Sveuilite J. J.

Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet
Preddiplomski studij Hrvatskog jezika i knjievnosti

Marija Miholjkovi

OBLIKOVANJE NATURALISTIKOG LIKA U ROMANIMA

THERESE RAQUIN I TENA

Seminarski rad

Mentorica:doc.dr.sc. Marica Liovi

Osijek, 2017.
1.UVOD
2.NATURALIZAM
Naturalizam se kao knjievni pravac javlja sedamdesetih godina 19. stoljea u
Francuskoj, odakle se iri na druge europske zemlje (vedsku, Norveku, Njemaku). Kao
knjievni pokret nastaje u trenutku kada graanina prestaje zanimati pitanje povijesnoga
razvitka te samim time ljudska sudbina prestaje ovisiti o povijesnome kontekstu i postaje
rezultat biolokih i geografskih okolnosti: rase, okoline i podneblja (mega 1983: 658).
Kada govorimo o naturalizmu, govorimo o novom realizmu, naturalizam je u zgusnutom
iscjetku, otro suprostavljen tradicijama starog realizma: umjesto dijalektikog jedinstva tipa
individuuma, javlja se mehanika prosjenost; umjesto epskih situacija i epske fabule, opisi i
analize. Napetost stare fabule, njena radnja, u kojoj su prikazani uzajamni odnosi i meusobna
borba ljudi koji su u isti mah i pojedinci i predstavnici vanih klasnih tendencija prestaje, i
mjesto nje, bez nunosti i usporedno, djeluju prosjeni karakteri, ije su individualne crte
sluajne (nemaju nikakav bitan utjecaj na dogaaje). (Lukacs, 1947:110) Doba u kojem
djeluje Emil Zola doba je kad je strast za naukom zahvatila gotovo cijeli svijet. (Vinja i dr.,
1982:509) Nema uda koje znanost ne moe uiniti, a ljudske mogunosti dobivaju nevien
zamah. Zola je zapravo slijedio temeljnu shemu realistikog romana, jedino to je drao da
ljude vie pokreu uroeni nagoni i strasti kojima se ne mogu oduprijeti nego njihova elja da
steknu povoljniji drutveni poloaj. (Solar, 2005:255)
Zola ne preza ni od izravnih opisa surovih scena, strasti i animalnog ponaanja, pa je
zbog toga esto naziv naturalizam u svagdanjem govoru dobio i primisli na otvoreno, za ono
doba i sablanjivo, opisivanje onih postupaka u kojima se naglaava i izravno opisuje ono
ivotinjsko u ljudskoj prirodi. Dananjem itatelju njegovi opisi strasti i nasilja ne djeluju
pretjerano, a kamoli sablanjivo. (Solar, 2005:256)
Manifestom naturalizma obino se smatra Zolina rasprava Eksperimentalni roman,
Zola govori o tome kako pisac mora poput znanstvenika svoje likove opisati u posebno
izabranim ivotnim okolnostima, pa onda poput eksperimentatora pomno pratiti njihovo
ponaanje. (Solar, 2003: 254-255) Zolini romani radikaliziraju ope zahtjeve realizma: zbilju
nastoje prikazati to vjerodostojnije, pa se oslanjaju na iscrpno i detaljno poznavanje dogaaja
i sredine u koju smjetaju esto razgranate i zanimljive fabule.(Solar, 2003:255) Neki jo
naturalizam zbog takvih zahtjeva nazivaju i radikalni realizam. Zola u lanku O romanu pie
o naturalizmu pa kae naterati realne linosti da delaju u nekoj stvarnoj sredini, dati itaocu
iseak iz ljudskog ivota, eto, u tome je ceo naturalistiki roman. (Josimovi, 1967:119)
U naturalistikim djelima nema mjesta velikim junacima, natprosjenim ljudima s burnim
strastima, svi likovi su prosjeni ljudi, ne izdiu se iznad razine graanskoga naina ivota. Iz
romana iezava pripovjeda, itaoev osobni vodi. (mega, 1983:658-660)
Kumii je u Hrvatskoj prvi opirnije upozorio na naturalizam. Njegov lanak
dokazuje da on nije zalazio u jezgru Zolina uenja. Sasvim je pusti s vida objektivnost, to je
Zola traio od pisca, a uhvatio je sekundarne oznake novoga pravca: iznoenje runih strana
ivota, moralistiku tendenciju. (Josimovi, 1967:201) Kumii kae da pisac mora
prikazati itaocu ljude od mesa i kosti; ljude, koji se smiju i plau, koji su lijepi i runi, isti i
blatni, to je, brajane, velika i muna zadaa. Pisac, im naravniji, tim je bolji. Kao to se
lijenici bave dijagnozom tijela, naturalisti dijagnosticiraju due i srca. Dijagnoza je svemu
temelj. Bez istraivanja nema rezultata. (Josimovi, 1967:196)
Na naturalistiku knjievnost i Emila Zolu utjecalo je uenje francuskog uenjaka
Taina. On, kao i naturalisti, smatra da svijetom vlada zakonitost: to je fizioloka ili mehanika
kauzalnost zbivanja. Hippolyte Taine u svom Uvodu u istoriju engleske knjievnosti govori
kako knjievno djelo nije igra mate, ve vjerna slika obiaja jedne sredine i znak izvjesnog
stanja duha. Rasa, sredina i trenutak pomau da se proizvede osnovno moralno stanje bia.
Rasom se zovu one uroene ili nasleene sklonosti koje ovek donosi na svet roenjem ili
koje su obino zdruene s razlikama u temperamentu i sklopu tela. (Josimovi, 1967:92)
Sredina odreuje ovjeka jer on nije sam na svijetu, priroda ga okruuje i drugi ljudi ga
okruuju. Kad nacionalni karakteri i okolne prilike delaju, one ne delaju na prazan list, nego
na list ve obeleen peatima. Prema tome da li se list uzima u jednom momentu ili drugom,
peat je drukiji, to je dovoljno da celokupno delo bude drukije. (Josimovi, 1967:93) Taine
je vjerovao u znanost. Ne postoji prepreka da bi se svijet spoznao, znanost posjeduje metodu
kojom se precizno odreuju i otkrivaju pojave i ljudi. (Vinja i dr., 1982:560)

