KASNI MODERNIZAM

- avangarda 40-ih potpuno zamire, a o postmodernizmu još se uvijek ne može govoriti  kasni
modernizam traje od 40-ih godina 20. stoljeća do 70/80-ih godina 20. stoljeća
- posustaje potreba za novim putevima razvoja književnosti pa se čak javljaju i pokušaji obnove
realističke književne tehnike
- književnici se oslanjaju na cjelinu vlastite tradicije, na cjelokupnu pov. svjetske knjiž., sve
manje se odnose prema vlastitim prethodnicima, birajući pri tome ono što odgovara svakom
pojedinom piscu
- tradicija se povezuje s onim što bismo mogli nazvati „visoka književnost“ - književnost se vraća
velikim temama položaj pojedinca u suvremenoj civilizaciji, smisao ljudske povijesti, smisao
umjetnosti
- izbjegava se traganje za novim književnim tehnikama (najčešće se govori o prodoru esejizma
u roman)
- izbjegava se "idolatrija znanosti" – književnost se više ne želi diviti i oponašati dostignuća
znanosti, već skupa s filozofijom i religijom želi odgovoriti na pitanja na koja znanost i njezina
metodička istraživanja ne mogu dati odgovora
- za razliku od njih, književnost ne daje konačne odgovore, već samo postavlja "prava pitanja"
- u novelistici dolazi do svojevrsne "obnove pripovijedanja", a izbjegava se avangardno
pretjerivanje u izrazu
- pripovijedanje se povezuje s idejom da književnost treba izražavati kakva ideološka stajališta
(npr. ugroženost čovjeka političkim sustavima, degradacija čovjeka) što književnost približava
tendencioznosti, ali i trivijalnoj književnosti (zbog jednostavnosti izraza)
- česta tema novelistike su povijesna zbivanja, ratovi i revolucije pa se može govoriti o obnovi
povijesnog romana  isprepleću se avangardne književne tehnike s realističkom obradom
prošlosti
- Mihail Afanasjevič Bulgakov (1891.-1940.) – rođen u Kijevu, živio u Moskvi
o nije mogao objavljivati djela jer nisu odgovarala ukusu vladajuće politike, na
intervenciju Staljina zaposlen u Moskovskom kazalištu, ali i dalje nije mogao
objavljivati najbolja djela
o pisao fantastične pripovijetke (Pseće srce, Kobna jaja) i romane Bijela garda i životno
djelo Majstor i Margarita
o Majstor i Margarita – pisao ga posljednjih 10 god. života, u potpunosti objavljeno tek
1973.
o roman pripada podjednako i avangardi i kasnom modernizmu  reprezentativno
djelo cijelog modernizma
o pitanje smisla života i umjetnosti zadire u temelje povijesne tradicije; oslanja se na
iskustvo svekolike književnosti
o temeljna je okosnica romana priča o Majstoru koji je napisao roman o Isusu i Ponciju
Pilatu kojeg su kritičari prije objavljivanja proglasili bezvrijednim i on ga je odlučio
spaliti
o priča o Isusu i Ponciju Pilatu opisana je realističkom tehnikom, a priča o Majstoru (koja
se zbiva u sadašnjosti) tehnikom fantastike – Sotona posjećuje Moskvu, đavoli odnose
ljude kroz prozor, Margarita leti zrakom kao vještica
o groteskni, komični i nadrealistički detalji, vragovi se ponašaju kao ljudi
 o roman je oštra satira koja nikoga ne štedi, ali postavlja i pitanje opstanka umjetnosti
u okolnostima kada politička represija prožima cjelokupnu kulturu
o odnos Bulgakova prema komunizmu – demonija komunizma, a Mannov odnos prema
fašizmu (nacizmu) – demonija fašizma
- Thomas Mann (1875.-1955.) – najveći njemački književnik nakon Goethea
o proslavio se romanom Buddenbrookovi (realističkom tehnikom opisuje sudbinu jedne
trgovačke porodice)
o ostali značajni romani su mu Smrt u Veneciji, Čarobna gora, Josip i njegova braća
(odnos romana i mitologije), Doktor Faustus, nedovršeni romani Ispovijest varalice
Felixa Krulla i Izabranik – preteče postmodernizma
o obrađuje temu položaja i sudbine umjetnika u građanskom svijetu, a izraz mu je prožet
suptilnom simbolikom i esejistikom
o Čarobna gora – simbolika, esejistička razmatranja, proustovska opsesija vremenom
(naglasak na raspravama o temeljnim pitanjima duhovne sudbine Europe)
o Doktor Faustus – uvodi filozofske i znanstvene rasprave o glazbi i pitanjima buduće
kulture Europe, a opis demona epohe nema oblik komične satire, nego traga za
dubinskom tragikom koja se jedino može izraziti srednjovjekovnom simbolikom
 priča o sudbini genijalnog skladatelja Adriana Leverkühna čije postizanje
vrhunske glazbe novog doba nije moguće bez vražje pomoći i sve završava
njegovim slomom, poludi – priču piše njegov prijatelj Serenus Zeitblom u
vrijeme WWII
 građu crpi iz triju izvora – srednjovjekovne legende o Faustu (ugovor s
vragom), glazbenog stvaralaštva Arnolda Schönberga i životopisa Friedricha
Nietzschea
 Leverkühn se zarazio sifilisom pa se njegova tragedija može racionalno
objasniti, ali istovremeno je u njegovom stvaralaštvu prisutno nešto o čemu
se može govoriti samo simboličnim jezikom mita i legendi
o tehnika bliska realizmu s iskustvima avangarde, a za kasni modernizam karakteristično
je što u pripovijedanje ulazi i razmatranje problematike u biti filozofske
- Egzistencijalizam – filozofsko-književni pravac  prodor filozofske problematike u umjetničku
prozu
- za razliku od avangardnih pravaca, egzistencijalizam ne neglašava raskid s tradicijom i nove
književnotehničke postupke, ne teži promjeni svijeta književnosti, već nalazi uporište u
filozofiji egzistencijalizma (Sartre, Nietzsche, Kirkegaard, Jaspers, Heidegger, Schopenhauer)
- Jean-Paul Sartre (1905.-1980.) – utemeljitelj egzistencijalizma u umjetničkoj književnosti
o napisao Bitak i ništavilo, Egzistencijalizam je humanizam, Kritika dijalektičkog uma
(filozofska djela)
o Mučnina, Putovi slobode (romani), Iza zatvorenih vrata, Prljave ruke, Vrag i dobri Bog,
Zatočenici iz Altone (drame), Riječi (intelektualna autobiografija)
o vlastitu filozofiju izravno uveo u književnost – likoviu dramama raspravljaju o
pitanjima ljudske slobode, odgovornosti, odnosima među ljudima
o u trilogiji Putevi slobode rabi avangardnu tehniku "montaže" (izravno navođenje
dijelova neumjetničkih tekstova1 u neprekinutim nizovima)

