O tipologiji romana

Problematika tipologije romana jo uvijek trai mnogo jasnije i odreenije pojmove nego to su oni koje obino nalazimo u pojedinanim ispitivanjima poetike ili povijesnog razvoja ove knjievne vrste. Osobito to dolazi do izraaja prilikom rada na prirunicima ili kompendijima u kojima valja saeti probleme znanosti o knjievnosti i iznijeti ih u jasnim i sustavnim formulacijama. Tada se upravo problemi tipologije romana nameu sami od sebe imperativom potrebe za sustavizacijom grae. Tako je, na primjer, u radu na priruniku teorije knjievnosti nastala poznata tipologija Tomaevskoga, knjievnoga teoretiara koji se nije posebno bavio pitanjima poetike romana, ali je 1925. ustalio suvislu sustavizaciju romana, koja je zasnovana na naelima ispitivanja fabularne izgradnje, a ova su dola do izraaja u radovima njegova ruskog kolege Viktora lovskog. Tako smo dobili poznatu podjelu na stupnjevitu, prstenastu i paralelnu konstrukciju. U poljskim novijim radovima, koji saimlju problematiku suvremene znanosti o knjievnosti valja zabiljeiti dva pokuaja sustavizacije romana. To je, oito starijega datuma, sustavizacija Juliana Krzyanowskog, koja se zasniva prvenstveno na podjeli prema temi i vremenu (prolost, sadanjost, budunost) zbivanja u romanu, a posebno uzima u obzir mjeovite tipove kod ega Krzyanowski vidi takoer mogunost podjele romana na osnovi lika koji pripovijeda, ali rezignira pred izgradnjom potpune i sveobuhvatne tipologije koja bi bila izgraena na ovoj osnovi. Takvu tipologiju, naeno odbacujui konstriranje podvrsta po naelu kompozcijske dominante ili tematskom naelu nstoji saeti Henryk Markiewicz, istiui kako ona nastaje na osnovi produktivnijega naela sustavizacije, pa usustavljuje izvanredno preciznu tipologiju pripovjedaa s obzirom na njegov odnos prema predoenoj zbilji, a ta nam se Markiewiczeva tipologija, oslonjena na dulju tradiciju ini izvanredno prihvatljivom kao putokaz koji orijentira istraivaa u osnovnim pitanjima stilistike romana. Pa pak, kritika naela kompozicijske dominante u izgradnji tipologije romana nije dovoljna zbog toga to se pokazuje da su knjievni konkreti u pravilu kao primjeri nezgodni, s mjeovitim kompozicijskim dominantama, a isto je tako nedovoljna i negacija tematskoga naela koje autor takoer odbacuje jer podvrste koje navodi Frye mogu se uostalom pojavljivati istovremeno u jednom djelu sve to vrijedi zapravo jednako i za tipologiju koju navodi sm Markiewicz. Sa svojstvenim sebi obzirom autor naime priznaje da je pripovjedaevo gledite veina pisaca 19. stoljea slobodno mijenjala, i cijelu, na primjer, egzemplikaciju razliitih podvrsta autorskoga pripovjedaa moemo provesti na grai koju bismo uzeli iz razliitih poglavlja Prusove Lutke. Markiewiczeve kritike primjedbe koje se tiu podjela to su ih vrili drugi autori, ali i vlastite podjele, zapravo vode prema kritici ikakve sustavizacije knjievnih djela, jer se sam predmet naih ispitivanja uvijek protivi naturavanju umjetnih podjela i klasifikacija, budui da nepovoljnost priznajemo bitnom u trajanju i razvoju knjievnosti, pa nikada neemo takvo naelo sustavizacije koje bi cjelokupnost razvoja romana moglo podijeliti bez ostatka, te ne bi izvan sustava ostavilo knjevne injenice s mjetovitim kompozicijskim, tematskim ili stilistikim naelima. U nizu imena autora koji primjenjuju naelo kompozicijske dominante, a koje spominje Markiewicz valja istai Wolfganga Kaysera i njegovu tipologiju koja upravo po svom historizmu, usprkos ahistorijskim pogledima koje je izricao autor moe postati osnovicom za izgradnju tipologije romana.