3.NATURALISTIKA OBILJEJA U ROMANU THERESE RAQUIN

Therese Raquin velika je psiholoka i fizioloka studija. Zola shvaa da je romantizam
prevladan i da treba iskazati stvarnost pa makar i na drastian nain, odbaciti romantine
iluzije, prouavati poput znanstvenika razliite temperamente u sukobu strasti i utjecaj
okoline na likove. Zolin cilj postaje da uvede u roman strogu znanstvenost. On eli pokazati
da ovjek ne postoji sam za sebe kao proizvod sluajnosti i pojedinana zagonetka, nego kao
posljedica niza pojava, u prvom redu utjecaja nasljea i sredine u kojoj ivi. (Vinja i dr.,
1982:511) Djelo izlazi 1868. godine i privlai panju kritike, ali u iroj javnosti koju je mladi
pisac toliko elio privui ne nalazi odjeka. U predgovoru romanu Therese Raquin Zola
formulira svoja estetika naela. Kritika je njegovu knjigu doekala grubo i s ogorenjem. On
je u Theresei Raquin htio studirati temperamente, a ne karaktere. Likove na in nagoni zla
kob. Therese i Laurent su ljudske ivotinje i nita vie. Nastojao je u tim ivotinjama korak po
korak slijediti podmukla djelovanja strasti, pritisak nagona i mozgovne poremeaje koji
nastaju poslije ivanog napada. On je jednostavno na dvama ivim tijelima napravio analizu
kakvu kirurzi izvode na mrtvacima. (Zola, 2005:14) Za ocrtavanje karaktera i upoznavanja
okolnosti, roman je najpristupanija vrsta koju bi knjievnik mogao odabrati za svoje
naturalistiko djelo. Fabula obuhvaa jednolini ivot malograanske obitelji Raquin,
odslikava izgradnju osobnosti pojedinih lanova i odnosa meu njima. Slijed dogaaja je
logian, jedno proizlazi iz drugog. Motive ponaanja svojih likova kao i razvitak njihovog
psiholokog svijeta autor otkriva stupnjevito, od okolnosti koje dovode do ljubavnog trokuta,
zloina, osjeaja zadovoljstva to je zloin uspio i to je proglaen nesretnim sluajem, preko
pojave svijesti o zloinu, poricanja krivnje, priznanja krivnje, do grinje savjesti, straha od
kazne, pa i kajanja, do samokanjavanja. Likovi su portretirani i fiziki i psiholoki. Sve
likove autor promatra iz udaljenosti bez ikakve simpatije i sentimentalnosti, u ulozi
pouzdanog pripovjedaa. Roman prema temi pripada psiholokom romanu, a prema
fabularnim elementima romanu lika i vremena. Opisi su detaljni i iscrpni. Na kraju ulice
Guengaud, ako doete s obale, naii ete na Prolaz du Pont-Neuf, neku vrstu uskog i
mranog hodnika koji spaja ulice Mazarine i De Seine. Taj ej prolaz dugaak trideset koraka,
a irok dva, najvie toliko; oploen je ukastim, istroenim ploama koje uvijek odiu nekom
jetkom vlagom; stakleni svod, koji ga pokriva, sveden je u pravi kut i sav se crveni od
neistoe. (Zola, 2005:21)