1
Razgovora, novinskih izvještaja, razmišljanja likova.
 o u Mučnini koristi tehniku uvođenja filozofije u roman
 filozofski roman u doslovnom smislu jer neposredno opisuje nastajanje
određenog filozofskog stajališta (povjesničar Antoin Roquentin piše
monografiju proživljena burna i pustolovna života, zapisuje zapažanja o
promjenama u vlastitim životnim uvjerenjima koja postaju tako snažna da ih
fizički osjeća kao mučninu)
 roman se temelji na egzistencijalističkoj filozofiji prema kojoj ljudsko
postojanje nema nikakve bitne svrhe, egzistencija prethodi esenciji, te sami
možemo odlučiti kako ćemo voditi naše živote
o takva je filozofija neko vrijeme bila i modom, a njezin temeljni pojam bijaše apsurd –
nepremostivi raskorak između čovjekovih želja i njihovih ostvarenja (usp. mit o Sizifu)
- Albert Camus (1913.-1960.) – francuski romansijer, esejist i dramatičar
o napisao dva temeljna djela filozofije "apsurda" – Stranac i Mit o Sizifu
o Prvi čovjek – nedovršena romansirana autobiografija
o njegovo se stvaralaštvo može podijeliti u dvije faze – prva faza u kojoj naglašava
apsurdnost ljudskog postojanja (Kaligula) i druga faza u kojoj pokazuje suosjećanje i
solidarnost prema neslobodnom pojedincu (Kuga, Pad, Pravednici, Opsadno stanje,
Pobunjeni čovjek)
o u Strancu se osjeća utjecaj Sartrove filozofije, ali i moralističke osude pravosuđa
 Mersaultu se sudi jer nije plakao na majčinom pogrebu, on je stranac u svijetu
navika, običaja i lažne moralnosti i zbog toga stradava
 stil romana izuzetno je dojmljiv, osobito zbog svoje jednostavnosti
 likovi: Mersault, Raymond, Marie, Arap(i), ispovjednik

- kazalište apsurda: Beckett, Ionesco

- Samuel Beckett (1906.-1898.)
o napisao drame U očekivanju Godota, Svršetak igre, Posljednja vrpca, O, divni dani
o obrađuje teme besmislenog protjecanja vremena, čekanja, nemogućnosti
komunikacije među ljudima, banalnosti svagdašnjice
o U očekivanju Godota ima dva čina u kojima se ponavlja gotovo ista radnja, a nema ni
pravih likova
 uspjeh drame izgrađuje se dvostruko – opovrgavanjem tradicije i uzaludnom
očekivanju čija simbolika nije odmah (ako i uopće) prepoznatljiva
 Becket uspio oblikovati prazninu i ispraznost – čekanje nadomjestilo radnju i
razvoj – uzaludnost čekanja uspjela nadomjestiti pomanjkanje zbivanja;
napetost je u tome što Godot ne dolazi, nego stalno ponavlja kako će doći
sutra
- Eugene Ionesco (1912.-1994.)
o drame Ćelava pjevačica, Stolice, Nosorog
o slično kao i Beckett, obrađuje teme nemogućnosti komunikacije među ljudima sliuži
se tehnikom ponavljanja s varijacijama, porastom unutarnje napetosti zbog
nemogućnosti da se uspostavi smislen razgovor – nemoć na razini dijaloga i monologa
 o Ćelava pjevačica – jezik postaje sredstvo mehanizirane, stereotipne i besmislene
razmjene riječi koje nemaju značenje; npr. konverzacija oslobođena smisla može
postati uzorak svakidašnjeg govora
o Ionescovi likovi izmjenjuju besmislene rečenice koje su oličenje njihova besmislena
života
o Nosorog – zamjetan je povratak realizmu na sceni (riječ je o društvenoj kritici društva
koje se predaje totalitarnoj ideologiji)
- Ernest Hemingway (1898.-1961.) –
o napisao romane Starac i more, A sunce izlazi, Kome zvono zvoni, Zbogom oružje
o stil mu podsjeća na novinsku reportažu, jezgrovit i uvjerljiv, blizak realizmu, bez
avangardnog pretjerivanja u izrazu
o Kome zvono zvoni – objektivistički ispričana priča o Amerikancu Robertu Jordanu koji
se pridružio španjolskim borcima protiv Franca u građanskom ratu. Pričao o ljubavi s
djevojkom Marijom i o njegovom tragičnom kraju – morali su ga ostaviti teško ranjena
sa strojnicom da ubije sam sebe kako ne bi pao u ruke neprijatelju
- Jerome David Salinger (1919.-2010.)
- roman Lovac u žitu i nekoliko noveli: Savršen dan za bananaribe, Za Esme – s ljubavlju i
bijedom
- roman predstavlja uzorak tzv. proze u trapericama čije su značajke malodobni pripovjedač,
upotreba žargona, dezintegracija odgojno-obrazovnog romana, besciljni otpor zamijenio
patos tradicionalnih junaka sukobljenih sa svijetom zbog neostvarivih ideala
- šesnaestogodišnji Holden Caulfield – kad se osvijestio, završio je u rastrojstvu

POEZIJA KASNOG MODERNIZMA

- razvija se u dva smjera  jedan smjer nastavlja avangardno eksperimentiranje jezikom, a

drugi je popularniji i čuva se avangardnog pretjerivanja u izrazu
- zamjetna je i sklonost prema dužim pjesničkim oblicima – poeme ili ciklusi pjesama
- odbacuje se patetika i retorika romantizma
- Saint John Perse (Alexis Leger, 1887.-1975.) – francusko pjesnik
o najpoznatije su mu pjesme Anabaza, Progonstvo, Kiše, Snijezi, Morekazi
o izraz je bogat, razgranat i raznolik
o pjesme odlikuje svojevrsno prepletanje osobne mitologije s mitskom građom manje
poznatih mitologija Antila i Polinezije  smisao stihova ostaje neprepoznatljiv jer
značenje uzmiče pred izrazom
o slobodnim stihom i dinamičnim ritmom koji djeluju poput tajanstvene magije riječi
približava se romantizmu
- Pablo Neruda (Neftali Ricardo Reyes, 1904.-1973.) – Čileanac
o poezija slična imagijskom realizmu
o piše jednostavnu i pristupačnu poeziju (Stotinu ljubavnih soneta), angažiranu poeziju
(Španjolska u srcu – opisuje građanski rat u Španjolskoj)
o najboljom mu se pjesmom smatra Sveopći spjev u kojem nastoji opisati povijest
cjelokupne Južne Amerike preplećući mitologiju i povijest Inka s novim idejama
socijalističkog utopizma
- Ezra Pound (1885.-1972.) – američki pjesnik
 o napisao golemu zbirku pjesama Pjevanja – izraz mu je izrazito avangardan, podsjeća
na Joycea – eksperimentiranje, fragmentiranje, lirski uzleti
- Jacques Prevert (1900.-1977.) – francuski pjesnik
o napisao zbirke pjesama Riječi, Pripovijesti, Prizor  jednostavnim stilom uspio izraziti
začudnost svakidašnjeg života ispreplićući ironiju i sentimentalnost, obično i
neobično, grubost stvarnosti i nježnost fikcije, stvarnost i fikciju
- Boris Pasternak (1890.-1960.) – ruski pisac
o lirika – spoj avangardizma i obnovljenog klasicizma
o napisao zbirku pjesama Sestra moja – život jednostavnog i dotjeranog izraza; traganje
za savršenstvom i iskazivanjem bezosjećajnih zapažanja i dojmova
o slavu stekao romanom Doktor Živago koji je blizak poeskom realizmu i obnovi
pripovijedanja
o riječ je o ljubavnoj priči osjetljivog intelektualca u vrijeme ratova i revolucija s
autobiografskim elementima
o ne slijedi avangardu, mnogo bliži poetskom realizmu
o nije smio biti objavljen u Sovjetskom Savezu, a na Zapadu je za nj 1958. dobio
Nobelovu nagradu koju je odbio primiti zbog političkog pritiska
- Marguerite Yourcenar (1903.-1987.)
- napisala romane Hadrijanovi memoari i Crna mijena
- Crna mijena tipičan je primjer kasnomodernističkog povijesnog romana –priča o liječniku,
filozofu i alkemičaru Zenonu iz 16. stoljeća koji je zaokupljen pitanjem smisla života na koje ne
pronalazi odgovora i ne pronalazi svoje mjesto u svijetu
o roman je i suvremen jer tako opisuje neku stalnu sadašnjost koja je neshvatljivo
povijesna
o Zenon pokušava živjeti svoj život, ne zanima ga uspjeh niti slava, ali on nema ni nikakav
jasan cilj ispunjenja života – razdire ga unutrašnja sumnja
o ne opisuje povijest kao da je sadašnjost, nego opisuje stalnu sadašnjost koja je
neshvatljivo povijesna jer prožimanje tradicije i otpora tradiciji dovode do gubitka
orijentacije

