poklapati sa spolom, a neke čak imenice mogu imati dva roda (npr. doba i bol).
1. b) Broj
Imenice u hrvatskome jeziku mogu imati jedninu (singular) i množinu (plural). Međutim, kada se imenice nađu uz
brojeve dva, tri i četiri, one dobivaju poseban oblik koji se naziva dvojinom (dualom).
Važno je naglasiti kako postoje imenice koje imaju samo jedninu i samo množinu.
Singularia tantum imenice su koje se upotrebljavaju samo u obliku za jedninu, a u njih najčešće ubrajamo vlastita
imena (osobna imena i imena naseljenih mjesta) te neke gradivne imenice.
Pluralia tantum imenice su koje se upotrebljavaju samo u obliku za množinu.
1. c) Padež
Padež je sredstvo izricanja različitih odnosa između onoga što riječ znači i sadržaja rečenice, a promjena riječi po
padežima naziva se sklonidba ili deklinacija. U hrvatskome jeziku razlikujemo sedam padeža i to:
 nominativ  tko? što? (stoji)  padež imenovanja, najčešće subjekt u rečenici
 genitiv  koga? čega? (nema)  padež izricanja podrijetla, pripadnosti, građe ili nečije osobine
 dativ  komu? čemu? (prilazim)  padež namjene i cilja
 akuzativ  koga? što? (volim)  padež objekta ili predmeta radnje
 vokativ  oj! ej!  padež dozivanja i obraćanja, nije dio rečeničnog ustrojstva
 lokativ  o komu? o čemu? (govorim)  padež mjesta
 instrumental  s kim? čim? (se igram)  padež društva i sredstva
2. SKLONIDBA ILI DEKLINACIJA IMENICA

U hrvatskome jeziku postoje tri vrste sklonidbe imenica:
a) a-vrsta (većina imenica muškog roda i sve imenice srednjeg roda)
b) e-vrsta (imenice ženskog roda i muškog roda s nastavkom –a u N jd.)

c) i-vrsta (imenice ženskog roda s ništičnim nastavkom u N jd.)
2. a) Osobitosti nekih padeža za muški rod
 V jd.  može imati nastavak –e (ako osnova završava na nepalatal), –u (ako osnova završava na palatal) ili –o
(ako je riječ hipokoristik ili u muških imena koji završavaju na –o i –e)
 I jd.  može imati nastavke –om (ako osnova završava na nepalatal ili kod jednosložnih riječi kada se ispred
krajnjeg nepčanika nalazi –e) ili –em (ako osnova završava na palatal, na –ac ili na –telj)
 N mn.  može imati kratku i dugu množinu; u kratkoj množini osnova ostaje ista kao u jednini, dok se kod
duge množine osnova riječi proširuje umetkom –ov (ako osnova završava na nenepčanik) ili –ev (ako osnova
završava na nepčanik)
 G mn.  neke imenice mogu imati više oblika u tom padežu (npr. nokat – nokata, noktiju, prst – prsta, prsti,
prstiju, gost – gosti, gostiju, zub – zubi, zubiju…)
2. b) Osobitosti nekih padeža za ženski rod
 G mn.  može imati nastavke –a (imenice koje imaju nepostojano a), –i (imenice koje nemaju nepostojano a)
ili –u (samo imenice sluga, noga, ruka)
 neke imenice mogu imati više oblika u tom padežu (npr. kokoš – kokošiju, kokoši, kost – kostiju,
kosti, naranča – naranača, naranči, naranča…)
Posebnu pozornost moramo posvetiti sljedećim imenicama:
- mati i kći  u N jd. imaju krnju osnovu (G matere/kćeri, D materi/kćeri, A mater/kćer, V mati/kćeri, L (o)
materi/kćeri, I materom/kćeri
- oko i uho  u jednini imenice srednjeg roda, a u množini ženskog roda
2. c) Osobitosti nekih padeža za srednji rod
Srednji rod može imati jednakosložnu promjenu (imenice koje nemaju proširenu osnovu) i nejednakosložnu promjenu
(imenice koje imaju proširenu osnovu).
3. ZAMJENICE
Zamjenice su promjenjive riječi koje zamjenjuju imenice (ili pridjeve) ili upućuju na nešto njima označeno.
Vrste su zamjenica u hrvatskome jeziku sljedeće:

 osobne ili lične (ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona)
 posvojne (moj, tvoj, njegov/njezin, naš, vaš, njihov)
 povratna (sebe/se)
 povratno-posvojna (svoj)  označava da nešto pripada subjektu!!!
 pokazne (ovaj/taj/onaj, ovakav/takav/onakav, ovolik/tolik/onolik)
 upitno-odnosne (tko, što, koji, čiji, kakav, kolik)
 neodređene (ne-, ni-, i-, sva-, po-, što-, -god + upitno-odnosne zamjenice; posebna je vrsta neodređenih
zamjenica zamjenički pridjev sav/sva/sve)
- moramo razlikovati tko god (bilo tko) i tkogod (netko)
- kada niječne neodređene zamjenice upotrebljavamo s prijedlozima, moramo ih razdvojiti (ni za što)
4. PRIDJEVI
Pridjevi su promjenjive riječi koje se dodaju imenicama da bi ih pobliže označili. Dijelimo ih na:
 opisne (kvalitativne)  izriču svojstvo imenica
 posvojne (posesivne)  izriču pripadnost imenica
 gradivne (kvanitativne)  izriču građu onoga što se imenuje
Osim toga, pridjevi mogu imati neodređeni (kraći) i određeni (duži) oblik:
NEODREĐENI OBLIK ODREĐENI OBLIK
N drag dječak dragi dječak
G draga dječaka dragog(a) dječaka
D dragu dječaku dragom(e, u) dječaku
A draga dječaka dragi dječak
V - dragi dječače
L (o) dragu dječaku (o) dragom(e) dječaku
I s dragim dječakom S dragim dječakom

4. a) Neodređeni pridjevi
Neodređeni pridjevi stoje uz nešto neodređeno, sugovornicima u komunikaciji nepoznato. Odgovaraju na pitanje
kakav?
Rabi se:
 kao dio imenskog predikata: Dječak je lijep.
 kao dio genitiva svojstva (tzv. kvalitativni genitiv): dječak ljupka glasa
 kod pridjeva izvedenih sufiksima –ov, –ev, –ljev, –in: Nema do Krležina romana.
4. b) Određeni pridjevi
Određeni pridjevi stoje uz nešto određeno i sugovornicima u komunikaciji poznato od prije.
Koristimo ga:
 kao dio vlastitog imena: Aleksandar Veliki
 uz pokazne zamjenice: taj šareni kišobran
 u terminima: jednojezični rječnik
 kod pridjeva kojima je nastavak –ći, -ji, -šnji, -ski: šumeći, sljedeći, kozji, današnji, jesenski
5. STUPNJEVANJE ILI KOMPARACIJA PRIDJEVA

Stupnjevanje ili komparacija pridjeva jest uspoređivanje najmanje dviju imenica na temelju neke zajedničke osobine.
Tri su stupnja komparacije:
 pozitiv
 komparativ
 superlativ
5. a) Tvorba komparativa
Pri tvorbi komparativa uvijek mora doći do kraćenja korijenskoga sloga –ije u –je, a nerijetko dolazi i do jotacije.
Komparativ se tvori sljedećim nastavcima:
 ši (samo tri pridjeva: lakši, mekši, ljepši)

 i (pridjevi čija osnova završava na palatal: vrući, riđi…)
 ji (pridjevi čija osnova završava na nepalatal: stroži, ljući, življi…)  uvijek dolazi do jotacije!
 iji (kosiji, strmiji, zdraviji…)
Neki pridjevi mogu imati i nepravilnu komparaciju, tj. supletivne osnove. Riječ je o pet pridjeva: dobar – bolji, zao –
gori, malen – manji, velik – veći, dug – dulji/duži.
Neki pridjevi mogu imati više oblika (npr. krotak – kroči/krotkiji, mrzak – mrži/mrskiji, krepak –
krepči/krjepči/krepkiji/krjepkiji).
5. b) Tvorba superlativa
Superlativ se tvori dodavanjem prefiksa naj- komparativu pridjeva. Bitno je naglasiti: ako komparativ započinje
glasom j, pri pisanju ne dolazi do stapanja suglasnika (npr. najjači, najjednostavniji…).
6. BROJEVI
Brojevi su dje riječi kojima se izriče koliko čega ima i koje je što po redu.
Prema tome, brojeve dijelimo na:
 glavne (koliko čega ima)  jedan, dva, tri, četiri…
 redne (koje je što po redu)  prvi, drugi, treći, četvrti…  svi se redni brojevi pišu s točkom (i rimski i
arapski!)
Glavne brojeve možemo dalje podijeliti na:
 osnovne: od 1 do 9, 10, 100, 1000, 10 000 itd
 izvedene: 11, 12… 23, 24, 10, 1111 itd.
Brojevi su djelomično promjenjiva vrsta riječi jer se od glavnih brojeva sklanjaju samo brojevi od jedan do četiri. Broj
jedan ima različite oblike za sva tri roda (jedan čovjek, jedna žena, jedno dijete), broj dva ima iste oblike za muški i
srednji rod (dva čovjeka = dva djeteta, dvije žene), dok brojevi tri i četiri imaju jednak oblik za sva tri roda (tri čovjeka
= tri žene = tri djeteta).
Uz broj dva postoje i brojevi oba, obadva, obje, obadvije.
6. a) Brojevne imenice
Brojevne su imenice one riječi koje su po obliku imenice koje označuju brojeve.

Njima imenujemo:
 osobe muškog spola  dvojica, trojica, četvorica…
 osobe i životinje različitoga spola  dvoje, troje, četvero…
Stotina, tisuća, milijun i milijarda posebna su vrsta brojevnih imenica. Stotina, tisuća i milijarda ženskoga su roda i
sklanjaju se po e-deklinaciji, dok se tisuću sklanja kao imenica muškoga roda po a-deklinaciji.
6. b) Brojevni pridjevi
Brojevni su pridjevi oni pridjevi koji se upotrebljavaju uz imenice koje su pluralia tantum (npr. dvoja vrata).
6. c) Brojevni prilozi
Brojevni prilozi su oni prilozi koji izriču približnu količinu nečega, a tvore se od rednog broja i nastavka –ak (npr.
deset + ak  desetak)
Često se krivo koriste s prijedlogom oko (npr. oko desetak)  KRIVO!  PLEONAZAM!
Pleonazam je izricanje jednog istog sadržaja istodobno dvama izrazima (npr. no međutim, mala kućica…).
7. GLAGOLI
Glagoli su promjenjive riječi kojima iskazujemo radnju, stanje i zbivanje. Prema tome, razlikujemo:
 glagole radnje  označuju hotimično, namjerno i svjesno djelovanje
 glagole zbivanja  označuju nedjelovanje, dakle stanje u kojem se ništa ne radi niti se što zbiva
 glagole zbivanja  označuju nehotimično, nenamjerno djelovanje kojem su uzrok prirodni zakoni
Mijenjamo ih po osobama u tri lica jednine i tri lica množine, a ta se promjena naziva konjugacijom ili sprezanjem.
Glagoli imaju sljedeće gramatičke kategorije:
 kategoriju lica ili osobe
 kategoriju broja
 kategoriju vida
 kategoriju načina
 kategoriju vremena

 kategorija stanja
7. a) Kategorija lica ili osobe i kategorija broja
Kategorija lica usko je povezana s osobnim zamjenicama, a može se definirati kao obilježje glagola kojim se izriče
odnos glagolske radnje i osoba koje sudjeluju u govoru (govornika, sugovornika i negovornika). Izriče se različitim
nastavcima ovisno o vremenu u kojem je glagol.
Kategorija broja obilježje je glagola kojim se izriče je li govornik, sugovornik ili negovornik samo jedan ili ih je
nekoliko. Prema tome, glagoli mogu biti u jednini i množini. Ta se kategorija također izriče osobnim nastavkom.
7. b) Kategorija vida
Kategorija vida daje podatak o trajanju glagolske radnje: je li radnja svršena ili još uvijek traje u trenutku kada o njoj
govorimo. Prema tome, razlikujemo:
 svršene glagole  u trenutku kada govorimo o nekoj radnji završeni su njezini početak i kraj
 nesvršene glagole  radnja još uvijek traje u trenutku govorenja
- posebna vrsta nesvršenih glagola jesu učestali glagoli koji izriču radnju koja se može učestalo prekidati
pa opet učestalo nastavljati
Postoji i posebna skupina dvovidnih glagola. Oni, ovisno o kontekstu, mogu biti i svršeni i nesvršeni. Neki od tih
glagola jesu glagoli biti, čuti, vidjeti, većina glagola stranoga podrijetla (telefonirati, organizirati) te glagoli vezani uz
jelo (objedovati, ručati, doručkovati…).
7. c) Kategorija načina
Kategorija načina obavještava o načinu vršenja radnje, tj. govornikov odnos prema ostvarenju radnje. Četiri su načina
vršenja glagolske radnje u hrvatskome jeziku i to:
 indikativ  izjavni način  rečenice objektivne i u njima nema isticanja odnosa govornika prema radnji
- za izricanje indikativa upotrebljavaju se sva glagolska vremena
 imperativ  zapovjedni način  rečenice u kojima izričemo zapovijed ili molbu
- prve osobe jednine nema, treća osoba jednine i množine tvore se česticom neka i prezentom, dok se ostale
osobe tvore od prezentske osnove i jednom od triju skupina nastavaka:
 –, –mo, –te
 –i, –imo, –ite