Tri osnovna tipa romana roman zbivanja, roman lika i roman prostora karakterizira Kayser u svom djelu kao povijesne kategorije, zbog toga to se one unutar knjievne evolucije pojavljuju u dijakronijskom slijedu i iskazuju svoju promjenjivost. Zapravo je to prijedlog otvorene tipologije koja dozvoljava upotpunjavanje podvrstama koje nastaju na sjecitima razliitih kompozicijskih naela, primjenom drugih tipolokih naela, ili pak izdvavanje novih tipova romana koje Kayser nije uzimao u obzir. Sam je Kayser priao jo blie povijesnom ispitivanju knjievnih fenomena, oslanjajui se u svojim tezama ak i na socioloke podatke, ali je, smatrajui kategoriju pripovjedaa bitnom za evoluciju romana, a njegovo nestajanje u 20. stoljeu manifestacijom suvremene krize romana, zapravo pokazao svoju nemo u odnosu prema novim pojavama i svoju je tipologiju zatvorio na mjestu gdje ju je trebalo otvoriti izlazei iz kruga magine trijade. Sloit emo se s Kayserom da je prvi u povijesnom slijedu tip romana roman zbivanja, ali emo takoer naglasiti kako u 19. stoljeu ovaj tip u europskim knjievnostima gubi na znaenju i pojavljuje se preteno u svojim trivijalnim varijantama: kao avanturistiki roman, kriminalistii roman. Pa ipak, trajnost iskazuje, napose u slavenskim knjievnostima, varijanta toga tipa koju pozajemo i pod imenom povijesnoga romana, a preteno je povezana s romanima Waltera Scotta. Linearno naelo stupnjevite fabule organizira takav roman kao niz zbivanja koja retardiraju fabulu, a upravo ta (povijesna) zbivanja omoguuju uvoenje bogate povijesne grae. Pripovjeda je u ovom tipu romana u pravilu autorski i sveznajui pripovjeda, ali se u nekim sluajevima pojavljuje pripovjeda i kao fiktivni lik koji pripada predoivanoj zbilji. Roman zbivanja s povijesnom tematikom osobito je trajna struktura u knjievnostima naroda istone i srednje Europe, koji su se u 19. stoljeu borili za konstituiranje svojih nacija ili nastojali ouvati i potvrditi svoja nacionalna prava. Prema kraju 19. stoljea povijesna varijanta romana zbivanja nestaje takoer u slavenskim knjievnostima, ili pak traje u nekanoniziranoj masovnoj knjievosti, preteno ipak sa pseudohistorijskim fabularnim motivima (u hrvatskoj knjievnosti romani zbivanja s povijesnom tematikom, kakve je pisala Marija Juri Zagorka jo su uvijek popularni kod itatelja, o emu svjedoi pojava njenih sabranih djela u nae vrijeme). Drugi tip romana koji se razvija u 19. stoljeu oznauje Kayser kao roman lika; mi bismo ipak unekoliko izmijenili ime to bismo predloili drugi termin roman karaktera koji blie odreuje strukturu s psiholokim vrijednostima. Genetski je ovaj tip povezan sa strukturnim promjenama unutar starijeg tipa romana zbivanja, ali njegove se varijante u 19. stoljeu nekad daju izvesti neposredno iz romantike poeme ili nastaju uslijed civilizacije novela oko jednoga karaktera. Poznate su takoer epistoralne varijante. Znaajna je za ovaj tip romana defabularizacija u usporedbi s tipom romana zbivanja, suavanje fabule i njeno podreivanje karakteru koji je najee socijalno i psiholoki motiviran. Odnos takva karaktera prema drugim karakterima ili likovima postaje predmetom panje autora koji sm, preko svojega pripovjedaa ili dajui rije samome junaku, prati njegov razvitak. Obino je to karakter s intelektualnim vrijednostima koje omoguuju dijalogizaciju kljunih situacija. Specifina ruska kanonizirana varijanta ovoga tipa romana je roman o suvinom ovjeku, a gradi se najee na jednostavnoj ljubavnoj fabuli s mukarcem kao manje aktivnim karakterom. Varijanta se ova primjenjuje i u drugim europskim knjievnostima, napose u nekim slavenskim knjievnostima. Postaje ona osnovom na kojoj se razvija hrvatski realistiki roman, koji izbjegava otro socijalno kontrastiranje i razvija podvrste s ublaenim sukobima i tenjom prema harmonizaciji i poetizaciji predoivane zbilje.