- zanimanje za povijest:
o Ivo Andrić (1892.-1975.) – 1961. dobio Nobelovu nagradu; Na Drini ćuprija, Travnička
kronika
o Krleža – Zastave
o Ranko Marinković, Slobodan Novak + razni pjesnici

POSTMODERNIZAM

- započinje 70-ih 20.st., utemeljitelji: Borges, Beckett i Nabokov

- radikalni skepticizam – nevjerica i razočaranje u sve ideologije, filozofske sustave, znanost,
prihvaćanje paradoksa "ako se ništa ne može znati" onda se ni to ne može znati
o književnost sve ironizira, pa i nerijetko samu sebe
- relativizam – posljedica skepticizma – svi su pravci jednaki, "prolaze" sve tehnike i ideje u
književnosti što vodi do novog shvaćanja tradicije
 - novo shvaćanje tradicije - postmodernizam ne osporava tradiciju za razliku od avangarde, već
ju proširuje, postmodernizam se koristi njome bez vrijednosnog izbora, tumači je na poseban
način, a uvažava i neke njezine podcijenjene oblike i vrste
- ne postoji više razlika među žanrovima, među znanosti i književnosti, ali ni između visoke i
niske književnosti
- prekid s modernizom – novina i originalnost više se ne smatraju apsolutnim vrijednostima
- pokušaj da se originalnošću nadmaši prethodnike doveo je esteticizam i avangardu do
hermetizma (teškoće s publikom), što nije uspio izbjeći ni kasni modernizam
- postmodernizam – paradoks: usprkos tome da „sve ide“ prisiljen je na nekum bilo kako
shvaćenu književnu obradu što ga dovodi do ostvarenja koja nisu pristupačna svakoj publici
- razdoblje je određeno prozom (kao i u realizmu, iako roman nije dominantan žanr) tako da se
u drami i poeziji primijeti svojevrsni povratak avangardnim eksperimentima (poezija
eksperimentira s jezikom, a drama se više posvećuje kazališnoj izvedbi nego tekstu)
- dominacija svih vrsti pripovijedanja – filozofija i znanost smatraju se određenom vrstom
pripovijedanja
- mogućnost nivelacije – procesi koji vode do izjednačavanja visoke i niske književnosti i time
stvaranja neke vrste svjetske književnosti nose i opasnost jednoličnosti – književnost mora biti
raznolika kao što je i bila, mora govoriti o različitim iskustvima naroda, ali i pojedinaca
- Jorge Luis Borges (1899.-1986.) - argentinski pripovjedač, esejist, pjesnik
o najpoznatije su mu kratke priče koje je sabrao u zbirke – Opća povijest gadosti,
Izmišljaji, Aleph  ispreplitanje motiva i postupaka trivijalne književnosti s izuzetnom
erudicijom, pozivanje na stvarne i izmišljene izvore cjelokupne svj. knjiž. i mitologije
o zbirke poezije Školska bilježnica, Drugi, isti, Duboka ruža
o Aleph – naziv prema prvoj priči (Aleph) – naslov prema prvom slovu starožidovskog
pisma, koje u židovskoj mistici kabali simbolizira nedokučivog, vječnog i sveprisutnog
Boga
 pripovjedač Borges koji se ne može poistovjetiti s autorom – govori o svojoj
ljubavi prema Beatriz Viterbo koja mu nije uzvraćala ljubav, ali je Borges
nakon njezine smrti želi sačuvati u trajnom sjećanju
 Borges / Beatriz / brat Daneri (incestuozna veza brata i sestre + Aleph ) –
mnoštvo tumačenja, priča je istovremeno i ljubavna i trivijalna i fantastična i
mistična
 kritika "velikih epskih oblika" (Danerijev pokušaj opisa cijele zemlje), ironija
(pripovjedač ironizira i sam sebe – sve može biti izmišljotina)
- Samuel Beckett
o tri romana – Molloy (likovi – bogalj Molloy i progonitelj Moran, koji se na kraju
stapaju), Malone umire i Neimenovljivo
o koristi postupke tipične za postmodernu prozu – protuslovlje, pretjerivanje u
opisivanju, permutacije, prekidanje slijeda pripovijedanja i opisivanje
beznačajnijih slučajnosti, kratki spoj
- Vladimir Vladimirovič Nabokov (1899.-1977.) – ruski emigrant, pisao na rus. i eng.
o sklonost jezičnim igrama, zbog postupka metafikcionalosti (nadogradnje postojećih
tekstova, obično parodiranjem), nadogradnja na trivijalnu književnost
o autor nekoliko romana – Lolita, Pnin, Ada,Blijeda vatra, Poziv na smaknuće
o avangardni postupci, ironija
- Gabriel Garcia Marquez (1928.-2014.) – Kolumbijac
o najpoznatiji mu je roman Sto godina samoće – dobio Nobelovu nagradu
 radnja – izmišljeno mjesto Macondo, kronika onivača Buendia, magijski realizam
 miješanje stvarnog i nestvarnog, zbiljskog i izmišljenog, povijesti i mitologije
 prostorne i vremenske dimenzije nemaju značenje, likovi putuju svijetom bez
ograničenja, završetak je novi početak
o napisao još Ljubav u doba kolere, General u svom labirintu, Patrijarhova jesen, Kronika
najavljene smrti
- John Robert Fowles (1926.-2005.)
o najpoznatiji mu je roman Žena francuskog poručnika – povijesni roman kao i roman o
povijesti, po uzoru na sentimentalne romane (ljubavna priča koja nudi različite završetke)
o igra slučajnostima, sumnja pripovjedača u vlastito pripovijedanje, likovi kao da mu žive
vlastitom logikom, iako ih je on stvorio
- Italo Calvino (1923.-1985.) – talijanski književnik
o razvio roman kao igru u svom djelu Ako jedne zimske noći neki putnik
o temeljni postupak romana jest prekinuti slijed (niz prekinutih priča koje su uokvirene
pričom o Čitatelju i Čitateljici)
o ironični nesporazumi, trivijalni zaplet, ironiziranje trivijalne i visoke književnosti
o proslavio se trilogijom Naši preci te brojnim fantastičnim pričama i esejistikom
- Umberto Eco (1932.) –
o najpoznatiji mu je roman Ime Ruže – istraga o nizu umorstava u samostanu (Vilim od
Baskervilla i Adson) s opširnim pripovijedanjem, mnoštvom opisa i rasprava pri čemu
je Vilim preteča moderne znanosti i zastupnik skepticizma i postupne spoznaje
o ironiziranje kriminalističke priče – do rješenja se dolazi slučajno
o inače je Eco profesor semiotike i teoretičar književnosti
o napisao je još dva romana – Foucaltovo njihalo i Otok prethodnog dana
- Milan Kundera (1929.) – češki pisac koji živi u Parizu
- napisao romane:
o Šala – grotesknim realizmom opisao rusku okupaciju Čehoslovačke
o Život je drugdje – kafkijanski motivi, atmosfera i postupci
o Nepodnošljiva lakoća postojanja – opis ruske okupacije Čehoslovačke i ljubavne
priče, filozofski skepticizam postmodernizma, odnos kiča i umjetnosti
 opreka lakoće i težine, odgovornosti i neodgovornosti
 počinje raspravom o Nietzscheovoj tezi o vječnom vraćanju istoga
 mijenjanje perspektiva pripovijedanja, ispreplitanje slučajnosti i sudbine,
snova i zbilje
 povezivanje s knjiž. tradicijom  Tereza stalno nosi Tolstojevu Anu Karenjinu,
a njezina je sudbina istovremeno i parodija i neka vrsta ponavljanja Anine
sudbine
 pesimizam prožima cijelo djelo
 PREZE

5. Postmodernizam

Teorija o postmodernističkom kulturnom iskustvu ili senzibilitetu postmodernog doba

Postmodernističko kulturno iskustvo

• Postmodernizam je kulturno iskustvo ili senzibilitet iznjedren postmodernim dobom.

• Može se promatrati i proučavati samo u odnosu prema mnogobrojnim modernizmima

– kulturnim praksama moderniteta.

• Preduvjeti postmodernizma: sredinom 20. stoljeća dolazi do nekih složenijih i

dalekosežnijih društvenih, ekonomskih i kulturnih promjena

Teoretičari postmodernizma

• sveopća medijalizacija društva

• informatizacija društva čije su posljedice virtualni ratovi, virtualni novac, virtualni

identiteti i odnosi i sveopća virtualizacija egzistencije

• Francuski teoretičar kulture Jean Baudrillard takvo stanje naziva dobom simulacije

• Kanadski teoretičar medija Marshall McLuhan čuven po tezi “medij je poruka” i

invenciji sintagme “globalno selo” predvidio je razvoj globalnog postmodernističkog
medijskog društva u kojem sam način oblikovanja i prenošenja poruke postaje važniji
od poruke same

• Fridrich Jameson smatra da je postmodernistička kultura potiče rasplamsavanje

površnosti i plošnosti uslijed čega dolazi do gubitka uvida u temelj smisla.

Postmodernizam vs. tradicija

• Postmodernizam prema tradiciji razvija kompliciran i dvosmjeran odnos uvažavanja i

kritike, a ne jednosmjernog odbacivanja kao što je to slučaj u modernizmu.

• Kompetencije su autora potisnute višestrukim raslojavanjem instancije pripovjednog ili

lirskog subjekta, isticanjem aktivne uloge čitatelja u proizvodnji značenja teksta te
taktičkim uzglobljavanjem naracije djela u neograničeni kontekst zbilje.
 70-e i 80-e 20. stoljeća

• sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća, barem kada je o urbanim središtima

riječ, obilježene su znatnijim preustrojem životnih navika

• razvoj potrošačke logike i osnaživanje konzumerističkog mentaliteta

• najmlađa populacija osviješteno usvaja i širi kodove popularne kulture gradeći

alternativne zone kreativnosti

Modernizam vs. postmodernizam

• Lyotard, (...) cilj (postmodernističke) književnosti, filozofije, možda i politike, da

svjedoči o raskolima tako što će im naći odgovarajuće jezike. Pokazati pojavljivanje i
djelovanje raskola bez uspostavljanja novog univerzalnog poretka

• Postmodernisti prihvaćaju pluralnost stilova i poetika kao stanje kulture bez

utemeljenja, kao stanje umjetnosti i života bez jedinstvenog uređivačkog kriterija pa
makar on bio, kao u modernizmu, poništavanje svih kriterija.

Lyotard o postmodernističkoj kulturi

• Studija objavljena 1979. na francuskom, na engleskom 1984.

• Lyotardov je rad važan doprinos razumijevanju postmodernističke kulture i

književnosti

1) kulturni, umjetnički i filozofski postmodernizmi odbijaju dominaciju jednog

legitimacijskog sustava, onoga što je on svojedobno nazvao metapričom;

2) postmodernisti za razliku od modernista, osvješćuju i propituju nedostatnost vlastitih

djelovanja u kulturi i svoju upetljanost u ideologije i moć;

3) umjesto prikazivanja konačne istine i smisla života i čovjeka, pa makar to bilo, kao
u modernizmu, prikazivanje besmisla, postmoderniste zanimaju načini oblikovanja
istine i smisla, djelovanje diskursa, a ne njihov sadržaj.

• Modernistička kultura je, na taj način, unatoč otporu progresivnoj i totalizirajućoj

tehnologiji prosvjetiteljstva, zadržala utopijski karakter stalnoga napretka i općega
znanja s čime su usko povezani koncepti novine, originalnosti, elitizma.
 Cvjetko Milanja: Slijepe pjege postmoderne, etiologija i kritika postmoderne
matrice

• Poetike postmodernizma u svojoj osnovi nemaju neku objedinjujuću veliku priču, npr.
znanost ili umjetnost, veliku priču koja bi nudila jedinstveno rješenje za načelno
nerješiva pitanja života.

• Postmodernistički projekti potiču umnažanje tzv. malih pripovjednih tekstova, slabih

priča, kao dio politike i poetike koja bi, u konačnici poštovala želju za pravdom i
nepoznatim.

• Otud u postmoderni porast interesa za rubno, sekundarno, i u žanrovskom smislu

marginalno.

Gilles Lipovetsky: Doba praznine

• Osjećaj praznine i narcizma

• Tekstualne prakse postmodernizma, sebi svojstvenim sintetizmom dekonstruiraju nacrt

stabilne poetike i aksiologije utemeljene na podjeli visoko-nisko.

• Postmodernistička djela uključuju najširu publiku u proces vlastita stvaranja i tako

izvrgavaju ruglu ekskluzivizam modernizma i ideju autora proroka.

• Budućnost više nitko nije nužno poistovjećivao s napretkom. Praznina je osjećaj koji
Lipovetsky pripisuje postmodernoj kulturi.