 –ji, –jimo, –jite
 –aj, –ajmo, –ajte
 kondicional  pogodbeni način  rečenice kojima se izriče uvjet pod kojim će se izvršiti radnja rečenice
- postoje dvije vrste:
 kondicional prvi ili kondicional sadašnji – tvori se od aorista pomoćnog glagola biti i glagolskog
pridjeva radnog
 kondicional drugi ili kondicional prošli – tvori se od kondicionala pomoćnog glagola biti i
glagolskog pridjeva radnog
 optativ  željni način
7. d) Kategorija prijelaznosti
Prema prijelaznosti glagoli mogu biti:
 prijelazni  mogu uza se imati imenicu u akuzativu
 neprijelazni  ne mogu uza se imati imenicu u akuzativu
 povratni  imaju uza se povratno-posvojnu zamjenicu sebe ili se
7. e) Kategorija vremena
Kategorija vremena daje podatak o tome odvija li se glagolska radnja u sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti. Sadašnje
se vrijeme izriče prezentom, buduće futurom prvim i futurom drugim, a prošlo se vrijeme može izreći perfektom,
aoristom, imperfektom i pluskvamperfektom.
8. INFINITIV, GLAGOLSKI PRIDJEVI I GLAGOLSKI PRILOZI

8. a) Infinitiv
Infinitiv je neodređeni glagolski oblik koji završava na –ti ili –ći. Polazišni je oblik za sve ostale glagolske oblike, a
kažemo da je neodređen jer nema obilježja osobe, vremena i načina.
Infinitivna osnova jest onaj dio infinitiva koji dobijemo kada odbijemo infinitivni nastavak –ti. Kod glagola koji u
infinitivu imaju nastavak –ći malo je drukčije. Njihovu ćemo infinitivnu osnovu dobiti tako da u 3. osobi množine
prezenta odbijemo prezentski nastavak. Dakle, kod njih će infinitivna osnova biti jednaka prezentskoj.

8. b) Glagolski pridjevi
Glagolski pridjevi dobili su taj naziv jer imaju osobine i glagola i pridjeva, a mogu biti:
 radni ili aktivni  tvori se od infinitivne osnove i nastavaka –o, –la, –lo, –li, –le, –la
 trpni ili pasivni  tvori se od infinitivne osnove i nastavaka –n, –en, –jen, –t
8. c) Glagolski prilozi
Glagolske priloge nazivamo tako budući da imaju osobine i glagola i priloga. Dvije su vrste glagolskih priloga i to:
 sadašnji ili particip prezenta izriče radnju koja se događa u isto vrijeme kada i radnja izrečena glavnim
glagolom, a tvori se od nesvršenih glagola tako da se na 3. osobu množine doda nastavak –ći
 prošli ili particip perfekta  izriče radnju koja je prethodila radnji glavnoga glagola, a tvori se od svršenih
glagola tako da se infinitivnoj osnovi dodaju nastavci –vši, –avši
9. JEDNOSTAVNA GLAGOLSKA VREMENA

9. a) Prezent
Prezent je sadašnje glagolsko vrijeme što znači da se njime izriče radnja koja traje u trenutku kada se o njoj govori.
Tvori se od prezentske osnove i nastavaka –am, –em, –jem, –im. Prezentska je osnova onaj dio prezenta koji ostaje
kada u 3. osobi množine odbiješ prezentski nastavak.
9. b) Aorist
Aorist je prošlo svršeno glagolsko vrijeme, a izriče radnju koja je završila neposredno prije trenutka u kojem se o njoj
govori. Tvori se od prezentske osnove svršenih glagola i nastavaka –h, –, –, –smo, –ste, –še ili –oh, –e, –e, –osmo, –
oste, –oše.
9. c) Imperfekt
Imperfekt je prošlo nesvršeno glagolsko vrijeme. Njime se izriče radnja koja je trajala u prošlosti. Tvori se, kao i sva
jednostavna vremena, od prezentske osnove i triju vrsta nastavaka:
 –ah, –aše, –aše, –asmo, –aste, –ahu
 –jah, –jaše, –jaše, –jasmo, –jaste, –jahu
 –ijah, –ijaše, –ijaše, –ijasmo, –ijaste, –ijahu.

10. SLOŽENA GLAGOLSKA VREMENA
10. a) Perfekt
Perfekt je prošlo glagolsko vrijeme kojim se izriče radnja koja se dogodila u prošlosti. Tvori se od nenaglašenog
prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog. Perfekt u kojemu je ispušten pomoćni glagol naziva se
krnjim perfektom, a do njega najčešće dolazi u 3. osobi jednine povratnih glagola.
10. b) Pluskvamperfekt
Pluskvamperfekt pretprošlo je glagolsko vrijeme, a njime se izriče radnja koja se dogodila u prošlosti prije neke druge
prošle radnje. Tvori se od perfekta ili imperfekta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.
10. c) Futur I.
Futur I. buduće je glagolsko vrijeme koje se tvori od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva
glagola. Ako je pomoćni glagol iza infinitiva, infinitiv odbacuje završno –i. Takav se infinitiv naziva krnjim
infinitivom.
10. d) Futur II. ili futur egzaktni
Futur II. predbuduće je vrijeme što znači da se njime izriče radnja koja će se dogoditi prije neke druge buduće radnje.
Tvori se od dvovidnoga prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog. Bitno je naglasiti da se futur II.
upotrebljava samo u složenim rečenicama.

REALIZAM
Realizam u europskim književnostima traje otprilike od 1830. do 1870. godine, a naziv je dobio prema latinskoj riječi
realis što znači stvaran zbog težnje za iscrpnim opisivanjem stvarnosti. Tvorac je toga naziva Champfleury koji u
svojoj zbirci članaka Realizam iz 1857. godine prvi puta rabi taj pojam. On smatra da je pri stvaranju književnih djela
najvažnije načelo istinitosti koje podrazumijeva nasljedovanje Aristotelova načela oponašanja prirode i prikazivanje
stvarnosti na vjerodostojan način, objektivno i istinito te bez uljepšavanja.
Obilježja su realizma, dakle, sljedeća:
 teme iz svakodnevnog života
 prikaz svakodnevnih životnih prostora
 objektivni pripovjedač
 načelo istinitosti  bez uljepšavanja stvarnosti
 načelo objektivnosti  prikazivanje svega onako kako doista i jest
 načelo kritičnosti  svako djelo mora zauzeti kritički stav jer je jedino tada moguće pronaći rješenje problema
 načelo tipičnosti  likovi predstavnici određenih društvenih slojeva i govore jezikom sredine u kojoj žive
Najznačajniji je književni rod epika, dok je roman najznačajnija književna vrsta. Svako takvoo realističko djelo
nastalo je na temelju dvaju tipičnih realističkih postupaka, a to su:
 portretiranje  fizičko, psihološko, socijalno ili ambijentom
 detaljno i precizno opisivanje
Kao produžena ruka realizma u drugoj se polovici 19. stoljeća (do 1890. godine) javlja naturalizam čijim se
začetnikom smatra Emile Zola. On svoju teoriju naturalističke poetike iznosi u djelu Eksperimentalni roman 1880.
godine gdje pisca uspoređuje sa znanstvenikom budući da je zadaća pisca pomno i sustavno prikupljati građu iz
stvarnosti te eksperimentirati sa svojim likovima stavljajući ih u određene situacije i okolnosti. Glavno je načelo
naturalizma prikazati prirodu čovjeka u najtamnijim i najvulgarnijim trenutcima (tzv. estetika ružnoće), a junaci su
naturalističkih romana nagonski ljudi  robovi strasti, zatočenici vlastite sudbine, ljudi opterećeni nasljednim
osobinama. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova, zločin, duševna bolest, gruba i nastrana seksualnost
te društvena degeneriranost.
Osim Zole predstavnik je naturalizma u francuskoj književnosti i Guy de Maupassant sa svojim romanima Jadan život
i ljubimac te pripovijetkama Na vodi, Horla, Dunda i Strah. Nasljeduju ga i u drugim nacionalnim književnostima
poput švedske gdje se naturalizam ostvaruje uglavnom u dramama. Naturalistički su švedski dramatičari Henrik Ibsen
i August Strindberg.
U talijanskoj se književnosti naturalizam zove verizam, a glavni je predstavnik Giovanni Verga. On je autor djela
Obitelj Malavoglia.

1. REALIZAM U EUROPSKOME KONTEKSTU
1. a) Realizam u francuskoj književnosti
Realizam u francuskoj književnosti ima tri razvojne faze:
 prvu generaciju francuskih realista  predstavnici su Stendhal i Balzac
 visoki ili čisti realizam  predstavnik je Flaubert
 naturalizam  predstavnici su Zola i Maupassant
 Marie-Henri Beyle Stendhal: Crveno i crno
- književna vrsta: socijalni roman
- tema: društveni uspon mladića u teškim društvenim okolnostima
- likovi: Julien Sorel, Louis de Renal, Mathilde
- posebnost: u ovome djelu doneseno načelo zrcalnosti  književnik realizma treba prikazivati i blato i
nebo, onako kako nešto doista jest
 Honore de Balzac: ciklus Ljudska komedija  nastao po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju zbirka
od 90-ak pripovijetki i romana od kojih je najznačajniji roman Otac Goriot
- književna vrsta: socijalni roman
- tema: život oca Goriota i njegovo propadanje u društvu zbog bezgranične ljubavi prema svojim kćerima,
život studenta prava Rastignaca i njegov uspjeh u društvu te život Vautrinov i njegovi mutni poslovi 
tematika usko povezana s trima fabularnim linijama u djelu
- likovi: Goriot (u romanu nazvan i Kristom Očinstva), njegove kćeri Anastasie de Restaud i Delphine
Nucingen, Eugen de Rastignac, njegova teta gđa de Marcillac, vikontesa de Beauseant, Vautrin (Jacques
Collin ili Bježismrt), gospođa Vauquer
- posebnost: u prvom poglavlju ovoga romana Balzac postavlja načelo istinitosti parafrazirajući ondje
podnaslov Shakespearevove drame Henrik VII. „All is true!“ (time govori da njegov Otac Goriot nije
izmišljotina)
 Gustave Flaubert: Gospođa Bovary
- tema: život Emme Bovary i njezina tragična sudbina u malograđanskoj sredini 19. stoljeća

- likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leone, Rodolph
- posebnost: na temelju toga djela nastao pojam bovarizam  odnosi se na čovjekovu sklonost da se smatra
drukčijim nego što jest, a simbol je čežnje za neostvarivim
 Emile Zola: Therese Rauquin
- književna vrsta: naturalistički roman
- tema: fatalna ljubav Therese i Laurenta
- likovi: Therese, Camille, Laurent
- posebnost: prvi Zolin roman kojim utire put naturalizmu
1. b) Realizam u ruskoj književnosti
Ruska književnost, poput francuske, ima tri razvojne faze:
 razdoblje ranoga ili grotesknog realizma (još se zove i naturalna škola)  glavni je predstavnik Gogolj
 razdoblje razvijenoga ili poetskog realizma  glavni je predstavnik Turgenjev
 razdoblje visokoga, zrelog ili psihološkog realizma  glavni su predstavnici Tolstoj i Dostojevski
 Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Kabanica
- književna vrsta: pripovijetka iz zbirke Petrogradske pripovijesti
- tema: tužan život Akakija Akakijeviča, siromašnoga državnog činovnika
- likovi: Akakije Akakijevič Baščmakin, krojač Petrovič, gazdarica, visoka ličnost, načelnik policije
- posebnost: Gogolj se smatra začetnikom ruskog realizma iako su u ovom djelu prisutna i obilježja
romantizma (fantastični motivi i upotreba groteske)
 Ivan Sergejevič Turgenjev: Lovčevi zapisi
- književna vrsta: zbirka od dvadesetak pripovijetki
- tema: odnos kmetova i gospodara u kojemu kmetove nastoji prikazati kao bića od krvi i mesa
- posebnost: u djelu se isprepliću socijalna i psihološka karakterizacija likova s poetskim opisima prirode i
pejzaža  uvelike utjecao na Ksavera Šandora Gjalskoga

 Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina
- tema: preljub Ane Karenjine zbog koje biva odbačena u društva
- likovi: Ana Karenjina, Vronski, Kiti, Levin
- posebnost: djelo koje predstavlja vrhunac ruskog realizma
 Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
- književna vrsta: moderni roman (spoj društvenoga, psihološkog i filozofskog romana)
- tema: Raskoljnikovo počinjenje zločina i njegova promišljanja o tome činu
- likovi: Rodion Romanovič Raskoljnikov, sestra Dunja, mama Puljherija, Aljona Ivanovna, Lizaveta
Ivanovna, časnik Marmeladov, Sonja Marmeladova, Porfirije Petrovič…
- posebnosti: ovo djelo označilo početak modernizma prvenstveno zbog defabularizacije koja je postignuta
digresijama, monolozima, filozofskim raspravama, snovima
1. c) Realizam u engleskoj književnosti
Realizam je u engleskoj istovjetan viktorijanskome dobu koje je bilo obilježeno stvaranjem golemih razlika između
bogatih i siromašnih društvenih slojeva. Ta se problematika, naravno, odrazila i na književnost toga razdoblja te će
prikazivanje socijalne nepravde i bijede biti njezinom glavnom tematikom.
 Charles Dickens: Oliver Twist, David Copperfield
 William Thackeray: Sajam taštine
 George Eliot (ustvari Mary Ann Evans): Middlemarch
 sestre Charlotte, Emily i Anne Brönte  najpoznatije djelo napisala Emily: Orkanski visovi
2. PREDREALIZAM/ PROTOREALIZAM ILI ŠENOINO DOBA
Protorealizam ili Šenoino doba posebnost je hrvatske književnosti kojoj je cilj bio utiranje puta realizmu, a, osim po
tomu, značajan nam je i jer se u njemu javljaju mnoge novine kojih dotada u hrvatskoj književnosti nije bilo poput
novelistike, kazališne kritike, povjestica ili realističkih pripovijetki. To razdoblje traje od 1860. godine pa sve do 1881.
godine.
Središnja je ličnost, kao što i samo ime razdoblja kaže, August Šenoa.

Njegova najznačajnija djela najbolje je grupirati po književnim rodovima:
o LIRIKA
Svoje stvaralaštvo Šenoa započinje pjesničkim uradcima, no oni nemaju veće književne vrijednosti izuzevši
pjesmu Budi svoj!:
- u njoj Šenoa iznosi vlastita životna načela i poruke upućene pojedincu, ali i narodu
- također, u njoj izražava i pokretačke ideje svoga doba te politički program Strossmayerova narodnjaštva
o EPIKA
- povjestice (lirsko-epske pjesme koje obrađuju povijesnu tematiku ili tematiku iz narodne predaje):
Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Postolar i vrag, Kameni svatovi, Kugina kuća
- pripovijetke: Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba, Branka, Prosjak Luka, no

najznačajnija pripovijetka zasigurno je Prijan Lovro
 književna vrsta: pripovijetka
 kompozicija: uokvirena fabula (okvir pripovijesti jest razgovor između udovice i pripovjedača o
hrvatskoj književnosti, dok središnji dio čini priča o Lovri)
 tema: propadanje intelektualca seoskoga podrijetla koji u konačnici počini samoubojstvo
 likovi: pripovjedač August, mlada udovica, prijatelj Lovro Mahnič, Malvina, Minka, Anđelija
 posebnost: prvo pravo realističko djelo u hrvatskoj književnosti i prvo djelo koje tematizira
propadanje siromašnoga intelektualca
- romani: Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Kletva (diktirao ju je na samrti, no nije ju
uspio završiti  dovršio ju je Josip Eugen Tomić), no najveću je slavu stekao zbog romana Zlatarovo
zlato
 književna vrsta: roman (prvi cjeloviti povijesni roman u hrvatskoj književnosti!!!)
 tema: sukob Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana oko vlasništva Medvedgrada; nedopuštena ljubav
između Pavla Gregorijanca i Dore Krupićeve zbog pripadnosti različitim društvenim slojevima
 likovi: Dora Krupićeva, Pavle Gregorijanac, Stjepko Gregorijanac, Grga Čokolin, Klara
Grubarova, svećenik Jerko, Magda Paprenjarka
 posebnost: djelo ima i romantičarske (ljubavna fabula, sentimentalnost, spletke, otmice, tajne) i
realističke elemente (oslikavanje malih ljudi iz naroda); likovi prikazani crno-bijelom
karakterizacijom
o DRAMA
- komedije: Ljubica
o DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI

- feljtoni: Zagrebulje, Vječni zid u Zagrebu, Praški listovi
- programatski članak: Naša književnost  u njemu se zalaže za realizam u hrvatskoj književnosti
- ostali članci: O hrvatskom kazalištu (začetnik kazališne kritike!!!)
Međutim, u ovom se razdoblju javljaju i neki drugi autori u čijim djelima uglavnom možemo pronaći sljedeća
obilježja:
 miješanje romantičarskih i realističnih elemenata
 hajdučko-turska tematika u cilju isticanja domoljublja
2. a) LIRIKA
 Ivan Trnski: Krijesnice I, Krijesnice II  uglavnom budnice i davorije
 Josip Eugen Tomić: Leljinke
2. b) EPIKA
 Josip Eugen Tomić: Zmaj od Bosne (povijesni roman), Melita (društveni roman)
 Mirko Bogović: Šilo za ognjilo (novela)  začetak novelistike u hrvatskoj književnosti
 Janko Jurković: Pavao Čuturić (novela)
 Ivan Perkovac: Stankovačka učiteljica (novela)
 Luka Botić: Bijedna Mara (pripovijetka u stihu)
 Adolfo Veber Tkalčević: Nadala Bakarka (pripovijetka)
U ovom se razdoblju afirmiraju i putopisi kao značajna književna vrsta. Najznačajniji su predstavnici:
 Adolfo Veber Tkalčević: Put na Plitvice, Listovi o Italiji, Put u Carigrad
2. c) DRAMA
 Josip Freudenreich: Graničari ili Zbor na Ilijevu (pučki igrokaz)  začetnik pučkog igrokaza u hrvatskoj
književnosti
 Franjo Marković: Karlo Drački (povijesna tragedija)
 Mirko Bogović: Matija Gubec, kralj seljački (povijesna tragedija)

Najznačajniji časopisi toga vremena jesu časopisi:
 Vijenac  središnji časopis toga doba; pokrenuo ga Josip Eugen Tomić, a najznačajnijim je urednikom bio
August Šenoa
 Neven  jedini dopušteni časopis u razdoblju Bachova apsolutizma; urednik bio Mirko Bogović
3. REALIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Realizam u hrvatskome kontekstu traje od 1881. do 1891./1892./1895. ovisno o tome koji ćemo značajan događaj
uzeti kao gornju granicu: objavu Leskovarove Misli na vječnost, Matoševe Moći savjesti ili paljenje mađarske zastave
na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u znak otpora prema mađarizaciji.
Glavna su obilježja hrvatskoga realizma sljedeća:
 regionalna orijentiranost književnosti (pisci u svojim djelima vezani uz sredine u kojima su rođeni i žive)
 tematiziranje odnosa sela i grada
 prikaz propasti plemstva
 propitivanje nacionalnih pitanja  odnos među političkim strankama u Hrvatskoj, odnos tuđinaca prema
Hrvatima
 standardizirani likovi  glavni lik uglavnom siromašni student koji teži društvenoj afirmaciji, femme fatale
(lik fatalne, nemoralne žene koja osvaja muškarce), femme fragile (suprotnost femme fatale)
Hrvatski realizam možemo podijeliti na dvije faze:
 faza kritičkog realizma  analiza društvenih prilika krajem 19. stoljeća, tematiziranje propadanja plemstva,
prikazivanje gradskoga života i seoske stvarnosti, odnosa sela i grada
 faza psihološkog realizma  psihološko profiliranje likova koje najavljuje razdoblje moderne u hrvatskoj
književnosti
U hrvatskoj se književnosti usporedo s realizmom javlja i naturalizam čiji će glavni predstavnik kod nas biti Eugen
Kumičić, a svoje će viđenje toga pravca iznijeti u svome članku O romanu, manifestu naturalizma. Njegova su
najznačajnija naturalistička djela romani Olga i Lina te Gospođa Sabina.
3. a) Lirika
Liriku ovoga doba nije pisalo mnogo autora budući da je glavni cilj realizma bio prikazivanje stvarnosti što je lirikom
gotovo nemoguće. Međutim, neki se liričari ipak javljaju. Najznačajniji je među njima:
 Silvije Strahimir Kranjčević  zbirke pjesmama Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji, a najznačajnije su
pjesme:

- Mojsije  religiozno-refleksivna pjesma napisana u dijaloškom obliku koja obrađuje starozavjetnu
temu iz Knjige izlaska (opisan je izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vodstvom)
- Moj dom  domoljubna pjesma u kojoj Kranjčević tuguje nad ropstvom domovine, ali s vjerom u
njezino oslobođenje u budućnosti
- Gospodskome Kastoru  socijalno-satirična pjesma u kojoj je iznesena kritika beskičmenjaštva kao

negativne društvene pojave na alegoričan način koji se tek otkriva na kraju pjesme (Kastor je, ustvari,
pas koji svome gospodaru cjeliva petu te lagodno zbog toga živi)
- Eli! Eli! Lama azavtani?!  u prijevodu: Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?!  religiozno-
refleksivna pjesma u kojoj je doneseno promišljanje o odnosu između ljudske povijesti i biblijskih tj.
kršćanskih poruka
3. b) Epika
Najrašireniji je književni rod epika, a najznačajnije predstavnike možemo kategorizirati prema trima regionalnim
područjima:
o HRVATSKO PRIMORJE I ISTRA
 Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići
- književna vrsta: društveni roman (prikaz senjskoga društva u 19. stoljeću)
- likovi: Ante Stipančić, Juraj Stipančić, Valpurga Stipančić, Lucija Stipančić, Alfred, Martin Tintor
- tema: propast jedne senjske patricijske obitelji
- posebnost: detaljna analiza društvene situacije  razlozi propasti obitelji Stipančić višestruki: društveni
(ne rade za društveno dobro, nego radi osobne afirmacije), ekonomski (neracionalno trošenje novca,
rasipnost), etički (amoralnost, pokvarenost, sebičnost), kulturni (odgoj, školovanje)
- ostala važna Novakova djela: Iz velegradskog podzemlja
 Eugen Kumičić: Urota zrinsko-frankopanska
- književna vrsta: povijesni roman
o HRVATSKO ZAGORJE
 Ksaver Šandor Gjalski (pravo ime Ljubo Franjo Babić): Pod starimi krovovi
- književna vrsta: novelistička zbirka pisana po uzoru na Turgenjeva zbog čega se Gjalski često naziva
hrvatskim Turgenjevom
- naslovi novela: Illustrissimus Battorych, Diljem Brezovice, Na badnjak, Perillustris ac Generosus Cintek

- ostala važna djela Gjalskoga: Na rođenoj grudi, Janko Borislavić, U noći
 Ante Kovačić: U registraturi
- književna vrsta: socijalni roman (jer oslikava društvenu stvarsnost), tzv. Bildungsroman (roman o odgoju
ili razvitku karaktera), psihološki roman (unutarnji svijet glavnoga lika)
- likovi: Ivica Kičmanović, Jočica Kičmanović – Zgubidan, kumordinar Žorž, Mecena, Laura, Anica
- kompozicija: tri dijela (1. dio – upoznavanje s Ivicom i njegovi početci u gradu, 2. dio – Ivičin povratak
na selo i ponovni odlazak u grad, 3. dio – Laurino odmetništvo, krvava svadba i Ivičina smrt)
- tema: djetinjstvo, školovanje i život darovita seoskog dječaka Ivice Kičmanovića koji će u gradu doživjeti
svoju propast
- posebnost: prikazan odnos sela i grada (sela kao odraza čistoće i iskrenosti nasuprot grada koji je leglo
nemorala); djelo ima elemente romantizma (Laurino odmetništvo, spletke), realizma (analize društvene
stvarnosti), naturalizma (biološka motivacija Laure) i modernizma (odstupanje od kronološkog tijeka
zbivanja, subjektivni odnos prema vremenu, introspekcija, unutarnji monolog)
- ostala važna Kovačićeva djela: Baruničina ljubav, Fiškal, Među žabari, Smrt babe Čengićkinje
(transvestija tj. parodija na Mažuranićev ep)
o SLAVONIJA
 Josip Kozarac: Tena
- književna vrsta: novela
- likovi: Tena (Terezija Pavletić), Jerko Pavletić, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Joza Matijević, Ciganin
Đorđe, Maruška
- tema: moralno propadanje lijepe seoske djevojke (femme fatale) uz prikazivanje brojnih društvenih
problema u Slavoniji toga doba
- posebnost: Tenino prepuštanje svojoj prirodi element je naturalizma u ovoj noveli
- ostala važna Kozarčeva djela: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom, Slavonska šuma, Oprava
3. c) Drama
Sve drame nastale u ovome razdoblju imaju elemenata i realizma i naturalizma. Najznačajniji su autori
takvih drama:
 Srđan Tucić: Povratak