3.1. Tainova teorija determinizma

Taine u svojoj teoriji o ovjeku govori kao o biu na koje utjee rasa koju ine naslijeene
sklonosti, sredinu ine prirodne i drutvene okolnosti, a trenutak je obiljeen fizikim i
drutvenim okolnostima. Rasa i sredina ne djeluju jednako na pojedinca u svakom trenutku.

3.1.1. Rasa
Zbog slabog zdravlja, Camille je uvijek bio blijed, krljav i nemoan, a majka ga je jo vie
zbog toga voljela i njegovala. Camille je, odrastavi i spaen od smrti, ostao slabaan i
shrvan od ponovnih udaraca koji su mu uzdrmali zdravlje. Pogoen u doba rasta, ostao je
malen i krljav. Njegovi su tanki udovi bili tromi i izmueni. Njegova mati jo ga je vie
voljela zbog te njegove slabosti koja ga je skrila. Nekom ponositom njenosti gledala je
njegov blijedi lik i mislila pri tome da mu je dala ivot vie nego deset puta. (Zola, 2005:26)
Camille je od roenja slabaan, a majina pretjerana briga i njenost uinie ga grubim
egoistom. (Zola, 2005:27)
Therese je odrasla u sredini koja ju je uinila mirnom i srameljivom, a kada je strast prema
Laurentu buknula u njoj, do izraaja dolazi njezino naslijee. Neuvenom estinom provalili
su instinkti razdraene ene, a krv nejzine majke, afrika krv, koja joj je palila lijene ile,
poela je bjesnjeti i bjesomuno biti u njenom mravom tijelu. Gotovo jo nevina, ona se
pruala, i davala suverenom bestidnou. (Zola, 2005:51) Therese se potpuno predala
Laurentu. Povjerava mu se, govori kako ju sredina gui, kako je odrasla uz Camillea i
gospou Raquin, uvijek je bila posluna i utljiva, ali vie ne moe izdrati to. Iako su joj oni
pruili sve, ona bi vie voljela da je ostala s majkom. Rekli su mi da mi je majka bila ki
nekog plemenskoga poglavice u Africi. Ja sam esto mislila o njoj i shvatila sam da joj
pripadam po krvi i instinktima i voljela bih da je nikada nisam ostavila, pa da prolazim
pustinjom, objeena o njena plea... Ah, kakva bi to bila mladost! (Zola, 2005:53)

3.1.2. Sredina
Theresei je majka umrla, otac je brigu o njoj povjerio svojoj sestri.Theresea je dobro zbrinuta,
zatiena je od svega. Sredina u kojoj se nalazi prua joj sigurnost, ali ona se osjea
nelagodno u takvoj sredini. Odgajali su me u mlakoj vlazi bolesnike sobe. Spavala sam
zajedno s Camilleom. Nou sam se okretala od njega zbog neugodna mirisa koji je izlazio iz
njegova tijela. Bio je zao i tvrdoglav. Nije htio uzimati lijekove koje sam odbijala dijeliti s
njime. Da bih se svidjela svojoj tetki, morala sam piti sve one ljekarije. Ne znam ni sama kako
nisam umrla...uinili su me runom, bijedni moj prijatelju, ukrali su mi sve to sam imala, i ti
mene ne moe ljubiti koliko ja tebe ljubim. (Zola, 2005:52)
Iako je Theresea po prirodi razigrana i ivahna, strogi odgoj njezine tete nainio je od nje
srmaljivu osobu.Kako saznajemo iz romana, tetka je to uinila iz dobre namjere, ali njeno joj
naslijee, njena krv nije dopustila da bude sretna u takvoj sredini. Krv me palila i bila bih
razderala svoje tijelo. Dvaput sam htjela pobjei ravno u svijet, na sunce. Ali nisam imala
hrabrosti jer su od mene uinili tupu pitomu zvijer, svojom mlakom dobronamjernou,
svojom odvratnom njenou. (Zola, 2005:52)
Opisi sredine u kojoj se likovi nalaze imaju svoju funkciju, a detaljan opis duana nakon
Camilleove smrti otkriva nam mranu stranu Therese. Duan u Prolazu du Pont-Neuf bio je
zatvoren tri dana. Kad su ga ponovo otvorili, posao je jo mraniji i vlaniji. Police, poutjele
od praine kao da su nosile kuama tugu. U prljavim izlozima sve je odavalo zaputenost. Iza
bijelih kapica, objeenih na savijenim icama, Thereseino je lice bilo jo bljee, naprosto
zemljano u nepokretnosti zloslutnog mira. U prolazu su se sve susjede saalile. Prodavaica
lanih dragulja je pokazivala svakom kupcu mravi profil mlade udovice kao neku zanimljivu
i tunu osobitost. (Zola, 2005:94)

3.1.3. Trenutak
Rasa i sredina ne djeluju jednako na pojedinca u svakom trenutku. Neki trenuci usmjerit e
radnju drugim tokom, moda neoekivanim i to je dokaz da je ovjek obiljeen i rasom i
sredinom, ali i trenutkom.
Nakon promiljanja o tome kako bi mu zbog bolesnog mua Theresa mogla postati
ljubavnicom, Laurent je iskoristio trenutak kada je gospoa Raquin otila po ae za
ampanjac, a on je ostao sam s Theresom. Zatim se estokim pokretom Laurent sagnuo i
privukao mladu enu na grudi. Zabaci joj glavu gnjeei joj usne svojima. Ona se jednim
pokretom oprla, divlje, zbunjeno, a zatim se u jedan mah pustila i prostrla po tlu. Nisu
izmijenili ni jedne rijei. Akt je bio tih i brutalan. (Zola, 2005:49)
Theresea je udana za Camillea, ali izmeu njih nema strasti. U trenutku kada se Laurent
pojavljuje u ulozi njena ljubavnika, Thereseu upoznajemo kao strastvenu enu. Pri prvom
poljupcu ona se pokazala kurtizanom. Njezino se netaknuto tijelo bacilo izgubljeno u uitak.
Kao da se budila iz nekog sna, ona se raala za strast. Prela je iz slabih Camilleovih ruku u
snani Laurentov zagrljaj i to pribliavanje snanom ovjeku znailo je za nju silan ok koji je
iz sna trgnuo njezino meso. (Zola, 2005: 51)
Laurent i Theresea su bili ljubavnici, ali nemogunost njihovih susreta dodatno je budila u
njima elju jednoga za drugim. Theresea je uspjela jedne veeri izii iz stana, ali oboje su bili
svjesni da im je to posljednji susret jer jednostavno nema mogunosti da se vide. Na odlasku,
Theresea je izgovorila da bi se mogli viati, pa ak i oeniti kada ne bi bilo Camillea. Jednog
jutra mu je po glavi kopkala ista misao. Prije Thereseina dolaska nije nikad ni pomislio na to
da ubije Camillea; progovorio je o smrti toga ovjeka natjeran dogaajima, uzbuen milju
da vie nee vidjeti ljubavnicu. I evo, sad se probudio jedan novi kutak njegove nesvjesne
naravi: sav se bacio na sanjarenje o ubojstvu u svome preljubnikom zanosu. Smiren i sam
usred tihe spokojne noi razmiljao je o ubojstvu. Idjea smrti, nabaena u oajanju izmeu
dvaju poljubaca, vraala se neumoljivo i oporo. (Zola, 2005:66)
Ubojstvo je ostavilo posljedice na svakoga pojedinano, ali i na njihov odnos. Morali su
glumiti ljubav dok su se gadili jedno drugome u isto vrijeme. Njihova put i njihova srca bili
su mrtvi. Ispunila ih je jedina elja: izai iz te sobe gdje su se ve guili. Osjeali su uas
injenice da su zatvoreni zajedno i udiu isti zrak. Htjeli su da bude netko uz njih, da razbije
njihovu samou i izvue ih iz te okrutne zabune u kojj su se nali, stojei jedno prema drugom
bez rijei, a nisu u stanju razbuditi svoje strasti. (Zola, 2005:140)
Budui da su savreno odglumili ubojstvo, proli su nekanjeno. Ali morali su biti oprezni
pred tetom. Kad bi zaboravili da je ona u njihovoj blizini te da ih vidi i uje, ponekad bi ih
obuzelo ludilo. Vidjeli su Camillea i nastojali ga otjerati. U takvim prilikama buncali su i
govorili priznanja koja su gospoi Raquin razotkrivala sve. Laurent je u posljednje vrijeme
zapao u neku krizu te je kojeta buncao. Jednog dana bolesnica je shvatila sve. (Zola,
2005:170)
Osjeaj krivnje Theresea je nadomijetala suzama, pokajanjem i batinama koje je dobivala jer
nije htjela priznati sudjelovanje u ubojstvu. Osjeala je neki udnovat uitak u tome to
dobiva batine. Putala je, davala i izazivala mua da je jo jae tue. U tome je nalazila lijek
za svoje ivotne patnje. Kad bi je Laurent uveer dobro istukao, ona je nou bolje spavala. A
gospoa Raquin je osjeala udno zadovoljstvo kad god bi Laurent vucarao njenu neakinju
po podu udarajui je nogama. (Zola, 2005:192)

4. NATURALISTIKA OBILJEJA U ROMANU TENA

...

4.1. Tainova teorija determinizma

Taine u svojoj teoriji o ovjeku govori kao o biu na koje utjee rasa koju ine naslijeene
sklonosti, sredinu ine prirodne i drutvene okolnosti, a trenutak je obiljeen fizikim i
drutvenim okolnostima. Rasa i sredina ne djeluju jednako na pojedinca u svakom trenutku.

4.1.1. Rasa
Tena je odrasla u obitelji u kojoj je glavnu rije imala majka, otac je bio nemaran i voli je
popiti. Budui da je majka bila boleljiva, htjela se pobrinuti da se Tena dobro uda jer ako ona
umre, a Tena ostane neudana tko zna to li e biti s njom, otac nee mariti za nju. Mati joj bila
boleljiva, pa je jedva ekala, da digne svoju Tenu (Tereziju) do osamnaeste godine, da ju
uda, makar ona drugi dan poslije svadbe umrla. A imala je mati i radta da se uri sa
Teninom udajom, jer ostane li iza nje neudana, sam Bog znade, to e od nje biti kraj onakova
oca, kakav je Tenin bio. Jerko Pavleti bio je lijenina, nemarian ovjek, koji je i sebe i sve
okolo sebe preputao milosti Bojoj, a k tomu jo onaj kukavni dobriina, koji e drutvu za
volju i kapu svoju zapiti. U hrvatskoj Slavoniji nisu rijetki takvi ljudi. Kao to je polako iao,
tako je polako i mislio, i radio, i jeo kao da ne radi on sam toga, nego kao da ga netko
potiskuje. (Kozarac, 1899:18)
Tena nije mogla odoljeti ljepoti ciganina, a imao je i novca. Ono to je ore naslijedio nije
bilo tipino za cigane, on se u svom govoru, odijevanju i ivotu odmaknuo od ciganluka i
pribliio se sredini koja ga je okruivala, ali se jo uvijek pridravao ciganskih obiaja.
Zbilja! pomisli u sebi, a ore, koji poludi za mnom, ore, koji svake nedjelje dobije
lijepu krajcaru, za guslanje?... - Ciganin je dodue, ali to zato, kada je lijep. I sam Leon
zaviao mu je ljepotu. Ciganin je, ali ima novaca... (Kozarac, 1899:30) Slavonski cigani
ostali su vjerni svojim obiajima, do najmanje malenkosti; rijetko da koji okrene sa staze
otaca. Meu tima rijetkima bio je ore, koji se je u svakom obziru odmakao od ciganluka, i
u nonji, i u govoru, i u ostalom ivotu; dapae nije ni garav bio kao ostali cigani, te su mu se
znali nasmijati da mu otac nije ciganin bio. (Kozarac, 1899:34) - Hoe, da mu budem
kumom? - povika za njim Joza u pol ale. - Ne moe, nisi ciganske vjere - odgovori ore
ozbiljno i ode kui bezobzirce.(Kozarac, 1899:39)

