Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu

Odsjek za kroatistiku

Katedra za noviju hrvatsku knjievnost

Zagreb, 2016.

ENSKI LIKOVI OD ROMANTIZMA DO NATURALIZMA

KOMPARATIVNA ANALIZA ODABRANIH JUNAKINJA HRVATSKE I
SVJETSKE KNJIEVNOSTI

DIPLOMSKI RAD

8 ECTS bodova

Mentor: Studentica:

Doc. dr. sc. Suzana Coha Ana Dabi

Sadraj

1. Uvod........................................................................................................................................1
2. Problematika knjievne periodizacije.....................................................................................3
2.1. Obiljeja romantizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti..............................................4
2.2. Obiljeja realizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti....................................................6
2.3. Obiljeja naturalizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti...............................................8
3. Tipovi enskoga lika u hrvatskoj knjievnosti......................................................................11
3.1. Branka nacionalna prosvjetiteljica..............................................................................12
3.2. Laura aneo i(li) demon..............................................................................................19
3.3. Tena preobraena goropadnica...................................................................................26
4. enski likovi svjetske knjievnosti.......................................................................................34
4.1. Elizabeth ponos i predrasude.......................................................................................35
4.2. Ana Karenjina izmeu elja i mogunosti...................................................................43
4.3. Thrse naslijee i drutvo..........................................................................................51
5. Znaajke stilskih formacija u analiziranim djelima..............................................................62
5.1. ena romantizma............................................................................................................63
5.2. ena realizma.................................................................................................................76
5.3. ena naturalizma............................................................................................................91
6. Zakljuak.............................................................................................................................105
7. Popis literature....................................................................................................................107
8. Saetak................................................................................................................................111
1. Uvod

U ovome diplomskom radu bavit u se komparativnom analizom glavnih enskih

junakinja u odabranim djelima romantizma, realizma i naturalizma. Pritom u se voditi
paralelnim itanjima izabranih tekstova koji se smatraju reprezentativnima za navedena
knjievnopovijesna razdoblja, i to s jedne strane u hrvatskoj kulturi, a s druge u svjetskoj
knjevnosti. Naslovi koje sam u tome smislu odabrala jesu: Ponos i predrasude Jane Austen,
Branka Augusta enoe, Ana Karenjina Lava Nikolajevia Tolstoja, U registraturi Ante
Kovaia, Thrse Raquin milea Zole i Tena Josipa Kozarca. Prva razina usporedbe odnosit
e se na karakterizaciju enskih likova, na njihove uloge i tipske obrasce kojima su oni
odreeni. Slijedom te linije usporedbe naglasak e biti na meusobnome suodnosu koncepata
enskoga identiteta u djelima hrvatske i u romanima svjetske knjievnosti simultanih
razdoblja. Na drugoj razini pokuat u staviti u suodnos iitane koncepte enskih identiteta te
glavna obiljeja knjievnih razdoblja u kojima su junakinje formirane, ali isto tako
specifinosti nacionalnih kultura koje su ih iznjedrile. Osim knjievnopovijesnih i kritikih
tekstova o navedenim romanima, temeljna sekundarna literatura na koju u se oslanjati bit e
literatura o knjievnim razdobljima i pravcima kojima ti romani pripadaju, dok e mi za
analizu rodne ideologije koja je nuno ukljuena u oblikovanje enskih likova posluiti
feministika teorija.
Prilikom izbora teme svoga rada vodila sam se injenicom da je enski lik tijekom
knjievne povijesti promijenio mnogo prepoznatljivih koncepata. U najstarijim knjievnim
kulturama, ali i u sadanjem vremenu, lik ene moe se itati kao iznimno znaajan pokazatelj
knjievnoga, ali i irega drutvenoga stanja, pogotovo ako smo pobornici teorije da je
knjievnost odreene nacije i kulture nuno vezana uz drutvo koje ju je iznjedrilo te samim
kontekstima kojima je to drutvo oblikovano. Adela Milinovi (1902: 27) u svojemu radu o
Kozarevim enskim likovima smatra da je knjievnost upravo zrcalna slika drutvene zbilje:

Otkako je beletristika postala odrazom faktinoga ivota i pojedinca i cijelih skupina, moe se
iz nje crpsti mnogo vie, nego sama zabava, dapae, beletristika nam moe posluiti u
mnogoem i za poznavanje samoga sebe.

Iako su knjievne junakinje oblikovane na papiru i ne moemo ih smatrati stvarnim ljudskim

biima, one su neosporivo kreirane u odreenim relacijama prema stvarnim enskim

1
identitetima, a kroz njihovu karakterizaciju nerijetko se prikazuju i vrijeme i prostor kojemu
pripadaju kao i vrijeme i prostor nastanka knjievnih djela koja su ih oivjela.

2
2. Problematika knjievne periodizacije

Na samome poetku rada vano je rei neto o problematici knjievne periodizacije,

odnosno periodizacije stilskih razdoblja. Budui da su nae odabrane junakinje stvarane u
romantizmu, realizmu i naturalizmu, zanimat e nas nose li one specifina obiljeja navedenih
razdoblja ili se radi o kompleksnijim likovima za koje ne moemo sa sigurnou rei
pripadaju li samo jednoj poetici. To emo pokuati rasvijetliti kasnije u radu.
Za ljudsku civilizaciju kategoriziranje i svrstavanje predstavljaju uobiajene tendencije
koje nam uvelike olakavaju snalaenje u vremenskim procesima. Osim toga, periodizacija
nam pomae pri razumijevanju uzroka pojavljivanja odreenih stilskih karakteristika u
knjievnim djelima (Flakerreb 1964: 109). Unato svim pozitivnim stranama, ponekad nam
ti pokuaji ipak predstavljaju kamen spoticanja jer se neke pojave, osobito one koje se tiu
knjievnosti, ne mogu uvijek ukalupiti u neto u to bismo ih htjeli smjestiti. Takav problem
postoji upravo u pokuaju periodizacije knjievnih i stilskih razdoblja. Iako se uobiajena
periodizacija pojava u europskoj literarnoj tradiciji koristi iz metodike, metodoloke i
historiografske nude, ona nam slui za praenje i razvrstavanje nae batine (Tomasovi
1998: 5). Mirko Tomasovi (ibid.) istie da je nemogue utanaiti vremensko trajanje,
susljednost, smjenu epoha, tj. ukusa, mode, tendencija te to smatra najveom potekoom pri
definiranju i omeivanju razdoblja. Slino stajalite izraavaju Aleksandar Flaker i Zdenko
kreb (1964: 108109), koji tvrde da knjievna povijest egzistira neovisno o politikoj,
kulturnoj, ili openito povijesti bilo koje druge vrste. Ona se razvija potpuno samostalno,
djelovanjem vlastitih mehanizama. Tome svjedoi injenica da nijedno umjetniko djelo ne
moe u potpunosti ostvariti sustav normi perioda u kojemu je nastalo kada bi to bilo
mogue, budui periodi nikada ne bi ovisili o prethodnima, meu njima nikada ne bi postojala
razvojna poveznica, ve bi bili poredani jedan do drugoga kao kameni blokovi (ibid.: 108
109).
Nakon to smo okvirno otvorili problem periodizacije knjievnih razdoblja, posvetit
emo se prikazu njihovih stilskih obiljeja, za koja takoer moemo rei da ih nije lako
dodijeliti iskljuivo jednome periodu. Stilovi su, kao i razdoblja, vrlo esto isprepleteni
pojedino obiljeje jednoga knjievnog pravca mnogo puta moemo prepoznati i u drugome
knjievnom pravcu koji posjeduje sasvim drugaije karakteristike od prvoga. Kao primjer
uestaloga ponavljanja stilskih postupaka na povijesnoj crti knjievnih razdoblja, Flaker i
kreb (1964: 137) navode naturalizam koji se moe promatrati kao kronoloki omeen dio
knjievne povijesti sa svim pripadajuim stilskim postupcima ili kao skup odreenih

3
stilistikih obiljeja koja se mogu javljati na bilo kojemu mjestu i u bilo koje vrijeme na
podruju svjetske knjievnosti. Pri obraivanju pojedinoga knjievnog djela, kojem god ga je
stilskom razdoblju knjievna historiografija dodijelila, uvijek je vano imati na umu oba
spomenuta pristupa. Tom u se idejom pri analizi stilskih postupaka u opisima junakinja
voditi u daljnjem radu te samim njihovim prikazima nastojati dokazati meusobnu
isprepletenost obiljeja svih obuhvaenih knjievnopovijesnih razdoblja romantizma,
realizma i naturalizma.

2.1. Obiljeja romantizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti

Romantizam je kao opeevropski knjievni i kulturni pokret (mega 1983: 651)

svoj vrhunac dostigao izmeu 1800. i 1830. godine kada su tenje romantiara utjecale na sva
drutvena podruja, a ne samo na knjievnost ili umjetnost u cjelovitom smislu.
Konceptualiziran je kao reakcija na klasicistiku ideologiju koja mu je prethodila. U odnosu
na strogu i zatvorenu klasicistiku poetiku, romantizam zagovara potpunu autorsku slobodu,
ime se suprotstavlja uobiajenome normiranju knjievnosti. Romantiarski stilski pravac
iznjedrio je iznimno senzibilne likove ekstremnih duevnih stanja (Flaker 1983: 443). Flaker i
kreb (1964: 206) u tome smislu navode da romantiarska poetika ne nastoji prikazati
raznolike karaktere koji e ivjeti svojim ivotom:

Taj stil, naprotiv, neprestano zahtijeva lirsko poistovjeivanje stvarnoga karaktera s autorom, ili
stvara karaktere s nekoliko znaajnih i hiperboliziranih crta koje te karaktere nose kroz djelo
(romantiki junak), a iza njih i opet osjeamo autora.

