SINTAKSA

Sintaksa je grana jezikoslovlja koja proučava pravila po kojima se riječi slažu u sintagme i rečenice. Sintaktičke su
jedinice riječ, sintagma i rečenica.

Sintagma je spoj riječi sastavljen od najmanje dviju punoznačnih riječi (imenice, zamjenice, brojevi, pridjevi, glagoli i
prilozi) koje su međusobno povezane i imaju cjelovito značenje. Jedna je od tih riječi uvijek njezina glavna sastavnica,
a ostale su riječi zavisne sastavnice, tj. dodatci glavnoj riječi koje pobliže određuju njezino značenje.

Tri su gramatička odnosa između sastavnica sintagme:

• SROČNOST ili KONGRUENCIJA  slaganje riječi s nekom drugom riječi prema rodu, broju i padežu;
može biti:

 subjektno-predikatna sročnost – slaganje subjekta s predikatom u osobi, rodu i broju

 imenska sročnost – slaganje imenice sa svojim apozicijama i atributima

• UPRAVLJANJE ili REKCIJA  slaganje riječi u kojem glavna sastavnica upravlja gramatičkim osobinama
zavisne sastavnice; glavna je sastavnica uvijek glagol koji traži dopunu u točno određenom padežu

• PRIDRUŽIVANJE  slaganje riječi u kojem je veza između glavne i zavisne sastavnice vrlo slaba; uglavnom
se odnosi na pridruživanje priložne oznake predikatu

Prema tome, razlikujemo tri vrste sintagmi:

• ODREDBENA ili ATRIBUTNA  nastala kao posljedica sročnosti

• DOPUNSKA ili OBJEKTNA  nastala kao posljedica upravljanja

• OKOLNOSNA ili ADVERBIJALNA  nastala kao posljedica pridruživanja

1. GRAMATIČKO USTROJSTVO REČENICE

1. a) PREDIKAT

Predikat je temeljni rečenični dio koji govori što subjekt radi ili što se s njime događa. Sam sebi otvara mjesto u
rečenici, a mjesto otvara i ostalim rečeničnim dijelovima: subjektu, objektu te priložnim oznakama. Postoje dvije vrste
predikata:

• glagolski predikat  predikat izrečen glagolom u bilo kojem glagolskom vremenu, jednostavnom ili
složenom, a može se izreći i pomoću dvaju ili više glagola.

• imenski predikat  predikat koji se sastoji od nekog oblika pomoćnoga glagola biti koji se zove spona ili
kopula i neke imenske riječi. Spona ili kopula najčešće su u prezentu, ali mogu biti i u ostalim glagolskim
vremenima. Imenske su pak riječi imenice, zamjenice, brojevi i pridjevi.

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
1. b) SUBJEKT

Subjektom imenujemo ono o čemu se u rečenici govori, a izriče ono na što se odnosi obavijest izrečena predikatom.
Odgovara na pitanje tko? ili što?, a najčešće je u nominativu. On može biti:

• izrečen  prisutan je i prepoznatljiv u rečenici

• neizrečen ili skriven subjekt  subjekt koji se u rečenici izostavlja jer je već poznat iz predikata

1. c) OBJEKT

Objekt ili predmet radnje rečenični je dio u kosom padežu kojem mjesto u rečenici otvara glagol svojom rekcijom.
Nikada ne može biti u nominativu ili vokativu, a izriče se imenskim riječima (imenica, zamjenica, pridjev ili broj).
Može biti:

• izravni, direktni ili bliži  glagolska radnja obuhvaća cijeli objekt, a u rečenicu ga uvode prijelazni glagoli.
Najčešće je u besprijedložnom akuzativu, ali može biti i izrečen genitivom koji se može zamijeniti
akuzativom. Dvije su vrste takvoga genitiva:

 dijelni ili partitivni genitiv – izražava količinu, tj. dio onoga što znači imenica

 slavenski genitiv – karakterističan za slavenske jezike, a javlja se u niječnim rečenicama

• neizravni, indirektni ili dalji  glagolska radnja ne obuhvaća cijeli objekt, a u rečenicu ga uvode neprijelazni
glagoli

1. d) PRILOŽNE OZNAKE

Priložne su oznake rečenični dijelovi kojima se izriču okolnosti vršenja glagolske radnje, a u rečenicu se uvrštavaju
prema sadržaju predikata. Priložne oznake mogu biti:

• mjesne (priložne oznake mjesta)  odgovaraju na pitanja gdje?, kamo?, kuda?, odakle?, dokle?

• vremenske (priložne oznake vremena)  odgovaraju na pitanja kad?, otkad?, dokad?, koliko dugo?

• načinske (priložne oznake načina)  odgovaraju na pitanja kako?, na koji način?

• uzročne (priložne oznake uzroka)  odgovaraju na pitanja zašto?, zbog čega?

• namjerne (priložne oznake namjere)  odgovaraju na pitanja radi čega?, s kojom namjerom?, što je cilj?

• količinske (priložne oznake količine)  odgovaraju na pitanja koliko?, koliko puta?

• posljedične (priložne oznake posljedice)  odgovaraju na pitanje što je posljedica predikatne radnje?

• pogodbene (priložne oznake pogodbe ili uvjeta)  odgovaraju na pitanje pod kojim uvjetom?

• dopusne (priložne oznake dopuštanja)  odgovaraju na pitanje unatoč čemu?