4.1.2. sredina
Cijela se radnja pripovijetke odvija u Slavoniji, u pograninom neimenovanom selu. Autor
nas upoznaje sa Slavonijom, ljudima koji su ivjeli tamo, odnosima kakve su imali i uvjetima
u kojima su odrastali i ivjeli. Tena je odrasla uz nemarna oca. Ovdje kao da se opravdava
Pavletieva nemarnost time to je on odrastao i ivio u vrijem kada je postojala zadruga, a
njezinim raspadom, nije se snaao u novom nainu ivota i sve je propalo. Eto takav je bio! A
da je takav bio, nije samo on i njegova troma narav kriva bila. Dok je jote opstajala zadruga
Pavleti, on je bio svinjarom; za cijeloga zadrunoga ivota on nije nita drugoga znao raditi,
doli uvati svinje. Kada se je zadruga raspala, bilo je njemu trideset godina, i sada preko
noi morade, da od svinjara postane kuegazda, gospodar. A on ne zna ni kako se plug dri,
ne zna ni kola rastaviti, ne ima pojma, da svatko mora porez plaati! Do sada nije on svega
toga ni smio, ni trebao znati: kuegazda ga je opredijelio za svinjara i time je zadaa malone
cijeloga mu ivota unaprijed odsjeena bila. On je svako jutro dobio svoj komad kruha i
komad slanine, te ga nije bilo briga, imade li u itnici jote brana ili nema, nije ga bilo
brige, otkle kuegazda smae krajcaru, da na jesen svima kupi odjeu i obuu; nije ga bilo
brige, je li se dalo poorati i posijati, je li marva gine ili se plodi. Zar je sada on kriv, to je
sva ta silesija posla najedanput grunula na njegova lea, da mu se je sav ivot uzmijeao sad
iza onoga plandujuega drijemea, da najednom postane ovjek, koji se u sve razumije, u sve,
od sjetve pa do etve? On je do sada bio slian stupu, koji je uz ostale stupove drao ogromnu
zgradu - koja se zvala zadruga - na sebi, nu sada, kada dignue krov, kada razruie brvna i
gredice, nije ni on mogao sam o sebi opstati, jer ga nisu tako ni namjestili da sam o sebi stoji,
nego tako da jedan dri drugoga. im su ga malo rasklimali, odmah je i pao. Zar je udo, da
je taj nagli prelaz pomutio sve njegovo dojakonje pojimanje o svijetu, da je taj drutveni
prevrat njega survao u ponor, u kojem se nije znao ni maknuti, te se napokon podao onoj
mrtvoj nemarnosti, onoj ledenoj besutnosti za sve, to je oko njega? U takovim prilikama
odrasla je Tena. (Kozarac, 1899:19)
O sredini u kojoj je odrastala Tena saznajemo i to da svatko o svakome sve zna, nema tajni
meu njima. Na selu, gdje svatko svakoga pozna, gdje si od malih nogu odrasao sa onima,
koji u isti as poimaju ljubiti kada i ti, gdje su uvijek jedni te isti, na kojima si vidio svaku i
najmanju promjenu u tjelesnom i duevnom razvoju od djetinstva pa do muevne dobe, za te
osobe ne moe srce da plane pravom, boanskom ljubavlju, tu ljubav istiskuje svakidanje
poznavanje, tu je navika - smrt ljubavi. Da ona plane, treba joj neviene dosle osobe,
nepoznatog glasa, neobinog pogleda, novih rijei.(Kozarac, 1899:20)
Sredina u kojoj se nalazi Tena u ulozi inoe vrlo je povoljna za Tenu. Ivka joj udovoljava jer
zna da je Jozi draa Tena i da ju samo Tena moe spasiti od batina. Jozina ena Ivka nije se
mnogo protivila odnoaju svoga mua sa Tenom; taj odnoaj nije joj dodue bio po udi, ali
to nije nita novoga u selu bilo, jer je malone svaka ena imala svoju inou. Bolje da se dri i
s Tenom negoli s kakovom sto puta gorom. S druge strane znala je i to, da je Joza prvo nje
zaprosio Tenu, a znala je i to, da se ne moe s Tenom ni izdaleka sporediti to se tie ljepote.
(Kozarac, 1899:32)

4.1.3. trenutak
Tena je osjetila potpunu slobodu tek kada joj je majka umrla. Dok je ona bila iva, osmislila je
Tenin ivot, a Tena je samo ivjela, nije razmiljala. Majinom smru zapoinje Tenin ivot.
A sada najednom pue joj nedogledan vidik pred oima, a ta neizvjesnost salijevala se u
jedan jedini pojam: ja sam ja; sve to je na meni, moje je!... Kolika li ju je slast obuzela, kada
je outila da e sama ravnati svojom voljom, svojom milju, svojim tijelom...(Kozarac,
1899:20)
I cio dan joj je prigovarao, to ne ide k Leonu, i cio dan joj je govorio, kako e joj dobro biti,
kako se nee morati brinuti ni za marame ni za cipele, samo ako ode tamo k njemu. I ona je
otila. On, otac, sam ju je odveo tamo.(Kozarac, 1899:23)
Desetak dana uzdrala je tu borbu, nu napokon se trgne i jednim mahom odlui da e
zatomiti tu muku, kako bilo da bilo. Kada sam mogla uz Leona zaboraviti na vodnika,
zaboraviti u i na Leona uz koga drugoga... (Kozarac, 1899:30)
Jozina ljubav naprama Teni kao da je za to vrijeme popustila; roditeljska dunost, kojoj se ni
on oteti nije mogao, pomutila je za as ono uvstvo, to ga je vuklo k Teni.(Kozarac, 1899:35)
Berenek kupuje Jerkovu kuu.Porezni inovnik uze im nabrajati kune brojeve i cijenu uz
koju se prodaju. Meu inima spomenu i kuu Jerka Pavletia. - Jerko Pavleti, kbr. 40? -
upita tuma eh. - Da, kbr. 40. Odakle vi to znate? - Bio sam prije okupacije tamo. Bi li
mogao ja to zemljite odmah kupiti? - Odmah, samo poloite 200 forinta. (Kozarac, 1899:39)
Epilog Tene je nesumnjivo jedna od najdirljivijih scena u hrvatskoj realistikoj literaturi.
Susret koziavo rune, ali moralno osvijetene Tene i bogalja Bereneka ne zaboravlja se lako.
U tom ustreptalom govoru srdaca bude se zapretani osjeaji, da bi uskladili prolost i
stvarnost, lijepo i runo, radost susreta i tugu sjeanja, u harmoniju novoga, zajednikog
ivota koji se iz pomijeanih emocija raa na razvalinama nekadanjeg zanosa i sree,
potpomognut tjanstvenim toplim strujama meusobne samilostii pratanja. (orkalo, 1993:94)
Govoriti nisu mogli; mjesto jezika govorile su oi, a te oi vidjele su njezino izrovano, tamno-
crveno lice, koje je poelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oi vidjele su visei rukav,
koji se je tresao, podrhtavao, kao da neto tajnovitoga u njemu ivi, neto, to bi ju rado
ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukoio, a mjesto njega rukav samo bolno
zatreperio...(Kozarac, 1899:40)
5. ZAKLJUAK
6.LITERATURA