Romantini su likovi prepuni zanosa i strasti kojima su spremni podrediti sve ostalo u
vlastitome ivotu. Nemaju uroen osjeaj za realnost, a surova stvarnost, potrebe i tegobe
svakidanjice ni najmanje ih ne dotiu. Osim toga, moemo rei da ne vladaju vlastitom
sudbinom. tovie, ona je u njihovome sluaju esto zapeaena nekom tajanstvenom nudom
iji pokretai nisu drutveni ili prirodni zakoni (mega 1983: 653). mega (ibid.: 654)
takoer istie njihov pustolovni duh koji prevladava zbog elje za bijegom od vlastite
nespremnosti suoavanja sa svijetom te dosade i praznine ivota koji ih ne zadovoljava.
Vjeni osjeaj nepripadnosti vrtlogu okoline u koju su ubaeni i stalnu borbu s melankolinim

4
raspoloenjima romantiarski likovi rjeavaju putovanjima u nepoznate krajeve. Zato motiv
putovanja i jest jedan od najvanijih i najeih motiva u razdoblju romantizma (ibid.: 654).
Ono to je romantiare kao osporavatelje klasicistikih normi isticalo jest prestanak
priznavanja etike i klasne kongruencije, to se u knjievnim djelima realizira oprekama u
ivotnim shvaanjima, sklonostima i senzibilnosti. Posebno se to odnosi na umjetniki
senzibilitet, a staleke opreke prestaju biti na prvome mjestu (mega 2004: 96). Upravo iz
tog razloga proizaao je, osim putovanja, jo jedan od vanijih romantinih motiva, a to je
sukob umjetnika, odnosno osobe koja je estetski senzibilizirana, s filistarskom,
ogranienom i racionalistiki nastrojenom osobom (ibid.: 96). Takve sukobe donekle moemo
pronai i u romanu Ponos i predrasude Jane Austen, no i u enoinoj Branki, djelu koje,
dodue, ne tematizira bilo kakvo umjetniko stvaralatvo, ali je u njemu itekako prisutan
sukob izmeu mladenaki nadahnuta, ivotom neiskvarena lika glavne junakinje i lika
gospodina Maria, koji od nje odudara karakterom i svjetonazorima. O tome e biti rijei
kasnije, prilikom analize samoga djela.
Kada je u pitanju hrvatski romantizam, tekstovi s romantiarskom tendencijom u nas
se istiu od 30-ih do 80-ih godina 20. stoljea, odnosno od razdoblja knjievnoga djelovanja
Stanka Vraza do Augusta enoe (Tomasovi 1998: 10). To je razdoblje za Hrvatsku donijelo
mnogo razliitih promjena. Jedan od najvanijih procesa koji su tada zahvatili nae podruje
bilo je stvaranje moderne hrvatske nacije pod okriljem institucionalizacije hrvatskoga jezika i
knjievnoga preporoda. Vanost pisane rijei na hrvatskome jeziku, a samim time i
beletristike, doprinijela je tome da knjievnici dobiju i izvanknjievnu ulogu ulogu
prosvjeivanja naroda (ibid.: 6). U tome smislu hrvatski se romantizam u nekoj mjeri razlikuje
od svjetskoga, djelomino svojom drutvenom ulogom, a djelomino i vremenskim periodom
koji njime biva zahvaen. Iako se ponekad smatra da hrvatski romantizam kasni za svjetskim,
Mirko Tomasovi to osporava injenicom da se ni u ostalim europskim zemljama on ne javlja
simultano, a sinkronijske tablice s markacijom pojedinih zemalja, autora i djela relevantnih za
romantiarsko razdoblje svakako potvruju njegovu tvrdnju (ibid.: 7). 1
Svakako je vano naglasiti da je u europskome romantizmu bio dominantan
romantiarski individualizam, dok je u nas naglasak stavljen na kolektivizam, slogu i
jedinstvo naroda koje se u hrvatskoj knjievnosti oituje obraanjem vlastitoj jezinoj i
knjievnoj tradiciji, s ciljem buenja nacionalne svijesti i preporoda (ibid.: 11). Unato
navedenim razlikama, postoje i slinosti s europskim romantizmom, koje se oituju u
1
Tomasovi (1998: 7) pritom istie da se relevantnima za romantiarsko razdoblje smatraju autori i djela
francuske knjievnosti koju se s pravom dri utemeljiteljicom romantizma.

5
nasljeivanju romantiarskih anrova. Kanconijeri, zbirke lirike, poema, ep, putopis, drama,
ali i enoin povijesni roman s mnotvom romantinih elemenata 2, pripadaju anrovima
karakteristinim za razdoblje romantizma (ibid.: 1113).
Imajui na umu sve navedene razlike izmeu romantizma u hrvatskoj i svjetskoj
knjievnosti, pri analizi Branke (Branka) i Elizabeth (Ponos i predrasude) nastojat u
prikazati veinu njihovih dodirnih toaka, ali i mimoilaenja u svjetonazoru.

2.2. Obiljeja realizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti

Budui da smo zakljuili kako se stilski pravci i stilska razdoblja na graninim

podrujima oslanjanju jedni na druge, ali se ponekad i stapaju jedni s drugima, jedne bez
drugih ne moemo tumaiti. Zbog toga emo i o realizmu govoriti uz referiranje na
romantizam razdoblje koje mu prethodi.
Realizam se kao poetika i stilsko razdoblje javlja sredinom 19. stoljea u veini
zapadnoeuropskih knjievnosti te predstavlja svojevrsnu reakciju na dotad vladajui
romantizam koji, zbog pojave organiziranoga proleterijata i trzanja temelja graanskoga
drutva, svojom pretjerano romantinom formulom jednostavno prestaje biti prihvatljiv i
aktualan u novostvorenoj publici (Frange ivanevi 1975: 219). Procesi neometanoga
matanja i filozofske refleksije koje je njegovao romantizam nestaju pred realistikim
knjievnim izrazom: kako bi bio dopadljiv publici, realizam koristi tehniku prikazivanja
graanske svakidanjice i psihikoga stanja ljudi (mega 1983: 656).
U prethodnome smo poglavlju objasnili da na romatiarske likove utjeu sudbinski
procesi, nemotivirani bilo ime drugim. Flaker i kreb (1964: 223226) istiu da je situacija u
realizmu bitno drugaija jer karakteri ne slijede jednoznane obrasce ponaanja, ve su
dimenzionirani u svojim znaajkama:

2
Kada govorimo o enoinim romanima s romantiarskim elementima, obino govorimo o romanu Zlatarovo
zlato. Motivi spletkarenja i trovanja osobito su karakteristini za romantiarsku poetiku, kao i motiv fatalne ene,
koji e kasnije nasljedovati Ante Kovai, ali i drugi realistiki, pa i modernistiki hrvatski autori. Antun Barac
(1986: 196) za enoine romane kae slijedee: Iako je u teoriji realist, enoa je u svojim novelama i romanima
zadrao razliite romantiarske rekvizite. Priao je o fatalnim ljubavima na prvi pogled, o nepremostivim
zaprekama za ostvarenje tih ljubavi, o naputenoj, nezakonitoj djeci, o nepoznatim dobroiniteljima, o silnim
strastima i patnjama. On je volio iznositi teatralne prizore, javne sveanosti.

6
 Ljudska sudbina u svijetu realistikih djela zavisi iskljuivo od ljudi samih, a to znai da ni u
intrigama ni u retardacijama ne djeluju nikakve druge sile osim samih karaktera, a motivacije su
uvijek sadrane u samom ovjeku.

Upravo socijalno i psiholoki motivirani likovi, njihova prisutnost ili njihov nedostatak,
odluujui su za odreivanje toga pripada li neko knjievno djelo realizmu. Flaker i kreb
(ibid.: 168) upozoravaju na injenicu da se u realistikome djelu mogu nalaziti pojedine
strukture drugih knjievnih perioda, ali socijalno-psiholoka motivacija, kao kamen
temeljac realistike poetike, i sveukupan odnos likova prema trenutanim drutvenim
okolnostima nikako ne smiju izostati.
Uz navedene krucijalne razlike nuno je primijetiti jo jednu razliku izmeu
romantizma i realizma s obzirom na tipove likova. U odnosu na romantizam, iji su likovi bili
pripadnici izuzetnih ljudi viih slojeva, realizam u svoje vidno polje unosi nie slojeve
drutva, sukladno s realistikom krilaticom koja sugerira da je itav svijet umjetnikova graa
te da je sve u svijetu jednake vrijednosti, a to e se i kako opisivati, ovisi samo o nadahnuu
umjetnika (Barac 1986: 137). Od tada do danas imperativ u knjievnosti postaje pievo
upoznavanje svijeta kojim je okruen, a taj uvjet esto diktira i ocjenu pojedinoga knjievnog
djela, vrednujui njegov doprinos suvremenoj drutvenoj stvarnosti (Flaker 1983: 431).
Temeljne kriterije za pripadnost knjievnoga djela epohi realizma u ruskoj i francuskoj
knjievnosti odreivale su stilske znaajke djela, dok u hrvatskoj knjievnosti to ipak nije
sluaj. Budui da se u nas zbog mijeanja razliitih i oprenih stilova3 nije moglo govoriti o
realistikim postupcima, kriterij svrstavanja djela u stilsko razdoblje nije literaran, ve
naratajni i tematski (icel 2005: 2021). Iako pripada zapadnoeuropskome kulturnom
krugu, hrvatski realizam od njega se u nekim karakteristikama razlikuje: obiljeen je
naglaenim romantinim elementima, obojen idealizmom, funkcija mu je uzdizanje
nacionalnoga identiteta i esto koketira s naturalistikom poetikom (Nemec 1994: 141).
Razlog tome je tadanji drutveno-povijesni kontekst kao bitna injenica koja je utjecala na
nau cjelokupnu knjievnost, ne samo na realizam. Frange i ivanevi (1975: 476) o
realizmu govore sljedee:

Realizam je kritian: on analizira, odmjerava, sudi. Nasuprot romantinoj mati, njegovo je

poprite zbilja; nasuprot idealu, njegova je tenja istina. Vezan uz politiku ali uz nacionalnu
politiku koja mora potovati postojeu zbilju, a u isto je vrijeme eli izmijeniti, hrvatski
realizam, kao i ta politika, zadrava ideal kao cilj.
3
Mijeanje razliitih knjievnih stilova osobito je prisutno u Kovaievu romanu U registraturi, koji obuhvaa i
romantiarske, i realistike, i naturalistike, ali i modernistike elemente.