 Milan Ogrizović: Hasanaginica (napisana po uzoru na narodnu Hasanaginicu)
I u ovome razdoblju imamo nekoliko značajnih časopisa. To su:
 Vijenac  nakon Šenoine smrti uređuje ga Fran Folnegović
 Hrvatska vila  pravaški časopis koji je uređivao August Harambašić
 Balkan  također pravaški časopis
 Obzor  časopis Narodne stranke

RENESANSA
Naziv renesansa potječe od francuske riječi la renaissance (tal. il rinascimento) što znači ponovno rađanje ili
preporod. Žarište renesanse jest Italija odakle se proširila po cijeloj Europi 15. i 16. stoljeća. Zahvatila je
Francusku, Španjolsku, Portugal, ali i Hrvatsku, a značajna je bila i u Engleskoj. To novo razdoblje doista
označava preporod književne prakse i teorije jer su u renesansi oblikovani svi glavni žanrovi, a cilj joj je bio
oponašati antičke pisce i iznova uspostaviti njihove estetske ideale.
Glavna su obilježja renesanse:
 pronalaženje uzora u antici

 okretanje ovozemaljskom životu i životnim temama
 pisanje na narodnom jeziku
 jasnoća u izražavanju
 sklad u izrazu
1. a) LIRIKA
U razdoblju je renesanse lirika posebno zastupljena. Najzastupljenije su sljedeće vrste:
 petrarkistička lirika – po uzoru na Petrarcu, većina pjesnika svoje pjesme skuplja u kanconijere
 William Shakespeare: Soneti  zbirka pjesama posvećena Crnoj Gospi i njegovu prijatelju
 religiozna lirika – uglavnom marijanska
 bukoličko pjesništvo – posebna grana arkadijske poezije s opisima prirode s naglaskom na čežnji za
spokojnim životom
 maskerate – posebna vrsta pokladnih pjesama osobito značajna za hrvatsku književnost
1. b) EPIKA
Epika u stihovima
Najčešće se pišu dvije vrste epova:
 viteški epovi – srednjovjekovne pripovijesti kojima se dodaje epska struktura, učena kompozicija i
birani oblik

 Lodovico Ariosto: Bijesni Orlando
- kompozicija: 40 pjevanja u prvom i drugom izdanju, dok u trećem ima 46 pjevanja
- strofa: oktava (strofa od osam jedanaeseteraca)
- tema: imaginarna opsada Pariza porožeta ljubavnom pričom o Orlandu i Anđeliki
- likovi: Orlando, Anđelika, Medoro, Ruggiero, Bradamante
 epovi biblijskoga sadržaja
Epika u prozi
U razdoblju renesanse nastaju sljedeće vrste romana:
 viteški romani – glavni je lik vitez koji poštuje kodeks časti i prevladava niz prepreka kako bi
ostvario podvig posvećen gospi ili gospodaru.
 Miguel de Cervantes: Bistri vitez don Quijote od Manche
- vrsta: ustvari parodija viteškog romana s elementima pikarskog romana
- kompozicija: 2 dijela (52 + 74 poglavlja)
- likovi: Alonso Quijano (don Quijote – plemić koji si je umislio da je vitez), Sancho Panza (Don
Quijotov štitonoša, a ustvari njegov susjed), Rocinante (konj Don Quijotea), Dulcinea (dama
koju Don Quijote želi spasiti, a ustvari obična seljanka)
- važna obilježja: smatra se prvim modernim romanom svjetske književnosti; na temelju njega
nastao pojam donkihotizam  smiješan i besmislen pothvat (borba s vjetrenjačama)
 pikarski romani – glavni je lik picaro (skitnica) koji se probija kroz život zahvaljujući svojoj
inteligenciji; antipod je vitezu
 pastoralni romani – roman u kojem se opisuju nebrojene ljubavne zgode pastira koji žive u čarobnom
svijetu prirode. Začetnik je Jacopo Sannazzaro sa svojim romanom Arkadija.
 ljubavni ili sentimentalni romani – vrsta pastoralnih romana
 satirični roman – roman u kojemu se ismijava određena osoba, grupa ljudi ili čak država
 Francois Rabelais: Gargantua i Pantagruel
- kompozicija: roman u pet knjiga
- tema: život dvojice divova

- likovi: div Gargantua i njegov sin Pantagruel
- važno!!! Rabelais se zbog ovoga djela smatra praocem fantastike; na temelju toga djela stvara se
pojam pantagruelizam koji označava radost življenja, veselost, mudrost i dobrotu
1. c) DRAMA
Renesansa razlikuje četiri dramske vrste:
 comedia dell'arte (komedija umijeća) – komedija koja nema fiksni tekst, ali ima stalne likove poput
starog trgovca Pantalonea, doktora Dottorea, sluge Zannija, dosjetljivog Arlecchina i sluškinje
Pulcinelle
 commedia erudita (učena komedija) – komedija nastala po uzoru na Plauta i Terencija; ima fiksni
tekst, kompoziciju od pet činova i ustaljene likove škrtog starca, rasipnog mladića i lukavog sluge
 Niccolo Machiaveli: Mandragola  najizvornija talijanska komedija 16. stoljeća (iako je nastala
prema Plautovim i Terencijevim djelima)
 elizabetanska drama – drama koja najčešće spaja elemente srednjovjekovnih crkvenih prikazanja,
commedije erudite i commedije dell'arte; drama pisana isključivo s ciljem da bude izvedena na
pozornici
 William Shakespeare: Hamlet
- kompozicija: 5 činova
- važno obilježje: nastala na prijelazu dvaju razdoblja, stoga ima obilježja i renesanse i manirizma
- mjesto radnje: dvorac Helsingor, Dansa
- vrijeme radnje: 17. stoljeće
- likovi: Hamlet, Ofelija, Gertrfuda, Klaudije, Polonije, Laert
- obilježje: tragedija dokaz Shakespeareova mota: Cijeli svijet glumi (Hamlet glumi ludilo,
Gertruda brižnu majku, Klaudije dobrog vladara…)
 pastirska igra (pastorala) – drama koja prikazuje idiličan život u prirodi
Hrvati su u 16. stoljeću, kada renesansa u Europi doživljava svoj vrhunac, bili podijeljeni između četiriju vlasti:
turske, mletačke, habsburške i slobodne dubrovačke. To je razlog zašto se to razdoblje kod nas različito ostvarivalo u
različitim dijelovima države.
Hrvatska se renesansna književnost općenito oslanjala na klasično antičko naslijeđe, ali i na prethodnike, začetnike i
klasične pisce talijanske predrenesansne i renesansne književnosti. Međutim, u nekim sastavnicama naša se knjiženost
oslanja i na srednjovjekovlje, prvenstveno u odabiru tematike i književnih vrsta. Dakle, čitava je hrvatska renesansna
književnost, ustvari, vođena načelom oponašanja estetski važnih uzora.
1. a) LIRIKA
I u hrvatskoj lirici posebno mjesto zauzima ljubavna lirika pisana najčešće po uzoru na Petrarcu. Najstariji sačuvani
dokument takve svjetovne lirike jest dubrovački kanconijer Ranjinin zbornik (Zbornik Nikše Ranjine ili Dubrovački
kanconijer) u kojemu se nalaze pjesme najpoznatijih hrvatskih petrarkista, a zapisao ih je dubrovački plemić Nikša
Ranjina. Najzastupljeniji su u njemu:
 Šiško Menčetić  najznačajnija pjesma: Blaženi čas i hip (parafraza Petrarcina soneta Blažen nek' dan je…)
- pisao dvostruko rimovanim dvanaestercem
- većina pjesama akrostisi
 Džore Držić  najznačajnije pjesme: Grem si, grem (svojevrsna ispovijed o nesretnoj ljubavi) i Draža je od
zlata (opis ljepote drage)
- također pisao dvostruko rimovanim dvanaestercem
- većina njegovih pjesama akrostih njegova imena
- autor ekloge Radmio i Ljubmir  začetnik pastoralne dramske književnosti u Hrvatskoj; djelo je, ustvari,
razgovor između Radmila zaljubljenog u vilu i Ljubmira koji ga odvraća od ljubavi
Kasnije se ljubavne teme proširuju i produbljuju (ljubav se opisuje kao ljubavni užitak!), a predstavnicima možemo
smatrati sljedeće pjesnike:
 Dominko Zlatarić  pisao pjesme posvećene Cvijeti Zuzorić
 Hanibal Lucić: Skladanja izvrsnih pisam razlicih  ljubavni kanconijer u kojemu je najznačajnija i najljepša
hrvatska renesansna pjesma Jur nijedna na svit vila
 Marin Držić: Pjesni ljuvene
Osim petrarkističke lirike koja je uzvisivala ženu i divila se njoj i njezinu božanskom biću, u hrvatskoj se renesansi
javlja i:
 anakreontska lirika  slavi senzualnu ljubav i ovozemaljske užitke
 pastirsko-idilična lirika  veliča život u prirodi
 religiozna lirika  često prerastaju u promišljanja života
 domoljubna lirika  veliča ljubav prema domovini; najčešće protuturske tematike

 Marko Marulić: Molitva suprotiva Turkom, Tuženje grada Hjeruzalima
 maskerata  pokladna pjesma koju pod maskom govori pripadnik neke profesije ili naroda; najčešće je glavni
lik ciganka (Jeđupka)
 Mikša Pelegrinović: Jeđupka
2. b) EPIKA
Od svih epskih vrsta najznačajnija su djela pisana u stihovima čiji su najznačajniji predstavnici:
 Marko Marulić: Judita  najznačajniji hrvatski biblijsko-vergilijanski ep; prvi umjetnički ep napisan 1501., a
tiskan 1521.
- kompozicija: 6 pjevanja
- stih: dvostruko rimovani dvanaesterac
- tema: obrana grada Betulije od neprijatelja koji opstaje zahvaljujući Juditinoj hrabrosti (ona se jedina
usudila suprotstaviti Holofernu)
- mjesto radnje: Betulija, šator Holoferna
- likovi: Judita (židovska udovica), Holoferno (asirski vojskovođa), Nakukodonosor (asirski kralj), Abra
(Juditina sluškinja)
- obilježja: tipično renesansno djelo  Juditina ljepota opisana petrarkističkim motivima; započinje
invokacijom
 Brne Karnarutić: Vazetje Sigeta grada  prvi hrvatski povijesni ep
- kompozicija: četiri dijela
- tema: sigetska bitka i pogibelj Nikole Šubića Zrinskog
 Mavro Vetranović/Mikša Pelegrinović: Peligrin  religiozno-alegorijski spjev koji tematizira Piligrinovo

fantastično putovanje u čudesne krajeve, a ustvari se prikazuje Danteovska tematika o čišćenju grješne duše
 Juraj Baraković: Vila Slovinka  također religiozno-alegorijski spjev o čišćenju grješne duše povezan s
domoljubnom motivikom
 Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje  putopisni spjev napisan 1555. godine i posvećen
Jeronimu Bartčeviću
- kompozicija: 3 pjevanja
- stih: dvostruko rimovani dvanaesterac
- tema: trodnevno putovanje s dvojicom ribara po jadranskim otocima od Hvara do Brača i Šolte

- likovi: Petar Hektorović i ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet
- važno! – ribari pjevali hrvatske usmene folklorne pjesme poput bugarštice o kraljeviću Marku i bratu mu
Andrijašu, bugarštice o Radosavu Siverincu i Vlatku te tri minijaturne lirske pjesme čime je Hektorović
postao prvi zapisivač takvih folklornih pjesama
Ipak, značajna je i epika u prozi jer se u hrvatskoj književnosti javlja Petar Zoranić s Planinama  prvi hrvatski
roman napisan 1536., a tiskan 1569.; posvećen Mateju Matijeviću
- vrsta: pastoralno-idilični i alegorijski roman u prozi i stihovima
- tema: putovanja pastira Zorana po predjelima Zadra te se, usporedno s pričom o nesretnoj ljubavi tog
pastira, veliča i ljepota domovine, ali i duhovna ljubav
- likovi: pastir Zoran, sv. Jeronim, vile
- važno!!! 20. poglavlje nosi naziv Perivoj od slave i smatra se najvažnijim poglavljem  u njemu Zoran
susreće vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu od kojih svaka ima mnogo jabuka (književnih djela)
osim vile Hrvatice
2. c) DRAMA
Najznačajniji su dramatičari hrvatske renesanse:
 Marin Držić  njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na nekoliko faza:
 komedije:
- Skup – komedija u 5 činova nastala po uzoru na Plautova Škrtca od kojega preuzima samo tematiku;
likovi nose hrvatska imena: starac Skup, kći Andrijana, mladić Kamilo, sluga Munuo
- Dundo Maroje – eruditna komedija koja se sastoji od 5 činova i dvaju prologa; najvažniji je lik
Pometa kojega karakterizira težnja hedonizmu i koji zastupa makjavelizam (Cilj opravdava sredstvo!)
- Tripče de Utolče
- Pomet – izgubljen!; o njemu saznajemo iz drugog prologa Dunda Maroja
- Džuho Krpeta
- Arkulin
sačuvane fragmentarno!
- Pjerin
 tragedije: Hekuba (jedina poznata Držićeva tragedija koja je bila zabranjena)
 pastoralne igre: Tirena, Venera i Adon, Grižula ili Plakir

 farse: Novela od Stanca – često nazivana i pokladnom igrom; jednočinka od sedam prizora pisana
dvostruko rimovanim dvanaestercem čija se radnja događa u Dubrovniku jedne pokladne noći kada
trojica mladih Dubrovčana Dživo, Vlaho i Miho odlučuju napraviti novelu tj. šalu sa starcem Stancem
koji vjeruje da će ga oni pomladiti
 Džore Držić: Radmio i Ljubmir  prva hrvatska pastirska igra
 Mavro Vetranović: Dijana, Orfeo, Posvetilište Avramovo
 Hanibal Lucić: Robinja  prva hrvatska svjetovna drama
- kompozicija: tri čina pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima
mjesto radnje: Dubrovnik
- tema: ljubav Robinje i bana Derenčina koji ju oslobađa od gusara

PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM
Nakon prosvjetiteljstva na književnu scenu stupa romantizam. On će trajati svega tridesetak godina, od 1800. do
1830., i bit će prvo moderno razdoblje europske književnosti jer se javlja usporedo s uspostavom modernoga
građanskog društva. Naziv je dobio od pridjeva romantičan koji se odnosi na književnost romanskih naroda od
srednjega vijeka pa sve do 19. stoljeća. Ustvari je opreka pojmu klasičan jer su se romantičarski književnici oduprli
klasicističkoj ideji rada i kontinuiteta i suprotstavili joj načelo nereda i nemira. Osim toga, umjesto klasicističkoga
razuma, romantičari nude dušu, umjesto oponašanja uzora, oni postavljaju načelo originalnosti stvaranja.
Najplodniji je književni rod lirika zbog naglašene osjećajnosti i subjektivnosti, no često je i miješanje različitih
umjetnosti (glazbenost u poeziji) i književnih rodova (npr. lirsko-epske pjesme, roman u stihovima, roman u obliku
pisma). Od stilskih izražajnih sredstava najznačajnija je sinestezija.
S obzirom na to da se romantizam različito ostvarivao u različitim nacionalnim književnostima, teško je postaviti opća
obilježja koja će vrijediti baš za svaku državu. Ipak, ponavljaju se sljedeća obilježja:
 estetska funkcija književnosti
 u prvom planu čovjekov emocionalni svijet
 intimne teme
 pejzaž kao stanje duše
 opis dalekih i nepoznatih krajeva
 okultne i mistične teme
 odmetništvo i sukob sa zakonom
 pesimističan svjetonazor tj. Weltschmertz ili svjetska bol (tvorac izraza: Chateaubriand – otac francuskog
romantizma)
 nacionalno-povijesne teme
 istraživanje narodne predaje, mitologije u folklora
Međutim, između prosvjetiteljstva i romantizma u nacionalnim književnostima često možemo uočiti i

predromantizam, razdoblje koje se javlja već u drugoj polovici 18. stoljeća, a cilj će mu biti tek najaviti romantičarske
težnje i ciljeve.
1. NJEMAČKA
1. a) PREDROMANTIZAM U NJEMAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Romantizmu u njemačkoj književnosti prethode dva pokreta:

 STURM UND DRANG (OLUJA I NAGON)
- naziv: prema istoimenoj drami Friedricha Maximiliana Klingera
- trajanje: od 1770. do 1785.
- obilježje: otpor prema racionalizmu klasicizma i prosvjetiteljstva u ime slobode osjećaja i mašte pojedinca
– kult genija
- uzor: Shakespeare
- najznačajniji predstavnici:
 Wolfgang Goethe: Patnje mladog Werthera 
 književna vrsta: epistolarni roman (roman u pismima u 1. osobi)
 kompozicija: dvodijelna; u gradiću W-u (Walheimu) i izvan njega
 tema: nesretna ljubav mladoga Werthera prema Lotti zbog koje na kraju počini samoubojstvo
 likovi: Werther, Lotta (Charlotta – u nju je Werther nesretno zaljubljen), Albert (Lottin zaručnik,
kasnije i muž), Wilhelm (prijatelj kojemu Werther piše pisma – nije izravan lik)
 obilježja djela: Werther tipičan romantičarski lik (hipersenzibilan, nepouzdan, voli umjetnost i
književnost, uživa u prirodi i maštanju), intertekstualnost (Werther često spominje djela koja čita –
Homerovu Odiseju, Ossianove pjesme)
 važno!!! na temelju tog romana nastaje pojam verterizam (životni stil po uzoru na Werhera), ali i
verterijade (parodije Patnji mladog Werthera koje tematiziraju ljubav prema udanoj ženi)
 Friedrich Schiller: Razbojnici 
 književna vrsta: psihološka i politička drama
 kompozicija: 5 činova
 tema: Karlova želja da stvori pravedniji svijet
 likovi: Karl i Franz Moor
 obilježja: crno-bijela karakterizacija Karla i Franza
 WEIMARSKA KLASIKA
- naziv: po gradu Weimaru (mjesto okupljanja najznačajnijih književnika)
- trajanje: od osamdesetih godina 18. stoljeća do 1805.
- obilježje: cilj je osloboditi suvremenu književnost od lokalnih obilježja i stvoriti univerzalni umjetnički
izraz

- uzor: antička grčka književnost
- najznačajniji predstavnici:
 Wolfgang Goethe  prvi stvara pojam svjetske književnosti!
Ifigenija na Tauridi
drame
Torquato Tasso
Rajnska lisica
epovi
Herman i Doroteja
Rimske elegije
tradicionalni lirski oblici
Mletački epigrami
Faust  epska drama o učenjaku Faustu koji želi spoznati smisao života i koji će, ako ikada u životu
prizna da je sretan, morati predati svoju dušu Mefistu; lik Fausta simbol ljudske težnje za spoznajom i
napretkom
 Friedrich Schiller:
Wallenstein  prva prava povijesna drama u europskoj književnosti
Oda radosti  poslužila kao nadahnuće Beethovenu za IX. simfoniju
1. b) ROMANTIZAM U NJEMAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Nakon tih dvaju pokreta slijedi složeni razvoj njemačkoga romantizma u nekoliko značajnih skupina:
 JENSKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Jeni
- predstavnici: Ludwig Tieck: Pučke bajke, Novalis: Himne noći
 BERLINSKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Berlinu
- predstavnici: Achim von Arnim: Čuvari krune (rani obrazac povijesnoga romana)
 HEIDELBERŠKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Hiedelbergu
- predstavnici: braća Grimm: Bajke

Nakon tih skupina na scenu njemačke književnosti stupa tzv. zreli romantizam kojemu je glavni predstavnik Henrich
Heine  najveći pjesnik njemačkoga romantizma koji se osobito zanima za narodnu poeziju, mitologiju i povijest.
2. FRANCUSKA
2. a) PREDROMANTIZAM U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Predromantizam u francuskoj književnosti naziva se sentimentalizam, a glavni je predstavnik toga razdoblja:
 Jean-Jeacques Rousseau: Julija ili Nova Heloisa
2. b) ROMANTIZAM U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Ubrzo će uslijediti i romantizam koji predstavljaju:
 Alphonse de Lamartine: Pjesničke meditacije, Nove meditacije (početak francuskog romantizma)
 Francois-Rene de Chateaubriand: Rene
 Victor Hugo: Cromwell (manifest francuskog romantizma), Zvonar crkve Notre-Dame, Jadnici
3. ENGLESKA
3. a) PREDROMANTIZAM U ENGLESKOJ KNJIŽEVNOSTI
Engleska grobljanska lirika i tzv. gotski romani predstavljaju ondje razdoblje predromantizma.
 William Blake
tzv. grobljanska poezija
 Robert Burns: pjesma Dolazeći iz žita (Lovac u žitu!!!)
 James Mecpherson: Ossianove pjesme (prepjev drevnoga škotskog pjesnika Ossiana)
 Samuel Richardson: Pamela, Clarissa (epistolarni romani koje nasljeduje Goethe)
3. b) ROMANTIZAM U ENGLESKOJ KNJIŽEVNOSTI
U romantizmu engleske književnosti javljaju se dvije generacije pjesnika:
 I. GENERACIJA  jezerski pjesnici (pjesnici koji su živjeli u sjevernoj Engleskoj gdje ima mnogo jezera):
 William Wordsworth Lirske balade i nekoliko drugih pjesama  zajednička lirska zbirka
 Samuel Taylor Coleridge - glavno obilježje: u središtu poezije čovjek

 II. GENERACIJA  četiri književnika:
 Percy Bysshe Shelly: Oda zapadnom vjetru
 John Keats: Oda grčkoj urni
 Walter Scott: Ivanhoe (ispreplitanje povijesnih činjenica s fikcijom  zbog toga djela Scotta smatramo
ocem povijesnog romana)
 George Lord Byron: Hodočašće Childea Harolda(Putovanja Childea Harolda)
 književna vrsta: putopisni ep (često ga nazivaju i romantičnom poemom)
 kompozicija: 4 pjevanja
 tema: Haroldovi doživljaji tijekom putovanja po Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, Albaniji, Belgiji…
 obilježje: Harold je bajronovski lik  buntovnik, lutalica, razočaran društvom, ima crte demonskog
 važno!!! na temelju ovoga djela nastaje pojam bajronizam  oblik svjetske boli i vjerovanje da zlu u
svijetu nema lijeka
4. RUSIJA
Pojava romantizma u Rusiji veže se uz ime Vasilja Andrejeviča Žukovskog koji je svojim prijevodima nastojao
prenijeti romantičarsku svijest u rusku književnost. Ipak, najznačajnijim se predstavnicima ruskog romantizma
smatraju:
 Aleksandar Sergejevič Puškin: Evgenij Onjegin
 književna vrsta: roman u stihovima (socijalno-psihološki roman)
 kompozicija: osam glava
 tema: Onjeginovo lutanje i neodlučnost u vezi Tatjane
 likovi: Onjegin (glavni lik), Tatjana (mlada kći seoskog plemića koja se zaljubljuje u Onjegina)
 obilježja: Onjegin lik suvišnoga čovjeka (prvi takav lik u ruskoj književnosti!)
 važno!!! ovim djelom najavljeno sljedeće razdoblje velikih ruskih romana
 Mihail Jurjevič Ljermontov: Junak našeg doba
 književna vrsta: psihološki roman
 kompozicija: roman sastavljen od pet manjih pripovijetki (Bela, Maksim Maksimovič, Tamanj,
Kneginjica Mary, Fatalist)
 tema: Pečorinov život pun proturječnosti i njegova sposobnost da utječe na ljude oko sebe

 likovi: Grigorij Aleksandrovič Pečorin, Maksim Maksimovič (kapetan s kojim je Pečorin služio u
vojsci), Bela (djevojka koju je Pečorin oteo ocu), Grušnicki (Pečorinov prijatelj s vojne akademije),
kneginjica Mary (djevojka koju voli Grušnicki, ali ju Pečorin zavodi), Vera (udana žena u koju je
Pečorin istinski zaljubljen), Vulić (srpski časnik)
 obilježje: Pečorin mješavina suvišnoga čovjeka i bajronovskoga demonskog junaka
 važno!!! prvi ruski psihološki roman i prvi ruski roman u prozi
5. SAD
Prvi američki pisac koji je utjecao na europske književnike bio je ujedno i najznačajniji predstavnik romantizma na
drugom kontinentu. Zalagao se za „čistu umjetnost“ zbog čega ga danas smatramo pretečom larpurlartizma i
simbolizma. Riječ je o sljedećem književniku:
 Allan Edgar Poe:
Gavran
njegove antologijske poeme
Annabel Lee
Priče groteske i arabeske  nastavak engleskih gotskih romana  najznačajnija priča Crni mačak
 književna vrsta: pripovijetka
 tema: ubojstvo i nastojanje da se to ubojstvo prikrije
 likovi: pripovjedač, pripovjedačeva žena, crni mačak Pluton
 obilježja: bizarni motivi, atmosfera strave i užasa, simbolika, uporaba groteske, elementi fantastike
 važno!!! zbog te priče Poe se smatra utemeljiteljem znanstvene fantastike i moderne detektivske priče
6. SLOVENIJA
Najznačajniji predstavnik slovenskog romantizma jest:
 Franc Prešern: Sonetni vijenac
 književna vrsta: zbirka soneta (ukupno njih 15)  petnaesti sonet naziva se majstorskim ili
magistralnim sonetom jer je sastavljen od prvog stiha svakog soneta, a prva slova svakoga stiha čine
akrostih
 osobitost: zbirka posvećena Juliji Primicovoj čije je ime spomenuti akrostih u posljednjem sonetu

7. HRVATSKA
Hrvatski romantizam preklapa se s razdobljem hrvatskoga narodnog preporoda i traje od 1813. kada Maksimilijan
Vrhovac poziva na skupljanje narodnoga blaga pa sve do 1860. godine, tj. do godine u kojoj August Šenoa stupa na
hrvatsku književnu scenu. Možemo ga podijeliti na nekoliko faza:
 PREDILIRSKO DOBA (1813.-1830.)
 ILIRSKI POKRET (1830.-1843.)
- vođa pokreta: Ljudevit Gaj
- cilj pokreta: ujediniti sve Južne Slavene
- važni časopisi: Novine Horvatszke (= Novine ilirske = Narodne novine) s kulturnim prilogom Danicom
 FAZA NAKON ZABRANE ILIRSKOGA IMENA
- važni časopisi: Kolo, Zora dalmatinska
 FAZA BACHOVA APSOLUTIZMA
- važni časopisi: Neven (jedini časopis toga razdoblja!)
7. a) LIRIKA
U hrvatskoj romantičarskoj lirici na početku prevladava domoljubna tematika pa se najčešće pišu budnice (pjesme
koje su budile domoljublje i nacionalnu svijest kod Hrvata) i davorije (pjesme koje su dobile ime prema Davoru,
slavenskome bogu rata, borbenije su od budnica, a pozivale su na oslobađanje domovine).
Najznačajniji hrvatski autori budnica jesu:
 Ljudevit Gaj: Horvatov sloga i zjedinjenje (poznatija po prvim stihovima Još Hrvatska ni propala)
 Pavao Štoos: Kip domovine vu početku leta 1831.
 Antun Mihanović: Horvatska domovina
Najpoznatiju je hrvatsku davoriju napisao:
 Dimitrija Demeter: Pjesma Hrvata (poznatija po početnim stihovima Prosto zrakom ptica leti) koja se
nalazi unutar poeme Grobničko polje
Kasnije se javlja poezija s naglašenijim intimnim karakterom čiji su predstavnici:
 Stanko Vraz (pravo mu ime Jakob Frass): Đulabije  posvećene Ljubici Cantilly; prvi ljubavni
kanconijer u novijoj hrvatskoj književnosti
 Petar Preradović: Prvenci, Nove pjesme  njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti u tri faze:

- I. faza domoljubnih pjesama  najznačajnije su pjesme: Rodu o jeziku, Jezik roda moga, Putnik, Zora
puca, bit će dana
- II. faza autobiografske poezije  najznačajnije pjesme: Mrtva ljubav, Pjesnik (programatska pjesma)
- III. faza refleksivnih pjesama  najznačajnije pjesme: Ljudsko srce, Miruj, miruj srce moje
- čitav je život proveo izvan Lijepe Naše
7. b) EPIKA
 Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića
 književna vrsta: ep u 5 pjevanja (
o Agovanje  Smail-aga ubija zarobljene Crnogorce, ali i Turčina Duraka koji mu najavljuje
osvetu crnogorskoga naroda
o Noćnik  Novica, Durakov sin, kreće u osvetu očeve smrti
o Četa  snažan se kolektiv boraca suprotstavlja Smail-agi
o Harač  okrutni Smail-aga skuplja harač, no četa ga ubija
o Kob  zaključak kako je Smail-aga silnik bez moći sada
 stih: epski deseterci (preuzeto iz usmene književnosti) i osmerci (preuzeto od Gundulića)
 tema: propast turske tiranije
 likovi: Smail-aga, starac Durak, Novica (Durakov sin), crnogorska četa, Mirko (vođa crnogorske
čete), Njegoš (crnogorski vladika)
 mjesto radnje: Crna Gora, rijeka Moslača
 osobitost: u tome epu prisutna slavenska antiteza (Što uhodi sviloruna krda,/ Il volova stada vitoroga?/
Nit je hajduk, nit uhoda turska,/ Već Novica, Čengića kavazu;)  potvrđuje nasljedovanje usmene
književnosti
 Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu  djelo poslužilo kao izvor za spjev Smrt Smail-age Čengića
 Stanko Vraz: Put u gornje strane
 Adolfo Veber Tkalčević: Put na Plitvice
 Antun Nemčić: Putositinice

7. c) DRAMA
Drame u doba hrvatskoga romantizma pišu sljedeći književnici:
 Ivan Kukuljević Sakcinski: Juran i Sofija ili Turci kod Siska  prva hrvatska povijesna tragedija
- praizvedba: 1839. u Sisku, 1840. u Zagrebu  počinje rad Hrvatskoga narodnog kazališta čiji je
utemeljitelj Dimitrija Demeter
 Dimitrija Demeter: Teuta  povijesna tragedija o ilirskoj kraljici Teuti

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA
1. BABILONSKA KNJIŽEVNOST
1. a) Ep o Gilgamešu
 nastanak: između 1900. i 1600. godine prije Krista, međutim najcjelovitija je inačica iz 7. st. pr. Kr.
 naziv: prema kralju Gilgamešu koji prijateljuje s poludivljim čovjekom Enkiduom te nastoji pronaći travu
besmrtnosti
 kompozicija: ep u 12 pjevanja
 značaj: najznačajnije, najcjelovitije i najstarije djelo stare babilonske književnosti
2. INDIJSKA KNJIŽEVNOST
2. a) Vede
 nastanak: nastale mnogo ranije, no zapisane između 1500. i 500. godine prije Krista
 naziv: riječ vede na sanskrtu znači znanje
 kompozicija: knjiga od četiri velike zbirke:
- Rgveda  antologija svetih himni i mantri
- Samaveda  molitve i žrtveni obredi koje su izvodili svećenici
- Jadžurveda  pohvalne pjesme i obredi
- Atharvaveda  magijski napjevi i mantre za zaštitu od demona te liječenje bolesti
 značaj: zajednički naziv za najstarija djela indijske književnosti
2. b) Mahabharata
 nastanak: između 4. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća nakon Krista
 naziv: Mahabharata u prijevodu označava veliku pjesmu o ratu u plemenu Bharata
 kompozicija: ogroman ep u 18 knjiga
 značaj: svojevrsna enciklopedija brahmanskih tradicija zbog čega se često naziva i petom vedom; najveći ep u
svjetskoj književnosti

2. c) Ramajana
 nastanak: 5. stoljeće prije Krista
 naziv: prema imenu kralja Rame čiji se životni put prati u djelu
 kompozicija: ep od sedam knjiga
2. d) Pančatra
 nastanak: u 3. stojeću
 naziv: na sanskrtu pančatra znači petoknjižje
 kompozicija: pet knjiga pripovijetki, priča i basni
3. ARAPSKA KNJIŽEVNOST
3. a) Kur'an
 nastanak: između 612. i 633. godine
 naziv: na arapskome jeziku Kur'an je „ono što je za čitanje“
 kompozicija: 114 poglavlja sastavljenih od izreka proroka Muhameda koje mu je diktirao melek Džabrail
(arhanđeo Gabrijel)
 značaj: sveta knjiga islama
4. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST
4. a) Talmud
 nastanak: oko 500. godine
 naziv: na hebrejskome talmud znači učenje, poduka
 kompozicija: zbirka 365 zabrana i 248 propisa
 značaj: Talmud je sveta knjiga Židovima kao što je Biblija kršćanima
4. b) Biblija (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta)
 nastanak: između 900. godine prije Krista i 100. godine poslije Krista

 naziv: prema Biblosu, staroj feničkoj luci koja je bila glavna luka za izvoz pisaćeg materijala
 jezik: aramejski (poglavlja Daniela i Ezre), hebrejski (većina starozavjetnih knjiga) i grčki jezik (uglavnom
novozavjetne knjige)
 kompozicija: 73 knjige podijeljene na:
- Stari zavjet  ukupno 46 knjiga od kojih su najvažnije:
 Petoknjižje (govori o izraelskim osvajanjima do pada u babilonsko sužanjstvo, a pripisuje se

Mojsiju)
 Povijesne knjige (dijele se na tri djela od kojih prvi tematizira kraljeve, drugi donosi ljetopise,
dok treći uglavnom govori o djevojkama koje su na neki način bile značajne za svoj narod)
 Mudrosne knjige (sastoje se od Knjige o Jobu, Mudrih izreka, Propovijednika, Pjesme nad
pjesmama, Knjige mudrosti i Knjige Sirahove, a pripisuje se kralju Salomonu)
 Psalmi (zbirka hebrejskih religijskih pjesama koje se mogu podijeliti na hvalospjeve, lamentacije
ili tužaljke, pjesme ufanja, pjesme zahvalnice te na poučne pjesme, a pripisuju se kralju Davidu
koji je ubio Golijata)
 Proroci (priče proroka Izaije, Jeremije, Danijela, Ezekijela…)
- Novi zavjet  ukupno 27 knjiga podijeljenih u:
 Evanđelja (opisuju život, djela i nauk Isusa Krista, a autori su Matej, Marko, Luka i Ivan)
 Djela apostolska (opisuju život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu i Palestini te o širenju
kršćanstva kojemu je najviše pridonio svećenik Savao-Pavao)
 Poslanice apostola (obrađuju nauk Isusa Krista i temeljne postavke novonastale kršćanske
zajednice)
 Apokalipsu ili Otkrivenje (posljednja knjiga u kojoj Ivan teološki prosuđuje zbivanja o prošlosti i
sadašnjosti)
 najznačajnije biblijski tekstovi jesu:
- Stvaranje svijeta (opis stvaranja svijeta u 7 dana)
- Knjiga izlaska (izlazak izraelskog naroda iz egipatskog ropstva te sklapanje Sinajskog saveza između
Mojsija i Boga – Deset Božjih zapovijedi)
- Judita (priča o hrabroj udovici koja ubija Holoferna kako bi spasila svoj narod)
- Psalmi
- Pjesma nad pjesmama
- Pavlova poslanica Korinćanima – Hvalospjev ljubavi

 najznačajniji prijevodi:
- Septuaginta ili Sedamdesetorica (prijevod Starog zavjeta s hebrejskoga na grčki jezik)
- Vulgata ili Prijevod sv. Jeronima (prijevod s grčkog na latinski jezik – temelj svim kasnijim prijevodima)
 najznačajniji hrvatski prijevodi:
- Bartol Kašić  prvi hrvatski prijevod Biblije, ali je ostao u rukopisu
- Matija Petar Katančić  prvi prevoditelj Biblije jer je njegov prijevod tiskan 1831. godine
 značaj: sveta knjiga Židova i kršćana, jedna od najstarijih knjiga svih vremena i najprevođenija knjiga u
povijesti književnosti

0. ŠTO JE KNJIŽEVNOST I KAKO SMO JU PODIJELILI?
Književnost je umjetnost koja se služi jezikom. Ona je umjetnost riječi.
Proučavanjem književnosti bavi se znanost o književnosti koju možemo podijeliti na teoriju književnosti, povijest
književnosti i književnu kritiku.
Teoriju književnosti ili poetiku možemo dalje podijeliti na stilistiku (koja proučava osobitosti književnog jezika),
versifikaciju (koja proučava opće zakonitosti književnog oblikovanja) i na klasifikaciju književnosti (tj. na podjelu
književnosti na književne rodove i vrste).
Povijest književnosti proučava književnost u povijesnom slijedu i određuje njezine osobitosti u pojedinim vremenskim
razdobljima. Obuhvaća povijest pojedine nacionalne književnosti i opću povijest književnosti svih naroda koji
pripadaju europskome kulturnom krugu ili svijetu u cjelini.
Književna kritika dio je znanosti o književnosti koji se bavi analizom i tumačenjem književnih djela te utvrđivanjem i
opisivanjem njihovih umjetničkih i ostalih kulturnih vrijednosti.
Književnost možemo podijeliti na usmenu i pisanu književnost. Usmena se književnost prenosila usmenim putem
kada pismenost nije postojala ili je bila rijetkost, ali nam je važna kako bismo mogli shvatiti cjelokupnu književnu
tradiciju koja počinje mitovima, legendama i usmenim pjesništvom.
Za razumijevanje književnosti neophodno je njezino razvrstavanje na književne rodove i vrste. Tri su književna roda:
lirika, epika i drama, a neki teoretičari književnosti književnim rodovima dodaju i diskurzivne književne oblike.
Književnost okvirno možemo podijeliti i na poeziju te prozu.
1. LIRIKA
Lirika je ime dobila po grčkoj riječi lyra koja označava glazbeni instrument. To upućuje na činjenicu da su se u
dalekoj prošlosti pjesme pjevale uz glazbenu pratnju. Karakteriziraju je osjećajnost, subjektivnost, ritmičnost i
slikovitost.
Liriku možemo podijeliti u četiri podskupine i to:
a) prema temama (s obzirom na temu, tj. na ono o čemu pjesma govori)
b) prema tradiciji (književni oblici koji se javljaju još u antičkoj književnosti, a postoje još i danas)
c) prema obliku (prema tome je li pjesma ispjevana u stihu ili prozi)
d) prema jeziku (ovisno o tome je li pjesma pisana hrvatskim standardnim jezikom ili je pisana dijalektom)
1. a) Tematska podjela lirike
Prema temi lirske pjesme mogu biti:
 pejzažna – iznosi opis i sliku pejzaža koji se često povezuju s pjesnikovim doživljajima
 Posebna je vrsta pejzažne pjesme nokturno ili noturno (predstavlja noć, noćne prizore i noćna raspoloženja.

 ljubavna – izražavaju se ljubavni osjećaji
 domoljubna – izražava se ljubav prema domovini, narodu, njegovoj kulturi i tradiciji
 socijalna – progovara o temama koje ističu društvenu nejednakost i socijalnu nepravdu
 duhovno-religiozna – odnos prema životu povezan je s određenim religijskim svjetonazorom
 misaona ili refleksivna – izražava razmišljanja i odnos prema svijetu i životu
1. b) Tradicijska podjela lirike
 Himna – pjesma posvećena nekome ili nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, divljenja ili
obožavanja
 Hrvatsku je himnu napisao Antun Mihanović. Prvi je put objavljena 1835. godine, a 1846. uglazbio ju je Josip
Runjanin. Kao hrvatska himna prihvaćena je 1891. godine.
 Oda – pjesma posvećena nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća određena privrženost, poštovanje ili
neka druga vrsta sklonosti
 Njezin su uzorak stvorili grčki pjesnici Alkej i Pindar te rimski pjesnik Horacije.
 U hrvatskoj je književnosti poznata oda Rodu o jeziku Petra Preradovića.
 Epitaf – nadgrobni natpis kojim se tematizira prolaznost života i ljudska sudbina, a često je duhovit i satiričan
 Naši najbolji epitafi zapisani su na stećcima (nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini – 13., 14. i 15. stoljeće).
 Epigram – vrlo kratka, redovito duhovita i satirična pjesma u kojoj se sažetim izrazom i neočekivanim
zaključkom iznenađuje čitatelj
 U grčkoj je književnosti epigram označavao svaki natpis na kamenu. Pisanje epigrama započeli su grčki pjesnik
Simonid i rimski pjesnik Marcijal.
 Elegija – pjesma kojom se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim
 Svoju popularnost duguje Ovidiju i njegovoj zbirci Ex Ponto.
 U hrvatskoj književnosti najpoznatija je Elegija o pustošenju šibenskoga polja Jurja Šišgorića.
 Ditiramb – pjesma u kojoj autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost te slavi životne radosti tonom koji je
podignut do zanosa
 Nastao je u Grčkoj u čast boga Dioniza.
 Poznati je hrvatski ditiramb Cvrčak kojemu je autor Vladimir Nazor.
1. c) Podjela lirike prema obliku
 Sonet – pjesma od 14 stihova podijeljenih u četiri strofe

 Postoje dvije vrste: talijanski ili Petrarcin (dva katrena i dvije tercine) te elizabetanski ili Shakespearov (tri katrena i
jedan distih).
 Posebnu je formu zvanu sonetni vijenac načinio Franc Prešern Juliji Primicovoj. On se sastoji od 15 soneta, a
posljednji stih soneta prvi je stih sljedećega, dok je petnaesti sonet napravljen od početnih stihova prvih četrnaest
soneta. Osim toga, u tom posljednjem sonetu prva slova svakog stiha daju akrostih – ime osobe kojoj je djelo
posvećeno.
 U hrvatskoj je književnosti po svojim sonetima poznat Antun Gustav Matoš.
 Haiku – kratka pjesma podrijetlom iz Japana koja se sastoji od tri stiha; peterca, sedmerca i peterca, a obično
tematizira prirodu i promjene u njoj
 Pjesma u prozi – kraći prozni tekst s obilježjima lirskoga izraza
 Proslavio ju je Charles Baudelaire, iako ju prvi piše A. Berntrand.
 U hrvatskoj je književnosti tu vrstu lirike pisao Fran Mažuranić.
1. d) Dijalektalna poezija
Dijalektalna poezija jest poezija napisana nekim od zavičajnih govora.
 Najznačajniji su hrvatski dijalektalni pjesnici Dragutin Domjanić, Fran Galović i Drago Gervais.
2. ŠTO JOŠ MORAMO ZNATI O LIRICI?

2. a) Vrste stihova
Stih je red u pjesmi kojemu je svojstvena posebna grafička, ritmička i zvučna organizacija.
Prema broju slogova on može biti: šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac…
S obzirom na rimu razlikujemo vezani i slobodni stih.
Posebno su značajni sljedeći stihovi:
 deseterac – stih od deset slogova, a može biti lirski (ima cezuru iza petog sloga) i epski (ima cezuru nakon
četvrtog sloga)
 dvostruko rimovani dvanaesterac – stih od dvanaest slogova s cezurom nakon šestog sloga i s parnim rimama
prvih dijelova stiha s krajevima stihova
 To je stih hrvatske renesansne književnosti, a najznačajnije djelo pisano tim stihom jest Judita Marka Marulića.
 stih bugaršćice – petnaesterac ili šesnaesterac s cezurama iza sedmog ili osmog sloga
 heksametar – temelji se na izmjeni dugih i kratkih slogova
 Njime su pisani najznačajniji antički epovi Homerovi Ilijada i Odiseja te Vergilijeva Eneida.
 slobodan stih – stih koji nema rime

 Slobodnim stihom prvi počinje pisati Walt Whitman, a u hrvatskoj ga književnosti nasljeduje Antun Branko Šimić.
2. b) Vrste strofa
Strofa ili kitica skup je stihova koji čine veću grafički odvojenu cjelinu.
Prema broju stihova strofe mogu biti: dvostih ili distih, trostih, tercet ili tercina, četverostih, katren ili katrena, petostih
ili kvinta, šestostih ili sestina, sedmostih ili septima, osmostih ili oktava…
Osobito su značajne sljedeće strofe:
 alkejska strofa – strofa od četiri stiha; dva jedanaesterca, deveterca i deseterca
 Prvi ju prakticirao grčki pjesnik Alkej po kojemu je i dobila ime.
 safička strofa – strofa od četiri stiha; tri jedanaesterca i peterca
 Utemeljila ju je grčka pjesnikinja Sapfa.
 elegijski distih – strofa od dva stiha; jednog heksametra i jednog pentametra
 tercina (terza rima) – strofa od tri jedanaesterca
 Njome je napisan Danteov Pakao.
 stanca (ottava rima) – strofa od osam rimovanih jedanaesteraca
 To je stih Ariostova Bijesnog Orlanda i Tassova Oslobođenog Jeruzalema.
 sesta rima – epska strofa od šest jedanaesteraca
 poljski krakovjak – strofa od četiri šesterca
 Takvom su strofom pisane Vrazove Đulabije.
2. c) Rima
Rima, srok ili slik jest glasovno podudaranje na kraju stiha.
Vrste rima:
 parna rima – aabb
 ukrštena ili križna rima – abab
 obgrljena rima – abba
 nagomilana rima – aaa, bbb
 isprekidana rima– abcb, abcda…

2. d) Sredstva kojima se održava ritam
To su:
 opkoračenje – nekoliko riječi iste rečenice prelazi u drugi stih
 prebacivanje – u novi stih prenosi se samo jedna riječ iste rečenice
 prijenos – cijela se rečenica prenosi iz jedne strofe u drugi
2. e) Stilska izražajna sredstva ili figure
Bitna osobina književnosti, još od starih Grka, bio je ukrašeni govor koji se postiže upotrebom stilskih izražajnih
sredstava, tj. figura. Možemo ih podijeliti u četiri velike skupine: glasovne figure, figure riječi, figure konstrukcije i
figure misli.
Glasovne figure ili figure dikcije čine:
 onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode
 asonancija (asonanca) – figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog
zvukovnog ugođaja
 aliteracija –figura koja nastaje ponavljanjem istih suglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja
 anafora – figura ponavljanja riječi na početku stihova
 epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova
 simploka – figura ponavljanja i na početku i na kraju stihova
 anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućega
Figure riječi ili tropi nastaju promjenom osnovnoga značenja pojedinih riječi. To su:
 metafora – skraćena usporedba tj. riječ ili izraz prenesena značenja
 alegorija – proširena metafora
 simbol – zamjenjivanje neke riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom
 amblem – stalni simboli (npr. vaga označava pravdu, a križ kršćanstvo)
 personifikacija – davanje ljudskih osobina ostalim bićima, stvarima ili pojavama
 epitet – ukrasni pridjev
 pleonazam – suvišna upotreba riječi
 eufemizam – upotreba blaže riječi

Figure konstrukcije ili sintaktičke figure ustvari su figure poretka riječi u koje ubrajamo sljedeće figure:
 inverzija – red riječi obrnut od onoga koji smatramo gramatički ispravan
 retoričko pitanje – pitanje na koje ne očekujemo odgovor, već njime autor naglašava određen stav.
 elipsa – izostavljanje pojedinih riječi na takav način da se smisao cjeline ipak može razabrati.
 asidenton – nizanje riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
 polisidenton – nizanje veznika bez gramatičke potrebe
Skupinu figura misli čine:
 poredba – figura u kojoj se nešto s nečim uspoređuje na temelju zajedničkih osobina
 hiperbola – preuveličavanje radi naglašavanja određenog emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili
radnjama
 gradacija – postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli
 antiteza/kontrast – stavljanje u opreku suprotnih pojmova da bi se oni istaknuli
 slavenska antiteza – sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora
 oksimoron – spajanje protuslovnih pojmova
 etimološka figura – ponavljanje istog korijena u dvije ili više riječi
 ironija – pjesnička figura ili opći način izražavanja putem suprotnosti jer se, ustvari, misli suprotno od onoga
što se izravno kaže
 sarkazam – oblik ironije koji potpuni obescjenjuje ono što se ironizira, okrutna je, gorka i zajedljiva poruga
 paradoks – misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju tj. vjerovanju
2. f) Pjesničke slike
Pjesničke slike slikoviti su izrazi koje možemo doživjeti različitim osjetilima. Prema tome razlikujemo:
 vidne ili vizualne pjesničke slike
 slušne ili auditivne pjesničke slike
 mirisne ili olfaktivne pjesničke slike
 okusne ili gustativne pjesničke slike
 dodirne ili taktilne pjesničke slike
Sinestezija – spajanje riječi koje pripadaju različitim osjetilnim područjima