Najistaknutije primjere romana alskoga, Kozarca ili Leskovara moemo smatrati specifinim hrvatskim podvrstama Turgenjevljeve varijante romana. Druge varijante romana karaktera nastaju uslijed pojaane uloge pripovjedaeve i stilizacije njegova pripovijedanja, uslijed toga to autor ne naputa naela fabularne izgradnje koja je karakteristina za roman zbivanja ili uvodi kretanje u prosoru kao element na kojemu gradi fabulu, a takoer i uslijed unutranje monologizacije karaktera i irenja dijalokih situacija sve dotle da izriaji pojedinih karaktera postaju elementima koji ve pretendiraju na dominaciju u strukturi romana. Napokon, zasebnu varijantu romana karaktera predstavljat e oni romani u kojima stav junaka dobiva znaenje norme drutvenog vladanja, a takoer i oni romani u kojima e likovi biti podvrgnuti izrazitoj simbolizaciji. Roman karaktera postaje u 19. stoljeu osnovnim tipom romana. Upravo njegova struktura postaje onim voritem iz kojeg se razvijaju novi tipovi bilo umnoavanjem osnovnih karakteristika, bilo izdvajanjem mekih strukturalnih elemenata. Za roman u 19. stoljeu karakteristina je tenja za stvaranjem sveobuhvatna sadraja, napose u odnosu na drutvu, tenja prema Hegelovu totalitetu, tako vidljiva ve kod Balzaca ili Stendhala. Kada se pak kompozicijsko umnoavanje ostvaruje na naelu umnoena vremena mi emo moi govoriti o novom tipu romana romanu vremena, termin koji ne bi valjalo brkati s njemakim, to bi odgovaralo terminu drutvenoga romana. U romane vremena valja takoer ubrojiti i one romane u kojima karakter poinje igrati podreenu ulogu u odnosu na socijalno historijsko vrijeme i svodi se na kompozicijsku osovinu romana koja vezuje fragmente to pripadaju razliitim vremenima dakle i varijantu romana kronike. Openito i karakteristino za roman naega stoljea labavljenje strukture takoer stvara takve kompozicijske odnose u kojima kompozicijsku osovinu ne predstavlja vie lik ili karakter nego odreeni lokalitet. U jugoslavenskim knjievnostima najbolji je primjer takve varijante Andrieva Na Drini uprija. Kayser nas je ve upoznao s romanom prostora u kojemu lik koji se kree kroz odreeni prostor omoguuje autoru da predoi drutvo ili razliite njegove slojeve u sinkronijskom presjeku. Ovaj tip poznajem u europskim knjievnostima jo iz vremena pikarskog romana i Le Sagea, a takoer i iz engleskog 18. stoljea. Prostorno naelo primjenjuje takoer u svojim romanima Balzac, a poznajemo ga i iz Stendhalovih romana. Tolstojev Rat i mir je prvi roman vremena i prostora novi tip romana koji je postao produktivan i u drugim europskim knjievnostima, ali je, pod nazivom romana epopeje osobito cijenjen u ruskoj sovjetskoj knjievnosti. Karakter koji se pokree u vremenu i prostoru u isto je vrijeme karakter koji izrie svoje misli, prije svega o ideolokim temama. Povezuje ova osobina Krlein roman s tipom to ga Kayser uope nije razmatrao, romanom kojemu e najbolje pristajati naziv roman izriaja. To je tip koji u europskim knjievnostima postaje produktivnim poslije Dostojevskoga. U ovome smo ve smislu odredili Zloin i kaznu kao roman u kojemu se struktura romana karaktera ve modificira ne samo primjenom fabule koja je karakteristina za roman zbivanja ve i podreivanjem te fabule idejama koje se izriu, a koje ispovijedaju likovi koji stupaju u dijaloke odnose ak i tamo gdje to nije psiholoki opravdano, pa ti dijalozi postaju materijalom izvan siea, tj. fabule.

Naposljetku, nau tipologiju romana valja upotpuniti i uvoenjem zasebnoga tipa romana monoloko asocijativnoga romana koji e imati dvije podvrste, a njihovo e konstituiranje ovisiti o pripovjedaevoj prirodi (premda termin pripovjedaa moemo u nekim sluajevima rabiti samo uvjetno). Prvoj skupini pripast e tu romani s pripovjedaem koji se pojavljuje u prvom licu i monologizira vlastiti unutranji svijet (roman toka svijesti) dok e u drugu skupinu ui romani s pripovjedaem koji relacionira tue unutranje monologe i asocijativne nizove. Razliito e se takoer u tom tipu romana tretirati vrijeme, a razlikovat e se takoer ovi romani u stupnju beletrizacije predoene zbilje, jer se upravo u nae vrijeme prva grupa nekada pribliava memoarskoj prozi i zasniva se na injenicama iz autorova ivotnog iskustva. Openito uzevi, ovaj tip nastaje uslijed izmjene pripovjedaeve perspektive unutar romana karaktera, pa unutranja monologizacija Raskoljnikovljeva karaktera ima ovdje znaenje koje je vie nego anticipatorsko, ali ne valja zaboraviti da se kao prva djela koja su zasnovana na pravom unutranjem monologu biljee prije Dujardinova djela. Ovaj se tip, i pored esto navoenih primjera romana Andreja Beloga i eksperimentalne Rozanovljeve nefabularne proze, sve do sada nije uspio potpuno razviti i kanonizirati u ruskoj sovjetskoj knjievnosti, pa u tome smislu posebnu povijesnu vrijednost dobivaju spomenuti posljednji Katajevljevi romani, koji se ne vezuju samo za Prousta ve obnavljaju ujedno i neke tradicije ruske knjievnosti. Druga skupina unutar ovoga tipa, s pripovjedaem koji izvjeuje o unutranjim monolozima i asocijativnom svijetu stvarnoga karaktera, nala je svoga najboljega predstavnika unutar hrvatske knjievnosti u Krleinu romanu Povratak Filipa Latinovicza, koji monoloko asocijativno naelo izgradnje spaja s naelima romana izriaja, pa emo u njemu nai cijele esejistike dijelove koji su posveeni raspravljanju o umjetnosti. Taj se roman da povezati s naelima koja su u svjetsku knjievnost unijeli Dostojevski i Proust, ali se u njemu moe razabrati i polemiki odnos prema obojici, koji je, uostalom, openito karakteristian za dio Krleina stvaranja. Kanon romana pisao je neko klovski kao knjievne vrste moda je ee nego bilo koji drugi sposoban da se preparodira ili preinai. Nova preinaavanja strukture romana stoje jo pred nama. Mit o krizi romana, pa ak i o njegovoj smrti, nastaje zato to ivimo ne samo u vremenu dehijerarhizacije drutvenih sustava nego i stalne tenje za preinakama nekada zatvorenih knjievnih struktura. Zbog toga predloenu tipologiju smaramo otvorenom tipologijom, koju valja upotpunjavati ne samo tipovima koje emo primijetiti u povijesti ili podvrstama tipova koje ovdje nismo zabiljeili, ve i novim, jo nekanoniziranim tipovima koji nastaju u toku suvremene ive prakse svjetske knjievnosti.