7
O idealu koji bi kroz knjievnost trebao utjecati na narod govori enoa u prikazu Naa
knjievnost, upozorivi da bi knjievnost na na socijalni ivot morala imati mnogo vei
utjecaj (ibid.: 220), stoga hrvatski realizam i odie utilitarizmom, a ak bismo mogli rei i
pedagokim duhom.
Ve smo spomenuli da realizam u svjetsku knjievnost na velika vrata ulazi sredinom
19. stoljea, no u Hrvatskoj taj proces poinje neto kasnije 1881. godine, godine koju
ujedno pamtimo kao godinu enoine smrti.4 Kada govorimo o autorima iz faze hrvatskoga
realizma, tada mislimo na narataj koji se formirao krajem 70-ih godina 19. stoljea kao
suprotna struja u odnosu na enou. U skladu s drutvenom problematikom toga razdoblja, oni
se kritiki odnose prema vremenu u kojemu djeluju, drutvenim problemima proizalim zbog
propadanja plemstva, a uz to se u njihovim djelima namee problematika odnosa izmeu sela
i grada, koju e u svojemu romanu U registraturi aktualizirati i Kovai (icel 2005: 21).
Osim kritike suvremenoga politikog i drutvenog ivota, realistiki je pravac, jednako kao i u
svjetskoj knjievnosti, teio detaljnom seciranju psihologije literarnih junaka. Naglaeno
psiholoko seciranje junaka zapoelo je krajem 19. stoljea, ime se oznaio poetak
modernistikih stilskih formacija i propadanje realizma (ibid.: 64).

2.3. Obiljeja naturalizma u svjetskoj i hrvatskoj knjievnosti

Naturalizam se kao knjievni pravac javlja sedamdesetih godina 19. stoljea u

Francuskoj, odakle se iri na druge europske zemlje (vedsku, Norveku, Njemaku). Kao
knjievni pokret nadovezuje se na realizam u trenutku kada graanina prestaje zanimati
pitanje povijesnoga razvitka te samim time ljudska sudbina prestaje ovisiti o povijesnome
kontekstu i postaje rezultat biolokih i geografskih okolnosti: rase, okoline i podneblja
(mega 1983: 658). Premisa pisaca naturalista zagovara sluenje metodama prirodnih
znanosti u svrhu govorenja istine o ovjeku i drutvu (ibid.: 659). irenje naturalistike
poetike rezultat je reakcije na prodiranje znanosti u podruja ekonomije i industrije te na
ulogu kapitalistike proizvodnje i materijalizma. Nove struje ostavile su posljedice na
drutvene klase. Pri takvim promjenama gube se romantizirani mitovi, a potiskuje ih ideja

4
Godina smrti Augusta enoe uobiajeno se smatra poetkom realizma iako je enoa bio njegov najustrajniji
teoretiar (Barac 1951: 7).

8
determinizma, odnosno uvjetovanosti odreene naslijeem, psihologijom i drutvenim
zbivanjima (Vinja et al. 1976: 485).
Poetak naturalizma u Francuskoj vee se uz imena brae Goncourt i njihov roman
Germinie Lacerteux iz 1864. godine. Teoriju naturalizma oblikovao je mile Zola u
raspravama Romanopisci naturalisti, Eksperimentalni roman te u samome predgovoru romana
Thrse Raquin. Svoju teoriju Zola utemeljuje na uenju prirodoslovaca (fiziologa) Claudea
Bernarda i Hippolytea Tainea (Slamnig 1999: 217). Prema njemu lik u knjievnome djelu
odreuju tri temeljne znaajke: sredina, naslijee i trenutak, a bioloku uvjetovanost
objanjava Radoslav Josimovi (1967: 92):

Tri razliita izvora pomau da se proizvede to osnovno moralno stanje, rasa, sredina i
momenat. Rasom se zovu uroene ili nasleene sklonosti koje ovek donosi na svet roenjem i
koje su obino zdruene s razlikama u temperamentu i sklopu tela. One su razliite kod raznih
naroda.

Naturalizam je proizaao iz realizma, meutim, Zola se prema realizmu odnosi kritiki. On

kritizira Balzacovo i Stendhalovo stvaralatvo bogato uzvienim, titanskim likovima jer
smatra nunim prikazati likove iz svih drutvenih slojeva koji razotkrivaju socijalnu i moralnu
izopaenost, zloin, duevnu degeneraciju, grubu seksualnost i nastranost (ibid.: 23). Prema
takvim prikazima nisu se svi kritiari odnosili blagonaklono pa su naturalistika djela esto
bila i zabranjivana. Jedan od takvih frapiranih kritiara jest Josip Pasari (1951: 149150),
koji za naturaliste smatra da prikazuju bolesne i abnormalne pojave suvremenoga svijeta te
opisuju divlje strasti i ivinske nagone pred kojima svaki estit ovjek u obinom ivotu
zatvara vrata. O samoj knjievnoj recepciji takvih djela Pasari (ibid.: 149) zakljuuje
sljedee:

Oni dobro raunaju, da e njihovi spisi obilno zainjeni prostotama izazvati u literarnom svijetu
buru i negodovanje, a po tom i pozornost ostalih ljudi, koji se onda jagme za njihovim djelima,
jer hoe radi priroene izvjedljivosti saznati, emu ta vika i buka. Tako se u kratko vrijeme
rasproda roman u vie stotina tisua primjeraka, to je dakako po sudu Zole najbolji dokaz
vrsnoe kojega knjievnoga proizvoda.

S obzirom na dotadanju uobiajeno prosvjetiteljsku funkciju knjievnih djela, nije ni udno

to je nenadana pojava ovakvog tipa knjievnosti izazvala opu sablazan. tovie, mogue je
da bi u dananje vrijeme jednako loe prola, no takva emo nagaanja ipak ostaviti po strani i

9
pokuati objektivno sagledati naturalistiki doprinos svjetskome knjievnom kanonu, a
smatram da je on neosporiv.
Naturalistiki roman opisuje naslijeem i drutvenom sredinom uvjetovanu sudbinu
ovjeka kao nagonskoga bia, rastrzanog osjeajima i strastima. Budui da je cilj prikazati
ivotni isjeak, u centru pozornosti su svakidanji likovi i teme (Solar 2011: 328).
Naturalistika poetika sklona je razvijanju detaljnih opisa sredine te u opise unosi autentine
pojedinosti. Likove oblikuje u njihovoj ivotnoj pojavnosti, socijalnoj i biolokoj odreenosti.
Oni se sami predstavljaju jer je pisac skriveni redatelj drame, nije sveznajui, distanciran je od
likova i ne zauzima strane. Josimovi (1967: 54) definira naturalistikog umjetnika na sljedei
nain:

(...) delo je sve, umetnik je nita, on je nevidljivi bog skriven u umetnikom odlivku. Naturalist
ne sme da manifestuje ta voli, ta mrzi, on se ne opredeljuje, on je botaniar, koji opisuje.
Naturalistiki pisac ne intervenie nikad.

U hrvatskoj je knjievnosti naturalizam fizioloko-biolokim motivacijama uspio prodrijeti u

neka djela (Flaker 1964: 459), primjerice u Kozarevu Tenu te u Kovaievu Registraturu, o
emu e rijei biti kasnije pri analizi romana.

3. Tipovi enskoga lika u hrvatskoj knjievnosti

10
 Prije nego to ponemo govoriti o karakterima naih junakinja, potrebno je ukratko
prikazati dominantne mijene enskoga lika kroz stoljea hrvatske knjievnosti. Bez
razumijevanja njegovih razvojnih faza ne moemo razumjeti ni njegove manifestacije u
razdobljima koja nas zanimaju. Pritom u se posluiti znanstvenim radom Boidara Petraa
koji tematizira lik ene u hrvatskoj knjievnosti (u povijesnome tijeku od starije hrvatske
knjievnosti do suvremenoga romana), nain na koji se o eni govorilo te njezinu ulogu i
problematiku enskoga pitanja kojemu se s vremenom poela pridavati velika pozornost.
Hrvatska je knjievnost od svojih poetaka do danas neiscrpan izvor razliitih enskih
likova u koje, naalost, nemamo cjelovit uvid; istraivanja su se uglavnom temeljila na
interpretacijama enskih junakinja u odabranim djelima, ime se pokuavalo prikazati
funkcioniranje pojedinih enskih tipova u odreenoj knjievnoj epohi (Petra 1991: 348).
Petra (ibid.: 349) navodi da se hrvatska knjievnost od ostalih knjievnosti
europskoga kanona izdvaja predodbom ene utemeljenom na mukome svjetonazoru; ena je
predstavljana dvostruko ili kao ideal ili kao grijeh. Ona je s jedne strane vjerna druica i
majka, a s druge nevjerna i prevrtljiva ljubavnica. Takva e se percepcija u nas zadrati sve do
razdoblja protorealizma i realizma, koji su, sukladno revolucionarnim koracima drugih
svjetskih knjievnosti, poeli razvijati nove ideje o enskoj naravi, individualiziranoj eni i
razradi enske psihologije. injenino stanje o velikome interesu za psihologiju enskoga lika
prikazuju i naslovi domaih autora koji uvelike prate korak svjetskih pisaca. Osim Kozareve
Tene i enoine Branke, koje su predmet naega interesa, u tome smislu Petra (ibid.: 349)
izdvaja jo neke naslove romana kao to su: Giga Barieva, Baruniina ljubav, Olga i Lina
itd. U odnosu na djela prijanjih razdoblja, protorealistika i realistika djela prate ensku
sudbinu iz pera mukarca, ali bez mukareve predodbe o istoj.
Za stariju hrvatsku knjievnost moemo rei da je ensku tipologiju crpila preteito iz
petrarkistikih krugova, a o tome svjedoe este platonistike koncepcije ljubavi, tipovi
idealnih, glorificiranih ena, poistovjeenih s bezgrjenom Bogorodicom. Drugi tip referira se
na kransku, odnosno biblijsku tradiciju i okupiran je slikom ene junakinje koja se rtvuje
za ope dobro, za nacionalnu stvar (ibid.: 351). Pretea takvih enskih junakinja jest
Marulieva Judita, a u odreenome smislu na taj nain moemo govoriti i o enoinoj Branki,
ija se glavna junakinja takoer rtvuje za nacionalne interese. O tome emo vie rei pri
analizi Brankina lika.
Jo jedan tip u hrvatskoj knjievnosti tip je ene grjenice, oblikovan specifinim
maskulinim ideolokim svjetonazorima, a osobito je prisutan u hrvatskoj baroknoj

11
knjievnosti. Njezina je najvanija odlika posjedovanje svih karakteristika potrebnih za
navoenje mukarca na grijeh. kolski je primjer takvoga tipa lik zavodnice u Gundulievim
Suzama sina razmetnoga (ibid.: 352). Gundulievu zavodnicu nasljeduje lik Laure, takoer
stvorene prema slici savrenoga predatora. Sve na njoj oblikovano je u cilju zavoenja i
unitavanja rtve.
Hrvatska knjievnost 19. i 20. stoljea enu nastoji prikazati u individualiziranome
svjetlu, a to joj uspijeva na dva naina s obzirom na autorovo shvaanje funkcije knjievnosti.
Prvi nain uva idealnu sliku ene kao majke, uvara obiteljskoga ognjita i nacionalnoga
bia, simbola istoe i nevinosti, a drugi ukljuuje proizvodnju femme fatale po uzoru na
romanesknu tradiciju svjetskoga kanona (ibid.: 352). Tako enoina Branka utjelovljuje
idealiziranu mladu junakinju koja ima za cilj realizirati ideju nacionalnoga prosvjeivanja i
nacionalne homogenosti. Nepovoljne prosvjetne i gospodarske prilike traile su nove ideje s
jakom socijalnom i nacionalnom tendencijom, novi tip idealizma i visoke moralnosti,
samoodricanja te tenju za prosvjeivanjem i buenjem svijesti nacionalnoga bia (ibid.: 353).
Drugu stranu, onu mraniju, ine likovi femme fatale. Smatraju se najivljim i literarno
najuvjerljivijim enskim likovima. One su dijametralno suprotne projekciji ene-majke, u
njima su utjelovljene prijetnja i opasnost, a reflektiraju one najjae muke erotske enje
(ibid.: 353). Navedene tipove enskih likova smatramo najreprezentativnijima za hrvatsku
knjievnost i zastupljeni su u djelima koja su predmet naega interesa. Imajui to na umu,
zapoet u njihovu analizu.