3. EPIKA
Epika je književni rod koji karakterizira pojava likova te jasno određeno vrijeme i mjesto radnje. Možemo ju
podijeliti na epiku u stihovima i na epiku u prozi.
Epiku u stihovima (epsko pjesništvo) dalje dijelimo na:
 ep – opsežno djelo u stihovima koje iznosi neki važan povijesni događaj i ima razrađenu kompoziciju
 epopeju – ep u kojem se prikazuju djela junaka koji se stavlja u službu naroda
 epsku pjesmu – kraće djelo u stihovima pripovjednog karaktera
Epika se u prozi pak može dalje podijeliti na jednostavne i složene epske vrste.
U jednostavne epske vrste ubrajamo:
 mit – temelji se na mitskom iskustvu i govori o postanku svijeta, bogova itd.
 legendu – govori o ljudima čiji su način ponašanja i pogled na svijet uzor takvog ponašanja
 bajku – priča u kojoj se isprepliću stvarni i nestvarni događaji
 Najznačajniji su pisci bajki Hans Christian Andersen i braća Grimm, a u hrvatskoj književnosti to je Ivana Brlić
Mažuranić.
 basnu – likovi su životinje i stvari s ljudskim osobinama
 Začetnik basne kao književne vrste jest Ezop, a nasljeduju ga Jean de La Fontaine i Ivan Andrijevič Krilov.
 sagu – govori o događajima iz svakodnevnoga obiteljskog života
 zagonetku – poseban način postavljanja pitanja
 vic – kratko djelo koje u čitatelja izaziva smijeh
 poslovicu – u formi tvrdnje sažima neko životno iskustvo
Složeni su epski oblici pak:
 novela – prozni oblik kraći od pripovijetke s manjim brojem likova, užim mjestom radnje te iznošenjem
jednog događaja
 Začetnik je novele Giovanni Boccaccio.
 pripovijetka – prozna vrsta duža od novele (ima opsežnije mjesto radnje, veći broj likova i može iznositi više
događaja), a kraća od romana
 roman – najsloženiji epski oblik s fabulom koja obuhvaća velik broj događaja, epizoda i likova
 Vrste romana određujemo s obzirom na:
- tematiku (društveni, porodični, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, kriminalistički…)
- stav autora (sentimentalni, humoristični, satirični, didaktični, tendeciozni…)

3. a) Struktura epskog djela
Fabula je redoslijed zbivanja o kojem se pripovijeda u djelu. Postoje dva tijeka fabule i to:
 kronološki tijek fabule – izlaganje zbivanja u vremenskome slijedu
 retrospekcija – prekidanje vremenskog redoslijeda zbivanja i vraćanje pripovijedanja u prošlost
Fabula se može razvijati na tri načina:
 stepenasto – javljaju se različite prepreke, odnosno stepenice koje je potrebno svladati da bi se došlo do cilja
 prstenasto – postoji određena priča koja služi kao prsten u pripovijesti iz koje se razvija cijela fabula
 paralelno – u epskome djelu postoje dvije usporedne fabule
3. b) Pripovjedne tehnike
Pripovjedne su tehnike postupci kojima se oblikuje neko epsko djelo. U njih ubrajamo:
 pripovijedanje – iznosi se radnja
 opisivanje – opisuje se prostor ili lik
 dijalog – razgovor između likova
 monolog – govor jednoga lika
3. c) Epske tehnike
Epske su tehnike postupci karakteristični za epska djela u stihovima.
 „in medias res“ („u središte zbivanja“) – autor čitatelja bez većeg uvoda uključuje izravno u radnju
 invokacija – zazivanje bogova i muza u pomoć pri pisanju epa
 retardacija – usporavanje radnje brojnim digresijama (opisi likova, pejzaža) i epizodama (veće, zaokružene
digresije)
 formulaičan način kazivanja – ustaljen stil pisanja (npr. uporaba stalnih epiteta)
3. d) Likovi
Pri oblikovanju književnoga lika autor se služi mnogobrojnim postupcima od kojih su najznačajniji:
 naracija ili pripovijedanje – pripovijedanje o dijelu života pojedinoga lika ili o njegovom cjelokupnom životu
 izgled lika (portret lika) – opis vanjskog izgleda lika

 unutarnji monolog – razgovor sa samim sobom, iznošenje misli, asocijacija i dojmova pojedinog lika
Karakterizacija lika može biti:
 socijalna – podrijetlo lika i utjecaj društva važni za njegovo ponašanje
 psihološka – na ponašanje lika utječu načini razmišljanja i njegovi osjećaji
 biološka – utjecaj nasljeđa na ponašanje i karakter lika
 govorna – osobine lika, društvenu pripadnost i stupanj obrazovanja određujemo prema njegovu govoru
 etička – moralni nazori i postupci lika utječu na sam lik
 filozofska – filozofska načela izražena u oblikovanju samoga lika
 crno-bijela karakterizacija – likovi su ili dobri ili loši
3. e) Pripovjedač
Pripovjedač jest osoba koja pripovijeda u epskom djelu. Može biti:
 subjektivan (nepouzdani) – pripovijeda samo ono što mu se čini važnim, namjerno propušta neke motive
(takav je pripovjedač najčešće u 1. osobi – ich-forma)
 objektivan (autorski, sveznajući) – preuzima na sebe ulogu čovjeka koji sve zna i o zbivanju i o likovima
(takav je pripovjedač najčešće u 3. osobi – er-forma)
4. LIRSKO-EPSKE VRSTE
Postoje neke književne vrste koje možemo uvrstiti i u liriku i epiku. To su:
 balada – ima tragičan završetak
 Najznačajnija naša balada jest Hasanaginica.
 romanca – ugodnog ugođaja i ljubavne tematike
5. DRAMA
Drama je naziv za književni rod, dramsku vrstu te za književnoumjetničko djelo namijenjeno izvođenju na pozornici.
5. a) Dramske vrste
Dramu kao književni rod možemo podijeliti na sljedeće vrste:
 tragedija – dramsko djelo čija su obilježja tragični junak, tragični sukob, tragična krivnja i tragičan završetak

 Teoriju je tragedije prvi iznio Aristotel u svome djelu Poetika. Ondje on ističe kako tragedija treba u gledatelja
izazvati katarzu (moralno pročišćenje).
 Najznačajniji autori tragedije jesu Eshil, Sofoklo i Euripid.
 komedija – dramsko djelo komičnog ugođaja s komičnim likovima i sretnim završetkom
 Najznačajniji su autori komedija Plaut i Terencije.
 drama u užem smislu – ozbiljno dramsko djelo koje problematizira neki događaj ili društvenu pojavu
Komediju dalje možemo podijeliti na:
 komediju karaktera – gradi komičnost na naglašavanju pojedinih karakternih osobina
 komediju situacije – smiješno dolazi iz smiješnih situacija
 komediju konverzacije – smiješno nastaje na temelju razgovora i jezičnih dosjetki
 komediju intrige – smiješno izvire iz smiješnih zapleta
5. b) Dramski tekst
Dramski je tekst pisan u obliku dijaloga, a podijeljen je na činove i prizore. Na početku se uvijek nalazi popis
dramskih lica koja se pojavljuju u drami, a obavezne su i didaskalije – upute glumcima i redatelju o izgledu i
zbivanjima na sceni.
Karakterizira ga dramska radnja koja uvijek ima uvod ili ekspoziciju, zaplet, kulminaciju ili vrhunac, obrat ili
peripetiju te rasplet.
6. DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI

Diskurzivni književni oblici ujedinjuju književnoumjetničke i znanstvene značajke, a možemo ih podijeliti na
književno-znanstvene oblike i na publicistiku.
U književno-znanstvene oblike ubrajamo:
 esej (ogled) – djelo u kojem se književno ili znanstveno pitanje obrađuje na umjetnički način
 Začetnik je eseja Michel de Montaigne.
 putopis – tema su putovanja
 Najznačajniji su hrvatski putopisci Petar Hektorović sa svojim Ribanjem i ribarskim prigovaranjem, Antun Nemčić
i njegove Putositnice te Matija Mažuranić Pogledom u Bosnu.
 biografiju – život neke važne osobe
 autobiografiju – autor pripovijeda o vlastitom životu
 memoare – pisac u njima iznosi svoja sjećanja na neke važne događaje i osobe

 dnevnik – autor po datumima bilježi događaje, misli i komentare
 pismo – vrsta u kojoj se autor nekome obraća
U publicistiku ubrajamo:
 feljton ili podlistak – obrađuje pitanja znanosti, umjetnosti, filozofije te neka opća aktualna društvena pitanja
 polemiku – sukob predstavnika različitih mišljenja i uvjerenja
 reportažu – izvještavanje o nekom događaju na način koji se približava književno-umjetničkom izražavanju


Antička Književnost (16 Files Merged)

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Antička Književnost (16 Files Merged)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KLASIČNA KNJIŽEVNOST

ILI ANTIČKA KNJIŽEVNOST

1. DEFINICIJA KLASIČNE KNJIŽEVNOSTI

a) arhajsko razdoblje (750. – 450. god. pr. Kcr.)

 uglavnom usmena književnost

 književna središta: ima ih mnogo

 predstavnici: Homer, Heziod, Ezop, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont

b) klasično razdoblje (450. – 323. god. pr. Kr.)

 književna središta: Atena

 najznačajnije vrste: dramske vrste i umjetnička proza

 predstavnici književnosti: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Menadar

c) helenističko razdoblje (323. – 30. god. pr. Kr.)

 grčka se kultura osjeća u krajevima koji su pod vlašću Makedonaca

 najznačajnije književne vrste: kratki oblici (epilij, pastirska pjesma, epigram)

 najznačajnija književna vrsta: roman

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

 književna vrsta: starogrčki junački ep iz 8. st. pr. Kr. u 24 pjevanja

- na strani Trojanaca: Hektor, Paris, Prijam, Eneja

- na strani Ahejaca: Ahilej, Patroklo, Agamemnon, Menelaj, Odisej, Nestor

- bogovi: Zeus, Hera, Hefest, Atena, Afrodita

- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“

 književna vrsta: ep/epopeja u 24 pjevanja

- ljudi: Odisej, Telemah, Laert, Penelopa, prosci

- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“

 tema: progonstvo titana Prometeja na Kavkaz jer ljudima daruje vatru

 likovi: Prometej, Zeus, Hefest, Okean, Okeanove kćeri, Ija

 književna vrsta: tragedija (prvi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)

 likovi: Edip, Laj, Jokasta, prorok Tiresija

- Edipov kompleks – psihologijski termin proizašao iz Sofoklova djela; podrazumijeva pojavu

 književna vrsta: tragedija (drugi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)

 likovi: Antigona, Izmena, Kreont, Euridika, Hemon, prorok Tiresija

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Dijelimo ju na četiri razdoblja i to:

a) prvo ili arhajsko razdoblje

 najznačajnije vrste: komedije

 predstavnici: Plaut, Terencije

b) drugo ili zlatno razdoblje

 najznačajnije vrste: epovi, elegije, epigrami, ljubavno pjesništvo, satira, poslanice

 predstavnici: Vergilije, Katul, Ovidije, Horacije, Propercije, Cezar, Salustije, Livije

 središnja ličnost: Ciceron (postavio praksu govorništva na višu razinu!)

c) treće ili srebrno razdoblje

 predstavnici: Juvenal, Petronije, Fedro, Marcijal, Tacit

d) četvrto ili razdoblje propadanja (razdoblje kasnoga carstva)

 razdoblje koje konačno umiruje sukob poganske tradicije i kršćanstva

 književna vrsta: komedija (komedija intrige, ali i komedija karaktera)

 likovi: Euklion, Fedra, Megador, Likonid, Strobil

- ljudi: Eneja, Didona, Lavinija, Turno

- bogovi: Junona, Venera, Jupiter

 Bukolike ili Ekloge (pastirske pjesme pisane po uzoru na Teokritove Idile)

 Georgike (didaktički spjev o ratarstvu)

Svaku antičku tragediju karakterizira:

c) tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom

e) uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora

Svaka grčka tragedija mora sadržavati sljedeće dijelove:

a) prolog (predgovor) – uvodni dio tragedije prije ulaska kora

b) parod (pojavljivanje) – ulazna pjesma kora

e) eksod (izlazak) – izlazna pjesma kora na kraju tragedije

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Jezik je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.

Govor je konkretna realizacija jezika.

Poruka je obavijest koju prenosimo komunikacijskim kanalom od pošiljatelja do primatelja.

Komunikacijski je kanal put kojim ide poruka od govornika sugovorniku.

Znanstvene discipline u okviru lingvistike jesu sljedeće:

a) FONETIKA (proučava glasove, njihova artikulacijska i akustična svojstva)