Književnost kao instrument i posljedica moći

• postmodernisti postavljaju (...) neugodno (i često ignorirano) pitanje o ideološkoj moći

koja se nalazi iza temeljnih estetičkih pitanja kao što je pitanje reprezentacije.

• postmodernistička književnost gotovo uvijek ističe da je ona sama i instrument i

posljedica moći

Parodija i citatnost

• Parodija i citatnost dva su važna pojma za razumijevanje postmodernističkog

senzibiliteta.

• Postmodernizam gaji stav da je svaka istina izvedena.

 Što sve postmodernizam propituje, uzdrmava i destabilizira?

• Institucije poput tradicionalne povijesti, književnosti, nacionalnosti, rodnih podjela,

demokracije, morala i sl.

• Granice koje navodno osiguravaju stabilnost našega svijeta. Granice između fikcije i
zbilje, lijepog i ružnog, između žanrova i rodova, između znanja i moći.

O postmodernističkoj književnosti

• Lyotardova tvrdnja je da modernisti misle da se neprikazivo, naprimjer nesvjesno, može

prikazati, dok postmodernisti shvaćaju da je neprikazivo u temelju samog prikazivanja.

• Postmodernistička književnost iskon, bit ili identitet smatra izvedenim, a ne prirodnim

kategorijama.

• Jedno od važnijih prekoračenja u postmodernističkoj književnosti je ono između teorije

i literature

• Najradikalnije se krši granica između fikcije i fakcije.

Kritike

• Lyotardove tvrdnje o neuspjehu metanaracija potkraj 20. st. utemeljena na kulturnom

položaju intelektualnih manjina.

• Opći sociološki stav da u naše doba takve naracije oropadaju neuvjerljiv je (i dan-danas
ima onih koji bi ubijali u ime velikih naracija).

• Postmodernistički relativizam ne smije značiti da “sve prolazi” ili da su romaneskna

obrada ili fikcija isto što i povijest.

• Butler odbija stav da se epistemološka i ideološka pitanja ne mogu razdvajati.

• U postmodernističkom gledanju na “društveno konstruirano” sebstvo zanemaruje se

način na koji je sebstvo načinjeno pojedinčevim održavanjem originalne, često
idiosinkretičke naracije o njemu ili njoj

• Christopher Butler, Postmodernizam, 2007

• Pomak na nepomirljive razlike u identitetu stvorio prema Robertu Hughesu, kulturu u

kojoj se mnogi ohrabruju da se vide kao žrtve
• Robert Hughes, Kultura pritužbe

6. Postomodernistička književnost

Reprezentativni autori i djela

Što dekonstruira postmoderna književnost?

• neproturječnu prirodu svijeta i ontološku sigurnost, utvrđeni odnos uzroka i posljedice

i dosljedna kronologija, pripovjedač kao pouzdani izvor svijesti, književni likovi ne
mogu dolaziti iz povijesti ili drugih priča (ne miješati historijski i fikcionalni materijal)

Utemeljitelji postmodernizma

• U povijestima svjetske književnosti kao utemeljitelji često se navode Jorge Luis

Borges, Samuel Beckett i Vladimir Vladimirovič Nabokov

• Slavni argentinski pripovjedač, esejist i pjesnik Jorge Luis Borges postmodernističku

književnost zadužio je ponajprije svojim zbirkama kratkih priča Opća povijest gadosti,
Izmišljaji (1944) i Aleph (1949).

• Irski književnik Beckett romanima Molloy (1951), Malone umire i Neimenovljivo

• Ruski književnik Nabokov romanom Lolita

Jorge Luis Borges, Aleph (1949)

• Zbirka od 17 kratkih priča s epilogom Postcriptum dobila ime prema prvom slovu
starožidovskog pisma koje prema židovskoj mistici “kabali” simbolizira nedokučivog,
vječnog i sveprisutnog Boga

• Parodira Danteov silazak u pakao

• Svaka priča reprezentira filozofski ili teološki problem

• Dosadašnje književnopovijesne i kulturnoteorijske interpretacije Alepha podcrtavaju

nemogućnost iscrpljivanja značenja djela interpretacijom

• Psihoanalitička tumačenja išla u smjeru da tajanstveni Aleph u tekstu utjelovljuje

sadržaj podsvijesti

• Otkriveni mistični predmet Aleph se čitao i kao estetsko iskustvo koje nikad do kraja
nije iščitljivo
• Žanrovski je hibridna (ljubavne, trivijalne ili fantastične priče ili pak autorefleksivni
eseji)

• Borges nije samo utjecao na američku i europsku književnost nego je čak i u jednoj
maloj književnosti poput hrvatske zaživjela cijela jedna generacija prozvana borgesovci

Samuel Beckett: Molloy (1951)

• Najčitaniji Beckettov roman napisan na francuskom

• Strukturno predstavlja dva zrcalna monologa:

1. starog i djelomično paraliziranog skitnice Molloya u duhu apsurdne komike i

groteske

2. Morana, malograđanina fanatično discipliniranog i odanog Crkvi u duhu cinične

satire

• Radnja je razbijena Molloyeva potraga za majkom/ Moranova potraga za Molloyem je

uzaludna potraga za čovjekom u sebi

Vladimir Nabokov: Lolita (1955)

• Treći roman na engleskom napisan za piščeva boravka u SAD-u

• Utemeljen na krajnjim suprotnostima: 1. duhovita i duboko emotivna; 2. erotična i

cinična prema erotici (ismijava ju i ruga joj se)

• Elementi postmodernističke filozofije: emigranti dobrovoljni prognanici iz zbilje,

čudaci i luđaci, nepovrat prošlosti, neuhvatljivost zbilje, jezik umjetnosti dovodi se u
pitanje ironijom, groteskom, ludičnošću, parodijom, citatnošću

David Lodge: Postmodernističke književne tehnike

1. književne tehnike takve proze su proturječje,

2. prekomjernost u opisivanju koja nije ničim argumentirana ili motivirana,

3. permutacije (nabrajanje svih mogućih varijanti nekog slijeda događaja),

4. kratki spoj kojim se čitatelja dovodi u nedoumicu oko identiteta autora, pripovjedača
i lika i

5. neobrazloženo prekidanje pripovjedne logike

 6. opisivanje naizgled beznačajnih slučajnosti.

Ženska francuskog poručnika Johna Roberta Fowlesa (1969.)

• Lyme Regis - mjesto radnje romana

• prvi paradigmatični primjer postmodernističkog romana

• zbiva se u registru suvremenosti a reflektira se na prošlo razdoblje – viktorijansko.

• dva registra razdvojena cijelim stoljećem 1969. i 1867.

• “historiografska metafikcija” (Linda Hutcheon)

• riječ o nekoj vrsti alternativne historiografije koja otkriva povijest pojedinca, nudi
pogled odozdo, odnosno ulazi se u perspektivu malog čovjeka

• u doba vladavine Viktorije, Fowles se identificira s Thomasom Hardyem, posljednjim

velikim viktorijanskim piscem romana Tess of the d' Urbervilles (svako se poglavlje
otvara citatom. Prvi je Thomasa Hardyja)

• prvi i najpoznatiji roman engleske historiografske metafikcije odnosno

postmodernističkog povijesnog romana

• poigravanje pojmom povijesti kao naracije

• neuspjeh dosezanja istine o prošlosti jer je uvijek gledamo kroz prizmu sadašnjosti

• ironični autorov komentar prikazanih događaja

• mladi viktorijanski aristokrat i paleontolog Charles Smithson (utjelovljenje Charlesa

Darwina), njegova zaručnica Ernestina Freeman

• Sarah Woodruff, mjesna čudakinja koju grad odbacuje zbog navodne nedopuštene veze
s francuskim poručnikom

• autor svjesno otkriva svoje postupke, jer

1. daje postmodernistički komentar viktorijanskog razdoblja (ondašnjih stavova prema

seksu)

2. daje komentar vlastitog zapleta koji predstavlja paralelu ili parodiju zapleta
viktorijanskog romana, posebno Hardyja

• čin pripovijedanja obilježen sumnjom, nesigurnošću i kontinuiranom potragom za

povijesnim i pripovjednim autoritetom
• revizija nacionalne povijesti književnosti (roman posuđuje lik sluge Sama Wellera iz
Dickensovih Posmrtnih spisa, Pickwickova kluba i elemente fabule iz Hardyjevih Para
plavih očiju i Voljene

• na početku romana dominira sveznajući pripovjedač u 3. licu (nudi socijalnu analizu

položaja žene i viktorijanskog morala)

• u 13. poglavlju zbiva se nagli obrat  pripovjedač ulazi na scenu zbivanja (tjelesno
ulazi u svijet romana) i pretvara se u metapripovjedača

• više nije jasna granica između prošlosti i sadašnjosti, koriste se epigrafi iz znanstvenih
djela i puno fusnota, pripovjedač se pretvara u znanstvenika koji proučava viktorijansko
doba.

• metapripovjedač predlaže moguće raspleta čitatelju neka sam izabere

• metapripovjedač upozorava da je stvranost stvar izbora i naše percepcije, čitatelj je taj

koji odlučuje i u životu i u romanu

Italo Calvino, Ako jedne zimske noći neki putnik (1979.)

• objavivši svoj roman deset godina poslije zapravo je do krajnosti doveo tu

metafikcionalnost na kojoj je insistirao i Fowles

• problematizira granicu između autora i čitatelja, čitatelj se pretvara u lik (adresat je i

protagonist)

• u prvom planu romana je njegova fikcionalnost i uloga slučaja i hazarda u konstrukciji

priče

• teoretičerka Linda Hutcheon postmodernistički roman naziva “historiografskom

metafikcijom”

• historiografska dimenzija u rekonstrukciji prošlosti je u postmodernističkom romanu

iskazana svijest o nemogućnosti dosezanja prošlosti jer uvijek gledamo kroz prizmu
sadašnjosti

• Calvino svoj roman organizira kao smjenu scena zbivanja i scena čitanja

• svako iduće poglavlje donosi početak nekog drugog romana, te početke fikcionalnih
romana čitaju likovi Čitatelj i Čitateljica između kojih se razvija svojevrstan ljubavni
odnos

• Čitatelj se nastoji povezati s Čitateljicom kao što se želi povezati sa čitanim štivom

• roman završava parodijom kraja romana (umjesto ljubavne scene parodično čitanje
romana Ako jedne zimske noći neki putnik u bračnom krevetu)
• istodobno trivijalni kraj i parodija trivijalnog kraja

• od čitatelja se očekuje distancirane od lika Čitatelja

• čitatelj se apstrahira od karakternih osobina tako da se u njega može upisati bilo što

• čitateljica Ludmila je stilizirana kao strastvena čitateljica

• njezina sestra Lotaria kao obrazovana čitateljica koja čita kako bi knjige analitički
raščlanjivala

• u naraciji je prisutan i ne-čitatelj Inernio koji odbija čitati bilo koje štivo

• Ludmila je predmet Čitateljeva a Čitatelj predmet Ludmilina čitanja

• u njihov odnos uvlači se dimenzija falsificiranja

• oni kao čitatelji čitanje prilagođuju onom za čim potajno žude

• falsifikat je na taj način reprezentiran kao sastavni dio čitanja

• on je prisutan u različitim modelima čitanja (

• lik Flannery stiliziran je kao pisac serijskog štiva za masovno tržište

• Flannery vodi dnevnik u kojem bilježi ideju da napiše roman sastavljen od samih
početaka koji se prekidaju u kojem će glavni lik biti Čitatelj i kojeg će napisati u drugom
licu.

• upravo je u tom dnevniku iznesen okvir za cijeli roman (baš tako je strukturiran roman)

• autor se prikazuje kao koncept u dnevniku trivijalnog pisca (jedan od likova lika pisca
Flanneryja)

• otpor autoritetu i izvjesnosti u filozofiji, naraciji i pitanju odnosa umjetnosti i istine

• mi smo zatvoreni u svijet znakova kojim vladaju mediji a koji podmuklo stvara
kapitalizam da bi u nama proizveo želje koje su međusobno povezane u lancu ideja
kojima nas žele obmanuti

• svi diskursi su povezani sa sistemima moći koji te moći podržavaju

• Teresa de Lauretis – feminističko čitanje romana

• povezanost ovog romana Lauretis s ranijom zbirkom Teške ljubavi koja je po

talijanskoj teoretičarki ishodište ideje za roman Ako jedne zimske noći neki putnik
(1979.) Itala Calvina

• pisac je muška figura, a Ludmila samo pokazuje želju da piše, ali nije prikazana kao
misaono biće, jedino je Lotaria prikazana kao takva ali u negativnom svjetlu
 Gabriel Garciá Márquez: Sto godina samoće (1967)

• kolumbijski pisac Gabriel Garciá Márquez autor je antologijskog romana Sto godina
samoće

• saga o 7 naraštaja obitelji Buendía (kronika Maconda)

• roman isprepleće fikciju i fakciju, povijest i mitologiju, pojedinačni i kolektivni

identitet

• književna reprezentacija uspona i pada ruralne zajednice prati povijesno razdoblje

Latinske Amerike od 1830. do 1930.

• sveznajući pripovjedač u 20 poglavlja strategijama pripovijedanja određuje dimenziju

vremena u fikciji: u prošlosti najavljuje budućnost i iz budućnosti odgoneta prošlost

• većina likova sudbinski je obilježena stigmom samoće, nemogućnošću uspostavljanja

prisne komunikacije s okolinom

• Ciganin Melquíades autor šifriranog rukopisa/kronike o Macondu

• roman je nagrađen Nobelovom nagradom

Umberto Eco: Ime ruže (Milano, 1980)

Metafikcionalnost se iščitava u:

• relativiziranju autorstva i odgovornosti za autorstvo (romanu prethodi rukopis

benediktinca Adsona iz Melka iz 14. st. preveden na francuski u doba baroka a tiskan
u Parizu u 19. st.)

• roman obiluje postmodernističkim postupcima intertekstualnosti (citati, kriptocitati i

prerađeni citati)

• kriminalističa razina fabule ispremrežena s opisima skriptorija, knjižnice i usmenih

rasprava

Fabularni tijekovi u Ecovu romanu Ime ruže

• Zbivanje u nekoliko paralelnih tijekova:

• Povijesni susret cara Ludviga Bavarskog i pape Ivana XXII

• Istraga Vilima iz Baskervillea oko sedam uzastopnih zločina u sedam dana;

• Odnos učitelj – učenik gdje je osamnaestogodišnji Adson svojevrsna replika pomoćnika
Watsona iz romana A. C. Doylea nasuprot Vilimu kao Sherlocku Holmesu

• Antagonizam Vilim – Jorge slijepi vlasnik knjižnice (aluzija na J. L. Borgesa)

• Adsonova ljubavna epizoda s neznankom, metaforičkom “ružom”

• O višeznačnosti fabule (od profane, erotske iz starofrancuskog Romana o Ruži do

Danteova Raja Eco piše u Postillama (Postille s Il nome della rosa, 1983)

• Djelo tematizira i zabranjeno a zatim izgubljeno djelo Aristotelove Poetike o komediji

Ime ruže kao primijenjena semiotika

• Otvoreno djelo (1962)  Narav tumačenja umjetničkog djela u kontekstu semiologije

i teorije semiotike

 Ne dopušta apsolutiziranje procesa tumačenja

 Priča meandrična, labirintska dolina

 Kaleidoskop kolizija, dvostrukost i ukrštavanje značenja

• Rasprava o općoj semiotici (1975)  Svećenik Vilim i učenik Adson slijede znakove
pomoću kojih pokušavaju riješiti misterij niza ubojstava (7 zločina u 7 dana) koja su se
dogodila u samostanu

 Čitatelji također slijede znakove da bi si

objasnili događaje

 Vilim i Adson stvaraju “netočne”pretpostavke

navođeni pričama ostalih svećenika te tako i čitatelji ponavljaju pogrešna tumačenja.

Kojem pripovjedaču vjerovati?

• Instanca pripovjedača raslojena je na pripovjedača u “prvom licu” koji je ujedno i lik

• te na pripovjedača u trećem licu nepoznatog spola koji ne sudjeluje u naraciji romana.

• Pripovjedač Adson, učnik mudroga Vilima vrlo iscrpno prenosi dijaloge koji su se
odigrali u njegovoj prisutnosti.
 • Kao osamdesetogodišnjak Adson rekonstruira vrijeme kad je bio osamnaestogodišnjak
pa se nameće pitanje piše li roman osamdesetogodišnji Adson ili osamnaestogodišnji
Adson?

Ime ruže – otvoreno djelo

• Idealni postmodernistički roman morao bi prevladati prepirke između realizma i

irealizma, čiste književnosti i angažirane književnosti, proze za elitu i proze za masu...
(Eco, Ime ruže, 2004: 503)

• Problem otvorenog djela je suvremeno koncipiranje umjetničke forme. Eco otvoreno

djelo pronalazi posvuda u slikarstvu, glazbi, romanu, poeziji, filmu, televiziji,....

Nepodnošljiva lakoća postojanja (1984)

• kirurg Tomáš zbog političke represije u Čehoslovačkoj (društveni podtekst ruska

okupacija Čehoslovačke) gubi posao te se prekvalificira u perača prozora da bi preživio

• Njegov odlazak u emigraciju i povratak nakon kojeg odlazi na selo i radi kao vozač
kamiona isprepletena je s ljubavnom pričom o njegovoj vezi s Terezom a usložnjava
se i pričama o njegovoj ranijoj ljubavnici, njezinoj vezi s bogatim liječnikom u
Švicarskoj i njezinom karijerom umjetnice

• problematizira načela postmodernističke književnosti:

• granice lake i teške književnosti

• dekonstruiranjea nacrt aksiologije utemeljenog na podjeli visoko-nisko

• političnost književnosti

PITANJA
KASNI MODERNIZAM

1. Temelj Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita.

Tematska okosnica romana jest priča o piscu (Majstoru) koji je napisao roman o Ponciju
Pilatu i suđenju Isusu (građa iz Evanđelja), a kojeg su kritičari već prije objavljivanja
proglasili bezvrijednim i štetnim. Temeljni književni postupak pri tome jest tehnika
realističke pripovijesti kojom se opisuju Pilat i Isusova sudbina.

2. Usporedba Mann – Bulgakov.

Mannov Doktor Faustus tematski je srodan Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita, ali se
znatno razlikuju u književnoj tehnici. Zajednička im je složena struktura, ali Mann, za razliku
od Bulgakova, izravno uvodi u roman filozofske i znanstvene rasprave o glazbi i o pitanjima
buduće kulture Europe, a njegov opis „demona epohe“ nema oblik groteskne i komične
satire.

3. Temeljne karakteristike egzistencijalizma.

Egzistencijalizam se razlikuje od ostalih književnih pravaca u razdoblju avangarde prije

svega što ne naglašava nove književnotehničke postupke i ne teži promjeni svijeta
književnosti. Njega karakterizira izravno uporište u određenoj i razrađenoj filozofiji, a u
užem smislu pripisuje se filozofu i književniku Jean-Paulu Sartreu. Utjecaj filozofije
egzistencijalizma bio je vrlo velik i na književno stvaralaštvo, dijelom i zbog toga što se
takav tip filozofiranja uvelika poziva na iskustvo književnosti.

4. Apsurd u Strancu.

Stranac je na neki način gotovo moralistička osuda pravosuđa. Glavni lik Mersault biva
sudski nepravedno kažnjen. On nije ubio s predomišljajem (nego mu je zasmetao odsjaj
sunca) pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Mersaultu sude ljudi koji ga naprosto
ne razumiju: ono što se njima čini bešćutnošću, zapravo je jednako tako moglo proizići iz
prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom „glumom“: nemali broj ljudi
plače na pogrebu samo zato što se to od njih očekuje. (Mersault smatra kako su ga osudili
samo zato što nije plakao za majkom.)

5. Zašto U iščekivanju Godota nije tipična (tradicionalna) drama?

U njoj nema uobičajene ozbiljne i završene radnje, pravog razvitka, uzvišenih osjećaja i
odgovarajuće kompozicije od 3 ili 5 činova. Drama se sastoji samo od 2 čina u kojima se
stalno ponavlja jedno te isto. Nema ni pravih osoba jer su dva glavna lika zapravo karikature
ljudske osobnosti, druga dva su neka oličenja gospodara i roba, a glasnik ima tek ulogu nekog
simbola. Nema ni pravog dijaloga budući da se ne može reći da Vladimir i Estragon, iako
pričaju, doista i razgovaraju – sve se svodi na isprekidane i trivijalne besmislice, ponavljanja,
kratke monologe i nije bitno jel se razumiju ili ne.

POSTMODERNIZAM

6. Značajke postmodernizma (3).

Radikalni skepticizam, relativizam i novo shvaćanje tradicije.

• radikalni skepticizam - nevjerica i razočarenje u sve ideologije, filozofske sustave i
mogućnosti bilo kakve znanstvene sinteze koja bi omogućila neki svjetonazor; prihvaćanje
paradoksa prema kojem „ako se ništa ne može znati“, onda se ni to ne može sigurno znati

• relativizam – javlja se kao posljedica radikalnog skepticizma; nema isticanja

vrijednosnog sustava pa je poznata postmodernistička krilatica „sve ide“. Ukidaju se razlike
između visoke i trivijalne književnosti te između književnoumjetničkih i znanstvenih
tekstova. U književnosti su moguće i jednako vrijedne sve ideje i tehnike, svi su pravci
jednaki, što dovodi do novog shvaćanja tradicije.