3.1. Branka nacionalna prosvjetiteljica

Da bismo upoznali Branku, moramo upoznati politike, drutvene i ekonomske

okolnosti koje su je iznjedrile, a one su bile jako daleko od pozitivnih. Branka je objavljena u
Viencu 1881. godine (usp. npr. ego 2011: 152), u vrijeme velikih napetosti uzrokovanih
slomom apsolutistike politike. Budui da su hrvatski politiari nakon sloma apsolutizma
doivljavali neprestane poraze u smislu nemogunosti ostvarivanja bilo kakvoga oblika
vladavine nisu uspjeli formirati ni federalizam, ni centralizam, ni nezavisnost zemlje
Hrvatska je ula u sklop Ugarske te njezinom privredom i financijama poinju upravljati
petanski ministri (Barac 1986: 175). Time je Hrvatska bivala kontinuirano crpljena i
ekonomski unazaivana, a takva izrazito nepogodna situacija rezultirala je pojavom ideje o
prosvjeti koja e uzdizati narod prema slobodi kako ne bi dalje propadao na politikome planu

12
(ibid.: 175). U takav drutveni okvir na scenu stupa enoa, sredinja osoba hrvatske
knjievnosti. Promatrajui funkciju knjievnosti s obzirom na probleme narodnoga ivota,
isticao je nekoliko stavova koji su ga usmjerili u daljnjem stvaralatvu: hrvatski knjievnik
treba prouavati i oslikavati hrvatsku stvarnost, hrvatska knjievnost mora nositi slavenska
obiljeja te vriti odreenu drutvenu funkciju u narodu (ibid.: 176). Kreimir Nemec (1994:
81) za enoino definiranje funkcije knjievnosti kae sljedee:

(...) enoa je nasljedovao koncepciju literature koja je razvijena jo u hrvatskom narodnom

preporodu, a kojoj je u osnovi zahtjev da knjievnost mora biti nacionalno funkcionalna, tj.
mora odraavati narodni duh i sluiti prosvjeivanju i osvjeivanju naroda.

enou su hrvatski kritiari i povjesniari knjievnosti ubrajali u romantiare, ponajvie

zbog esto koritenih rekvizita i konvencija iz domene viteko-pustolovnog i romantinoga
trivijalnog romana, ali i fiktivnih likova oblikovanih po uzoru na romantiarske knjievne
modele (ibid: 8889). Unato tome enoa je zaduio hrvatsku knjievnost svojom stalnom
tendencijom da je, opisima ivota u trenutnome vremenu, njegovim tekoama i problemima,
usmjeri u pravcu realizma (Barac 1986: 176). Osim toga, u njegove se zasluge ubraja i
kanonizacija romana kao anra te formiranje hrvatske itateljske publike (Nemec 1994: 79).
Branka je pripovijest (Barac 1986: 185) ili kratki roman (ego 2011: 152), tekst kojim
je enoa prikazao tada aktualne drutvene i kulturne probleme mlade uiteljice u zatrovanoj
malograanskoj sredini. Oko anrovskoga odreenja Branke lome se koplja, no svakako
moemo rei da se radi o proznome djelu naglaenoga interesa za svakodnevicu s analizom
konkretne sredine i njezinih problema, to bi u konanici bilo specifino za kratku prozu
(Nemec 1997: 8). Budui da je enoa teio hrvatskoj nacionalnoj integraciji i modernizaciji, u
njegovoj se Branki istiu narodna sloga, jedinstvo, tolerancija i drutvena harmonija (ibid.:
97).
enoa nas u Brankin lik uvodi svojim uobiajenim postupkom, karakteristinim za sva
njegova djela: odmah nudi iscrpan prikaz okoline u kojoj djevojka ivi, njezin fiziki i
psiholoki profil. Na samome poetku definira je u odnosu na dotadanje enske likove koji
su bili prikazani romantiarskim stilskim postupcima (enoa 1983 :177):

Ne bijae to, kako pjesnici vele, tanahan, njean cvijetak, kao to su obino gradske keri. I
Branka bijae gradsko edo, ali nipoto bljedolik, drhtav stvor, pun migrene i fantastinih sanja,
ve djevica krepka, jedra i rumena, glatke crne kose i osobito sjajnih, vrlo pametnih oiju. Ne
znam bi li je slikar bio izabrao za model Judite ili bar Julije, ali na svaki nain bilo je u djevojke

13
 puno realne ljepote i pravilnosti koja ne vene godinami, doim pomodne ljepotice salona vrlo
rano ocvatu.

Ovim opisom Branka je stavljena u odnos sa enskim romantiarskim likovima, primjerice

Dorom Krupievom, koja je njezina potpuna karakterna suprotnost. Doru je romantizam
stvorio potpuno jednodimenzionalnim karakterom. Ona nije mnogo govorila, dodue, nije ju
se puno ni pitalo, nije izricala stavove. Ukratko, bila je tipina ena romantiarske produkcije
prepuna matarija, njena i krhka te je na kraju nedostatak svojega ja morala platiti
glavom, i to takoer romantinom smru trovanjem. Iako je Branka bila nedobre sree
(ibid.: 177) kao i Dora, ipak je preuzela svu odgovornost za svoju sudbinu i svim se srcem
izborila za stvorene ideale. Prodiranje u Brankinu individualiziranu psihologiju dokaz je
interferiranja realistinih stilskih postupaka u razdoblje romantizma. Isto napominje i Nemec
(1995: 95), usporeujui upravo lik Branke s ostalim enoinskim likovima. Napominje da je
Branka realistiki koncipiran i motiviran lik, definiranoga individualizma i uvjerljive
psihologije, nasuprot idealiziranih, unaprijed zadanih likova romantiarske konvencije koje
fabula ne tjera na bilo kakvu znaajniju promjenu. Branka se, naprotiv, mijenja i razvija
ovisno o situaciji u koju ju je tekst smjestio, a to joj nije bilo nimalo lako s obzirom na to da je
bila uvjetovana sredinom 19. stoljea, vremenom u kojemu ena nije imala veliku mogunost
obrazovanja. Njezina prijateljica Hermina predstavlja tipian karakter, uljuljkan u sigurnost
patrijarhata. Rodni stereotipi najvie dolaze do izraaja upravo u Brankinim razgovorima s
njome, a o njima u govoriti kasnije u radu. Prikazana kao fantastina prilika bez stalnih
obrisa, na brzu ruku skicirana i blijedim bojama slikana (enoa 1983: 178), Hermina je
dobar kontrastni lik u odnosu na Branku i enoa se njome uspjeno posluio kako bi se u
itateljskim oima jo vie uveliale Brankina osvijetenost i portvovnost. One funkcioniraju
gotovo kao pozitiv i negativ fotografije: za jednu moemo rei da je tradicionalna, a za drugu
da je revolucionarna. Budui da nam za definiranje sebe uvijek treba netko drugi o koga emo
se moi ogledati, usporedit emo je s Herminom koja je olienje enskoga stereotipa i njezina
apsolutna suprotnost.
Brankina upornost istaknuta je od samoga poetka djela ona marljivo veze, marljivo
brine o baki, jedinoj osobi koja joj je ostala nakon majine smrti, uporno trai posao i
spremna je otrpjeti bilo to kako bi ga pronala, kako bi se osjeala drutveno korisnom
osobom, stoga i odbija posao guvrenante koji smatra ropstvom. Ona ne pristaje na manje od
onoga to je zasluila i ne zanosi se idejom lagodnoga ivota poput Hermine (ibid.: 186):

14
 (...) Slubenicom naroda biti, dika je; sluavkom privatnih biti, jest ropstvo i sramota za
djevojku koja je neta nauila u svijetu. A narodu hou sluiti, na to sam se zaklela, na to me
srce vue. Hou da radim dva tri puta vie nego to mi je dunost, hou da radim mjesto drugih
enskih, koje su aliboe zaboravile da su hrvatske ene ili djevojke.

Iako je portretirana u realistikoj maniri, u njezinu se karakteru osjea i snaan romantiarski

duh sanjara, idealista i borca za uvjerenja koja na njezinoj ljestvici prioriteta zauzimaju prvo
mjesto, ispred svega i ispred svih. enoa (1983: 192) za nju istie da je otroumna, logina i
ozbiljna, ali djelomino i idealistkinja koja u sebi uti neko mesijansko zvanje, i za koje
nije siguran je li to nala u kakvoj noveli ili romanu. Na takve Brankine svjetonazore
utjecalo je vie imbenika. U tome smislu vano je naglasiti nepovoljne drutvene okolnosti
koje, za enu, nosi 19. stoljee. Jasna ego (2011: 144) naglaava da ene tada nisu mogle
stjecati naobrazbu, a od njih se trailo da u nacionalnome duhu odgajaju djecu i podravaju
svoje mueve. Poticanje na nacionalnu osvijetenost, koju bi svaka ena trebala usaivati u
svoju djecu, enoa (1983: 184) je ostvario Brankinim monologom:

(...) Takva enska bit e, vjeruj, i dobra majka, jer e svoju djecu manje maziti negoli druga
otmjena nehajnica, koja ne mari za borbu ivota dok sama ne padne u bijedu. Takva ena bit e
i bolja Hrvatica, jer stekav naukom i radom samosvijesti, vidat e bolje rane svoje domovine,
biti odvanija, pa e i u kolu svoje obitelji raditi za svoj dom, za svoj narod, uzgajat e djecu
nekim svetim zanosom, no, bit e prava hrvatska majka, koja e mua bodriti na junatvo,
nipoto zavlaiti ga u kukavtinu.