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek
Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
 • isključne (priložne oznake izuzimanja)  odgovaraju na pitanja osim čega?, izuzimajući što?

1. e) ATRIBUT

Atribut je dodatak imenici kojim pobliže označava njezino značenje, a odgovara na pitanja koji?, čiji?, kakav? Može
biti:

• sročni ili pridjevni  izriče se zamjenicom, pridjevom ili brojem, a s imenicom koju dopunjuje slaže se u
rodu, broju i padežu

• nesročni ili imenski  izriče se imenicom, a s imenicom koju dopunjuje nikada se ne slaže u padežu

1. f) APOZICIJA

Apozicija je imenica koja se dodaje drugoj imenici i slaže se s njom u padežu. Izuzetak tomu slaganju u padežu jesu
vlastita imena književnih djela, ustanova i organizacija pored opće imenice.

2. REČENICA

Rečenice prema sastavu dijelimo na jednostavne i složene.

Jednostavne su one rečenice koje imaju samo jedan predikat, a dijelimo ih na jednostavne neproširene i jednostavne
proširene. Razlika između njih je u tome što neproširene imaju samo subjekt i/ili predikat, dok proširene osim subjekta
i predikata imaju i neke dopune poput objekta, priložnih oznaka, atributa ili apozicija.

Složene su pak one rečenice koje imaju barem dva predikata, a njih dijelimo na nezavisnosložene, zavisnosložene i
rečenične nizove ovisno o načinu njihova nastanka. Nezavisnosložene rečenice nastale su povezivanjem,
zavisnosložene uvrštavanjem, a rečenični niz nizanjem.

2. a) NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE

Nezavisnosložene rečenice nastaju kada se sadržaji jednostavnih rečenica povezuju veznikom, a rečenično im se
ustrojstvo pritom ne mijenja. Prepoznajemo ih prema veznicima te ih prema njima dijelimo na:

• SASTAVNE REČENICE  veznici: i, pa, te, ni, niti

• RASTAVNE REČENICE  ili

• SUPROTNE REČENICE  a, ali, nego, no, već

• ISKLJUČNE REČENICE  samo, samo što, jedino, jedino što, tek, tek što

• ZAKLJUČNE REČENICE  dakle, stoga, zato

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
2. b) ZAVISNOSLOŽENE REČENICE

Zavisnosložene rečenice nastaju uvrštavanjem zavisnih rečenica u glavnu umjesto jednog njezinog člana. Odnos
između glavne i zavisne rečenice uspostavlja suodnosna ili korelativna riječ. Prema tim riječima ne možemo uvijek
odrediti o kojim je nezavisnosloženim rečenicama riječ, ali mogu nam pomoći.

Vrste nezavisnosloženih rečenica jesu sljedeće:

• PREDIKATNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto imenskog predikata

 najčešće suodnosne riječi: veznik da, odnosne zamjenice (što, kakav)

• SUBJEKTNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezina subjekta

 često ju uvode obezličeni glagoli (pričalo se, vidjelo se, čulo se, primijetilo se, mislilo se…)

 najčešće suodnosne riječi: veznik da, odnosne zamjenice (tko, što), odnosni prilozi (kako)

• OBJEKTNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezina objekta

 najčešće suodnosne riječi: veznik da, odnosne zamjenice (tko, što), prilozi (kamo, kada, kako), čestica neka

• ATRIBUTNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezina atributa

 najčešće suodnosne riječi: veznik da, odnosne zamjenice (koji, kakav), odnosi prilozi (kada, gdje)

• NAČINSKE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake načina

 najčešće suodnosne riječi: načinski prilozi (kako, kao što, kao da, koliko), odnosne zamjenice (što)

• VREMENSKE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake vremena

 najčešće suodnosne riječi: vremenski prilozi (kada, dok, jedva, tek), veznički izrazi (tek što, nakon što,
pošto, prije nego, prije nego što)

• MJESNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake mjesta

 najčešće suodnosne riječi: mjesni prilozi (gdje, kamo, kuda, otkuda, dokuda, odakle, dokle)

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
• UZROČNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake uzroka

 najčešće suodnosne riječi: uzročni veznici (jer, što, kada, kako), izraz budući da

• NAMJERNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake namjere

 najčešće suodnosne riječi: namjerni veznici (da, kako, neka, li)

• POSLJEDIČNE

 u glavnu se rečenicu uvrštavaju na mjesto njezine priložne oznake posljedice

 najčešće u glavnoj rečenici dolaze prilozi tako, toliko

 najčešće suodnosne riječi: veznik da

• DOPUSNE

 zavisna rečenica protivi se sadržaju glavne rečenice, no ujedno i dopušta njezinu radnju

 najčešće suodnosne riječi: veznici iako, makar, mada, premda

• POGODBENE

•  izražavaju uvjet koji je potrebno ispuniti da se izvrši sadržaj zavisne rečenice

•  tri su vrste pogodbenih rečenica:

 stvarne – govore što točno trebamo uraditi da bi se ostvario sadržaj glavne rečenice, a najčešće su
suodnosne riječi ako, li, ukoliko

 moguće – izriču pogodbu koja se može zamisliti kao moguća, a najčešće su suodnosne riječi ako, kad

 nestvarne – izriču uvjet koji je ili neostvaren ili neostvariv, a najčešće su suodnosne riječi da, kada

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr