Antička Književnost (17 Files Merged)

KLASIČNA KNJIŽEVNOST
ILI ANTIČKA KNJIŽEVNOST
1. DEFINICIJA KLASIČNE KNJIŽEVNOSTI

Za klasičnu se književnost često kao sinonim rabi pridjev antička književnost. Taj naziv dolazi iz lat. antiqus što znači
star. On, dakle, podrazumijeva da je ta književnost stara, dok naziv klasična književnost govori da je ta književnost u
vrijednosnom smislu uzorna do danas (lat. classicus – uzoran). Književnost toga razdoblja obuhvaća književnosti
starih Grka i Rimljana.
2. GRČKA KNJIŽEVNOST
Stara grčka književnost obuhvaća raspon od gotovo 1500 godina pa ju stručnjaci obično dijele u četiri razdoblja:
a) arhajsko razdoblje (750. – 450. god. pr. Kcr.)
 uglavnom usmena književnost
 književna središta: ima ih mnogo
 najznačajnije vrste: ep i lirske vrste (melike – lirske vrste toga doba koje se izvode pjevajući i uz
pratnju lire)
 predstavnici: Homer, Heziod, Ezop, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont
b) klasično razdoblje (450. – 323. god. pr. Kr.)
 književna središta: Atena
 najznačajnije vrste: dramske vrste i umjetnička proza
 predstavnici književnosti: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Menadar
 značajni povjesničari i filozofi toga doba: Herodot, Tukidid, Demosten, Platon, Aristotel
c) helenističko razdoblje (323. – 30. god. pr. Kr.)
 grčka se kultura osjeća u krajevima koji su pod vlašću Makedonaca
 najznačajnije književne vrste: kratki oblici (epilij, pastirska pjesma, epigram)
d) carsko ili rimsko razdoblje (30. god. pr. Kr. – VI. st. posl. Kr.)
 najznačajnija književna vrsta: roman
2. a) HOMER
Homer je najstariji poznati grčki pjesnik koji se danas smatra autorom najznačajnijih nacionalnih epova Ilijade i
Odiseje. Međutim, krajem 18. stoljeća javila se sumnja u njegovu egzistenciju, a samim time i u njegovo stvaralaštvo.
Tom je sumnjom otvoreno tzv. homersko pitanje koje do današnjih dana nije u potpunosti riješeno. Unitaristi smatraju
da Homer jest autor Ilijade i Odiseje, dok pluralisti smatraju da su epovi plod stvaralaštva više autora.
EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Mob: 098/ 995 36 96, E-mail: kristijan.simicic@gmail.com ili info@edukos-instrukcije.hr
www.edukos-instrukcije.hr
 Ilijada
 književna vrsta: starogrčki junački ep iz 8. st. pr. Kr. u 24 pjevanja
 stih: heksametar
 tema: osvajanje maloazijskog grada Troje (Ilija) – Trojanski rat; Ahilejeva srdžba
 likovi:
- na strani Trojanaca: Hektor, Paris, Prijam, Eneja
- na strani Ahejaca: Ahilej, Patroklo, Agamemnon, Menelaj, Odisej, Nestor
- bogovi: Zeus, Hera, Hefest, Atena, Afrodita
 bitna obilježja:
- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“
- bogovi su antropomorfizirani (ponašaju se poput ljudi – pojedincima pomažu, dok onima koje ne
vole podmeću i uništavaju ih)
 Odiseja
 književna vrsta: ep/epopeja u 24 pjevanja
 tema: desetogodišnje Odisejevo lutanje morima dok ga njegova supruga Penelopa vjerno čeka
 likovi:
- ljudi: Odisej, Telemah, Laert, Penelopa, prosci
- bogovi i božanstva: Atena, Kalipsa (boginja koja je zarobila Odiseja), Posejdon, kiklop Polifem
- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“
- svojevrsni nastavak Ilijade (Odisej se nakon pada Troje pokušava vratiti kući)
2. b) ALKEJ
Alkeja možemo smatrati začetnikom domoljubne lirike, a osobito je poznata njegova pjesma Lađi. Po njemu je
alkejska strofa dobila ime. Riječ je o strofi od četiri stiha. Prva su dva stiha jedanaesterci, treći je deveterac, dok je
četvrti deseterac.
2. c) SAPFA
Sa pjesnikinjom Sapfom počinju erotski motivi u europskome pjesništvu. Stvarala je, dakle, ljubavne pjesme i tzv.
epitalamije. Epitalamije su svadbene pjesme koje su se vjerojatno zborno pjevale na vjenčanjima. Ona se smatra
začetnicom tzv. safičke strofe koja se sastoji od tri jedanaesterca i jednog peterca.
2. d) ANAKREONT
Anakreont je začetnik anakreontske lirike koja u vedrom raspoloženju slavi ljubav, vino, druženje i ostale životne
radosti. Tu liriku često nazivamo i epikurejskom prema filozofu Epikureju koji je svoja učenja zasnova na težnji
čovjeka za srećom. Anakreont je pravi primjer klasičnoga pjesnika budući da je njegova zbirka Anakreontske pjesme
imala velik utjecaj na europske književnosti čak i stoljećima poslije njezina prvog izdanja.
2. e) PINDAR
Pindara danas smatramo začetnikom ode kao lirske vrste. Njegove su ode uglavnom bile posvećene natjecateljima.
Pisao je četiri vrste oda koje, s obzirom na mjesto natjecanja, možemo podijeliti na: olimpijske, pitijske, nemejske i
istamske.
2. f) ESHIL
Eshil je tvorac grčke tragedije. Uveo je drugoga glumca i smanjio ulogu kora, međutim njegove su tragedije još uvijek
statične i jednostavne. Napisao je oko 90 drama od kojih je najpoznatija sljedeća:
 Okovani Prometej
 književna vrsta: tragedija (smatra se dijelom trilogije o Prometeju koju čine još dva izgubljena dijela o
tom junaku – Oslobođeni Prometej i Prometej Vatronoša)
 tema: progonstvo titana Prometeja na Kavkaz jer ljudima daruje vatru
 likovi: Prometej, Zeus, Hefest, Okean, Okeanove kćeri, Ija
2. g) SOFOKLO
Sofoklo usavršava tragediju uvođenjem trećega glumca i pojačavanjem dramske radnje te povećanjem uloge dijaloga.
Također smanjuje ulogu kora, ali povećava broj njegovih članova na 15. U njegovim su dramama glavni likovi ljudi, a
ne titanske ličnosti kako je to kod njegovoga prethodnika. Najznačajnija su mu djela:
 Kralj Edip
 književna vrsta: tragedija (prvi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)
 tema: pokušaj Edipa da izbjegne svoju tragičnu sudbinu, a u trenutku kada spoznaje svoj grijeh, sam sebi
nameće kaznu)
 likovi: Edip, Laj, Jokasta, prorok Tiresija
 bitno obilježje:
- Edipov kompleks – psihologijski termin proizašao iz Sofoklova djela; podrazumijeva pojavu

pretjerane ljubavi između majke i sina
 Antigona
 književna vrsta: tragedija (drugi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)
 tema: sukob Antigone i njezina ujaka Kreonta koji ju želi ubiti jer se protivila njegovom zakonu koji brani
pokopati izdajnike domovine, a Antigona upravo to čini
 likovi: Antigona, Izmena, Kreont, Euridika, Hemon, prorok Tiresija
2. h) EURIPID
Veliki grčki tragičar čija je većina djela, nažalost, izgubljena. Međutim, sačuvano je njih 19. Značajan je po tome što
su njegovi glavni likovi obični ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Osim toga, on prvi uvodi kazališne kulise u
praksu. Najznačajnije mu je djelo Elektra u kojoj je glavni lik žena.

2. i) ARISTOFAN
Aristofan se smatra začetnikom komedije u grčkoj književnosti. Najznačajnija su njegova djela Ribe, Ptice, Žabe i
Oblaci.
2. j) MENADAR
Menadar je također pisao komedije. Pripisuje mu se autorstvo više od 100 djela, no jedino je Mrzovljnik sačuvan u
potpunosti.
2. k) ARISTOTEL
Aristotel je jedan od najznačajnijih teoretičara drame. Autor je dviju knjiga: Retorike i Poetike. Poetika ili O
pjesničkom umijeću govori o tome kako je umjetnost mimesis (oponašanje), dakle čin oponašanja, ali ne puko
preslikavanje stvarnosti, već stvaralačka interpretacija. Isto tako, on uvodi pojam katarze kao glavne svrhe
književnosti. Naime, katarza je pročišćenje gledateljevih misli i osjećaja kroz tragediju.
2. l) TEOKRIT
Iako je pisao i pjesme, Teokrit se danas smatra začetnikom pastirskih ili bukolskih idila koje u dramskom obliku
oslikavaju idilične prizore iu života pastira, jednostavnih građana ili mitoloških bića. Najznačajnije mu je djelo Idile.
3. RIMSKA KNJIŽEVNOST
Rimska se književnost razvila na temeljima grčke književnosti postupno izgradivši vlastiti sustav književnih vrsta te
ostvarivši djela koja su postala uzorom svim kasnijim književnostima.
Dijelimo ju na četiri razdoblja i to:
a) prvo ili arhajsko razdoblje
 najznačajnije vrste: komedije
 predstavnici: Plaut, Terencije
b) drugo ili zlatno razdoblje
 najznačajnije vrste: epovi, elegije, epigrami, ljubavno pjesništvo, satira, poslanice
 predstavnici: Vergilije, Katul, Ovidije, Horacije, Propercije, Cezar, Salustije, Livije
 središnja ličnost: Ciceron (postavio praksu govorništva na višu razinu!)
c) treće ili srebrno razdoblje
 najznačajnije vrste: satire (jedina književna vrsta čiji je začetak u rimskoj književnosti, a ne u grčkoj!),
romani, basne, epigrami, eseji, tragedije
 predstavnici: Juvenal, Petronije, Fedro, Marcijal, Tacit
 središnja ličnost: Seneka (nasljeduje Ciceronovo govorništvo, ali je poznat i po svojim tragedijama te
filozofskim esejima)
d) četvrto ili razdoblje propadanja (razdoblje kasnoga carstva)
 razdoblje koje konačno umiruje sukob poganske tradicije i kršćanstva

3. a) PLAUT
Plaut je najveći rimski komediograf. Prvotno mu se pripisivalo preko 100 komedija, no autorstvo je utvrđeno za samo
21. Sve su njegove komedije, ustvari, komedije intrige. Najznačajnije njegovo djelo jesu sljedeće komedije:
 Škrtac
 književna vrsta: komedija (komedija intrige, ali i komedija karaktera)
 tema: škrtost Eukliona opsjednutog blagom koji vlastitu kćer želi udati za bogatoga starca kako ne bi
morao platiti miraz za nju
 likovi: Euklion, Fedra, Megador, Likonid, Strobil
- kraj je komedije izgubljen (završava u trenutku kada Strobil ukrade Euklionov ćup s blagom)
- motiv škrtog starca preuzeli mnogi kasniji književnici (npr. Moliere, Držić)
 Hvalisavi vojnik
 Menaechmi
3. b) VERGILIJE
Vergilije je najznačajniji rimski pjesnik. Na to ukazuje i činjenica da je on bio Danteov uzor i književni lik koji ga
vodi kroz pakao. Njegova su najznačajnija djela:
 Eneida
 vrsta: junački ep u 12 knjiga (prvih šest pjevanja ugleda se na Odiseju, a drugih šest na Ilijadu)
 tev ma: mit o trojanskom junaku Eneji koji nakon Trojanskog rata luta morima te na kraju svoga
putovanja osniva rimsku državu
 Likovi:
- ljudi: Eneja, Didona, Lavinija, Turno
- bogovi: Junona, Venera, Jupiter
 Bitna obilježja:
- Vergilije je na samrti želio uništiti Eneidu i zabraniti njezino objavljivanje, no car August to nije
dopustio te on objavljuje djelo
- car August ne dopušta uništenje toga epa jer je njegov nastanak bio njegova ideja
 Bukolike ili Ekloge (pastirske pjesme pisane po uzoru na Teokritove Idile)
 Georgike (didaktički spjev o ratarstvu)
3. c) KATUL
Katul se smatra najvećim rimskim pjesnikom. Bio je pripadnik neoterika (novih pjesnika koji su se ugledali u
aleksandrijsku poeziju). Njegovo stvaralaštvo poštuje kult forme. Pisao je elegije, ali i ljubavne pjesme.
3. d) OVIDIJE
Ovidije je jedan od najpopularnijih i najplodnijih rimskih pisaca. Smatra se začetnikom elegije. Najznačajnija su mu
djela Ljubavne pjesme, Ljubavno umijeće, Metamorfoze (mitološke priče koje završavaju nekom metamorfozom),
Tužaljke i Ex ponto.
3. e) HORACIJE
Horacije nasljeduje Pindara i piše ode. Njegova oda Lidiji smatra se kraljicom oda. Poznate su mu i dvije knjige
poslanica od kojih je najpoznatija Poslanica Pizonima ili Ars poetica koja se, uz Aristotelovu poetiku, smatra
najznačajnijom antičkom poetikom.
3. f) MARCIJAL
Marcijal je najznačajniji rimski pjesnik epigrama. Napisao je na tisuće epigrama, a očuvano ih je približno 1500.
4. RAZVOJ TRAGEDIJE
Za vrijeme antičke književnosti iz ditiramba se razvija tragedija. Najprije se iz te tradicionalne lirske vrste počinju
izdvajati zbor koji ima ulogu komentatora i zborovođa koji je dobivao obrise glumaca. Prve se takve izvedbe pripisuju
Tespisu, a najveći su tragičari Eshil, Sofoklo i Euripid. Naziv tragedija potječe od grčke riječi tragos što znači jarac i
ode što znači pjesma. Naime, članovi su kora bili zaogrnuti jarećom kožom pa se pretpostavlja da odatle dolazi naziv.
Prvi teoretičar tragedije bio je Aristotel. On smatra da svaka tragedija mora izazvati strah i sažaljenje te tako pročistiti
osjećaje gledatelja. To pročišćenje on naziva katarzom.
Svaku antičku tragediju karakterizira:
a) tragičan junak – osoba koja tragično završava zbog svojih uvjerenja i postupaka; žrtva vlastite nesretne
sudbine
b) tragičan sukob – sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju drukčija uvjerenja
c) tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom
d) tragičan završetak – posljedica sukoba i različitih stavova likova; najčešće završava smrću glavnog junaka
e) uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora
Svaka grčka tragedija mora sadržavati sljedeće dijelove:
a) prolog (predgovor) – uvodni dio tragedije prije ulaska kora
b) parod (pojavljivanje) – ulazna pjesma kora
c) epizodij (umetak) – sve što glumci čine i govore između dviju korskih pjesmama
d) stasim (stajanje) – stajaća pjesma kora koja se izvodila između pojedinih epizodija
e) eksod (izlazak) – izlazna pjesma kora na kraju tragedije

JEZIKOSLOVLJE
Jezikoslovlje ili lingvistika znanstvena je disciplina koja se bavi proučavanjem jezika i govora, svakog za sebe i u
uzajamnom odnosu.
Jezik je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.
Govor je konkretna realizacija jezika.
Komunikacija ili govorno priopćivanje osnovna je funkcija jezika. Komunikacija je i proces prenošenja poruke.
Poruka je obavijest koju prenosimo komunikacijskim kanalom od pošiljatelja do primatelja.
Komunikacijski je kanal put kojim ide poruka od govornika sugovorniku.
Pri komuniciranju može doći do buke u komunikacijskom kanalu. Ona uzrokuje nesporazum, no poruku možemo
shvatiti i ako dođe do nesporazuma zahvaljujući kontekstu. Taj višak obavijesti zbog konteksta zove se zalihost ili
redundancija.
Znanstvene discipline u okviru lingvistike jesu sljedeće:
a) FONETIKA (proučava glasove, njihova artikulacijska i akustična svojstva)
b) FONOLOGIJA (proučava funkcionalna svojstva glasova tj. foneme kao razlikovne jezične jedinice)
c) MORFOFONOLOGIJA (proučava ulogu fonema u morfemima)
d) MORFOLOGIJA (proučava jezične znakove nižih razina – morfeme i riječi)
e) SINTAKSA (proučava pravila po kojima se riječi slažu u sintagme i rečenice)
f) SEMANTIKA (proučava značenje riječi u rečenici)
g) LEKSIKOLOGIJA (proučava i opisuje riječi kao leksičke jedinice)
h) LEKSIKOGRAFIJA (bavi se sastavljanjem rječnika)
i) ETIMOLOGIJA (proučava podrijetlo riječi)
j) STILISTIKA (proučava stil – povezana s teorijom književnosti)
FONETIKA
Glas ili fon najmanji je odsječak izgovorene riječi, a tvori se prolaskom zračne struje kroz govorne organe. Glasove
možemo podijeliti prema slogotvornosti i prema načinu prolaska zračne struje.
Glasove prema slogotvornosti možemo podijeliti na samoglasnike i suglasnike ovisno o tome mogu li tvoriti slog ili
ne, dok glasove prema načinu prolaska zračne struje dijelimo na otvornike (a, e, i, o, u, dvoglasnik ie) i na zatvornike.
Zatvornike dalje možemo podijeliti s obzirom na tvorbeni način, s obzirom na tvorbeno mjesto te s obzirom na
zvučnost.

1. a) Podjela zatvornika po tvorbenom načinu
Zatvornike po tvorbenom načinu dijelimo na:
a) zvonačnike (sonante) – j, l, lj, m, n, nj, v, r
b) šumnike (konsonante)
Šumnici se opet dalje dijele na:
a) zapornike (eksplozive) – b, p, d, t, g, k
b) tjesnačnike (frikative) – s, š, z, ž, f, h
c) slivenike (afrikate) – c, č, ć, d, dž, đ
1. b) Podjela zatvornika po tvorbenom mjestu
Po tvorbenom mjestu zatvornici mogu biti:
a) usnenici (labijali) – b, p, m, v
b) zubousnenici (labiodentali) – f, v
c) zubnici (dentali)– c, z, s, d, t, n
d) desnici (alveolari) – l, r
e) nepčanici (palatali) – č, ć, dž, đ, j, lj, nj, š, ž
f) jedrenici (velari) – k, g, h
1. c) Podjela zatvornika po zvučnosti
Po zvučnosti zatvornici mogu biti:
a) zvučni – b, d, g, z, ž, dž, đ
b) bezvučni – p, t, k, s, š, č, ć
c) neutralni (zvonačnici iz podjele po tvorbenom načinu) - j, l, lj, m, n, nj, v, r
FONOLOGIJA
Fonem je najmanja jezična jedinica, manja od riječi, koja sama nema značenje, ali ima razlikovnu ulogu. Riječi koje
se razlikuju samo jednim glasom i koje imaju isti naglasak nazivamo minimalnim parom. Svaki fonem drukčije zvuči
u različitim riječima tj. u fonološkim okolinama. Ta izgovorna varijanta fonema naziva se alofon.
Moramo razlikovati foneme od grafema. Fonem je glas, a grafem je zapis toga glasa.

Dakle, fonemski se sustav hrvatskoga jezika ne podudara s grafemskim sustavom. U hrvatskome jeziku imamo 32
fonema (30 slova abecede + samoglasno r te dvoglasnik ie) i 30 grafema.
2. a) Glas č
Glas č dolazi u:
- riječima kojima postanak nije vidljiv
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom k
- riječima prema osnovnom c
- imeničkim sufiksima (-ač, -ača, -jača, -ičar, -čić, - čica, -čina, -če, -ečak, -ičak, ič, -čaga, -ičina, -ična)
- pridjevskim sufiksima (-ačak, -ičan, -ički, -ačan, -ački, -čiv, -ičast)
- imenima vezanima uz kajkavsko narječje
2. b) Glas ć
Glas se ć javlja u:
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom t
- izvedenicama prema osnovnom đ
- imeničkim sufiksima (-ić, -oća)
- pridjevskom sufiksu –aći
- glagolskom završetku –ći u infinitivu glagola te u glagolskom prilogu sadašnjem
2. c) Glas dž
Glas dž uočavamo u:
- oblicima i izvedenicama prema osnovnom č
- riječima turskoga podrijetla
- sufiksima turskoga podrijetla (-džija, -džinica)
2. d) Glas đ
Glas đ možemo primjećujemo u:

- oblicima i izvedenicama prema osnovnom d
MORFONOLOGIJA
Morfem je najmanja jezična jedinica koja ima značenje, a morfemska je analiza rastavljanje riječi na morfeme.
Morfeme prema položaju možemo podijeliti na:
a) prefiksalne – nalaze se na inicijalnoj poziciji
b) korijenske – nalaze se na medijalnoj poziciji
c) sufiksalne . nalaze se na finalnoj poziciji
Alomorf je inačica morfema izrazom djelomično različita, a sadržajem jednaka. Do alomorfa dolazi kada se jedan
fonem u riječi zamjeni drugim zbog različitih glasovnih promjena. Alomorfi mogu biti i supletivni. To su alomorfi
jednog morfema koji mogu biti i u potpunosti različiti.
ALTERNACIJE/GLASOVNE PROMJENE
Glasovne promjene možemo podijeliti u dvije skupine:
a) morfološki uvjetovane alternacije
b) fonološki uvjetovane alternacije
4. a) Morfološki uvjetovane alternacije
Morfonološki uvjetovane glasovne promjene jesu one promjene koje su uvjetovane nekom gramatičkom ili tvorbenom
kategorijom. To su:
 NEPOSTOJANO A – ono a koje se umeće u osnovu riječi između dvaju završnih suglasnika i koje postoji
samo u nekim oblicima te riječi
 NEPOSTOJANO E – ono a koje se umeće u osnovu riječi između dvaju završnih suglasnika i koje postoji
samo u nekim oblicima te riječi
 NAVEZAK – pokretni samoglasnik koji nimalo ne mijenja značenje riječi
 VOKALIZACIJA (ZAMJENA L SA O) – suglasnik l na kraju nekih riječi zamjenjuje se samoglasnikom o
 PALATALIZACIJA – promjena k, g, h ispred samoglasnika e u č, ž, š
 II. PALATALIZACIJA – promjena c, z, s ispred samoglasnika e u č, ž, š

 SIBILARIZACIJA – promjena k, g, h ispred samoglasnika i u c, z, s
 JOTACIJA – stapanje nepalatalnog suglasnika s glasom u nov palatalni suglasnik
 EPENTEZA – posebna vrsta jotacije; umetanje epentetskog l kada se usneni suglasnici b, p, m, v nađu ispred
glasa j
 ALTERNACIJE IJE/JE/E/I – postoje određena pravila kraćenja ije u je kojih se valja držati. Do kraćenja,
dakle, dolazi u:
- dugoj množini imenica muškoga i ženskoga roda
- genitivu množine imenica ženskog roda s nepostojanim a
- imenicama ženskog roda na –ota, -oća, -ina
- zbirnim imenicama na –ad
- deminutivima i u augmentativima
- prvom dijelu složenica
- glagolskim imenicama nastalima od svršenih glagola
- imenicama i pridjevima nastalima od glagola
- komparativu i superlativu pridjeva
- opisnim pridjevima sa sufiksima -ast, -kast, -cast, -it
- pridjevima na –ovit
- složenim pridjevima
- promjeni glagolskoga vida iz svršenoga u nesvršeni
4. b) Fonološki uvjetovane alternacije
Fonološki uvjetovane alternacije jesu one promjene to kojih dolazi zbog prirode samoga fonema, tj. zbog različite
raspodjele fonema unutar morfema. U njih ubrajamo:
 JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI – promjena do koje dolazi kada se dva glasa različita po
zvučnosti nađu jedan pokraj drugoga:
- zvučni + bezvučni = 2 bezvučna
- bezvučni + zvučni = 2 zvučna
 JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MJESTU TVORBE – promjena do koje dolazi kada se dva glasa različita
po mjestu tvorbe nađu jedan pokraj drugoga:

- s, z ispred nepčanika prelaze u š, ž
- h ispred nepčanika prelazi u š
- n ispred b, p prelazi u m
 STAPANJE ili GUBLJENJE SUGLASNIKA – doslovno stapanje dvaju istih suglasnika kada se nađu jedan
pored drugoga
 ISPADANJE SUGLASNIKA – nestanak glasova d i t u suglasničkim skupinama koje se teško izgovaraju

HUMANIZAM/ PREDRENESANSA
1. U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Pred kraj se srednjovjekovlja u književnosti počinju javljati neki novi svjetonazori koji čovjeka stavljaju u središte
pozornosti. Dakle, orijentiranost više nije na crkvi, već se ona okreće k čovjeku. Te nove svjetonazore neki
proučavatelji smatraju samo produženom rukom srednjovjekovlja, dok ih drugi smatraju početkom novoga književnog
razdoblja. Riječ je o humanizmu i predrenesansi.
Humanizam i predrenesansa vraćaju se antici i teže obnovi antičke kulture, zanimaju se i za studij klasičnih jezika te
za književno stvaranje na latinskome jeziku. Ipak, glavno je obilježje tih razdoblja kritičnost koje je glavna opreka
srednjovjekovnom dogmatizmu.
Glavni su predstavnici Dante Alighieri, Francesco Petrarca i Giovanni Boccaccio. Oni u svojim djelima sažimlju
bogata iskustva srednjovjekovne književnosti, a ujedno i navješćuju nove težnje i pokrete. Zbog toga se taj „trolist
pisaca“ često smatra utemeljiteljima novovjekovne književnosti.
1. a) DANTE ALIGHIERI
Dante Alighieri danas se smatra začetnikom talijanskoga književnog jezika. Ipak, pisao je i na latinskome jeziku i to
uglavnom knjige u kojima iznosi svoja politička i filozofska stajališta poput knjige O umijeću govora na pučkom
jeziku te O monarhiji. Najpoznatija su njegova djela napisana na talijanskom jeziku:
 Gozba  nedovršena knjiga filozofskih rasprava
 Novi život  zbirka pjesama posvećenih Beatrici Portinari kojom Dante započinje dolce stil nouvo tj. slatki
novi stil pisanja u kojem se opjevava uzvišena ljubav koja se kasnije pretvara u duhovnu, a predmet
obožavanja postaje nadzemaljskim bićem i simbolom pjesnikova ideala
 Rime  zbirka pjesama ispjevanih nakon Beatricine smrti
 Božanstvena komedija  jedno od najvećih književnih ostvaraja čovječanstva
 naslov: atribut božanstvena dobila u jednom firentinskom izdanju kako bi se naglasila uzvišenost sadržaja,
a komedija jer je prije komedija bila svako djelo koje započinje tužno, a završava sretno
 književna vrsta: epski spjev u 100 pjevanja (Pakao – 33, Čistilište – 33 i Raj – 33 + uvodno pjevanje 
simbolika brojeva!)
 forma: uobičajena alegorijska srednjovjekovna vizija zagrobnog života
 tipična strofa: tercina (strofa od tri jedanaesterca)
 tema: Danteovo putovanje trima dijelovima zagrobnog života

 likovi: Dante, Vergilije (vodi Dantea kroz Pakao i Čištilište, on je simbol razuma), Beatrice (vodi Dantea
kroz Raj, ona je simbol čistoće; Vergilije ga ne može voditi kroz Raj jer je on nekršten i nalazi se u prvom
krugu pakla)
a) srednjovjekovlja forma, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, simbolika

brojeva
b) novog razdoblja  kritički duh, u središtu čovjek
O Danteovu Paklu
- u obliku je lijevka (što je krug uži, grijeh je veći!)
- ima devet krugova:
1. krug  nekrštena djeca i nekršteni pravednici
2. krug  bludnici
3. krug  proždrljivci
4. krug  škrtice i rasipnici
5. krug  duševno lijeni svake vrste
6. krug  krivovjerci
7. krug  nasilnici
8. krug  zločinci i varalice
9. krug  izdajice (četiri pojasa: izdajnici obitelji, izdajnici domovine, izdajnici prijatelja, izdajnici
dobročinitelja)
1. b) FRANCESCO PETRARCA
Francesco se Petrarca danas smatra začetnikom humanističkih studija i prethodnikom moderne lirike. Za života je
ovjenčan lovorovim vijencem kao poeta laureatis (vrhunski pjesnik).
Pisao je i na latinskom i na talijanskom jeziku.
Najznačajnija su mu djela na latinskome jeziku:
 Afrika
 Secretum meum
Od djela na talijanskom jeziku najznačajnije mu je djelo Kanconijer 

 književna vrsta: zbirka od 366 pjesama (simbolika brojeva!)
 forma: uglavnom soneti koji su, njemu u čast, dobili naziv Petrarkini soneti, međutim ima i kancona,
sestina, balada te madrigala
 tipična strofa: dvije katrene i dvije tercine
- zbirka posvećena Lauri, supruga Huga de Sade
- zbirka se sastoji od dva dijela: prvi dio čine pjesme nastale za Laurina života, a drugi dio čine pjesme
nastale nakon njezine smrti
- zbirka spoj obilježja provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika slatkoga novog stila
- često se za cijelu zbirku koristi i naziv Rasute rime prema uvodnom sonetu koji je Petrarca naknadno
napisao i dodao
1. c) GIOVANNI BOCCACCIO
Zahvaljujući njemu, u Firenzi je osnovana katedra za proučavanje Homera. On je prvi književnik koji se u potpunosti
vratio antici bez pomirivanja s kršćanstvom. Danas se smatra začetnikom novele kao književne vrste.
Pisao je isključivo na talijanskom jeziku, a najvažnija su mu djela:
 Il Filostrato  spjev koji opisuje nesretnu ljubav i tragičan kraj trojanskog junaka
 Elegija gospe Giamette  roman u prozi u kojem napuljska udovica govori o svojoj nesretnoj ljubavi prema
mladom Panfilu
 Dekameron 
 naslov: od riječi deka hemeron što znači deset dana; naslov možemo prevesti kao Knjigu deset dana
 književna vrsta: zbirka od 100 novela (simbolika brojeva!)
 tema: priče sedam djevojaka i trojice mladića koji bježe iz grada na selo kako bi se spasili od kuge koja
hara
1. dan – nema određene teme
2. dan – priče o hirovima fortune (sreće)
3. dan – priče o ostvarenim ljubavnim željama
4. dan – priče o tragičnim ljubavima
5. dan – priče o ljubavima koje nakon niza prepreka završavaju sretno

6. dan – brzi i duhoviti odgovori
7. dan – priče o podvalama žena na račun glupih muževa
8. dan – priče o šalama i podvalama u kojima stradaju glupani
9. dan – nema određene teme
10. dan – priče o velikim i plemenitim djelima
 pripovjedači  također simbolika u imenima 
- Pampinea (bujna)
- Fiametta (vatrena)
- Filomena (ona koja voli pjevanje)
- Emilija (laskava, zamamna)
- Lauretta (aluzija na Petrarcinu Lauru)
- Neifile (ponovo zaljubljena)
- Elissa (zaljubljena)
- Panfilio (sretni ljubavnik)
- Filostrato (nesretni ljubavnik)
- Dioneo (razbludni mladić)
2. U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
U hrvatskoj je književnosti humanizam imao velikoga odjeka zbog blizine hrvatskih krajeva talijanskim žarištima
humanizma. Najznačajnija su humanistička središta u Hrvatskoj bili Split, Zadar, Dubrovnik, Trogir i Šibenik.
Najznačajniji splitski humanisti: Marko Marulić, Frane Božičević Natalis
Najznačajniji zadarski humanisti: Juraj Divnić, Jerolim Vidulić
Najznačajniji šibenski humanisti: Juraj Šišgorić, Antun Vrančić, Faust Vrančić
Najznačajniji dubrovački humanisti: Ilija Crijević, Ludovik Crijević-Tuberon, Jakov Bunić Vučić, Karlo Pucić
Najznačajniji trogirski humanisti: Petar Cipiko, Koriolan Cipiko
Najznačajniji hvarski humanisti: Jeronim Bertučević
Najznačajniji kotorski humanisti: Nikola Modruški, Ludovik Paskalić

Najznačajniji istarski humanisti: Matija Vlačić Ilirik
Najznačajniji humanisti Sjeverne Hrvatske: Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički
2.a) MARKO MARULIĆ
Marko se Marulić danas smatra ocem hrvatske književnosti i središnjom osobom hrvatskoga humanizma.
Najznačajnija njegova humanistička djela:
 Davidias (Davidijada)  najopsežnije Marulićevo latinsko djelo
 književna vrsta: junački ep u 14 knjiga (biblijsko-vergilijanski ep)
 stih: heksametri
 tema: priča o djelima židovskoga kralja Davida
 De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum (Pouke za čestit život s primjerima)  najprevođenije
djelo nekoga hrvatskog pisca
 Evangelistarum (Evanđelistar)
 Quinquaginta parabolae (Pedeset priča)
 Poslanica papi Hadrijanu VI.
2. b) JURAJ ŠIŠGORIĆ
On je autor prve tiskane pjesničke zbirke u Hrvata Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih
pjesama ili, jednostavnije, Elegije) koja sadrži 62 pjesme. Najznačajnija od njih Elegija je o pustošenju šibenskoga
polja. Ta elegija ima trodijelnu strukturu. U uvodu se iznosi invokacija, u središnjemu dijelu dan je opis turskih
prodiranja i razaranja, dok u završnome dijelu slijedi prikazivanje spremnosti umiranja za domovinu.
2. c) ANTUN VRANČIĆ
Antun Vrančić autor je nedovršenog putopisa Putovanje iz Budima u Drinopolje.
2. d) ILIJA CRIJEVIĆ
Prvi je hrvatski pjesnik ovjenčan lovorovim vijencem. Pisao je ode, a njegova je najpoznatija Oda Dubrovniku.
Također, pisao je i elegije među kojima se osobito ističu elegije nekoj Rimljanki Flaviji.

2. e) JAN PANONIUS/ IVAN ČESMIČKI
Ivan Česmički najznačajniji je predstavnik humanizma u sjevernoj Hrvatskoj. Napisao je dvije knjige elegija pisanih
tipičnim elegijskim distihom. Njegova najpoznatija elegija jest elegija U smrt majke Barbare.

MODERNIZAM
I. RAZDOBLJE MODERNIZMA: RANI MODERNIZAM/ ESTETICIZAM I

MODERNA
1. U EUROPSKOME KONTEKSTU – RANI MODERNIZAM/ESTETICIZAM
Modernizam je epoha koja dolazi nakon realizma, a možemo ju promatrati na dvjema razinama: u užem i u širem
smislu. U širem smislu on obuhvaća svu književnost od polovice 19. stoljeća do danas i možemo ga podijeliti na četiri
faze:
 rani modernizam/esteticizam
 avangarda
 kasni modernizam
 postmodernizam
U užem će se pak smislu modernizam odnositi samo na prvu fazu modernizma u širem smislu, dakle na rani
modernizam, tj. eseteticizam. To razdoblje počinje 1857. godine kada izlazi zbirka pjesama Cvjetovi zla Charlesa
Baudelairea, a vodi se geslom „l'art pour l'art“ (umjetnost radi umjetnosti) koje nalaže da književnost mora imati
isključivo estetsku funkciju i da mora biti oslobođena svih vanjskih stega i socijalnih funkcija. Zanimljiva je činjenica
da iste te godine izlazi i roman Gospođa Bovary Gustava Flauberta, jednog od najznačajnijih predstavnika realizma i
jedno od najznačajnijih realističkih djela.
1. a) LIRIKA
Modernizam se u lirici razvija u nekoliko književnih pravaca od kojih su najznačajniji parnasovstvo, simbolizam,
impresionizam, dekadencija i secesija.
Parnasovstvo
Parnasovstvo se odnosi na pojam koji označuje skupinu pjesnika okupljenih oko zbornika Le Parnasse contemporain
ili Suvremeni Parnas koji prvi puta izlazi 1866. godine, a njihovo se pjesništvo temelji na larpurlartizmu s obzirom na
to da ono teži čistoj umjetnosti radi nje same. Obilježja su toga razdoblja sljedeća:
 objektivnost (nastavak hladnoće naturalizma u prozi)
 impersonalnost (pjesme moraju biti oslobođene osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti)
 deskriptivnost
 pejzažne ili mitološke teme
 kult ljepote izraza i kult forme

Predstavnici su:
 Theophile Gautier
 u svome romanu Gospođica Maupin razvija doktrinu larpurlartizma
 pobornik sinteze poezije i likovne umjetnosti
 najznačajnija zbirka pjesama: Emajli i kameje
 Leconte de Lisle
 začetnik i teoretičar parnasovstva
 najznačajnije zbirke: Antičke pjesme i Barbarske poeme
Još neki značajni predstavnici: Sully Prudhome, Jose Maria de Heredia
Simbolizam
Kao stilski pravac unutar epohe modernizma javlja se prvenstveno u Francuskoj, a začetnikom se smatra već
spomenuti Baudelaire. Simbolisti smatraju da se jezik poezije mora razlikovati od jezika zbilje te da pjesnici u svojim
djelima moraju koristiti simbole.
Predstavnici su:
 Charles Baudelaire
 prvi moderni pjesnik i tvorac riječi modernitet
 živi kao boem i dendi buneći se protiv malograđanskih normi
 najznačajnija zbirka pjesama: Cvjetovi zla
- prva modernistička zbirka posvećena Theophilleu Gautieru
- najpoznatija pjesma Suglasja koja se smatra manifestom simbolizma
- zbog nje Baudelaire bio optužen zbog nemorala pa je jedno vrijeme bila zabranjena
- glavne teme zbirke: estetika ružnoga, privlačnost zla, tjeskobni osjećaj spleena (učmalosti , dosade,
praznine)
- dijelovi zbirke: Spleen i ideal, Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna, Smrt
- značajke zbirke: kult forme (većina pjesama soneti), uporaba simbola, oksimorona (naslov!), sinestezije

- posebnost: neke pjesme iz prvoga dijela zbirke posvećeni Bijeloj Veneri i Madoni (idealiziraju ženu),
dok su neke posvećene Crnoj Veneri (gdje se opisuje demonski doživljaj žene)
- zanimljivost: precizniji bi prijevod ove zbirke bio Cvjetovi bola budući da tako glasi original, međutim
u Hrvatskoj se udomaćio naziv Cvjetovi zla
 Paul Verlaine
 najznačajnija zbirka: Saturnijske poeme
 Rimbaunda i Mallarmea naziva „prokletim pjesnicima“
 Arthur Rimbaud
 najznačajnija zbirka: Iluminacije (pjesme: Pijani brod, Alkemija slova, Samoglasnici)
 poeziju shvaća kao „alkemiju riječi“  teži neograničenoj slobodi izražavanja
 Stephane Mallarme
 najznačajnije djelo: Faunovo poslijepodne (pjesma)
1. b) EPIKA
Epika u prvom razdoblju modernizma nije bila toliko značajna. Međutim, ističe se jedan autor:
 Reiner Maria Rilke
 najznačajnije djelo: Zapisi Maltea Lauridsa Briggea  predstavlja važnu prekretnicu u razvoju
modernog romana jer se napušta tradicionalna fabula i uvode se poezija i esej u pripovjednu prozu
1. c) DRAMA
Najznačajniji su dramski pisci u razdoblju modernizma:
 Anton Pavlovič Čehov
 ruski dramatičar
 autor tzv. lirskih drama/drama atmosfere – djela koja prikazuju stanje duše, nemaju tradicionalan zaplet i
rasplet, nemaju junake, a radnja je u njima nevažna
 najčešće teme takvih drama: traženje identiteta, otuđenje, nemogućnost komunikacije, besmisao života

 najznačajnija djela: Ujak Vanja, Tri sestre
 Henrik Ibsen
 norveški dramatičar
 tri faze njegova stvaranja: romantičarska, realistička i simbolistička faza
 najznačajnije djelo: Nora ili Kuća lutaka
- psihološka drama u tri čina koja pripada realističkoj fazi
- tema: položaj žena u obitelji i društvu
- likovi: Nora, Torvald Helmer, Kristina Linde, Krogstadt, dr. Rank
- posebnost: djelo vrlo kontroverzno jer se temelji na kritici braka kao društvene institucije u kojoj
muškarac i žena nisu ravnopravni članovi
2. U HRVATSKOME KONTEKSTU – MODERNA
Modernizam se u hrvatskome kontekstu naziva modernom. Riječ je o razdoblju koje obilježava prijelaz s 19. na 20.
stoljeće, no početak mu se i završetak različito određuju. Počinje 1891. (kada Janko Leskovar objavljuje svoju Misao
na vječnost), 1892. (kada Antun Gustav Matoš objavljuje svoju Moć savjesti) ili 1895. (kada su hrvatski studenti na
Trgu bana Jelačića u Zagrebu spalili mađarsku zastavu kao znak otpora mađarizaciji), a završava 1914. (tj.
Matoševom smrću i objavom Hrvatske mlade lirike) ili 1916. (kada počinje izlaziti najznačajniji ekspresionistički
časopis Kokot).
Hrvatska moderna ima dvije razvojne faze:
 prva je faza razdoblje od 1892. do 1903. u kojoj nema značajnijih književnih ostvaraja, a karakterizira ju
sukob starih i mladih; mladi zagovaraju otpor staroj generaciji i tradicionalnom načinu pisanja
- predstavnici starih ustvari predstavnici realizma: Josip Kozarac, Ksaver Šandor Gjalski, Janko
Leskovar  okupljaju se oko Matice hrvatske
- predstavnici mladih  okupljaju se oko Društva hrvatskih književnika, a dijelimo ih na dvije skupine:
o praška skupina – zagovaraju društvenu ulogu književnosti, okupljeni oko časopisa Hrvatska
misao: Milivoj Dežman Ivanov, Branimir Livadić
o bečka skupina – zagovaraju estetsku ulogu književnosti, okupljeni oko časopisa Mladost:
Milan Šarić

 druga je faza razdoblje od 1903. do 1914./1916. u kojoj nastaju sva značajnija djela moderne, a karakterizira
ju stilski pluralizam (mnoštvo stilova poput impresionizma i simbolizma)
2. a) LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici hrvatske modernističke lirike Vladimir Vidrić, Antun Gustav Matoš i Janko Polić
Kamov.
 Vladimir Vidrić
- zbirka: Pjesma
- najznačajnije pjesme u njoj: Pejzaž I, Pejzaž II, Jutro, Pompejanska sličica, Perun, Notturno
- dominantan stil: impresionizam
- teme: pejzaž, sudbina pjesnika i pjesništva, mitološke teme, ljubav s naznakom erotike
- posebnost: započinje programatskom pjesmom U oblacima, a završava pjesmom Adieu koja je

svojevrstan Vidrićev oproštaj od života
 Antun Gustav Matoš
- središnja ličnost ovoga razdoblja; piše sve književne rodove
- za života nije objavio niti jednu pjesničku zbirku; zbirka Pjesme objavljena posmrtno 1923. godine
- dominantan stil: simbolizam
- pjesme mu možemo podijeliti u tri tematska kruga:
o domoljubne pjesme  najprije domovinu idealizira (Kod kuće, Gospa Marija, Gnijezdo bez
sokola), a kasnije ju depatetizira (1909., Stara pjesma)
o pejzažne pjesme  oblikovane uporabom sinestezije i uglavnom u prenesenom značenju

(Srodnost, Maćuhica, Đurđic, Jesenje veče, Notturno)
o ljubavne pjesme  nastale pod utjecajem Charlesa Baudelairea i Alana Edgara Poea (Utjeha
kose)
 Janko Polić Kamov
- najznačajnija pjesma: Pjesma nad pjesmama (tema preuzeta iz Biblije)
- dominantan stil: natruhe ekspresionizma
- zanimljivost: Kamova smatramo prvim cjelovitim hrvatskim avangardnim književnikom

U moderni se posebno razvija i dijalektalna poezija. Njezini su najznačajniji predstavnici:
 Antun Gustav Matoš: Hrastovački nokturno unutar pripovijetke Nekad bilo, sad se spominjalo  označuje
početak dijalektalne lirike; kajkavsko narječje
 Fran Galović
 najznačajnije djelo: zbirka S mojih bregov (pjesme u njoj Crn-bel, Jesenski veter)
 kajkavski pjesnik
 Dragutin Domjanić
 najznačajnije djelo: zbirka Kipci i popevke (pjesme u njoj Bele rože, Ciklame, krvave ciklame) – jedna od
najboljih zbirki kajkavskoga narječja
 kajkavski pjesnik
 Vladimir Nazor
 najznačajnije djelo: pjesma Seh-duš dan
 čakavski pjesnik
Vrhunac modernističke lirike u hrvatskoj književnosti označila je pojava Hrvatske mlade lirike 1914. godine, zbirke
pjesama dvanaest najznačajnijih modernističkih pjesnika. Riječ je o Ivi Andriću, Vladimiru Čerini, Vilku Gabariću,
Franu Galoviću, Karlu Hausleru, Zvonku Milkoviću, Stjepanu Parmačeviću, Janku Poliću Kamovu, Nikoli Poliću,
Augustinu Tinu Ujeviću, Milanu Vrbaniću i Ljubi Wiesneru.
2. b) EPIKA
Epiku hrvatske moderne karakteriziraju sljedeća obilježja:
 defabularizacija
 subjektivnost
 psihologizacija
 impresionistički pejzaž koji izražava unutarnja stanja likova
 standardizirani likovi  likovi neuklopljenih i hipersenzibilnih intelektualaca

 regionalizam  nastavlja se iz realizma (pisci uglavnom pišu o prostoru u kojem i sami žive)
Uglavnom se pišu pripovijetke i novele čiji su najznačajniji predstavnici:
 Janko Leskovar
- najznačajnije djelo: Misao na vječnost  likovi: Đuro Martić (seoski učitelj)
- posebnost: lik Đure Martića predstavnik i začetnik tzv. leskovaraca  likovi okrenuti kontemplaciji, a
ne akciji, koji su izvana pasivni i povučeni, a u unutrašnjosti upravo suprotni
 Antun Gustav Matoš
- piše o Zagrebu i Hrvatskome zagorju
- najznačajnije pripovijetke:
o Camao  likovi: Alfred Kamenski (mladi intelektualac i glazbenik), Fanny (također

glazbenica, Forestova žena i Alfredova ljubavnica)
o Cvijet s raskršća  likovi: Solus (boem koji luta Europom) i Izabela (tajanstvena djevojka
koja živi u obližnjem dvorcu)
o Kip domovine leta 188*  likovi: Pepica Pogačić, Joškec Pogačić
o Moć savjesti  Joso Cicvarić
 Dinko Šimunović
- piše o Dalmatinskoj zagori i Cetinskoj krajini
- najznačajnija djela:
o Muljika  likovi: Boja (Muljika – mlada djevojka poznata po svojoj ljepoti), krčmarev sin
Ilijica (prozvao se Elias Kurtović)
o Duga  likovi: Brunhilda (Srna – djevojka koja želi biti poput dječaka, nesmetano se igrati
kao i oni), Serdar i Serdarovica (njezini roditelji koji joj to brane)
Međutim, u ovom razdoblju nastaje i nekoliko romana koje pišu:
 Ivan Kozarac
- piše o Slavoniji

- najznačajnije djelo: Đuka Begović
- književna vrsta: psihološki roman (podnaslov romana: „Psihološka studija slavonskog mentaliteta“)
- kompozicija: 16 poglavlja
- likovi: Đuka Begović (ubojica svoga oca Šime), Smilja (Đukina kći)
- tema: pokušaj Đuke Begovića da se nakon zatvora vrati normalnom životu, no ne uspijeva
 Milutin Cihlar Nehajev
- piše o Senju
- najznačajnije djelo: Bijeg (podnaslov: „Propast jednoga našeg čovjeka“)
- književna vrsta: psihološki roman
- likovi: Đuro Andrijašević (učitelj i propali književnik), Vera (Đurina zaručnica koja se na kraju udaje
za drugoga)
- tema: tragična sudbina Đure Andrijaševića koji je u neprestanom sukobu sa svojom okolinom, ali i sa
samim sobom uzrokovana neimaštinom, otuđenjem od majke i zahtjevima malograđanske sredine
2. c) DRAMA
Najznačajniji su hrvatski dramatičari u razdoblju moderne:
 Ivo Vojnović
- najznačajnija djela:
o Ekvinocijo  prva moderna drama u hrvatskoj književnosti
o Dubrovačka trilogija (dijelovi: Allons enfants, Suton i Na taraci)  tema je suvremena

stvarnost Dubrovnika  propadanje dubrovačke vlastele
 Milan Begović
- najznačajnije djelo: Bez trećega
- likovi: Giga (Margita) Barić, Marko Barić (suprug Gige Barićeve koji se kući vraća nakon 8 godina
zarobljeništva u Sibiru)
- tema: nepotrebna ljubomora Marka Barića prema supruzi Gigi koja će uzrokovati njihovu propast

- zanimljivost: opisuje istu tematiku kao i Ibsenova Nora  neravnopravnost muškaraca i žena u
instituciji braka
2. d) DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI
Diskurzivne književne oblike piše središnja ličnost hrvatske moderne, a to je Antun Gustav Matoš. Najznačajnija su
njegova djela tog književnog roda sljedeća:
 knjige putopisa: Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi (unutar koje se nalazi njegov najpoznatiji putopis Oko
Lobora)
 eseji i kritike: Ogledi

II. DIO MODERNIZMA – AVANGARDA I RAZDOBLJE HRVATSKE
KNJIŽEVNOSTI OD 1914. DO 1952.
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU – AVANGARDA
Drugo razdoblje modernizma ili avangarda (franc. avant-garde – prethodnica) obuhvaća razdoblje od 10-ih do 30-ih
godina 20. stoljeća koje karakterizira posve nov način izražavanja. Ujedno ga smatramo i najavom svega onoga što će
se pojaviti u kasnijim razdobljima književnosti.
Obilježja su toga razdoblja sljedeća:
 otpor prema tradiciji
 bunt protiv onoga što je općeprihvaćeno i logično
 izmjena funkcija pojedinih književnih rodova i vrsta
 stilski pluralizam
 sinkretizam umjetnosti – intermedijalnost (povezivanje glazbe, književnosti, slikarstva i filma)
1. a) LIRIKA
Unutar lirskoga književnog roda najuočljiviji je stilski pluralizam kao jedan od glavnih obilježja avangarde. Ovdje se,
naime, ostvaruju ovi stilovi:
 Futurizam
- javlja se najprije u Italiji, a potom i u Rusiji
- najznačajniji su predstavnici:
 Tommaso Marrinetti (Italija)  autor Futurističkoga manifesta nastalog 1909. godine
 Vladimir Majakovski (Rusija)  piše Pljusku društvenom ukusu 1912. godine
- obilježja ovise o državi u kojoj je rasprostranjen:
ITALIJA RUSIJA
 nadahnut modernim tehničkim dostignućima  nadahnut društvenom stvarnošću
 okrenut budućnosti  slavi slobodu, bunt i pobunu
 slavi brzinu, aktivizam, urbani život, nacionalnu snagu  zagovara barbarizaciju umjetnosti

 Ekspresionizam
- javlja se u Austriji i Njemačkoj
- glavni su predstavnici:
 Georg Trakl
 Gottfried Benn
 Franz Werfel
 Oskar Kokoschka
 Kurt Pinthus  autor ekspresionističkog manifesta Govor posvećen budućnosti iz 1918. godine
- možemo ga podijeliti na tri faze: predratni ekspresionizam, ratni ekspresionizam i poslijeratni ekspresionizam
- s obzirom na te faze može se zaključiti kako je ekspresionizam nastao kao reakcija na rat pa su mu glavna
obilježja:
 strah od rata – rat dehumanizacija čovjeka
 osjećaj straha i tjeskobe pred modernom civilizacijom
 motivi grada, smrti, rata, bolesti, raspadanja
 izobličena slika stvarnosti (groteska!)
 škrt izraz bez interpunkcije
 osnovni je motiv krik
 boja ima značenje pjesnikove nutrine i nije preslika objektivne stvarnosti
 Imažinizam
- nastaje u Engleskoj i Rusiji
- najznačajniji su predstavnici:
 Ezra Pound  dao ime pokretu
 Sergej Jesenjin  „posljednji pjesnik sela“, a kasnije usamljeni boem u užurbanosti grada  uz
njega vežemo pojam jesenjinštine – pesimističan stav prema životu
- obilježja toga pravca:
 slikovitost pjesničkog izraza
 prikazivanje čistih slika bez opisa

 Dadaizam
- Švicarska je mjesto nastanka toga stila
- najznačajniji je predstavnik:
 Tristan Tzara  Dadaistički manifest 1918. godine
- naziv pokreta može se različito tumačiti:
 dada (drven konjić)
 dada (oponašanje dječjih prvih zvukova, dječje tepanje jer su dadaisti baš poput djece – ne robuju
pravilima i plaze jezik dotadašnjim autoritetima)
- obilježja dadaizma:
 šokirati i sablazniti
 negiranje tradicije i zagovaranje anarhije
 ukidanje logike i jezičnih pravila
 djela nastaju tzv. tehnikom kolaža
 Nadrealizam
- nastaje u Francuskoj odakle se širi Španjolskom i Čileom
- predstavnici:
 Andre Breton  autor Manifesta nadrealizma 1924. godine
 Luis Aragon
 Federico Garcia Lorca  španjolski pjesnik čija je glavna tematika smrt  Ciganski romancero te
Pjesnik u New Yorku
 Pablo Neruda  čileanski pjesnik čija je glavna tematika ljubav  Dvadeset ljubavnih i jedna
očajna
- obilježja nadrealizma:
 polazište poezije mora biti unutarnja stvarnost pojedinca – podsvjesni sloj koji je bez nadzora razuma
 jedan od glavnih motiva jesu snovi
 temelj je u psihoanalizi Sigmunda Freuda
 automatsko zapisivanje asocijacija  poezija je diktat misli

1. b) EPIKA
U razdoblju se avangarde nastavljaju sva ona obilježja iz razdoblja esteticizma, stoga se kao glavna obilježja
avangardne proze i ovdje izdvajaju:
 psihološka analiza lika
 defabularizacija
 introspekcija
 nepouzdani, subjektivni pripovjedač
 uporaba paradoksa
Shodno tomu, javljaju se i nove, posebne vrste romana:
 roman toka svijesti  bilježenje isprekidanih i nedovršenih misli i rečenica
 monološko-asocijativni roman  ukidanje kronologije, praćenje misli, dojmova i asocijacija lika
Glavni su predstavnici:
 Marcel Proust: U potrazi za izgubljenim vremenom
- ciklus od sedam dijelova  Put k Swanu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes,
Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica i Pronađeno vrijeme
- prvi je ciklus Put k Swanu čiji je prvi dio Combray
- vrsta djela: monološki-asocijativni roman
- tema: prisjećanje tridesetogodišnjeg pripovjedača na svoje djetinjstvo provedeno kod tete u Combrayu te
život bogatog građanstva i aristokracije početkom 20. stoljeća
- zanimljivost: asocijacija na djetinjstvo bili su mu madelaine kolačići namočeni u lipov čaj
 James Joyce: Uliks
- vrsta djela: roman toka svijesti čiji je James Joyce utemeljitelj
- tema: osjetilni podražaji, asocijacije i sjećanja triju likova: Leopolda Blooma, Stephena Dedalusa, Molly
Bloom
- zanimljivost: parodija Homerove Odiseje
 Virginia Wolf: Gospođa Daloway
- vrsta djela: roman toka svijesti

- tema: jedan dan u životu Clarisse Dalloway čiji je suprug ugledni član parlamenta
- zanimljivost: Virginia Wolf autorica i eseja Moderna proza u kojemu se zalaže za ovu vrstu romana
 Willian Faulkner: Krik i bijes
- vrsta djela: roman toka svijesti
- tema: promišljanja trojice braće iz obitelji Compson
- zanimljivost: naslov preuzet iz Shakespeareova Macbetha
 Franz Kafka: Preobražaj
- vrsta djela: pripovijetka (Kafkin tip proze!)
- tema: preobrazba čovjeka u kukca  odnos pojedinca i obitelji tj. odnos pojedinca i društva
- zanimljivost: na temelju ovoga djela nastao pojam kafkijanske atmosfere  turobna atmosfera u kojoj
živi pojedinac, usamljen i ranjen
- ostala važna Kafkina djela: Proces, Amerika, Dvorac
1. c) DRAMA
U razdoblju avangarde javlja se moderna drama koja se razvija pod okriljem ekspresionizma. Riječ je o drami koja se
kreće između monološke drame i drame kvantitativne dramaturgije budući da u njoj scenska tehnika, različiti efekti i
masovne scene zamjenjuju klasični dijalog.
Glavna su obilježja takve drame sljedeća:
 izostanak podjele na činove i prizore
 razbijena iluzija scenske stvarnosti
 dojam improvizacije
 predstava u predstavi
Predstavnici su takve moderne drame:
 Luigi Pirandello: Šest osoba traži autora ili Gole maske
 George Bernard Shaw: Sveta Ivana
 Thomas Stearns Eliot: Ubojstvo u katedrali
 Federico Garcia Lorca: Krvava svadba

Dijelimo je na dva podrazdoblja:
 ekspresionizam
 drugo razdoblje hrvatske književnosti
2. a) Ekspresionizam
Prvo podrazdoblje II. razdoblja hrvatske književnosti traje od 1914. do 1928. godine, no često se početkom smatra
1916. godina kada Ulderiko Donadini počinje izdavati svoj časopis Kokot. U tome se razdoblju javljaju još neki
značajni časopisi:
 Vijavica
urednik: Antun Branko Šimić
 Juriš
 Plamen  urednici Miroslav Krleža i August Cesarac
Obilježja su ekspresionizma u hrvatskoj književnosti gotovo jednaka kao i u europskome kontekstu, a uglavnom se
svode na sljedeće osobitosti:
 prikazivanje duha ratne stvarnosti  racionalizacija izraza
 tematiziranje tjeskobe i straha
 pobunu protiv tradicije  destrukcija kulta forme, upotreba velikog broja glagola umjesto pridjeva i imenica,
eliptične rečenice
 osobitu važnost ima boja  upućuje na unutarnju stvarnost, a ne na vanjsku
Najznačajniji je književni rod lirika čiji su najznačajniji predstavnici:
 Antun Branko Šimić: Preobraženja (1920. godina)
- književna vrsta: zbirka pjesama (ukupno njih 48)
- tematski krugovi u zbirci: kozmički ekspresionizam, umjetničko stvaranje, zavičajne teme, intimne teme,
smrt, socijalne teme
- naslov: pjesnik preobražava vidljivi, materijalni svijet u svojoj nutrini i ostvaruje ga u pjesništvu
- osobitosti zbirke: dokidanje interpunkcije, slobodni stihovi, boja ima važnu ulogu
- zanimljivost: prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti

 Ivo Andrić: Ex ponto, Nemiri
 Gustav Krklec: Beskućnici, Darovi za bezimenu
Ostali predstavnici koje valja spomenuti jesu:
 August Cesarec: Bijeli lutalac (epika; roman)

kod njih pronalazimo samo naznake ekspresionizma!!!
 Miroslav Krleža: Kraljevo (drama; drama)
2. b) Drugo razdoblje hrvatske književnosti (socijalni ili novi realizam)
Drugo razdoblje hrvatske književnosti traje od 1928. do 1952. godine te su mu neka od glavnih obilježja sljedeća:
 povratak realističkom shvaćanju književnosti
 društvena uloga književnosti
 socijalna tematika
 koncept tzv. utilitarnog realizma  književnost u funkciji prikazivanja društvene stvarnosti
Međutim, svemu tome protivi se Miroslav Krleža što jasno izražava u svome Predgovoru Podravskim motivima Krste
Hegedušića te u Dijalektičkom antibarbarusu. Naime, on smatra da književnost mora biti rezultat nadahnuća i
stvaralačkog čina, a ne nametnutih programa. Zbog tih njegovih stavova dolazi do sukoba na književnoj ljevici.
LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici:
 Tin Ujević
- zbirke pjesama: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu
- najznačajnije pjesme: Naše vile, Oproštaj, Svakidašnja jadikovka, Visoki jablani, Pobratimstvo lica u
svemiru, Ove su riječi crne od dubine
- autor je i dvaju eseja: Ljudi za vratima gostionice te Skalpel kaosa
 Dobriša Cesarić
- zbirke pjesma: Lirika (+ petnaest drugih zbirki)
- najznačajnije pjesme: Pjesma mrtvog pjesnika, Voćka poslije kiše, Slap, Oblak, Povratak, Balada iz
predgrađa, Vagonaši
 Dragutin Tadijanović
- najznačajnije zbirke: Lirika, Sunce nad oranicama i Srebrne svirale
- najznačajnije pjesme: Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Večer nad gradom, Prsten
- zanimljivost: u svojim pjesničkim ostvarajima usko vezan uz rodno Rastušje
 Nikola Šop
- najznačajnije zbirke: Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena
- najznačajnije pjesme: Isus čita novine  pisao religioznu liriku
U ovom se razdoblju nastavlja i razvoj dijalektalne lirike započet u razdoblju moderne. Najznačajniji su predstavnici:
 Miroslav Krleža: Balade Petrice Kerempuha

kajkavština
 Ivan Goran Kovačić: Ognji i rože
 Mate Balota: Dragi kamen

čakavština
 Drago Gervais: Čakavski stihovi
EPIKA
Epika je jedan od najznačajnijih književnih rodova ovoga razdoblja čija je središnja ličnost i najznačajniji predstavnik:
 Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovitza
- književna vrsta: monološko-asocijativni roman (po uzoru na Marcela Prousta!)
- tema: povratak hipersenzibilnog slikara Filipa Latinovicza u domovinu kako bi završio svoju potragu za
identitetom
- likovi: Filip Latinovicz, majka Regina, Silvije pl. Liepach, Bobočka (Ksenija Radajeva), Baločanski,
Kyriales
- zanimljivost: prvi pravi hrvatski modernistički roman
- ostali Krležini romani: Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave
- napisao i antiratnu novelističku zbirku Hrvatski bog Mars u kojoj je najznačajnija novela Baraka pet be
 likovi: Maximilijan Axelrode (upravitelj bolnice), student Vidović (jedan od ranjenika u bolnici)
 tema: besmisao rata i agonija naroda zatočenih u Austro-Ugarskoj Monarhiji
 naslov zbirke: ironičan! – Hrvatski bog Mars  Hrvati se cijelo vrijeme bore pod tuđom zastavom

 ostale novele u zbirci: Bitka kod Bistrice lesne, Kraljevska ugasrka domobranska novela, Tri
domobrana, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera i Hrvatski rapsodija
 Ivo Andrić: Prokleta avlija
- književna vrsta: roman
- likovi: fra Petar, Ćamil, Haim, Latifag (Karađoz – upravitelj zatvora)
- tema: život u carigradskom zatvoru koji potiče zatvorenike u njemu na promišljanja egzistencijalističkih
problema
- ostali Andrićevi romani: Na Drini ćuprija, Travnička hronika
- važno!!!  jedini naš književnik koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost
DRAMA
Najznačajniji predstavnik drame kao književnog roda u ovome razdoblju bit će:
 Miroslav Krleža: ciklus o Glembayevima
- dijelovi ciklusa: Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda
- književna vrsta: psihološke drame
- tema: financijska i moralna propast bankarske obitelji Glembay

III. DIO MODERNIZMA – KASNI MODERNIZAM I DRUGA
MODERNA
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU – KASNI MODERNIZAM
Treće razdoblje modernizma, nazvano još i kasnim modernizmom, traje od 40-ih do 70-ih godina 20. stoljeća čije je
glavno obilježje obnova dijaloga s tradicijom. Međutim, u tom se razdoblju javlja i egzistencijalizam, značajan
književni i filozofski pravac. Njegova je polazišna misao da se ljudsko postojanje razlikuje od postojanja ostalih živih
bića.
1. a) EPIKA
Predstavnici:
 Maksim Gorki
predstavnici socijalističkog realizma  obnavljaju tradiciju
 Mihael Šolohov realističkoga romana, ali tim romanima daju kritiku
socijalističkome režimu
 Boris Pasternak: Doktor Živago
- dobitnik Nobelove nagrade, ali ju je odbio zbog straha od vladajućih
 Jorge Luis Borges: Aleph

hispanoamerički književnici koji se oslanjaju na
 Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće narodnu mitologiju i fantastiku
 Jerome David Salinger: Lovac u žitu
- književna vrsta: roman o odgoju i odrastanju (tzv. Bildungs-roman)
- likovi: Holden Caufield (glavni lik), Pheobe (njegova sestra)
- tema: otuđenost roditelja i djece
- posebnost: taj se roman smatra začetkom tzv. „proze u trapericama“  proza u kojoj se javlja otpor prema
ustaljenim društvenim vrijednostima i otpor prema književnome jeziku (prevladavaju žargoni), a glavna je
karakteristika to što je pripovjedač tinejdžer
 Ernest Hemingway: Starac i more
- ostala važna djela: Zbogom oružje, Kome zvono zvoni nazivaju ih i tzv. izgubljenom
generacijom  američki književnici
- posebnost: njegova se proza zbog škrtoga izraza još naziva i koji su dobrovoljno sudjelovali u
„hard boiled prozom“ ili „tvrdo kuhanom prozom“ Prvom svjetskom ratu, ali su nakon
povratka u Ameriku doživjeli
 Francis Scott Fitzgerald: Veliki Gatsby
razočarenje

 Jean Paul Sartre: Mučnina
- književna vrsta: filozofski roman ili roman-esej  začetak egzistencijalizma  glavno obilježje:
egzistencija prethodi esenciji (dakle, čovjek sam odlučuje što će postati jednoga dana)
- posebnost: dobio Nobelovu nagradu, ali ju odbio iz moralnih razloga
 Albert Camus: Stranac
- književna vrsta: filozofski roman, roman lika
- tema: dehumanizacija modernog čovjeka
- likovi: Mersault, Marija, susjed Raymond, Arapin
- posebnost: prvi roman u kojemu je pripovjedač u prvoj osobi, ali objektivan
1. b) DRAMA
U razdoblju kasnog modernizma počinje se javljati tzv. epski teatar ili društveno angažirano kazalište čija su glavna
obilježja sljedeća:
 didaktična funkcija  u gledateljima želi preodgojiti pojedinačnu i društvenu svijest te ih potaknuti na

promjenu postojećeg stanja
 počiva na V-efektu (efekt začudnosti)  gledatelj se ne uživljava u radnju, već se čudi prikazanome i želi
istražiti uzroke toga stanja
Glavni je predstavnik:
 Bertolt Brecht: Majka Courage i njezina djeca (Majka Hrabrost i njezina djeca)
- podnaslov djela: Kronika Tridesetogodišnjeg rata
- književna vrsta: drama epskog teatra  tom je dramom Brecht, ustvari, utemeljio epski teatar
- tema: tragična sudbina maloga čovjeka koji strada u ratu
- likovi: majka Courage (pravo ime Anna Fierling) i njezina djeca kći Kattrin te sinovi Eilif Nojocki i
Švicarski Sir
- mjesto radnje: Europa (majka Courage putuje s kantinom diljem Europe – uglavnom njemački gradovi)
- vrijeme radnje: 17. stoljeće
- posebnost: dramska se napetost dokida tzv. songovima u kojima je često istaknuta poruka  poruka ovog
djela: „Tko od rata živjeti se lati,/ Morat će ratu ponešto i dati!“ (majka Courage izgubila sve troje djece u
ratu)
U ovome se razdoblju javlja i tzv. teatar apsurda ili antiteatar čija su glavna obilježja:

 nepostojanje klasične dramske radnje
 prostor i vrijeme nisu bitne kategorije
 likovi pojedinci bez osobnosti – emocionalni invalidi (starci, beskućnici, bogalji)
 tematiziranje besmislenosti egzistencije i otuđenosti u suvremenome građanskom životu
 Eugene Ionesco: Ćelava pjevačica, Stolice
 Samuel Becket: U očekivanju Godota
- književna vrsta: tragična farsa – teatar apsurda
- tema: iščekivanje nečega što nikada neće doći  besmisao življenja
- likovi: skitnice Vladimir i Estragon
- posebnost: aluzija na Boga (God – Bog)
2. U HRVATSKOM KONTEKSTU – DRUGA MODERNA
Treće razdoblje modernizma u hrvatskoj književnosti traje od 1952. do 1969. godine, a naziva se drugom modernom
zbog nekih sličnosti s prvom modernom. To su:
 usmjerenost na europsku i svjetsku književnost
 težnja za slobodom umjetničkog izraza
 pluralizam stilova
To je razdoblje obilježeno i dvjema književnim generacijama: krugovašima i razlogovcima.
2. a) KRUGOVAŠI
Krugovaši su zajednički naziv za generaciju književnika povezanih s časopisom Krug koji je izlazio od 1952. do 1958.
godine. Urednik je kruga bio Vlatko Pavletić čija je glavna krilatica bila: „Neka bude živost!“
Obilježja su krugovaške književnosti sljedeća:
 prava na slobodu i raznolikost književnoga stvaralaštva
 kozmopolitska orijentacija – uključivanje u europske, ali i angloameričke literarne tijekove
 priznavanje domaćih uzora  mnogi se književnici ugledaju na ranije pjesnike poput Antuna Branka Šimića

LIRIKA
Najznačajniji su predstavnici lirike međusobno oprečni:
 Ivan Slamnig – Aleja poslije svečanosti
- antologijske pjesme: Barbara, Ubili su ga ciglama
- obilježja njegove poezije:
 okrenuta svakodnevici (žargonizmi, kolokvijalizmi  govor ulice)
 igranje pjesmom ( takva vrsta poezije u kojoj pronalazimo različite jezične igre naziva se ludizam,
a pjesnik koji ju nasljeduje zove se poeta ludens  pjesnik koji se igra riječima)
- posebnost: autor je romana Bolja polovica hrabrosti  prvi hrvatski postmodernistički roman!!!
 Slavko Mihalić – Komorna muzika
- antologijske pjesme: Približavanje oluje, Majstore, ne gasi svijeću, Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more
- obilježja :
 refleksivna poezija inspirirana filozofijom
 egzistencijalistička tematika  tematika graničnih ljudskih situacija (smrt, strah i tjeskoba)
 pesimizam – smatra se utemeljiteljem tzv. lirike malodušnih
U razdoblju krugovaša stvaraju još neki pjesnici međuratne generacije koji obrađuju intimnu i zavičajnu tematiku, ali
uz obilje metaforičnosti. To su:
 Josip Pupačić: Kiše pjevaju na jablanima
- antologijske pjesme: More, Tri moja brata
- posebnost: u posljednjoj zbirci Moj križ svejedno gori naslutio svoju smrt  poginuo u zrakoplovnoj
nesreći sa suprugom i kćeri
 Jure Kaštelan: Crveni konj
- antologijske pjesme: Tvrđava koja se ne predaje, Konjic bez konjika
- posebnost: njegova najpoznatija zbirka bila zabranjena jer ju tadašnja vlast nije smatrala primjerenom
 Vesna Parun – Zore i vihori
- antologijske pjesme: Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, Mati čovjekova
- posebnost: načinom pisanja i tematikom u potpunosti odstupa od ostataka krugovaške poetike  njezine
pjesme intimne i misaone te nema egzistencijalne zabrinutosti kao kod ostatka krugovaša

 Nikola Miličević
 Zvonimir Golub
EPIKA
Razvoj proze započeo je 50-ih godina 20. stoljeća i svoj je vrhunac doživio u egzistencijalističkom romanu čija su
glavna obilježja sljedeća:
 tematiziranje suvremene urbane sredine  otuđenost među ljudima – nemogućnost komuniciranja
 lik intelektualca u središtu zbivanja
 glavna je preokupacija traženje smisla života
 Ranko Marinović: Kiklop
- književna vrsta: egzistencijalistički roman
- tema: prikaz II. svjetskog rata kao kiklopa koji proždire čovjeka
- likovi: Melkior Tresić, Vivijana, Enka, kiromant Atma
- posebnost: djelo obiluje intertekstualnošću  upućivanje na druge tekstove (Biblija, Homerova

Odiseja…)
- važno!!! Ranko Marinković, osim romana Kiklop, piše i novelističku zbirku Ruke koja sadrži osam
novela i to: Samotni život tvoj, Suknja, Prah, Anđeo, Koštane zvijezde, Benito Floda von Reltih, Ruke te
Zagrljaj (posvećena Ivanu Goranu Kovačiću!!!).
 Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba
 Petar Šegedin: Djeca Božja
 Slobodan Novak: Mirisi, zlato i tamjan
Pod utjecajem američke književnosti i Jeromea Davida Salingera i u hrvatskoj književnosti nastaje proza u
trapericama. Najznačajniji su predstavnici takve vrste proze kod nas bili:
 Antun Šoljan: Kratki izlet
- književna vrsta: proza u trapericama s elementima egzistencijalističkoga romana
- tema: potraga za zaboravljenim freskama u napuštenom samostanu  ustvari, potraga za smislom
- likovi: neimenovani pripovjedač (mladi intelektualac, novinar), Roko (vođa puta), dvije Ofelije, Vladimir,
Ivan, Petar

- mjesto radnje: Istra; selo Gradina
- vrijeme radnje: pedesete godine 20. stoljeća
- posebnost: prvi roman proze u trapericama u hrvatskoj književnosti; sadrži elemente hard-boiled proze 
ugledanje na Ernesta Hemingwaya
 Zvonimir Majdak: Kužiš, stari moj
 Alojz Majetić: Čangi off gottoff
DRAMA
Drama u ovome razdoblju nije bila osobito popularna kao što je bila u europskome kontekstu. Ipak, valja spomenuti
uradak Ranka Marinkovića Glorija kao najznačajniji dramski ostvaraj druge moderne.
2. b) RAZLOGOVCI
Razlogovci su, ustvari, druga generacija književnika okupljenih oko časopisa Razlog koji je izlazio u razdoblju
od1962. do 1969. godine. Oni su uglavnom pisali liriku čija su glavna obilježja sljedeća:
 intelektualizacija pjesništva – nekomunikativnost, hermetičnost
 pojmovno pjesništvo  pjesništvo u kojem se gubi granica između književnosti i filozofije
 egzistencijalistička problematika – osjećaj apsurda i ispraznosti života
 uglavnom vizualna i grafička poezija
 Dubravko Horvatić
 Ante Stamać
 Zvonimir Mrkonjić
 Igor Zidić
 Tonko Maroević

IV. DIO MODERNIZMA - POSTMODERNIZAM
1. U EUROPSKOM KONTEKSTU
Postmodernistička se poetika nastavlja na kasni modernizam te traje od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do danas, a
glavno joj je obilježje prekid s modernističkom težnjom za originalnošću. Književnici ovoga razdoblja, naime, ne
osporavaju tradiciju, već se s njome služe citirajući ju ili ironizirajući.
 Umberto Eco: Ime ruže
 Italo Calvino: Nevidljivi gradovi; Ako jedne zimske noći jedan putnik
 Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja
2. U HRVATSKOM KONTEKSTU
Postmodernizam u hrvatskoj književnosti traje, kao i u europskome kontekstu, od 70-ih godina 20. stoljeća pa sve do
danas, a nazivamo ga još i „vremenom reciklaže tuđih misli i produkata tradicije“ budući da se većina književnih
ostvaraja oslanja na ranije književne ostvaraje. Zbog toga, glavna su obilježja sljedeća:
 intertekstualnost  povezivanje jednog književnog djela s drugim (najavljeno još u III. razdoblju tj. u drugoj
moderni)
 intermedijalnost  povezivanje različitih umjetnosti i komunikacijskih medija
2. a) LIRIKA
Pjesnici su ovoga razdoblja uglavnom okupljeni oko časopisa Off prema kojem se još i nazivaju offovci. Većina njih
nastavljači su ludističke poezije:
 Luko Paljetak
 Branko Maleš
 Josip Stošić
2. b) EPIKA
 Pavao Pavličić: Koraljna vrata

- književna vrsta: roman s elementima trivijalne književnosti
- tema: pronalazak izgubljenih pjevanja Gundulićeva Osmana i ljekovito djelovanje praha pronađenog
rukopisa  ideja o savršenstvu koje nije dostupno čovjeku; zato Krsto spaljuje ta pjevanja, a prah baca u
more
- likovi: Krsto Brodnjak, fra Špiro, don Kuzma, doktorica Zora, dječak Irfan
- mjesto radnje: otok Lastovo
- vrijeme radnje: uoči poklada 1989. godine
 Ivan Aralica: Psi u trgovištu
 Nedjeljko Fabrio: Smrt Vronskog
 Irena Vrkljan: Svila, škare
 Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života predstavnice tzv. ženskoga pisma
 Vesna Krmpotić: Nebo iznad oblaka
2. c) DRAMA
 Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
- književna vrsta: groteskna tragedija (tako ju naziva sam Brešan) ili burleskna transvestija (jer parodira
Shakespeareovo djelo)
- tema: priprema Shakespeareove predstave Hamlet u selu Mrduša Donja u Dalmatinskoj zagori
- likovi: Joca Škokić, Bukara, Majkača, Anđa, Mile Puljiz
- posebnosti: kazalište u kazalištu

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO
1. a) Klasicizam
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. stoljeća do druge polovice 18. stoljeća, dakle javlja se usporedo s barokom.
Pojam je nastao od latinske riječi classicus što znači izvrstan, uzoran. Stoga, glavna mu je karakteristika ugledanje u
grčku i rimsku antiku, a temelji se na racionalizmu poznatoga filozofa Renea Descartesa koji je vjerovao da čovjekom
treba vladati razum, a ne surovi nagoni. On se također vodio svojom poznatom izrekom Cogito, ergo sum! (Mislim,
dakle jesam!). Najviše se raširio po Francuskoj i Engleskoj.
Glavna su obilježja razdoblja:
 ugledanje na antičke uzore
 sklad, jasnoća i preciznost
 prevlast razuma nad osjećajima  čovjek je moralno biće
 zadaća umjetnika jest oponašati prirodu, narav, prikazati ono općeljudsko i prosječno u čovjeku
 spajanje lijepoga i korisnoga
 kriterij doličnosti, primjerenosti (jezik mora biti primjeren, likovi moraju biti primjereni!)
Svako književno djelo nastalo u ovome razdoblju moralo je biti:
 racionalno  u skladu s razumom
 moralističko  baviti se problemima morala
 didaktično  poučno
Od književnih rodova najzastupljenija je drama, a od književnih vrsta najzastupljenija je tragedija. Njezini su

predstavnici:
 Pierre Corneille  Cid
- književna vrsta: tragikomedija u 5 činova
- stih: aleksandrinac (dvanaesterac s cezurom iza šestog sloga, stalnim mjestom naglaska i parnom rimom)
- tema: ljubav španjolskog junaka Don Rodriga Diaza zvanoga Cid i njegove zaručnice Himene; sukob
između ljubavi i časti budući da je Cid ubio Himenina oca
- smatra se ocem francuske klasicističke tragedije (strogo se pridržava aristotelovske poetike, tj. poštuje
trojedinstvo mjesta, vremena i radnje)

 Jean Racine  Fedra
- književna vrsta: klasicistička tragedija u 5 činova
- stih: aleksandrinac
- tema: ljubav kraljice Fedre, supruge atenskog kralja Tezeja, i njezinog posinka Hipolita
- posebnost: nastala po uzoru na Senekinu Elektru
Osim tragedije ističe se i komedija kao značajna književna vrsta čiji je glavni predstavnik:
 Jean Baptiste Poquelin Moliere  Škrtac
- književna vrsta: komedija u 5 činova
- tema: škrtost starca Harpagona
- likovi: Harpagon, sluga la Fleche, sin Cleante, kći Elise, Elisin zaručnik Valere, Cleantova ljubav
Mariane, starac Anselmo
- posebnost: nastao pod utjecajem Plautove komedije Aulularia
- tipičan postupak: quid pro quo – dva se lika svađaju zbog različite stvari, a oba govore o istome
(Harpagon optužuje Valerea da mu je ukrao novac, a ovaj misli da mu prigovara zbog zaruka s Elise)
 ostala važna Moliereova djela: Tartuffe, Don Juan, Mizantrop
- sva ta njegova djela upozoravaju na mane društva i pojedinaca  ismijava ih!
1. b) Prosvjetiteljstvo
Prosvjetiteljstvo u europskome kontekstu obuhvaća književnost 18. stoljeća, no ono se ne ostvaruje samo u
književnosti već i u znanosti i filozofiji. Naziva se još i razdobljem učenosti, općega znanstvenog duha i
prosvijećenoga apsolutizma, a razvija se pod utjecajem engleskoga empirizma i Isaaca Newtona, Thomasa Hobbesa u
Johna Lockea te francuskoga racionalizma čiji su predstavnici Rene Descartes, Baruch de Spinoza i Gottfried Wilhem
Leibnitz. Glavni je cilj prosvjetiteljstva prosvijetliti puk i boriti se protiv svih oblika zaostalosti svjetlom uma, a
književnost mora imati didaktičnu ulogu. Prosvjetiteljski pokret podupirali su prosvijećeni vladari poput Friedricha II.
(njemački vladar), Katarine II. (ruska kraljica), i Josipa II (austrougarski vladar). Nastao je u Engleskoj, a najpotpunije
se ostvario u Francuskoj.
Temelj toga razdoblja čini francuska Enciklopedija čiji je glavni urednik Denis Diderot, a ostali su značajni
enciklopedisti Voltaire, Rousseau, Montesquieu, D'Alambert i Holbach. Riječ je o djelu koje je svojevrsna sinteza
čitavoga dotadašnjeg znanja.
Od književnih rodova zastupljena je epika, a od književnih vrsta najznačajniji je filozofski roman. Najznačajniji su
predstavnici:
 Daniel Defoe  Robinson Crusoe

 Jonatan Swift  Guliverova putovanja
 Francois-Marie Arouet Voltaire  Candide ili Optimizam
- književna vrsta: filozofski roman; parodija pustolovno-sentimentalnog romana
- tema: pustolovine mladića Candidea na primjeru kojih se parodira Leibnizov idealizam (Bog je
nepogrešiv i savršen!)
- likovi: Candide (lat. čist, nevin), učitelj Pangloss (grč. koji zna sve jezike), sluga Cavambo, filozof
Martin, djevojka Cunegonda, njezin otac barun Thunder-ten-Tronckh
- posebnost: zbog toga romana Voltaire se smatra utemeljiteljem filozofskog romana
Međutim, tada se javlja još jedan značajan pisac koji je ostavio ogroman trag na jednostavne književne oblike. Riječ je
o Jeanu de La Fontaineu, piscu suvremenih basni.
Osim njega, za vrijeme prosvjetiteljstva javlja se još jedan značajan pisac kojega ne možemo smatrati pravim
prosvjetiteljem. Riječ je o reformatoru talijanske komedije po načelima klasicističke poetike. To je, dakako:
 Carlo Goldoni  Gostioničarka Mirandolina
- književna vrsta: komedija u tri čina
- tema: razumnost gostioničarke Mirandoline koja se udaje za sobara jer je to dolično, a ne za nekog od
plemića koji joj se udvaraju
- likovi: Mirandolina, sobar Fabrizio, markiz od Forlipopolija, grof od Albafiorate, vitez od Ripafratte
- posebnost: remek djelo tzv. građanske drame  odstupa od norme klasičnog kazališta
Književnost 18. stoljeća nema poetološke odrednice koje se mogu svesti pod istu stilsku formaciju, stoga se to
razdoblje u hrvatskoj književnosti naprosto naziva književnošću 18. stoljeća. Dakle, to razdoblje obilježava stilski
pluralizam jer se u različitim djelima mogu prepoznati obilježja različitih stilova i razdoblja: baroka, klasicizma,
prosvjetiteljstva, ali i predromantizma.
Kao i u prethodnim razdobljima, hrvatski je narodni prostor rascjepkan i podijeljen među različitim državnim
vlastima. Zbog toga je bitno obilježje književnoga života regionalizam. Izdvajaju se četiri regije i to:
a) Dubrovnik  Rajmundo Kunić, Brno Zamanja, Đuro Hidža
b) Dalmacija  Andrija Kačić Miošić, Filip Grabovac
c) sjeverozapadna Hrvatska  Tituš Brezovački
d) Slavonija  Matija Petar Katančić, Matija Antun Reljković

2. a) Lirika
 Matija Petar Katančić  Fructus auctumnales (Jesenski plodovi)
- razdoblje: klasicizam iako ima i elemenata baroka
- književna vrsta: pjesnička zbirka koja sadrži pjesme pisane latinskim i hrvatskim jezikom
- najznačajnija pjesma: Vinobera u zelenoj Molbice dolini (najljepša klasicistička pjesma)
- obilježja: naslijeđe antičkih stihova i strofa
2. b) Epika
 Andrija Kačić Miošić  Razgovor ugodni naroda slovinskoga
- razdoblje: prosvjetiteljstvo
- književna vrsta: pučki spjev
- stih: epski deseterac (međutim, ima i proznih dijelova!)
- tema: različiti povijesni događaji poput Mohačke bitke, opade grada Sigeta i opsade Beča predočeni epskim
pjesmama i kronikalnim zapisima
- zanimljivost: građa preuzeta iz Ljetopisa popa Dukljanina; naše najčitanije djelo u tome razdoblju
 Filip Grabovac  Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga
- književna vrsta: ep
- stih: epski deseterac
- tema: loš položaj Dalmacije
- zanimljivost: zbog ovog je djela optužen za veleizdaju i bačen u mletačku tamnicu gdje je i umro
 Matija Antun Reljković Satir iliti divji čovik
- književna vrsta: ep u 11 pjevanja
- stih: epski deseterac
- tema: zaostalost Slavonije

2. c) Drama
 Tituš Brezovački  sva djela napisana na kajkavskome narječju:
 Sveti Aleksi (književna vrsta: religiozna drama)
 Diogeneš ili sluga dveh zgubljeneg bratov (književna vrsta: komedija)
 Matijaš grabancijaš dijak (književna vrsta: komedija)
2. d) Prevoditeljska djelatnost
 Rajmundo Kunić  preveo Ilijadu na latinski
 Brno Zamanja  preveo Odiseju na latinski
 Đuro Hidža  prevodi Vergilija i Horacija na hrvatski jezik
Mnogi autori koji su ostajali anonimni prevode i Molierova djela. Takvi se prijevodi zovu frančezarije.

NAGLASAK
Prozodija je znanstvena disciplina unutar fonologije koja se bavi proučavanjem prozodijskih jedinica tj. naglasaka.
Naglasak ili akcent jest isticanje sloga visinom i jačinom glasa, a nositelj je naglaska uvijek samoglasnik (a, e, i , o, u
+ samoglasno r i dvoglasnik ie). On ima razlikovnu ulogu, a mogu ga imati samo naglašene riječi. Svaka riječ ima
samo jedno mjesto naglašeno.
Četiri su naglaska u hrvatskome jeziku:
a) dugosilazni
b) dugouzlazni
c) kratkosilazni
d) kratkouzlazni
Pravila naglašavanja:
- Jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske.
- Na prvom slogu višesložnih riječi mogu biti sva četiri naglaska.
- Na unutrašnjem slogu višesložnih riječi mogu biti samo uzlazni naglasci.
- Na posljednjem slogu ne može biti naglasak.
Neke riječi imaju i tzv. zanaglasnu ili nenaglašenu dužinu. Ona se nalazi iza naglašenoga sloga i označuje se crtom iza
samoglasnika na kojem se nalazi. Uglavnom dolazi u genitivu jednine i množine imenica, u određenom obliku
pridjeva, u prezentu glagola te kod glagolskih priloga sadašnjih i prošlih.
Međutim, ne možemo sve riječi naglašavati. Riječ koja nosi naglasak naziva se naglašena riječ, naglasnica, klitika ili
tonička riječ, a riječ koja ne nosi naglasak naziva se nenaglašena riječ, nenaglasnica, enklitika ili atonička riječ.
Nenaglašena se riječ u govoru veže uz naglašenu pa se one izgovaraju povezano jednim naglaskom. Tako povezane
naglašena i nenaglašena riječ čine naglasnu ili izgovornu cjelinu.
Nenaglašene riječi možemo podijeliti na:
a) proklitike (prednaglasnice ili prislonjenice)
b) enklitike (zanaglasnice ili naslonjenice)
Proklitike su nenaglašene riječi koje u izgovornoj cjelini stoje ispred naglašene riječi, a čine ih:
a) prijedlozi
b) čestica ne
c) veznici

Enklitike su nenaglašene riječi koje u izgovornoj cjelini stoje iza naglašene riječi. U njih ubrajamo:
a) nenaglašene oblike osobnih zamjenica
b) nenaglašene oblike povratne zamjenice
c) nenaglašeni prezent pomoćnih glagola biti i htjeti
d) nenaglašeni aorist pomoćnog glagola biti
e) čestica li
PAZI!!!
Proklitike uvijek moraju dolaziti ispred stanke, a enklitike iza. Stanku u izgovornoj cjelini označavamo okomitom
crtom.

MORFOLOGIJA (I. dio)
NEPROMJENJIVE RIJEČI
U nepromjenjive riječi ubrajamo:
a) priloge
b) prijedloge
c) veznike
d) usklike
e) čestice
1. PRILOZI
Prilozi su nepromjenjive riječi koje se prilažu glagolima, a označuju okolnosti vršenja glagolske radnje: mjesto,
vrijeme, način, količinu i uzrok. Prema tome, razlikujemo pet vrsta prijedloga i to:
a) mjesni prilozi (odgovaraju na pitanja gdje?, kamo?, kuda?, odakle?, dokle?)  tu, ovdje, gore, dolje, tamo,
blizu, negdje…
b) vremenski prilozi (odgovaraju na pitanja kada?, dokada?, otkada?)  jučer, danas, sutra, preksutra, onda,
oduvijek, već, zatim, dogodine…
c) načinski prilozi (odgovaraju na pitanja kako?, na koji način?)  tako, brzo, spretno, iznenada, jedva, napamet,
lako, uzalud…
d) količinski prilozi (odgovaraju na pitanja koliko?, koliko puta?)  ovoliko, toliko, previše, premalo, dvaput,
stoput…
e) uzročni prilozi (odgovaraju na pitanja zašto? zbog čega?)  zato, stoga
PAZI!!!
 Razlika između priloga gdje, kamo, kuda:
 gdje – mjesto
 kamo – cilj
 kuda – smjer, pravac
 Razlika između priloga ovdje, tu, ondje (stupnjevi deiksije):
 ovdje – blizu govorniku

 tu – blizu sugovorniku
 ondje – blizu negovorne osobe
 Razlika između pridjeva i načinskih priloga:
Pridjevi stoje uz imenicu i pobliže ju označavaju, dok načinski prilozi stoje uz glagol i opisuju način
izvršavanja te radnje.
2. PRIJEDLOZI
Prijedlozi su nepromjenjive riječi koje stoje uz imenicu i pokazuju različite odnose među bićima, stvarima i pojavama.
Prijedlog s imenicom uz koju stoji čini prijedložni izraz.
Svaki prijedlog otvara mjesto određenom padežu, naprimjer:
a) uz genitiv dolaze prijedlozi bez, poput, do, iz…
b) uz dativ dolaze prijedlozi k, nasuprot, unatoč, usprkos…
c) uz akuzativ dolaze prijedlozi na, o, po, u, kroz, među, nad, uz, za…
d) uz lokativ dolaze prijedlozi na, o, po, pri, prema, u
e) s instrumentalom dolaze prijedlozi s, za, među, nad, pod, pred…
PAZI!!!
 Razlika između priloga i prijedloga:
Prilozi stoje uz glagole, a prijedlozi uz imenice.
3. VEZNICI
Veznici su promjenjive riječi koje povezuju dvije riječi, skupove riječi ili rečenice.
Veznike možemo podijeliti na prave i neprave veznike. Pravi su veznici i po vrsti riječi veznici, dok nepravi veznici
imaju samo ulogu povezivanja, a pripadaju nekim drugim vrstama riječi (najčešće prilozi i zamjenice).
Prave veznike možemo dalje podijeliti na:
a) sastavne veznike  i, pa, te, ni, niti (ispred njih u pravilu ne pišemo zarez!)
b) rastavne veznike  ili (ispred veznika ili ne pišemo zarez!)
c) suprotne veznike  a, ali, nego, no, već (ispred njih pišemo zarez!)
d) zaključne veznike  dakle, stoga, zato (ispred njih uvijek pišemo zarez!)
e) isključne veznike  samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što (ispred njih uvijek pišemo zarez!)

f) veznici zavisnosloženih rečenica  da, iako, makar, premda, jer, ako (ispred njih uglavnom ne pišemo zarez!)
4. USKLICI
Usklici su nepromjenjive riječi kojima iskazujemo raspoloženje, osjećaje i stavove, dozivamo nekoga ili oponašamo
zvukove iz prirode. Takvi usklici koji oponašaju zvukove iz prirode nazivaju se onomatopejskim uzvicima. 7
5. ČESTICE, RIJEČCE ILI PARTIKULE
Čestice su nepromjenjive riječi koje služe za oblikovanje i preoblikovanje rečeničnog ustrojstva.
Možemo ih podijeliti u sljedeće skupine:
a) upitne čestice  zar, li
b) potvrdne čestice  da
c) niječne čestice  ne (PAZI!!! Česticu ne uvijek pišemo odvojeno od glagola osim kod glagola neću, nisam,
nemam, nemoj, dok ju s pridjevima i imenicama uvijek pišemo zajedno!)
d) zapovjedne čestice  neka
e) ostale čestice  evo, eto, eno, čak, god, put

PROMJENJIVE RIJEČI
U promjenjive riječi ubrajamo:
a) IMENICE
b) ZAMJENICE
imenske riječi
c) PRIDJEVE
d) BROJEVE
e) GLAGOLE
1. IMENICE
Imenice su promjenjive riječi kojima imenujemo bića, stvari i prirodne pojave.
Prema značenju možemo ih podijeliti na:
 opće  one koje pišemo malim slovom
 vlastite  one koje pišemo velikim slovom
Opće imenice dalje dijelimo na:
 zbirne imenice
- skup primjeraka iste vrste shvaćenih kao cjelina
- gramatički su jednina iako znače množinu (najlakše ćemo odrediti pomoću glagola koji dolazi uz njih!)
 gradivne imenice
- imenice koje označavaju tvari ili materiju
- uvijek se upotrebljavaju u jednini, a u množini se mogu upotrebljavati jedino kada označuju različite vrste
iste tvari, a ne veću količinu
Imenice, kao i sve ostale imenske riječi, imaju tri gramatičke kategorije:
 rod
 broj
 padež
1. a) Rod
Rod je gramatička kategorija koja se očituje u slaganju imenica s drugim imenskim riječima. Može biti muški, ženski i
srednji rod, a najčešće ga određujemo tako da uz imenicu kojoj želimo odrediti spol dodajemo pokazne zamjenice
ovaj, ova, ovo za jedninu i ovi, ove, ova za množinu.
Međutim, rod se ne mora uvijek poklapati sa spolom, a neke čak imenice mogu imati dva roda (npr. doba i bol).
1. b) Broj
Imenice u hrvatskome jeziku mogu imati jedninu (singular) i množinu (plural). Međutim, kada se imenice nađu uz
brojeve dva, tri i četiri, one dobivaju poseban oblik koji se naziva dvojinom (dualom).
Važno je naglasiti kako postoje imenice koje imaju samo jedninu i samo množinu.
Singularia tantum imenice su koje se upotrebljavaju samo u obliku za jedninu, a u njih najčešće ubrajamo vlastita
imena (osobna imena i imena naseljenih mjesta) te neke gradivne imenice.
Pluralia tantum imenice su koje se upotrebljavaju samo u obliku za množinu.
1. c) Padež
Padež je sredstvo izricanja različitih odnosa između onoga što riječ znači i sadržaja rečenice, a promjena riječi po
padežima naziva se sklonidba ili deklinacija. U hrvatskome jeziku razlikujemo sedam padeža i to:
 nominativ  tko? što? (stoji)  padež imenovanja, najčešće subjekt u rečenici
 genitiv  koga? čega? (nema)  padež izricanja podrijetla, pripadnosti, građe ili nečije osobine
 dativ  komu? čemu? (prilazim)  padež namjene i cilja
 akuzativ  koga? što? (volim)  padež objekta ili predmeta radnje
 vokativ  oj! ej!  padež dozivanja i obraćanja, nije dio rečeničnog ustrojstva
 lokativ  o komu? o čemu? (govorim)  padež mjesta
 instrumental  s kim? čim? (se igram)  padež društva i sredstva
2. SKLONIDBA ILI DEKLINACIJA IMENICA

U hrvatskome jeziku postoje tri vrste sklonidbe imenica:
a) a-vrsta (većina imenica muškog roda i sve imenice srednjeg roda)
b) e-vrsta (imenice ženskog roda i muškog roda s nastavkom –a u N jd.)

c) i-vrsta (imenice ženskog roda s ništičnim nastavkom u N jd.)
2. a) Osobitosti nekih padeža za muški rod
 V jd.  može imati nastavak –e (ako osnova završava na nepalatal), –u (ako osnova završava na palatal) ili –o
(ako je riječ hipokoristik ili u muških imena koji završavaju na –o i –e)
 I jd.  može imati nastavke –om (ako osnova završava na nepalatal ili kod jednosložnih riječi kada se ispred
krajnjeg nepčanika nalazi –e) ili –em (ako osnova završava na palatal, na –ac ili na –telj)
 N mn.  može imati kratku i dugu množinu; u kratkoj množini osnova ostaje ista kao u jednini, dok se kod
duge množine osnova riječi proširuje umetkom –ov (ako osnova završava na nenepčanik) ili –ev (ako osnova
završava na nepčanik)
 G mn.  neke imenice mogu imati više oblika u tom padežu (npr. nokat – nokata, noktiju, prst – prsta, prsti,
prstiju, gost – gosti, gostiju, zub – zubi, zubiju…)
2. b) Osobitosti nekih padeža za ženski rod
 G mn.  može imati nastavke –a (imenice koje imaju nepostojano a), –i (imenice koje nemaju nepostojano a)
ili –u (samo imenice sluga, noga, ruka)
 neke imenice mogu imati više oblika u tom padežu (npr. kokoš – kokošiju, kokoši, kost – kostiju,
kosti, naranča – naranača, naranči, naranča…)
Posebnu pozornost moramo posvetiti sljedećim imenicama:
- mati i kći  u N jd. imaju krnju osnovu (G matere/kćeri, D materi/kćeri, A mater/kćer, V mati/kćeri, L (o)
materi/kćeri, I materom/kćeri
- oko i uho  u jednini imenice srednjeg roda, a u množini ženskog roda
2. c) Osobitosti nekih padeža za srednji rod
Srednji rod može imati jednakosložnu promjenu (imenice koje nemaju proširenu osnovu) i nejednakosložnu promjenu
(imenice koje imaju proširenu osnovu).
3. ZAMJENICE
Zamjenice su promjenjive riječi koje zamjenjuju imenice (ili pridjeve) ili upućuju na nešto njima označeno.
Vrste su zamjenica u hrvatskome jeziku sljedeće:

 osobne ili lične (ja, ti, on/ona/ono, mi, vi, oni/one/ona)
 posvojne (moj, tvoj, njegov/njezin, naš, vaš, njihov)
 povratna (sebe/se)
 povratno-posvojna (svoj)  označava da nešto pripada subjektu!!!
 pokazne (ovaj/taj/onaj, ovakav/takav/onakav, ovolik/tolik/onolik)
 upitno-odnosne (tko, što, koji, čiji, kakav, kolik)
 neodređene (ne-, ni-, i-, sva-, po-, što-, -god + upitno-odnosne zamjenice; posebna je vrsta neodređenih
zamjenica zamjenički pridjev sav/sva/sve)
- moramo razlikovati tko god (bilo tko) i tkogod (netko)
- kada niječne neodređene zamjenice upotrebljavamo s prijedlozima, moramo ih razdvojiti (ni za što)
4. PRIDJEVI
Pridjevi su promjenjive riječi koje se dodaju imenicama da bi ih pobliže označili. Dijelimo ih na:
 opisne (kvalitativne)  izriču svojstvo imenica
 posvojne (posesivne)  izriču pripadnost imenica
 gradivne (kvanitativne)  izriču građu onoga što se imenuje
Osim toga, pridjevi mogu imati neodređeni (kraći) i određeni (duži) oblik:
NEODREĐENI OBLIK ODREĐENI OBLIK
N drag dječak dragi dječak
G draga dječaka dragog(a) dječaka
D dragu dječaku dragom(e, u) dječaku
A draga dječaka dragi dječak
V - dragi dječače
L (o) dragu dječaku (o) dragom(e) dječaku
I s dragim dječakom S dragim dječakom

4. a) Neodređeni pridjevi
Neodređeni pridjevi stoje uz nešto neodređeno, sugovornicima u komunikaciji nepoznato. Odgovaraju na pitanje
kakav?
Rabi se:
 kao dio imenskog predikata: Dječak je lijep.
 kao dio genitiva svojstva (tzv. kvalitativni genitiv): dječak ljupka glasa
 kod pridjeva izvedenih sufiksima –ov, –ev, –ljev, –in: Nema do Krležina romana.
4. b) Određeni pridjevi
Određeni pridjevi stoje uz nešto određeno i sugovornicima u komunikaciji poznato od prije.
Koristimo ga:
 kao dio vlastitog imena: Aleksandar Veliki
 uz pokazne zamjenice: taj šareni kišobran
 u terminima: jednojezični rječnik
 kod pridjeva kojima je nastavak –ći, -ji, -šnji, -ski: šumeći, sljedeći, kozji, današnji, jesenski
5. STUPNJEVANJE ILI KOMPARACIJA PRIDJEVA

Stupnjevanje ili komparacija pridjeva jest uspoređivanje najmanje dviju imenica na temelju neke zajedničke osobine.
Tri su stupnja komparacije:
 pozitiv
 komparativ
 superlativ
5. a) Tvorba komparativa
Pri tvorbi komparativa uvijek mora doći do kraćenja korijenskoga sloga –ije u –je, a nerijetko dolazi i do jotacije.
Komparativ se tvori sljedećim nastavcima:
 ši (samo tri pridjeva: lakši, mekši, ljepši)

 i (pridjevi čija osnova završava na palatal: vrući, riđi…)
 ji (pridjevi čija osnova završava na nepalatal: stroži, ljući, življi…)  uvijek dolazi do jotacije!
 iji (kosiji, strmiji, zdraviji…)
Neki pridjevi mogu imati i nepravilnu komparaciju, tj. supletivne osnove. Riječ je o pet pridjeva: dobar – bolji, zao –
gori, malen – manji, velik – veći, dug – dulji/duži.
Neki pridjevi mogu imati više oblika (npr. krotak – kroči/krotkiji, mrzak – mrži/mrskiji, krepak –
krepči/krjepči/krepkiji/krjepkiji).
5. b) Tvorba superlativa
Superlativ se tvori dodavanjem prefiksa naj- komparativu pridjeva. Bitno je naglasiti: ako komparativ započinje
glasom j, pri pisanju ne dolazi do stapanja suglasnika (npr. najjači, najjednostavniji…).
6. BROJEVI
Brojevi su dje riječi kojima se izriče koliko čega ima i koje je što po redu.
Prema tome, brojeve dijelimo na:
 glavne (koliko čega ima)  jedan, dva, tri, četiri…
 redne (koje je što po redu)  prvi, drugi, treći, četvrti…  svi se redni brojevi pišu s točkom (i rimski i
arapski!)
Glavne brojeve možemo dalje podijeliti na:
 osnovne: od 1 do 9, 10, 100, 1000, 10 000 itd
 izvedene: 11, 12… 23, 24, 10, 1111 itd.
Brojevi su djelomično promjenjiva vrsta riječi jer se od glavnih brojeva sklanjaju samo brojevi od jedan do četiri. Broj
jedan ima različite oblike za sva tri roda (jedan čovjek, jedna žena, jedno dijete), broj dva ima iste oblike za muški i
srednji rod (dva čovjeka = dva djeteta, dvije žene), dok brojevi tri i četiri imaju jednak oblik za sva tri roda (tri čovjeka
= tri žene = tri djeteta).
Uz broj dva postoje i brojevi oba, obadva, obje, obadvije.
6. a) Brojevne imenice
Brojevne su imenice one riječi koje su po obliku imenice koje označuju brojeve.

Njima imenujemo:
 osobe muškog spola  dvojica, trojica, četvorica…
 osobe i životinje različitoga spola  dvoje, troje, četvero…
Stotina, tisuća, milijun i milijarda posebna su vrsta brojevnih imenica. Stotina, tisuća i milijarda ženskoga su roda i
sklanjaju se po e-deklinaciji, dok se tisuću sklanja kao imenica muškoga roda po a-deklinaciji.
6. b) Brojevni pridjevi
Brojevni su pridjevi oni pridjevi koji se upotrebljavaju uz imenice koje su pluralia tantum (npr. dvoja vrata).
6. c) Brojevni prilozi
Brojevni prilozi su oni prilozi koji izriču približnu količinu nečega, a tvore se od rednog broja i nastavka –ak (npr.
deset + ak  desetak)
Često se krivo koriste s prijedlogom oko (npr. oko desetak)  KRIVO!  PLEONAZAM!
Pleonazam je izricanje jednog istog sadržaja istodobno dvama izrazima (npr. no međutim, mala kućica…).
7. GLAGOLI
Glagoli su promjenjive riječi kojima iskazujemo radnju, stanje i zbivanje. Prema tome, razlikujemo:
 glagole radnje  označuju hotimično, namjerno i svjesno djelovanje
 glagole zbivanja  označuju nedjelovanje, dakle stanje u kojem se ništa ne radi niti se što zbiva
 glagole zbivanja  označuju nehotimično, nenamjerno djelovanje kojem su uzrok prirodni zakoni
Mijenjamo ih po osobama u tri lica jednine i tri lica množine, a ta se promjena naziva konjugacijom ili sprezanjem.
Glagoli imaju sljedeće gramatičke kategorije:
 kategoriju lica ili osobe
 kategoriju broja
 kategoriju vida
 kategoriju načina
 kategoriju vremena

 kategorija stanja
7. a) Kategorija lica ili osobe i kategorija broja
Kategorija lica usko je povezana s osobnim zamjenicama, a može se definirati kao obilježje glagola kojim se izriče
odnos glagolske radnje i osoba koje sudjeluju u govoru (govornika, sugovornika i negovornika). Izriče se različitim
nastavcima ovisno o vremenu u kojem je glagol.
Kategorija broja obilježje je glagola kojim se izriče je li govornik, sugovornik ili negovornik samo jedan ili ih je
nekoliko. Prema tome, glagoli mogu biti u jednini i množini. Ta se kategorija također izriče osobnim nastavkom.
7. b) Kategorija vida
Kategorija vida daje podatak o trajanju glagolske radnje: je li radnja svršena ili još uvijek traje u trenutku kada o njoj
govorimo. Prema tome, razlikujemo:
 svršene glagole  u trenutku kada govorimo o nekoj radnji završeni su njezini početak i kraj
 nesvršene glagole  radnja još uvijek traje u trenutku govorenja
- posebna vrsta nesvršenih glagola jesu učestali glagoli koji izriču radnju koja se može učestalo prekidati
pa opet učestalo nastavljati
Postoji i posebna skupina dvovidnih glagola. Oni, ovisno o kontekstu, mogu biti i svršeni i nesvršeni. Neki od tih
glagola jesu glagoli biti, čuti, vidjeti, većina glagola stranoga podrijetla (telefonirati, organizirati) te glagoli vezani uz
jelo (objedovati, ručati, doručkovati…).
7. c) Kategorija načina
Kategorija načina obavještava o načinu vršenja radnje, tj. govornikov odnos prema ostvarenju radnje. Četiri su načina
vršenja glagolske radnje u hrvatskome jeziku i to:
 indikativ  izjavni način  rečenice objektivne i u njima nema isticanja odnosa govornika prema radnji
- za izricanje indikativa upotrebljavaju se sva glagolska vremena
 imperativ  zapovjedni način  rečenice u kojima izričemo zapovijed ili molbu
- prve osobe jednine nema, treća osoba jednine i množine tvore se česticom neka i prezentom, dok se ostale
osobe tvore od prezentske osnove i jednom od triju skupina nastavaka:
 –, –mo, –te
 –i, –imo, –ite

 –ji, –jimo, –jite
 –aj, –ajmo, –ajte
 kondicional  pogodbeni način  rečenice kojima se izriče uvjet pod kojim će se izvršiti radnja rečenice
- postoje dvije vrste:
 kondicional prvi ili kondicional sadašnji – tvori se od aorista pomoćnog glagola biti i glagolskog
pridjeva radnog
 kondicional drugi ili kondicional prošli – tvori se od kondicionala pomoćnog glagola biti i
glagolskog pridjeva radnog
 optativ  željni način
7. d) Kategorija prijelaznosti
Prema prijelaznosti glagoli mogu biti:
 prijelazni  mogu uza se imati imenicu u akuzativu
 neprijelazni  ne mogu uza se imati imenicu u akuzativu
 povratni  imaju uza se povratno-posvojnu zamjenicu sebe ili se
7. e) Kategorija vremena
Kategorija vremena daje podatak o tome odvija li se glagolska radnja u sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti. Sadašnje
se vrijeme izriče prezentom, buduće futurom prvim i futurom drugim, a prošlo se vrijeme može izreći perfektom,
aoristom, imperfektom i pluskvamperfektom.
8. INFINITIV, GLAGOLSKI PRIDJEVI I GLAGOLSKI PRILOZI

8. a) Infinitiv
Infinitiv je neodređeni glagolski oblik koji završava na –ti ili –ći. Polazišni je oblik za sve ostale glagolske oblike, a
kažemo da je neodređen jer nema obilježja osobe, vremena i načina.
Infinitivna osnova jest onaj dio infinitiva koji dobijemo kada odbijemo infinitivni nastavak –ti. Kod glagola koji u
infinitivu imaju nastavak –ći malo je drukčije. Njihovu ćemo infinitivnu osnovu dobiti tako da u 3. osobi množine
prezenta odbijemo prezentski nastavak. Dakle, kod njih će infinitivna osnova biti jednaka prezentskoj.

8. b) Glagolski pridjevi
Glagolski pridjevi dobili su taj naziv jer imaju osobine i glagola i pridjeva, a mogu biti:
 radni ili aktivni  tvori se od infinitivne osnove i nastavaka –o, –la, –lo, –li, –le, –la
 trpni ili pasivni  tvori se od infinitivne osnove i nastavaka –n, –en, –jen, –t
8. c) Glagolski prilozi
Glagolske priloge nazivamo tako budući da imaju osobine i glagola i priloga. Dvije su vrste glagolskih priloga i to:
 sadašnji ili particip prezenta izriče radnju koja se događa u isto vrijeme kada i radnja izrečena glavnim
glagolom, a tvori se od nesvršenih glagola tako da se na 3. osobu množine doda nastavak –ći
 prošli ili particip perfekta  izriče radnju koja je prethodila radnji glavnoga glagola, a tvori se od svršenih
glagola tako da se infinitivnoj osnovi dodaju nastavci –vši, –avši
9. JEDNOSTAVNA GLAGOLSKA VREMENA

9. a) Prezent
Prezent je sadašnje glagolsko vrijeme što znači da se njime izriče radnja koja traje u trenutku kada se o njoj govori.
Tvori se od prezentske osnove i nastavaka –am, –em, –jem, –im. Prezentska je osnova onaj dio prezenta koji ostaje
kada u 3. osobi množine odbiješ prezentski nastavak.
9. b) Aorist
Aorist je prošlo svršeno glagolsko vrijeme, a izriče radnju koja je završila neposredno prije trenutka u kojem se o njoj
govori. Tvori se od prezentske osnove svršenih glagola i nastavaka –h, –, –, –smo, –ste, –še ili –oh, –e, –e, –osmo, –
oste, –oše.
9. c) Imperfekt
Imperfekt je prošlo nesvršeno glagolsko vrijeme. Njime se izriče radnja koja je trajala u prošlosti. Tvori se, kao i sva
jednostavna vremena, od prezentske osnove i triju vrsta nastavaka:
 –ah, –aše, –aše, –asmo, –aste, –ahu
 –jah, –jaše, –jaše, –jasmo, –jaste, –jahu
 –ijah, –ijaše, –ijaše, –ijasmo, –ijaste, –ijahu.

10. SLOŽENA GLAGOLSKA VREMENA
10. a) Perfekt
Perfekt je prošlo glagolsko vrijeme kojim se izriče radnja koja se dogodila u prošlosti. Tvori se od nenaglašenog
prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog. Perfekt u kojemu je ispušten pomoćni glagol naziva se
krnjim perfektom, a do njega najčešće dolazi u 3. osobi jednine povratnih glagola.
10. b) Pluskvamperfekt
Pluskvamperfekt pretprošlo je glagolsko vrijeme, a njime se izriče radnja koja se dogodila u prošlosti prije neke druge
prošle radnje. Tvori se od perfekta ili imperfekta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.
10. c) Futur I.
Futur I. buduće je glagolsko vrijeme koje se tvori od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva
glagola. Ako je pomoćni glagol iza infinitiva, infinitiv odbacuje završno –i. Takav se infinitiv naziva krnjim
infinitivom.
10. d) Futur II. ili futur egzaktni
Futur II. predbuduće je vrijeme što znači da se njime izriče radnja koja će se dogoditi prije neke druge buduće radnje.
Tvori se od dvovidnoga prezenta pomoćnog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog. Bitno je naglasiti da se futur II.
upotrebljava samo u složenim rečenicama.

REALIZAM
Realizam u europskim književnostima traje otprilike od 1830. do 1870. godine, a naziv je dobio prema latinskoj riječi
realis što znači stvaran zbog težnje za iscrpnim opisivanjem stvarnosti. Tvorac je toga naziva Champfleury koji u
svojoj zbirci članaka Realizam iz 1857. godine prvi puta rabi taj pojam. On smatra da je pri stvaranju književnih djela
najvažnije načelo istinitosti koje podrazumijeva nasljedovanje Aristotelova načela oponašanja prirode i prikazivanje
stvarnosti na vjerodostojan način, objektivno i istinito te bez uljepšavanja.
Obilježja su realizma, dakle, sljedeća:
 teme iz svakodnevnog života
 prikaz svakodnevnih životnih prostora
 objektivni pripovjedač
 načelo istinitosti  bez uljepšavanja stvarnosti
 načelo objektivnosti  prikazivanje svega onako kako doista i jest
 načelo kritičnosti  svako djelo mora zauzeti kritički stav jer je jedino tada moguće pronaći rješenje problema
 načelo tipičnosti  likovi predstavnici određenih društvenih slojeva i govore jezikom sredine u kojoj žive
Najznačajniji je književni rod epika, dok je roman najznačajnija književna vrsta. Svako takvoo realističko djelo
nastalo je na temelju dvaju tipičnih realističkih postupaka, a to su:
 portretiranje  fizičko, psihološko, socijalno ili ambijentom
 detaljno i precizno opisivanje
Kao produžena ruka realizma u drugoj se polovici 19. stoljeća (do 1890. godine) javlja naturalizam čijim se
začetnikom smatra Emile Zola. On svoju teoriju naturalističke poetike iznosi u djelu Eksperimentalni roman 1880.
godine gdje pisca uspoređuje sa znanstvenikom budući da je zadaća pisca pomno i sustavno prikupljati građu iz
stvarnosti te eksperimentirati sa svojim likovima stavljajući ih u određene situacije i okolnosti. Glavno je načelo
naturalizma prikazati prirodu čovjeka u najtamnijim i najvulgarnijim trenutcima (tzv. estetika ružnoće), a junaci su
naturalističkih romana nagonski ljudi  robovi strasti, zatočenici vlastite sudbine, ljudi opterećeni nasljednim
osobinama. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova, zločin, duševna bolest, gruba i nastrana seksualnost
te društvena degeneriranost.
Osim Zole predstavnik je naturalizma u francuskoj književnosti i Guy de Maupassant sa svojim romanima Jadan život
i ljubimac te pripovijetkama Na vodi, Horla, Dunda i Strah. Nasljeduju ga i u drugim nacionalnim književnostima
poput švedske gdje se naturalizam ostvaruje uglavnom u dramama. Naturalistički su švedski dramatičari Henrik Ibsen
i August Strindberg.
U talijanskoj se književnosti naturalizam zove verizam, a glavni je predstavnik Giovanni Verga. On je autor djela
Obitelj Malavoglia.

1. REALIZAM U EUROPSKOME KONTEKSTU
1. a) Realizam u francuskoj književnosti
Realizam u francuskoj književnosti ima tri razvojne faze:
 prvu generaciju francuskih realista  predstavnici su Stendhal i Balzac
 visoki ili čisti realizam  predstavnik je Flaubert
 naturalizam  predstavnici su Zola i Maupassant
 Marie-Henri Beyle Stendhal: Crveno i crno
- književna vrsta: socijalni roman
- tema: društveni uspon mladića u teškim društvenim okolnostima
- likovi: Julien Sorel, Louis de Renal, Mathilde
- posebnost: u ovome djelu doneseno načelo zrcalnosti  književnik realizma treba prikazivati i blato i
nebo, onako kako nešto doista jest
 Honore de Balzac: ciklus Ljudska komedija  nastao po uzoru na Danteovu Božanstvenu komediju zbirka
od 90-ak pripovijetki i romana od kojih je najznačajniji roman Otac Goriot
- književna vrsta: socijalni roman
- tema: život oca Goriota i njegovo propadanje u društvu zbog bezgranične ljubavi prema svojim kćerima,
život studenta prava Rastignaca i njegov uspjeh u društvu te život Vautrinov i njegovi mutni poslovi 
tematika usko povezana s trima fabularnim linijama u djelu
- likovi: Goriot (u romanu nazvan i Kristom Očinstva), njegove kćeri Anastasie de Restaud i Delphine
Nucingen, Eugen de Rastignac, njegova teta gđa de Marcillac, vikontesa de Beauseant, Vautrin (Jacques
Collin ili Bježismrt), gospođa Vauquer
- posebnost: u prvom poglavlju ovoga romana Balzac postavlja načelo istinitosti parafrazirajući ondje
podnaslov Shakespearevove drame Henrik VII. „All is true!“ (time govori da njegov Otac Goriot nije
izmišljotina)
 Gustave Flaubert: Gospođa Bovary
- tema: život Emme Bovary i njezina tragična sudbina u malograđanskoj sredini 19. stoljeća

- likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leone, Rodolph
- posebnost: na temelju toga djela nastao pojam bovarizam  odnosi se na čovjekovu sklonost da se smatra
drukčijim nego što jest, a simbol je čežnje za neostvarivim
 Emile Zola: Therese Rauquin
- književna vrsta: naturalistički roman
- tema: fatalna ljubav Therese i Laurenta
- likovi: Therese, Camille, Laurent
- posebnost: prvi Zolin roman kojim utire put naturalizmu
1. b) Realizam u ruskoj književnosti
Ruska književnost, poput francuske, ima tri razvojne faze:
 razdoblje ranoga ili grotesknog realizma (još se zove i naturalna škola)  glavni je predstavnik Gogolj
 razdoblje razvijenoga ili poetskog realizma  glavni je predstavnik Turgenjev
 razdoblje visokoga, zrelog ili psihološkog realizma  glavni su predstavnici Tolstoj i Dostojevski
 Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Kabanica
- književna vrsta: pripovijetka iz zbirke Petrogradske pripovijesti
- tema: tužan život Akakija Akakijeviča, siromašnoga državnog činovnika
- likovi: Akakije Akakijevič Baščmakin, krojač Petrovič, gazdarica, visoka ličnost, načelnik policije
- posebnost: Gogolj se smatra začetnikom ruskog realizma iako su u ovom djelu prisutna i obilježja
romantizma (fantastični motivi i upotreba groteske)
 Ivan Sergejevič Turgenjev: Lovčevi zapisi
- književna vrsta: zbirka od dvadesetak pripovijetki
- tema: odnos kmetova i gospodara u kojemu kmetove nastoji prikazati kao bića od krvi i mesa
- posebnost: u djelu se isprepliću socijalna i psihološka karakterizacija likova s poetskim opisima prirode i
pejzaža  uvelike utjecao na Ksavera Šandora Gjalskoga

 Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina
- tema: preljub Ane Karenjine zbog koje biva odbačena u društva
- likovi: Ana Karenjina, Vronski, Kiti, Levin
- posebnost: djelo koje predstavlja vrhunac ruskog realizma
 Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
- književna vrsta: moderni roman (spoj društvenoga, psihološkog i filozofskog romana)
- tema: Raskoljnikovo počinjenje zločina i njegova promišljanja o tome činu
- likovi: Rodion Romanovič Raskoljnikov, sestra Dunja, mama Puljherija, Aljona Ivanovna, Lizaveta
Ivanovna, časnik Marmeladov, Sonja Marmeladova, Porfirije Petrovič…
- posebnosti: ovo djelo označilo početak modernizma prvenstveno zbog defabularizacije koja je postignuta
digresijama, monolozima, filozofskim raspravama, snovima
1. c) Realizam u engleskoj književnosti
Realizam je u engleskoj istovjetan viktorijanskome dobu koje je bilo obilježeno stvaranjem golemih razlika između
bogatih i siromašnih društvenih slojeva. Ta se problematika, naravno, odrazila i na književnost toga razdoblja te će
prikazivanje socijalne nepravde i bijede biti njezinom glavnom tematikom.
 Charles Dickens: Oliver Twist, David Copperfield
 William Thackeray: Sajam taštine
 George Eliot (ustvari Mary Ann Evans): Middlemarch
 sestre Charlotte, Emily i Anne Brönte  najpoznatije djelo napisala Emily: Orkanski visovi
2. PREDREALIZAM/ PROTOREALIZAM ILI ŠENOINO DOBA
Protorealizam ili Šenoino doba posebnost je hrvatske književnosti kojoj je cilj bio utiranje puta realizmu, a, osim po
tomu, značajan nam je i jer se u njemu javljaju mnoge novine kojih dotada u hrvatskoj književnosti nije bilo poput
novelistike, kazališne kritike, povjestica ili realističkih pripovijetki. To razdoblje traje od 1860. godine pa sve do 1881.
godine.
Središnja je ličnost, kao što i samo ime razdoblja kaže, August Šenoa.

Njegova najznačajnija djela najbolje je grupirati po književnim rodovima:
o LIRIKA
Svoje stvaralaštvo Šenoa započinje pjesničkim uradcima, no oni nemaju veće književne vrijednosti izuzevši
pjesmu Budi svoj!:
- u njoj Šenoa iznosi vlastita životna načela i poruke upućene pojedincu, ali i narodu
- također, u njoj izražava i pokretačke ideje svoga doba te politički program Strossmayerova narodnjaštva
o EPIKA
- povjestice (lirsko-epske pjesme koje obrađuju povijesnu tematiku ili tematiku iz narodne predaje):
Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Postolar i vrag, Kameni svatovi, Kugina kuća
- pripovijetke: Kanarinčeva ljubovca, Karanfil s pjesnikova groba, Branka, Prosjak Luka, no

najznačajnija pripovijetka zasigurno je Prijan Lovro
 književna vrsta: pripovijetka
 kompozicija: uokvirena fabula (okvir pripovijesti jest razgovor između udovice i pripovjedača o
hrvatskoj književnosti, dok središnji dio čini priča o Lovri)
 tema: propadanje intelektualca seoskoga podrijetla koji u konačnici počini samoubojstvo
 likovi: pripovjedač August, mlada udovica, prijatelj Lovro Mahnič, Malvina, Minka, Anđelija
 posebnost: prvo pravo realističko djelo u hrvatskoj književnosti i prvo djelo koje tematizira
propadanje siromašnoga intelektualca
- romani: Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Kletva (diktirao ju je na samrti, no nije ju
uspio završiti  dovršio ju je Josip Eugen Tomić), no najveću je slavu stekao zbog romana Zlatarovo
zlato
 književna vrsta: roman (prvi cjeloviti povijesni roman u hrvatskoj književnosti!!!)
 tema: sukob Stjepka Gregorijanca i Zagrepčana oko vlasništva Medvedgrada; nedopuštena ljubav
između Pavla Gregorijanca i Dore Krupićeve zbog pripadnosti različitim društvenim slojevima
 likovi: Dora Krupićeva, Pavle Gregorijanac, Stjepko Gregorijanac, Grga Čokolin, Klara
Grubarova, svećenik Jerko, Magda Paprenjarka
 posebnost: djelo ima i romantičarske (ljubavna fabula, sentimentalnost, spletke, otmice, tajne) i
realističke elemente (oslikavanje malih ljudi iz naroda); likovi prikazani crno-bijelom
karakterizacijom
o DRAMA
- komedije: Ljubica
o DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI

- feljtoni: Zagrebulje, Vječni zid u Zagrebu, Praški listovi
- programatski članak: Naša književnost  u njemu se zalaže za realizam u hrvatskoj književnosti
- ostali članci: O hrvatskom kazalištu (začetnik kazališne kritike!!!)
Međutim, u ovom se razdoblju javljaju i neki drugi autori u čijim djelima uglavnom možemo pronaći sljedeća
obilježja:
 miješanje romantičarskih i realističnih elemenata
 hajdučko-turska tematika u cilju isticanja domoljublja
2. a) LIRIKA
 Ivan Trnski: Krijesnice I, Krijesnice II  uglavnom budnice i davorije
 Josip Eugen Tomić: Leljinke
2. b) EPIKA
 Josip Eugen Tomić: Zmaj od Bosne (povijesni roman), Melita (društveni roman)
 Mirko Bogović: Šilo za ognjilo (novela)  začetak novelistike u hrvatskoj književnosti
 Janko Jurković: Pavao Čuturić (novela)
 Ivan Perkovac: Stankovačka učiteljica (novela)
 Luka Botić: Bijedna Mara (pripovijetka u stihu)
 Adolfo Veber Tkalčević: Nadala Bakarka (pripovijetka)
U ovom se razdoblju afirmiraju i putopisi kao značajna književna vrsta. Najznačajniji su predstavnici:
 Adolfo Veber Tkalčević: Put na Plitvice, Listovi o Italiji, Put u Carigrad
2. c) DRAMA
 Josip Freudenreich: Graničari ili Zbor na Ilijevu (pučki igrokaz)  začetnik pučkog igrokaza u hrvatskoj
književnosti
 Franjo Marković: Karlo Drački (povijesna tragedija)
 Mirko Bogović: Matija Gubec, kralj seljački (povijesna tragedija)

Najznačajniji časopisi toga vremena jesu časopisi:
 Vijenac  središnji časopis toga doba; pokrenuo ga Josip Eugen Tomić, a najznačajnijim je urednikom bio
August Šenoa
 Neven  jedini dopušteni časopis u razdoblju Bachova apsolutizma; urednik bio Mirko Bogović
3. REALIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Realizam u hrvatskome kontekstu traje od 1881. do 1891./1892./1895. ovisno o tome koji ćemo značajan događaj
uzeti kao gornju granicu: objavu Leskovarove Misli na vječnost, Matoševe Moći savjesti ili paljenje mađarske zastave
na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u znak otpora prema mađarizaciji.
Glavna su obilježja hrvatskoga realizma sljedeća:
 regionalna orijentiranost književnosti (pisci u svojim djelima vezani uz sredine u kojima su rođeni i žive)
 tematiziranje odnosa sela i grada
 prikaz propasti plemstva
 propitivanje nacionalnih pitanja  odnos među političkim strankama u Hrvatskoj, odnos tuđinaca prema
Hrvatima
 standardizirani likovi  glavni lik uglavnom siromašni student koji teži društvenoj afirmaciji, femme fatale
(lik fatalne, nemoralne žene koja osvaja muškarce), femme fragile (suprotnost femme fatale)
Hrvatski realizam možemo podijeliti na dvije faze:
 faza kritičkog realizma  analiza društvenih prilika krajem 19. stoljeća, tematiziranje propadanja plemstva,
prikazivanje gradskoga života i seoske stvarnosti, odnosa sela i grada
 faza psihološkog realizma  psihološko profiliranje likova koje najavljuje razdoblje moderne u hrvatskoj
književnosti
U hrvatskoj se književnosti usporedo s realizmom javlja i naturalizam čiji će glavni predstavnik kod nas biti Eugen
Kumičić, a svoje će viđenje toga pravca iznijeti u svome članku O romanu, manifestu naturalizma. Njegova su
najznačajnija naturalistička djela romani Olga i Lina te Gospođa Sabina.
3. a) Lirika
Liriku ovoga doba nije pisalo mnogo autora budući da je glavni cilj realizma bio prikazivanje stvarnosti što je lirikom
gotovo nemoguće. Međutim, neki se liričari ipak javljaju. Najznačajniji je među njima:
 Silvije Strahimir Kranjčević  zbirke pjesmama Bugarkinje, Izabrane pjesme i Trzaji, a najznačajnije su
pjesme:

- Mojsije  religiozno-refleksivna pjesma napisana u dijaloškom obliku koja obrađuje starozavjetnu
temu iz Knjige izlaska (opisan je izlazak Izraelaca iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vodstvom)
- Moj dom  domoljubna pjesma u kojoj Kranjčević tuguje nad ropstvom domovine, ali s vjerom u
njezino oslobođenje u budućnosti
- Gospodskome Kastoru  socijalno-satirična pjesma u kojoj je iznesena kritika beskičmenjaštva kao

negativne društvene pojave na alegoričan način koji se tek otkriva na kraju pjesme (Kastor je, ustvari,
pas koji svome gospodaru cjeliva petu te lagodno zbog toga živi)
- Eli! Eli! Lama azavtani?!  u prijevodu: Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?!  religiozno-
refleksivna pjesma u kojoj je doneseno promišljanje o odnosu između ljudske povijesti i biblijskih tj.
kršćanskih poruka
3. b) Epika
Najrašireniji je književni rod epika, a najznačajnije predstavnike možemo kategorizirati prema trima regionalnim
područjima:
o HRVATSKO PRIMORJE I ISTRA
 Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići
- književna vrsta: društveni roman (prikaz senjskoga društva u 19. stoljeću)
- likovi: Ante Stipančić, Juraj Stipančić, Valpurga Stipančić, Lucija Stipančić, Alfred, Martin Tintor
- tema: propast jedne senjske patricijske obitelji
- posebnost: detaljna analiza društvene situacije  razlozi propasti obitelji Stipančić višestruki: društveni
(ne rade za društveno dobro, nego radi osobne afirmacije), ekonomski (neracionalno trošenje novca,
rasipnost), etički (amoralnost, pokvarenost, sebičnost), kulturni (odgoj, školovanje)
- ostala važna Novakova djela: Iz velegradskog podzemlja
 Eugen Kumičić: Urota zrinsko-frankopanska
- književna vrsta: povijesni roman
o HRVATSKO ZAGORJE
 Ksaver Šandor Gjalski (pravo ime Ljubo Franjo Babić): Pod starimi krovovi
- književna vrsta: novelistička zbirka pisana po uzoru na Turgenjeva zbog čega se Gjalski često naziva
hrvatskim Turgenjevom
- naslovi novela: Illustrissimus Battorych, Diljem Brezovice, Na badnjak, Perillustris ac Generosus Cintek

- ostala važna djela Gjalskoga: Na rođenoj grudi, Janko Borislavić, U noći
 Ante Kovačić: U registraturi
- književna vrsta: socijalni roman (jer oslikava društvenu stvarsnost), tzv. Bildungsroman (roman o odgoju
ili razvitku karaktera), psihološki roman (unutarnji svijet glavnoga lika)
- likovi: Ivica Kičmanović, Jočica Kičmanović – Zgubidan, kumordinar Žorž, Mecena, Laura, Anica
- kompozicija: tri dijela (1. dio – upoznavanje s Ivicom i njegovi početci u gradu, 2. dio – Ivičin povratak
na selo i ponovni odlazak u grad, 3. dio – Laurino odmetništvo, krvava svadba i Ivičina smrt)
- tema: djetinjstvo, školovanje i život darovita seoskog dječaka Ivice Kičmanovića koji će u gradu doživjeti
svoju propast
- posebnost: prikazan odnos sela i grada (sela kao odraza čistoće i iskrenosti nasuprot grada koji je leglo
nemorala); djelo ima elemente romantizma (Laurino odmetništvo, spletke), realizma (analize društvene
stvarnosti), naturalizma (biološka motivacija Laure) i modernizma (odstupanje od kronološkog tijeka
zbivanja, subjektivni odnos prema vremenu, introspekcija, unutarnji monolog)
- ostala važna Kovačićeva djela: Baruničina ljubav, Fiškal, Među žabari, Smrt babe Čengićkinje
(transvestija tj. parodija na Mažuranićev ep)
o SLAVONIJA
 Josip Kozarac: Tena
- književna vrsta: novela
- likovi: Tena (Terezija Pavletić), Jerko Pavletić, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Joza Matijević, Ciganin
Đorđe, Maruška
- tema: moralno propadanje lijepe seoske djevojke (femme fatale) uz prikazivanje brojnih društvenih
problema u Slavoniji toga doba
- posebnost: Tenino prepuštanje svojoj prirodi element je naturalizma u ovoj noveli
- ostala važna Kozarčeva djela: Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom, Slavonska šuma, Oprava
3. c) Drama
Sve drame nastale u ovome razdoblju imaju elemenata i realizma i naturalizma. Najznačajniji su autori
takvih drama:
 Srđan Tucić: Povratak

 Milan Ogrizović: Hasanaginica (napisana po uzoru na narodnu Hasanaginicu)
I u ovome razdoblju imamo nekoliko značajnih časopisa. To su:
 Vijenac  nakon Šenoine smrti uređuje ga Fran Folnegović
 Hrvatska vila  pravaški časopis koji je uređivao August Harambašić
 Balkan  također pravaški časopis
 Obzor  časopis Narodne stranke

RENESANSA
Naziv renesansa potječe od francuske riječi la renaissance (tal. il rinascimento) što znači ponovno rađanje ili
preporod. Žarište renesanse jest Italija odakle se proširila po cijeloj Europi 15. i 16. stoljeća. Zahvatila je
Francusku, Španjolsku, Portugal, ali i Hrvatsku, a značajna je bila i u Engleskoj. To novo razdoblje doista
označava preporod književne prakse i teorije jer su u renesansi oblikovani svi glavni žanrovi, a cilj joj je bio
oponašati antičke pisce i iznova uspostaviti njihove estetske ideale.
Glavna su obilježja renesanse:
 pronalaženje uzora u antici

 okretanje ovozemaljskom životu i životnim temama
 pisanje na narodnom jeziku
 jasnoća u izražavanju
 sklad u izrazu
1. a) LIRIKA
U razdoblju je renesanse lirika posebno zastupljena. Najzastupljenije su sljedeće vrste:
 petrarkistička lirika – po uzoru na Petrarcu, većina pjesnika svoje pjesme skuplja u kanconijere
 William Shakespeare: Soneti  zbirka pjesama posvećena Crnoj Gospi i njegovu prijatelju
 religiozna lirika – uglavnom marijanska
 bukoličko pjesništvo – posebna grana arkadijske poezije s opisima prirode s naglaskom na čežnji za
spokojnim životom
 maskerate – posebna vrsta pokladnih pjesama osobito značajna za hrvatsku književnost
1. b) EPIKA
Epika u stihovima
Najčešće se pišu dvije vrste epova:
 viteški epovi – srednjovjekovne pripovijesti kojima se dodaje epska struktura, učena kompozicija i
birani oblik

 Lodovico Ariosto: Bijesni Orlando
- kompozicija: 40 pjevanja u prvom i drugom izdanju, dok u trećem ima 46 pjevanja
- strofa: oktava (strofa od osam jedanaeseteraca)
- tema: imaginarna opsada Pariza porožeta ljubavnom pričom o Orlandu i Anđeliki
- likovi: Orlando, Anđelika, Medoro, Ruggiero, Bradamante
 epovi biblijskoga sadržaja
Epika u prozi
U razdoblju renesanse nastaju sljedeće vrste romana:
 viteški romani – glavni je lik vitez koji poštuje kodeks časti i prevladava niz prepreka kako bi
ostvario podvig posvećen gospi ili gospodaru.
 Miguel de Cervantes: Bistri vitez don Quijote od Manche
- vrsta: ustvari parodija viteškog romana s elementima pikarskog romana
- kompozicija: 2 dijela (52 + 74 poglavlja)
- likovi: Alonso Quijano (don Quijote – plemić koji si je umislio da je vitez), Sancho Panza (Don
Quijotov štitonoša, a ustvari njegov susjed), Rocinante (konj Don Quijotea), Dulcinea (dama
koju Don Quijote želi spasiti, a ustvari obična seljanka)
- važna obilježja: smatra se prvim modernim romanom svjetske književnosti; na temelju njega
nastao pojam donkihotizam  smiješan i besmislen pothvat (borba s vjetrenjačama)
 pikarski romani – glavni je lik picaro (skitnica) koji se probija kroz život zahvaljujući svojoj
inteligenciji; antipod je vitezu
 pastoralni romani – roman u kojem se opisuju nebrojene ljubavne zgode pastira koji žive u čarobnom
svijetu prirode. Začetnik je Jacopo Sannazzaro sa svojim romanom Arkadija.
 ljubavni ili sentimentalni romani – vrsta pastoralnih romana
 satirični roman – roman u kojemu se ismijava određena osoba, grupa ljudi ili čak država
 Francois Rabelais: Gargantua i Pantagruel
- kompozicija: roman u pet knjiga
- tema: život dvojice divova

- likovi: div Gargantua i njegov sin Pantagruel
- važno!!! Rabelais se zbog ovoga djela smatra praocem fantastike; na temelju toga djela stvara se
pojam pantagruelizam koji označava radost življenja, veselost, mudrost i dobrotu
1. c) DRAMA
Renesansa razlikuje četiri dramske vrste:
 comedia dell'arte (komedija umijeća) – komedija koja nema fiksni tekst, ali ima stalne likove poput
starog trgovca Pantalonea, doktora Dottorea, sluge Zannija, dosjetljivog Arlecchina i sluškinje
Pulcinelle
 commedia erudita (učena komedija) – komedija nastala po uzoru na Plauta i Terencija; ima fiksni
tekst, kompoziciju od pet činova i ustaljene likove škrtog starca, rasipnog mladića i lukavog sluge
 Niccolo Machiaveli: Mandragola  najizvornija talijanska komedija 16. stoljeća (iako je nastala
prema Plautovim i Terencijevim djelima)
 elizabetanska drama – drama koja najčešće spaja elemente srednjovjekovnih crkvenih prikazanja,
commedije erudite i commedije dell'arte; drama pisana isključivo s ciljem da bude izvedena na
pozornici
 William Shakespeare: Hamlet
- kompozicija: 5 činova
- važno obilježje: nastala na prijelazu dvaju razdoblja, stoga ima obilježja i renesanse i manirizma
- mjesto radnje: dvorac Helsingor, Dansa
- vrijeme radnje: 17. stoljeće
- likovi: Hamlet, Ofelija, Gertrfuda, Klaudije, Polonije, Laert
- obilježje: tragedija dokaz Shakespeareova mota: Cijeli svijet glumi (Hamlet glumi ludilo,
Gertruda brižnu majku, Klaudije dobrog vladara…)
 pastirska igra (pastorala) – drama koja prikazuje idiličan život u prirodi
Hrvati su u 16. stoljeću, kada renesansa u Europi doživljava svoj vrhunac, bili podijeljeni između četiriju vlasti:
turske, mletačke, habsburške i slobodne dubrovačke. To je razlog zašto se to razdoblje kod nas različito ostvarivalo u
različitim dijelovima države.
Hrvatska se renesansna književnost općenito oslanjala na klasično antičko naslijeđe, ali i na prethodnike, začetnike i
klasične pisce talijanske predrenesansne i renesansne književnosti. Međutim, u nekim sastavnicama naša se knjiženost
oslanja i na srednjovjekovlje, prvenstveno u odabiru tematike i književnih vrsta. Dakle, čitava je hrvatska renesansna
književnost, ustvari, vođena načelom oponašanja estetski važnih uzora.
1. a) LIRIKA
I u hrvatskoj lirici posebno mjesto zauzima ljubavna lirika pisana najčešće po uzoru na Petrarcu. Najstariji sačuvani
dokument takve svjetovne lirike jest dubrovački kanconijer Ranjinin zbornik (Zbornik Nikše Ranjine ili Dubrovački
kanconijer) u kojemu se nalaze pjesme najpoznatijih hrvatskih petrarkista, a zapisao ih je dubrovački plemić Nikša
Ranjina. Najzastupljeniji su u njemu:
 Šiško Menčetić  najznačajnija pjesma: Blaženi čas i hip (parafraza Petrarcina soneta Blažen nek' dan je…)
- pisao dvostruko rimovanim dvanaestercem
- većina pjesama akrostisi
 Džore Držić  najznačajnije pjesme: Grem si, grem (svojevrsna ispovijed o nesretnoj ljubavi) i Draža je od
zlata (opis ljepote drage)
- također pisao dvostruko rimovanim dvanaestercem
- većina njegovih pjesama akrostih njegova imena
- autor ekloge Radmio i Ljubmir  začetnik pastoralne dramske književnosti u Hrvatskoj; djelo je, ustvari,
razgovor između Radmila zaljubljenog u vilu i Ljubmira koji ga odvraća od ljubavi
Kasnije se ljubavne teme proširuju i produbljuju (ljubav se opisuje kao ljubavni užitak!), a predstavnicima možemo
smatrati sljedeće pjesnike:
 Dominko Zlatarić  pisao pjesme posvećene Cvijeti Zuzorić
 Hanibal Lucić: Skladanja izvrsnih pisam razlicih  ljubavni kanconijer u kojemu je najznačajnija i najljepša
hrvatska renesansna pjesma Jur nijedna na svit vila
 Marin Držić: Pjesni ljuvene
Osim petrarkističke lirike koja je uzvisivala ženu i divila se njoj i njezinu božanskom biću, u hrvatskoj se renesansi
javlja i:
 anakreontska lirika  slavi senzualnu ljubav i ovozemaljske užitke
 pastirsko-idilična lirika  veliča život u prirodi
 religiozna lirika  često prerastaju u promišljanja života
 domoljubna lirika  veliča ljubav prema domovini; najčešće protuturske tematike

 Marko Marulić: Molitva suprotiva Turkom, Tuženje grada Hjeruzalima
 maskerata  pokladna pjesma koju pod maskom govori pripadnik neke profesije ili naroda; najčešće je glavni
lik ciganka (Jeđupka)
 Mikša Pelegrinović: Jeđupka
2. b) EPIKA
Od svih epskih vrsta najznačajnija su djela pisana u stihovima čiji su najznačajniji predstavnici:
 Marko Marulić: Judita  najznačajniji hrvatski biblijsko-vergilijanski ep; prvi umjetnički ep napisan 1501., a
tiskan 1521.
- kompozicija: 6 pjevanja
- stih: dvostruko rimovani dvanaesterac
- tema: obrana grada Betulije od neprijatelja koji opstaje zahvaljujući Juditinoj hrabrosti (ona se jedina
usudila suprotstaviti Holofernu)
- mjesto radnje: Betulija, šator Holoferna
- likovi: Judita (židovska udovica), Holoferno (asirski vojskovođa), Nakukodonosor (asirski kralj), Abra
(Juditina sluškinja)
- obilježja: tipično renesansno djelo  Juditina ljepota opisana petrarkističkim motivima; započinje
invokacijom
 Brne Karnarutić: Vazetje Sigeta grada  prvi hrvatski povijesni ep
- kompozicija: četiri dijela
- tema: sigetska bitka i pogibelj Nikole Šubića Zrinskog
 Mavro Vetranović/Mikša Pelegrinović: Peligrin  religiozno-alegorijski spjev koji tematizira Piligrinovo

fantastično putovanje u čudesne krajeve, a ustvari se prikazuje Danteovska tematika o čišćenju grješne duše
 Juraj Baraković: Vila Slovinka  također religiozno-alegorijski spjev o čišćenju grješne duše povezan s
domoljubnom motivikom
 Petar Hektorović: Ribanje i ribarsko prigovaranje  putopisni spjev napisan 1555. godine i posvećen
Jeronimu Bartčeviću
- kompozicija: 3 pjevanja
- stih: dvostruko rimovani dvanaesterac
- tema: trodnevno putovanje s dvojicom ribara po jadranskim otocima od Hvara do Brača i Šolte

- likovi: Petar Hektorović i ribari Paskoje Debelja i Nikola Zet
- važno! – ribari pjevali hrvatske usmene folklorne pjesme poput bugarštice o kraljeviću Marku i bratu mu
Andrijašu, bugarštice o Radosavu Siverincu i Vlatku te tri minijaturne lirske pjesme čime je Hektorović
postao prvi zapisivač takvih folklornih pjesama
Ipak, značajna je i epika u prozi jer se u hrvatskoj književnosti javlja Petar Zoranić s Planinama  prvi hrvatski
roman napisan 1536., a tiskan 1569.; posvećen Mateju Matijeviću
- vrsta: pastoralno-idilični i alegorijski roman u prozi i stihovima
- tema: putovanja pastira Zorana po predjelima Zadra te se, usporedno s pričom o nesretnoj ljubavi tog
pastira, veliča i ljepota domovine, ali i duhovna ljubav
- likovi: pastir Zoran, sv. Jeronim, vile
- važno!!! 20. poglavlje nosi naziv Perivoj od slave i smatra se najvažnijim poglavljem  u njemu Zoran
susreće vile Latinku, Grkinju, Kaldejku i Hrvaticu od kojih svaka ima mnogo jabuka (književnih djela)
osim vile Hrvatice
2. c) DRAMA
Najznačajniji su dramatičari hrvatske renesanse:
 Marin Držić  njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti na nekoliko faza:
 komedije:
- Skup – komedija u 5 činova nastala po uzoru na Plautova Škrtca od kojega preuzima samo tematiku;
likovi nose hrvatska imena: starac Skup, kći Andrijana, mladić Kamilo, sluga Munuo
- Dundo Maroje – eruditna komedija koja se sastoji od 5 činova i dvaju prologa; najvažniji je lik
Pometa kojega karakterizira težnja hedonizmu i koji zastupa makjavelizam (Cilj opravdava sredstvo!)
- Tripče de Utolče
- Pomet – izgubljen!; o njemu saznajemo iz drugog prologa Dunda Maroja
- Džuho Krpeta
- Arkulin
sačuvane fragmentarno!
- Pjerin
 tragedije: Hekuba (jedina poznata Držićeva tragedija koja je bila zabranjena)
 pastoralne igre: Tirena, Venera i Adon, Grižula ili Plakir

 farse: Novela od Stanca – često nazivana i pokladnom igrom; jednočinka od sedam prizora pisana
dvostruko rimovanim dvanaestercem čija se radnja događa u Dubrovniku jedne pokladne noći kada
trojica mladih Dubrovčana Dživo, Vlaho i Miho odlučuju napraviti novelu tj. šalu sa starcem Stancem
koji vjeruje da će ga oni pomladiti
 Džore Držić: Radmio i Ljubmir  prva hrvatska pastirska igra
 Mavro Vetranović: Dijana, Orfeo, Posvetilište Avramovo
 Hanibal Lucić: Robinja  prva hrvatska svjetovna drama
- kompozicija: tri čina pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima
mjesto radnje: Dubrovnik
- tema: ljubav Robinje i bana Derenčina koji ju oslobađa od gusara

PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM
Nakon prosvjetiteljstva na književnu scenu stupa romantizam. On će trajati svega tridesetak godina, od 1800. do
1830., i bit će prvo moderno razdoblje europske književnosti jer se javlja usporedo s uspostavom modernoga
građanskog društva. Naziv je dobio od pridjeva romantičan koji se odnosi na književnost romanskih naroda od
srednjega vijeka pa sve do 19. stoljeća. Ustvari je opreka pojmu klasičan jer su se romantičarski književnici oduprli
klasicističkoj ideji rada i kontinuiteta i suprotstavili joj načelo nereda i nemira. Osim toga, umjesto klasicističkoga
razuma, romantičari nude dušu, umjesto oponašanja uzora, oni postavljaju načelo originalnosti stvaranja.
Najplodniji je književni rod lirika zbog naglašene osjećajnosti i subjektivnosti, no često je i miješanje različitih
umjetnosti (glazbenost u poeziji) i književnih rodova (npr. lirsko-epske pjesme, roman u stihovima, roman u obliku
pisma). Od stilskih izražajnih sredstava najznačajnija je sinestezija.
S obzirom na to da se romantizam različito ostvarivao u različitim nacionalnim književnostima, teško je postaviti opća
obilježja koja će vrijediti baš za svaku državu. Ipak, ponavljaju se sljedeća obilježja:
 estetska funkcija književnosti
 u prvom planu čovjekov emocionalni svijet
 intimne teme
 pejzaž kao stanje duše
 opis dalekih i nepoznatih krajeva
 okultne i mistične teme
 odmetništvo i sukob sa zakonom
 pesimističan svjetonazor tj. Weltschmertz ili svjetska bol (tvorac izraza: Chateaubriand – otac francuskog
romantizma)
 nacionalno-povijesne teme
 istraživanje narodne predaje, mitologije u folklora
Međutim, između prosvjetiteljstva i romantizma u nacionalnim književnostima često možemo uočiti i

predromantizam, razdoblje koje se javlja već u drugoj polovici 18. stoljeća, a cilj će mu biti tek najaviti romantičarske
težnje i ciljeve.
1. NJEMAČKA
1. a) PREDROMANTIZAM U NJEMAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Romantizmu u njemačkoj književnosti prethode dva pokreta:

 STURM UND DRANG (OLUJA I NAGON)
- naziv: prema istoimenoj drami Friedricha Maximiliana Klingera
- trajanje: od 1770. do 1785.
- obilježje: otpor prema racionalizmu klasicizma i prosvjetiteljstva u ime slobode osjećaja i mašte pojedinca
– kult genija
- uzor: Shakespeare
- najznačajniji predstavnici:
 Wolfgang Goethe: Patnje mladog Werthera 
 književna vrsta: epistolarni roman (roman u pismima u 1. osobi)
 kompozicija: dvodijelna; u gradiću W-u (Walheimu) i izvan njega
 tema: nesretna ljubav mladoga Werthera prema Lotti zbog koje na kraju počini samoubojstvo
 likovi: Werther, Lotta (Charlotta – u nju je Werther nesretno zaljubljen), Albert (Lottin zaručnik,
kasnije i muž), Wilhelm (prijatelj kojemu Werther piše pisma – nije izravan lik)
 obilježja djela: Werther tipičan romantičarski lik (hipersenzibilan, nepouzdan, voli umjetnost i
književnost, uživa u prirodi i maštanju), intertekstualnost (Werther često spominje djela koja čita –
Homerovu Odiseju, Ossianove pjesme)
 važno!!! na temelju tog romana nastaje pojam verterizam (životni stil po uzoru na Werhera), ali i
verterijade (parodije Patnji mladog Werthera koje tematiziraju ljubav prema udanoj ženi)
 Friedrich Schiller: Razbojnici 
 književna vrsta: psihološka i politička drama
 kompozicija: 5 činova
 tema: Karlova želja da stvori pravedniji svijet
 likovi: Karl i Franz Moor
 obilježja: crno-bijela karakterizacija Karla i Franza
 WEIMARSKA KLASIKA
- naziv: po gradu Weimaru (mjesto okupljanja najznačajnijih književnika)
- trajanje: od osamdesetih godina 18. stoljeća do 1805.
- obilježje: cilj je osloboditi suvremenu književnost od lokalnih obilježja i stvoriti univerzalni umjetnički
izraz

- uzor: antička grčka književnost
- najznačajniji predstavnici:
 Wolfgang Goethe  prvi stvara pojam svjetske književnosti!
Ifigenija na Tauridi
drame
Torquato Tasso
Rajnska lisica
epovi
Herman i Doroteja
Rimske elegije
tradicionalni lirski oblici
Mletački epigrami
Faust  epska drama o učenjaku Faustu koji želi spoznati smisao života i koji će, ako ikada u životu
prizna da je sretan, morati predati svoju dušu Mefistu; lik Fausta simbol ljudske težnje za spoznajom i
napretkom
 Friedrich Schiller:
Wallenstein  prva prava povijesna drama u europskoj književnosti
Oda radosti  poslužila kao nadahnuće Beethovenu za IX. simfoniju
1. b) ROMANTIZAM U NJEMAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Nakon tih dvaju pokreta slijedi složeni razvoj njemačkoga romantizma u nekoliko značajnih skupina:
 JENSKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Jeni
- predstavnici: Ludwig Tieck: Pučke bajke, Novalis: Himne noći
 BERLINSKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Berlinu
- predstavnici: Achim von Arnim: Čuvari krune (rani obrazac povijesnoga romana)
 HEIDELBERŠKA SKUPINA
- naziv: prema gradu Hiedelbergu
- predstavnici: braća Grimm: Bajke

Nakon tih skupina na scenu njemačke književnosti stupa tzv. zreli romantizam kojemu je glavni predstavnik Henrich
Heine  najveći pjesnik njemačkoga romantizma koji se osobito zanima za narodnu poeziju, mitologiju i povijest.
2. FRANCUSKA
2. a) PREDROMANTIZAM U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Predromantizam u francuskoj književnosti naziva se sentimentalizam, a glavni je predstavnik toga razdoblja:
 Jean-Jeacques Rousseau: Julija ili Nova Heloisa
2. b) ROMANTIZAM U FRANCUSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Ubrzo će uslijediti i romantizam koji predstavljaju:
 Alphonse de Lamartine: Pjesničke meditacije, Nove meditacije (početak francuskog romantizma)
 Francois-Rene de Chateaubriand: Rene
 Victor Hugo: Cromwell (manifest francuskog romantizma), Zvonar crkve Notre-Dame, Jadnici
3. ENGLESKA
3. a) PREDROMANTIZAM U ENGLESKOJ KNJIŽEVNOSTI
Engleska grobljanska lirika i tzv. gotski romani predstavljaju ondje razdoblje predromantizma.
 William Blake
tzv. grobljanska poezija
 Robert Burns: pjesma Dolazeći iz žita (Lovac u žitu!!!)
 James Mecpherson: Ossianove pjesme (prepjev drevnoga škotskog pjesnika Ossiana)
 Samuel Richardson: Pamela, Clarissa (epistolarni romani koje nasljeduje Goethe)
3. b) ROMANTIZAM U ENGLESKOJ KNJIŽEVNOSTI
U romantizmu engleske književnosti javljaju se dvije generacije pjesnika:
 I. GENERACIJA  jezerski pjesnici (pjesnici koji su živjeli u sjevernoj Engleskoj gdje ima mnogo jezera):
 William Wordsworth Lirske balade i nekoliko drugih pjesama  zajednička lirska zbirka
 Samuel Taylor Coleridge - glavno obilježje: u središtu poezije čovjek

 II. GENERACIJA  četiri književnika:
 Percy Bysshe Shelly: Oda zapadnom vjetru
 John Keats: Oda grčkoj urni
 Walter Scott: Ivanhoe (ispreplitanje povijesnih činjenica s fikcijom  zbog toga djela Scotta smatramo
ocem povijesnog romana)
 George Lord Byron: Hodočašće Childea Harolda(Putovanja Childea Harolda)
 književna vrsta: putopisni ep (često ga nazivaju i romantičnom poemom)
 kompozicija: 4 pjevanja
 tema: Haroldovi doživljaji tijekom putovanja po Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, Albaniji, Belgiji…
 obilježje: Harold je bajronovski lik  buntovnik, lutalica, razočaran društvom, ima crte demonskog
 važno!!! na temelju ovoga djela nastaje pojam bajronizam  oblik svjetske boli i vjerovanje da zlu u
svijetu nema lijeka
4. RUSIJA
Pojava romantizma u Rusiji veže se uz ime Vasilja Andrejeviča Žukovskog koji je svojim prijevodima nastojao
prenijeti romantičarsku svijest u rusku književnost. Ipak, najznačajnijim se predstavnicima ruskog romantizma
smatraju:
 Aleksandar Sergejevič Puškin: Evgenij Onjegin
 književna vrsta: roman u stihovima (socijalno-psihološki roman)
 kompozicija: osam glava
 tema: Onjeginovo lutanje i neodlučnost u vezi Tatjane
 likovi: Onjegin (glavni lik), Tatjana (mlada kći seoskog plemića koja se zaljubljuje u Onjegina)
 obilježja: Onjegin lik suvišnoga čovjeka (prvi takav lik u ruskoj književnosti!)
 važno!!! ovim djelom najavljeno sljedeće razdoblje velikih ruskih romana
 Mihail Jurjevič Ljermontov: Junak našeg doba
 književna vrsta: psihološki roman
 kompozicija: roman sastavljen od pet manjih pripovijetki (Bela, Maksim Maksimovič, Tamanj,
Kneginjica Mary, Fatalist)
 tema: Pečorinov život pun proturječnosti i njegova sposobnost da utječe na ljude oko sebe

 likovi: Grigorij Aleksandrovič Pečorin, Maksim Maksimovič (kapetan s kojim je Pečorin služio u
vojsci), Bela (djevojka koju je Pečorin oteo ocu), Grušnicki (Pečorinov prijatelj s vojne akademije),
kneginjica Mary (djevojka koju voli Grušnicki, ali ju Pečorin zavodi), Vera (udana žena u koju je
Pečorin istinski zaljubljen), Vulić (srpski časnik)
 obilježje: Pečorin mješavina suvišnoga čovjeka i bajronovskoga demonskog junaka
 važno!!! prvi ruski psihološki roman i prvi ruski roman u prozi
5. SAD
Prvi američki pisac koji je utjecao na europske književnike bio je ujedno i najznačajniji predstavnik romantizma na
drugom kontinentu. Zalagao se za „čistu umjetnost“ zbog čega ga danas smatramo pretečom larpurlartizma i
simbolizma. Riječ je o sljedećem književniku:
 Allan Edgar Poe:
Gavran
njegove antologijske poeme
Annabel Lee
Priče groteske i arabeske  nastavak engleskih gotskih romana  najznačajnija priča Crni mačak
 književna vrsta: pripovijetka
 tema: ubojstvo i nastojanje da se to ubojstvo prikrije
 likovi: pripovjedač, pripovjedačeva žena, crni mačak Pluton
 obilježja: bizarni motivi, atmosfera strave i užasa, simbolika, uporaba groteske, elementi fantastike
 važno!!! zbog te priče Poe se smatra utemeljiteljem znanstvene fantastike i moderne detektivske priče
6. SLOVENIJA
Najznačajniji predstavnik slovenskog romantizma jest:
 Franc Prešern: Sonetni vijenac
 književna vrsta: zbirka soneta (ukupno njih 15)  petnaesti sonet naziva se majstorskim ili
magistralnim sonetom jer je sastavljen od prvog stiha svakog soneta, a prva slova svakoga stiha čine
akrostih
 osobitost: zbirka posvećena Juliji Primicovoj čije je ime spomenuti akrostih u posljednjem sonetu

7. HRVATSKA
Hrvatski romantizam preklapa se s razdobljem hrvatskoga narodnog preporoda i traje od 1813. kada Maksimilijan
Vrhovac poziva na skupljanje narodnoga blaga pa sve do 1860. godine, tj. do godine u kojoj August Šenoa stupa na
hrvatsku književnu scenu. Možemo ga podijeliti na nekoliko faza:
 PREDILIRSKO DOBA (1813.-1830.)
 ILIRSKI POKRET (1830.-1843.)
- vođa pokreta: Ljudevit Gaj
- cilj pokreta: ujediniti sve Južne Slavene
- važni časopisi: Novine Horvatszke (= Novine ilirske = Narodne novine) s kulturnim prilogom Danicom
 FAZA NAKON ZABRANE ILIRSKOGA IMENA
- važni časopisi: Kolo, Zora dalmatinska
 FAZA BACHOVA APSOLUTIZMA
- važni časopisi: Neven (jedini časopis toga razdoblja!)
7. a) LIRIKA
U hrvatskoj romantičarskoj lirici na početku prevladava domoljubna tematika pa se najčešće pišu budnice (pjesme
koje su budile domoljublje i nacionalnu svijest kod Hrvata) i davorije (pjesme koje su dobile ime prema Davoru,
slavenskome bogu rata, borbenije su od budnica, a pozivale su na oslobađanje domovine).
Najznačajniji hrvatski autori budnica jesu:
 Ljudevit Gaj: Horvatov sloga i zjedinjenje (poznatija po prvim stihovima Još Hrvatska ni propala)
 Pavao Štoos: Kip domovine vu početku leta 1831.
 Antun Mihanović: Horvatska domovina
Najpoznatiju je hrvatsku davoriju napisao:
 Dimitrija Demeter: Pjesma Hrvata (poznatija po početnim stihovima Prosto zrakom ptica leti) koja se
nalazi unutar poeme Grobničko polje
Kasnije se javlja poezija s naglašenijim intimnim karakterom čiji su predstavnici:
 Stanko Vraz (pravo mu ime Jakob Frass): Đulabije  posvećene Ljubici Cantilly; prvi ljubavni
kanconijer u novijoj hrvatskoj književnosti
 Petar Preradović: Prvenci, Nove pjesme  njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti u tri faze:

- I. faza domoljubnih pjesama  najznačajnije su pjesme: Rodu o jeziku, Jezik roda moga, Putnik, Zora
puca, bit će dana
- II. faza autobiografske poezije  najznačajnije pjesme: Mrtva ljubav, Pjesnik (programatska pjesma)
- III. faza refleksivnih pjesama  najznačajnije pjesme: Ljudsko srce, Miruj, miruj srce moje
- čitav je život proveo izvan Lijepe Naše
7. b) EPIKA
 Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića
 književna vrsta: ep u 5 pjevanja (
o Agovanje  Smail-aga ubija zarobljene Crnogorce, ali i Turčina Duraka koji mu najavljuje
osvetu crnogorskoga naroda
o Noćnik  Novica, Durakov sin, kreće u osvetu očeve smrti
o Četa  snažan se kolektiv boraca suprotstavlja Smail-agi
o Harač  okrutni Smail-aga skuplja harač, no četa ga ubija
o Kob  zaključak kako je Smail-aga silnik bez moći sada
 stih: epski deseterci (preuzeto iz usmene književnosti) i osmerci (preuzeto od Gundulića)
 tema: propast turske tiranije
 likovi: Smail-aga, starac Durak, Novica (Durakov sin), crnogorska četa, Mirko (vođa crnogorske
čete), Njegoš (crnogorski vladika)
 mjesto radnje: Crna Gora, rijeka Moslača
 osobitost: u tome epu prisutna slavenska antiteza (Što uhodi sviloruna krda,/ Il volova stada vitoroga?/
Nit je hajduk, nit uhoda turska,/ Već Novica, Čengića kavazu;)  potvrđuje nasljedovanje usmene
književnosti
 Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu  djelo poslužilo kao izvor za spjev Smrt Smail-age Čengića
 Stanko Vraz: Put u gornje strane
 Adolfo Veber Tkalčević: Put na Plitvice
 Antun Nemčić: Putositinice

7. c) DRAMA
Drame u doba hrvatskoga romantizma pišu sljedeći književnici:
 Ivan Kukuljević Sakcinski: Juran i Sofija ili Turci kod Siska  prva hrvatska povijesna tragedija
- praizvedba: 1839. u Sisku, 1840. u Zagrebu  počinje rad Hrvatskoga narodnog kazališta čiji je
utemeljitelj Dimitrija Demeter
 Dimitrija Demeter: Teuta  povijesna tragedija o ilirskoj kraljici Teuti

TEMELJNA CIVILIZACIJSKA DJELA
1. BABILONSKA KNJIŽEVNOST
1. a) Ep o Gilgamešu
 nastanak: između 1900. i 1600. godine prije Krista, međutim najcjelovitija je inačica iz 7. st. pr. Kr.
 naziv: prema kralju Gilgamešu koji prijateljuje s poludivljim čovjekom Enkiduom te nastoji pronaći travu
besmrtnosti
 kompozicija: ep u 12 pjevanja
 značaj: najznačajnije, najcjelovitije i najstarije djelo stare babilonske književnosti
2. INDIJSKA KNJIŽEVNOST
2. a) Vede
 nastanak: nastale mnogo ranije, no zapisane između 1500. i 500. godine prije Krista
 naziv: riječ vede na sanskrtu znači znanje
 kompozicija: knjiga od četiri velike zbirke:
- Rgveda  antologija svetih himni i mantri
- Samaveda  molitve i žrtveni obredi koje su izvodili svećenici
- Jadžurveda  pohvalne pjesme i obredi
- Atharvaveda  magijski napjevi i mantre za zaštitu od demona te liječenje bolesti
 značaj: zajednički naziv za najstarija djela indijske književnosti
2. b) Mahabharata
 nastanak: između 4. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća nakon Krista
 naziv: Mahabharata u prijevodu označava veliku pjesmu o ratu u plemenu Bharata
 kompozicija: ogroman ep u 18 knjiga
 značaj: svojevrsna enciklopedija brahmanskih tradicija zbog čega se često naziva i petom vedom; najveći ep u
svjetskoj književnosti

2. c) Ramajana
 nastanak: 5. stoljeće prije Krista
 naziv: prema imenu kralja Rame čiji se životni put prati u djelu
 kompozicija: ep od sedam knjiga
2. d) Pančatra
 nastanak: u 3. stojeću
 naziv: na sanskrtu pančatra znači petoknjižje
 kompozicija: pet knjiga pripovijetki, priča i basni
3. ARAPSKA KNJIŽEVNOST
3. a) Kur'an
 nastanak: između 612. i 633. godine
 naziv: na arapskome jeziku Kur'an je „ono što je za čitanje“
 kompozicija: 114 poglavlja sastavljenih od izreka proroka Muhameda koje mu je diktirao melek Džabrail
(arhanđeo Gabrijel)
 značaj: sveta knjiga islama
4. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST
4. a) Talmud
 nastanak: oko 500. godine
 naziv: na hebrejskome talmud znači učenje, poduka
 kompozicija: zbirka 365 zabrana i 248 propisa
 značaj: Talmud je sveta knjiga Židovima kao što je Biblija kršćanima
4. b) Biblija (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta)
 nastanak: između 900. godine prije Krista i 100. godine poslije Krista

 naziv: prema Biblosu, staroj feničkoj luci koja je bila glavna luka za izvoz pisaćeg materijala
 jezik: aramejski (poglavlja Daniela i Ezre), hebrejski (većina starozavjetnih knjiga) i grčki jezik (uglavnom
novozavjetne knjige)
 kompozicija: 73 knjige podijeljene na:
- Stari zavjet  ukupno 46 knjiga od kojih su najvažnije:
 Petoknjižje (govori o izraelskim osvajanjima do pada u babilonsko sužanjstvo, a pripisuje se

Mojsiju)
 Povijesne knjige (dijele se na tri djela od kojih prvi tematizira kraljeve, drugi donosi ljetopise,
dok treći uglavnom govori o djevojkama koje su na neki način bile značajne za svoj narod)
 Mudrosne knjige (sastoje se od Knjige o Jobu, Mudrih izreka, Propovijednika, Pjesme nad
pjesmama, Knjige mudrosti i Knjige Sirahove, a pripisuje se kralju Salomonu)
 Psalmi (zbirka hebrejskih religijskih pjesama koje se mogu podijeliti na hvalospjeve, lamentacije
ili tužaljke, pjesme ufanja, pjesme zahvalnice te na poučne pjesme, a pripisuju se kralju Davidu
koji je ubio Golijata)
 Proroci (priče proroka Izaije, Jeremije, Danijela, Ezekijela…)
- Novi zavjet  ukupno 27 knjiga podijeljenih u:
 Evanđelja (opisuju život, djela i nauk Isusa Krista, a autori su Matej, Marko, Luka i Ivan)
 Djela apostolska (opisuju život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu i Palestini te o širenju
kršćanstva kojemu je najviše pridonio svećenik Savao-Pavao)
 Poslanice apostola (obrađuju nauk Isusa Krista i temeljne postavke novonastale kršćanske
zajednice)
 Apokalipsu ili Otkrivenje (posljednja knjiga u kojoj Ivan teološki prosuđuje zbivanja o prošlosti i
sadašnjosti)
 najznačajnije biblijski tekstovi jesu:
- Stvaranje svijeta (opis stvaranja svijeta u 7 dana)
- Knjiga izlaska (izlazak izraelskog naroda iz egipatskog ropstva te sklapanje Sinajskog saveza između
Mojsija i Boga – Deset Božjih zapovijedi)
- Judita (priča o hrabroj udovici koja ubija Holoferna kako bi spasila svoj narod)
- Psalmi
- Pjesma nad pjesmama
- Pavlova poslanica Korinćanima – Hvalospjev ljubavi

 najznačajniji prijevodi:
- Septuaginta ili Sedamdesetorica (prijevod Starog zavjeta s hebrejskoga na grčki jezik)
- Vulgata ili Prijevod sv. Jeronima (prijevod s grčkog na latinski jezik – temelj svim kasnijim prijevodima)
 najznačajniji hrvatski prijevodi:
- Bartol Kašić  prvi hrvatski prijevod Biblije, ali je ostao u rukopisu
- Matija Petar Katančić  prvi prevoditelj Biblije jer je njegov prijevod tiskan 1831. godine
 značaj: sveta knjiga Židova i kršćana, jedna od najstarijih knjiga svih vremena i najprevođenija knjiga u
povijesti književnosti

0. ŠTO JE KNJIŽEVNOST I KAKO SMO JU PODIJELILI?
Književnost je umjetnost koja se služi jezikom. Ona je umjetnost riječi.
Proučavanjem književnosti bavi se znanost o književnosti koju možemo podijeliti na teoriju književnosti, povijest
književnosti i književnu kritiku.
Teoriju književnosti ili poetiku možemo dalje podijeliti na stilistiku (koja proučava osobitosti književnog jezika),
versifikaciju (koja proučava opće zakonitosti književnog oblikovanja) i na klasifikaciju književnosti (tj. na podjelu
književnosti na književne rodove i vrste).
Povijest književnosti proučava književnost u povijesnom slijedu i određuje njezine osobitosti u pojedinim vremenskim
razdobljima. Obuhvaća povijest pojedine nacionalne književnosti i opću povijest književnosti svih naroda koji
pripadaju europskome kulturnom krugu ili svijetu u cjelini.
Književna kritika dio je znanosti o književnosti koji se bavi analizom i tumačenjem književnih djela te utvrđivanjem i
opisivanjem njihovih umjetničkih i ostalih kulturnih vrijednosti.
Književnost možemo podijeliti na usmenu i pisanu književnost. Usmena se književnost prenosila usmenim putem
kada pismenost nije postojala ili je bila rijetkost, ali nam je važna kako bismo mogli shvatiti cjelokupnu književnu
tradiciju koja počinje mitovima, legendama i usmenim pjesništvom.
Za razumijevanje književnosti neophodno je njezino razvrstavanje na književne rodove i vrste. Tri su književna roda:
lirika, epika i drama, a neki teoretičari književnosti književnim rodovima dodaju i diskurzivne književne oblike.
Književnost okvirno možemo podijeliti i na poeziju te prozu.
1. LIRIKA
Lirika je ime dobila po grčkoj riječi lyra koja označava glazbeni instrument. To upućuje na činjenicu da su se u
dalekoj prošlosti pjesme pjevale uz glazbenu pratnju. Karakteriziraju je osjećajnost, subjektivnost, ritmičnost i
slikovitost.
Liriku možemo podijeliti u četiri podskupine i to:
a) prema temama (s obzirom na temu, tj. na ono o čemu pjesma govori)
b) prema tradiciji (književni oblici koji se javljaju još u antičkoj književnosti, a postoje još i danas)
c) prema obliku (prema tome je li pjesma ispjevana u stihu ili prozi)
d) prema jeziku (ovisno o tome je li pjesma pisana hrvatskim standardnim jezikom ili je pisana dijalektom)
1. a) Tematska podjela lirike
Prema temi lirske pjesme mogu biti:
 pejzažna – iznosi opis i sliku pejzaža koji se često povezuju s pjesnikovim doživljajima
 Posebna je vrsta pejzažne pjesme nokturno ili noturno (predstavlja noć, noćne prizore i noćna raspoloženja.

 ljubavna – izražavaju se ljubavni osjećaji
 domoljubna – izražava se ljubav prema domovini, narodu, njegovoj kulturi i tradiciji
 socijalna – progovara o temama koje ističu društvenu nejednakost i socijalnu nepravdu
 duhovno-religiozna – odnos prema životu povezan je s određenim religijskim svjetonazorom
 misaona ili refleksivna – izražava razmišljanja i odnos prema svijetu i životu
1. b) Tradicijska podjela lirike
 Himna – pjesma posvećena nekome ili nečemu što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, divljenja ili
obožavanja
 Hrvatsku je himnu napisao Antun Mihanović. Prvi je put objavljena 1835. godine, a 1846. uglazbio ju je Josip
Runjanin. Kao hrvatska himna prihvaćena je 1891. godine.
 Oda – pjesma posvećena nekoj osobi ili nečemu prema čemu se osjeća određena privrženost, poštovanje ili
neka druga vrsta sklonosti
 Njezin su uzorak stvorili grčki pjesnici Alkej i Pindar te rimski pjesnik Horacije.
 U hrvatskoj je književnosti poznata oda Rodu o jeziku Petra Preradovića.
 Epitaf – nadgrobni natpis kojim se tematizira prolaznost života i ljudska sudbina, a često je duhovit i satiričan
 Naši najbolji epitafi zapisani su na stećcima (nadgrobno kamenje u Bosni i Hercegovini – 13., 14. i 15. stoljeće).
 Epigram – vrlo kratka, redovito duhovita i satirična pjesma u kojoj se sažetim izrazom i neočekivanim
zaključkom iznenađuje čitatelj
 U grčkoj je književnosti epigram označavao svaki natpis na kamenu. Pisanje epigrama započeli su grčki pjesnik
Simonid i rimski pjesnik Marcijal.
 Elegija – pjesma kojom se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim
 Svoju popularnost duguje Ovidiju i njegovoj zbirci Ex Ponto.
 U hrvatskoj književnosti najpoznatija je Elegija o pustošenju šibenskoga polja Jurja Šišgorića.
 Ditiramb – pjesma u kojoj autor naglašeno iznosi oduševljenje i radost te slavi životne radosti tonom koji je
podignut do zanosa
 Nastao je u Grčkoj u čast boga Dioniza.
 Poznati je hrvatski ditiramb Cvrčak kojemu je autor Vladimir Nazor.
1. c) Podjela lirike prema obliku
 Sonet – pjesma od 14 stihova podijeljenih u četiri strofe

 Postoje dvije vrste: talijanski ili Petrarcin (dva katrena i dvije tercine) te elizabetanski ili Shakespearov (tri katrena i
jedan distih).
 Posebnu je formu zvanu sonetni vijenac načinio Franc Prešern Juliji Primicovoj. On se sastoji od 15 soneta, a
posljednji stih soneta prvi je stih sljedećega, dok je petnaesti sonet napravljen od početnih stihova prvih četrnaest
soneta. Osim toga, u tom posljednjem sonetu prva slova svakog stiha daju akrostih – ime osobe kojoj je djelo
posvećeno.
 U hrvatskoj je književnosti po svojim sonetima poznat Antun Gustav Matoš.
 Haiku – kratka pjesma podrijetlom iz Japana koja se sastoji od tri stiha; peterca, sedmerca i peterca, a obično
tematizira prirodu i promjene u njoj
 Pjesma u prozi – kraći prozni tekst s obilježjima lirskoga izraza
 Proslavio ju je Charles Baudelaire, iako ju prvi piše A. Berntrand.
 U hrvatskoj je književnosti tu vrstu lirike pisao Fran Mažuranić.
1. d) Dijalektalna poezija
Dijalektalna poezija jest poezija napisana nekim od zavičajnih govora.
 Najznačajniji su hrvatski dijalektalni pjesnici Dragutin Domjanić, Fran Galović i Drago Gervais.
2. ŠTO JOŠ MORAMO ZNATI O LIRICI?

2. a) Vrste stihova
Stih je red u pjesmi kojemu je svojstvena posebna grafička, ritmička i zvučna organizacija.
Prema broju slogova on može biti: šesterac, sedmerac, osmerac, deveterac, deseterac, jedanaesterac…
S obzirom na rimu razlikujemo vezani i slobodni stih.
Posebno su značajni sljedeći stihovi:
 deseterac – stih od deset slogova, a može biti lirski (ima cezuru iza petog sloga) i epski (ima cezuru nakon
četvrtog sloga)
 dvostruko rimovani dvanaesterac – stih od dvanaest slogova s cezurom nakon šestog sloga i s parnim rimama
prvih dijelova stiha s krajevima stihova
 To je stih hrvatske renesansne književnosti, a najznačajnije djelo pisano tim stihom jest Judita Marka Marulića.
 stih bugaršćice – petnaesterac ili šesnaesterac s cezurama iza sedmog ili osmog sloga
 heksametar – temelji se na izmjeni dugih i kratkih slogova
 Njime su pisani najznačajniji antički epovi Homerovi Ilijada i Odiseja te Vergilijeva Eneida.
 slobodan stih – stih koji nema rime

 Slobodnim stihom prvi počinje pisati Walt Whitman, a u hrvatskoj ga književnosti nasljeduje Antun Branko Šimić.
2. b) Vrste strofa
Strofa ili kitica skup je stihova koji čine veću grafički odvojenu cjelinu.
Prema broju stihova strofe mogu biti: dvostih ili distih, trostih, tercet ili tercina, četverostih, katren ili katrena, petostih
ili kvinta, šestostih ili sestina, sedmostih ili septima, osmostih ili oktava…
Osobito su značajne sljedeće strofe:
 alkejska strofa – strofa od četiri stiha; dva jedanaesterca, deveterca i deseterca
 Prvi ju prakticirao grčki pjesnik Alkej po kojemu je i dobila ime.
 safička strofa – strofa od četiri stiha; tri jedanaesterca i peterca
 Utemeljila ju je grčka pjesnikinja Sapfa.
 elegijski distih – strofa od dva stiha; jednog heksametra i jednog pentametra
 tercina (terza rima) – strofa od tri jedanaesterca
 Njome je napisan Danteov Pakao.
 stanca (ottava rima) – strofa od osam rimovanih jedanaesteraca
 To je stih Ariostova Bijesnog Orlanda i Tassova Oslobođenog Jeruzalema.
 sesta rima – epska strofa od šest jedanaesteraca
 poljski krakovjak – strofa od četiri šesterca
 Takvom su strofom pisane Vrazove Đulabije.
2. c) Rima
Rima, srok ili slik jest glasovno podudaranje na kraju stiha.
Vrste rima:
 parna rima – aabb
 ukrštena ili križna rima – abab
 obgrljena rima – abba
 nagomilana rima – aaa, bbb
 isprekidana rima– abcb, abcda…

2. d) Sredstva kojima se održava ritam
To su:
 opkoračenje – nekoliko riječi iste rečenice prelazi u drugi stih
 prebacivanje – u novi stih prenosi se samo jedna riječ iste rečenice
 prijenos – cijela se rečenica prenosi iz jedne strofe u drugi
2. e) Stilska izražajna sredstva ili figure
Bitna osobina književnosti, još od starih Grka, bio je ukrašeni govor koji se postiže upotrebom stilskih izražajnih
sredstava, tj. figura. Možemo ih podijeliti u četiri velike skupine: glasovne figure, figure riječi, figure konstrukcije i
figure misli.
Glasovne figure ili figure dikcije čine:
 onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode
 asonancija (asonanca) – figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog
zvukovnog ugođaja
 aliteracija –figura koja nastaje ponavljanjem istih suglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja
 anafora – figura ponavljanja riječi na početku stihova
 epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova
 simploka – figura ponavljanja i na početku i na kraju stihova
 anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućega
Figure riječi ili tropi nastaju promjenom osnovnoga značenja pojedinih riječi. To su:
 metafora – skraćena usporedba tj. riječ ili izraz prenesena značenja
 alegorija – proširena metafora
 simbol – zamjenjivanje neke riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom
 amblem – stalni simboli (npr. vaga označava pravdu, a križ kršćanstvo)
 personifikacija – davanje ljudskih osobina ostalim bićima, stvarima ili pojavama
 epitet – ukrasni pridjev
 pleonazam – suvišna upotreba riječi
 eufemizam – upotreba blaže riječi

Figure konstrukcije ili sintaktičke figure ustvari su figure poretka riječi u koje ubrajamo sljedeće figure:
 inverzija – red riječi obrnut od onoga koji smatramo gramatički ispravan
 retoričko pitanje – pitanje na koje ne očekujemo odgovor, već njime autor naglašava određen stav.
 elipsa – izostavljanje pojedinih riječi na takav način da se smisao cjeline ipak može razabrati.
 asidenton – nizanje riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
 polisidenton – nizanje veznika bez gramatičke potrebe
Skupinu figura misli čine:
 poredba – figura u kojoj se nešto s nečim uspoređuje na temelju zajedničkih osobina
 hiperbola – preuveličavanje radi naglašavanja određenog emocionalnog stava prema predmetima, pojavama ili
radnjama
 gradacija – postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli
 antiteza/kontrast – stavljanje u opreku suprotnih pojmova da bi se oni istaknuli
 slavenska antiteza – sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora
 oksimoron – spajanje protuslovnih pojmova
 etimološka figura – ponavljanje istog korijena u dvije ili više riječi
 ironija – pjesnička figura ili opći način izražavanja putem suprotnosti jer se, ustvari, misli suprotno od onoga
što se izravno kaže
 sarkazam – oblik ironije koji potpuni obescjenjuje ono što se ironizira, okrutna je, gorka i zajedljiva poruga
 paradoks – misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju tj. vjerovanju
2. f) Pjesničke slike
Pjesničke slike slikoviti su izrazi koje možemo doživjeti različitim osjetilima. Prema tome razlikujemo:
 vidne ili vizualne pjesničke slike
 slušne ili auditivne pjesničke slike
 mirisne ili olfaktivne pjesničke slike
 okusne ili gustativne pjesničke slike
 dodirne ili taktilne pjesničke slike
Sinestezija – spajanje riječi koje pripadaju različitim osjetilnim područjima

3. EPIKA
Epika je književni rod koji karakterizira pojava likova te jasno određeno vrijeme i mjesto radnje. Možemo ju
podijeliti na epiku u stihovima i na epiku u prozi.
Epiku u stihovima (epsko pjesništvo) dalje dijelimo na:
 ep – opsežno djelo u stihovima koje iznosi neki važan povijesni događaj i ima razrađenu kompoziciju
 epopeju – ep u kojem se prikazuju djela junaka koji se stavlja u službu naroda
 epsku pjesmu – kraće djelo u stihovima pripovjednog karaktera
Epika se u prozi pak može dalje podijeliti na jednostavne i složene epske vrste.
U jednostavne epske vrste ubrajamo:
 mit – temelji se na mitskom iskustvu i govori o postanku svijeta, bogova itd.
 legendu – govori o ljudima čiji su način ponašanja i pogled na svijet uzor takvog ponašanja
 bajku – priča u kojoj se isprepliću stvarni i nestvarni događaji
 Najznačajniji su pisci bajki Hans Christian Andersen i braća Grimm, a u hrvatskoj književnosti to je Ivana Brlić
Mažuranić.
 basnu – likovi su životinje i stvari s ljudskim osobinama
 Začetnik basne kao književne vrste jest Ezop, a nasljeduju ga Jean de La Fontaine i Ivan Andrijevič Krilov.
 sagu – govori o događajima iz svakodnevnoga obiteljskog života
 zagonetku – poseban način postavljanja pitanja
 vic – kratko djelo koje u čitatelja izaziva smijeh
 poslovicu – u formi tvrdnje sažima neko životno iskustvo
Složeni su epski oblici pak:
 novela – prozni oblik kraći od pripovijetke s manjim brojem likova, užim mjestom radnje te iznošenjem
jednog događaja
 Začetnik je novele Giovanni Boccaccio.
 pripovijetka – prozna vrsta duža od novele (ima opsežnije mjesto radnje, veći broj likova i može iznositi više
događaja), a kraća od romana
 roman – najsloženiji epski oblik s fabulom koja obuhvaća velik broj događaja, epizoda i likova
 Vrste romana određujemo s obzirom na:
- tematiku (društveni, porodični, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, kriminalistički…)
- stav autora (sentimentalni, humoristični, satirični, didaktični, tendeciozni…)

3. a) Struktura epskog djela
Fabula je redoslijed zbivanja o kojem se pripovijeda u djelu. Postoje dva tijeka fabule i to:
 kronološki tijek fabule – izlaganje zbivanja u vremenskome slijedu
 retrospekcija – prekidanje vremenskog redoslijeda zbivanja i vraćanje pripovijedanja u prošlost
Fabula se može razvijati na tri načina:
 stepenasto – javljaju se različite prepreke, odnosno stepenice koje je potrebno svladati da bi se došlo do cilja
 prstenasto – postoji određena priča koja služi kao prsten u pripovijesti iz koje se razvija cijela fabula
 paralelno – u epskome djelu postoje dvije usporedne fabule
3. b) Pripovjedne tehnike
Pripovjedne su tehnike postupci kojima se oblikuje neko epsko djelo. U njih ubrajamo:
 pripovijedanje – iznosi se radnja
 opisivanje – opisuje se prostor ili lik
 dijalog – razgovor između likova
 monolog – govor jednoga lika
3. c) Epske tehnike
Epske su tehnike postupci karakteristični za epska djela u stihovima.
 „in medias res“ („u središte zbivanja“) – autor čitatelja bez većeg uvoda uključuje izravno u radnju
 invokacija – zazivanje bogova i muza u pomoć pri pisanju epa
 retardacija – usporavanje radnje brojnim digresijama (opisi likova, pejzaža) i epizodama (veće, zaokružene
digresije)
 formulaičan način kazivanja – ustaljen stil pisanja (npr. uporaba stalnih epiteta)
3. d) Likovi
Pri oblikovanju književnoga lika autor se služi mnogobrojnim postupcima od kojih su najznačajniji:
 naracija ili pripovijedanje – pripovijedanje o dijelu života pojedinoga lika ili o njegovom cjelokupnom životu
 izgled lika (portret lika) – opis vanjskog izgleda lika

 unutarnji monolog – razgovor sa samim sobom, iznošenje misli, asocijacija i dojmova pojedinog lika
Karakterizacija lika može biti:
 socijalna – podrijetlo lika i utjecaj društva važni za njegovo ponašanje
 psihološka – na ponašanje lika utječu načini razmišljanja i njegovi osjećaji
 biološka – utjecaj nasljeđa na ponašanje i karakter lika
 govorna – osobine lika, društvenu pripadnost i stupanj obrazovanja određujemo prema njegovu govoru
 etička – moralni nazori i postupci lika utječu na sam lik
 filozofska – filozofska načela izražena u oblikovanju samoga lika
 crno-bijela karakterizacija – likovi su ili dobri ili loši
3. e) Pripovjedač
Pripovjedač jest osoba koja pripovijeda u epskom djelu. Može biti:
 subjektivan (nepouzdani) – pripovijeda samo ono što mu se čini važnim, namjerno propušta neke motive
(takav je pripovjedač najčešće u 1. osobi – ich-forma)
 objektivan (autorski, sveznajući) – preuzima na sebe ulogu čovjeka koji sve zna i o zbivanju i o likovima
(takav je pripovjedač najčešće u 3. osobi – er-forma)
4. LIRSKO-EPSKE VRSTE
Postoje neke književne vrste koje možemo uvrstiti i u liriku i epiku. To su:
 balada – ima tragičan završetak
 Najznačajnija naša balada jest Hasanaginica.
 romanca – ugodnog ugođaja i ljubavne tematike
5. DRAMA
Drama je naziv za književni rod, dramsku vrstu te za književnoumjetničko djelo namijenjeno izvođenju na pozornici.
5. a) Dramske vrste
Dramu kao književni rod možemo podijeliti na sljedeće vrste:
 tragedija – dramsko djelo čija su obilježja tragični junak, tragični sukob, tragična krivnja i tragičan završetak

 Teoriju je tragedije prvi iznio Aristotel u svome djelu Poetika. Ondje on ističe kako tragedija treba u gledatelja
izazvati katarzu (moralno pročišćenje).
 Najznačajniji autori tragedije jesu Eshil, Sofoklo i Euripid.
 komedija – dramsko djelo komičnog ugođaja s komičnim likovima i sretnim završetkom
 Najznačajniji su autori komedija Plaut i Terencije.
 drama u užem smislu – ozbiljno dramsko djelo koje problematizira neki događaj ili društvenu pojavu
Komediju dalje možemo podijeliti na:
 komediju karaktera – gradi komičnost na naglašavanju pojedinih karakternih osobina
 komediju situacije – smiješno dolazi iz smiješnih situacija
 komediju konverzacije – smiješno nastaje na temelju razgovora i jezičnih dosjetki
 komediju intrige – smiješno izvire iz smiješnih zapleta
5. b) Dramski tekst
Dramski je tekst pisan u obliku dijaloga, a podijeljen je na činove i prizore. Na početku se uvijek nalazi popis
dramskih lica koja se pojavljuju u drami, a obavezne su i didaskalije – upute glumcima i redatelju o izgledu i
zbivanjima na sceni.
Karakterizira ga dramska radnja koja uvijek ima uvod ili ekspoziciju, zaplet, kulminaciju ili vrhunac, obrat ili
peripetiju te rasplet.
6. DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI

Diskurzivni književni oblici ujedinjuju književnoumjetničke i znanstvene značajke, a možemo ih podijeliti na
književno-znanstvene oblike i na publicistiku.
U književno-znanstvene oblike ubrajamo:
 esej (ogled) – djelo u kojem se književno ili znanstveno pitanje obrađuje na umjetnički način
 Začetnik je eseja Michel de Montaigne.
 putopis – tema su putovanja
 Najznačajniji su hrvatski putopisci Petar Hektorović sa svojim Ribanjem i ribarskim prigovaranjem, Antun Nemčić
i njegove Putositnice te Matija Mažuranić Pogledom u Bosnu.
 biografiju – život neke važne osobe
 autobiografiju – autor pripovijeda o vlastitom životu
 memoare – pisac u njima iznosi svoja sjećanja na neke važne događaje i osobe

 dnevnik – autor po datumima bilježi događaje, misli i komentare
 pismo – vrsta u kojoj se autor nekome obraća
U publicistiku ubrajamo:
 feljton ili podlistak – obrađuje pitanja znanosti, umjetnosti, filozofije te neka opća aktualna društvena pitanja
 polemiku – sukob predstavnika različitih mišljenja i uvjerenja
 reportažu – izvještavanje o nekom događaju na način koji se približava književno-umjetničkom izražavanju

HRVATSKI JEZIK
ESEJ -VIŠA RAZINA
I.gimnazija Osijek
Školska godina 2016./2017.
Pripremile: D. Stanković, prof. i I. Stipić, prof.
0
EUROPSKI REALIZAM
- lat. realis – stvaran (stvarno, istinito)

- traje od 1830. do 1870.
- Vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska književnost
- Teži detaljnom opisivanju stvarnosti te je zato u jakoj opreci prema književnosti romantizma
- DRUŠTVENO SOCIJALNE PRILIKE – doba je razvoja industrije, stjecanja kapitala, jačaju
socijalne razlike među društvenim slojevima
- U književnosti je osobit interes za kritiziranjem postojećeg stanja te je za razdoblje realizma
karakterističan KRITIČKI REALIZAM
- Duh razdoblja vidljiv je u POZITIVIZMU. To je materijalistička filozofija koja se temelji na
proučavanju stvarnosti. Osnivač je Auguste Comte koji ističe da je bitno samo poznavanje
činjenica te da izvjesnost čovjekove spoznaje valja stvarati po uzoru na eksperimentalne
znanosti, a da trebamo odustati od filozofskih problema. Pozitivizam utječe na književnost
realizma i naturalizma koji također polaze od promatranja i proučavanja društva
- Realizam polazi od Aristotelova shvaćanja umjetnosti kao oponašanja prirode
- Prvi teoretičar je CHAMPFLEURY koji je svoje poimanje realizma iznio u nizu članaka tiskanih
u zbirci Realizam – smatra da predmet prikazivanja romana mora biti današnji čovjek u
modernoj civilizaciji
- Realistička metoda uključuje: PREDMET PRIKAZIVANJA JE STVARNOST, TJ. DRUŠTVO,
ANALITIČKU METODU, NAČELO ISTINITOSTI, NAČELO TIPIČNOSTI, OBJEKTIVNOST,
KNJIŽEVNOST ŽELI DATI ISTINITU I VJERODOSTOJNU SLIKU DRUŠTVA
- Teme su iz svakodnevnog života
- Likovi su prikazani kao tipovi. Tipovi su nositelji zajedničkih osobina jedne skupine ljudi
- Najčešća je socijalno-psihološka karakterizacija. Likovi nikad nisu isključivo pozitivni ili
negativni, nego su prikazani u svim svojim psihološkim nijansama, s manama i vrlinama
- Motivacija likova proizlazi iz njihova karaktera te sklopa socijalnih okolnosti
- Realistički su likovi razvijeni, što znači da tijekom radnje doživljavaju psihološke i karakterne
promjene. Oni su iz svih društvenih slojeva te su uvjetovani sredinom iz koje potječu
- Opisi interijera nemaju ukrasnu ulogu. Oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje
postupke, ponašanje, psihologiju likova
- Pripovjedač je objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radnji
- Zbog svoje objektivnosti, on se distancira od likova te ne komentira zbivanja i nastoji biti
neutralan
- Javlja se tzv. jezik sredine – on je u funkciji karakterizacije lika i odražava njegovo podrijetlo i
obrazovanje
- Fabula slijedi kronološki slijed zbivanja. Fabuliranje je podređeno oblikovanju karaktera koji
je najvažniji element realističkog romana
- Roman je najvažnija knjiž. vrsta, a afirmirali su ga realisti. Najviše im odgovara ova književna
vrsta jer žele detaljno analizirati društvo i istinito ga prikazati. Tako je nastala teorija da je
roman zrcalo stvarnosti (Stendhal, „Crveno i crno“)
- Nastaje tradicionalni pojam romana koji podrazumijeva: čvrstu fabulu, kronološku i
preglednu radnju, psihološko-socijalnu motivaciju, likove koji čitatelja potiču na
identifikaciju, stil i jezik pristupačan široj publici
1
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
- uz Tolstoja, najveći je predstavnik visokog ruskog realizma

- najznačajniji prethodnik moderne proze 20.st. na koju je utjecao i pripovjednim postupcima i
novom tematikom
- utemeljio je moderni europski roman
- u djelima progovara o mnogim socijalnim, moralnim i religijskim pitanjima
- stvorio novi tip romana – psihološki
- romanom daje vjernu sliku bijede velegrada i psihološku razradu unutarnjih sukoba u
glavnom liku
- njegovi su likovi pobunjenici koji žele promijeniti svijet
- iako je stvaralaštvo započeo pod utjecajem Gogolja, poslije povratka iz Sibira zaokupljen je
moralnim aspektima ljudske egzistencije te izlaz traži u vjeri
- djela: Bijedni ljudi, Poniženi i uvrijeđeni, Idiot, Braća Karamazovi, Zapisi iz mrtvog doma
ZLOČIN I KAZNA
- psihološki roman – nove pripovjedne tehnike – unutarnji monolog (za oslikavanje dubina
ljudske duše i čovjekove podsvijesti)
- moderni roman – monološko-asocijativni (U romanu postoji fabula, ali dominiraju unutarnji
monolozi)
- roman ideja - zbog ideje koju obrađuje u romanu – zločin, kazna, grijeh, pravda, pravo
- kriminalistički roman – iako imamo i zločin, zločinca, istragu, rješenje i priznanje, osnovna je
razlika od kriminalističkoga romana u tome što zločinca znamo već u početku
- društveni roman – daje sliku ljudskog društva sredine 19. st.
- roman objavljen u Ruskom vjesniku
- fabula je zanimljiva, ali nije sama sebi svrhom. Njena je svrha prikazivanje psihologije lika u
kritičnim situacijama
- kompoziciju čini 6 dijelova i epilog
- likovi su socijalno i psihološki okarakterizirani, ali je u prvom planu psihološka karakterizacija
- mjesto i vrijeme radnje: Sankt Peterburg, 60-e godine 19.st.
- RODION ROMANOVIČ RASKOLJNIKOV – glavni lik, bivši student prava koje se potpuno
osamio pošto je, iscrpljen siromaštvom i neprestanom oskudicom, odustao od studiranja.
Razočaran je društvom u kojemu sposobni, ali siromašni ljudi, poput njega, ne mogu uspjeti.
Sklon je filozofskom promišljanju o svijetu. Osmislio je teoriju, po kojoj se ljudi dijele na
obične i neobične. Obični su ljudi obični puk koji poštuje zakone i ti ljudi žive po pravilima
koja im drugi nameću. Izuzetni pojedinci,neobični ljudi, poput Napoleona, mogu raditi što
žele, ukoliko je to za dobrobit čovječanstva. Oni su pokretačka snaga društva. Odlučivši svoju
teoriju primijeniti i u praksi, Raskoljnikov je počeo planirati ubojstvo bogate stare lihvarice
Aljone Ivanovne, koju je smatrao posve nevažnom i nemoralnom osobom, a čijim bi novcima
mogao pomoći mnogima, pa i sebi.
- Prije ubojstva pokušava sam sebi dokazati da je neobičan čovjek i da je sposoban počiniti
ubojstvo. Primanje majčina pisma potresa ga i ubrzava njegovu odluku da ubije Aljonu. U
pismu mu majka piše o sestri Dunji koja se udaje za bogatog skorojevića Lužina da bi se
spasila sramne službe kod razvratnika Svidrigajlova. Piše da su u lošoj financijskoj situaciji jer
je Dunja izgubila posao te se ispričava što mu ne mogu financijski pomoći jer su i one na rubu
bankrota
- Proturječnosti Raskoljnikovljeve osobnosti možemo povezati s etimologijom njegova
prezimena, u čijemu je korijenu glagol raskoliti
2
- Raskoljnikov smatra da savršeni zločin postoji, tj. materijalno se zločin može prikriti, ali glavni
razlog razotkrivanja zločinca leži u njemu samom. Javljaju se fizički dokazi o počinjenom
zločinu, groznica, halucinacije, vrućica. Upravo se to događa i njemu. Misao na počinjeni
zločin, posebice neplanirano ubojstvo Aljonine sestre Lizavete, neprestano ga muči i
proganja. Psihički rastrojen, želi prikriti tragove zločina, ali istovremeno čudnim postupcima
svraća pozornost na sebe i potiče sumnju istražitelja Petroviča, što odražava njegovu
podsvjesnu potrebu za priznanjem.
- Svoju strašnu tajnu povjerava prostitutki Sonji, ali ona ne shvaća njegovo filozofsko
objašnjenje zločina. Ona se prostituirala kako bi spasila obitelj od gladi, međutim, i dalje je
skromna, pobožna i puna ljubavi prema bližnjima. Ona je primjer „ruske duše“ jer radi sve za
dobrobit drugih i utječe na boljitak unutar samih likova
- Zahvaljujući njezinoj vjeri u njega, Raskoljnikov nakon dugih unutarnjih borbi i previranja,
doživljava unutarnju promjenu. Ta je promjena došla nakon što je u život primio ljubav prema
drugoj osobi (Sonji) te nakon što je primio u sebe vjeru u Boga.
- Raskoljinikov je „oksimoronski lik“ – u jednom je liku i zločinac i darežljivac, i zao i dobar
čovjek, i prijestupnik i mislilac.
- SONJA MARMELADOVA lik je prostitutke koja je izvršila „zločin“ nad vlastitim tijelom kako bi
pomogla obitelji, usprkos svom društvenom položaju, ona je najmoralniji lik u romanu.
Istinski je dobra, požrtvovna i humana. Smatra da svatko ima pravo na život i da nitko nema
pravo ubiti. Istinski je religiozna; utječe pozitivno na Raskoljnikova.
- Za razliku od francuskog realizma, koji kritizira stvarnost, ruski realizam vjeruje u didaktičnu
ulogu književnosti (da poučava). Mišljenja da se čovjek može promijeniti na bolje ukoliko to
sam želi i uz veliku pomoć religije (priča o Lazarovu uskrsnuću).
- ZAVRŠETAK – unutarnja Raskoljnikovljeva promjena nagoviještena je na kraju djela, a vidljiva
je u njegovu prihvaćanju vjere i ljubavi. Vjera i ljubav temeljne su vrijednosti koje će u njegov
i Sonjin život unijeti smisao
- Grižnja savjesti koja se javlja u njemu dokazuje tezu ruskoga realizma da je jedini nadčovjek
Bog, a ne Raskoljnikov ili Napoleon. Raskoljnikov je dokaz da ubiti nekoga znači duhovno ubiti
samoga sebe (kršćanska misao). Isto tako, ne postoji zločin koji za sobom ne donosi kaznu.
- Razlozi ubojstva:
a) socijalni – siromašni student sa samoga dna društva ne želi se okoristiti zločinom, nego
pomoći drugima koji su u istoj situaciji
b) psihološki – obični i neobični ljudi, Raskoljnikov – neobičan čovjek (oni krše zakon i imaju
pravo na neposluh jer će važnost i vrijednost njihova čina utjecati na boljitak budućnosti)
c) moralni – Raskoljnikov smatra da ima pravo na zločin i da se to ne kosi s njegovom
religioznošću. Posljedica je toga zločina njegova psihička rastrojenost, a osim fizičke
kazne u Sibiru, veća mu je kazna njegova savjest.
- REALISTIČKI ELEMENTI – tema – želja za društvenom afirmacijom, kriminalistička priča,
fabula je pretežito kronološka, pripovijeda se o 9 dana u životu glavnoga lika, pripovjedač je
u 3. licu, izražena kritika društva, utjecaj znanstvenosti, detaljno opisivanje interijera i
eksterijera, govor sredine. Likovi su tipovi – siromašni student željan uspjeha (Raskoljnikov),
činovnici srednjeg sloja (Porfirij Petrovič), osiromašeni činovnici (Marmeladov), ljudi s dna
društvene ljestvice (Sonja – prostitutka), sitni trgovci, preprodavači (Lizaveta), tip plemenite
žene koja utjelovljuje „rusku dušu“ (Sonja, Dunja – Raskoljnikovljeva sestra koja je spremna
udati se za čovjeka kojeg ne voli kako bi pomogla financijskom boljitku svoje obitelji)
- MODERNISTIČKI ELEMENTI – tema otuđenja i potrage za identitetom, u radnju ubačene
digresije, asocijacije i retrospekcije, pripovjedač pripovijeda uglavnom iz perspektive
glavnoga lika pa postaje nepouzdan, iako ostaje u 3. licu, filozofičnost romana (esejistički
elementi) – unutarnji monolog, novi stilski postupci – simbolizam, navođenje snova,
3
fantastike, groteska. Likovi zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (važnost

dijaloga)
- PSIHOLOŠKI REALIZAM – računajući da puko vanjsko realistično opisivanje ne može posve
prodrijeti u osjećaje i misli likova, on je više opisivao unutrašnjim monolozima. U tom
opisivanju misli leži začetak romana struje svijesti.
- AUTOBIOGRAFSKI ELEMENTI U ROMANU – Dostojevski osuđen na smrt, ali pomilovan i
prognan u Sibir na 9 godina. Sudjelovao u pobuni Petraševskog (borio se za društvenu
jednakost, protiv starog feudalnog poretka)
- POLIFONIJA – glavno strukturno načelo romana – svaki lik ima funkciju svijesti lika (Razumihin
– razum, Sonja – utječe na njegov moral, Porfirij Petrovič – navodi ga na potrebu za
priznavanjem zločina...)
- Roman ističe da iskupljenje postoji i za najvećeg grješnika, a osnovni preduvjet za to jest
priznanje vlastitoga grijeha drugima i samome sebi.
- NAČELO TIPIČNOSTI :
a) siromašni student željan društvene afirmacije
b) činovnici srednjeg sloja (Zamjotov, Porfirij Petrovič)
c) osiromašeni činovnici (Marmeladov)
d) ljudi s dna društvene ljestvice (radnici, alkoholičari, prostitutke)
e) sitni trgovci i preprodavači (Lizaveta)
f) lihvari (Aljona Ivanovna)
g) plemenita žena, tzv. „ruska duša“ (Dunja, Sonja)
- likovi ideje – likovi koji zastupaju različite svjetonazore i filozofske teorije (važnost dijaloga!)
te je vidljiva filozofsko-etička karakterizacija likova
HRVATSKI REALIZAM
- Trajanje od 1880./81. do 1892./95. (1880. u književnost ulazi nova generacija pisaca; 1881.
umire Šenoa; 1892. izlazi Matoševa pripovijetka Moć savjesti; 1895. mladi sveučilištarci
iskazuju otpor prema mađarizaciji tako što prilikom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb
spaljuju mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića
- Propada plemstvo, Hrvatske je pod vlašću K. Hedervaryja, javlja se agrarna kriza te selo
propada. Mnogi seljaci odlaze u grad u potrazi za poslom, gdje ih je dočekalo još veće
siromaštvo
- Specifičnost je hrvatskog realizma supostojanje različitih stilskih obilježja – romantizma,
realizma, naturalizma, a u posljednjem desetljeću javlja se i modernizam
- Društvene su se promjene odrazile i u književnim djelima. Zalažući se za književnost koja će
kritički progovoriti o hrvatskoj stvarnosti, pisci pišu romane i pripovijetke sa socijalnom
tematikom
- Teme – školovanje nadarene djece sa sela u gradu i njihova tragična sudbina, odnos selo-
grad, slom tradicionalnih moralnih vrijednosti uzrokovanih pojavom novih društvenih
odnosa, propadanje plemstva, nacionalno pitanje (odnos među političkim strankama u
Hrvatskoj, tj. odnos domaće stanovništvo-stranci)
- Razvojne etape hrvatskog realizma: nastavljanje Šenoine romantično-realističke poetike;
poetski realizam; djela s naglašenom psihološkom motivacijom
- Dvije koncepcije književnosti:
a) narodnjačka ili šenoinska – književnost ima prosvjetiteljsku ulogu
4
b) pravaška ili starčevićevska – analiza i kritika društvene stvarnosti; ima najveći utjecaj jer
želi da se realno prikaže stanje u državi
- Dominira proza
- Časopisi – Vienac, Hrvatska vila, Balkan, Obzor, Sloboda
- Književna kritika postaje samostalni žanr
- Književnost je regionalno usmjerena:
1.) Hrvatsko zagorje – A. Kovačić, K. Š. Gjalski
2.) Slavonija – J. Kozarac
3.) Istra i Hrvatsko primorje – E. Kumičić, V. Novak
VJENCESLAV NOVAK
- Rođen u Senju
- U književnosti se javio 1881. hajdučko-turskom novelom Maca
- Pisao je crtice, novele, pripovijetke, romane, drame
- U središtu je njegovih djela lik hrvatskoga čovjeka i njegova sudbina u povijesnom i
društvenom kontekstu
- Tematski se djela dijele:
a) zavičajna tematika
b) tematika malograđanštine
c) tematika grada (društveni problemi, moral)
- romani – tematika: nastavlja se na tematiku Prijana Lovre; ljubavna i moralna; slom glavnog
junaka u sukobu s okolinom; društveno i moralno propadanje obitelji; odnos umjetnika i
malograđanske sredine
- književnik koji je najviše od svih realista u djelima prikazao smisao za društvenu analizu i
socijalnu kritiku
- jedan od prvih koji uvodi temu malograđanštine, pokazujući njezino djelovanje na društvo
- smatrajući zadaćom umjetnosti ukazati na problem i tako pomoći da društvo bude bolje,
Novak se u svojim djelima predstavlja kao društveni analitičar i moralist, ali i kao psiholog
- prozvan je hrvatskim Balzacom zbog objektivnog pristupa građi (kritički realizam)
- romani – Pavao Šegota, Podgorka, Nikola Baretić, Dva svijeta, Tito Dorčić, Zapreke
POSLJEDNJI STIPANČIĆI
- podnaslov – Povijest jedne patricijske obitelji

- socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman
- građa – povijesna zbivanja početkom 19.st. u Senju (odjeci ilirizma); suvremeno društvo
- tema – društveno i moralno propadanje senjske patricijske obitelji
- kompozicija je uokvirena (prstenasta fabula), a isprepliću se ilirska tema te obiteljska
- fabula – pripovijedanje započinje prikazom Valpurge i Lucije u sadašnjosti. Nakon toga
pripovijedaju se događaji iz prošlosti. U posljednjim poglavljima pripovijedanje je iz
sadašnjosti
- likovi – Ante, Valpurga, Lucija, Juraj
5
- motivacija je likova socijalno-psihološka. Svaki je lik predstavnik određenog društvenog tipa

(NAČELO TIPIČNOSTI): Ante – autoritativni otac, Valpurga – pokorna majka, Juraj – sin koji ne
ispunjava očekivanja obitelji; tipičan je primjer odnarođenog Hrvata, Lucija – zanemarena kći,
najkompleksniji lik – njime Novak ukazuje na nepravedan odnos prema ženama u društvu
- lik Lucije najprodubljeniji je i najsloženiji lik hrvatske književnosti 19.st. Ona je simbol žrtve,
simbol djevojke prema kojoj se društvo ponaša nepravedno, ali i simbol pobune protiv takvog
društva. Ona je tragičan lik jer je žensko biće; oboljela je od tuberkuloze; PRVI JE REALISTIČKI
ŽENSKI LIK U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
- pripovjedač – objektivan, u 3.licu
- prostor i vrijeme – Senj, prva pol.19.st.
- stilske značajke – realistički roman u kojemu se na temelju analitičkog pristupa prikazuju
društveni problemi i ukazuje na društvenu nepravdu
- vrsta – socijalni roman, roman sredine, obiteljski roman
- u djelu, najboljem romanu hrvatskog realizma, agonija plemstva analizira se iznošenjem
intimnih biografija članova jedne senjske patricijske obitelji. Svaki član obitelji prikazuje jedan
oblik propadanja svoje klase
- Ante Stipančić, glava obitelji, nekad ponosni i autoritativni zastupnik patricijskih principa i
despotskog tipa ponašanja, na kraju je romana umorni, poniženi i moralno propali starac – od
staleškog ponosa nije ostalo više ništa
- Juraj kojega je Ante, po svim pravilima patricijskoga odgoja, favorizirao, postaje propalica i
izdajica svoje obitelji i naroda.
- Posljednji svjedoci potpunog materijalnog propadanja nekada bogate i ugledne obitelji ostaju
Valpurga i Lucija, zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija
- Sudbina tih poniženih i obespravljenih žena nosi obilježje istinske tragedije: bolesna i
nemoćna Lucija polagano umire očekujući dolazak „zaručnika“ Alfreda, a mati koja je njeguje
podgrijava njezine nade lažnim pismima i obmanama. Ta pisma imaju pokretačku snagu –
stvaraju zaplete
- Karakterne osobine likova uvjetovane su odgojem i klasnom pripadnošću
- U završnom dijelu romana fabula je najdramatičnija
- Odnosi u obitelji:
a) Ante - Juraj
b) Valpurga – Lucija
c) Patrijarhalna obitelj – otac je glava obitelji, ženski dio obitelji mu je podređen
d) Lucijina tragičnost – otac je ne doživljava jednako kao brata, nemaju iste uvjete
obrazovanja, nemaju ista prava, sva se imovina troši na Jurja
e) Antin odnos prema Luciji – nepravedan, hladan, privržen muškom djetetu
f) Lucijin odnos prema Anti – emocionalno hladna prema ocu, osjeća njegovu nepravdu,
uglavnom pasivno podnosi očevo ponašanje, u jednom mu se trenutku i suprotstavlja.
Ona se jedina usuđuje suprotstaviti despotizmu svoga oca, majci pokazuje u kakvom je
mraku provela svoj vijek, prezire Jurjevo nepoštenje, bori se za ljubav, za mladost, za
svoje pravo na život
- U romanu pratimo i prodor ilirskih ideja u Senj te nastojanje Ante Stipančića da stekne neke
političke položaje kako bi njegov sin Juraj nakon završetka školovanja lakše napredovao
- Razlozi propasti:
a) društveni – gleda se samo na osobnu korist; odnarođenost
b) ekonomski – ne rade, nego samo troše naslijeđeno, neracionalno trošenje
c) etički – prevrtljivost, pokvarenost, sebičnost, bez osjećaja za narod i obitelj
d) kulturni – odgoj, školovanje
6
- osnovni problem Novakove proze – problem osobne sreće, ali ostaje i na kraju jer nijedan
njegov lik ne pronalazi pravi izlaz i gotovo svi tragično završavaju
- ANTE STIPANČIĆ – podredio je život pokušajima da u rodnom gradu stekne položaj kakav je
imao i svojoj kući, a da sinu osigura još bolji; oženio je lijepu, mladi u krotku Valpurgu koja mu
se u svemu podredila; pristajao je uz ilirizam jer je u tome vidio korist, ali ga je lako izdao
kada je dobio bolju ponudu; stremio je visinama bez ikakvih sposobnosti za njih, prisvajajući
si prava koja mu podrijetlom nisu pripadala; sina je odgajao u uvjerenju da je bolji od drugih,
slijepo mu vjerujući i predajući mu u ruke sudbinu obitelji; kćeri nije ostavio ništa; suprugu je
doživljavao kao svoje pravo, a njezinu ljubav kao samorazumljivu; egoističan, samoljubiv,
slijep za svijet oko sebe
- JURAJ STIPANČIĆ – njegov karakter najbolje upoznajemo iz pisama koja piše prijatelju za
svoga boravka u Senju. Distanciran je od majke i sestre i za to krivi način na koji ga je odgojio
otac, ali ne osjeća žaljenje zbog toga. Majka ga kao malo dijete nije smjela ni poljubiti pred
ocem. Kao sin i brat, Juraj ne pruža ništa, a traži sve. Sva obiteljska dobra potrošena su na
njegovo školovanje, ali to mu nije dovoljno – od majke traži da proda i krov nad glavom kako
bi podmirio svoja dugovanja. Alkohol i kocka njegova su glavna razonoda koja uz lijenost
upropaštavaju njegov talent. Nepošten je i nečastan, izdaje svoju obitelj, ali i svoj narod –
otišavši iz Senja, izvukavši od majke posljednji novac, uzeo je mađarsko ime Gyorgy Istvanffy,
poput pravog sina svog oca, kojemu ništa nije sveto u zadovoljavanju svojih potreba (motiv
odnarođivanja)
- LUCIJA STIPANČIĆ – ljuta je na svoju bolest, svoju sudbinu, majku. Energična je dok protestira
zbog nepravde koja ju okružuje, ne poduzima ništa kako bi riješila svoj položaj. Žrtva je svog
doba i svoje obitelji, prvenstveno oca, brata i njegova prijatelja Alfreda. Otac ju je u
djetinjstvu zanemarivao. Bistra je i strastvena, uviđa nepravdu koju joj nanosi otac. Jedino joj
je rješenje bila udaja, ali ni to nije doživjela jer je brat trošio njezin miraz. Pala je kao žrtva
svoje naivnosti, zaljubljenosti i strastvenosti (Alfred). Život su joj upropastili muškarci iz
najbližeg okruženja. Jedina pozitivna muška osoba jest Martin Tintor, ali njegova je ljubav
neostvariva, njegova je žrtva besmislena. Luciju ne zadržavaju samo zidovi njezine sobe,
prozor koji se ne otvara i vrata kroz koja ne može izaći, uz krevet je ne pritišće samo slabost
njezina tijela. Smrt joj dolazi kao oprost i kajanje. Ona prihvaća svoj usud jer je izgubila sve
bitke – njezin slobodni duh borio se s duhom svoga doba, ali je izgubio bitku
- VALPURGA STIPANČIĆ – odgojena u patricijskoj obitelji za buduću vrijednu kućanicu, pažljivu
suprugu i dobru majku. Ispunjava obveze iza koje vjeruje da je rođena, nikada ne sumnjajući
u ispravnost svoga položaja. Odvojena je od vanjskog svijeta pa ga ni ne razumije. Razapeta je
između ljubavi prema sinu i kćeri. Ropkinja je svome mužu i ne sudjeluje u donošenju ikakvih
odluka. Gleda kćerinu snagu, divi joj se, ali je potpuno nemoćna. Kad Juraj zahtijeva da proda
kuću, ona to i čini – naviknula je da njome upravljaju muškarci. Ostavši sama s Lucijom, čini
sve kako bi spasila kći – sama skoro gladuje kako bi Luciji priuštila više, a pribjegava i prijevari
kako bi produljila njezin život. Umire od bolesti srca kao prosjakinja – prosjakinja jer ju je
ostavio sin, slomljena srca jer joj je umrla kći
7
FRANZ KAFKA
- avangarda, svjetska književnost 20. st. (opširnije na papirima koje smo vam podijelile!)
- austrijski pripovjedač, praški židov

- Bolovao od tuberkuloze
- U njegovu životopisu istaknut odnos prema ocu: doživljavao ga je kao nadmoćnu,
autoritativnu osobu. Noseći u sebi osjećaj krivnje, Kafka kao da nikada nije izašao iz očeve
sjene, što se vidi i u njegovoj izjavi: ŽIVIM STRANIJE OD STRANCA
- Kafkino je stvaralaštvo, kao i njegov život, obavijeno legendom – za života je objavio vrlo
malo djela, vjerojatno samo ona koja je smatrao završenima. Tako u oporuci od prijatelja
Maxa Broda traži da spali njegova neobjavljena djela
- Preobrazba je jedno od rijetkih djela koja je objavio za života
- KAFKINA PROZA – u djelima je izrazio doživljaj dehumaniziranoga svijeta kao mjesta tjeskobe
i okrutnosti. Njime vladaju nevidljivi, čovjeku neshvatljivi, neprijateljski mehanizmi. Uvučen u
taj svijet, čovjek je bespomoćan. Neki kritičari uz Kafkina djela povezuju pojam „svijet
uzaludne nade“.
- STILSKA OBILJEŽJA KAFKINE PROZE – paradoks (spaja se nespojivo – realistično i fantastično,
ali to nikoga ne začuđuje). Rezultat je takvog postupka tjeskoba, kafkijanska atmosfera.
Čitatelj se osjeća izgubljenim u svijetu u kojemu nikoga ništa ne iznenađuje, u kojemu se ljudi
pretvaraju u kukce ili se, kada dosegnu zrelost, protiv njih pokreću tajanstveni procesi.
Tjeskobni doživljaj pojačava hladno, neutralno pripovijedanje koje podsjeća na izvješće; sve
se bilježi vrlo precizno i „objektivno“, opisi su detaljizirani i slikoviti, lišeni bilo kakvoga
pripovjedačeva komentara.
- KAFKINA TEHNIKA – sve uvijek započinje nečim što bi trebalo objasniti, ali nakon pitanja
samo slijedi novo pitanje; ono što je nejasno, postaje još nejasnije; najprije postoji kazna pa
onda krivica (najprije je doista kukac, a zatim se pokaže da su ga kukcem doista svi smatrali),
izokreće zbilju i zdrav razum; oslanja se na iskustva koja su svima nama poznata, npr.
nelagodu čekanja na sudu; sve što pripovijeda kao da se događa posve slučajno. Temeljna mu
je odlika mirnoća u pripovijedanju i izlaganju koja je u suprotnosti s uznemirujućim
djelovanjem onoga o čemu se govori. Nemoguće i strašno njegovi junaci prihvaćaju kao nešto
s čime se možemo i moramo pomiriti.
PREOBRAZBA
- Pripovijetka nastala uoči Prvog svjetskog rata

- Pripovjedač je u 3. licu; prevladavaju opisi, dijalog i pripovijedanje
- Stil – hladno, objektivno pripovijedanje, detaljiziranje
- Kafkin je svijet fantastičan, ali to fantastično isprepleteno je s realnim pa na čitatelja djeluje
zastrašujuće. Ušavši jednom u taj svijet, likovi iz njega ne nalaze izlaz. Gregor Samsa budi se
preobražen u kukca, a život završava upravo na način kukca: umire odbačen od obitelji koja
njegovu smrt doživljava kao olakšanje.
- Uveo je načelo da iznenađujuće nikoga ne iznenađuje. Njegovi pojedinci sa zbiljom ne mogu
ništa, ne poduzimaju ništa kako bi promijenili svoje stanje. Uveo je i zagonetke koje nemaju
rješenja te apsurdni položaj pojedinca koji u susretu s kaotičnom zbiljom ne može ništa; niti
zna što bi mogao i zašto bi uopće trebao nešto poduzeti
- Kafkina estetika nije estetika uživljavanja, nego estetika šoka, iznenađenja, a njegov je svijet
labirint u kojemu se čovjek gubi
- Zbilja se doima poput mračna sna u kojemu prevladavaju groteskne slike stvarnosti
8
- Likovi se koprcaju u svom životu, nemoćni, suočeni s moćnijim mehanizmom koji ne znaju
objasniti
- Teme njegovih pripovijedaka nisu pojedinci, već odnosi među ljudima
- Pripovijetka je sastavljena iz triju dijelova u kojima pratimo postupnost preobrazbe gl. lika.
Nakon fizičkog preobraženja, slijedi promjena glasa (nemogućnost komunikacije), potom
sužavanje vida (sivo nebo i siva zemlja koji se nerazdvojno stapaju) i odnosa prema prostoru
(ljudska prošlost sadržana u stvarima)
- Odnos obitelji prema njegovoj preobrazbi samo se naizgled mijenja; u osnovi, to je
nerazumijevanje, nemogućnost komunikacije, nepostojanje volje da se nekoga pokuša
razumjeti
- Tematski, djelo čine tri dijela – preobrazba, ranjavanje i smrt. Znakovito je da svaki dio
završava rečenicom koja govori o očevom odnosu prema Gregoru
- „ranjavanje“ koje Samsi nanosi obitelj ovdje je izraženo stvarnim ranjavanjem. Najprije je to
fizičko ranjavanje koje mu nanosi otac, a potom duševno koje mu nanose sestra i majka. U
završnom dijelu pripovijetke Samsa sam odlučuje otići birajući smrt
- Prije preobrazbe Gregor je smatran korisnim članom obitelji, ali nakon preobrazbe sve se
mijenja. Prije svega, mijenja se odnos oca prema njemu, da bi potom i odnos sestre i majke
isto tako postao drugačiji, hladniji i otuđeniji.
- Gregorov osjećaj straha i života bez vrijednosti proizlazi iz Kafkine autobiografije, tj. osjećaja
otuđenosti s ocem, ali može se i iščitati i predratni motiv (Kafka, židov pred rat)
- Majka je prvi put vidjela Gregora kao kukca kad su ona i Greta iznosile namještaj iz njegove
sobe i tada se skoro onesvijestila. Htio je zadržati fotografiju koju je držao na zidu, kako bi
ostavio posljednji trag svoje čovječnosti u toj sobi
- Preobrazba Gregora ujedno označava i preobrazbu njegove obitelji, odnosno preobrazbu u
ponašanju cijeloga društva prema onima koji nisu jednako sposobni preuzeti na sebe zadaće
poput normalnih ljudi. Kafka progovara o pojedincu koji se promijenio prije svega sam u sebi
te je zbog te promjene postao neprihvaćen i stranac svima oko sebe. Kako se nije mogao
vratiti u prijašnje stanje, njegova egzistencija postaje manje vrijednom u njegovim očima –
upravo je to uzrok mijenjanja stava obitelji pa i međuljudskih odnosa u cjelini, što sve vodi
prema nestajanju egzistencije slabog pojedinca
- Unatoč fizičkoj promjeni, Gregor unutar sebe ostaje i dalje čovjekom (oduševljenje glazbom,
slika na zidu), a na kraju pripovijetke Gregor sam odlučuje otići, birajući smrt
- GREGOR SAMSA – dok je bio čovjek, živio je pritisnut sa svih strana poput kukca pod nečijom
cipelom koja će ga zdrobiti i uništiti svaki njegov trag. Otac je nakon bankrota zatajio da je
sačuvao dio imetka te je na Gregorova pleća svalio uzdržavanje obitelji i otplatu duga. Gregor
je, pod težinom odgovornosti, postao trgovački putnik sa znatno većim primanjima, što je
oduševilo obitelj. On je mrzio svoj posao, a šef ga je ponižavao. Maštao je da da otkaz, ali nije
imao hrabrosti zbog obitelji. Mnogo više od spoznaje preobrazbe, Gregora je zabrinulo
kašnjenje na vlak jer će naljutiti šefa. Radeći vrijedno nekoliko godina, mašta o tome kako će
na Božić objaviti sestri da će joj platiti studij violine – ostvarenje te velike želje osvijetlila je
preobrazba, tako nikada neće moći učiniti onaj „veliki rez“ jer KAFKINI JUNACI NIKAMO NE
STIŽU I NIŠTA NE OSTVARUJU. Njegova je preobrazba rezultat otuđenja od samoga sebe, slika
vlastite nemoći u bešćutnom svijetu. Pisac Gregoru ostavlja sposobnost razumijevanja, ali
njega nitko ne razumije. Vrhunac je njegova poniženja njegovo tužno, sramotno umiranje
nakon što ga se i sestra odrekla; iscrpljen i dosljedan svom žrtvovanju za druge, pritisnut
krivnjom, Gregor je te noći „uginuo“. Pometen zajedno sa smećem u svojoj sobi, završio je na
smetlištu. Gubitak samopoštovanja, dopuštanje da ga gaze i budu od njega svi jači u ovom je
prizoru na vrhuncu.
- OBITELJ I DRUŠTVO – društvo u kojem Gregor živi otuđeno je i počiva na iskorištavanju
slabijih. Abnormalnošću Gregorove preobrazbe pokazuje se nesigurnost ovoga svijeta u
9
kojemu je sve moguće. Ljudi gledaju samo „odijelo“, a kad ono sklizne, ostaje vidljiv i
nezaštićeni sloj osobnosti, preobražen u materijalizirani oblik, u kukca. Preobrazbu možemo
razumjeti i kao jedini mogući bijeg od svih frustracija i nezadovoljstava. Da normalan svijet
nije normalan, Kafka pokazuje uvodeći u priču elemente fantastike
- MOTIV JABUKE – može se iščitati kao „jabuka razdora“. Motiv je poznat još iz antičke
književnosti kada je Paris trebao dati zlatnu jabuku najljepšoj između Here, Atene i Afrodite.
Afrodita mu je obećala dati za ženu Helenu te se Paris odlučuje njoj dati jabuku. Tim je činom
uvrijedio Heru i Atenu koje su, za osvetu, učinile Parisa i Helenu neposrednim uzročnicima
Trojanskog rata. Od tog je trenutka jabuka postala simbolom zavade, često korištenim u
književnosti. Ta je jabuka potvrdila i razdor između oca i Gregora, ali i Gregora i cijeloga
svijeta. Nakon što je otac bacio jabuku na sina, Gregor je postao povučen i počeo je
promatrati svoju obitelj u drugom svjetlu, sa strahom i sve većom otuđenošću. Tek pred
samu smrt svoje se obitelji počeo sjećati s ganućem. Naime, jabuka je bila neposredni
materijalni povod njegove smrti jer se jedna zabila u njegovo tijelo. Simbolika jabuke koja
trune u njemu zapravo upućuje na pomisao da je on umro od tuge i usamljenosti zbog toga
što je njegova nemoćna pojava izazivala gađenje te je bio napušten od svih.
- Svojim je djelom Kafka pokrenuo niz pitanja o međuljudskim odnosima. Bizarna preobrazba
čovjeka u kukca alegorija je o svima koji zbog vlastitog duhovnog ili fizičkog nedostatka
moraju živjeti na samom rubu egzistencije, odbačeni od svih.
- EKSPRESIONISTIČKA OBILJEŽJA – osjećaj straha i osamljenosti, protest protiv društva koje
ugrožava slobodu pojedinca, uporaba groteske
- NADREALISTIČKA OBILJEŽJA – halucinacija preobrazbe
- EGZISTENCIJALISTIČKA OBILJEŽJA – motiv preobrazbe pisac koristi kako bi izrazio odnos
obitelji prema pojedincu; kritika društva, ali, prije svega, odražava vlastiti Kafkin svijet,
njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć pronalaska mjesta u društvu, određivanja svog
stava prema svijetu i religiji, njegov strah i mučne vizije. Kafka iznenađuje jasnim stilom i
jednostavnim realizmom kojim opisuje građansku stvarnost, u koju smješta fantastične
događaje svojih junaka
- DADAISTIČKA OBILJEŽJA – opisivanje logike svijeta – ono što nije normalno, prikazano je kao
normalno
- SIMBOLIZAM – očevo gađanje jabukom (simbol razdora i izdaje)
- KAFKIN STIL – detaljiziranje, paradoks (čovjekova preobrazba u kukca prikazana kao moguća),
miješanje realnoga s fantastičnim, sličnost sa snom
- KAFKIJANSTVO – pojam vezan uz opće stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu
(odbačenost, izoliranost...)
- Niz je različitih tumačenja tematskog sloja: slika otuđenog čovjeka u svijetu otuđenih ljudskih
odnosa, pripovijeda o apsurdnom životu neosmišljene egzistencije, slika strahove i
nesigurnost koja čovjeka čini malim, neznatnim, poput kukca, pripovijeda o podvojenosti
ljudske osobnosti, potaknut sukobima između života koji mu je nametnuo otac i vlastitih
sklonosti i želja itd.
- PROSTOR – Kafka nije slučajno svog junaka pretvorio u kukca u prostoru njegove sobe –
Gregorova je preobrazba bijeg u jedini prividno siguran prostor, iza zatvorenih vrata njegove
sobe – sužavajući životni prostor, u potrazi za mirom, ali i pred vratima sobe postoje nevidljivi
neprijatelji. Ovdje se vidi autobiografsko obilježje – sam pisac, razapet između mrskog
pravničkog zanimanja i neostvarene želje da se potpuno posveti pitanju, čeznuo je za
životnim prostorom koji bi sličio zapečaćenom podrumu u kojemu bi mu hranu donosili i
ostavljali uz najudaljenija vrata, a on bi je uzimao, neometan ljudskom prisutnošću.
- Gregorovo sužavanje životnog prostora istodobno je sužavanje svijesti – otuđenje od ljudskog
i prihvaćanje života insekta. Otuđenje je sve izraženije, do konačnog odlaska, ukinuća
postojanja, egzistencije koja nije otkrila svoj smisao i opravdanje.
10
- VRIJEME – Kafka slobodno raspolaže vremenom, zaustavljajući se na onim pojedinostima

koje su važne za Gregorov novi položaj. Vrijeme ne teče jednoliko i pisac preskače veće
dionice, a na pojedinim se zadržava vrlo dugo i opširnim pripovijedanjem u njima zaustavlja
vrijeme
- ZNAČAJ DJELA – inspiraciju je Kafka mogao naći i u vlastitoj obitelji. Zbog svog strogog oca i
sam se često osjećao poput kukca. Kukac ima brojna simbolička značenja – veliki oklop
(otuđenost, začahurenost, izoliranost, nemogućnost komuniciranja), tanke slabašne nožice
(nemoć). Kafkin otac, a kasnije društvo, onemogućavaju razvoj individualnosti. Društvo
nameće pravila i granice. Čovjek osjeća strah i on ga izobličuje (ekspresionizam). Kafka
otkriva obitelj kao temeljnu zajednicu u kojoj sve funkcionira na bazi interesa. Suvremena
obitelj pati od egoizma, licemjerja i zavisti, a osnovni princip i u obitelji i u društvu jest
PRINCIP KORISNOSTI
DRUGA MODERNA (1952.-1969.)
- Naziva se drugom modernom jer joj je s modernizmom (1892.-1914.) zajednička usmjerenost

na europsku i svjetsku književnost, tj. pluralizam stilova
- Krajem 40-ih godina 20.st. dolazi do političkih promjena – 1948. došlo je do Rezolucije
Informbiroa – nakon toga jugoslavenske komunističke vlasti raskidaju vezu sa Staljinovom
socijalističkim imperijem. To je vrijeme čišćenja partijskih redova od svega „sumnjivoga“. To
je i vrijeme oslobađanja književnosti od utilitarizma. Godine 1949. u Zagrebu je održan Drugi
kongres književnika Jug – P. Šegedin izlaže referat „O našoj kritici“; ističe mogućnost
drugačijeg govora o umjetnosti od onog što zastupa službena partijska linija; borba za
slobodu umjetničkog izraza i nesputan razvoj. Godine 1952. u Ljubljani na Trećem kongresu
Saveza književnika Jugoslavije referat izlaže Krleža – ističe pobjedu liberalnih snaga;
autonomija umjetničke sfere; razvoj književnosti u skladu s tradicijom, voljom i logikom;
otpor se osjetio i u književnom stvaralaštvu. Napisana mnoga djela P. Šegedina, V. Desnice, R.
Marinkovića, J. Kaštelana
- PRVA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – KRUGOVAŠI (1952.-1960.) – prijelomna je
godina 1952. Na književnu scenu stupa naraštaj pisaca rođenih između 1920. i 1932.
Iskoristili su naznake demokratizacije društva i doveli do preporoda hrvatske književnosti.
Okupljali su se oko časopisa Krugovi (pokrenut 1952.) te prozvani krugovaškom generacijom.
Vlatko Pavletić – književni kritičar i urednik Krugova, njegova krilatica glasi: „Neka bude
živost“ (duh razdoblja). Krugovaši afirmiraju – duh tolerancije, pravo na razliku, pravo na
vlastiti izraz, umjetnički pluralizam. Književnost postaje prostorom traženja, sukobljavanja
mišljenja, afirmacijom individualizma. Pisci izražavaju nezadovoljstvo prema političkoj prisili i
političkoj narudžbi – RAZVOJ KNJIŽEVNE KRITIKE. Hrvatska književnost opet je uključena u
europska strujanja, prevode se strani pisci, raste interes za američku novu kritiku, utjecaj
zapadnjačkih pjesničkih smjerova, ponovno jača interes za književnu tradiciju. Cijenjeni su
A.B.Šimić i T.Ujević.
Iako su se zalagali za istu ideju, krugovaši se razlikuju u:
a) heterogenosti pisma
11
b) različitom shvaćanju umjetnosti

c) političkom opredjeljenju
d) generacijama
SVE TE RAZLIKE DONOSE DINAMIKU I ZANIMLJIVOST
- predstavnici – N.Milićević, S. Novak, S. Mihalić, J. Pupačić, V. Pavletić, I. Slamnig, A. Šoljan, V.
Gotovac, Z. Tomičić, M.S. Mađer
- njima se priklanjaju – J. Kaštelan, V. Parun, M. Dizdar, koji deklariraju pripadnost hrvatskoj
književnosti
- aktivno djeluju – Ujević, Krklec, Cesarić, Šop, Tadijanović, Drago Gervais, V. Majer, V. Desnica,
R. Marinković, Kaleb, M. Božić
- KARAKTERISTIKE KNJIŽEVNE PROIZVODNJE 50-IH GODINA:
PJESNIŠTVO – glavni dio produkcije, širenje tema, eksperimentiranje na formi pjesme, pj.
govor otvoren svakodnevici, običnim problemima, prodire kolokvijalni jezik (govor ulice,
slang), izražavanje govorom kraja iz kojeg potječu, izražavanje jezikom filozofije, intelektualna
poezija, misaona, filozofska, racionalna. Najznačajniji predstavnici – Slamnig (plan prirode
jezika i izričaja) i Mihalić (plan sadržaja, teme, značenja). Osjeća se utjecaj zapadnoeuropskog
pjesništva. Teme – strah, smrt, osamljenost, tjeskoba, nemoć, poraz – EUROPSKI
EGZISTENCIJALIZAM. Slamnig pripada pjesničkom ludizmu (igra riječima i značenjima). Dolazi
i do prodora nadrealizma. Metarofe i veza s narodnom poezijom – Kaštelan, Dizdar, Pupačić
PROZA – u prvoj polovici 50-ih godina – kratka proza – teme: rat, revolucija. Sredina 50-ih
godina – uspon romana. Pisci – Kaleb, Desnica, Šegedin, Marinović, Božić, Šoljan, Novak.
Teme:
a) nisu više patetične s crno-bijelom tehnikom i heroizmo-ratne. Ratna proza zaokupljena je
egzistencijalnim dramama, borbom za samoodržanje, etička odgovornost pojedinca,
introspekcije, psihologizacija
b) suvremena, urbana problematika (osamljenost pojedinca, intelektualca; etičke dvojbe,
sumnje). Nema razvedene fabule, već se nižu asocijacije, analize i meditacije
c) svijet djetinjstva – psihologizacija, autobiografija
d) ruralna tematika
- pojavljuje se novi tip kratke proze (short story) – filmski dijalog, autorske uspomene,
kolokvijalni jezik – na njih je utjecala američka „izgubljena generacija“, npr. Hemingway
- vrhunske novele – Marinković, Ruke; M. Božić, Novele; Desnica, Tu odmah pored nas
- DRAMA – nije toliko razvijena. Krleža je središnja umjetnička osobnost. Marinković, Glorija;
M. Matković,Na kraju puta; Heraklo; M. Božić; J. Raos. Komedija – M. Budak, Fadil, Hadžić
- DRUGA POSLIJERATNA KNJIŽEVNA GENERACIJA – RAZLOGOVCI (1961.-1969.) – Krugovi
prestaju izlaziti 1958. Ostali časopisi – Književnik, Republika, Umjetnost riječi, Forum, Riječka
revija, Zadarska revija, Dubrovnik, Mogućnosti
Časopis Razlog – u Zagrebu 1961. Razlogovci su pisci rođeni između 1934. i 1941. Predstavnici
– Majdak, Mrkonjić, Stamać, Horvatić, Zidić, Zuppa, Dragojević
Razlogovska poetika:
PJESNIŠTVO – raznovrsnost smjerova, intelektualizacija pjesništva, filozofske, idejne
koncepcije, pojmovno pjesništvo – književnost i filozofija. Pjesništvo je – nekomunikativno,
zatvoreno, filozofsko. Podređeni su – ritam, metaforika, figure, zgusnuti jezik. teme su –
12
problematizacija egzistencijalnih i etičkih situacija, beznađe, praznina, rasap stvarnosti.

Žargonska poezija s urbanom tematikom te idejno pjesništvo
PROZA – raznovrsnost tema i stilskih oznaka. Psihologizacija suvremenom čitatelja. Likovi su
intelektualci, gubitnici, usamljeni, odbačeni. Fabula nije bitna. Psihološka analiza i meditacija.
Proza u trapericama (Šoljan, Majdak, Slamnig). Predstavnici proze – Majdak, Mirić,
Marinković, Raos, Novak, Šoljan, Krleža, Peić, Vuletić, Lukić
DRAMA – kritika kulta ličnosti, propitivanje problema vlasti. Odnos pojedinca i dogme –
tvrdnja bez dokaza. Utjecaj Krleže. Radovan Ivšić – neverbalni teatar (djeluje u Parizu u krugu
nadrealista), Vesna Parun – poetski teatar, I. Ivanac – teatar apsurda, A. Šoljan
RANKO MARINKOVIĆ
- Rođen na Visu
- Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u logoru u Italiji
- Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske i kao ravnatelj HNK
- Od 1951. do umirovljenja bio je profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost
- U književni život uključio se pred Drugi svjetski rat novelama i dramom Albatros
- Nakon rata počelo je njegovo glavno stvaralačko razdoblje, u kojem je pisao pripovijetke,
novele, drame, eseje, romane i kritike
- S njim se uspostavlja tijek moderne hrvatske proze, od Matoša i Nehajeva, preko Kamova i
Krleže, do Šegedina i Desnice
- Njegove drame predstavljaju odmak od realističke tradicije građanske drame i u njima
parodira naslijeđene žanrove (vodvilj, groteska)
- Djela – zbirke novela: Proze, Ruke, Poniženje Sokrata
romani: Kiklop, Never more
drame: Albatros, Glorija
kritike i eseji: Geste i grimase, Nevesele oči klauna
KIKLOP
- Radnja se odvija u predratnom Zagrebu (2.svj.rat)

- Roman lika; egzistencijalistički roman
- Tri su tematska plana:
 Egzistencijalistički (mitsko-simbolički) – rat kao suvremeni Kiklop koji proždire
čovjeka, ljudski strah, dehumanizacija
 Društveni (realistički) – Zagreb pred 2.svj.rat; boemski svijet zadimljenih krčmi i
ispraznih razgovora
 Psihološki (iracionalno-fantastični) – Melkior Tresić, novinar i intelektualac smišlja
način kako se izvući od mobilizacije - izgladnjivanje
- Roman ponajprije tematizira tjeskobnu atmosferu zagrebačkog miljea uoči dolaska ratne
kataklizme – egzistencijalni strah, rasap svih etičkih vrijednosti, društveni kaos…
13
- Glavni je lik Melkior Tresić, novinar, opsjednut ratom i nastojanjem da se izvuče od

mobilizacije
Iščekujući poziv u vojsku, odlučuje se na post i prisilno izgladnjivanje, ne bi li izbjegao vojnu
službu
Uglavnom se kreće po zagrebačkim ulicama i kavanama te razmišlja o vlastitoj sudbini
zarobljenoj u društvenom kolapsu predratnog stanja
Kreće se u boemskom društvu, a njegovi su prijatelji Ugo, Maestro i Fernando, likovi koji u
velikoj većini dominiraju, dok je Melkior uglavnom pasivni promatrač
Okupljaju se u kavanama Dajdam i Ugodni kafić, a prate ih groteskne i crnohumorne situacije,
pijane rasprave, skandali, promjene raspoloženja i tučnjave
Melkior je zaljubljen u fatalnu Vivianu
- Ostali sporedni likovi: Enka, Atme, don Kuzme
- Središnja svijest glavnog lika, Melkiora, osnova je radnje. On je beživotan, nezanimljiv i
hladan simbol koji se provlači kroz roman. Zaljubljen je u Vivijanu, koja nikako ne postaje
njegova. Mizeran i nesretan, ima mazohistički poriv iživljavati se na svima koji mu prilaze, a
istovremeno se opterećuje pitanjima o budućnosti, krivnji i kanibalizmu
Melkior završava u bolnici pa zatim u ludnici nekoliko dana nakon poziva u vojsku te ga
naposljetku ipak proglase nesposobnim i demobiliziraju ga. Kada se riješio svog straha od
vojske, obuzima ga još veća praznina. Maestro počini samoubojstvo i Melkior se, premda
sasvim rastrojen, pokušava vratiti u vojsku, ali ga ne primaju. Rat uzima zamah, a Melkior
odlazi iz grada, shrvan i izbezumljen, četveronoške puže u Zoopolis
Na kraju romana Melkior postaje svjestan svojega poraza. Uspio je u onome što je htio:
uskratio je kiklopu Polifemu (rat) svoje tijelo, ali shvaća da su u svijetu u kojem živi nestale
sve ljudske, humane vrijednosti
- KIKLOP (RAT) – isto kao što je kiklop Polifem zatočio u pećini Odiseja, tako je ovdje Kiklop
(rat) taj koji je navalio ogromni kamen na spilju svijeta te jede jednog po jednog čovjeka i
onemogućava pojedincu da se spasi. Odisej je prevario Kiklopa, a Melkior Tresić, suvremeni
Odisej, odupire se nadolazećoj katastrofi i duhovno (ironijom) i tjelesno (izgladnjuje se kako
bi tijelo uskratio ratu)
- No, što je Kiklop? On je u djelu više slutnja nego činjenica, više opasnost nego zbilja,
on je stanje koje determinira sve ličnosti i zbivanja; on je strah, taj glavni način postojanja u
romanu. Velikom dvojstvu svake klasične umjetnosti, Ljubavi i Smrti, Marinković je dodao i
trećeg, modernog člana, Strah. Eros, Thanatos i Phobos, tri su stupa na kojima počiva
kiklopski svijet modernoga čovjeka. Uz napomenu da se treći, Phobos, nadvio preko svega i
prijeti čovjekovu postojanju. To je strah strašniji od smrti jer klasična smrt negira pojedinca ili
pojedince u ime načela koje se može i ne mora prihvatiti, ali se može razumjeti. U Kiklopiji,
kojoj prijeti bezumni rat, sve je besmisleno.
Bestijalno mumljanje (kiklopskog) totalitarno-fašističkog čudovišta nije zatijevalo posebno
istančan sluh. Opasnost je bila očita – pretvarala se u strah povijesno motivirana.
Marinkovićev svijet u Kiklopu podsjeća na svijet Dostojevskog, ali bez Boga. Junaci
Dostojevskog luduju, mahnitaju, zadaju i primaju udarce, ali sa sviješću o „prvom pokretaču“,
neprestano s „Evanđeljem pod rukom“. I Marinkovićevi su junaci izubijani, puni ožiljaka i
modrica. Jedino što se kod njih nadvija Strah. Nije bitno tko ga pokreće, nego je bitno da
čovjek više nije miljenik Boga, nego je njegov talac. Misao je njegovo jobovsko prokletstvo, a
14
ne trijumfalni dokaz postojanja. Da postoji, moderni čovjek zna, ne zato što misli, nego zato
što se boji, što mu kroz kosti prolazi strah – to je njegovo „kiklopsko načelo“. Zbog toga,
Marinković je romanom sigurno jedan od impresivnih postkafkijanskih pjesnika čovjekove
izgubljenosti u modernom društvu
- U Melkiorovoj svijesti nastaje priča o kanibalima, ljudožderima (drama Kanibali) koji su
uhvatili brodolomce s Menelaja i jedu ih. Ponašanje tih ljudoždera shvatljivo je i može se
opravdati kao odraz nužnosti i načina života, neciviliziranosti. Za mornare ipak postoji
mogućnost spasa, a to je izgladnjivanje jer kanibali neće jesti mršavo tijelo
- Suvremeni ljudožder je rat, on je taj koji ugrožava ljudsku egzistenciju i ne može se opravdati.
Rat unazađuje, a ne unapređuje civilizaciju, on je negacija ljudskosti i civiliziranosti. Ljudsko
društvo trebalo bi razvijati pozitivne vrijednosti (mir, ljubav, prijateljstvo), a ne uništavanje,
zlo i nesreću
- Završetak - Melkiorovo završno puzanje u Zoopolis konačna je kapitulacija čovjeka koji uviđa
da čovječanstvo umire, da pobjeđuje ono životinjsko, animalno i po tome čovjek više pripada
životinjama i zoološkom vrtu nego čovječanstvu, odnosno ljudskom društvu
- Roman sadrži elemente svih književnih rodova i možemo ga povezati s mnogim književnim
djelima: Homerovom Odisejom, Joyceovim Uliksom, Dostojevskim, Kafkom,
Shakespeareom…
- Izmjenjuje se tehnika realističkog pripovijedanja s unutrašnjim monologom, tijekom svijesti
- Stilska obilježja: fragmentarnost fabule, digresije, intertekstualnost (naslov), defabularizacije,
simbolika, ironija, humor, groteska; izraz je maniristički i karakteriziraju ga jezične dosjetke,
dvosmislenost, kontrasti, igre riječima…
SARKAZAM (spoznaja o „crkavanju“ čovječanstva u čovječanstvu, o izjednačavanju čovjeka i
životinje), GROTESKA (doslovno Melkiorovo puzanje u Zoopolis), APSURD (apsurdno je da je
čovjek ugrožen od čovjeka i sveden na životinju), GRAFOSTILISTIČKE OSOBITOSTI (Marinković
ističe neke riječi i rečenice drugim tipom slova da bi ih posebno naglasio)
- Dvojba o odabiru smjera kretanja - dolazi djelovanje po motivima: BURIDANOV MAGARAC –
primjer nemogućnosti slobodne volje; gladni i žedni magarac koji stoji na jednakom razmaku
između kabla vode i kotla zobi (po nekima, između dviju jednakih hrpi sijena). Magarac se ne
može odlučiti bi li prije jeo ili pio; odnosno, s koje bi hrpe prvo počeo jesti pa ugine.
MIT O KIKLOPU POLIFEMU – stalan strukturalni element svijesti Melkiora Tresića postaje
simbol svake povijesne situacije u kojoj prevladavaju sile mraka.
Iz toga proizlazi doživljaj povijesti – cikličko kretanje; ponavljanje nesreća i stradanja
- MELKIOR TRESIĆ – simbolika imena – Melkior je jedan od trojice mudraca koji se poklonio
Isusu; Tresić – aluzija na hrvatskog pisca Antu Tresića Pavičića, ali i aluzija na Melkiorov strah.
On je u strahu za vlastitu egzistenciju, pokušava naći odgovore pa pribjegava mitu, povijesti,
kulturi u cijelosti kako bi pronašao odgovor na pitanje koje postavlja njegovo vrijeme. Traga
za prilikama koje pružaju bilo kakvu mogućnost za opstanak – u ulomku je to simbolično
prikazano dvojbom na koju će stranu: prema jelenu, što simbolizira bijeg ili prema stablu koje
bi moglo simbolizirati autoritet, ali i mogućnost novog života.
U njemu se prelama jedno povijesno vrijeme i to ostaje dominanta cijeloga djela, sva
tragičnost toga vremena prikazana je u njegovoj viziji kiklopa Polifema.
15
Melkiorovo puzanje u Zoopolis kapitulacija je humanosti i posljedica individualne

zatvorenosti i neangažiranosti. Kiklopska situacija kao simbol sadašnjosti bez ikakve
perspektive, čovjeku je mjesto među životinjama
On je obrazovan, inteligentan i nemoćan pred ratom. On shvaća da rat dehumanizira čovjeka
i svodi ga na animalno, zato je njegovo puzanje u Zoopolis simbolično pokleknuće ljudskoga
pred životinjskim, čovjek odlazi tamo gdje mu je mjesto, među životinje
Melkior je, u kontekstu romana, realan (u smislu realnosti svih ostalih likova u romanu) i da
se odrediti svojom osobnošću od ostalih antagonista: ovisi o njima, ali i djeluje na njih.
Melkiorova zapitanost - kamo krenuti, aluzije na književnost (Racine, Homer, Kranjčević), nad
kratkotrajnošću pahulje snijega, kontrast kozmičke ljepote (ljepote šesterokrake pahulje) i
zemaljske ružnoće dovodi do spoznaje da Kiklop kroči zemljom.
Melkior je simbol cijele jedne izgubljene generacije. Ne vidi smisao u fašističkoj ideologiji ni u
međusobnom ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu učiteljicu kojoj je
pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje egzistencije bira paničan i tjeskoban
strah.
U romanu ga često uspoređuju s Raskoljnikovom
- Važan element romana je osporavanje i parodiranje tradicije i tekstova književne baštine, u
čemu veliku ulogu ima UGO, čije lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaćena književnost. On
uporno oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjer Ugove lakrdije je i njegov
ispad kad susreće Melkiora na vagi invalida. Ugov je cilj cijelo vrijeme bio zapanjiti prolaznike,
pa je i njegova lakrdija završila, budući da je dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim
bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegova bol je krivo shvaćena književnost.
On je lakrdijaš, zasigurno jedna od najvećih figura u hrvatskoj književnosti. Nikad sam, uvijek
u društvu, nikad u dijalogu, uvijek u monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je
scena, igra, spektakl, spreman je sebe žrtvovati za efektnu, neočekivanu i paradoksalnu
scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma
- ŽENE:
VIVIJANA – izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom zasljepljuje Melkiora. Zbog toga on ne
vidi da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, ima vrlo
sumnjivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je bila u braku sa
sportašem te da je opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na
vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je
bio njezin drugi ljubavnik koji je prebio Maestra, a ona se bez grižnje savjesti smijala i s
uživanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku i prilično je neobrazovana, čak i
primitivna. Melkior ju ne zanima upravo zbog toga jer se zamara umnim stvarima
ENKA – razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijane. No, ona uporno
i iskreno vjeruje da je izrazito moralna, iako muža ne vara samo s Melkiorom. Smatra da je
njezin brak savršeno sretan. Često plače i naučena je da uvijek dobije ono što želi, a muž ju
pazi kao da ne može bez njega živjeti
- Melkior, zgrožen nad nemoralom dviju žena, smatra da je i medicinska sestra ACIKA takva.
No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i bila vjerna
- Problemi vidljivi u djelu – traganje za smislom života (čovjekova razapetost između
animalizma i humanizma), premoć sila zla nad čovjekom i njegovim naporom da ostane
16
čovjek (povratak u Zoopolis), pitanje osobnog angažmana u presudnom životnom trenutku

(odlazak u Zoopolis – hrabrost ili kukavičluk)
- Utjecaji na djelo: pahulja kao primjer kozmičke ljepote, suprotnost pahulje prema svijetu,
utjecaj filozofije (Buridanov magarac), motiv mrava (asocijacija na Nazorovu Šikaru); golemi
kukac (aluzija na Kafku); u Odiseji je Kiklop postavio kamen na pećinu u kojoj je zatočio
Odiseja; asocijacije na zatvore, vojske i vojarne
- Vrlo je složen ustroj djela. Fabularni je tijek teško izdvojiti. Predstavlja se mozaična slika
zagrebačkog intelektualnog i poluintelektualnog svijeta u očekivanju strašnoga rata. Opći
strah i beznađe obuzimaju snagu razuma i ljudi se prepuštaju niskim nagonima jer se ne
mogu oteti nerazumnim silama, „slijepom Kiklopu“. U isprepletenosti mnoštva ljudskih
sudbina s okruženjem povijesne i druge simbolike ističe se središnji lik: za život zabrinuti,
duboko ustrašeni, Melkior Tresić
- ZOOPOLIS - grad životinja, od svoje prvobitne, svakodnevne značenjske pojavnosti; zoološki
vrt; do temeljitije, metaforičke simbolike koja označava život čovjeka i čovječanstva, viziju
svijeta kao animalne zajednice
- Osnovni Marinkovićevi simboli: „gigantski kukac svežder“, strahovni aligator – Krokodil i
homerski jednooki kiklop Polifem, „čovjek zvijer“, uništavaju sve humano u čovjeku,
nagovještavajući trijumf zločinačkog elementa ljudske prirode, od mitskih vremena Kiklopa
pa sve do suvremenosti i totalitarnih divljanja.
- IDEJA – paradoks suvremenoga svijeta – tehnički napredak i kretanje prema naprijed, u
humanističkom smislu – kretanje unazad; dehumanizacija svijeta ratovima; čovjek kao
suvremeni Odisej koji nastoji nadmudriti suvremenog Kiklopa
- Simbolika imena: Eustahije – grč.plodni; Melkior – hebr. kralj svjetla; Maestro – tal. počasni
naziv velikih majstora; učitelj
- Postupak „smijeh nad apsurdom“ preobražava nepodnošljivo surovu stvarnost oko sebe u
komičan i podnošljiv besmisao. Ironija kao voltaireovski pogled na svijet koji izražava i nemoć
i nadmoć nad tim svijetom autoru služi kao upozorenje na apsurde našeg svijeta
- Marinkovićevi junaci svoje svakodnevne životne okolnosti često nastoje prevesti na književne
predloške i sižeje. Sve što vide, doživljavaju ili osjećaju, oni teatraliziraju. Izmjena života i igre
(glume) važna je oznaka Marinkovićeva stvaralaštva. Maestro nosi u društvu masku
zabavljača, boema i cinika. No, u predsmrtnoj ispovijesti Melkioru se ispod maske otkriva
uništen i povrijeđen čovjek. Ugo i don Fernando poistovjetili su se sa svojim društvenim
ulogama: i njima se krinka zalijepila za lice. Tim Marinkovićevim likovima postavljena je
napetost između stvarnoga bića i nametnute im društvene maske.
- Iako različiti po svom statusu i razmišljanjima, Ugo, Melkior, Fernando i Maestro povezani su
(Parampionska braća). Oni su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaša
- Likovi su najčešće u dijalogu, dijalog u intelektualnoj igri, često sebi svrhovitoj, a nijedan lik,
pa čak ni Melkior, nije potpuno ocrtan
- Među svim autorima na koje aludira Marinković, izuzetnu ulogu ima Shakespeare. Na 70-ak
mjesta spominje se njegovo ime ili imenuju lica ili navode citati. Najčešći je izvor asocijacija
Hamlet, koji na razne načine ilustrira situaciju propadanja, uništenja, i to je tragično,
groteskno i patetetično u plemenitom smislu.
17
Najčešće se varira Hamletova misao o kralju koji prolazi kroz prosjačka crijeva. Oba aspekta
tog motiva (smrt koja sve izjednačuje i proces sveopćeg međusobnog proždiranja) leže u
temelju kiklopske teme
- Uz slike opće atmosfere toga vremena, roman fokusira i egzistencijalnu dramu novinara
Melkiora. Misli i osjećaji glavnoga lika u znaku su otuđenja, opsesije strahom i slutnjom
potpune dehumanizacije svijeta.
- U završnom narativnom paragrafu dominira mračna slika stihije zla (koju simbolizira Kiklop) i
vizija animalnog svijeta Zoopolisa, u kome su iščezle sve ljudske vrijednosti i moralne
kategorije
- Spoznaja o paradoksu suvremenog svijeta – umjesto da napreduje, čovječanstvo ide unatrag,
čovječanstvo umire u čovječanstvu. To je apokaliptična vizija širenja zla; kolektivnog ludila
koje čovječanstvo vodi samouništenju
- Ideja – „Nije sudbonosno ono što čovjek hoće, nego ono što on jest.“
- Struktura romana izrazito je modernistička: roman je građen od niza samostalnih
pripovjednih sekvenci, a esejistički dijelovi uklopljeni su u pripovijedanje. Nositelj esejističkih
dijelova je Melkior, čijom slikom Marinković daje umjetničku sliku intelektualnih i umjetničkih
krugova u Zagrebu
SLAVKO MIHALIĆ
PJESNIŠTVO:
- Krugovaš – predstavnik časopisa Krugovi (1952.-1958.) – stvaraju u skladu s individualnošću i

stvaralačkim poticajem samoga umjetnika, tj. književnost se oslobađa diktata i službovanja
režimu. Glavni je urednik bio V. Pavletić, a osnovna im je krilatica bila: NEKA BUDE ŽIVOST!
Ona odražava želju cijele generacije za slobodom i raznolikošću književnog stvaralaštva. Naziv
časopisa odnosi se na krugove „pojedinačnih, ali argumentiranih stavova koji su otvoreni
prema različitostima i strpljivi prema suprotnostima“.
- Obilježja poetike – individualan i subjektivan pristup književnosti, pluralizam stilova, traženje
poticaja u domaćoj književnoj baštini i ugledanje na strane suvremene uzore
- Tri su generacije pjesnika druge moderne:
a) pjesnici koji su se afirmirali u međuratnom razdoblju ili odmah nakon 2.svj.rata (Kaštelan,
Parun i dr.)
b) pjesnici krugovaške generacije rođeni 20-ih i 30-ih godina (Pupačić, Mihalić)
c) pjesnici razlogovci
- POJMOVNA POEZIJA – teme su egzistencijalističke i filozofske. Stilska obilježja: jezik postaje
instrument poezije, ugleda se na jezik filozofije, pesimizam, nekomunikativnost i
hermetičnost.
- Mihalić i Slamnig utemeljitelji su dviju međusobno suprotnih pjesničkih poetika. Svojim
stvaralaštvom povezuju razdoblje druge moderne i postmodernizma
- Mihalić je pjesnik modernog čovjeka, subjekt njegove poezije zapravo je „čovjek u situaciji“,
poezija mu je okrenuta zbiljskom, postojećem životu. Svako dublje čitanje njegove poezije
18
uvodi nas nepogrešivo u problem bitnoga, u pitanje smisla i mogućnosti življenja. Svaka
njegova pjesma postavlja pitanje razloga i upitnosti egzistencije.
- Junak je njegove poezije čovjek, usamljen i ugrožen, prestravljen izazovom života, okružen
opasnošću, tjeskobom, strahom i neizbježnim porazom. Zapravo je slika drame koja započinje
i odmah prekida, vidi se čežnja za komunikacijom i kontaktom, nemogućnosti da se
međusobno približimo.
- SLAVKO MIHALIĆ:
- Bavio se pisanjem, slikanjem i glazbom.
- Godine 1967. jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrv. knjiž. Jezika
- Iako stvara i ranije, u književnosti ulazi s generacijom krugovaša zbirkom Komorna muzika
- Refleksivna i filozofska poezija slijedi mu liniju intelektualističke hrvatske poezije koju čine
Kranjčević, Šimić, Krleža i Ujević
- 20-ak zbirki pjesama: Komorna muzika, Posljednja večera, Klopka za uspomene, Pohvala
praznom džepu, Tihe lomače…
- Unutar krugovaške generacije utemeljio je egzistencijalnu refleksivnu poetiku
- Najveći je majstor slobodnoga stiha u suvremenoj hrv.knjiž.
- Utemeljitelj je tzv. LIRIKE MALODUŠNIH unutar krugovaške generacije – to je
egzistencijalističko pjesništvo koje tematizira tzv. granične situacije: smrt, strah, tjeskobu,
ugroženost i osjećaj praznine. Teme su filozofične, a pjesnička vizija svijeta izrazito je
pesimistična.
- Iako prožeta vrlo crnim pogledom na perspektive čovjeka i njegovih mogućnosti u svijetu,
Mihalićeva poezija ipak odiše nekom vrstom humanizma koji bismo mogli nazvati
egzistencijalističkim po tome što sadržava shvaćanje da, unatoč nedvosmislenoj i neizbježnoj
propasti koja za čovjeka leži u smrti, ipak ljudski život ima smisao u hrabrosti kojom čovjek
prihvaća uvjete svog postojanja.
- STVARALAČKE FAZE:
a) 1954.-1961. – Komorna muzika; dominira osjećaj egzistencijalne tjeskobe ugroženog
pojedinca
b) 1961.-1977. – Godišnja doba; ugroženi pojedinac okreće se prirodi
c) 1977.-1990. – Klopka za uspomene; ljudska se egzistencija promatra u povijesnom
kontekstu, a čovjek postaje društveno biće
d) 1990.-2007. – Mozartova čarobna kočija; novost je domoljubna poezija kojom pjesnik
reagira na konkretno stanje u Hrvatskoj
- U središtu su pozornosti Mihalićeva stvaralaštva motivi usamljenosti i ugroženosti, a jedan je
od pjesnika koji je možda najjasnije i najdublje opjevao strahove, osamljenost i nade svoje
generacije. On je refleksivni pjesnik izrazito egzistencijalističke inspiracije
- Njegove se pjesme pretvaraju u analize čovjekovih situacija, u refleksije kriznih stanja u
kojima se ispisuje „crna kronika“ vremena i njegova razorna djelovanja na pojedinca. Ipak,
takva „filozofija negativiteta“ ne znači i potpunu predaju, malodušnost i pasivizaciju subjekta,
nego ona fokusira čovjeka koji mirno, strpljivo i dostojanstveno uzdignute glave podnosi
svoju nesreću i poraze te ih pretvara u vlastitu pobjedu. Uostalom, lirski subjekt Mihalićeva
pjesništva nije samo obični nezainteresirani promatrač, nego aktivni sudionik u zbivanjima:
sve što se zbiva s čovjekom u suvremenom svijetu zbiva se i njemu samome
19
- U kasnijem pjesničkom razvoju Mihalić se sve više okreće životnoj konkretnosti, svakodnevici,
malim ljudima. Kontakt sa stvarnim životom i konkretnim prostorom i vremenom ponešto je
otupio njegovu kritiku i unio u liriku više harmonije, optimizma i svijetlih tonova
- Iako izrazito moderna senzibiliteta, Mihalićevo je pjesništvo komunikativno, lišeno radikalnog
eksperimentiranja. U njemu je bitan smisao i tema, ali velika je pozornost posvećena i formi i
pjesničkom jeziku
- Svoje lirske vizije izražava čvrstim hermetičnim strukturama, apstraktnim leksikom, bez
ukrasa i karakterističnim stihom. Izričaj je često kolokvijalan, pun fraza, a asocijativni se ritam
približava govornom jeziku. Stihovi su mu slobodni, oslonjeni na tradiciju. Njihova je
narativnost dominantna
PRIBLIŽAVANJE OLUJE
- U pjesmi lirski subjekt povezuje sebe i voljenu ženu s dolaskom oluje na selu. Iz te pjesme
progovara drama dvoje ljudi koji su usamljeni iako su zajedno i u tišini svog tjeskobnog
postojanja slute dolazak oluje koja u pravilu poražava čovjeka, donosi suze zbog uništenoga
bogatstva (duhovnog i materijalnog). On traga za pomoći i komunikacijom i ta je potraga
sveta. Na kraju on prevladava strah i bez osvrtanja kreće u novo suočavanje sa životom
- Kolokvijalni izrazi i pripovjedni ton. U dijelovima pjesme nalazimo i upravni govor
- Tema – unutarnje stanje dvoje ljudi koji se nalaze pred važnom odlukom
- Lirska refleksivna pjesma
- Motivi:
1. strofa – Verina šutnja, hladnoća, tj. čovjekova usamljenost
2. strofa – mogućnost tuče, tj. opasnost se približava
3. strofa – gromovi i samoća, tj. tjeskoba
4. strofa – ljudska ovisnost o mijenama prirode, tj. neizbježan poraz
5. strofa – savjet Veri – znakovitost
6. strofa – sjećanje, tj. suočenje sa životom (sjećanje na ljubav daje obilježje ljubavne
pjesme, a motiv usamljenosti i suočavanja sa životom daje obilježje refleksivne pjesme)
- oluja, grmljavina, gromovi – dvoje usamljenika, suprotstavljanje govora i šutnje te dva izlaza –
bijeg i opstanak
- alegoričnost: vanjske prilike upozoravaju na unutarnje proživljavanje
- približavanje oluje – opasnost koja se približava ljubavnicima i lirski subjekt poziva Veru da se
sakriju od nje
- borbe ljubavnika sa sobom jednom kada ljubavni sklad bude narušen i kada je pitanje trebaju
li ostati zajedno ili nastaviti dalje sami. Oni su dvoje ljudi koji se znaju od prije i koje je
uzburkala neka situacija, zahlađenje strasti ili neki događaj koji se ispriječio u njihovu odnosu
- lirski subjekt jedini je sudionik tog monološkog dijaloga. Vera, kojoj se obraća, šuti, a on
odgovara umjesto nje
- „Kako je naglo zahladnjelo…“ - približavanje oluje, tj. životnog izazova
- „tuča, kiša“ – oluja u njima, ali poslije kiše dolazi „sunce“ – Veri prepušta odluku, iako zna
odgovor
20
- „A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)“ – tjeskoba

- „Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o/ mijenama/ne plači, Vera, to su samo živci/i oni
slute oluju“ – predstavlja prekretnicu njihova odnosa, točku u kojoj će odlučiti hoće li
nastaviti ili ne
- „Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati/sveto“ – subjekt želi ostati s Verom,
potražiti sklonište od metaforičke oluje, skrasiti se, ali njoj prepušta odluku. Vera je njegovo
drugo JA
- „molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati“ – te riječi završavaju Verinu šutnju, izriče se želja
za što bržim zaboravom, suočavanje sa životom te znak da krenu dalje, ali svatko svojim
putem
- Unose se motivi prirode koja se ponaša gotovo ljudski, kao da je odraz njegova stanja
MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU
- Lirska misaona pjesma

- U pjesmi se lirski subjekt 1973. obraća pjesnicima govoreći im da su ozbiljna vremena i
savjetuje im da se bave svakodnevnim i banalnim stvarima i poslovima. Savjetuje im da se ne
čude i ne izražavaju ono što misle jer bi mogli stradati. U tim ozbiljnim vremenima spašavaju
se samo oni koji ne pokazuju svoje pravo lice, koji ne izražavaju svoje misli i osjećaje.
- Pjesma govori o položaju pojedinca u društvu koje guši slobodu stvaranja i izražavanja, a time
i ljudske slobode i prava
- Tema: teškoće i opasnosti književnog stvaranja
- Četiri strofe; apostrofa – obraćanje, tj. apostrofiranje imaginarnom majstoru
- Motivi:
1. strofa – ozbiljna vremena; strah od životnih izazova
2. strofa – oči pune čuđenja (Šimić - ekspresionizam); pomirenost sa sudbinom –
začuđenost
3. strofa – savjet piscima – pjesnikova sudbina
4. Strofa – klaunovsko lice – čovjekova drama, prednost „klauna“
- Položaj pisaca u društvu – to je društvo iskrivljenih vrijednost, društvo u kojemu je pjesnički
govor prisiljen umuknuti
- Knjževnoumjetničko stvaranje u politički složenoj situaciju koja ugrožava ljudsku slobodu i
diktira način stvaranja, gušenje individualnosti, uniformiranost življenja
- Simbolika svijeće i svjetlosti – unutarnje svjetlo u svakom pojedincu, ono tinjajuće
stvaralaštvo koje treba potisnuti i ugasiti
- Majstor/književnik – trebao bi biti poslušan, pisati o prošlosti, zvijezdama i njihovim imenima.
Treba zanemariti vlastitu znatiželju, čuđenje nad stvarnošću i poriv da piše o onome što vidi i
što ga muči; ne smije pokazati svoje pravo lice
- Paradoks – u ozbiljnim vremenima najmanje su ugroženi neozbiljni, čovjek plače kad bi se
trebao smijati i smije se kad bi trebao plakati – smijeh zbog tragičnih životnih uvjeta
- Tragedija umjetnika – društvo koči slobodu izražavanja i afirmiranja čovjeka kao umjetnika
- Jednostavnost i kolokvijalna narativnost; slobodan stih
21
- Izostanak stilskih sredstava, tj. jednostavnost izraza pojačava dojam ispraznosti

svakodnevnog življenja
- Sve u pjesmi (svi savjeti) u suprotnosti su s načinom na koji intelektualci, umjetnici,
doživljavaju i izražavaju sebe. Savjet za šutnjom znači savjet o očuvanju vlastitog života
- Gašenje svijeće – odustajanje od pisanja
- Paradoks pisanja je poput klauna koji se smije kad mu se plače i obratno
- Postmodernistička intelektualnost (oslanjanje na tuđe stilove kao integralne dijelove teksta,
kao npr. oči pune čuđenja – Šimić; „Sadi u vrtu luk“ – parafrazirani izraz
- Sarkastični cinizam prepoznatljiv je u cijelom tekstu
- Lirski subjekt obraća se kao da govori sam politički vrh, naredbodavnim tonom. Vremena su
to koja zahtijevaju poslušnost režimu, vremena u kojima pojedinac mora zatomiti svoju
slobodu i svako opiranje, inače bi mogao kobno završiti: „Tvoje neposlušne riječi mogle bi
pregristi uzice“
- Tri tercine prepune su uputa pjesniku kako da se ponaša kako bi živio u miru podrezanih krila.
Sarkastično mu se savjetuje da se bavi običnim stvarima i da se ne zanosi previše onim što
mu je nerazumljivo. A nerazumljivo je to što režim propovijeda i zahtijeva kršenje osobnih
sloboda
- Mihalić piše i o borbi unutar čovjeka kojemu su potisnute nade i slobode u klupko
poslušnosti. Upravo majstor nosi u sebi pokornu poslušnost, ali s ciničnog stajališta - sve dok
se ponaša u skladu s očekivanim i onim što smije bit će dobro, ali ukoliko počne iskazivati
slobodu kao pojedinac u društvu koje ga je osudilo, neće dobro proći
- Posljednja strofa, katrena – donosi završnu misao sarkastičnog cinizma kojim opisuje one koji
su ga osudili. Naziva ih klaunovima koji jedini znaju kako se izvući. No, i oni su samo
marionete viših sila, prijetvorni i rade ono što se od njih očekuje jer je to jedina opcija za
opstanak u takvom društvu – „Plaču kad im se smije i smiju se kad im plač/razara lice.“
PROLAZIM ZRINJEVCEM, DOTIČE ME MORE
- Lirski subjekt povezuje zagrebački krajolik sa svojim unutarnjim krajolikom

- Preplavljuje ga plima osjećaja i misli u kojima on prekoračuje prostorna i vremenska
ograničenja. Osjeća da usprkos životnim burama i olujama smisao ne nestaje, da unatoč
„vječnoj hrvatskoj žalosti“ povezanoj s neslobodom čovjek ne odustaje
- Ne odustaju ni Hrvati, ni čovječanstvo od života i od slobode
- Tema – nacionalna duhovnost i kultura; jedinstvo unutarnjeg proživljavanja i vanjske
stvarnosti
- Pjesma progovara o hrvatskom životu, prošlosti i sadašnjosti
- Motivi: more kao simbol slobode, ljudi kao brod
1. strofa – Zrinjevac – park i središte Zagreba; povezivanje stvarnog i imaginarnog pejsaža
2. strofa – zov srca; nedjeljna osamljenost
3. strofa – radost, nesputane misli; pronalaženje duhovnog uporišta u nacionalnom
4. strofa – duhovna smislenost; nesloboda i sputanost u okvirima društva
22
5. strofa – osjećaj samoga sebe; korijeni vlastitog nacionalnog bića

6. strofa – povezivanje individualnog i općeg; prkos i upornost da se nastavi dalje
- spajanje realnog (stvarnog) – Zrinjevac, kavana i imaginarnog pejsaža – more, brodovi, ribe,
plime) odraz je spajanja sjevera i juga – spoznaja o narodu u cijelosti
- spajanje osobnog (osjećaj duhovne slobode, nesputanosti i neograničenost vlastitog duha) i
univerzalnog (duhovna dimenzija, mjesto gdje je moguće postići punoću i slobodu življenja,
mjesto gdje nema nikakvih ograničenja)
- suprotnosti stvarno-nestvarno – stvarnost: politička nesloboda, ugroženost života pojedinca;
nestvarno: sloboda, osjećaj nacionalnog bića i nacionalne pripadnosti, svijest da se usprkos
svim teškoćama mora nastaviti dalje
- egzistencijalna ugroženost čovjeka i čovjekov prkos: usprkos svemu on ide dalje
- jednostavnost, ali misaonost i višeslojnost pjesme
- kolokvijalni izrazi, slobodan stih
- osamljenost lirskog subjekta koji stvarnost nadograđuje duhovnim, imaginarnim
- svijest o ugroženosti pojedinca i naroda i o ljudskom prkosu: individualna snaga postaje opća,
nacionalna, spremna preživjeti i najteže životne uvjete
- „Veliki smo milijunski brod/koji ne kani odustati“ – prkos
- Spajanje dviju realnosti nadrealistički je postupak
- Spajanje označava i kompleksnost čovjekova duha koji nije sazdan isključivo od naklonosti i
privrženosti jednom, nego od svega uzme pomalo
METAMORFOZA

- Tema: egzistencijalne sumnje i dvojbe
- Motivi: metamorfoza lirskog subjekta u jezero koje se muti i po kojemu gmižu ogavna bića
- Slobodan stih
- U pjesmi pratimo sliku poniženoga čovjeka, pritisnutog sumnjama, preispitivanjima i
beznađem
- Socijalno-egzistencijalistička pjesma koja smješta lirskog subjekta u okvire svopćih društvenih
i političkih promjena, u kojima se čovjek gubi i mijenja da ni sam sebe više ne poznaje
- Četiri katrene čine svaka za sebe pjesničku sliku - subjektovo zapitkivanje samoga sebe o
uzroku njegove promjene kojoj se čudi. On implicira silovitost promjena u izvanjskom svijetu
koje dolaze toliko naglo i burno da čovjeka hvataju nespremnoga, ali ne donose mu ništa
osim praznine. Motiv praznine provlači se u cijeloj pjesmi na različite načine (3.strofa „bez“
prijedlog, ali i kao dio pridjeva „bezimen“) – želi se na razini pjesme naglasiti ispraznost koju
subjekt osjeća mijenjajući se protiv svoje volje i svijesti. Motiv jezera – najprije je prozirno i
vidi mu se dno, ali je i ono prazno jer u njemu nema riba. Shvaća da ovo prazno jezero u
njemu nije samo, nego je dio većeg jezera koje je ogavno i puno ogavnih bića, a to veće
jezero mijenja ga i čini od njega prazno jezero koje jedino u sebi ima gađenje od samoga
sebe.
23
- Pjesma donosi sliku čovjeka kao produkta vremena u kojem egzistira, ali i sliku čovjeka koji je
nemoćan pred mijenama društva i koji se uz sve svoje napore ne može odijeliti od „tamnog i
otrovnog“ te na kraju doživljava potpunu razočaranost i gađenje prema sebi
- Pouka – ako se utopimo u masi, ona će nas progutati i izgubit ćemo sebe
- Postupak slaganja stihova i razlamanja rečenica tako da jedan dio ostaje iza zareza na kraju
jednog stiha – stvara se dramatičnost i iščekivanje sljedeće misli
JOSIP PUPAČIĆ
- Druga moderna; krugovaš

- Kao dvadesetogodišnjak počeo je objavljivati u časopisima. Kasnije je postao urednik i
suradnik časopisa Krugovi i Književnik
- Njegov pjesnički opus sastoji se od pet zbirki podijeljenih u tri stvaralačka razdoblja:
1. razdoblje ushita i patnje – nastavlja tradiciju impresionističkih pjesnika. Zbirke: Kiše
pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe. Intimne (djetinjstvo i zavičaj) i
egzistencijalne teme, skladna slika svijeta; panteistički doživljaj prirode, neposrednost
doživljaja, pozitivan stav prema životu nadvladava čak i u pjesmama s tragičnom
tematikom, oslanja se na tradiciju i usmenu lirsku pjesmu
2. razdoblje gubljenja i traženja – zbirke: Ustoličenje, Oporuka; filozofska tematika, zaokret
iz slikovnoga u pojmovno pjesništvo, pjesme postaju apstraktne, hermetične, filozofične.
Lirske ugođaje prate unutarnji nemir, bol, razmišljanja o smrti i smislu postojanja, prizori
iz svijesti i podsvijesti
3. zrelo razdoblje (sinteza Pupačićeve poezije) – zbirka Moj križ svejedno gori; vraćanje
motivima djetinjstva i zavičaja s gledišta egzistencijalnoga iskustva. Uočljivo povijesno
tematiziranje hrvatske zemlje
- pjesnik je krenuo u tajne poezije slikama svoga zavičaja i krajolika, obitelji, djetinjstva, pučke
predaje, a dozrijevanjem samo je proširio i učvrstio taj vidokrug; dao mu je šire i dublje
značenje: uži zavičaj postat će zemlja, domovina, obiteljska predaja pretvorit će se u predaju
naroda, u viziju povijesti u koju su uključeni stoljetno stvaralački, ljudski i pjesnički napori.
Rodna zemlja postaje dio Svijeta, a osobna tragedija poprima dimenziju općeljudske sudbine
TRI MOJA BRATA
- iznosi svoju uspomenu na braću, djetinjstvo i sreću

- poredbama i hiperbolama („Imao sam glas kao vjetar“) naglašava „veličinu“ te svoje sreće
- upotreba prošloga vremena ostavlja dojam gorčine što ta sreća pripada prošlosti, a upotreba
jednine označava istost između lirskoga subjekta i njegove braće („kad sam bio tri moja brata
i ja“)
24
- u posljednjem stihu ponavljanje: „moj brat, moj brat i moj brat“ pokazuje da su oni bili jedan
kolektiv, ali i svaki od njih individua za sebe
- stih je slobodan, ritam je usporen opkoračenjima i prebacivanjima
- lirska misaona pjesma
- tema: odnos prema obitelji
- stilska obilježja: iznošenje misli i osjećaja slikama iz prirode
- trojica Pupačićeve braće poginula su od strujnog udara u hidrocentrali
- stihove je oblikovao, posebice 1.stih, želeći istaknuti (kako je sam rekao) – „baš to: kad sam ja
bio oni, kad sam se sastojao od njih i kad smo bili jedno.“ – da bi kazao svu tragičnost gubitka
svoje braće, on će samo u nekoliko jednostavnih slika naznačiti što su mu i koliko značili dok
su bili živi. Nema nikakva jauka, nikakva spomena o tome da su bili mrtvi. On samo vidi sebe
pored njih i veličinu gubitka izražava slikama iz života
- motivi:
1. strofa – sjećanje; obiteljska sreća, zajedništvo s braćom, svijest o vlastitoj snazi
2. strofa – zavičaj, djetinjstvo, mladost, zajedništvo s braćom, pjesnik o sebi, čovjekova
sigurnost u svijetu, svaki od braće – individua za sebe
- tema: ljubav prema braći
- stil – upotreba prošloga vremena ostavlja dojam gorčine (sreća pripada prošlosti), slobodan
stih, opkoračenja, prebacivanja, personifikacija, usporedbe, metafore, hiperbole
- lirski subjekt snažno je izrazio osjećaj vezanosti uz braću uz koju je i malen bio velik. U tom
zajedništvu i sjedinjenju s braćom njegova sreća, snaga i ponos bili su neizmjerni i nadilazio je
sve nedaće, pa i smrt
- značenjskim pomakom, naoko gramatičkom nepravilnošću, upotrebom jednine umjesto
množine, pjesnik nadilazi smrt i ukazuje da vječnost njihova zajedništva
- u pjesmi je tuga zapostavljena, nema sjećanja na smrt. Osim uvodnoga perfekta i završnih
stihova nigdje se ne može iščitati da braće više nema. Svi ostali stihovi izraz su vedrih sjećanja
iz djetinjstva i izražavaju radost življenja
- grafostruktura pjesme, pripovjedni ton
MORE
- Pejsažni motiv mora lirski subjekt nagovještava glagolima GLEDAM i SLUŠAM
- More se „penje“ prema lirskom subjektu – personificirani motiv mora
- Lirski subjekt s morem uspostavlja dijalog (uzajamno se pozdravljaju)
- Ponavljanjem pozdrava dobrojutro ostvarena je dublja emotivnost koja se naglašenija stihom
MORE ZLATO
- Ishodište pjesnikova udivljenja morem je djetinjstvo. On more ne samo da gleda iz daljine ,
želi ga čuti, čezne za njegovom blizinom
- Intimni dijalog s personificiranim morem prerasta u sjedinjenje s njime („zagrli me more oko
vrata“)
- Motiv mora dvojakog je značenja – zbiljsko more i metafora za voljenu osobu koju naziva, u
duhu narodne tradicije, MORE ZLATO
25
- Udivljen morem lirski subjekt dovodi ga u svezu sa ženom koju voli. Stih „zagli me more oko
vrata“ namjerno je dvosmislen: može značiti morski val koji ga je zapljusnuo, ali i zagrljaj sa
ženom
- Slobodan stih
- Imenica MORE ponavlja se 14 puta, čime se postiže ujednačen ritam ljuljuškanja valova i
ostvaruje onomatopeja
- Svako je slovo pozdrava posebno istaknuto – grafemska naglašenost ujedno je i značenjska.
Taj dobrojutro označava čovjekov pozdrav buđenju prirode, ali i buđenje ljubavi i povezanost
s drugim čovjekom
- Cijela pjesma jedna je rečenica izgovorena u dahu
- To je prva Pupačićeva pjesma bez interpunkcije (razgodaka) i jedini tekst ispisan malim
slovima
- Lirski se subjekt stapa s prirodom zanesen ljepotom beskrajnog plavog prostranstva koje u
njemu izaziva sreću, zanos i zadovoljstvo. Taj ushit prirodom prerasta u ushit za voljenom
ženom
- Pjesma je puna vedrine i životne radosti, smijeha i sreće zbog ljepote postojanja. A ta sreća
izvire iz prirode i odražava se ljubavlju
- Ritam je ubrzan zbog izostanka interpunkcije; raspored stihova kao da oponaša more
- Vidljivi su vizualni i auditivni doživljaji mora koje lirski subjekt oživljava (personificira)
- Lirska pjesažno-ljubavna pjesma
- Tema: očaranost morem, simbolički i stvarno, izjednačenost ljubavi prema moru i voljenoj
ženi
- Polisindeton i anafora; česti veznici i, pa; onomatopeja, aliteracija
- Ponavljanja utječu na ritmičnost pjesme
- Motivi: osluškivanje mora, pozdrav moru, dva mora: more i more zlato, zajedništvo i smijeh
- LIRSKI SUBJEKT – gleda, sluša, sjedi; MORE/MORE ZLATO – penje se, govori, grli, smije se,
sluša, šuti (more poprima osobinu živoga bića)
- Komunikacija čovjeka i prirode rezultira obiljem životne energije i pozitivnog raspoloženja,
smijeh je izraz istinske životne radosti i uživanja u životu
MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI
- Pjesma tuge, boli i opraštanja

- Lirska refleksivna pjesma
- Otvara temeljna filozofsko-egzistencijalna pitanja
- Tema je pjesme izgubljenost, beznađe, otuđenost od svijeta, strah, nesigurnost, razočaranje
u svijet – sukob pjesnika i svijeta
- Vizija života – težak, okrutan, mukotrpan (pesimistična vizija)
- Ponavljanje naslovnoga stiha – muka i patnja
- Križ koji lirski subjekt nosi upravo je svijet (njegov i svijet općenito)
- Simbolika križa koji gori – koji je „uzdignut“ i razapet, kojega lirski subjekt nosi simbol je
svijeta koji je „uzalud stvaran“ i „uzalud ljubljen“, udaljuje se, bez Boga
26
- Križ koji gori u sebi nosi klasične biblijske motive – križ kao motiv mučeništva, patnje, boli i
smrti te križ kao motiv spasenja, iskupljenja i života
- Motiv prošlosti – davna događanja lirski subjekt iznosi u obliku pjesničkih slika koje su
povezane sa srednjovjekovnom poviješću i književnošću (strijele, majka Margarita – ironija i
cinizam prema njenim suzama; davne vojske)
- Intertekstualnost – književna asocijacija na bugaršticu Majka Margarita
- Pjesnički izričaj obilježen je filozofskim elementima; hermetičnost, teško razumljive metafore,
slobodan stih, ubrzan ritam
- Nekoliko mjeseci uoči tragične nesreće Pupačić je napisao ovu pjesmu za koju njegovi
štovatelji tvrde da je svojevrsna slutnja skorašnje smrti, odnosno vizija njegova gorućeg
aviona gledanog iz zraka – u toj je nesreći poginuo Pupačić sa ženom i kćeri
- Pjesnikov odnos prema Hrvatskoj očituje se u stihovima koji se ponavljaju i kojima završava
pjesma „Moj križ svejedno gori/moj križ, a tvoje ime“ - u tim stihovima kulminira patnja i
mučeništvo, ali i snaga nade. Pjesnik se potpuno izjednačava s Hrvatskom – njegova je
sudbina i sudbina vlastite zemlje i obratno
- Prostor i vrijeme u Pupačićevoj poeziji poprimaju obilježja neizmjernosti, vječnosti i
neograničenosti. U tim se razmjerima neprestano suprotstavljaju prolaznost materije i
neprolaznost duha, stvarnost i mašta, materijalizam i metafizika. Ljudski je život, stoga,
predočen kao krug oprečnih zbivanja
- Lirska misaona pjesma s elementima religiozne
- Tema: sukob i raspadanje pjesnikova subjektivnoga duhovnog svijeta sa stvarnošću
- Motivi: križ kao simbol moralnih i egzistencijalnih nemira, gubitka vlastitoga svijeta; oproštaj,
odlazak, uzdignutost, iskre, prošlost, izdaja i sramota, majka Margarita – uloga povijesne
žalopojke, izlaz, pogled u beskraj
- Apostrofiranje - obraćanje ovom svijetu
- Intertekstualnost – majka Margarita simbol je majke, žene, sestre, Hrvatice kojoj su sinovi,
muževi i braća tijekom povijesti ginuli za postizanje tuđih ciljeva
- Kružna struktura pjesme - u poimanju svjetske povijesti i u oblikovanju, kružno poimanje
vremena; cikličnost
- Odmak od slikovnoga prema pojmovnom pjesništvu
- Odnos lirskoga subjekta i svijeta – lirski subjekt (patnja, sumnja, spoznaja prave like svijeta) –
svijet (kaotičan, mračan, pun nasilja, spoznaja povijesti kao kružnoga kretanja)
- Slobodan stih
- Raskrižje je simbol rastanka, mjesto prelaska iz jednoga svijeta, tj. života u drugi. To je ujedno
i mjesto odluke, izbora, simbolizira sudbinu koju će odabir zauvijek zapečatiti. Zato na
raskrižju valja zastati u razmišljanju i pribrati se. To je mjesto nade zbog novih prilika, ali i
zebnje zbog težine odluka. U istinskoj pustolovini čovjek na raskrižju nalazi uvijek samo sebe
- Simbol gorućeg križa povezan je motivom egzistencijalne patnje
- Oproštaj od nekog svog bivšeg JA, od samoga sebe, oproštaj od svijeta prava je tema pjesme
- Biblijski, pejsažni, povijesni i intertekstualni motivi
- U pjesmi se javlja reminiscencija (književna asocijacija) na bugaršticu Majku Margaritu. Takvo
povezivanje dvaju književnih tekstova na način da se osjeti odjek jednoga djela u drugome
(intertekstualnost) često je u suvremenoj književnosti
27
ZALJUBLJEN U LJUBAV
- Ljubav je za lirskoga subjekta voljena žena, ali se u njoj sjedinjuje sve što on voli (i priroda i
drage osobe i drage životinje)
- Ljubav prema ženi prerasta u ljubav općenito, a lirski je subjekt zaljubljen u ljubav jer ona
oplemenjuje čovjeka
- Slobodan stih
- Mnogo pjesničkih slika, metafora, poredbi, opkoračenja
- Opkoračenje i prebacivanje lome stih i usporavaju ritam, a zajedno s uporabom perfekta
uvjetuju da se javi sjeta, gorčina jer je ta opijenost ljubavlju dio prošlosti
- Motivi:
1. strofa - intenzitet ljubavi iskazan motivima iz prirode, voljena osoba
2. strofa – osobine i izgled voljene osobe
3. strofa – nazivi za voljenu ženu (vidra, lasica, rijeka, pašnjak, srna, lane)
4. strofa – intenzitet ljubavi, osobine voljene žene
- Simbolika naslova – lirski subjekt zaljubljen je u voljenu ženu, a preko nje u svijet prirode,
drage ljude, vlastito djetinjstvo, pa i u sam osjećaj zaljubljenosti. U ženi vidi prirodu, u prirodi
vidi ženu. Poput prirode, i žena je tajanstvena, privlačna i neuhvatljiva. Voleći ženu on voli
ljubav. Dakle, zaljubljenost u osobu postaje zaljubljenost u ljubav općenito.
- Univerzalno značenje pjesme – izražavanje vlastitih emocija slikama iz prirode, voljena osoba
u sebi ujedinjuje sve što lirski subjekt voli: voleći nju on voli ljubav općenito
- Jezik i stil: perfekt – sjetan ton jer ukazuje da ljubav pripada prošlosti, slobodan stih, ali je
razlomljen opkoračenjima i prebacivanjem, čime se usporava ritam. To unosi u ovo slavlje
ljubavi dašak tuge te spoznaju da se osjećaju nikad ne javljaju u svom elementarnom obliku,
nego se isprepliću, tako i u najvećoj sreći ima i tuge i obratno
ANTIČKA KNJIŽEVNOST
- Traje od 8.st.pr.Kr. do 5.st.

- Lat. antiqus – star, starinski – antička je književnost stara, ali i u vrjednosnom smislu uzor je
do danas
- Antičke su drame bile dio Dionizova kulta (posvećene tom bogu)
- Glumci su imali tipizirane maske, a glumci su bili samo muškarci
- Tragedije su nalikovale današnjim mjuziklima
- Uloga kora bila je da komentira izraz duševnih stanja i sl. jer brutalne scene nisu smjele biti
prikazivane na sceni
- Glavni grčki tragičari – Eshil, Euripid, Sofoklo
- Pridjev klasičan ima više značenja: istoznačnica za antičku – njime se obilježava pojava koja
pripada rimskoj i grčkoj starini; upotrebljava se i u nadvremenskom, vrjednosnom smislu – da
bi se označila književna razdoblja i pisci koji se općenito prihvaćaju kao uzori
- Dijeli se na grčku i rimsku književnost
28
- GRČKA KNJIŽEVNOST:
1.) Arhajska književnost – prevladava usmena književnost; epovi i lirske pjesme; Homer:
Ilijada, Odiseja, Ezop – basnopisac, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont – liričari
2.) Klasično razdoblje – glavno kulturno i književno središte je Atena; razvijena je tragedija;
Eshil: Okovani Prometej, Sofoklo: Kralj Edip, Antigona, Euripid: Elektra, Aristofan,
komedije, Menandar, komedije, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont, Aristotel: Poetika
3.) Helenističko razdoblje – grčka se kultura širi na krajeve koji su pod vlašću Makedonaca;
Aleksandrijsko radoblje – popularne su kratke književne vrste – epigram i epilij (kratka
vrsta koja je zamijenila ep)
- Grčka se književnost razvija u okviru rimske države
- Tragedija – književna vrsta u kojoj glavni lik posjeduje iznimne moralne i karakterne osobine,
ali završava tragično zbog sukoba ideala i stvarnosti ili zbog vlastite sudbine
- RAZVOJ TRAGEDIJE – u antičkoj književnosti iz ditiramba počeli su se izdvajati zbor i
zborovođa – tako je došlo do zametka tragedije. Zborovođa je dobivao obrise glumca, a zbor
je bio u ulozi komentatora radnje. Prve takve izvedbe pripisuju se Tespisu, zato se kazališna
umjetnost zove Tespisovim kolima. Kad su se članovi kora (korenti) počeli preodijevati i
maskirati u satire (mitske pratioce boga Dioniza; pola ljudi, pola jarci), otvoren je put
stvaranju satirske igre. Maskiranje korenta u satire može objasniti i sam naziv tragedije –
tragos (jarac), ode (pjesma). Kazališne predstave pripremale su se tijekom dionizijevskih
svečanosti, a trajale su 3-5 dana. U programu se izvodila jedna trilogija i satirska igra. U
5.st.pr.Kr. kazališne predstave dobivaju organizirane oblike
- DIJELOVI GRČKE TRAGEDIJE:

1.) Prolog – uvodni dio prije ulaska kora
2.) Parod – ulazna pjesma kora
3.) Epizodij – sve što glumci govore i čine između dviju korskih pjesama
4.) Stasim – stajaća pjesma koja koja se izvodila između pojedinih epizodija
5.) Eksod – izlazna pjesma kora na kraju tragedije
- ZNAČAJKE GRČKE TRAGEDIJE:
1.) Tragični junak – osoba koja tragično strada zbog svojih uvjerenja i postupaka. To su
mitološki junaci visokih moralnih načela koji slijede svoje uzvišene ideale, ali upravo to
vodi ih u propast
2.) Tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom. Glavni lik ne završava
tragično zato što je nešto skrivio, nego zato što je djelovao u skladu sa svojim moralnim
načelima – u tome se sastoji njegova tragična krivnja
3.) Tragični sukob – sukob junaka s ostalim likovima koji imaju drugačija uvjerenja od
njegovih
4.) Tragični završetak – posljedica sukoba i različitih stavova, tj. moralnih načela i ideala
junaka
5.) Katarza – cilj izvođenja tragedije, tj. pročišćenje osjećaja kod gledatelja; do nje dolazi jer
gledatelj proživljava s likovima sve ono što se zbiva na sceni te tako postaje bolji i
plemenitiji
6.) Uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora
- Idealno zamišljena drama sastoji se od 5 dijelova:
29
1.) Ekspozicija (uvod)

2.) Zaplet
3.) Kulminacija (vrhunac) – radnja je dosegla fazu kad je potreban i očekivan završetak
4.) Peripetija (obrat)
5.) Rasplet
- Aristotelova jedinstva drame – jedinstvo mjesta (radnja se odvija na jednoj lokaciji), jedinstvo
vremena (neprekinuti vremenski slijed), jedinstvo radnje (prati se samo jedna fabula)
SOFOKLO
- Teme su mu mitološke
- Reformator tragedije – napustio svijet grčke mitologije i u središte je stavio čovjeka
- Radnja je složenija – pojedinac i njegova sudbina u središtu su zbivanja
- Likovi su ljudi kakvi bi trebali biti – krase ih iznimne moralne osobine
- Gotovo uvijek suprotstavljeni su izdvojeni pojedinac i vladajući sloj, pri čemu individualac
postaje tragičnim likom
- Osnovni pokretač dramske radnje jest ljudska volja, a nju vode najviši moralni principi.
Rezultat je toga uvijek tragičan jer se stvarnost ne obazire na uzvišene principe
- Iako je tragični junak idealiziran, on ima ljudske mane – slabost, neodlučnost, patnju i sl.
Svojim moralnim principima koji ga na kraju vode u smrt, predstavlja protutežu ostalim
karakterima
- Promjene koje uvodi – uveo 3.glumca (Izmena), povećao je članove kora s 12 na 15 (kor se
dijeli na 2 polukora i 7 članova s korifejem), uveo je oslikavanje kulisa
- Značenje: tragediji daje konačan oblik
- Usavršio je tragediju time što sastavlja trilogije – svaka tragedija u okviru trilogije čini
posebnu cjelinu i ne mora biti sadržajno vezana s ostalim dvjema
- Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu – trilogija koja se temelji na mitu o prokletstvu Lajeva
roda
- Sofoklov junak nositelj je patnje koja je rezultat njegove odluke, a radnja se svodi na pokušaje
okoline da junaka „urazumi“ savjetima. Njegov junak sam želi odrediti uvjete svoga
postojanja, a to je čovjeku nemoguće. Zato on odbija živjeti
- Likovi bogova u Sofoklovim dramama gotovo se uopće ne pojavljuju. Njegovim likovima ne
upravlja božanska sila, nego oni sami biraju svoj put
- Uzor Sofoklu za jake junake bio je Homerov Ahilej
ANTIGONA
- Tragedija
- Tema – sukob pojedinca i vlasti (Antigone i Kreonta) – sukob između univerzalnih moralnih
vrijednosti (vjernost božanskim zakonima koji nalažu da se mrtvi moraju pokopati) i vlasti
(koja zabranjuje Polinikov pokop jer je poginuo kao neprijatelj države); sukob između
božanskih i ljudskih zakona
30
- Stil – uzvišen
- Antigona je izvršila svoju dužnost i zbog toga bila je dovedena pred Kreonta
- Antigonu u provedbi njezine odluke kojom se suprotstavlja Kreontovoj odluci vode riječi:
„rodila sam se da ljubim, a ne da mrzim.“
- U dvojbi između ljudskih zakona koje je donio Kreont, Atigona bira božje, više, a to je za nju
jedino vrijedno moralno načelo. Kršeći državne uredbe, ljudski i prolazni zakon, ona postaje
odvjetnicom morala, višeg reda i pravde koja će, usprkos njezinu tragičnu kraju, ipak
pobijediti. Težeći prema višoj pravdi, Antigona je svjesna kako će otići u propast jer će
prekršiti zemaljski, Kreontov zakon, ali cilj prema idealu za nju je važniji od svake časovite
prisile. Time se ona uzdignula do prve tragične heroine u povijesti drame naše zapadne
civilizacije i otvorit će put brojnim nasljednicima i u grčkoj i u kasnijoj europskoj drami
novovjekovlja
- Vrijeme i mjesto radnje – 5.st.pr.Kr., dvor u Tebi
- Ideja – vječni zakoni jedino su Božji zakoni
- Dramska ironija – junak je u uvjerenju da postupa ispravno, a onda mu se otkrije da je bio u
zabludi, taj ga preokret baca u nesreću – tragediju
- Univerzalno značenje djela – sukob pojedinca i vlasti – vladar ne uviđa da je njegov zakon u
suprotnosti s božanskim zakonima. Posljedica je toga tragični završetak
ANTIGONINA MOTIVACIJA KREONTOVA MOTIVACIJA
vođena ljubavlju pokreće ga mržnja

najvažnija joj je obitelj važnija mu je vlast od obitelji
vjerna božanskim zakonima ne uviđa da je zemaljski zakon u
suprotnosti s božanskim
- Izvorište Antigone u starogrčkoj je legendi o prokletstvu koje je na sebe i svoje potomke do

trećeg koljena navukao Laj, tebanski kralj (Lajevo prokletstvo)
- Radnja ove tragedije nastavlja se na mit o Edipu. Kad se Edip rodio, proročanstvo je
navijestilo njegovom ocu Laju da će ga sin ubiti. Zato ga on daje pogubiti. Čovjek koji je to
trebao učiniti, ne mogavši to učiniti, daje ga pastiru po kojem Edip dospijeva u drugo
kraljevstvo, kod Poliba. Kad je odrastao i čuo što mu je proročanstvo namijenilo – da će ubiti
oca i oženiti majku, on bježi. Na putu, u jednom sukobu, ubija čovjeka (kasnije će se pokazati
da je to Laj). Dolazi u Tebu, rješava Sfinginu zagonetku i kao nagradu dobiva kraljevu udovicu
za ženu i postaje kraljem. Edip će tek kasnije otkriti da je udovica njegova majka, ali i majka
njegove djece (Eteokla, Antigone, Izmene, Polinika). Kako Edip otkrije istinu, oslijepi se i
zapušta zemlju, a Jokasta se ubija vješanjem. Na prijestolje dolazi njezin brat, Kreont
- Prokletstvo se ispunilo do kraja, tragičnim stradanjem Edipove djece
- Po prvi put Antigoninu sudbinu izdvaja iz legende Sofoklo, oblikujući je prema svojoj
umjetničkoj viziji
- Sofoklo gradi dramu na sukobu Antigone i Kreonta oko posmrtnih ostataka njezina brata
Polinika. Krajnja je nepremostivost ovog sukoba najočitija u kulminacijskoj točki drame – u
31
izravnom sučeljavanju Kreonta i Antigone. S jedne strane, Kreont je kao utjelovljenje

svjetovne moći temeljene na snazi kojom nameće i brani zakone po logici vlastitih interesa.
Nasuprot njemu je Antigona sa svojom duhovnom snagom ideala i ljubavi oslonjenom na
vječne, nepisane zakone etike i religije.
- Dok Antigoninu smrt Sofoklo uzdiže do simbola pobjede ljudskih napora za humanošću i
višim idealima, Kreontu namjenjuje gnjev i kaznu bogova, pa njegova sudbina postaje
opomenom onima koji upadaju u zamke moći, pretvarajući se u slijepe tirane što ne poštuju
nikakve zakone osim svojih.
- Sofoklova poruka suvremenicima koja proizlazi iz završetka djela jest da je bolji izbor umrijeti
kao Antigona, nego nastaviti živjeti kao Kreont, ostala je aktualna i danas
- Antigona – ne želi se pokolebati kada je u pitanju religiozno-moralna dužnost koja zahtijeva
svoje ispunjenje bez ikakvog odstupanja. Odlučuje pokopati brata, iako je to zabranjeno, ali je
po shvaćanju bogova i srca taj čin sveto djelo. Vjerna je zakonu krvi i prirode sestrinskog
poriva, a taj joj zakon naređuje da ispuni dužnost prema mrtvima. Zbog toga ona ustaje
protiv sile koja gazi moralne norme na kojima se temelji društveni poredak. Ona svjesno želi
izvršiti svoj čin i zbog toga dolazi u sukob s Kreontom.
- Kreont – naredba nepokapanja Polinika u suprotnosti je s moralom kojeg svaki čovjek nosi u
sebi. Ta naredba kojom očekuje poslušnost svih građana nije zakon, nego oštra i bezobzirna
mjera koja nije izraz volje puka, već je on sam propisuje. Zato on nije branitelj države, nego
autokrat i tiranin
HRVATSKA MODERNA
- različito se određuje trajanje: 1892. (objavljena Matoševa Moć savjesti) – 1916. (javljaju se
djela s ekspresionističkim obilježjima); 1895. (progon hrv.studenata zbog spaljivanja
mađarske zastave) – 1914. (početak Prvog svjetskog rata)
- to je književno razdoblje u kojem se javlja pluralizam stilova (mnoštvo različitih smjerova); uz
tradicionalne stilove i naturalizam, javljaju se i modernistički stilovi te nagovještaji
ekspresionizma
- kraj 19.st. obilježila je vladavina Khuena Hedervaryja (mađarizacija), međustranačka
previranja te raskol unutar Stranke prava
- Hedervary je svoje protivnike progonio, za njih nije bilo posla u Hrvatskoj ili im je bilo
onemogućeno napredovanje u službi (Kranjčević, Gjalski)
- ovo je razdoblje obilježio mladi naraštaj hrvatskih sveučilištaraca koji su se pobunili protiv
stradanja u Hrvatskoj spaljivanjem mađarske zastave na Jelačićevu trgu. Naime, u Zagreb je
došao car Franjo Josip I. na svečanost otvorenja HNK. Kraljev dolazak mogao se tumačiti kao
odobrenje Khuenove politike u Hrvatskoj
- demonstranti su protjerani sa Sveučilišta u Zagrebu te je dio studenata nastavio studij u
Pragu, a dio u Beču – tako nastaju PRAŠKA I BEČKA SKUPINA
- studenti se susreću s novim umjetničkim strujanjima – u Pragu upoznaju ideje Tomaša
Masaryka o odnosu književnosti i naroda, a u Beču se susreću s bečkom secesijom koja
zahtijeva potpunu autonomiju umjetnosti
- PRAŠKA skupina počinje djelovati pokretanjem časopisa Hrvatska misao (1897.) – list za
književnost, politiku i socijalna pitanja); ideolog je bio kritičar Milan Šarić, njegov članak
Hrvatska književnost sadrži knjiž.program praške skupine, a ideja mu da književnost ima i
društvenu ulogu (socijalni realizam)
32
- BEČKA skupina objavljuje u časopisu Mladost (smotri za književnost i umjetnost), predvode je

Milivoj Dežman Ivanov i Branimir Livadić. Program im je autonomija umjetnosti
- hrvatsku je modernu obilježio i tzv. SUKOB STARIH I MLADIH – stari zastupaju tradicionalnu
ulogu književnosti, dok mladi traže raskid s tradicijom i nove književne smjerove. Rezultat je
osnivanje Društva hrvatskih književnika (1900.), čiji je prvi predsjednik Ivan Trnski. Sukob se
smiruje oko 1910.
- DVIJE FAZE HRVATSKE MODERNE:
1.) traje od 1897. do 1903. – ima obilježja pokreta i to ne samo književnoga – naglasak je na
suprotstavljanju tradicionalnističkom shvaćanju književnosti, pokreću se časopisi,
objavljuju programatski tekstovi, a dominira književna kritika. Iako ima elemenata
modernizma, ipak je dominantno stvaralaštvo realizma
2.) traje od 1903. do 1916. – nastaju najznačajnija djela. Pojava Matoša i časopisa
Savremenik; zahtijeva se autonomija književnog djela, odnosno, ističe se estetska uloga
književnosti. Djelo treba služiti ljepoti
- POEZIJA – dominantna je, dominira impresionizam, iako je vidljivo postojanje različitih
stilova, impresija je utemeljena na trenutnom dojmu (impresiji), prevladava tema pejsaža te
on postaje „slika pjesnikove duše“. Obilježja impresionizma – slikovitost, formalna savršenost
(najčešće sonet), muzikalnost stiha. Najznačajniji je V. Vidrić. Javlja se i simbolizam , kojemu
se najviše približio Matoš. Postaje bitna i dijalektalna lirika, a „kamen temeljac“ modernoj
dijalektalnoj poeziji lirska je minijatura Hrastovački nokturno, koju je objavio Matoš u
pripovijesti Nekad bilo – sad se spominjalo. Predstavnici dijalektalne lirike su: Galović,
Domjanić, Vidrić.
Hrvatska mlada lirika – (1914.) pjesnička zbirka objavljena uoči Prvog svjetskog rata; javlja se
12 pjesnika mlade generacije. Sastavio ju je Ljubo Wieser, a u predgovoru je naveo pjesničke
uzore – Matoša i Vidrića. Zalažu se za lirski pejsaž, a ističu kult forme. Sinteza je to hrvatske
moderne i njezin kraj. Uskoro se javljaju pjesnici koji će razbiti modernističku pojavu ljepote
uvođenjem ekspresionističkih elemenata.
- PROZA – javlja se kao odgovor na realizam i njegov objektivan pristup temi i analizi
društvenih zbivanja. Uvodi se subjektivizam, a pisci se bave psihologijom junaka koji je sada i
duhovno, intelektualno biće. Težište se s vanjskog prebacuje na unutrašnja proživljavanja
lika.
Javljaju se regionalni krugovi:
Hrvatsko zagorje – Matoš
Dalmatinska zagora – Šimunović
Slavonija – I. Kozarac
Fabula više nije bitna (defabulativnost), prevladavaju opisi stanja likova, a javlja se
impresionistički pejsaž (psihološko stanje lika prikazano je slikom pejsaža). U središtu su likovi
intelektualaca (uveo ih Leskovar) – to su pasivni pojedinci koji se ne uklapaju u svoju sredinu,
zaokupljeni su svojim unutrašnjim životom i uglavnom završavaju tragično. Najboljim se
romanom smatra Bijeg M.C. Nehajeva
- DRAMA – obilježja – dezintegracija tradicionalnih dramskih vrsta, posebice povijesne
tragedije, javlja se pluralizam stilova. U 1.fazi prevladavaju povijesne tragedije u
klasicističkom i romantičarskom stilu, a pišu ih Stjepan Miletić, Ante Tresić Pavičić, Milan
Šenoa, a ponekad i modernisti. Moderna drama javlja se sredinom 90-ih godina.
Življa produkcija modernističke drame počinje nakon 1905. – utjecao je repertoar kazališta
koji je prikazivao suvremene europske autore, ali moderniziraju se i režija, gluma i
scenografija
Moderne se drame dijele na:
a) naturalističke – Nehajev: Prijelom, Tucić: Povratak, Begović: Stana Binčića, Kosor: Požar
strasti
33
b) simbolističke – Ogrizović: Hasanaginica, Kamov: Samostanske drame
MILUTIN CIHLAR NEHAJEV
- rođen u Senju, a po simbolu rodnoga grada (tvrđava Nehaj) svojem je imenu dodao
pseudonim Nehajev
- tijekom studija aktivno je sudjelovao u radu bečke skupine hrvatskih modernista
- radio je kao gimnazijski profesor, novinar i asistent te je bio predsjednik Društva hrvatskih
književnika
- pripovjedač, dramatičar, kritičar i esejist
- djela: zbirka novela – Veliki grad
romani – Bijeg, Vuci
drame – Prijelom, Svjećica, Život, Spasitelj
kritike i eseji – Studija o Hamletu
BIJEG
- podnaslov – Povijest jednog našeg čovjeka

- tema – sudbina Đure Andrijaševića, intelektualca koji završava tragično u sukobu sa
sredinom, ali i sa samim sobom
- ROMAN LIKA – jer pokazuje život glavnog lika od mladosti do smrti (autobiografski elementi)
- Po temi je to i psihološki roman, ali ima i obilježja društvenog romana – Nehajev iznosi
viđenje hrvatskog građanskog društva na početku 20.st.
- Likovi – glavni se sukobi odvijaju unutar samoga lika – sadržaj romana predstavlja njegovu
unutarnju analizu, traženje odgovora na pitanje što je dovelo do njegovog sloma.
Đuro Andrijašević glavni je lik koji se ne snalazi u provincijskoj sredini u kojoj živi i radi (Senj).
Teži životu u velegradu, gdje je i stekao obrazovanje (Beč). Svoju viziju provincijske sredine
Đuro da je u mračnoj komediji Revolucija u Ždrenju, u kojoj se mogu vidjeti ograničenosti
ljudskoga duha. Komedija nije polučila uspjeh, a on nije uspio položiti profesorske ispite. Nije
ustrajao u poslu, pustio je zaručnicu i nije se borio za ljubav. Na kraju se odaje alkoholu i
psihički slomljen utapa se u moru. Lik je ANTIJUNAKA (prvi antijunak u hrv.knjiž.) jer je
darovit, obrazovan, ali pasivan, otuđen i nemoćan.
Motivacija mu je posve psihološka, čak fatalistička neimaština ubrzava ionako neizbježno
propadanje, a glavni je lik intelektualac, književnik, umjetnička duša
Lika pokreće ili, bolje reći, zadržava bolećiva osjećajnost koja mu ne dopušta djelovanje, nego
samo trpljenje i analiziranje onoga što mu se događa bez njegova voljnoga sudjelovanja
Nepoznate snage podsvijesti vode ga u propast koju čitatelj naslućuje od prvih stranica
romana. Njegovo pesimistično viđenje svijeta sve dobro u životu pretvara u izvore nove
muke: još u djetinjstvu vjera u Boga sprječava ga uživati u prijateljstvu jer u njemu traži
prikrivene seksualne motive (u nekoj je knjizi pročitao da se prva seksualna iskustva stječu s
prijateljima, a zbog religioznog odgoja mise da je seksualnost grijeh)
U ranoj mladosti idealizira ljubav kao izniman duhovni osjećaj i umjesto da uživa u ostvarenju
te ljubavi, pati zbog tjelesnosti kojom je ona ostvarena
Nepovoljne materijalne prilike sprječavaju ga da se oženi, ali one ne poduzima ništa, čak ni
ono što mu je propisano i zadano (polaganje profesorskog ispita)
34
Književno stvaranje koje mu je ponekad pružalo olakšanje, sada mu čini muku jer ni u tome
više ne uspijeva
Ljubav mlade i bogate Minke, koja mu se nudi kao izbavljenje, njegova bolesna, alkoholno
opijena svijest, odbacuje bez promišljanja. Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz
nastale situacije jer on opija, omamljuje i savladava sve
Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe
žrtvuje, odričući se čovještva)
Na njegovo raspoloženje utječu vremenske prilike i krajolik, a njegovo unutarnje stanje često
je u skladu s vanjskim prilikama
Doselivši se u Senj, na samome početku, u svom dnevniku, posvećuje mnogo prostora opisu
bure. Kao da buri zavidi na njezinoj snazi, ali osim malo živahnijeg kucanja srca, ni snažna
bura ne može pokrenuti Đuru
Oprečne vremenske prilike rađaju u njemu oprečna raspoloženja. Jugo djeluje zlo na njegove
živce
U svojim šetnjama po okolici Senja, lirski opisana priroda uznosi Đuru u neku ekstazu u kojoj
bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kojemu živi
Slabost njegova lika dolazi do izražaja kraj snažnih likova žena koje obilježavaju njegov život.
Zora se prepustila tjelesnoj ljubavi, tražeći u njoj vrhunac duhovnog osjećaja, Vera je jaka,
pouzdana i mirna, spremna podnijeti svaku žrtvu zbog Đure i njihove ljubavi, Minka je
spremna oduprijeti se roditeljima i spasiti Đuru svojom ljubavlju i bogatstvom
Đuro sve to odbacuje – njegov je život BIJEG. U djetinjstvu od problema bježi u svijet
literature, a od uspomena na Zorinu ljubav bježi u Beč. Verinu ljubav osjeća kao teret jer
zahtijeva konkretnu akciju, ali bježi u Zdence jer ne zna što poduzeti. Kad se suoči s Verinom
majkom, pristaje na sve samo da bi mogao pobjeći od razgovora koji ga guši. U Senju bježi u
krčmu i opija se. Potpuno propao, u životu od kojeg nakon silnog bježanja ipak nije uspio
pobjeći, bježi posljednji put, u smrt.
- Andrijašević je pasivni junak koji je predodređen da bude žrtva. Njegova je propast posljedica
nemoći da se uklopi u učmalu malograđansku sredinu na koju on objektivno, ma koliko se
trudio, ne može pristati. Riječ je o hipersenzibilnom, melankoličnom, ali samosvjesnom
intelektualcu koji manjak svoje ambicije, volje i snage (ali i hrabrosti i sreće) nadomješta
povlačenjem u vlastiti svijet, zapravo i bijegom od života
- Vremenski okvir radnje – vremenski raspon je oko 2 godine (od prekida Đurina Studija u
Beču, preko odlaska u Slavoniju do dvogodišnjeg boravka u Senju i samoubojstva). Vremenski
kontinuitet prekida se iznošenjem prošlih događaja
- Stil – defabularizacija – pisac iznosi bitne probleme čovjekove psihe
retrospekcija – koja omogućuje da saznajemo život glavnoga junaka i prije onoga što
obuhvaća glavna radnja
introspekcija – ispovijesti u obliku monologa; glavno izricanje vlastitih misli i unutarnjih
monologa
forma pisama (epistolarna forma) i dnevnika
impresionistička tehnika – u slikanju krajolika boja ima simbolično značenje jer je
povezana s karakterizacijom lika; Nehajev slika preljeve boja, prati promjene osvjetljenja
- U djelu je opisana „tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u
velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima provincijskog
gradića.“
- Roman je podijeljen na 12 nejednakih poglavlja. Prva rečenica: „kišovit, mutan dan“ – najava
loše atmosfere; „dojam mrtve tišine što se slegla na ljude i stvari“.
U prvom poglavlju u vrlo kratkom vremenu pripovijedanja (Đurino razmišljanje tijekom jedne
noći u vlaku) iznosi se vrlo dugo razdoblje – od Đurina rođenja pa do kraja studija. Ostatak
35
romana bavi se sljedećim dvjema godinama Đurina života, ali radnja je mnogo sporija i težište
je na unutarnjim doživljajima lika.
- Završetak – u krčmi izvan Senja, u kojoj ga još nitko ne poznaje, Đuro piše posljednje pismo
Toši: „sad vidim – treba umrijeti.“ Posljednji se put osvrće na svoj nesretni život i pita se tko
je kriv. Ne uspijeva pronaći odgovor. Čuje more kako šumi, kako ga zove, odlazi mu u zagrljaj i
konačno uspijeva u svome bijegu od života
- Roman se javlja u trenutku kada se činilo da će austro-ugarska vlast biti dugotrajna i moćna i
da će sputavati razvoj potlačenih krajeva – poč. 20.st.
ANTUN GUSTAV MATOŠ
- Hrvatska moderna (pogledati kod: Bijeg)

- Rodio se u Tovarniku u Srijemu
- U vezi svojih korijena znao je reći da je „Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a
Zagrepčanin odgojem“
- Živio boemskim životom
- U Parizu upoznao simbolističko stvaralaštvo
- Pisao je simbolističkim i impresionističkim stilom pod utjecajem francuskih modernista
- Uzori su mu bili Baudelaire i Poe, a poput svojih uzora, Matoš je u središte stvaranja stavio
jezik i njegove izražajne mogućnosti
- Središnja je ličnost hrvatske moderne; važnim datumima iz njegova života i stvaralaštva
obično se određuje trajanje hrvatske moderne
- Obilježio je književnu atmosferu u Hrvatskoj do 1.svj.rata. U svoje je doba najviše dao
doprinos povezivanju hrvatske i moderne europske književnosti
- Utjecao je na Gričane – skupinu mladih ljudi okupljenih oko časopisa Grič
- Najveći je artist među novelistima
- Prvi je u hrvatsku književnost uveo pejsaž kao samostalnu temu
- MATOŠEVA POEZIJA – opus mu obuhvaća 80-ak pjesama pretežito simbolističkog stila,
uglavnom sonete. Prva njegova objavljena pjesma jest Utjeha kose, a posljednja zapisana
Notturno
Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost
stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa (pjesničkih slika), dakle osjećaj za sinesteziju,
vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske su, vidljive odlike Matoševe
poezije
Najčešće su mu teme pejsaž, ljubav i domoljublje.
Domoljubna mu se poezija dijeli na:
a) kao prognanik piše zanosnu, osjećajnu i patetičnu poeziju u kojoj idealizira domovinu,
nastavlja se na tradiciju iliraca, Šenoe i Kranjčevića; npr. Gospa Marija
b) pjesme koje piše nakon povratka u domovinu. Ironijski i kritično progovara o domaćim
prilikama sasvim depatetizirajući domoljubnu temu; npr. 1909., Stara pjesma
- Djela – zbirke novela: Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Camao, Cvijet sa raskršća
eseji i putopisi: Ogledi, Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi
pjesme: Pjesme (1923.; objavljene posthumno), Hrastovačkim nokturnom (kajkavskom lirskom
minijaturom u noveli Nekad bilo – sad se spominjalo) Matoš utemeljuje dijalektalno pjesništvo
hrvatske moderne
36
- OBILJEŽJA POEZIJE – kao pojam i simbol CVIJET je jedna od najčešće spominjanih riječi u
Matoševoj poeziji – asocira i donosi slutnju nečega neizrecivog i nedohvatnog, tajnovitog i
lijepog, za čim pjesnik neprestano teži u svojoj poeziji; tragičan sukob tijela i duha,
ograničenosti i neograničenosti; česta je pojava motiva smrti, elegičnost, sumornost,
baladičnost stihova, intenzivan osjećaj prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i
doživljaj ljubavi kao velike boli – posljedica su sukoba snova i stvarnosti u pjesnika; teška
razočaranja u rodoljubnim idealima i konačna spoznaja da ljepota iz njegovih vizija neće
nikada biti dosegnuta, što je osnovni lajtmotiv Matoševe poezije – prvi naš pjesnik (uz
Kranjčevića) koji je uspio u skladnu cjelinu povezati elemente naglašeno nacionalnog osjećaja
s kozmopolitskim, ljudskim i osobnim; najveća snaga Matoševe umjetnosti – istančan osjećaj
za jezik i stil, melodioznost hrvatskoga jezika, povezivanje subjektivnoga, intimnoga s
objektivnim i općim i uspješno ostvarenje modernog izraza
UTJEHA KOSE
- Lirska misaona pjesma; sonet
- Mistična atmosfera (kobna dvorana, odar, idila cvijeća, agonija svijeća)
- Emocionalna stanja lirskog subjekta – ljubav, očaj, smrt mu se čini lijepom, zaprepaštenost,
utjeha
- Visoki odar – pjesnik toj ženi daje posebno, izdvojeno mjesto, što je dokaz pjesnikova
emocionalnog stava prema njoj (ljubav, poštovanje, divljenje), uzdizanje žene (veličanje,
hvaljenje)
- Doživljaj smrti: nepomičnost – smrt je san. Utjehu mu pruža kosa, a poanta kazuje da smrt
nije kraj življenja, već je ona nova kvaliteta postojanja
- Sonet kojim Matoš ljubav povezuje sa smrću te iznosi viziju svoje drage na odru
- Suočen sa smrću, preplavljen je osjećajima prema voljenoj ženi. Smrt je tajanstvena,
nepokretna, ljubav se miješa s očajem i osjećajem zaprepaštenja
- RIMA – abba cddc efe fgg
- Što je izrekao pjesnik? Pjesma započinje rečenicom: Gledo sam te sinoć. Lirski je subjekt u
poziciji gledanja. Bilo je to netom – sinoć. Bilo je to u snu. No, elipsa U snu. nudi dvostruku
mogućnost tumačenja. Kao i svim eliptičnom rečenicama, i njoj nedostaje ključna informacija
– predikat. Kad je i tko bio u snu, nije izrijekom rečeno. Je li to bio lirski subjekt koji je usnuo
prizor koji će nam prepričati ili pak je nekoga gledao u snu, a sam pritom bio budan? Svaka od
polazišnih situacija nudi novi i drugačiji put daljnjoj interpretaciji pjesme.
- Dvorana kobna, idila cvijeća, visoki odar, agonija svijeća. Prostor idilično-zastrašujuć, tri puta
je u pjesmi nazvan kobnom dvoranom. Inverzni redoslijed imenice i pridjeva naglašava
kobnost dvorane. Kakva je to kobna, usudna, suđena dvorana? Usud, sudbina, kob svih je
živih prekidanje životne niti – to čini u grčkoj mitologiji treća od Suđenica – izlaganje tjelesnih
ostataka u kobnoj dvorani – mrtvačnici. Konačnost te spoznaje izrazno je naglašena
ponavljanjem sintagme dvorana kobna tri puta na istaknutim mjestima u pjesmi – dva puta
na početku drugog stiha i posljednji u prvom stihu zadnje strofe. Koristeći eufemizam pjesnik
je poništio zastrašujuć učinak poprišta zbivanja. I dok idila cvijeća upućuje na spokoj i radost,
agonija svijeća u suprotnosti je s idilom cvijeća., iako je i ta idila samo maska jezovitosti -
cvijet je simbol ljubavi i sklada, ljepote i mira. Lirski je subjekt spreman (gotov) da preda život
kao žrtvu. Žrtvovati se znači biti spreman na razmjenu: materijalnog za duhovno dobro.
Mrtvoj daje život u snu. Po snazi ova se slika može povezati sa mnogim sličnim slikama koje
izviru iz folklora, literature romantizma koji je arhetipizirao sliku «ljubavi na odru», ljubavi
jačoj od smrti, Erosu-Tanatosu.
- Dvorana kobna puna je smrti krasne. U ovoj rečenici uočavamo sljedeću podvojenosti – on je
stao, a smrt je krasna ispunila prostor dvorane. Smrt je personificirana oksimoronom
karakterističnim za modernističku, bodlerovsku poetiku –ružno se estetizira, poljepšava. Smrt
37
je krasna. Mrtva je krasna. Misaoni paralelizmi dovode do sažimanja, analepse/katalepse,

figure znakovite za razdoblje. Sonet ne dopušta ponavljanja, objašnjavanja, nižu se slike pune
pridodanih značenja koja smo pozvani razotkrivati. Pa ipak, dvaput kaže nisam (plako). Kao
da se sam čudi toj neprirodnoj reakciji.
- Sumnja da su tamne oči jasne. Oči – ogledalo duše, osjetilni organi kojima primamo
podražaje iz izvanjskoga svijeta i preobražavamo ih u svoj nutarnji svijet misli i osjećaja.
Očima gledamo, očima nas gledaju. Pjesnički subjekt gleda oči Mrtve, no nismo sigurni gleda
li ih vanjskim, fizičkim ili/i unutarnjim, duhovnim okom. Koje od njih je zapanjeno, sumnja? I
ponovno dvojnost, antiteza, tame i jasnoće. Samo ovoga puta suočavamo se s preokrenutom
slikom stvarnosti. Prizor zorimo s drugu stranu očiju, iza kapaka. Tamne su oči bile žive, a sad
kad su mrtve, one su jasne. Tama je sumnja, živost, dvojba, skrivanje, igra, višeznačnost, a
jasnoća je svijetla
- U tercetima nastupa razrješenje, oslobođenje napetosti, ukočene sumnje, zabezeknutosti,
šoka. Utvrđujući: Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke/sve što očajanjem htjedoh da oživim
lirski se subjekt suočava sa stvarnošću smrti i popisuje je – katalogizira. Zanimljivo je da se
nigdje ne susrećemo s uzvikom, krikom koji bi bio očekivan odziv na grozu spoznatog
- Ipak, misao se prenosi u posljednju strofu u kojoj je izrečena poanta. Nakon što je tri puta
(božanski broj tri još se jednom pojavljuje na strukturnoj razini ponavljanja riječi i sintagmi –
triput kobna dvorana, triput sve, stavljen uz znakovitosti dvojnih ponavljanja – a broj dva je
ljudski, Adama i Eve – tužnu/ mrtvu; idila cvijeća/agonija svijeća; prezent/perfekt, strast
muke/misli sive) utvrdio da je sve mrtvo, lirski se subjekt prepušta sivim mislima. Napetost
popušta, strah od smrti nestaje i nastaje ravnodušnost, sivilo, nestaju opreke u kojima se
kretala pjesma – božanske i zemaljske znakovitosti brojeva tri i dva te je moguć dijalog
svjetova. Stoga riječ samo ne isključuje posljednje stihove iz prethodnih iskaza, već je riječ i o
prostor-vremenskoj dekontekstualizaciji – kosa je sinegdoha umirućeg života, personifikacija
mrtvaca, života koji se stapa s onostranošću, ona nudi pogled u transcedenciju. Kosa je još
bila živa i ona progovara nadahnuta Riječju: Miruj, u smrti se sniva! Progovara imperativom,
opominjući. Upravo taj iskaz iznenađuje svojom jakošću, uvjerenjem. I tako se na kraju
soneta simboličnost ističe novim snom. San i smrt se izjednačuju, ali i razjednačuju. U smrti
se sniva, stoga smrt i san jesu i nisu isto. Pitamo se ima li snova bez smrti i smrti bez sna?
Utjeha koju kosa izražava čitatelja ostavlja zatečenim – jer iz svojeg položaja ovostranosti i
žudnje za životom neće na nju pristati. Tek kad se okani svoje sebičnosti i potrebe za
trajanjem spoznat će što je i lirski subjekt spoznao i utješiti se – tko vjeruje, nada se i ljubi,
spoznat će život vječni. A u tom će životu biti oslobođen svih težina ovozemaljskog trajanja –
emocija straha, sumnje, očaja, strave
JESENJE VEČE
- Lirska pejsažna pjesma
- Iznosi sliku atmosfere u prirodi – jesenje sivilo, tmurni oblaci, blatnjava jesenja rijeka, magla
koja skriva kućice i toranj, sunce na zalazu, vrbe i vrane
- U 3.strofi povezuje taj sumorni jesenji krajolik s ljudskim nemirima. Upravo taj nemir
pokazuje da je čovjek tu, da je cijeli pejsaž uznemirio pjesnika i dao mu priliku da konkretizira
doživljaj svojih nemira
- U 4.strofi javlja se motiv jablana koji se gordo suprotstavlja bezdanu svemira te u prostoru
smrti i umiranja uvjerava da je život moguć
- Jablanom možemo smatrati i izdvojenog pojedinca, pjesnika koji u sveopćem ništavilu govori
o životu
- Vanjska kompozicija – sonet, 11-erac, rima: abab abab ccd eed
- Uporaba prezenta – izvanvremenost stanja: stajaća, ukočena vječnost
38
- Uporaba arhaizama (lisje) ukazuje na suhoću lišća i njegovo šuštanje; doživljaj je pojačan i
uporabom oblika suhijem/gluhijem
- Motivi: 1. strofa – ugođaj jeseni, 2. strofa – izgled prirode, 3. strofa – humaniziranje pejsaža
(povezivanje pejsaža s čovjekovim raspoloženjem), 4. strofa – izdvajanje gordog jablana
- „Sve je mračno, hladno“ – pjesnikov se doživljaj prenosi na svu okolnu prirodu, i ne samo na
nju. Prenosi se na život, na vlastiti i na život uopće: sve je mračno, hladno... suton se spušta,
ceste se u tom mokrom krajoliku tek naslućuju, ali nestaju odmah, utapaju se u puste,
bešćutne daljine iz kojih izviru svi naši nemiri. Time je ujedno, tim ljudskim nemirima i pejsaž
humaniziran. Sad je odjednom taj ljudski nemir pokazao da je čovjek tu, da je zapravo čitav
pejsaž pjesnika uznemirio, odnosno dao mu priliku da konkretizira doživljaj svojih nemira
- U 4.strofi, nakon najave ljudskih nemira u prethodnoj, javlja se snaga koja se hoće
suprotstaviti toj općoj smrti. To je gorostasni jablan - usporedimo ga s vrbama koje su crne i
ogoljele, a po njima su posjedale vrane zlokobnice. Jablan je gord. Gordost mu je dao čovjek,
pjesnik. Jablan, velik i snažan, gordo se suprotstavlja tom neprijateljskom usudu i pred općim
prizorom smrti šuštanjem lišća govori o životu
- Univerzalno značenje – jesenje umiranje prirode utječe na čovjeka: uznemiruje ga, i u
sveopćem umiranju moguće je zadržati optimizam i šaptati o životu
- Stilska sredstva: asonanca (Jesenje veče – ponavljanje glasa e; Olovne i teške snove snivaju –
ponavljanje glasova o i e), aliteracija (mre i motri, vrbe, crneći se crnim vranama –
ponavljanje suglasnika r), pleonazam (crne vrane)
- Ritam polagan zbog izbora motiva i teme
1909.
- pjesma nastala povodom 100. obljetnice rođenja Ljudevita Gaja
- pjesnik kaže kako je usnuo ružan san koji je oblikovao u pjesmu: „ U Krapinskim Toplicama, kamo
odoh s našim umjetnicima na dva dana, dosađivaše nam u nedjelju kiša. Od dugočasnosti legnem i,
razmišljajući o Krapini, o Khuenu i godini 1903., o nadalekoj Lepoglavi i ovoj lijepoj zemlji, usnem ovaj
ružan san.“
- godine 1903. Khuen Hedervary proglasio je mađarski obveznim jezikom Uprave u Hrvatskoj i to
zapravo predstavlja brisanje hrvatskoga imena u posljednjoj strofi. Lepoglava je kaznionica u
Hrvatskom zagorju
- Matoš je neko vrijeme i sam proveo kao uznik u Petrovaradinskoj tvrđavi, gdje su ga austrijske vlasti
zatvorile zbog dezerterstva
- domoljubna lirska pjesma
- tema – slika domovine
- slika stratišta, mjesta ubojstva (strašno mjesto koje aludira na zločin i poniženje kao sliku stradanja
u Hrvatskoj), osuđenica (podvojenost osjećaja: poput majke i bludnice; Hrvatska koju ubijaju i
uništavaju)
- pjesnikova žrtva za domovinu, njezina je muka i njegova, njezina je smrt i njegova
- duhovna likvidacija Hrvatske, krik na situaciju u porobljenoj zemlji
- u 1. strofi vidljivo je 6 eliptičnih rečenica (rečenice bez glagola), čime se naglašava i daje slika
stratišta, mjesta ubojstva, što stavlja čovjeka pred čin zla, nasilja. Slike su statične, zaustavljaju
vrijeme, u čitatelja bude sažaljenje i zgražanje. Ona je „suha kao prut“, što ukazuje na trenutno stanje
u zemlji, pokradeni smo i istrošeni, stranci su izvukli sve iz nas
U 2.strofi domovina je personificirana, pjesnik je doživljava kao osobu, alegorički iznoseći
podvojenost vlastitih osjećaja, ljubav prema majci i domovini i spoznaje da je situacija u njoj takva da
se domovina predaje strancima, a oni donose zločin i poniženje. Žena je majka (čista ljubav) i bludnica
(stanje u Hrvatskoj)
U 3.strofi vidljiv je polisindeton (ponavljanje veznika i) koji naglašava pjesnikovu žrtvu, a epitet DRSKI
ukazuje da se u postojećoj političkoj situaciji svako povezivanje s domovinom smatra drskošću
39
- Pjesnik se identificira s domovinom, njezina je smrt i njegova. Brisanje hrvatskoga imena

metafora je za besmislenost propadanja Hrvatske
- Stih „Jer Hrvatsku mi moju objesiše“ krik je na situaciju u Hrvatskoj, kako bi se konačno nešto
poduzelo
- Vanjska kompozicija – sonet, rima abba abba ccd eef
- Motivi – 1.strofa – slika stratišta; 2.strofa – prepoznavanje osuđenice; 3.strofa – žrtva,
4.strofa – Hrvatska
- Pjesma pripada 2.fazi domoljubnih pjesama – ironijski i kritično progovara o prilikama u
zemlji
HRVATSKI EKSPRESIONIZAM
- Pod utjecajem dvaju važnih političkih događaja – početak Prvog svjetskog rata i atentat na
hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.)
- U književnom smislu – razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležnih djela (1914.) do
početka drugog razdoblja hrvatske književnosti, u kojemu dolazi do prevlasti socijalne
literature
- 1914. Društvo hrvatskih književnika objavljuje pjesničku zbirku Hrvatska mlada lirika. U njoj
su zastupljeni pjesnici mlađe generacije, rođeni uglavnom krajem 19. st. njihova je poezija
pisana u duhu poetike hrvatske moderne (lirski pejsaž, kult forme, uzori Matoš i Vidrić).
Međutim, ta je lirika u suprotnosti s društvenom stvarnošću.
- Novo vrijeme traži drugačiju umjetnost – javljaju se ekspresionistička djela u kojima se
odražava duh ratne stvarnosti, tjeskobe, straha, ali i pobune. Književnici pokreću časopise u
kojima objavljuju prekid s tradicijom i postavljaju zahtjev za novom umjetnošću.
- ČASOPISI: Kokot (1916., Donadini), Vijavica (1917., A. B. Šimić), Juriš (1919., A. B. Šimić),
Plamen (1919., Krleža)
- Dolazi od riječi expression (franc.) – izražaj, a umjetnički odraz ovoga pravca vidljiv je u
Munchovoj slici Krik
- Ekspresionizam je umjetnost suprotstavljanja. Prema shvaćanjima ekspresionista, zbilja nije
izvan nas, ona je u nama
- Predstavnici: Donadini, A. B. Šimić, Krleža (ekspresionistički elementi – crne slutnje, strah,
rušenje, bol, iracionalnost. Djela: DRAMSKI CIKLUS LEGENDE, GOLGOTA, GALICIJA, U
LOGORU, VUČJAK, PAN, HRVATSKI BOG MARS, KRALJEVO, TRI SIMFONIJE, PJESME I., PJESME
II., PJESME III.) Andrić (pjesničke proze – EX PONTO, NEMIRI), Cesarec (zbirka STIHOVI, roman
CAREVA KRALJEVNA, knjiga novela ZA NOVIM PUTEM)
- Ekspresionistički pjesnici prilaze društvenoj zbilji s etičkoga gledišta – uočavaju u njoj
socijalnu nepravdu, nečovječnost, dominaciju materijalnoga. Oni žele utjecati na zbilju
prikazujući poezijom ružnu stranu stvarnosti.
- Boja ima poseban emocionalni naboj jer se njome izražava duhovno stanje.
- Glavne su teme patnja, grad, zločin, smrt, pobuna, siromaštvo. Izraz je slobodan, vidljivi
slobodni stihovi, jake metafore, krše se sintaktička pravila
- U pjesmama dominiraju imenice i glagoli (što stvara dojam kretanja, promjene)
- U sintaksi se pojavljuju neobične konstrukcije kojima se odražava povišeno raspoloženje
(kratke rečenice, eliptične, drugačiji poredak riječi i sl.)
- Česte su hiperbole i personifikacije.
- Takvim se odabirom riječi, sintaksom i metaforikom, ostvaruje ekspresionistička vizija zbilje –
ona je dramatična, teška, mučna. Ukazujući na nju, ekspresionistički pjesnik traži promjene
40
- Ekspresionistički umjetnik negira da se u umjetničkom djelu daje preslika iskustvenoga

svijeta. Sebe doživljava kao vizionara koji svjedoči o svojoj unutrašnjoj stvarnosti, svojoj
ekspresiji
- U ekspresionističkim se djelima prikazuju kaos i nemir modernoga velegrada, u kojemu se
pojedinac osjeća osamljeno i izgubljeno
- Nerijetko se uz njega povezuje estetika ružnoće, posebice za ratne teme, kojom se ukazuje na
ravnodušnost svijeta/društva
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, PREOBRAŽENJA
- hrvatski ekspresionist, rođen u Drinovcima. Bolovao od sušice, umire s 26 godina

- Pokrenuo časopise Vijavica, Juriš, Književnik
- Okrenuo se ekspresionizmu pod utjecajem Donadinija, ali za razliku od njega, Šimić kaže da je
umjetnost vječna te da njezina ljepota proizlazi iz ekspresivnosti. Umjetnost je isključivo
ekspresija umjetnikovih osjećaja
- Prvotni mu uzor bio Matoš
- U književnost je unio slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju, dao je i vizualnu snagu
svojim lirskim motivima
- Začetnik je „pojmovne“ poezije, najveći predstavnik slobodnog stiha
- Najznačajnija zbirka Preobraženja (1920.) – 40-ak pjesama, svoj pjesnički svijet otvara
programatskim pjesmama Pjesnici i Moja preobraženja. Središnji dio zbirke čine pjesme koje
obrađuju različite teme – ljubav, smrt, tijelo, pjesništvo, odnos prema Bogu, a zbirka završava
pjesmom Budući, svevremenskom porukom upućenom imaginarnom čitatelju.
- U nazivu zbirke možemo prepoznati ekspresionističko shvaćanje umjetnosti: slika svijeta i
života preobražava se u umjetnikovu unutrašnjost i ponovno izražava u umjetničkom djelu
- Ljubav i smrt dominantne su teme, temeljni su motivi – strah, nemir, bol duše...
- Način iznošenja motiva – slobodan stih, odbacivanje interpunkcije, napuštanje opisivanja,
pojednostavljivanje izraza
- ŠIMIĆEV EKSPRESIONIZAM – škrtost izraza, dojam krika, odbacivanje deskriptivnog. Unutarnja
dinamika postiže se naglašenom uporabom glagola i eliptičnim rečenicama. Slobodan stih,
izostanak interpunkcije, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna, koristi jake boje, boje
svjetlosti. One dobivaju važnost simbola. Osobito je važna plava boja koja otvara obrise
metafizičkog svijeta. Najčešće stilske figure – sinestezija (spajanje svih osjetila), hiperbola,
metafora.
- egzistencijalna tematika (pobuna, tjeskoba, tijelo, ljubav, strah, smrt, smisao umjetničkoga
stvaralaštva)
- Uporabom slobodnog stiha želi istaknuti suvremeni način izražavanja modernog društva.
- Grafički oblik pjesama – stihove slaže na osobit način, neki nisu poravnati na početku stiha
- Kompozicija – stihovi su poredani u strofe ili je bolje reći, u skupine
- Prvi je stih često odvojen od ostatka pjesme, on naglašava ekspresionistički početak pjesme
(on je ili fizički odvojen ili je iza njega interpunkcija, nakon koje slijedi poruka)
- Uporabom slobodnog stiha želio je naglasiti izražajnost pojedinih riječi u pjesmi
- Slobodni stih smatra suvremenim načinom izražavanja modernog društva. Taj slobodni stih
nema točno određen broj slogova u stihu te stihovi nisu povezani u točno određene strofe s
jednakim brojem stihova
41
- CIKLUS O SIROMASIMA (1920. – 1921.) – vidljiva dominacija socijalnih motiva. Ciklus čini
sedam pjesama: SIROMASI, SUNCE SIROMAHA, POGLED SIROMAHA, RUČAK SIROMAHA,
SIROMASI KOJI JEDU OD PODNE DO PODNE, SIROMAHU, POST SCRIPTUM
- Ritam u pjesmama postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama, svaka rečenica
istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim
oblikom, izostavljanjem interpunkcije.
- različitost s obzirom na tradicionalnu poeziju: slobodni stih, grafički raspored stihova,
odsutnost interpunkcije, škrtost/sažetost izraza i sl.
- tematski krugovi Šimićeva pjesništva:
a) kozmički ekspresionizam – posljednje tri pjesme u zbirci Preobraženja – Otkupljenje,
Opomena, Budući – u njima pjesnik analizira neke kozmičke teme, poput odnosa čovjeka
prema životu, vremenu i prolaznosti
b) umjetničko stvaranje – zbirka započinje tim tematskim krugom. Pjesme – Pjesnici, Moja
preobraženja, Mladić, Pjesma iznad zemlje
c) zavičajne teme – Hercegovina – Šimić ne opjevava vanjsku pojavnost svoga zavičaja, nego
istražuje svoj unutarnji pejsaž koji je nekim motivima i bogatom osjećajnošću povezan s
vanjskim pejsažem
d) intimne teme – ljubav i ljudska usamljenost. Pjesme – Povratak, Zima, Ljubav, Mrtva
ljubav
e) smrt – Smrt, Smrt i ja
f) socijalne teme – ciklus Siromasi nastao između 1920. i 1921. Godine
PJESNICI
- lirska misaona pjesma; programatska pjesma
- tema – pjesničko stvaralaštvo
pjesma govori o načinu na koji ekspresionistički pjesnici doživljavaju svijet. Oni gledaju i
osluškuju ono što ostali ljudi ne zamjećuju, potom te doživljaje i svoj unutarnji svijet
izražavaju u pjesmama u kojima izražavaju bit samoga svijeta. Zbog svoje trajne
uznemirenosti „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“
- metafore i njihovo značenje – pjesnici su ČUĐENJE - otvoren pristup svijetu, bez onoga što
nam je nametnula navika, civilizacija; pjesnici čuđenjem doživljavaju svijet – zapitani su nad
svijetom, to je način da dopru do biti stvari. IDU zemljom – hodanje zemljom ukazuje na
njihov svakodnevni duhovni napredak. OČI im rastu pored stvari – doživljaj svijeta, duhovna
stvarnost; oni ne gledaju stvari, nego pored stvari kako bi vidjeli bitno. Naslanjaju uho na
ĆUTANJE – teškoća življenja, otuđenost, oni osluškuju šutnju, znači da ostali ljudi šute, a oni i
to osluškuju kako bi čuli bitno i ono što ostali ljudi ne čuju i ne zamjećuju. Oni su vječno
TREPTANJE u svijetu – pjesništvo kao način preobražavanja stvarnosti, pjesnici su stalno
uznemireni i zato su treptanje u svijetu
- vanjska kompozicija – 3 strofe različitih duljina; monostih, distih, tercet; izmjenjuju se stihovi
različitih duljina, slobodan stih. Grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi – naglašeno je
ponavljanje prvoga stiha (s varijacijom) u trećoj strofi
- stih je slobodan, nema interpunkcije, što možemo povezati s činjenicom da pjesnik nema
nikakvih pravila i ograničenja koja bi sputavala njegovu stvaralačku imaginaciju i njeno
izražavanje u pjesmama
- pjesnički ritam – polagan, postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama
(asonanca), svaka rečenica istovremeno je i jedna strofa, nizanjem stihova različite duljine,
ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije
42
- uloga zadnjeg stiha i povezanost s prvim stihom – u posljednjoj strofi pjesnik donosi varijaciju
temeljnog motiva (pjesnici, tj. pjesništvo) – pjesnici su vječno treptanje u svijetu – metaforom
„treptanje“ pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava, a time se i mijenja
čovjekov život (svrha pjesništva). Tako se ostvaruje kružna kompozicija – pjesnici su čuđenje
(pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta). Takav je pristup u duhu kozmičkoga
ekspresionizma – PJESNIK JE PROROK
- unutarnja kompozicija (motivi) – čuđenje, gledanje „pored stvari“, treptanje; kružna
kompozicija
motivi – 1. strofa – pjesnici, čuđenje
2.strofa – zemlja, oči, stvari (gledanje „pored stvari“)
3.strofa – uho, ćutanje, pjesnici, stvaranje
- ZAKLJUČAK – pjesma govori o odnosu pjesnika i svijeta te o načinu na koji pjesnici doživljavaju
svijet – oni svijet preobražavaju u poeziju, u novu stvarnost. Pri tome presudnu ulogu imaju
osjetila vida i sluha te pjesnikovo čuđenje. Pjesnici osluškuju šutnju koja ih okružuje i zato su
„vječno treptanje u svijetu“ jer gledaju, vide i izražavaju ono što drugi ljudi ne vide. Odsutnost
interpunkcije govori nam da su pjesnici u svom stvaranju potpuno slobodni, odnosno ne
robuju nikakvim pravilima.
MOJA PREOBRAŽENJA
- lirska misaona pjesma
- tema – čovjekova neprekidna promjenjivost, njegove duhovne mijene: ekspresionistički
pjesnik u pjesmama iznosi svoju unutarnjost, samog sebe
- lirski subjekt – pjeva sebe: on opjevava svoje duhovne promjene. Iz bezdane i mučne noći
iznosi blijedo lice u kristalno jutro – mijenu negativnih i pozitivnih raspoloženja, mijenu
pesimizma i optimizma.
Pogledom pliva preko polja, livada i voda – kao čovjek vezan je uz dva zemaljska elementa –
zemlju i vodu
Bezbroj puta umire i uskrsne tijekom dana – čežnja za zvijezdama, čovjekova težnja za višim
duhovnim ciljevima
Molitva Bogu da ga preobrazi u svijetlu, nepromjenjivu i vječnu zvijezdu – molitva Bogu da
dosegne duhovne visine kako bi olakšao životno kretanje ostalim ljudima, kako bi ih tješio i
ukazivao na prave životne vrijednosti. To čini preko svojih pjesama, tako poezija postaje
zvijezda. Zvijezda će sjati noćnim očajnicima
- Šimić život shvaća kao neprekidnu mijenu. Čovjek, iako je vezan uz zemlju i vodu, on teži
zvijezdama; trećem elementu. Tako želi preobratiti vrijeme patnje u vječnost i smirenje. Ipak,
smrt ne mora predstavljati kraj, ona ne negira ljudske osobine. Naprotiv, znači i dalje
postojanje suosjećanja za patnike kakav je i on sam bio. Zvijezda može predstavljati i
umjetničko djelo u kojemu će čitatelj pronaći piščevu patnju i suosjećanje za ljudske probleme
- Vanjska kompozicija – tri strofe (1. strofa – tercet, 2. strofa – monostih, 3.strofa – katren);
slobodan stih, nema interpunkcije
HERCEGOVINA
- U pjesmama sa zavičajnom tematikom Šimić ne dočarava stvarni pejsaž, ne opisuje krajolik i
zavičaj, nego će iznijeti neke slike iz vlastita sjećanja i bojama, riječima iznijet će svoj doživljaj
zavičaja i djetinjstva te osjećaje koji su vezani uz vlastito odrastanje
- Dakle, pjesnik slika pejsaž vlastite duše pun strahova, nemira, osamljenosti i slutnje smrti
- Lirska misaona pjesma; pejsažna
43
- „ja koracam livadama plav od sutona“ – plava boja upućuje na to da je riječ o pjesnikovoj
unutarnjoj, a ne vanjskoj stvarnosti
- Osim plave boje, pojavljuju se – crna, crvena („krvlju namrljana...slikarija na nebu“) i bijela
boja. Crna boja upućuje na negativna raspoloženja i strahove, a bijela na optimizam
- Motivi iz krajolika – kuća parnog mlina, na rubu livada, crni vlak, kuće, stakla, dvorišta i bijeli
prozor – konkretni motivi iz krajolika iznose pjesnikove osjećaje vezane uz djetinjstvo i zavičaj;
strah i divljenje pred parnim mlinom, vrisak očaja užarenih opeka – vrisak je očaja i straha
„užarene“ mladosti pred životnim izazovima; crni vlak koji vrišti prema nevidljivoj stanici
slutnja je smrti
- U pjesmi dominira mrak, s povremenim prodorima svjetlosti – povremeno izviranje zavičajnih
motiva u pjesmi ukazuje na prisjećanje na zavičaj u pjesnikovoj svijesti
- Pjesma završava motivom bijelih svijetlih prozora – usprkos sveopćem pesimizmu, pisac
završnim stihovima upućuje na optimizam i ljepotu pojedinih životnih trenutaka, iako su
cjelokupni dojam i slika života prilično mračni i pesimistični
- Pjesnik je ozvučio pjesmu (vrištanjem – krik) i obojim je uglavnom crnom bojom, što upućuje
na pesimizam i strah koji ga je obuzimao i obuzima ga prisjećanjem na zavičaj
- Slobodan stih
POVRATAK
- Motiv povratka u Šimića vezan je uz preobraženja ljubavi kroz djetinjstvo, mladost i starost
Kroz cijelu se pjesmu isprepliću ljubav i smrt jer ona nije završetak, nego novi početak
- Misaona lirska pjesma
- Pjesnik promišlja smrt i život s obzirom na temeljnu odrednicu ljudskog života – ljubav (TEMA)
- Vanjska kompozicija – 4 strofe, stihovi različite duljine, slobodan stih (1.strofa – distih, 2.strofa
– katren, 3. i 4. strofa – pentastih)
- U prvom se distihu pjesnik obraća voljenoj osobi kazujući joj da ona i ne sluti njegov povratak
– smrt nije početak, nego nastavak prethodnoga življenja. U tri sljedeće strofe grafički su
izdvojene riječi: znaj. Tri su doba dana: noć, podne i suton – tri su razine ljudske spoznaje i one
su vezane uz pojedino životno razdoblje
- U noći pjesnik luta plavim stazama u vrtu voljene osobe – ljubav je u djetinjstvu i mladenaštvu
vezana uz romantiku i traženje. U podne plaši ženu glasnim krikom – ljubav u zreloj dobi krik
je tijela. U suton je na drugoj obali mrke, mirne vode, ali uspravan i svečan kao pored voljene
žene – suton, odnosno, starost donosi tjelesno, ali ne i duhovno razdvajanje
- Smrt je doba smirenja, šutnje, povratka dostojanstva čovjeku, obavijena tajanstvenošću, a
život je šetnja k smrti. Živeći, čovjek doživljava ljubav, a tijekom života ta se ljubav
preobražava od romantične čežnje, preko tjelesne, do smirenja. Smrt ne mora predstavljati
kraj, nego novi početak – život je kružni tijek u kojem se sve ponavlja
SMRT I JA
- Tema – doživljaj smrti lirskoga subjekta
- Ljudi doživljavaju smrt na različite načine, a Šimićev je način prihvaćanja smrti i doživljavanje
nje kao nečega potpuno prirodnog
- Smrt je za njega nešto posve uobičajeno i normalno – ona s čovjekom raste od rođenja – smrt
je u čovjeku od dana njegova rođenja
- Smrt nastupa u trenutku kad ona nadraste tijelo onoga u kojem se nalazi i počinje samostalno
kraljevati
- Šimić ne mistificira smrt i ne tuguje zbog nje, on samo shvaća da je smrt neobjašnjiva i
beskrajna
44
- Od interpunkcijskih znakova (razgodaka) ima: dvotočje i točka – ti znakovi dijele pjesmu na tri
dijela, na kraju nema interpunkcije, što potvrđuje pjesnikovu misao o neizmjernosti
kraljevstva smrti
- Smrt je nešto sasvim realno i svakodnevno, u nama je od rođenja, ona živi u nama i ostaje
poslije nas. Ona znači kraj tijela i tjelesnog, a mi zbog vlastite spoznajne ograničenosti
možemo samo naslutiti njezinu bezgraničnost, ali ne možemo odrediti njezinu bit
RUČAK SIROMAHA
- Siromaštvo utječe na međuljudske odnose i na način na koji pojedinac doživljava sebe i druge
- Groteskno je da čovjek doživljava drugog kroz prizmu hrane, toliko je određen glađu da i svoje
tijelo doživljava kao tuđe, a vlastitu krv kao jelo
- Osjećaji koji obuzimaju siromašne – stid, strah, gađenje nad samim sobom, osamljenost,
osjećaj krivnje, osjećaj podvojenosti između vlastita tijela i duha. Tijelo kao da je tuđe tijelo,
krv kao da je tuđa krv
- Simboli - jelo, tijelo, krv – simboli životne snage, jelo postaje tijelo; pjesma se temelji na
odnosu dvoje siromašnih koji, pojedu li malo više, mogu ubiti drugog
- Ironija – RUČAK SIROMAHA
- Od prve strofe u pjesmi se javlja napetost, koja stalno sve više raste. Siromasi se
stide sjesti jedno ispred drugog, ne mogu podnijeti poglede. Misle da će drugi
premjeravati koliko je pojeo, pa se onda naljutiti, razbjesniti. Ili još gore: da će u sebi kipjeti,
misliti koliko je proždrljiv/a, da neumjereno proždire i to malo što jedva imaju
- U drugoj strofi jedu. Više nije toliko bitno kakav je, bitna je druga osoba, jer svaki zalogaj znači
toliko manje drugom. Egocentričnost prelazi u brigu za drugog. Do treće strofe ručak je već
završen, a nove misli nahrupljuju. Kako je mogao biti tako odvratan, jednu žlicu manje i njoj bi
sigurno bilo bolje! Takva se briga pretvara u fizički trag
- Četvrta strofa predstavlja kulminaciju. U grotesknoj slici na mjesto jela, snage, energije
potrebne za život lirski subjekt stavlja krv i tijelo, kršćanske simbole. Svatko smatra da onaj
drugi nije dovoljno jeo, da mu se doslovno napio krvi i najeo mesa. Odvratnost tog prizora
osuda je siromaštva
- Šimić u pjesmi ne analizira i ne istražuje društvene korijene siromaštva, nego osjećaje
siromašnih i osjećaj krivnje zbog obilježenosti u društvu, ali i nemoći da se bilo što promijeni
- Motivi – stid, strah, gađenje, osjećaj krivnje
- Vanjska struktura – 4 strofe (1.i2.strofa – distisi, 3.i4.strofa – katrene), stih slobodan, stihovi
različitih duljina
- U socijalnim pjesmama iz Ciknula o siromasima Šimić govori o osjećajima siromašnih, o
otuđenosti, obilježenosti i osamljenosti čovjeka koji sam sebe doživljava kao stranca te o
nemoći da se to promijeni
OPOMENA
- Šimić opominje čovjeka: „čovječe pazi/da ne ideš malen/ispod zvijezda!“ Time sugerira
potrebu ljudske težnje za višim ciljevima i idealima, kako bi se osmislio vlastiti život, ali i
pobijedila prolaznost. To će biti pobjeda pojedinca koji će umjesto u prah prijeći sav u zvijezde
- Vanjska kompozicija – 4 strofe – četiri tercine; slobodan stih, nema svih razgodaka (npr. zareza
iza vokativa). Svaka strofa završava uskličnikom – KRIK (ekspresija); korelativan je s naslovom
(imperativ)
45
- Ključne su imenice – opomena, čovjek, zvijezda, svjetlost, pogled, konac, prah – to su ključne
riječi koje nose snažno konotativno značenje; to su „ozbiljne“ riječi u ljudskom životu
- Imenice su u antonimskom odnosu – posebice prah i zvijezde, tj. kao metafore u značenju:
smrt, tjelesnost, raspadanje – vječnost, duhovno
- Čovjek treba ispuniti svoj život i postati zvijezda, a u suprotnom postat će prah i ništa
- Imperativan ton u skladu je s naslovom pjesme
- Ciklus o prolaznosti i vječnosti, važna tema Šimićeva stvaralaštva
- Gradacija -> zvijezda od slabijeg prema jačemu (1. zvijezda – u metafori, život; 2. svjetlost
zvijezda – osjetiti puninu života; 3. pred kraj života – „rastajo od zvijezda“; 4. zvijezda u
posljednjoj cjelini – smrt)
HRVATSKA RENESANSA
- 16. st., a punu afirmaciju doživljava na području Italije. U Hrvatskoj se razvija najviše na
području Dalmacije. U središtu je interes za ljude i život.
- Renaissance – preporod, ponovno rođenje
- Uglavnom je usmjerena na petrarkističku liriku i protutursku tematiku (rasuta bašćina)
- Renesansni književnici bili su klasično obrazovani
- U našim renesansnim središtima postojale su gramatičke škole u kojima se učio latinski jezik i
poučavala djela klasičnih pisaca. Mnogi su se pisci školovali u drugim zemljama, najčešće u
Italiji
- Renesansna središta: Split (Marulić), Dubrovnik (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro
Vetranović, Marin Držić), Hvar (Hanibal Lucić, Mikša Pelegrinović, Petar Hektorović), Zadar
(Petar Zoranić, Brne Karnarutić)
- Od književnih vrsta, razvijaju se lirske pjesme,karnevalske pjesme – maskerate, satiričke i
religiozne pjesme, epovi (posebice biblijsko-religiozni i povijesni), roman, pastirske igre,
komedije (tzv. „učene“ ili eruditne), drame, crkvena prikazanja
- Razvija se književnost NA NARODNOM JEZIKU
MARIN DRŽIĆ
- Iz pučanske, dubrovačke obitelji. Dobio nadimak Vidra zbog sposobnosti prilagođavanja

raznim životnim situacijama. Najstariji dokumenti o njemu govore da je bio klerik u crkvi. U
zrelijim godinama odlazi na studij u Sienu. U ovom je gradu otkrio umjetnost. Po povratku u
Dubrovnik, dobiva mjesto pisara. Dobio je posao sluge plemićima. U tom vremenu nastaju
njegove komedije. Razočaravši se u Dubrovnik, vraća se u Italiju, ovoga puta u Veneciju, a
potom odlazi u Firenzu. Tamo piše urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu di Mediciju,
u kojima kritizira dubrovačku vlast. Moli ga za pomoć pri smještanju pučana u Senat. Na svoja
pisma ne dobiva odgovor te napušta Firenzu, a Dubrovnik ga zbog tog pokušaja nazove
urotnikom. Umire u Veneciji.
- Realistički slika dubrovačko društvo 16.st. i ukazuje na njegove mane, baveći se vječitim
antitezama mladost-starost, selo-grad, stvorio je veliku galeriju tipova ljudi, od starih škrtaca i
zaljubljenih, rastrošnih mladića preko razumnih, sposobnih sluga do rimskih kurtizana
- Djela: komedije (Dundo Maroje, Arkulin, Skup), pastirske igre (Tirena, Venera i Adon, Grižula),
pokladna igra (Novela od Stanca), tragedija (Hekuba)
46
DUNDO MAROJE
- U Dubrovniku Držićeva vremena službeni je jezik bio talijanski. Njime se služila vlastela.
Bogaćenje viših slojeva sve je više stvaralo razliku među klasama. Dubrovnik se uglavnom
bavio trgovinom. Prekomjerno trošenje na razne provode dovodi do slabljenja ekonomske
moći grada. Vlast iz tog razloga zabranjuje luksuz, što kasnije Držić u komediji ismijava.
- Čakavština 16.st.
- Univerzalno značenje djela – renesansa donosi i novi način razmišljanja: pojedinac treba biti
umjetnik prilagođavanja, mora imati sposobnost okretanja sreća u svoju korist, ostale
kvalitete (obrazovanje, snaga, talent) nisu presudne za životni uspjeh, hedonizam (naslada) i
užitak ideal su ljudskog djelovanja, novac je najviša vrijednost, sredstvo koje omogućuje
životne užitke
- Držić je spoznao temeljni problem vrline i sreće, njihovu povezanost, sukob među njima, u
kojemu i običan čovjek podliježe neuhvatljivoj stihiji fortune, ili je svladava vrlinom kojoj se
moć temelji na razboru. Tu temu, ključ za razumijevanje djela i drugih komedija, Držić je
povjerio pravom protagonistu komedije, Pometu
- Junaci djela nositelji su dubrovačke stvarnosti i umjetnički su živi likovi
- Nedovršena komedija u 5 činova. Priča je to o vrlini i prevrtljivosti fortune te umijeću
svladavanja te fortune uz pomoć vrline u vlastitu korist, te odnosu otaca i sinova. Komedija je
nastavak izgubljene komedije Pomet, u kojoj su se pojavljivali isti likovi.
- PROLOG DUGOG NOSA – Negromant (čarobnjak) Dugi Nos obraća se publici, dubrovačkoj
vlasteli, koristeći antiteze mladi-stari, ljudi-žene i sl., čime ukazuje na antitezu kao glavnu
okosnicu djela. Govori im o putovanjima po Indijama, gdje je susreo ljude nazbilj (poštene
ljude, pritom misleći na dubrovački puk) i ljude nahvao (ljude s majmunskim obrazom,
vlastela). Navodi da će se radnja komedije odvijati u Rimu. Kroz lice Dugog Nosa progovara
sam Držić. Tako je direktno uputio svoju kritiku vlasteli, bez da za to snosi posljedice.
- DRUGI PROLOG – govori ga Pomet-družina (glumci). Navode da se radnja odvija u 6 dana, a
upravo toliko trebalo je družini da ju sklope. Dundo Maroje nastavak je izgubljene komedije
Pomet. Pometovci na početku iznose sadržaj Pometa, a zatim i Dunda Maroja, napominjući
da će komedija završiti u veselje. Iz tog se zaključuje da sama fabula nije bitna, već poruka
koju djelo prenosi.
- Radnja se odvija na gradskom trgu u Rimu. Grad je predstavljen kao mjesto raskoši i uživanja
- Komedija pripada eruditnoj komediji (imitatorskoj). Ovakva komedija potječe iz antičke
komedije, gdje se najčešće imitiralo Plauta. Ona predstavlja događaje iz svakodnevnog života,
imala je zapletenu radnju, a u njoj je sudjelovao puk koji se prikazivao u nedoličnim
situacijama. Cilj joj je bio da zabavljajući poučava. Imala je uvijek prolog u kojemu se iznosila
osnovna fabula i 5 činova. Ono po čemu se Dundo Maroje razlikuje od klasične eruditne
komedije jest činjenica da na kraju škrti starac Dundo Maroje dobiva zadovoljštinu, tj.
novčanu nagradu. Na taj se način Držić umilio vlasteli koja ne bi prihvatila da čovjek sličan
njima na kraju bude nasamaren.
- Komedija se temelji na antitezama – staro (vlastela, zaostala) – mlado (snalažljivi, pučani koji
bi trebali ući u Senat) po istom principu izgrađuju se i ostale antiteze
- Žene su u komediji uglavnom ili sluškinje ili kurtizane, ali ovdje nije riječ o pogrdnom
prikazivanju žena, već o realnoj slici Dubrovnika u 16. st.
- POMET TRPEZA – predstavlja mudrost Dubrovnika. U djelu on iznosi Držićeve stavove. On je
sluga Uga Tudeška koji, nasamarivši sve likove, pokušava izvući vlastitu korist. Uz njega se
veže riječ FORTUNA. On smatra da pravi vladar mora imati sposobnost svladavanja sreće i
životnih prepreka. Treba se prilagoditi vremenu i bit virtuoz (umjetnik). Biti vladar ne znači
47
imati novaca – stav o upravljanju Dubronikom. On se služi iskrivljenim talijanskim jezikom

kako bi ispao učen, a na taj se način ismijava dubrovačka vlastela koja je zabranjivala uporabu
hrvatskoga jezika u Senatu. Njegovo umijeće upravljanja ljudima proizlazi iz Machiavellijeve
knjige Vladar. Pomet je čovjek nazbilj koji moralno poražava ljude nahvao i zbog toga je pravi
primjer renesansnog čovjeka. Nadimak mu proizlazi iz njegove opsjednutosti jelom i pićem,
što se kosi s tadašnjim zakonima u Dubrovniku i u ovom djelu izaziva porugu. Važni su njegovi
monolozi jer iznose mudrost koju Držić poručuje svojim sugrađanima. On je jedini lik koji nije
podvrgnut poruzi. Usađuje u ljude uvjerenje da je svatko kovač svoje sreće. On je renesansni
čovjek čije se djelovanje temelji na dvama ključnim pojmovima renesanse – FORTUNI I VIRTU
(vrlini). Pojedinac treba biti obdaren vrlinom da okrene sreću u svoju korist. On je obdaren
snalažljivošću i može ostvariti svoju bit i prirodni sklad i u tom je smislu čovjek nazbilj.
- U radnju je utkana idejna poruka koja se raspoznaje kao komična varijacija suvremene
filozofske misli, posebice iz Machiavellijeve interpretacije pojmova sreće i vrline kao
pretpostavke da vladar, tj. jak pojedinac, superioran nad svijetom i pobjednik nad fortunom,
postigne cilj promjenom političkog stanja. Tim je poukama nadahnuta Pometova akcija. On
postiže svoj cilj, trijumfirajući, kao čovjek nazbilj, nad ljudima nahvao. Nije teško spoznati
analogiju između Pometove akcije i Držićeva stvarnog djelovanje. Dvosmislenošću govora u
komediji je raskrinkao dubrovačke senatore kao ljude nahvao suprotstavljene ljudima nazbilj
- LAURA – ona je antipetrarskistički prototip Petrarkine Laure. Jedina vrijednost za nju jesu
nakit i dukati, koji pokreću i ostale likove u komediji. Pravo joj je ime Mandalijena Krkarka, tj.
Korčulanka. Postala je kurtizana nakon što ju je ostavio mladić s kojim je pobjegla od kuće.
- PERA – Laurina suprotnost. Krijući se pod muškom odjećom, ide u potragu za Marom. Bez
njega je spremna ostati neudana i otići u samostan. Svaka njezina riječ u sebi krije duh
rodnog Dubrovnika.
- MARO – tipičan je lik rastrošnog sina koji napušta oca
- DUNDO MAROJE – star je i škrt čovjek. Život je podredio dukatima. Kreće u potragu za sinom,
a u biti samo želi povratiti svoje novce. Tipičan je predstavnik ljudi nahvao.
- POPIVA – u nekim je situacijama sličan Pometu. On uzima život s njegove površine, ne preza
ni pred čim, smatrajući da će se uvijek naći neko rješenje.
- BOKČILO - sluga Dunda Maroja, ide u red primitivnih sluga iz dubrovačkog zaleđa koji su iz
rodnog sela donijeli sve navike. Na trenutke je zadrt i mrzovoljan. Njegovi postupci izazivaju
smijeh. Uvijek je gladan
- SLUGE – Bokčilo, Popiva, Pomet, Petrunjela – ljudi su nazbilj koji u određenim situacijama
uzimaju stvar u svoje ruke i odlučuju o sudbini svojih gospodara (Pomet uspije pridobiti Lauru
za Uga, Popiva spašava Mara pred ocem, Petrunjela spasi egzistenciju svoje gazdarice sredivši
joj brak s Ugom).
- VLADARI – Dundo Maroje, Maro, Ugo, Laura
- Držić je svoje likove oblikovao i jezičnom karakterizacijom uz koju je povezano podrijetlo lica,
pripadnost određenom staležu te način mišljenja. Pomet, već rečeno, služi se iskrivljenim
talijanskim jezikom (makaronskim), pokušavajući se prikazati učenijim, ali koristi se i
narodnim poslovicama kako bi se umilio Petrunjeli. Dubrovčani se izražavaju dubrovačkim
gradskim govorom, a rimski trgovci (Sadi, draguljar) i gostioničari govore talijanskim jezikom.
Posebno se ističe lik Petrunjele, čiji je govor mješavina hrvatskoga i talijanskoga jezika,a
stihovi kojima se često koristi u govoru prikazuju je kao vedru dubrovačku pučanku.
- Temeljni su motiv u komediji DUKATI
- U jeziku mnoštvo talijanizama, germanizama, latinskih fraza, arhaizama, poslovica, igara
riječima
- Iako izrasta na antičkim uzorima (Plaut i Terencije), svu svoju snagu djelo crpi iz stvarnosti
- Osnovna opreka na kojoj se djelo temelji jest inteligencija-glupost
48
- Djelo je jedno od remek-djela renesansne književnosti; smatra se jednim od najboljih

tekstova na hrvatskom jeziku i jednom od najuspješnijih komedija europske renesanse
EUROPSKA RENESANSA
- Od francuske riječi renaissance – preporod, obnova, ponovno rođenje

- Obilježava ju preporod europske kulture 15. i 16. st.
- Najprije u Italiji, a kasnije u ostalim europskim zemljama
- RENESANSNI HUMANIZAM – označava pristup umjetnosti i znanosti kojemu je u središtu
čovjek, kao i u antici – preporod antičke književnosti i umjetnosti
- RENESANSNI INDIVIDUALIZAM – naglašava da je svaki pojedinac za sebe, ali i da se razlikuje
od drugih; takva misao stvara pojam genija i ideal renesansnog čovjeka – čovjek koji je
svestran i sudjeluje u svim područjima ljudskog interesa
- RENESANSNI STIL - po uzoru na antiku, karakterizira ga odmjerenost, jasnoća i pregledna
kompozicija
- Renesansni svjetonazor u svoje središte stavlja čovjeka samoga, ne više odnos prema
božanskome. Čovjek postaje aktivan, želi uživati u ovozemaljskom životu
- Promjene u svjetonazoru potiču i promjene do kojih dolazi u cjelokupnom životu tadašnje
Europe: izumi i otkrića, ekonomija, razvoj gradova, znanosti, umjetnosti…
- Teme su svjetovne
- KNJIŽEVNI RODOVI I VRSTE: epika – utemeljuje se sustav književnih vrsta kakav je ostao do
danas (ep – L. Ariosto, Bijesni Orlando; roman – F. Rabelais, Gargantua i Pantragruel, M. de
Cervantes, Don Quijote; nastavljaju se i neki srednjovjekovni, ali i javljaju novi tipovi romana:
viteški, pikarski i pastoralni), drama – srednjovjekovna crkvena drama stavlja se u drugi plan, a
na pozornicama dominiraju UČENA KOMEDIJA (commedia erudita) i KOMEDIJA UMIJEĆA
(commedia dell'arte). Shakespeareove drame objedinjuju sve tri vrste – izmjenu prostora, tj.
odstupanje od pravila trojnoga jedinstva i nizanje dramatičnih prizora preuzeo je iz crkvene
drame; dijaloge i monologe koji su stilski i jezično dotjerani preuzeo je iz učene komedije;
prepoznatljive tipove likova preuzeo je iz commedie dell'arte, ali ih je dodatno okarakterizirao,
dajući im individualne crte; esej – Michel de Montaigne utemeljuje esej ili ogled djelom Eseji;
lirika – dominantan utjecaj petrarkizma, naglasak na tehnici oblikovanja pjesama (forma),
sonet je vrlo popularan oblik, a uz ljubavnu tematiku, javljaju se i npr. religiozne, moralističke i
satiričke pjesme (Shakespeare, Soneti)
WILLIAM SHAKESPEARE
- Nekoliko je godina radio različite poslove oko kazališta te se tako upoznao s kazališnom
tehnikom, glumcima, publikom
- Zahvaljujući talentima i sposobnostima, počeo je dobivati važnije poslove
- Kao član glumačke skupine, pisao je uspješne kazališne komade
- Godine 1594. Shakespeare je glumac i dramatičar u novoosnovanoj glumačkoj Družini lorda
komornika, koja je izvodila svoja djela i na dvoru kraljice Elizabete Prve
- Godine 1599. u Londonu je otvoreno kazalište The Globe, kojemu je on i suvlasnik
- Godine 1603., nakon smrti kraljice Elizabete, Shakespeareova glumačka družina postaje
Kraljevom družinom
49
- STVARALAŠTVO: mnoga njegova djela ne mogu se svrstati u određenu književnu vrstu jer se u
njima miješaju različiti elementi (komični i tragični), a imaju i specifičnu kompoziciju koja se ne
uklapa u određene književne vrste
- Po mišljenju mnogih, najbolji je pisac svih vremena
- Njegovi dramski karakteri jaki su ljudi koji su se našli u odlučujućim životnim situacijama
- Prikazuje dubinu karaktera svojih likova bogatim pjesničkim jezikom; duboko ponire u psihu
karaktera svojih likova
- Njegove su drame vrlo slojevite – miješa fantastično i realistično, tragično i komično
- Ne poštuje ni Aristotelova jedinstva – vrijeme je radnje uglavnom dulje od jednoga dana;
radnja se ne odvija na jednome mjestu te nije jedinstvena - pojavljuju se višestruku zapleti
- Stvara pred kraj renesanse, u vremenu kada se mijenja čovjekov svjetonazor, kada on sumnja
u samoga sebe. U načinu književnog stvaranja to je vidljivo u spajanju često protuslovnih
elemenata, što je obilježje novoga stila, MANIRIZMA. Zbog toga se može reći da njegove
drame preispituju stare tradicionalne vrijednosti te, samim time, najavljuju novu epohu –
barok
- KRONOLOŠKI PREGLED NJEGOVA STVARALAŠTVA:

a) 1.razdoblje – naukovanje; dolaskom u London upoznaje se s kazališnim životom.
Dominiraju tri dramska žanra, u kojima se okušao: komedije s plautovskim elementima
(Ukroćena goropadnica, Komedija zabluda, Dva gospodina i Verone…); tragedija Tit
Andronik; povijesne drame: Henrik VI., Richard III., Kralj John
b) 2.razdoblje – uspješno pisanje za scenu, a ubrzo postaje slavnim kazališnim piscem. Do
povlačenja iz javnoga života 1611. u svojem je stvaralačkom opusu prošao nekoliko faza
nazvanih prema dominantnom žanru koji u njima nastaje:
 LIRSKE DRAME – naglašena emocionalna strana likova, raskošan i bogat pjesnički
jezik (Romeo i Julija, San ivanjske noći, Mletački trgovac)
 VELIKE KOMEDIJE – različiti tipovi ljudi (Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Na
tri kralja ili kako hoćete); nastaju i povijesne drame te jedina tragedija u ovom
razdoblju: Julije Cezar
 VELIKE TRAGEDIJE – studije čovjekove prirode, morala i ponašanja; naglasak je na
psihološkoj karakterizaciji likova (Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth); nastaje i
nekoliko „mračnih“ ili „problematičnih“ komedija, koje su naziv dobile jer se
atmosferom i sadržajem te likovima razlikuju od komedija iz prethodne faze (Sve
je dobro što se dobro svrši)
 ROMANCE – spaja se tragično i komično i tako nastaje cjelovita slika koja bolje
prikazuje ljudsku sudbinu; pojavljuje se prirodno i natprirodno, a likovi dobivaju
značenje simbola (Periklo, Oluja, Zimska priča)
HAMLET
- Renesansna drama u 5 činova; izmjena stihova i proze

- Pripada drugom razdoblju Shakespeareova stvaralaštva; velikim tragedijama
- SADRŽAJ:
Nakon smrti danskoga kralja Hamleta, kraljeva supruga Gertruda udala se za njegova brata
Klaudija, nakon samo dva mjeseca, koji postaje novi kralj. Danski princ Hamlet, nakon što ga
prijatelj Horacije izvijesti da se noću na straži pojavljuje duh njegova oca, razgovara s duhom i
doznaje da je njegova oca otrovao vlastiti brat Klaudije. Duh govori Hamletu da ga osveti –
50
osuđen je obilaziti noću, a danju biti u ognju sve dok ga plamen ne očisti od grijeha koje je
počinio te da je ubijen dok je u vrtu spavao. Verzija za dvorane je ta da ga je ujela zmija. Isto
tako, sinu otkriva stričeve spletke te od toga trena Hamlet živi samo za osvetu, pravi se ludim,
što svi tumače ljubavlju prema Ofeliji.
Na dvor stiže glumačka skupina. Kako bi provjerio je li ono što mu je očev duh rekao istina,
Hamlet nalaže glumcima da izvedu predstavu Mišolovka s prizorima koji prikazuju kako je
kraljev brat ubio kralja i zaveo njegovu ženu. Klaudije, ne mogavši ogledati predstavu do kraja,
odlazi, što je Hamletu potvrda da je on ubio njegova oca.
Nakon predstave, u kraljičinoj sobi, Hamletov razgovor s majkom prekida šuškanje iza zastora.
Misleći da se Klaudije skriva prisluškujući njihov razgovor, Hamlet mačem nasrne na zastor,
otkrivajući pritom da je ubio Polonija. Nakon toga, stric ga odlučuje poslati u Englesku, u smrt,
ali se Hamlet uspijeva spasiti i vraća se i to na dan Ofelijina pogreba. Ona se ubila zbog očaja i
tuge nakon očeve smrti i neuzvraćene Hamletove ljubavi. Zbog svega toga poludjela je i
utopila se u rijeci.
Polonijev sin, Laert, vraća se iz Francuske na sestrin pokop i želi osvetiti očevo ubojstvo i
sestrinu smrt. S Klaudijem, koji mu objašnjava da je Hamlet ubio Polonija, smišlja urotu.
Dogovaraju se da kralj organizira natjecanje u mačevanju između Hamleta i Laerta – u kojemu
će Laertov mač biti natopljen otrovom, a u jedan od pehara za okrjepu boraca, koji će biti
namijenjen Hamletu, Klaudije će također uliti otrov kako bi bio siguran da će Hamlet umrijeti.
Za vrijeme mačevanja Hamlet i Laert rane jedan drugoga, a Laert, prije no što izdahne,
Hamletu otkriva kraljevu urotu s mačevima i peharima.
Gertruda greškom popije iz otrovnog pehara te umire, a Hamlet, prije no što i sam premine,
ubada Klaudija mačem. Hamlet umirući moli prijatelja Horacija da svijetu ispriča pravu istinu.
Na kraju ulazi Fortinbras, koji ima pravo na kraljevstvo, te odlučuje odati počast Hamletu i
tragedija završava posmrtnom koračnicom.
- Dodir s onostranošću: susret s Duhom mijenja Hamleta. Od tog trenutka on želi dokazati istinu
o očevu ubojstvu i osvetiti ga
- HAMLET – osjetljiv je i plemenit, u dvojbi kako se boriti protiv zla. Osveta postaje osnovni
smisao njegova postojanja, ona potiskuje ljubav prema Ofeliji, izaziva u njemu čak i mržnju
prema ženama koje nisu vjerne i kojima se ne može vjerovati (kao majci Gertrudi), jedino
svjetlo u njegovu životu je prijateljstvo s Horacijem, koje je dokaz da pozitivne ljudske
vrijednosti još nisu nestale.
Hamleta muče ozbiljna filozofska pitanja o životu i smrti. Melankoličan i bolan doživljaj svijeta
može se iščitati u njegovim monolozima. Istovremeno, u njemu su očite i proturječnosti u
doživljaju svijeta, od poleta mašte, vjere u čovjeka, opijenosti, do razočaranosti i boli
- HAMLET - LAERT (Polonijev sin, Ofelijin brat) – i jedan i drugi žele osvetiti se ubojici svoga oca
te dokazati istinu – STRUKTURA ZRCALA
- Način osvete – Hamlet najprije glumi ludilo, a njegova majka i stric tumače to ljubavlju prema
Ofeliji. Odglumljeno ludilo posljedica je Hamletova razočaranja u svijem u kojem živi, u
njegove temeljne vrijednosti (ljubav) i u druge ljude (osobito u majku)
- Predstavom Mišolovka ili Ubojstvo Gonzaga Hamlet nastoji izazvati stričevu reakciju: priznanje
za vlastiti čin. U tome i uspijeva, iako to nije završetak drame
- PREDSTAVA U PREDSTAVI (Mišolovka) često je isticana kao osobito važan i zanimljiv
postupak koji je imao utjecaja na kasniji razvoj dramske umjetnosti. Taj je postupak moguće
protumačiti i kao sažeti izraz renesansnog svjetonazora (filozofskog, teološkog…), ali može se i
povezati i s antikom, učestalim motivima u zapadnoeuropskoj književnosti, srednjovjekovljem
i renesansom
- S jedne strane, umanjena predstava umanjena je replika i zrcalni odraz središnjeg motiva
(ocoubojstva) primarne predstave, a jedan od tradicionalnih motiva u literaturi još od antike
upravo je metafora zrcala – ta se metafora javlja u drugom prizoru 3.čina, neposredno prije
51
izvedbe umetnute predstave, kada Hamlet, obraćajući se glumcu, kaže da je „svrha gluma“ i u
početku i sada bila i jest da drži zrcalo prirodi. To se može shvatiti kao svrhu umjetnosti kao
oponašanja i odražavanja zbilje, zrcaljenja. No, može se reći i da predstava u predstavi služi i
za preispitivanje granica umjetnosti i zbilje
- Postupak predstave u predstavi može se povezati s još jednim motivom - metaforom svijeta
kao pozornice ili svijeta kao kazališta. To može biti protumačeno kao izraz shvaćanja svijeta i
života kao tragedije/komedije u kojoj svatko od nas igra svoju ulogu. Odnosno, svjetonazora
po kojemu je čovjek lutka u rukama Boga ili sudbine, a to je vezano uz Hamletovu dvojbu. Ta
predstava sama je po sebi iluzija, ali su istiniti temeljni problemi koje prikazuje. U predstavi se
ustvari zrcali svijet. Taj svijet koji Hamlet prikazuje zao je, pun zapletenih odnosa, mjesto u
kojem se pojedinac teško snalazi. Problemi s kojima se čovjek suočava su: osveta, ubojstvo,
ljubav, prijateljstvo, preljub, brak, vlast. Dakle, Hamlet govori i o nama i o našoj stvarnosti
- Može se onda reći da predstava u predstavi, budući da reproducira i oponaša odnos publike
prema prvoj predstavi, pa time oni koji su za stvarnu publiku likovi, umetanjem predstave i
sami postaju publika, promatrači, postavlja se pitanje koja je zbilja „prava“ (TOTUS MUNDUS
AGIT MISTRIONEM – čitav svijet glumi; što je pisalo na zastavi Shakespeareova kazališta The
Globe)
- TRAGIČAN ZAVRŠETAK – ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo (Hamlet), ali i
optimističan stav da zlo mora biti kažnjeno (Klaudije). Horacije mora, po Hamletovoj želji,
svijetu ispričati istinu, ali i svjedočiti o ljepoti i vrijednosti istinskoga prijateljstva
- JEZIK I STIL – djelo je prožeto snažnim emocijama, ali i dubokom misaonošću, zbog čega
stihovi ove tragedije ostaju aktualni i za suvremenog čitatelja; duhovitost koja se pojavljivala i
u najozbiljnijim tragedijama
- Shakespeare je svjedok svoga vremena, ali i ljudskih društvenih problema uopće: spoznaje o
problemima zemlje, vladara, naroda i o njihovim međusobnim odnosima
- Renesansna obilježja: različitost, težnja za logičnošću, kritičnost, individualizam, istinsko
poznavanje ljudi i života
- Tragedija u kojoj se sudbinom danskog kraljevića Hamleta zapravo raspravlja o osnovnim
pitanjima ljudske egzistencije – o pravdi i krivnji, životu i smrti, ljubavi i mržnji, vjernosti i
izdaji, odnosno, o mogućnostima spoznaje apsolutne istine i djelovanja u skladu s njome
- Iako u tragediji ima mnogo događaja, u njoj ipak nema prave dramske napetosti jer je istina o
očevu ubojstvu i potrebi osvete iskazana već na samom početku drame, a težište je djela
stavljeno na prikaz psihološkog stanja glavnoga lika, koji se, razapet sumnjama, stalno dvoji i
odgađa izvršenje osvete
- Prvi nastup Hamleta na sceni, odjeven u crno, i koloristički odstupa od sjaja, bljeska i
bogatstva danskoga dvora, a njegov prvi solilokvij (unutarnji monolog) očituje mračno stanje
njegove svijesti prije prvog susreta s Duhom. Naime, i prije toga susreta, on razmišlja o
samoubojstvu
- Hamlet je neodlučan, on dvoji o životu i smrti. Život je za njega izgubio svu ljepotu. Svijet je ,
kako ga on vidi, poput labirinta u kojem se čovjek ne snalazi. Na lutanje i usamljenost osuđen
je zbog spoznaje da su nestale gotovo sve prave, istinske vrijednosti. Zato je možda i nelogično
da na kraju monologa ističe svoju spremnost da - živi. Ipak, osnovni razlog koji ga navodi na
taj odabir je strah od nepoznatog, strah od smrti. Tako on postaje običan, preplašen čovjek
koji se na kraju osvećuje i spreman je umrijeti iz ravnodušnosti prema životu iz gnjeva prema
stricu
- „Biti ili ne biti, to je pitanje!“ – stvara niz filozofskih misli i stvaralačkih mogućnosti. Upućuje
na borbu sa samim sobom jer Hamletova je najveća bitka s njim samim i pitanjem u njemu,
biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne. načinom kako je izrekao pitanje poopćio je svoj osobni
slučaj, podigao ga na višu razinu: svoju sudbinu izjednačio je sa sudbinama svih ljudi ovoga
svijeta. Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja Hamlet, čovjek bi mogao potražiti u samoubojstvu,
52
ali ga od takvog čina sprječava strah od života poslije smrti, a taj bi život mogao biti gori od
ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora trpjeti. Odgovoriti na to pitanje u potpunosti
nemoguće je, ali možemo se približiti spoznaji Hamletove dvojbe: ubiti ili ne – strica, odnosno,
počiniti samoubojstvo ili ne, tj. prihvatiti život onakvim kakav je ili ne i mnoga druga.
- Hamlet je tragični junak – njegov razvoj od tipičnog, renesansnog uvjerenja da se svijet nekako
može popraviti pa do filozofskog, gotovo fatalističkog prihvaćanja ljudskih ograničenja,
ljudskog neznanja i užasne činjenice smrtnosti, ne predstavlja samo kritiku svjetonazora
renesanse, nego i misaoni komentar stanja čovjeka u sva vremena i na svim mjestima
- Hamletov lik na početku je prikazan kao idealni renesansni čovjek – učen, plemenit, vješt na
jeziku, uzorna vladanja, lijepa izgleda
- DRAMSKI SUKOBI:
Hamlet - Klaudije – „Nešto je trulo u državi Danskoj“ – Klaudije je ubojica čiji zločin mora biti
kažnjen. Loš je vladar jer dvorom vladaju udvorništvo i spletke (pomoću ljudi na dvoru i
planira Hamletovo ubojstvo)
Hamlet – Gertruda (majka) – odraz njegova razočaranja njome vidi se u njegovu odnosu
prema Ofeliji, koju dovodi do ludila i tjera u smrt. Hamlet prezire majku jer je izdala njegova
oca i svoj prezir prema njoj prenosi na cijeli ženski rod („Krhkosti, ime ti je žena!“)
Hamlet - svijet – duboko je razočaran ljudima i svijetom; živi u nesavršenom svijetu u kojemu
vladaju nepravda, zavjera, licemjerje, laž… U monolozima razmišlja o osnovnim pitanjima
ljudske egzistencije
Unutarnji Hamletov sukob – Hamlet jedini spoznaje pravu bit svijeta i čovjeka, ali istodobno
je pun dvojbi kako se boriti protiv zla. Davši obećanje Duhu on želi ispraviti nepravdu u svijetu
i kazniti zločin, ali je svjestan da za to mora počiniti novi zločin i zbog toga je neodlučan.
Vrhunac njegovih dvojbi označava izreka „Biti ili ne biti“. Zbog neodlučnosti, pasivnosti,
Hamlet je razočaran samim sobom. Za njegovu dvojbu nema rješenja i drama zato završava
tragično.
Hamlet – Ofelija – ne znajući istinu zbog čega se Hamlet pravi ludim, njegove joj se riječi čine
suludim („Ja sam vas jednoć ljubio. / Nisam vas ljubio.“) i ne prepoznaje da su njegove riječi
zapravo šifrirane poruke o svijetu i životu, nastale kao plog dubokog razočaranja u svoje
bližnje i sve vrijednosti u koje je do tada vjerovao
- PORUKA – Hamletov tragičan završetak ukazuje na nemoć pojedinca da iskorijeni zlo u svijetu,
ali likovima Horacija (prijatelja) i norveškog vladara Fortinbrasa istina i pravda ipak pobjeđuju.
Hamlet na samrti traži da Horacije kaže istinu o Klaudijevu zločinu, a Fortinbras će postati novi
kralj, čime će se ispraviti davno počinjena nepravda.
- Za razliku od gledatelja 17.st., koji su uglavnom vjerovali u duhove, današnji čitatelji Duha
mogu shvatiti na različite načine: kao oblik Hamletove podsvijesti ili intuicije, ali i kao
utjelovljenje glasina koje su kružile o iznenadnoj kraljevoj smrti
- Hamletovi monolozi mogu se razumjeti i izvan konteksta same drame jer govore o
općeljudskim temama – u njima se iznose razmišljanja o čovjeku i njegovim postupcima, o
svijetu koji čovjeka okružuje… Dvojbe iza pitanja „Biti ili ne biti…“ mogu se gledati kao
filozofsko-egzistencijalistička promišljanja o smislu ljudskog postojanja; kao etičko-moralna –
ako život ima smisla, tada ima smisla i osvetiti očevu smrt, a nema smisla oduzeti sebi život. S
druge strane, ako je život besmislena muka, tada je posve svejedno što činimo i jedini konačni
spas je u smrti, a samoubojstvo najjednostavnije izbavljenje. Stoga, o Hamletu se može
govoriti kao o nizu suprotnosti karakterističnih za dva različita svjetonazora – pesimizam
nasuprot optimizmu, fatalizam nasuprot aktivizmu, praštanje nasuprot osveti…
- Pretpostavlja se da je Hamlet nastao na temelju davno izgubljenog komada Ur-Hamlet starijeg
Shakespeareova suvremenika, Thomasa Kyda
53
KNJIŽEVNOST 1929.-1952.
- POVIJESNI OKVIR – ubijen S. Radić, uspostavlja se NDH, početak 2.svj.rata. Nakon uspostave
nove vlasti, progone se mnogi intelektualci, a politika nastoji diktirati način književnog
stvaranja; doba talijanskog fašizma i prodora njemačkog nacionalizma. Javljaju se socijalne
krize
- Velik broj književnika u politici; među njima nije bilo jedinstvenosti. Razdvajaju se na desnicu
i ljevicu, a postoji i treća usmjerenost, literatura. Pisci izrazito nacionalne i katoličke
usmjerenosti okupljaju se oko časopisa Hrvatska smotra i Hrvatska prosvjeta. Godine 1945.,
na kraju rata, pobjeđuje ljevica, tj. socijalna književnost
- Časopis Savremenik bio je otvoren svakoj vrijednosti i ideji, a književnost je bila otvorena
raznim smjerovima, unatoč ratu
- Za hrvatsku je književnost značajno smirivanje avangardnih stilova, a kao naslijeđe ostaju
ekspresivnost, asocijativnost i esejizam u strukturi djela. Slobodniji je odnos prema formi,
javlja se sloboda stiha te je dublji prodor u svijest i podsvijest likova (unutarnji monolozi)
- Povratak realizma u književnost:
UTILITARNI REALIZAM – književnost ima obvezu baviti se socijalnim temama i baviti se
njihovim rješavanjem. Vode ga lijevo orijentirani intelektualci. Zanemaruje se umjetnička
strana obrade te tematike. Propagiraju ga časopisi: Kritika, Književnik, Kultura, Izraz. Otpor
tom realizmu pruža Krleža, koji se zalaže za estetsku ulogu književnosti. Po njegovu mišljenju,
soc. literaturu mogu pisati samo autentični stvaratelji. Početak njegova otpora počinje
„Predgovorom podravskim motivima Krste Hegedušića“, a nastavlja se člancima i
polemikama u časopisima Danas i Pečat. Taj se otpor još naziva i „sukob na književnoj ljevici“.
Kulminacija njegova otpora jest rasprava Dijalektički antibarbarus
SOC. REALIZAM – djela socijalne tematike; posebno zastupljen nakon rata
SOC.-PSIHOLOŠKI REALIZAM – socijalna tema s prikazom unutarnjeg svijeta likova
PSIHOLOŠKO-ANALITIČKI REALIZAM – modernizacija realističkog postupka – defabularizacija,
iskaz podsvijesti, asocijacije
MITSKI REALIZAM – sadržaji se preuzimaju iz stvarnosti, ali se preko tog stvarnog ambijenta
želi prikazati nešto univerzalno
- Predstavnici: Tadijanović, Cesarić, Ujević, Krleža, I. G. Kovačić, Kaštelan, Parun, Balota
- PROZA – u ovom se razdoblju stvaralaštvo razvija u dva smjera:
1.) djela pisana u duhu soc. realizma (dominantna poetika), ali i romani koji nastavljaju
modernističku tradiciju i tragaju za novim umjetničkim sredstvima u prikazu čovjekove
svijesti
2.) socijalni realizam – obnova realističkog romana; književnici ukazuju na socijalnu
nepravdu (društvena uloga književnosti), nastao na realističkoj tradiciji; roman je
dopunjen novim (aktualnim) temama i modernijim načinima oblikovanja
- TEMATSKA PODJELA:
1.) RURALNA TEMATIKA – prikaz seoske svakodnevice, regionalizam, folklorni elementi, širok
tematski raspon: od prikaza seoske zbilje do složenije psihološke razrade
2.) URBANI REALIZAM – prikaz gradskog života, naglašeno ocrtavanje najnižih slojeva, svijet
viših društvenih slojeva i analiza malograđanskog mentaliteta
- Proust ima mnoštvo oponašatelja, a Faulkner je promicatelj struje svijesti
- Ukidanjem fabule ukida se i pripovijedanje, a nedostatak motivacije utječe na neodređenost
likova
- Razvija se: politički roman, satiričko-humoristični roman, moderni analitičko-psihološki
roman (moderni roman međuratnog razdoblja ne osporava potpuno tradicionalni realistički
roman, već pokušava ostvariti umjetničku sintezu elemenata realizma i modernističke
54
instrospektivne proze oblikovane novim tehnikama; TAKAV JE ROMAN POVRATAK FILIPA

LATINOVICZA)
- POEZIJA – procvat poezije očituje se u obilju pjesničkih imena i individualnih poetika
proizašlih iz triju koncepcija: MATOŠEVSKE (impresionističko-simbolističke), ŠIMIĆEVSKE
(ekspresionističke) i EUROPSKE (modernističke)
- Javljaju se i djela s ratnom tematikom (2.svj.rat) – I. G. Kovačić, Jama
- Vidljivo je eksperimentiranje jezičnim mogućnostima. Posebna se pozornost poklanja
zvučanju te su zbog toga pjesme teško prevodive
- PROCVAT DIJALEKTALNE POEZIJE koja je nastavak afirmacije dijalektalne književnosti
započete još u razdoblju moderne (Krleža,Balota,I.G. Kovačić,)
- Prevladavaju pejsažni i socijalni motivi vezani uz zavičajne sredine iz kojih su pjesnici
- Predstavnici – Ujević, Tadijanović, Cesarić
MIROSLAV KRLEŽA
- Rođen i živio u Zagrebu

- 1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti
- 1914. objavio je svoje prvo djelo Legenda – ono je označilo prekretnicu u hrv.književnosti –
kraj moderne i početak novog razdoblja obilježenog ratnom katastrofom
- Krajem 60-ih godina završava njegovo stvaralačko razdoblje, kada objavljuje Zastave, svoj
posljednji roman
- Djela – poezija: Pan, Tri simfonije, Pjesme I., II., III., Balade Petrice Kerempuha, Pjesme u
tmini – ratna lirika
novele: Hrvatska rapsodija, Hrvatski bog Mars, Novele
drame: simbolističko-ekspresionistička faza (ciklus legendi) – Legenda, Maskerata,
Kraljevo, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarroti, Adam i Eva
ekspresionističko-realistička faza (ratni ciklus) – Galicija, U logoru, Vučjak,
Golgota
psihološka faza (analitičko-realističke drame) – ciklus o Glembajevima – U agoniji,
Gospoda Glembajevi, Leda, te Aretej – posljednja drama
romani: Povratak Filipa Latinovicza, Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Zastave
eseji i polemike, putopisi, dnevnički zapisi: Eseji, Evropa danas, Deset krvavih godina, Moj
obračun s njima (polemike), Izlet u Rusiju (putopis), Dnevnik
- Krležina ekspresionistička djela (književnost 1914. do 1928.) – Hrvatski bog Mars, Kraljevo,
Hrvatska raspodija, Legende, Tri simfonije, Galicija, Vučjak
- Krležina ostala djela pripadaju razdoblju 1929. do 1952. (Povratak F.L. i Gospoda Glembajevi,
npr.)
- Svojim intelektualnim angažmanom snažno je obilježio kulturni i politički život u Hrvatskoj
- Njegov je opus trajno svjedočanstvo o idejnim i političkim nemirima hrvatske inteligencije
- Dobro je poznavao europska umjetnička strujanja svoga vremena, a neke je poetike
primjenjivao u svojem djelovanju, ali je istodobno nastojao zauzeti kritički odnos prema
aktualnim strujanjima, tragajući za vlastitim autentičnim izrazom
- Pokrenuo časopise: Plamen (1919.), Književna Republika (1923.), Danas (1934.), Pečat (1939.)
55
POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
- Prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti

- Monološko-asocijativni roman, roman lika, analitičko-psihološki roman, roman-esej (neki
dijelovi)
- TEMA – slika dezintegriranog hrvatskog intelektualca; egzistencijalna tema – traganje za
vlastitim identitetom; tema umjetnosti; tema povratka kao tematsko ishodište romana
- Mjesto radnje – Zagreb, Kostanjevec
- Vrijeme radnje – tridesete godine 20.st.
- Vremenski, roman obuhvaća svega nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen
- Osnovni je MOTIV POVRATKA i sve što se u njemu dogodilo, njegova je posljedica
- Filip Latinovicz vraća se nakon 23 godine izbivanja u svoj zavičaj (Zagreb) u potrazi za vlastitim
identitetom. Već neko vrijeme osjeća „egzistencijalnu mučninu“; čini mu se da čovjekov život
nema smisla, a svijet oko sebe doživljava kao simultani niz potpuno nepovezanih pojava.
Takav se doživljaj svijeta odrazio i na njegovu umjetničku prirodu – već neko vrijeme čini mu
se da boje gube svoj intenzitet, a za njega kao slikara to znači gubitak inspiracije i
nemogućnost stvaranja
- Uz povratak u zavičaj veže se i povratak u djetinjstvo. U dodiru s poznatim prostorima,
mirisima i zvukovima, izviru iz sjećanja epizode koje su obilježile njegovo djetinjstvo:
Karolinina svadba, odlazak vojnika u rat, čekanje na majčin povratak, posjet bordelu,
zatvorena vrata vlastitoga doma, zbog kojih je kao sedmogimnazijalac ostao na ulici. Svi su ti
događaji u cjelini povezani likom njegove majke i mučnim pitanjem vlastitoga podrijetla
- PITANJE IDENTITETA – on je dijete trafikantice Regine i nepoznata oca; on najprije misli na
biskupova sobara, a kasnije se otkriva da je to Liepach. Majka se trudila da se Filip ne
razlikuje od ostale djece, ali samo po vanjskim osobinama – izgledom. U njezinom odnosu
prema njemu nedostajalo je topline i iskrenosti. Nakon što je majci ukrao novac i potrošio ga
u bordelu, njezina su vrata za njega ostala zauvijek zatvorena. On odlazi i vraća se nakon 23
godine, a između njega i majke nije se ništa promijenilo. Oni su i dalje stranci – majka bi
htjela biti bliža sa sinom, ali napor joj je uzaludan. Svoje pravo viđenje majke izražava slikom,
kada majku oslikava kao klauna, što je njegova unutarnja vizija nje (ekspresionizam).
Odsutnost obiteljske topline uvjetovalo je: Filipovu preranu zrelost, neuravnoteženost,
iskompleksiranost
- PITANJE PRIPADNOSTI DRUŠTVU – ne osjeća nikakvu pripadnost društvu. To najbolje
potvrđuje njegovo viđenje Jože Podravca – simbol stoljetne hrvatske zaostalosti. Filip je dalek
i od najnižeg sloja koji predstavlja Joža i višeg društva koji okružuje njegovu majku (za njega
su oni maske koje žive u prošlosti i pričaju o ispraznim stvarima). Filip želi osjetiti podlogu,
želi se osjećati „doma“, ali ta je njegova želja neostvariva jer on je ČOVJEK BEZ
NACIONALNOG I OBITELJSKOG UPORIŠTA. Vrativši se u zavičaj, čini mu se da je način života
kojemu je rođenjem pripadao zapravo pravi život od kojega se udaljio živeći u europskom
velegradu. Međutim, ubrzo uviđa da više ne pripada takvom tlu (panonskom), da je davno
izgubio vezu s „korijenima“, stran mu je primitivizam te sredine, njezino nemijenjanje i
pasivnost. Boraveći u Kostanjevcu na majčinu imanju, upoznaje svijet provincijalne
„glembajevštine“ – krug oko Liepacha Kostanjevačkog, kojemu pripada i njegova majka. Ta je
56
sredina prikazana ironično, s jasno izraženim prezirom prema njezinim malograđanskim,

snobovskim nazorima
- TEMA UMJETNOSTI – ona je za Filipa – viši smisao života, jedina mogućnost da se u
građanskom društvu prevlada ono što čovjeka udaljava od njegove prirode, jedna od
najvažnijih vrijednosti u životu. To je jedina čistoća u životinjskom oko nas. On je
ekspresionistički slikar. Opsjednut je mislima kako izraziti svoju ekspresiju – svoj doživljaj,
npr. prostitucije na primjeru golog ženskog trbuha; gađenje prema svijetu promatrajući ljude
na ulici kao ubojice i prljavce. Stvarnost doživljava kroz boje, zvukove i osnovna mu je želja
naslikati množinu svojih osjetila (zvuk, miris, boju). Neke motive zato i ne može naslikati. Želi
prikazati, npr. smrad koji ljudi nose u sebi, a ne samo likove tih ljudi. Promatrajući svijet
očima slikara, naglašava važnost boje u doživljajnom svijetu: on želi na slikarskom platnu
izraziti slikarski doživljaj svijeta kao „simultanost čovjekove svijesti“. U romanu se nalaze
brojne digresije o slikarstvu, uporabi boje, pristupu temi iz pozicije umjetnika. To je „roman o
umjetniku i umjetnosti“
- LIKOVI:
FILIP LATINOVICZ – slikar, na stvarnost gleda slikarski. Razmišlja kako bi naslikao motive koji
za zaokupljaju; specifičnost je njegova doživljaja u tome da ističe detalje i da mu se čini kao
da se cjelokupna stvarnost raspada na detalje, a da nema neke poveznice koja bi sve te
detalje držala na okupu. Svoj odnos prema majci izražava njezinim portetom. On poput
ekspresionističkog slikara ne preslikava vanjsku stvarnost, nego svoje viđenje majke, njezine
neprirodnosti, karikaturalnosti, bezosjećajnosti i hladnoću – majka nije mogla vjerovati da sin
tako može vidjeti majku, povrijeđena je. On je introvertiran – prebire po uspomenama i
iznosi vlastita razmišljanja o životu, svijetu, umjetnosti. Prisjeća se djetinjstva – oživljava
emocionalno bitne događaje iz vlastitog djetinjstva jer još uvijek traga za vlastitim
identitetom; njegovo su djetinjstvo obilježile duboke traume povezane s emocionalno
hladnom majkom, neznanjem o tome tko mu je otac, ranom potrebom da se sam snalazi u
životu, erotskim doživljajem Karoline te povezivanjem tjelesne ljubavi sa smrću, s nečim
trulim, nedostojnim, mračnim. On je i neurastenik – emocionalno rastrojen, napet, i to stanje
traje dosta dugo. Posljedica njegove živčane rastrojenosti jest gubitak kolorističnog doživljaja
stvarnosti – sve mu je sivo i obuzima ga nemogućnost stvaralačkog izražavanja, odnosno
slikanja. Nihilist – cjelokupno je ljudsko postojanje za njega potpuno beznačajno i
besmisleno, to je nihilistički doživljaj ljudske egzistencije. Dakle, u središtu je romana Filipova
svijest. On je hipersenzibilni intelektualac, umjetnik, čovjek kojega muči težnja za
samospoznajom. Osjećaj egzistencijalne tjeskobe oduzima mu moć umjetničkog stvaranja.
Sav je u suprotnostima – u njemu se sukobljavaju tjelesno i duhovno, umjetničko i
racionalno, primitivno i civilizacijsko
- MAJKA/BOBOČKA – oba su lika vrlo slična: prikazujući ih na isti način, Krleža naglašava
njihovu tjelesnost. Njegov je odnos prema tim ženama utemeljen na Freudu i psihoanalizi.
Bobočka je utjelovljenje nagonskog, rušilačkog, utjelovljenje Filipova razornog tjelesnog
impulsa. Ostati s Bobočkom značilo bi popustiti nagonu, odnosno, „gnjilim“, „ranjavim“,
„krastavim“ porivima vlastite puti
- BALOČANSKI – postupci su mu motivirani biološki. On žrtvuje svoju građansku egzistenciju i
odriče se svega zbog otkrića tjelesnoga. Njime vladaju animalni nagoni koji kulminiraju u
završnici romana kada Bobočki pregrize grkljan
57
- FILIP-KYRIALES – odnos prema njemu pokazuje podvojenost Filipova karaktera. U njihovim

intelektualnim dvobojima Filipovoj se tezi uvijek suprotstavlja Kyrialesova antiteza: svaku
njegovu misao utemeljenu na umjetničkom doživljaju svijeta Kyriales ruši logikom racionalne
svijesti. On je Filipova podsvijest, njegov alter-ego. On je utjelovljenje Filipova samorazornog
rušilačkog uma; Filipov nihilizam postaje lik. Filip mu se teško opire jer Kyriales preuzima od
Filipa rastvaranje zbilje u apsurd.
- LJUBAV – Bobočka je simbol tjelesnog, nagonskog i na trenutak se čini da bi možda mogla i
spasiti Filipa, ali ona je već upletena u mrežu svog odnosa s Baločanskim. Tako je na kraju
romana, nakon Bobočkinog ubojstva, krug zatvoren i Filip je opet na početku, možda s još
dubljim kompleksima nego prije
- STIL – roman je moderno strukturiran s psihološkom (proustovskom) usmjerenošću
- Osnovno je obilježje kompozicije dramska struktura – nakon ekspozicije (Filipov povratak),
nižu se prostori puni dramatike, a roman završava dramatičnim krvavim raspletom
- STILSKA OBILJEŽJA ROMANA – u njemu se ne osporava radikalno tradiciju realističkog
romana, već donosi sintezu tradicionalnog i modernog. Od tradicije je zadržana linearna
kompozicija s jasno istaknutim dramskim „čvorištima“, ali ne minimalizirao fabulu i u središte
romana stavio čovjekovu svijest. Modernističko: analitička introspekcija – „radnja“ se
premješta u svijest glavnog lika, čine ju njegova sjećanja, emocije, razmišljanja, unutarnja
proživljavanja, podsvijest.
- Subjektivno vrijeme – isprepliću se dva vremenska tijeka – prošlost (oživljena u sjećanju,
komentira se iz perspektive sadašnjosti) i sadašnjost (događaji u objektivnom vremenu);
isprepliću se prošlo i sadašnje vrijeme tvoreći simultani niz; česti su vremenski skokovi
(sadašnjost-prošlost-sadašnjost)
- Izravni unutarnji monolog, slobodni neupravni govor – dominiraju. To je istovremenost dvaju
glasova (autorski pripovjedač, lik), što znači da su misli lika „filtrirane“ kroz misli autorskog
pripovjedača.
- Asocijativna tehnika – vanjski poticaj (vizualni, auditivni, olfaktivni) potiče oživljavanje
sjećanja, odnosno Filipov dijalog s prošlošću
- Joža Podravec – potiče asocijaciju na davnu traumu, posjet „frajli“. Istovremeno,
razgovarajući s njime uočava zatucanost hrvatskoga čovjeka i neosjetljivost na umjetnost i
kulturu - „panonsko blato“
- Esejistički dijelovi – česte esejske digresije, čiji je sadržaj vezan uz Filipove meditacije o
umjetnosti
- Defabularizacija – fabula nije primarna
- Vanjska se zbivanja promatraju kroz prizmu svijesti pojedinca
- Iznosi se diskretan odnos junaka prema egzistencijalnim pitanjima
- Kriza Filipa L. počinje kao kriza identiteta – to je u središtu romana
- Osjetilni dojmovi – ambijent djetinjstva – aktivacija procesa nehotičnog sjećanja – događaji,
susreti, doživljaji iz prošlosti oživljavaju u punoj snazi. Znači da su egzistencijalno bitni.
Oživljeni događaji, prizori iz Filipove prošlosti postaju ključ za razumijevanje vlastitoga bića
- SLIKANJE – nije prikazivanje zbilje, nego je izražavanje subjektivne snažno doživljene
unutarnje slike. Ne prikazuje privid, već suštinu. Umjetnost nije mimetička, već je simbolička.
58
(Značajan prizor slikanja gluhonijemog dječaka pored rijeke, s rukama prema nebu. Ovdje se
aludira na ekspresionističkog slikara Muncha i njegovu sliku „Krik“)
- KOMPOZICIJA – roman se sadržajno može podijeliti na dva dijela:
1.dio – dominira retrospekcija (povratak u prošlost)
2.dio – prikazuje se kostanjevačka sredina i pripovijedanje teče uglavnom linearno
- OSJETILNE IMPRESIJE KOJE POTIČU SJEĆANJA – hladna kvaka (gvozdena) – taktilna, isprani zid
– vizualno, pekarski naučnik s mrežom topla peciva; miris žemlji, zvuk papuča koje se vuku po
asfaltu – olfaktivno, auditivno, svjetiljka – sjećanje na patnju u djetinjstvu – vizualno
GOSPODA GLEMBAJEVI
- Psihološka drama iz 1928.

- Analitičko-realistička drama (prema Krležinom stvaralačkom opusu)
- Tema je propast bankarske obitelji Glembay, zagrebačke patricijske obitelji, u razdoblju od
1913. do 1925.
- Tematika – u podlozi je Barboczy legenda prema kojoj su svi Glembajevi varalice i ubojice, a
njihovi su potomci opterećeni obiteljskim naslijeđem (animalna, grabežljiva priroda).
Pokazuje napon i pad Glembajevih, koji su potekli od međimurskih seljaka, a zločinima,
prevarama i ženidbama popeli se na vrh društvene ljestvice i postali zagrebačka gospoda.
- Krleža ukazuje na slom Austo-Ugarske Monarhije – slom u glembajevskom salonu odraz je
sloma koji zahvaća Monarhija u cjelini
- Radnja se odvija na jednom mjestu – u palači imućne bankarske obitelji
- Vrijeme radnje – nekoliko sati (između 1 i 5 sati ujutro), 1913. – sužavanjem prostora i
vremena, pozornost je usmjerena na odnose među likovima, na njihova psihološka
proživljavanja
- Kompozicija – 3 čina
1. čin – sukob Leonea s glembajevskom okolinom – prikazuje se glembajevka okolina u koju
se vratio nakon 11 godina. Komentirajući obiteljske portrete, naglašava svoj negativan
odnos prema toj sredini i svemu što je glembajevsko. Drama se odvija na dvije razine –
PSIHOLOŠKOJ (Leoneov odnos prema glembajevskoj sredini) i SOCIJALNOJ (slučaj Rupert-
Canjeg)
2. čin – sukob Leonea i oca – gotovo je cijeli drugi čin posvećen odnosu Ignjata i Leonea te
sukoba unutar samoga Leonea (glembajevsko-daniellijevsko). Dramski se sukob razvija u
gradaciji, a prate ga zbivanja u prirodi (munje, grmljavina, vjetar, kiša). Upravo je u ovom
činu dramska napetost najveća, pa je tako i ovdje vrhunac oluje. Konačno, sve to dovodi
do Ignjatove smrti.
3. čin – Leone – barunica Castelli te baruničina smrt – pokazuje se financijski slom
Glembajevih (varalice) te se razrješava Leoneova unutarnja drama – on spoznaje tragičnu
istinu da je svojom prirodom pravi Glembay iako se cijeloga života borio protiv toga. Na
kraju drame u njemu prevlada glembajevska priroda i on ubija barunicu Castelli. Vrijeme
se smiruje, čuje se cvrkut ptica – dramska napetost smirena, Leone konačno shvaća tko
je. (genetsko naslijeđe od kojega ne možemo pobjeći – naturalističko obilježje)
- POČETAK I KRAJ DRAME – SIMBOLIKA – drama započinje Leoneovom replikom: „Mutno je sve
to u nama, draga moja Beatrice, nevjerojatno mutno“ – znakovito je u upozoravanju na
čovjekovo naslijeđe, nedokučivo, nespoznatljivo i nepodložno kontroli razuma – u Leonea će
naslijeđe na kraju pobijediti, iako on negira svoje glembajevsko podrijetlo, ono će nadvladati
59
u trenutku kada neće moći savladati svoj bijes prema barunici te je ubija. Dakle, potvrdit će
se da Leone, iako to želi, ne može se suprotstaviti glembajevskom u sebi. Jedino je Beatrice
drugačija, jedino ona može iskupiti Glembajeve. Na kraju ona ostaje sama na pozornici; na
pomolu je novi dan – možda i nova nada za Glembajeve – TRAGEDIJA S OPTIMISTIČNIM
PREDZNAKOM
U I.činu Fabriczy govori Barboczy legendu, što se vidi i u likovima. Bankar Ignjat – varalica, sin
Oliver (iz braka s barunicom Castelli) – malodoban počinio razbojstvo, barunica – preljubnica,
Leone – ubojica; dakle, niti jedan Glembaj ne može nadvladati ono glembajevsko u sebi
(BIOLOŠKA MOTIVACIJA CIJELE OBITELJI)
Očeva posmrtna maska - Leone crta očevu posmrtnu masku i svi prisutni smatraju skicu vrlo
uspješnom, a Leone smatra kako nije uspio prikazati očevu donju čeljust koja je za njega
materijalizacija glembajevštine – podere ju
- LIKOVI
OBITELJ – Nacy (Ignjat) Glembay – bankar, tajni savjetnik, barunica Castelli – druga Ignjatova
supruga, Leone – Ignjatov sin iz prvog braka, sestra Angelika – udovica starijeg Glembajeva
sina Ivana
LEONE – u središtu je dramske radnje. Temom „povratka u zavičaj“ otvara se prostor za
psihološki sukob (između likova i unutar lika), istovremeno se pokreće radnja otkrivanjem
tajni iz prošlosti. On je poveznica svih elemenata drame. Vraća se nakon 11 godina na
obljetnicu firme Glembay. Razapet je između nagona i razuma; na tu njegovu unutarnju
razapetost ukazuju i dvije žene – barunica i sestra Angelika. On je umjetnik, slikar. Napetih je
živaca; obitelj mu stalno predbacuje da je „uberspannt“ – prenapet. Sukobljava se s ocem;
ubojica. Bori se protiv animalnoga u sebi (glembajevska priroda) koje se javlja u njemu u
trenutku kada otac nasrne na njega, ali tada je još uspije zatomiti te konačno izlazi u trenutku
kada ubija barunicu zbog napada na Angeliku. S druge strane, pokušava održati svoju
daniellijevsku prirodu (razum) i dokazati sam sebi da nije pravi predstavnik obitelji Glembay.
- ODNOS LEONE-IGNJAT – Leone i Ignjat su različiti – Ignjat je poslovan i racionalan bankar,
predstavnik je građanstva koje uživa u raskoši, čovjek kojem je novac pretpostavka svih
vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leoneovo slikarstvo,
smatrajući ga bezvrijednim kao i njegov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov
materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema Leoneovoj majci. Leone
je srušio očevu iluziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga barunica voli),
razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Ignjatova kraja. Ignjat je
Leoneov alter-ego (odnos prema ženama)
- BEATRICE (SESTRA ANGELIKA) – BARUNICA CASTELLI – dva potpuno suprotna ženska lika.
Beatrice je oličenje duhovnoga, lijepoga, profinjenoga, a barunica predstavlja nagonsko,
animalno u ženi, što je Leone odbacio. Barunica se pokušava približiti Leoneu, govoreći mu da
ne skriva razlog svoje udaje za Ignjata – a to je novac. Međutim, telefonski poziv ruši tu
njezinu iluziju bogatstva, shvaća da je prevarena i pokazuje svoje pravo lice. Govori Leoneu
što misli i konstatira istinitost Barboczy legende (Glembajevi su bogata aristokracija, u čijem
životu postoji dvojnost između PRIVIDA (iluzije) – bogatstvo, ljepota, moć, sreća, i SUŠTINE
(istine) – lažljivci, kradljivci, ubojice; rasipništvo, ludilo, samoubojstva i ubojstva rješenja su u
svim glembajevskim krizama)
- Ostali su likovi određeni socijalno i psihološki. U njihovim se dijalozima otkriva licemjernost i
nemoral društvenoga druga, kojemu Glembajevi pripadaju
- Rođaci – Fabriczy – umirovljeni veliki župan, Puba Fabriczy – njegov sin, odvjetnik, pravni
savjetnik obitelji
- Ostali likovi – dr. Altman – liječnik, Silberbrandt – svećenik
- STILSKA OBILJEŽJA DRAME – klasična dramska struktura – 3 čina (poštivanje Aristotelovih
jedinstava). Dramska napetost rezultat je dramskoga sukoba (odnosa među likovima, sukoba
60
unutar lika). Dramska kompozicija oblikovana je realistički – dramska napetost raste do

najave sukoba u I.činu, preko sukoba otac-sin u 2.činu, do tragičnog raspleta u 3.činu (scenski
psihološki realizam).
- KOMORNA (KVALITATIVNA) DRAMA – reducirani su sukobi, likovi i ostala dramska obilježja s
ciljem prebacivanja pozornosti na psihologiju likova
Simbolistički elementi – simbolika ženskih likova
Naturalistički elementi – biološka motiviranost likova (B. Legenda),ono animalno u čovjeku
Govorna karakterizacija likova – članovi obitelji Glembay govore tzv. agramerski obojenim
njemačkim jezikom za koji sam Krleža kaže da je „literarna fikcija“
ANGELIKA LEONE BARUNICA CASTELLI

mirnoća nemir
ljepota tjelesna ljepota
razum putenost, tjelesno, nagonsko
moralnost nemoral (mutno podrijetlo,
prostitucija)
DUHOVNO
TJELESNO
Podvojenost između osjetilnosti (čulnosti) i razuma, što je uočljivo u njegovu

odnosu prema dvjema ženama
DOBRIŠA CESARIĆ
- Predstavnik književnosti 1929.-1952.

- Zastupa matoševsko-vidrićevsku koncepciju utemeljenu na vezanom stihu i impresionističko-
simbolističkim motivima koju je Cesarić uzdigao na razinu originalnosti i autentičnosti
pjesničkog izraza
- Vrijednost njegove poezije ostvaruje se u prividnoj jednostavnosti pjesničkih slika i
naglašenoj zvučnosti
- Rođen u Požegi, a djetinjstvo provodi u Osijeku
- Pjesnik, esejist, prevoditelj i urednik
- Veći dio života provodi u Zagrebu
- Prvu pjesmu objavio kao 14-godišnjak, a prvi uspjeh postigao zbirkom Lirika, koja je
nagrađena kao najbolja pjesnička zbirka godine
- Pjesničkim se radom bavio 60-ak godina, ali njegov književni opus nije velik, tek nešto više od
150 pjesama i nekoliko pjesama u prozi
61
- Prevodio djela ruskih i njemačkih pjesnika

- Pjesničke zbirke: Lirika, Spasena svjetla, Moj prijatelju, Slap, Voćka poslije kiše i dr.
- Jedan je od najboljih pjesnika rime i vezanoga stiha, kojemu daje novu vrijednost čineći ga
prirodnijim, bližim narativnom govoru
- Njegova je poezija topla, spontana i nenametljivo duboka, zbog čega se svidjela brojnim
čitateljima i kritičarima
- Zbog naglašene melodioznosti brojne su mu pjesme uglazbljene
- Vješto se koristio antitezama, simbolima, epitetima, a s profinjenim estetskim osjećajem
izgrađivao je do savršenstva sklad svojih pjesama, u kojima je glazbom riječi znao ostvariti
izvanredne tonove
- Pjesnik je grada, njegovih urbanih pejsaža i ozračja, pjesnik je ljubavi i odanosti životu, pjesnik
je vedrine koja je nadvladala sve njegove sumornije kompozicije
- Znao je i uz zvjezdane ushite doprijeti i do dna bola, sumnje i socijalne bijede koju je iznio u
nekim svojim pjesmama najživljim slikama i najdubljim suosjećanjem
- Jednostavnost izraza rezultat je lirske spontanosti, ali i umijeća da se pronađu prave riječi za
uvijek iskren doživljaj
- Brižljiv graditelj stihova koji su proizlazili iz srca i dopirali do čitatelja kojega je želio uputiti
prema nečemu lijepom i uzvišenom
- „fenomen svjetla“ – svjetlo je ljepota i smisao
- Svojom smirenošću nadovezuje se na Šimića
- OSNOVNE ZNAČAJKE – jednostavnost izraza, lakoća u ritmu, dubina osjećaja, strofične
pjesme, stih uglavnom vezan, melodioznost, sva je njegova simbolika jednostavna i prirodna,
bliska narodnoj pjesmi
OBLAK
- Motivom oblaka govori o pjesnicima općenito. Oni u boli stvaraju ljepotu i po tome su iznad
banalne svakodnevice. Ljudi to ne zamjećuju jer su zaokupljeni materijalnim brigama i
problemima. Tako pjesnici nezamijećeni i neshvaćeni umiru i u tome je njihova tragična
sudbina
- Osnovni motiv – motiv oblaka (pojava, ljepota, neizainteresiranost ljudi za njegovu ljepotu,
tragedija oblaka – PRIKAZANO GRADACIJOM)
62
OBLAK
DOSLOVNO ZNAČENJE ALEGORIJSKO ZNAČENJE
- Pojavio se iznad grada u predvečerje - MOTIV UMJETNIKA, pjesnika,

- Krvari ljepotu izdvojenog pojedinca
- Ljudi ga ne zamjećuju - Živi u visinama svoga duha
- Plovio je sve više - „krvarenje ljepote“ ukazuje na bolno
- Raznio ga vjetar nastajanje ljepote (umjetnosti)
- Ljepota oblaka koji se pojavljuje i - Želi se uzdići još više
nestaje - Ljudi su zaokupljeni materijalnim
vrijednostima i ne zamjećuju
duhovnu ljepotu
- Umire
- Vjetar visine kao svijet ljepote
- TEMA – uzvišenost pjesničkog poziva; nerazumijevanje ljudi za ljepotu

- VANJSKA KOMPOZICIJA – 4 katrene; stih je vezan; deveterac, deseterac, osmerac –
izmjenjuju se stihovi različite duljine
RIMA: 1. strofa – a b a b
2. strofa – c d e d
3. strofa – f g h g
4. strofa – i j k j
- Ritam : polagan
- Stilska sredstva: simbol, metafore, polisindeton (nizanje veznika), anafora (ponavljanje
riječi na početku stiha), poredba
- Upravo na planu suprotstavljanja „Oblak“ je izgradio stanovitu dramsku kompoziciju

koja odgovara kompoziciji lirske pjesme: UVOD (uvođenje teme), ZAPLET (razvijanje
lirskim motivima), RASPLET (zaključivanje lirskom poantom)
- Oblak svojom simbolikom i dubinom upućuje na tragičnu sudbinu svega što je
individualno i izvrsno, slobodno i zato lijepo
- Pjesma je ispjevana u perfektu, što ukazuje na prolaznost trenutka u kojem se oblak
pojavio, tako pjesma djeluje poput neke vijesti, ali to je jači alegorijski impuls njezina
tumačenja.
63
POVRATAK

- Govoreći o najdražoj pjesmi, Cesarić je rekao: „Najdraža pjesma (...) Pjesme su kao i djeca. Ne
podnose izdvajanja...Ali, ako je već potrebno: Povratak“
- U pjesmi se iznosi misao o kružnom kretanju života i vremena, o mogućnosti da nakon smrti,
u nekom novom životu, sretnemo one koje smo voljeli. Tragično je jedino to što se možda
nećemo prepoznati. Ono što to kružno kretanje sigurno donosi su sreća i tuga te vječna
ljudska težnja za nečim višim. To je neizrecivo, čovjek to ne može spoznati niti izreći
- Ponavljanjem prve strofe na kraju pjesme i na kraju izraza sugerira cikličnost i zatvaranje
kruga, tj. zatvorenost životnoga ciklusa
- MOTIVI – UNUTARNJA KOMPOZICIJA:
1.) Relativnost ljudske spoznaje („Ko zna...“)
2.) Cikličnost života i ljubavi
3.) Ograničenost ljudske spoznaje
4.) Neprepoznavanje
5.) Ponavljanje života
6.) Relativnost ljudske spoznaje
- Cikličnost života – život kao kružno kretanje – odnosi se na kružno kretanje vremena,
cikličnost, a to se prepoznaje i u formi pjesme (ponavljanje prve strofe na kraju pjesme)
- Ljubav – mogućnost ponovnog proživljavanja ljubavi; u svakom novom životu čovjek
instinktivno živi, proživljavajući uvijek i radost i tugu
- Ljudska je spoznaja ograničena, čovjek samo može pokušati odgonetnuti tajnu života i smrti i
sa svojim mislima vrti se u krug jer: „Tko zna...“
- Razapetost lirskog subjekta između istine i snova
- Čežnja za vječnošću i nastavkom ljepote
- Sumnja u mogućnost ponovnog ostvarivanja sreće, ljubavi, ljepote
- Ograničenost ljudske spoznaje
- Osnovni je problem u ovoj pjesmi pitanje o životu i smrti, poetska je poruka da je život
vječan, ponavljaju se sreća i nesreća, a jedina stalna i sigurna činjenica jest relativnost ljudske
spoznaje; najveća je tragedija ta da u ovom životu nećemo prepoznati one koje smo voljeli
- VANJSKA KOMPOZICIJA – šest strofa po osam stihova (oktave), stih je vezan – izmjenjuju se
stihovi različitih duljina: dvanaesterci, šesterci. Rima je isprekidana
- Ritam je polagan zbog interpunkcije
- Stilska sredstva: metafore, polisindeton, usporedbe
BALADA IZ PREDGRAĐA
- Socijalna lirska pjesma
- Govori o socijalnoj nepravdi i o ravnodušnosti svijeta spram pojedinca; pojedinčeva smrt
ništa ne mijenja, život se nastavlja
- UNUTARNJA KOMPOZICIJA:
64
1.) Zapuštenost ulica

2.) Sirotinja u prolasku
3.) Odsutnost određenog prolaznika
4.) Glasine o bolesti, protjecanje vremena
5.) Smrt pojedinca
6.) Život se nastavlja
- Ponavljanje prve strofe na kraju pjesme – sve se ponavlja, život je cikličan i nastavlja se
usprkos činjenici da je pojedinac umro
- Svjetlost lampe kao mogućnost promatranja ljudske bijede: užurbanost, pognutost pod
težinom briga, uvijek isti radijus kretanja; nestanak jednog čovjeka ništa ne mijenja, život ide
dalje
- Kontrast – svjetlo-mrak postaje kontrast između radosti i tuge, kratkotrajnosti radosti
siromašnih, čovjek samo povremeno u svojem kretanju biva u svjetlosti, ostalo vrijeme
provodi u mraku (kontrasti – svjetlo-mrak, život-smrt, radost-tuga)
- Cesarić suosjeća sa siromašnima i razumije utapanje njihove tuge
- Shvaća da siromaštvo obilježava čovjeka u društvu, donosu mu nesreću i bol, a kad takav
čovjek umre, ništa se ne mijenja. Bez obzira na smrt pojedinca, vrijeme i dalje prolazi, a svijet
se ne mijenja
- Suosjećanje je to s takvim čovjekom, ali i zapitanost o prolaznosti i o smislu samoga života
- BOL I SVJETLOST – dvije su riječi koje se u Cesarićevoj lirici javljaju kao nosioci sadržaja, kao
poruka (bol-dubina, svjetlost-visina, preobrazba, otkriveni trenutak vječnosti)
- Završetak je pjesme stara ulična petrolejska lampa koja je nekada stajala na uglu jedne
neobično zapuštene uličice. Sve oko nje bilo je žalosno, upravo beznadno. Iz te teške
atmosfere sam je od sebe iskrsnuo lik nesretnog čovjeka koji svake večeri prolazi kraj te
lampe, dok na kraju ne legne u postelju i ne iščezne zauvijek
- VANJSKA KOMPOZICIJA – rima isprekidana, stihovi različite duljine, stih vezan
VAGONAŠI
- Život ljudi koji stanuju u vagonima – tema
- Socijalna lirska pjesma
- Motivi:
- 1.) vagon kao dom
2.) izgled dimnjaka – izgled života
3.) ulica – napuštena pruga
4.) bijeli željeznički broj
5.) vrt – drač kraj pruge
6.) nedjelja
7.) alkohol – utjeha
8.) ljeto
9.) nepromjenjivost postojećeg stanja
10.) alkohol – utjeha
65
- Univerzalno značenje – otužan životni okoliš i životni prostor u kojem žive siromašni jednak je
njihovom otužnom životu. Siromaštvo utječe i na međuljudske odnose – nasilje; alkohol kao
utjeha
- Jezik i stil – pisanje u 1. Licu množine daje pjesmi ispovjedni ton. Dominira ironija – jedini
prepoznatljivi otpor siromaštvu. Ponavljanje jedne od strofa na kraju pjesme ukazuje na
nemogućnost promjene postojećeg stanja
- Vanjska kompozicija – prevladavaju katrene, rima ukrštena i isprekidana
- Cesarić suosjeća sa siromašnima i razumije njihovu tugu
- Stilska sredstva: ironija (što nije nikada na putu – misli se suprotno od onoga što se kaže),
polisindeton (veznik i), asindeton (željezni, nahereni, tužni), elipsa (Nedjelja. Tužno),
anadiploza (A naša ulica je duga,/duga)
- Cesarićeva „čista lirika“

- Većina njegovih pjesama napisana je u zatvorenoj formi i vezanim stihom
- Glavna obilježja – svakodnevni motivi, jednostavan izraz, naglašen ritam i simbolika
- U motivima i simbolici naglašena je sklonost prema romantizmu
- U socijalnim pjesmama izražena je bliskost s angažiranom književnošću međuratnog
razdoblja
- Zbog sažetosti, jasnoće i zvučnosti, pjesme mu se smatraju najpotpunijim izrazom „čiste
lirike“
KASNI MODERNIZAM – PROZA U TRAPERICAMA
- Proza u trapericama (želi se reći da su traperice stav, a ne hlače) – naziv za popularnu prozu
koja nastaje 60-ih godina 20.st. kao opreka intelektualističkoj prozi. Naziv je dobila po
trapericama – odjevnom predmetu tipičnom za mladu generaciju koju ta proza opisuje.
Začetnikom se smatra Amerikanac David Jerome Salinger romanom Lovac u žitu
- Obilježja – mladi, inteligentni ljudi bez ciljeva, planova i sigurne budućnosti; nezadovoljni su
svijetom, ali su neangažirani, apolitični i cinični
Ograđuju se od malograđanske kulture koju doživljavaju kao kulturu odraslih, što je apsurdno
jer su i sami odrasli
Afirmiraju kulturu filma, stripa, rok glazbe i džinsa
Pripadnost nekoj društvenoj skupini zamjenjuje se pripadnošću klapi (društvu, ekipi)
Klapa nameće određene uloge i modele ponašanja
66
Sveznajući pripovjedač zamjenjuje se nepouzdanim koji pripovijeda u 1.licu i sve komentira iz

vlastite perspektive, propuštajući ono što bi bilo važno i što bi događaje prikazalo u
drugačijem svjetlu
U jezik se unosi sleng, kolokvijalni urbani govor i dijalekt
Pretvaranje protiv hipokrizije (pretvaranja odraslih) i zloće pripovjedač izražava
„nepatetičnim dječačkim žargonom punim živosti i humora“
U središtu je romana svijest i podsvijest lika
Fabula je reducirana jer je sve podređeno prikazivanju psihološkog stanja lika
Nema nizanja epizoda koje sugeriraju protjecanje vremena – javljaju se samo fragmenti
zbivanja, a u cjelinu ih povezuje lik
Likovi su introvertirani, okrenuti svom unutarnjem svijetu
Često se kao pripovjedna tehnika javlja unutarnji monolog
DAVID JEROME SALINGER
- Rođen u New Yorku; američki pisac

- 1940. počeo je objavljivati priče u časopisima
- Sudjelovao je u 2.svj.ratu (neka su mu djela nastala na temelju toga iskustva)
- Nakon demobilizacije vezao se uz književni časopis The New Yorker, u kojemu su objavljene
gotovo sve njegove kasne priče
- Slavu i priznanje kritike stekao je romanom Lovac u žitu (jedini njegov roman)
- Napisao je još i 13 pripovijedaka
- Od 1956 prestao je objavljivati tekstove, ali njegov život još uvijek izaziva zanimanje medija i
povremena nagađanja o razlozima njegova povlačenja iz javnog života
LOVAC U ŽITU
- Moderni roman
- Roman odgoja, odnosno roman o odrastanju
- Roman cijelog tipa poslijeratne proze nazvane proza u trapericama ili jeans-proza
- KOMPOZICIJA – roman je pisan kao ispovijest u 1.licu, pripovijedanje je linearno s mnoštvom
epizoda i mnogobrojnim digresijama koje služe karakterizaciji glavnog lika
Početak je obilježen retrospekcijom. Holden Caulfield opisuje krizu koju je prošao prošloga
Božića
Opisi prostora imaju simbolično značenje, npr. na početku je Holden u hotelima i barovima,
što ukazuje na njegovo nesnalaženje, otpor i bijeg jer se nalazi tamo gdje mu nije mjesto.
Pred kraj romana radnja se odvija s mumijama i na dječjem igralištu, koje ukazuje na to da je
društvo odraslih kao svijet mumija, odnosno želju da se vrati u djetinjstvo. Promatrajući
sestru na igralištu, ističe želju za povratkom u njezine godine, što isto tako dovodi do
zaključka da više ne pripada ni svijetu djece (izgubljenost u vlastitom tijelu, ne zna gdje mu je
mjesto. Premlad je da bi bio odrastao, a prestar da bi bio dijete)
- Roman je priča o srednjoškolcu koji je pobjegao iz internata. On je dijete imućnih roditelja,
ima starijeg brata D.B.-a koji je uspješan u Hollywoodu i ima mlađu sestru Phoebe koju voli
više nego ikoga drugoga. Mlađi brat Allie umro je od leukemije, što je jako utjecalo na
67
Holdena jer je bio jako vezan uz njega, bio mu je uzor i o njemu govori pun ponosa. Holden je
izbačen iz tri škole. Na kraju ga izbacuju i iz škole Pencey Prep zbog nerada i neuspjeha. Iz
škole je trebao otići početkom božićnih praznika, no odlučuje otići ranije, nakon posjeta
profesoru iz povijesti i tučnjave s cimerom Stradlaterom. Boji se reakcije roditelja pa ne
odlazi kući, nego u hotel u New Yorku, u kojem upoznaje negativne pojave u svijetu koji ga
okružuje (suočava se s noćnim životom, barovima i prostitucijom). Susreće i bivšu djevojku
Sally, koja ga nikako ne može shvatiti. Također posjećuje i svoju sestru. Spreman je otići na
zapad, ali se prije toga želi oprostiti sa sestrom. Ona želi poći s njim pa se posvađaju. Nakon
svađe odlaze u ZOO, zatim i na vrtuljak. Tamo Holden uz sestru pronalazi mir. Tim prizorom
završava Holdenova ispovijest u bolnici, gdje se nejasno izražava o očekivanjima u budućnosti
i mogućnostima prilagođavanja svijetu.
- Priča se pripovijeda iz perspektive 16-godišnjeg dječaka i odražava način na koji on vidi i
doživljava svijet
- Vrijeme radnje – predbožićno vrijeme, 40-e godine 20.st., u razdoblju od tri dana – subote,
nedjelje i ponedjeljka
- Radnja ne teče kronološki (nema uzročno-posljedičnog slijeda, nego ovisi o subjektivnim
proživljavanjima lika; tijek se radnje prekida asocijacijama i monolozima)
- Holdenov odnos s roditeljima nije baš najbolji. Jako ih voli i priznaje da mu se teško vratiti
kući nakon što je izbačen iz škole. Govori da su mi roditelji oduvijek osjetljivi
- Holden se često uspoređuje s bratom i sestrom i govori za sebe da je glup i lud te da je on
jedini neuspješan u obitelji. Nema mnogo prijatelja. Izdvaja Stradlatera (pametan i dobar
čovjek, ali veliki ženskaroš), Ackleyja (opisivao ga je kao užasno dosadnog, ali mu je svejedno
nedostajao), Jane Gallagher (draga prijateljica, čak i tajna ljubav. Na njoj je sve volio, čak i
njezin način kartanja; spominje ju kroz cijeli roman)
- HOLDEN CAULFIELD - voli filozofirati, komentirati različite teme, jako je nesiguran u sebe,
kaže da često laže, koristi se ironijom, stalno nosi crvenu lovačku kapu (nosi je stalno
okrenutu naopako), čime označava bunt protiv vladajućih normi i tradicije. Na sve što je
karakteristično za njegovu dob gleda podcjenjivački i cinično. Njegovi vršnjaci nezreli su
tinejdžeri, dok sebe doživljava zrelijim i starijim zbog nekoliko sijedih pramenova kojima
pokušava prikazati se odraslim. Redovito pokušava u barovima naručiti viski, što mu ne polazi
za rukom jer odrasli ljudi prepoznaju njegovu nezrelost.
- SIMBOLIKA NASLOVA – odnosi se na krivo izrečen stih lirske pjesme Dolazeći iz žita, Roberta
Burnsa – „ako netko ulovi nekog dok kroz žito ide..“ – to je nevina misao izrođena iz ideje da
se zaštite nevini. U jednom dijelu saznajemo o naslovu romana – u cijelom se romanu govori
o Holdenovim željama, o onome što voli ili ne voli. Tako je Holden jednom Phoebe pričao što
bi on želio postati. Rekao je da bi želio postati lovac u žitu, ali takav lovac kojemu bi bila
dužnost loviti malu djecu koja se slučajno zatrčavaju u provaliju. To je povezano s pjesmom:
„ako netko sretne nekog dok kroz život ide“. Holden sebe zamišlja kako stoji u polju žita u
kojem se igraju djeca. U njegovoj maštariji, na kraju tog polja, nalazi se provalija. On bi stajao
u tom polju i pazio na djecu koja bi se previše približila rubu i uhvatio ih da ne padnu u
provaliju odraslih i zrelosti. Kako on kaže, on bi želio biti „lovac u žitu“. Ovo je metafora za
djecu koja gube svoju čistoću i nevinost te odrastaju i pretvaraju se u prevarante koje Holden
toliko prezire. Ono je neobičan, ironičan dio knjige jer bi Holden htio spašavati druge, a ne
može spasiti sebe
68
- U knjizi se obrađuje i tema pretvaranja. Holden prezire neistinitosti i lažne namjere i tijekom
romana on razabire sve prevarante na koje nailazi
- Kao tinejdžer kojeg muče njegovi osjećaji i neuspjesi, on vjeruje da svi uspješni ljudi na koje
nailazi i koji misle da su sretni, zapravo su glupi i neznalice. Ne nailazi na mogućnosti da ljudi
imaju razloge zašto se ponekad ponašaju kako se ponašaju. On ih i dalje naziva prevarantima,
a njegova je procjena ljudi u cijelosti bez ikakvih pravih razloga i dokaza, tj. on se pretvara da
je on jedini iskren i da vidi ono što je stvarno i što ostali ne vide, samo da bi dobio barem mali
osjećaj pravde
- Ironija je u tome što je Holden jednako velik prevarant kao i ostali ljudi što ga okružuju: laže,
pretvara se, daje nerazumne i brze zaključke i pretpostavke bez ikakvih pravih dokaza
- Holden je idealist, osjećajno nezreo i nesposoban prilagoditi se životu i realnosti i
posljedicama odrastanja. Sebe smatra mučenikom, žrtvom svijeta, samo da bi opravdao svoju
izoliranost i nesposobnost suosjećanja i razumijevanja drugih
- STIL – Holdenovi sarkastični komentari doprinose humoru. Način pripovijedanja – struja
svijesti (protagonist priča priču bez kronološkog slijeda, ubacujući činjenice i misli kako ih se
sjeti)
KASNI MODERNIZAM - EGZISTENCIJALIZAM
- od 40-ih do 70-ih godina 20. st.

- avangardne tendencije i dalje postoje, ali ne dominiraju. Javljaju se i pokušaji obnove
realističke proze
- obnavlja se dijalog s tradicijom, književnici se vraćaju temama: odnos pojedinca i društva,
pojedinac u suvremenoj civilizaciji, smisao postojanja književnosti, smisao ljudske povijesti
- u prozi se javlja egzistencijalistički roman
- u drami se javljaju epski teatar i teatar apsurda (antidrama)
- glavni predstavnici egzistencijalizma: Sartre, Camus i njemački filozof Heidegger
- egzistencijalizam je književni i filozofski pravac u 20. st. Polazišna je misao da se ljudstko
postojanje razlikuje od postojanja ostalih živih bića. To je filozofija prema kojoj ljudska
egzistencija nije unaprijed određena nekom zadanom ljudskom biti (esencijom), već je uvijek
stvar osobnog izbora i osobne odgovornosti. Dakle, nije unaprijed određeno što smo, već
smo ono što od sebe sami učinimo.
- Osnivač je egzistencijalizma kao filozofsko-književnog pokreta Sartre, a njegov roman
Mučnina najbolji je gezistencijalistički roman
- Osnovni su egzistencijalistički pojmovi:
EGZISTENCIJA – ljudsko postojanje, način postojanja specifičan za čovjeka
ESENCIJA – bit, ljudska priroda
SLOBODA – samoodređenje
69
ALBERT CAMUS
- Francuski književnik rođen u Alžiru

- Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957.
- Njegov se književni rad dijeli na:
a) fazu apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu i roman Stranac)
b) faza pobune (esej Pobunjeni čovjek, romani Kuga, Pad)
- Za razliku od Sartrea, Camus se nije želio javno politički eksponirati, smatrajući da može
djelovati na društveni život kao književnik
- Njegov je doživljaj svijeta nihilistički – svoje postojanje doživljava besmislenim i u njemu se
javlja osjećaj apsurda: IZVJESNOST SMRTI=BESKORISNOST ŽIVOTA=APSURD (besmislenost
života i svijeta)
- Temeljni je ljudski stav otpor protiv apsurda jer čovjek mora svome životu dati smisao
- Apsurd je za Camusa „potpuna odsutnost nade (koja nema ništa s očajem), stalno
prikraćivanje (koje ne valja miješati s odricanjem) i svjesno nezadovoljstvo (koje se ne može
izjednačiti s mladenačkim uzbuđenjem)“
STRANAC
- Tema: prikaz života kao besmislenog i apsurdnog (čovjekova otuđenost – čovjek kao stranac
u svijetu)
- Roman lika
- Kompozicija: roman je podijeljen na 2 dijela: 1.)Mersault kao slobodan čovjek (završava
ubojstvom Arapina)
2.) Mersault u zatvoru i suđenje
- MERSAULT je predstavnik otuđenoga čovjeka: doživljavajući život kao besmisleno postojanje

kojim vlada slučaj, on je otuđen od društva. Ravnodušan je prema svim njegovim institucijama.
To je čovjek koji ne pokušava objasniti događaje iz svoga života, koji ništa u životu ne pokušava
promijeniti jer ga okružuje laž, on je svjestan apsurda vlastitog postojanja i zato je stranac u
svijetu u kojemu živi.
- on je stranac jer – ne prihvaća „igru“, tj. život kakav mu nudi društvo pa je stoga stranac za
društvo, nije plakao na majčinu sprovodu pa se ponašao kao stranac, ide u kino gledati zabavni
film, a poslije toga s njom u krevet iako je tek nedavno pokopao majku. Njegove posljednje misli
pred pogubljenje bile su: „Da bi se sve konačno završilo i da se ne bih osjećao toliko usamljen,
ostalo mi je poželjeti da na dan moga pogubljenja bude mnogo gledatelja i da me oni dočekaju s
povicima mržnje“
- u Mitu o Sizifu Camus je rekao da Sizifa treba promatrati kao sretnog čovjeka zato što
istodobno i prezire sudbinu koju su mu namijenili bogovi i prihvaća je kao vlastitu sudbinu. U
tom je smislu i Mersault sretan: prezire ono što mu se dogodilo, ali prihvaća to kao vlastitu
sudbinu, ne opire se smrti, veseli joj se jer je ona jedina izvjesna.
- karakterizacija lika (tehnika redukcije) – Camus unosi promjene u karakterizaciju lika:
psihološka razrada lika izostaje. Da bi prikazao Mersaultov život, Camus se koristi TEHNIKOM
70
REDUKCIJE – svodi njegov psihički život na elementarno, tj. na osjetilne dojmove. Tako se lik
kreće samo u jednoj vremenskoj dimenziji – u sadašnjosti
- iz Camusova predgovora romanu Stranac – predodžba o Mersaultu bila bi točnija kad bi se
čitatelj zapitao u kakvoj to igri Mersault ne želi sudjelovati. Odgovor je jednostavan: on ne želi
lagati. Lagati ne znači reći samo nešto što nije. To znači, reći više nego što jest i više nego što se
osjeća.
- Mersault govori ono što jest, odbija prikrivati svoje osjećaje, a društvo se zbog toga osjeća
ugroženo. Traže, npr. od njega da kaže kako žali zbog počinjenog zločina. Međutim, on im
odgovara da osjeća više nezadovoljstvo nego pravo žaljenje i ta ga nijansa stoji glave.
- glavni lik za Camusa nije izgubljeni bijednik, nego čovjek jadan i gol, zaljubljen u sunce koje ne
ostavlja sjene.
- daleko od toga da je on bez trunke osjećajnosti. On osjeća strast, duboku strast zato što je
žilava, strast za apsolutnim i za istinom. Riječ je o istini koja je još negativna, istini da se bude i
osjeća, ali istini bez koje čovjek nikad neće moći nadvladati sebe i svijet.
- ideja romana – čovjek je stranac u svijetu u kojem živi, on želi objasniti taj svijet, ali svijet se
odupire ljudskim objašnjenjima i racionaliziranjem. Iz tog nastojanja da se objasni svijet i
opiranja svijeta ovakvom objašnjenju, rađa se apsurd. Zato ne postoji nada i izvjesna je jedino
smrt (besmisleno je opirati joj se jer je ona jedina izvjesnost u životu)
STIL:
- fabula je jednostavna; svedena je na iznošenje događaja vezanih uz Mersaulta
- pripovjedač je u 1. licu (ali objektivno iznosi događaje)
- roman građen tehnikom SOLILOKVIJA – monolog koji podrazumijeva odsutnost drugih lica
- nema psihološke karakterizacije lika
- tehnika redukcije – Mersaultov život svodi se na iznošenje osjetilnih dojmova. On te dojmove
ne komentira. Jedino ih registrira, zato pratimo samo njegovu sadašnjost
- nema filozofskih digresija u kojima bi Camus pokušao objasniti svoju filozofiju apsurda
- stilski je pisan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama
- roman je sličan Kafkinim romanima, ali ne po stilu pisanja, već po doživljaju svijeta
- MERSAULT - SIZIF – svakodnevno radi poslove koji nisu smisleniji od Sizifova (koji je osuđen
gurati kamen na vrh, svaki dan ponavlja svoj posao iako je svjestan da nikad neće prebaciti
kamen preko vrha; njegova je snaga u tome što je svjestan besmislenosti svoga napora. On je
ČOVJEK NAVIKE), svakodnevno radi iste radnje, ravnodušan je, nema životni cilj, nema nade,
nema emocionalnu stranu, nema uporište u obitelji, ne ističe svoj nacionalni identitet, nakon što
je osuđen zbog ubojstva, ne pokušava dokazati svoju nedužnost. Miri se sa svijetom i životom.
On prihvaća apsurd – sretan je jer shvaća da njegovo postojanje u svijetu nema višega smisla
izvan njega samoga.
- MERSAULTOV RAZGOVOR S ISPOVJEDNIKOM – vidljiva 2 svjetonazora:
a) ispovjednikov – čovjek u životu griješi, pred Bogom se treba osloboditi grijeha, u životu treba
prihvatiti vjeru koja donosi nadu u vječni život i donosi utjehu
b) Mersaultov – ne vjeruje u Boga i ne zanima ga pitanje postojanja Boga, osjeća strah pred
nepoznatim, živi u uvjerenju da će u potpunosti umrijeti, sretan je usprkos činjenici da će biti
okrutno ubijen (smrtna kazna), nema nade, prihvaća svijet onakvim kakav jest, shvaća da je
jedini smisao unutar njega samoga
71
- MERSAULT – DRUŠTVO – on je stranac u svijetu u kojemu živi. Iako ga razumije, svjestan je

apsurda u svijetu i prihvaća ga. Društvo krase lažni moral i dvoličnost – Mersault zapravo biva
osuđen jer nije plakao na majčinu pokopu. Konačna smrtna kazna morala je doći jer kad bi
društvo razumjelo Mersaulta, to bi značilo da bi se ono moralo promijeniti, kao i ljudska svijest, a
to je jednostavno nemoguće. On je neuobičajena pojava u rutiniranome svijetu, te samim ti
strano tijelo koje treba biti odbačeno i osuđeno na samoću i smrt. Iz tog razloga, lakše je osuditi
Mersaulta nego mijenjati ljudsku svijest
- on umire za istinu (usporedba s Kristom) – ne donosi spas čovječanstvu, uviđa bit života i miri
se s tim, po tom je uzvišen i gotovo svet
- Mersault je shvatio apsurd života koji ga okružuje. On je probuđen jer ne traži smisao izvan
sebe. Zato mu ne treba vjera, on je sretan usprkos činjenici da će drugi dan biti pogubljen. To
znači da postoji sreća u apsurdu ako čovjek prihvati da njegovo postojanje u svijetu nema višeg
cilja izvan njega samoga
- okvir romana čini SMRT (početak – saznanje o majčinoj smrti, kraj – njegova smrt) – što dovodi
do spoznaje da je ona pratitelj života
- neke epizode iz 1. dijela (bezazlene situacije) argumenti su protiv narušenih normi na suđenju.
Npr. pušenje kraj majčina odra i ispijanje bijele kave, odlazak u kino s Marijom
- presuda na suđenju donesena je prije početka procesa, a samo zato jer se glavni lik nije
ponašao u skladu s navikama društva.
- MOTIV SUNCA I PREJAKE SVJETLOSTI – sunce se provlači kao crvena nit u vidu gradacije kroz
djelo gdje god je piscu potrebno objasniti i umjetnički uobličiti postupke svoga junaka, a koje
neće razumjeti ni sud ni publika ( na pokopu majke, kada ubija Arapina). Ističe da je za počinjeno
ubojstvo krivo sunce (na majčinom pokopu zamarao ga je sjaj svjetlosti po zidovima, svjetlost s
čelika noža pogodila je Mersaulta u čelo, u obrani pred sudom govori da je sve to bilo zbog
sunca)
- Mersaultov je odnos prema drugim ljudima – ravnodušan, poslovan, površan, fizički; bez
dubljeg odnosa s ijednim čovjekom
72

Antička Književnost (17 Files Merged)

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Antička Književnost (17 Files Merged)

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KLASIČNA KNJIŽEVNOST

ILI ANTIČKA KNJIŽEVNOST

1. DEFINICIJA KLASIČNE KNJIŽEVNOSTI

a) arhajsko razdoblje (750. – 450. god. pr. Kcr.)

 uglavnom usmena književnost

 književna središta: ima ih mnogo

 predstavnici: Homer, Heziod, Ezop, Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont

b) klasično razdoblje (450. – 323. god. pr. Kr.)

 književna središta: Atena

 najznačajnije vrste: dramske vrste i umjetnička proza

 predstavnici književnosti: Eshil, Sofoklo, Euripid, Aristofan, Menadar

c) helenističko razdoblje (323. – 30. god. pr. Kr.)

 grčka se kultura osjeća u krajevima koji su pod vlašću Makedonaca

 najznačajnije književne vrste: kratki oblici (epilij, pastirska pjesma, epigram)

 najznačajnija književna vrsta: roman

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

 književna vrsta: starogrčki junački ep iz 8. st. pr. Kr. u 24 pjevanja

- na strani Trojanaca: Hektor, Paris, Prijam, Eneja

- na strani Ahejaca: Ahilej, Patroklo, Agamemnon, Menelaj, Odisej, Nestor

- bogovi: Zeus, Hera, Hefest, Atena, Afrodita

- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“

 književna vrsta: ep/epopeja u 24 pjevanja

- ljudi: Odisej, Telemah, Laert, Penelopa, prosci

- započinje invokacijom i tehnikom „in medias res“

 tema: progonstvo titana Prometeja na Kavkaz jer ljudima daruje vatru

 likovi: Prometej, Zeus, Hefest, Okean, Okeanove kćeri, Ija

 književna vrsta: tragedija (prvi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)

 likovi: Edip, Laj, Jokasta, prorok Tiresija

- Edipov kompleks – psihologijski termin proizašao iz Sofoklova djela; podrazumijeva pojavu

 književna vrsta: tragedija (drugi dio trilogije o prokletstvu Lajeva roda)

 likovi: Antigona, Izmena, Kreont, Euridika, Hemon, prorok Tiresija

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Dijelimo ju na četiri razdoblja i to:

a) prvo ili arhajsko razdoblje

 najznačajnije vrste: komedije

 predstavnici: Plaut, Terencije

b) drugo ili zlatno razdoblje

 najznačajnije vrste: epovi, elegije, epigrami, ljubavno pjesništvo, satira, poslanice

 predstavnici: Vergilije, Katul, Ovidije, Horacije, Propercije, Cezar, Salustije, Livije

 središnja ličnost: Ciceron (postavio praksu govorništva na višu razinu!)

c) treće ili srebrno razdoblje

 predstavnici: Juvenal, Petronije, Fedro, Marcijal, Tacit

d) četvrto ili razdoblje propadanja (razdoblje kasnoga carstva)

 razdoblje koje konačno umiruje sukob poganske tradicije i kršćanstva

 književna vrsta: komedija (komedija intrige, ali i komedija karaktera)

 likovi: Euklion, Fedra, Megador, Likonid, Strobil

- ljudi: Eneja, Didona, Lavinija, Turno

- bogovi: Junona, Venera, Jupiter

 Bukolike ili Ekloge (pastirske pjesme pisane po uzoru na Teokritove Idile)

 Georgike (didaktički spjev o ratarstvu)

Svaku antičku tragediju karakterizira:

c) tragična krivnja – razlog sukoba tragičnog junaka s okolinom

e) uzvišen stil – svečan, dostojanstven izraz koji se razlikuje od svakodnevnog govora

Svaka grčka tragedija mora sadržavati sljedeće dijelove:

a) prolog (predgovor) – uvodni dio tragedije prije ulaska kora

b) parod (pojavljivanje) – ulazna pjesma kora

e) eksod (izlazak) – izlazna pjesma kora na kraju tragedije

EDukOS - Centar instrukcija, Vukovarska 10, 31000 Osijek

Jezik je apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju.

Govor je konkretna realizacija jezika.

Poruka je obavijest koju prenosimo komunikacijskim kanalom od pošiljatelja do primatelja.

Komunikacijski je kanal put kojim ide poruka od govornika sugovorniku.

Znanstvene discipline u okviru lingvistike jesu sljedeće:

a) FONETIKA (proučava glasove, njihova artikulacijska i akustična svojstva)