Na Branku je, osim drutvenih okolnosti, utjecala i obiteljska pozadina iz koje dolazi
siromano i teko djetinjstvo zamagljeno majinom smru i ocem propalitetom te skrb bake
koja ju je uspjeno izvela na pravi put. Kad bi bila oslikana naturalistikim stilom, moda bi
zavrila slino kao njezin otac. To ovdje svakako nije sluaj, ali moda bismo ipak mogli
govoriti o djelominom faktoru naslijea koji, opisujui njezine vrline, spominje enoa (1983:
177):

ini mi se da je Branka bila mladica stare one graanske korenike, jedre i zdrave, koja od
navale tue krvi sve vie i vie gine, i samo kadgod vidi jo nedjeljom u odaljenim ulicama
grada na prozoriu koje oblo, zdravo djevojako lice koje gleda pametno i jasno u svijet kao
ptiica na grani, koje se smijei ko to se smije drijemajue dijete u kolijevci.

15
Naravno, ovaj citat nas ne moe navesti na to da govorimo o naturalistikim utjecajima, ali
nam daje dobar uvid u enoinu percepciju starih Zagrepana koje je smatrao zdravima i
dostojnima ivota u Hrvatskoj. Branku je predstavio upravo tako kao hrabru i potenu
djevojku ijim ilama cirkulira krv staroga, jo neiskvarenog naroda. Branka definitivno takva
i jest. Kada ne uspijeva dobiti posao u sredini koja ne mari za izvrsne rezultate i uspjenost,
ona ipak ne posustaje. Ne preputa se malodunosti, ve se svim silama okree drugim
mogunostima. Tako na kraju i dolazi do Jaleva, zabaenoga sela u siromanoj gorskoj
opini. Prije selidbe ona poinje osjeati strah, ali i dalje ostaje nepokolebljiva u naumu da
prosvjeuje djecu i samim time stvara nove, bolje generacije. Taj se cilj osobito istie u
rijeima na majinu grobu, trenutak prije odlaska (ibid.: 220):

(...) Evo ti se kunem tvojim slatkim imenom, mlijekom kojim si me zadojila, mukom kojom si
me rodila, i prvim cjelovom kojim si me poljubila, kunem ti se da u biti potena, vrijedna
dovijeka, da e mi srce ostati plemenito do groba, dua ista i bistra. Idem orati teku, tvrdu
brazdu, idem oplemenjivati svoj puk, mladice naega naroda.

Po dolasku u Jalevo shvaa da ni ovdje za nju nema sree, ali i dalje ne odustaje jer joj
njezina zvijezda vodilja govori da e uspjeh pronai oni koji su uporni, a ona to jest i svjesna
je svojega odricanja (ibid.: 203):

Ja znam da primam na sebe kri, ja ga hou primiti na sebe i nositi ga junaki za moj narod,
za moj zabaeni puk.

Ona shvaa da u Jalevu za nju nema mjesta, da se protiv nje urotila prostota i zloba (ibid.:
233), da je ti ljudi ne prihvaaju i da im stoji na putu. Svoje cjelokupno razoaranje dolaskom
i okretanjem nove stranice u ivotu ona putem pisama, pravom romantiarskom manirom,
pripovijeda prijateljici Hermini. Iz detaljnoga osvrta na Jalevo i njegove stanovnike
doznajemo o mnogim problemima malograanske sredine, primjerice o snobizmu koji je
uvelike zastupljen kod osoba na viim pozicijama. Primjer takve osobe je kolnikovica,
koja jedri svake nedjelje put crkve u samoj svili, a ustvari nema novca za neke svakodnevne
odjevne predmete (ibid.: 235). Osim toga, enoa je kroz lik biljenika andora Miocija
prikazao problem loega odnosa prema obrazovanju te bilo kakvom napretku uope, koji je
bio aktualan u manjim mjestima, a ne moemo ne primijetiti da je poneto od toga aktualno i
danas. Mioci tvrdi da opina u kolu ulae previe novca te da Zagrepani od njihovih
glupih seljaka i seljanka nepotrebno eli stvoriti same filozofe (ibid.: 249). Budui da se

16
zalagao za obrazovanje i napredak u svakom smislu, takav pristup za enou je predstavljao trn
u oku, a njegova Branka je ta koja dolazi kao opozicija negativistima, kao ona koja e
dokazati upravo suprotno: da budunost nacije poiva na temeljima obrazovanja i
prosperiteta. Ranije sam napomenula da se realistiki pisci bave drutvenom problematikom
odreenoga podruja i odreene sredine, to je aktualizirano i u Branki, iako enou smatramo
romantiarom. Osim problema u prosvjeti, enoa je dotaknuo i problem lijenosti naroda koji
zbog toga propada, i gospodarski i moralno. Propadanje naroda naglaeno je u upnikovim
rijeima Belizaru (ibid.: 296):

(...) Nai ljudi ne znaju raditi. Evo, okolo naokolo propadaju naa vlastela, ne zato moebiti
to jedu asijete, ve jer ne mare za gospodarstvo, jer sve preputaju tuim rukama, niti svoje
djece ne upuuju na rad, pak se vlasteoski sinovi namnogo protepu; ne znaju nita, a hoe
gospodski ivjeti; imanja propadnu, jer je to lijeno, nehajno.

U prilog tome da je rije o realistikome postupku govori slinost problema analiziranog u

Kozarevoj Teni, koju smo smjestili u razdoblje realizma. U njoj se problematizira propadanje
slavonskoga puka zbog nesposobnosti obraivanja vlastite zemlje. Na drutvenu scenu
napaenog Jaleva stupa Branka, u liku ene koja e potaknuti promjene. Ona to ini potpuno
nesebino ak i kad joj ponude posao u Zagrebu, ona ga odbija rijeima da je tu odrala
prvu pobjedu u svom zvanju, stoga e se nastaviti boriti zbog djece koja su zasluila bolji
ivot (ibid.: 310):

(...) Po mojem pako mnijenju mnogo je dinije prosvjeivati puk negoli gradske ljude. ta
hasne sve fraze i deklamacije o rodoljublju kad nije jo progledao na puk, kad ne umije itati i
pisati, kad nema novina niti knjiga, kad ne zna ta po svijetu biva i ta narodu treba.

Unato uloenome trudu i potpuno predanome vrenju dunosti uiteljice, Branku uporno
ikaniraju te ak protiv nje alju anonimne pritube kako bi joj natetili. Jalevaki puk ne
razumije njezine odgojne metode, optuuje ju da raspiruje djeju matu pretjeranim
domoljubljem, ukratko, ne vidi potrebu usaivanja vanih domoljubnih vrijednosti u djeje
glave. Pripovjeda je ponekad zbog toga ali, ali ostaje svjestan da hrvatski narod treba
uiteljice idealistkinje, koje dobrobit vlastitoga naroda stavljaju prije osobne koristi, koje
posjeduju iroki spektar opega znanja te e ih pritom na najbolji mogui nain znati prenijeti
djeci (ego 2011: 154).

17
 Branka na kraju ipak dolazi do svojih ciljeva, to joj u konanici donosi osobnu sreu i
na ljubavnome planu. Grof Belizar, koji se u poetku ini kao mukarac koji ne dijeli jednake
ideale, zaljubljuje se u nju i oni zavravaju u braku. Branka o njemu saznaje iz upnikova
pripovijedanja (enoa 1983: 262):

Velim vam i opet da u njegovoj dui uope nema mrnje, da on ne mrzi svoje domovine,
svoga naroda, ali obiteljski snoaji, majino revnovanje za tuinstvo, tue kole napokon,
uinie od mladoga Belizara kozmopolitu, koji ne govori o narodu ve o ovjeanstvu, niti o
domovini ve o svoj krasnoj zemlji bojoj.

Unato poetnoj skepsi prema osobi koja je iz svoje domovine dugo izbivala i ne govori
hrvatskim jezikom, Branka se u njega zaljubljuje i svojim angamanom u radu mijenja
njegove stavove u idealistike poput njezinih. On ak odluuje nauiti hrvatski, koji Branka,
kao netko tko promie nacionalne vrijednosti, izrazito cijeni i voli (ibid.: 225): (...) taj ovjek
ne umije ni rijece hrvatski, a gleda na nas kao na kakvo roblje. O njihovu u odnosu
detaljnije govoriti kasnije, pri usporedbi Branke i Elizabeth.
Branka je utjelovljenje idealne uiteljice, ali ona je prije svega lik idealne ene. ego
(2011: 154) je naziva nesebinom, altruisticom, upornom, ambicioznom, nepokolebljivom,
entuzijastinom, i ona to zaista jest. U oblikovanju njezina lika prisutne su realistike
znaajke i moralno-didaktike tendencije (ibid.: 141) koje nas navode na pokuaje odupiranja
primitivizmu i beskrupuloznosti.
Brankom odzvanja enoina uputa da bi narodi, ukoliko ele stvoriti samostalnu
civilizaciju i sauvati vlastiti individualitet, morali stvoriti tendencioznu knjievnost (Frange
i ivanevi 1975: 220). Ona je upravo takva tendenciozna. Cilj joj je pouiti i aktualizirati
nacionalne tenje. Brankom je enoa prikazao loe stanje hrvatskoga pukog kolstva, koje e
spasiti jedino predani profesori s konkretnom idealistikom vizijom (Jeli 1997: 136137). U
tome je smislu Branka neto to vrijedi i danas, pogotovo kada su u pitanju problemi
prosvjete i obrazovanja. Jo uvijek se susreemo s pojavom zapoljavanja po principu
nepotizma, ne vrednujemo neiji uspjeh nego podobnost, ne ulaemo u prosvjetu onoliko
koliko bismo trebali. Pritom ne mislim iskljuivo na financijska sredstva, ve i na
osuvremenjivanje i bolju prilagodbu nastavnih sadraja. Zato Branka i dalje predstavlja
svojevrsno nadahnue, svojevrstan ideal u nainu ivljenja, barem nama koji smo izabrali
profesorski poziv.

18
3.2. Laura aneo i(li) demon

U registraturi, po nekima, najznamenitiji hrvatski roman 19. stoljea (Frange i

ivanevi 1975: 397), izlazio je 1888. godine u asopisu Vienac. Kovai ga pie u vrijeme
izraenih drutvenih sukoba u Hrvatskoj uzrokovanih osloboenjem seljatva od kmetstva
1848. godine. Seljatvo ipak nije bilo spremno za promjenu, a kao posljedica javlja se
propadanje malenih seljakih posjeda (ibid.: 395). Takve drutvene i ekonomske okolnosti
utjecale su na roman kojim Kovai progovara o agrarnoj krizi iz 1873. godine (ibid.: 395).
Njome je zahvaeno cjelokupno europsko seljatvo, ukljuujui i hrvatsko, a posljedino je
uzrokovala proletarizaciju malih seljaka i njihov bijeg u jo uvijek neindustrijalizirani grad
koji nije mogao primiti viak radne snage (ibid.: 395). Uza sve realistike elemente koje ovaj
roman posjeduje posljedice agrarne krize, stvaranje sitnoga kapitalizma na selu, raslojavanje
seljaka, kolovanje seoske djece i sve ostale aktualne probleme Kovaieve sredine ulazi
Laura kao romantiarsko naslijee, obavijena mnotvom fantastinih pojedinosti. U ovaj
Bildungsroman, koji primarno prati djetinjstvo jednoga djeaka i njegov razvoj u odraslu
linost, Laurin lik ulazi kao potpuna nepoznanica, kao oluja koja e pomesti sve pred sobom.
Tako je prikazana u oima Ivice (Kovai 1999: 177) nakon prvoga tjelesnog kontakta, kao
oluja koja u bjesnilu svome uzdigne slotu pieska, kamenja i vode, pa tresne i dragocjenim
biserom o liticu morsku, ter ga zdrobi i razpri u silan prah! Prvi itateljski susret s njome
obojen je tajnovitou i neznanjem, a i Ivica se pita tko je ona i otkuda se pojavila (ibid.: 65):

Oh, Laura! A ja sam, evo, u njezinih odajah... Kako se je sve to sluilo? to je Laura? Odkuda
je ona? Divna Laura!... to li to bijae?

Nemec (1989: 176177) posebno naglaava sudbinski karakter prvoga susreta s fatalnom
enom istiui da on uvijek anticipira daljnji razvoj njezina karaktera i ponaanja te odreuje
uloge rtve i krvnika, ime se postiu nagovjetaji usuda i anticipacija buduih dogaaja.
Pitanje o njezinu podrijetlu i njezinoj motivaciji postavljat emo si cijelo vrijeme tijekom
itanja romana, jednako kao i protagonisti uvueni u Laurinu mreu spletki, a o njoj i tajni
koja je obavija najvie e promiljati muki likovi, kao i sam pripovjeda koji ju je stvorio.
itavo selo udit e se njezinoj nadnaravnoj ljepoti, a nitko nee primijetiti crninu njezine
due (Kovai 1999: 299):

19
 Ali nitko ne bi dirao u Lauru. Njezina jo neviena ljepota, njezino krjepostno i skromno
dranje sve je oaravalo i iznenaivalo... Pa se je nadaleko i meu pukom pronio glas o ljepoti i
milini toga draestnoga i divnoga enskoga bia... Oblinja gospoda, gospoe i vlasteoske
porodice zvjedljivo traie zgodu, da ugledaju tu djevojku, o kojoj puk pria kano o kakvoj
iztonoj kraljici udivljeno, sveto, te s nabonim poitanjem i potovanjem...

I Iviini roditelji e ostati pometeni njezinom enskom ljepotom kakvu jo u ivotu ne

vidjee (ibid.: 298). Ipak, njezina dualna priroda anela i demona iskazuje se ve pri prvim
susretima s mukarcima koji joj, unato instinktivnom osjeaju da se radi o goropadnici,
vjeruju. Ivici se njezina istinska demonska ud iskazuje prilikom prvoga sukoba, u trenutku
kada je on ponizno moli za pomirenje (ibid.: 139):

Ona prasne u bahantian smieh. U taj tren joj pogledam u oi i ona mi se priini posve drugom.
Njezine mile crte sada se njekuda otegoe. Ona liepa ustaca ne odisahu njenou, nego mi se
prividjee, kano da e ugrizti... Oi joj mirucahu kano ptici grabilici za plienom. Mene
proburazi iznenada njeka zima i prolete me srsi.

Njezina skrivena narav Iviinu je ocu u kosti utjerivala strah i neopisivu tjeskobu. Ona
mu se (ibid.: 305) priinjavae as vilom, as arobnicom, as avolovom kerju. Laura sve
to uistinu i jest: i prekrasna ljepotica, i arobnica, a i avolja ki ako uzmemo u obzir tko joj
je otac. Mogli bismo rei da ju je Mecena kreirao upravo na svoju sliku, sliku bluda,
izopaenosti i poremeenih postupaka. Mecena je takoer plod nepriznatoga odnosa koji je
ispripovijedan u umetnutoj pripovijesti o vlastelinu, njegovu upravitelju i upraviteljevoj eni
Amaliji. Amalija je u toj pripovijesti, pak, usporeena s prijetvornom Dalilom i prikazana vrlo
slino Lauri kao fatalna ena i razaraica mukaraca. Njezin suprug to ak i prepoznaje, ali
se jednako kao Ivica, a i ostali mukarci romana, ne uspijeva istrgnuti iz njezinih obmana te
joj tepa (ibid.: 99):

Oh, grjena svetice moja! Oh, sveta grjenice moja! Ljubo moja! Amalijo moja!

U tome smislu Laura je, osim romantiarskoga, i naturalistiki koncept. Nastala je

neprirodnim i agresivnim inom silovanja nedune ene, i postala je upravo takva
dijabolina i neprirodna. Njezin prikaz naslijeen je iz romantiarskoga kanona te je Kovai,
iako se za razliku od enoe bavio suvremenom tematikom, po uzoru na enoine romane
zadrao konstantu fatalne ene (Frange 1970: 144). Ona poput Klare Grubarove unitava sve
pred sobom sluei se pritom slinim sredstvima.

20
 Iako se za likove fatalnih ena kae da su literarno najivlji i najuvjerljiviji, za Lauru
nikako ne moemo rei da je uvjerljiva. Svi njezini postupci su dovedeni do krajnosti, do
toke usijanja s koje nema povratka. Ona je tipian konstrukt romantiarskoga stila, koji je
svoje stilizacije crpio iz mnogo starijih knjievnih razdoblja. Primjer takve ene je
Gundulieva zavodnica iz poeme Suze sina razmetnoga. U krajnjem sluaju takva predodba
ene prisutna je i u kranskoj ikonografiji Staroga zavjeta. Kao to je zmija Evi ponudila
jabuku, tako je i Laura Ivicu, maloga seoskoga rujatua, navela na grijeh i unitila ga u
potpunosti (Kovai 1999: 177178):

Bachantica, Venera savila svoje oble lakte oko moga vrata... ja osjetih na obrazima drhat
njezinih punih, labudove bjeline grudi... njezinih alabastrovnih ramena... I no je sakrila svu
tajinstvenost, sav ar i draest, svu milinu ljubavi nae... grieha naega...! (...) Tako je rajska
zmija ljepotom zabranjena voa omamila prve ljude u raju i survala ih u suznu zemaljsku dolinu
biede i nevolje!

Nemec (1989: 173174) ide jo dalje od kranskoga svjetonazora i upozorava na kobnu enu
koja je arhetip preuzet iz drevnih civilizacija, aktivnih mnogo prije nae. Istie da su je
oblikovali daleki mitovi u kojima se njezina uloga oituje unitenjem mitskih junaka koji su,
poput naega Ivice, podlegli arima boanstveno lijepe, ali kobne zavodnice. Meutim,
realistika fatalna ena od mitske se ipak razlikuje u jednoj odrednici, a to je ljudska
dimenzija koja joj je naknadno pridana posredstvom realistike motivacije (ibid.: 174). U
tome smislu Laura posjeduje crtu uvjerljivosti, ali injenica je da ona i dalje postoji jedino kao
literarni konstrukt na papirnatim stranicama.
Njezina manipulativna sposobnost, talent kakav prema uobiajenim rodnim
stereotipima mogu posjedovati samo ene, na svjetlo dana izlazi u prvome razgovoru s
Ivicom, pri emu se ona koristi retorikom tipinom za pronicanje u mukarevu psihologiju,
naravno opet oblikovanom u skladu s rodnim stereotipima (Kovai 1999: 137):

(...) Ja utim, da smo si blizi, kano da se zajedno rodismo i zajedno odhranismo! Meni se
tekar vidi, da se njegdje na dugo i dugo raztstasmo, a evo danas opet naosmo se zajedno! Ja
sam samotna grana na ovome svietu. Ne imam nigdje ba nikoga!... zaliju se naglo suzama
njezine oi... Pa evo, sada e nam obadvojici biti liepo i ugodno...

itateljska publika zapravo ni ne moe sa potpunom sigurnou procijeniti radi li se u njezinu

iskazu iskljuivo o iznuivanju ljubavi, to joj je u konanici i uspjelo, ili u njemu ipak

21
moemo pronai natruhe iskrenosti. Laura je prije svega motivirana svojim biolokim
naslijeem, ali i nepovoljnim okolnostima u kojima je provela djetinjstvo, pa i itavo
odrastanje. Naturalistiki utjecaji u njoj su uzburkali divlju krv, usaenu od strane beutnoga
oca, koja joj naprosto ne doputa razvoj u smjeru idealne ene. Ona robuje svojim strastima,
podriva sve moralne vrijednosti, unitava sve to dotakne, a sve to ini zato jer nikad nita
bolje od ivota nije ni dobila. Poevi od ina silovanja kojim je zaeta, gubitka obitelji koja
ju je odgojila, maltretiranja koja je trpjela od udomiteljske obitelji pa sve do podvoenja
svome vlastitom ocu, sve je oblikovalo njezine karakterne osobine prema dualistikome
naelu strasti i ljepote, grijeha i sudbe, zla i raskoi, ivota i smrti (Frange 1970: 160). U njoj
su sljubljeni Eros i Thanatos, prirodno i demonsko (Nemec 1989: 173).
Svim svojim postupcima ona iznova i iznova perpetuira svoju prolost uporno
ponavljajui da je usamljena na svijetu te da tako treba i ostati, to ju je sudbinski odredilo
degradirajuim likom koji e na kraju skonati onako kako je i nastao silom. Osim u
pripovijesti o Ferkonji, Laurina tragedija najvie dolazi do izraaja upravo u naglaavanju
njezine samoe. Dojam o njezinoj nesrei osobito je snaan u trenutku Iviine prosidbe i
njezina odbijanja iste, pri emu ga ona svim silama, a smatram i s punim pravom, optuuje za
malograantinu i brigu o tome to e selo rei (Kovai 1999: 312):

(...) Izravnaj raune sa upnikom sa svojim duhovnim pastirom! Izravnaj raune sa

roditeljima svojima! Izravnaj raune s ludom svjetinom i njezinim bajkama i predsudama!... Do
svih ti je vie stalo, svi oni su ti prvi i jae prirasli srcu i silnije privezani o duu, negoli ja
sirota!... Neka budu samo ti rauni isti! isti... Budi sretan! Budi sretan! A ja se opet vraam u
svoj iroki, veliki sviet, da tumaram od nemila do nedraga! Ta sudbina mi je ve takova od
poroaja moga!

Ako se malo odmaknemo od koncepta fatalne ene, koji je pozicionira na suprotan pol u
odnosu na tradicionalni koncept ene kao majke i uvarice ognjita te je prispodobljuje
nesposobnom za obiteljski ivot ime oponira patrijarhalnoj viziji ene (Nemec 1989: 178),
morat emo se upitati zato Laura nije pristala na Iviinu prosidbu, ako ga je zaista voljela.
Budui da nije voljela sebe, nije mogla voljeti ni njega, ni bilo koga drugog, ali to ako ipak
jest? U tome sluaju njezin je negativan odgovor na prosidbu zapravo vrlo jasan pokazatelj
njezine drutvene uvjetovanosti. Kao netko tko tijekom ivota nije usvojio model obiteljskoga
ivota, nije nauio pravila funkcioniranja u sklopu bilo kakve zajednice, kojem je jo u
djetinjstvu razruena itava slika sigurnosti obiteljskoga doma, ona vjerojatno nije ni mogla
graditi vlastitu sreu jer za istu nije imala temelje. O njezinoj zaista moguoj ljubavi prema

22
Ivici svjedoe i neke situacije u romanu, primjerice ona u kojoj Laura Ivici pripovijeda cijeli
svoj ivot, ili trenutak u kojemu dolazi kao harambaa Lara i moli ga za oprost (Kovai 379):

Oprosti, oprosti, Ivica moj! Sve, to uradih, uinila sam samo za tebe! Oh, pomiluj, oprosti!

Ipak, iz nekog razloga joj ne vjerujemo i smatramo je dvolinim karakterom. Najveu ulogu u
diskreditiranju Laure odigrao je stav samoga autora, koji se prema njoj od poetka romana
postavlja negativno i sugerira, kako ostalim likovima, tako i itateljima, da joj se ne smije
vjerovati. U nekoliko navrata autor vrlo direktno navodi da je Laura laljivica, dvolina
zloinka koja e svojim tajnim planovima sve unititi (ibid.: 314):

Laura bijae njekuda hladna... Na njezinim ustnama pomaljao se onaj zloinski poluprezir, a iz
oiju joj lizae onaj zmijski bljesak... kakova mi ve poznajemo u te glumice, kada go se u
njezinoj glavi roje osnove i u dui stvaraju nove odluke...

Moemo rei da joj je svojom retorikom autor i presudio. Laurina vjerodostojnost dovedena je
pod upitnik ve prvim susretom s njezinom nestalnom pojavom sumnjiva podrijetla, nejasnih
namjera i neobine, rekli bismo gotovo neprirodne, nadnaravne, boanstvene ljepote.
Sugerirano nam je da svaku njezinu rije odvagnemo dvaput kako se ne bismo prevarili jer iz
njezinih usta izlaze samo lai i himbe. Samom autorskom sugestijom oduzeto je njezino pravo
na govor, pretvorena je u histerian enski lik iji postupci granie s ludilom. Frange (1970:
147) je zove personificiranom sudbinom Ivice Kimanovia, fatumom, plodom
najzlokobnijega udesa koji je baca u postelju vlastitoga oca, a potom u hajduiju koja oko
sebe sije samo nesreu i smrt, ali ne mogu se oteti dojmu da je Lauri takvim predestiniranjem
nanesena velika nepravda. Nepravda zbog koje e ona u hrvatskoj knjievnosti nositi titulu
jednoga od najozloglaenijih enskih karaktera.
Uistinu, Laura jest drugaija od ostalih enskih likova u romanu, karakterom, ali i
neuobiajenom ljepotom. Posebno je Laurina fizika ljepota istaknuta monologom
kumordinara ora, koji je usporeuje s ljepotom seoskih djevojaka napominjui da se u
njihovu sluaju ne moe o ljepoti ni govoriti te istovremeno konstruirajui razliku izmeu
gradskih i seoskih djevojaka (Kovai 1999: 133):

(...) Vana, oba se izvalismo iz tvrde muake zibke: u naim brdinama godine i godine ne
vidi liepo ensko lice! I ono, to bi jo moglo sinuti, sve to omrkne pod surovim i krupnim
platnom, u tekim cokolima i pod grdnom prostotom. Ako tuj to preostane, a ono skui motika

23
 i trh pod svoj jaram! Ne ima govora o ljepoti ene, koju nije rodila i uzgojila kadifa i svila, pa
gospodska kolievka!

Iz takvih uvjeta, iz tvrde muake zibke, raa se Anica kao Laurin kontrastni lik. Njezina
potpuno idealistina slika otro je sukobljena Laurinu mranome obrisu. Ve smo napomenuli
da je Klara Grubarova iz enoina romana pandan Kovaievoj Lauri. Sukladno tome, ako
imamo na umu da je Kovai svoje enske likove oblikovao prema enoinskome modelu,
pandan Anici bila bi Dora Krupieva. U Anici je utjelovljena idealna slika enskoga bia kao
simbola istoe i nevinosti. Za razliku od Laure, ona posjeduje potencijal da postane majkom,
uvaricom obiteljskoga ognjita i idealnom suprugom, ali taj potencijal nikada nije uspjela
realizirati jer ga je Laura zatrla u korijenu. Aniin lik vezan je uz idilian prikaz seoske
sredine od poetka romana. U djetinjstvu je prikazana kroz djeju igru koja sama po sebi u
ljudskoj percepciji evocira nevinost, a ostala je takva do same smrti nevina i neiskvarena.
Koliko god seoska sredina imala pojedinih negativnih strana, Kovai je primjerice kroz
Medoniev lik prikazao sve vei problem pojave lihvarenja u ekonomski propadajuoj
seoskoj sredini, nju emo uvijek simboliki vezati uz pojam idilinoga i istoga, stoga je selo
upisano u iskonski bezgrjean Aniin lik. Anica je posve neiskvarena gradskom prljavtinom
koja je Ivicu ve davno dotakla i pokvarila. Ivici bezuvjetno vjeruje ne pitajui se koliko je
iskren prema njoj i jesu li njegove namjere zaista iste koliko i njezine. Ona, naprotiv, gleda u
njega kao u Boga koji je nikada nee iznevjeriti i spremna je rtvovati se za njegovu ljubav
(ibid.: 343):

Poljubilo djevoje po sto i sto puta svoj dragi amanet, onaj Iviin prsten, pa se molilo i molilo
skromno, arko, s pouzdanjem, velikom nadom! A u licu sievala joj i plamtila nada, jakost,
ljubav, silan djevojaki znaaj, boanstvo! I Anica leti seljakim prijenim puteljcima,
preskakuje grmeke i potoie. Tuj ju uhvatio trn za suknjicu, tamo joj ogrebao ruice... Ali nju
ne smeta nita!

U njoj nema niega tjelesnog, za razliku od Laure koja je, mogli bismo rei, sinonim za
tjelesnost i fiziku privlanost. Jedino tjelesno na njoj su njezine ruice i rumeno lice, koje
Ivica svojim ve odavno sazrelim prstima dodiruje i tjera na njega rumen i stid. Budui da joj
je oduzeto pravo na govor, Laura je, pak, sama tjelesnost, prikazana u najveoj mukarevoj
elji, vesela, vitka, vazda bujna i neodoljiva (ibid.: 267). Iz nje progovara Kovaieva gorka
osobna i politika slika Zagreba, suprotna onoj enoinskoj, na kojoj je oslikan Zagreb
mansardi i suterena, pokvarene gospode i bespomone sirotinje, bezemljake bijede koja je

24
upravo poela pristizati sa sela (Frange ivanevi 1975: 479). Na taj se nain Kovaiev
koncept odnosa sela i grada oituje upravo kroz odnos Anice i Laure Anice kao nevinoga
seoskog djeteta i Laure kao simbolikoga koncepta Sodome i Gomore, zatrovane prljavim,
nakaznim, izopaenim gradom. Traei Ivicu, Anica je jedva uspjela umai gradu koji ju je
gotovo uvukao u svoj uvrnuti ritam. Pada u ruke svodnicama, zagonetnoj starici i orevoj
eni, koje je pokuavaju prodati klijentu i tu prvi put u romanu ona postaje prikazana iz
perspektive pohotna mukarca, kao fiziko tijelo, kao komad mesa (Kovai 1999: 355):

Stara, danas me niesi nasamarila, ja ve miriem zalogaj i puna su mi usta sladke vode od
poude i strasti!

Ipak, Ivica poput heroja stie i spaava njezinu nevinost, spaava je da ne bi postala kao
grjena i prljava Laura, a time je ovjekovjeen jedini trenutak njegova djelovanja. U ostatku
romana djeluje jedino Laura, pokretaka sila koja plete tkivo fabule te ga na kraju ona i
unitava. Kovaievim svijetom ne ravna Bog, ve fatum utjelovljen u Lauri (Frange
ivanevi 1975: 402). Sve u romanu podreeno je njoj i radnja koja upravo zbog nje
posjeduje odreenu dinamiku, i likovi koji pleu onako kako ona svira te na kraju, ne mogavi
vie izdrati njezin suludi ritam, umiru od njezine ruke kao muhe, jedan za drugim. Anica, kao
Laurin kontrapunkt, nije mogla sudjelovati u ljubavnome trokutu s njom i Ivicom. Za takvo
to bila je previe nevina i, naalost, morala je stradati. Njih dvije upriliile su dva pretjerano
razliita koncepta ene koji kao takvi nisu mogli supostojati zajedno. Zbog toga Laura ubija
Anicu i pritom joj na sasvim morbidan nain odsijeca grudi kako bi je dehumanizirala, kako
bi je pretvorila u neto slinije sebi, neto tjelesno i iznutra mrtvo. Nije mogla podnijeti sliku
bezgrjene ene koja e Ivicu usreiti umjesto nje same. Frange (1970: 160) razmiljajui o
Lauri postavlja zanimljivo retoriko pitanje:

to moe idilina istoa Aniina pred ovim raspomamljenim vihorom to samo raspiruje
poare od kojih izgara itava knjiga?