• novo shvaćanje tradicije - za razliku od avangarde, postmodernizam ne osporava

tradiciju, već se njome služi na različite načine. Slijede se uzori, ali ih se i ironizira,
uvažavaju se neke podcijenjene književne vrste i oblici te se u literaturu uvodi i trivijalna
književnost

7. Tri načina određivanja postmodernizma.

1. Odrediti kraj modernizma: postupak dijakronijske klasifikacije

2. Interpretirati književna djela: postupak sinkronijske klasifikacije

3. Odrediti proizvoljno književna djela u kojima se pojavljuju pripadajuća obilježja

8. Utemeljitelji postmodernizma. J.L.Borges, S.Beckett, V.V.Nabokov

9. Predstavnici postmodernizma. Marquez, Fowles, Calvino, Eco, Kundera

10. Književnost postmodernizma i arhitektura.

Charles Jencks – 15.6.1972. srušena je četvrt i to je REZ da se s jednim načinom života

završilo jer više nije odgovarao, a pandam tome u književnosti jest Joyceovo djelo Finnegan's
Wake kojega je nemoguće razumjeti, vidljiva potreba za nečim novim.

11. Književni postupak u Alephu.

Ispreplitanje motiva i postupaka trivijalne književnosti s izuzetnom erudicijom, pozivanje na

stvarne i izmišljene izvore cjelokupne svjetske književnosti i mitologije.

12. Objasni krilaticu „manje je više“ na primjeru Alepha.

13. Magijski realizam Gabriela Garcie Marqueza.

U djelu se stalno miješaju i isprepliću u ubrzanom ritmu pripovijedanja stvarno i nestvarno,

zbiljsko i izmišljeno, povijest i mitologija te zbog toga sintagma magijski realizam pogodno
označava neki opći dojam: zbilja obuhvaćena pričom doista pripada svagdašnjici kao u
realizmu, ali ta svagdašnjica prihvaća vlastite mitske temelje i nikoga u njoj ne začuđuje
stalna prisutnost nadnaravnog.

14. Zašto je Lyotard odustao od sinteze postmodernizma?

15. Lodgeovi postupci postmodernizma.

Lodge navodi niz postupaka koji bi trebali karakterizirati postmodernističku prozu:

protuslovlje, permutacija, prekinuti slijed, slučajnost, prekomjernost i kratak spoj.

• Protuslovlje (kontradikcija/ paradoks) je poništavanje samog sebe (autora, nekog

odlomka u romanu) u toku pripovijedanja i predstavljanje teksta u kojem je pripovjedač
osuđen da oscilira između nepomirljivih želja i tvrdji.

• Permutacija je postupak kada pisac odbija u svojem pripovijedanju nešto izostaviti pa

to često rješava tako da alternative poreda po stupnju vjerodostojnosti. Iscrpljivanje svih
mogućih kombinacija u nekom području znak je još potpunijeg odbacivanja obveze
odabiranja. Ako je svedemo na samo dvije varijable, permutacija postaje alternacija i izražava
beznadnost ljudske sudbine. Npr. Calvino nacrt pripovijesti o dvama piscima ne završava
jednim mogućim zaključkom, već s njih sedam, s time da ni zadnji nije zapravo zadnji jer
završava s „itd“

• Prekomjernost – prekomjerno ponavljanje i eksperimentiranje nekih elemenata do

krajnosti kada slijedi zasićenje. Nizanjem permutacija može nastati prekomjernost. Svako
prekomjerno opterećivanje diskursa specifičnostima imat će isti učinak: nudeći čitaocu više
detalja nego što ih može sabrati u cjelinu, diskrus potvrđuje otpor svijeta prema interpretaciji.

• Prekinuti slijed – od književnog teksta uvijek očekujemo neprekinuti slijed jer je

pisanje jednostrana konverzacija. U pripovjedačkoj prozi pisanje je očit i razumljiv slijed koji
se zasniva na prostorno-vremenskoj susjednosti te pripovjedačka proza svojim kontinuitetom
čitaocu nameće svoje viđenje svijeta i na mjesto „zbiljnog svijeta“ dovodi zamišljeni svijet u
kojem čitalac posredno živi. Postmodernizam sumnja u takav slijed. Npr. Calvinovi prekinuti
romani u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik

• Slučajnost – ponekad prekinuti slijed diskursa djeluje kao plod slučajnosti, ali tada ti
pisci slijede logiku aspurda.

• Kratak spoj – književni je tekst uvijek metaforičan zato što ga u interpretaciji

primjenjujemo na svijet kao totalnu metaforu. Taj proces interpretacije prepostavlja da postoji
jaz između teksta i svijeta, između umjetnosti i života. Postmodernizam pokušava izazvati
kratak spoj između njih s namjerom da šokira čitaoca i tako se odupre konvencionalnim
kategorijama književnog izraza. Među načine koji vode tom cilju ubrajamo: kombiniranje
nasilno suprotnih načina unutar jednog djela – npr. onog što je očito izmišljeno i onog što je
bar prividno vezano za činjenice; uvođenje autora i pitanje autorstva u sam tekst; i
razotkrivanje konvencija u toku njihove upotrebe.

16. Odnos visoke i trivijalne književnosti u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik.

Calvino postupkom protuslovlja prikazuje odnos visoke i trivijalne književnosti. Ironizira

trivijalnu književnosti koristeći trivijalne motive (Čitatelj se upušta u potragu za nastavcima
romana zbog Čitateljice) i zaplete te zapravo cijeli roman završava trivijalno – vjenčanjem
Čitatelja i Čitateljice. Ali, istodobno ni visoka književnost nije pošteđena ironije.
17. Tema Majstora i Margarite i Ako jedne zimske noći neki putnik.

Majstor i Margarita primjer je u kojem se zrcali zaokupljenost suvremene književnosti

pitanjem prave stvarnosti, a Ako jedne zimske noći neki putnik primjer je u kojem se zrcali
zaokupljenost književnosti samom sobom.

1. Književni nobelovci: Ch. Baudelaire, H. Hesse, S. Malarme, T. Mann, G.G. Marquez, S.

Lagerlof, J. L. Borges, T. S. Eliot, E. Hemingway, B. Pasternak, V. Woolf.

2. Napiši autora i nacionalnu književnost za sljedeća djela:

Uliks – James Joyce; Irska

Doživljaji dobrog vojaka Švejka – Jaroslav Hašek; Češka

Ime ruže – Umberto Eco; Italija

Pismo majci – Sergej Jesenjin; Rusija

Preobražaj – Franz Kafka, Češka

Cvjetovi zla – Charles Baudelaire; Francuska

Smrt u Veneciji – Thomas Mann; Njemačka

Combray – Marcel Proust; Francuska

Mučnina – Jean-Paul Sartre; Francuska

Ćelava pjevačica – Eugene Ionesco; Francuska

Kome zvono zvoni – Ernest Hemingway; SAD

Sto godina samoće – Gabriel Garcia Marquez; Kolumbija

Alkemičar – Paul Coelho; Brazil

Doktor Živago – Boris Pasternak; Rusija