Doista, ne moe ba nita. Svi jednom dou u ralje njezine neodoljivosti i njezina grijeha, a
kada se to dogodi, Laura e ih progutati kao poar kojim je sve spalila i Mecenu, i dokaze o
vlastitu podrijetlu, i Iviino pismo, a na kraju i jadnog registratora, nedouenog aka,
propalog inovnika, Ivicu Kimanovia (ibid.: 160).

25
3.3. Tena preobraena goropadnica

Josip Kozarac, jednako kao i Kovai, svoj stvaralaki rad zapoinje u vrijeme
enoine dominacije u hrvatskoj knjievnosti, a knjievnost njegova vremena oblikovana je
snanim promjenama u smislu shvaanja funkcije knjievnosti i u zaokretu prema knjievnim
tendencijama europske literature (icel 1973: 201). S obzirom na kompleksnost perioda u
kojemu stvara, u njegovim je djelima objedinjen itav niz znaajnih knjievnih obiljeja:
pseudoromantino, nacionalno-prosvjetiteljsko, socijalno obiljeje realizma te psiholoka
motivacija kao proizvod dezintegracije realistike stilske formacije (ibid.: 201). Kao i ostali
domai realistiki pisci u djelima je iskazivao tenju prikazivanja problematike seoske
sredine, stoga je najveu pozornost posvetio upravo rodnoj Slavoniji, koja je tada, unato
prirodnim bogatstvima, bila u snanome ekonomskom zaostatku te se posljedino nala pod
udarom nadirueg, bezobzirnog, importiranog kapitalizma (Frange i ivanevi 1975: 423).
Antun Barac (1986: 149) istie da je pritom esto iznosio vrlo nepovoljne injenice o
seljakome ivotu: opisivao je moralno propadanje pojedinih krajeva, izvrnute moralne
vrijednosti, neracionalan ekonomski ivot i opu pomamu za svime to potjee iz gradske
sredine. Takav pristup karakteristian je i za njegovu Tenu.
Pripovijetkom Tena iz 1894. godine zapoeo je svoju zavrnu fazu stvaralatva u kojoj
dotadanje intenzivno bavljenje tematikom drutvenoga i gospodarskog ivota Slavonije
zamjenjuje interes za psiholoku problematiku uglavnom enskih likova, koji su obiljeeni
snanim karakternim osobinama i emotivnim nabojem te se pritom odlikuju odvanou u
borbi za slobodnu ljubav, osloboenu konvencija patrijarhalnoga ivota (icel 2005: 176). To
ne znai da je u Teni propustio prikazati moralno i ekonomske propadanje slavonske sredine.
Naprotiv, Slavoniju je vjeto zamaskirao u lik Tene, neoprezne djevojke koja svoju ljepotu
razdaje rasipno, nerazumno, kao da e mladost i snaga trajati vjeito (Frange i ivanevi
1975: 423).
Kozarac nas s Tenom upoznaje ve prvom reenicom opisujui fizika obiljeja
kojima e se Tena isticati u odnosu na ostale djevojke. Njezin psiholoki sklop pokazat e se
tek kasnije. Tako je Tena u samome poetku predestinirana svojom izuzetnom prirodnom
ljepotom koja e utjecati na njezin psiholoki profil, ali i izgraditi itavu pripovijetku
(Kozarac 1973: 65):

U esnaestoj godini bila je uzrasla i tanka kao da je iz vode iskoila, i inilo se da e biti i
preve visoka, pa su joj drugarice ve poele priivati kojakakova nelijepa imena. Lice joj je

26
 bilo poneto mrko, sa onom neizrazitom bojom kadano se jo nije moglo znati hoe li biti
blijeda crnka ili rumenobijela. (...) No lice smo jo mrtvo, bez oivljujuega daha; smo mrke
sjajne oi kao da su prerano sazorile, poput mirisa u poluzelene voke, te odavale da e one
pravilne crte lica dok se ispune, dok se izravnaju i oive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu
kakovom narav zna uresiti samo rijetke ene.

ini se da ju je Kozarac zaista uresio neime to e je razlikovati ne samo od drugih

djevojaka i ena u selu, ve od uobiajenih koncepcija enskih likova realizma. Osim posebne
ljepote koja e naposljetku postati uzrokom njezine moralne degeneracije, u nju je utkana i
bioloka motivacija u vidu nekvalitetnoga oeva naslijea, vidljiva iz Kozareve pretjerane
panje u opisivanju karaktera Jerka Pavletia (Flaker i kreb 1964: 174). Jerkov je karakter
pak motiviran socijalnim i povijesnim prilikama raspadanja zadruga u Slavoniji te je sad,
odjednom, morao (Kozarac 1973: 66) da od svinjara postane kuegazda, gospodar, a ne zna
ni kako se plug dri, ne zna ni kola rastaviti, ne ima pojma da svatko mora porez plaati!
Tako je Tena odrasla uz oca lijeninu, neradnika i probisvijeta trome naravi, a da pritom nije
uspjela izbjei njegov utjecaj, tovie, bila je stvorena na njegovu sliku (ibid.: 67):

U takvim prilikama odrastala je Tena. No taj domai ivot nije imao nikakova upliva na nju;
prvo zato jer to nije bilo nita izvanredno u selu, a drugo jer ona nije bila tanje udi a da bi je se
takovo to dojmiti moglo; uvrgla se posve u oca.

Uza sve te bioloke imbenike oblikovalo ju je i okrilje majke, a ini se da njezina majka,
zauujue s obzirom na tadanju nadmo patrijarhalnoga modela, ima glavnu rije u kui.
Sukladno tome Tena je prisiljena izabrati buduega mua, no ona to ne moe jer iz njena srca
ne izbija ni napram jednomu ljubavni ar (ibid.: 67), stoga joj majka za enika izabire Jozu
Matijevia. Kao da oekuje skoru majinu smrt i nada se izbavljenju od nametnute udaje,
Tena indolentno reagira na branu ponudu. Sve do majine smrti ona ne pokazuje bilo kakav
interes za uobiajene drutvene norme, a nakon toga se sve mijenja i njezina narav poinje
izbijati iz svake pore (ibid.: 68):

Tena nije puno plakala za njom, jedno ve zato jer nije bila plaljive naravi, a drugo jer joj je
sada bilo u srcu kao ilom konju koji se oteo i odletio na prostrane njive i poljane u zlatnu
slobodu.

27
Prvu i jedinu ljubav Tena doivljava s Jaroslavom Beranekom, ekim vodnikom, kojega Tena
voli boanskom ljubavlju, slijepom za sve materijalno ukljuujui i svoju vlastitu tjelesnost
(ibid.: 70):

Ona nije sve to vidjela jer je njoj sav svijet bio lijep da ona u toj duevnoj ljepoti nije ni opaala
svoje tjelesne ljepote. Ona nije ni znala da ivi, a to je vrhunac ljudske sree.

Ljubav s Beranekom gotovo je platonska, potpuno liena svih tjelesnih uitaka, a samim time
i svega to je zemaljsko, povrno, ukljuujui i uobiajenu drutvenu normu braka o kojoj
Tena promilja i pita se (ibid.: 70): to je to budunost, to je to vjenati se, to je to biti mu
i ena? Takvi drutveni dogovori nisu joj ni u primisli jer smatra da je za njega vee neto
mnogo vanije od bilo kakva vjenanja. Prkoenje uobiajenoj tradiciji vjenanja, poevi od
odbijanja udaje za Jozu Matijevia pa sve do promiskuitetnih i moralno upitnih odnosa s
drugim mukarcima, najavit e izdvojenost Tenina lika od svega to je opeprihvaeno i
uvrijeeno kao nekakva enska dunost. Njezina izgubljena percepcija najvie e doi do
izraaja u svemu to ona ini nakon Beranekova odlaska. Slijedom toga moemo pratiti dva
stadija njezina karaktera i zakljuiti kako je Tena, u odnosu na ostale enske likove hrvatske
knjievnosti 19. stoljea, lik koji se mijenja, lik koji se razvija pod utjecajem situacija u koje
je baen. Prvu njezinu fazu ini osjeaj smirenja, ljubavi i potpunoga odmaka od fizikoga
svijeta, a odnosi se na vremenski period koji je provela u Beranekovu zagrljaju. Nakon
rastanka s njim dostie drugu krajnost i poinje cijeniti neke druge vrijednosti. Leon Jungman,
zastupnik parike tvrtke i umski trgovac, dolazi kako bi izvukao to vie prirodnih bogatstava
iz plodne Slavonije, ali usput odluuje iskoristiti i sva prirodna bogatstva Tene jer mu je oko
zapelo za onu veliajnu djevojku s crnom maramom na glavi koja uz sve nutkanje nije te
jeseni jo zala u kolo (ibid.: 72). Tena ga privlai iskljuivo zbog svojih tjelesnih vrednota.
Ostale kvalitete nisu mu bitne niti ga zanimaju, tovie, on je sam svjestan toga da mu ona
nikada nee biti privrena niti od nje to oekuje jer, na kraju krajeva, on to niti ne eli (ibid.:
78):

(...) on je znao da nije ni traio samotnu ljubicu koju e presaditi u svoj vrt, nego ruu koju e si
zadjeti za prsa da mu mirie i ugaa jedan dan. On je nju volio toliko koliko i zemlju u kojoj
je sada ivio: on nije doao u Slavoniju da ostane uvijek u njoj, da bude lanom te zemlje, da s
njom die i uzdie; ne, on je doao da se okoristi onim to je u njoj lijepo i vrijedno...

28
Svjestan je injenice da e ju odbaciti kad mu dosadi, jednako kao to e napustiti Slavoniju
kad iz nje iscrpi ono to se iscrpiti dade. Unato spoznaji da moe imati djevojku koju god
poeli, Teni ga ipak privlai i neto drugo osim izgleda, a to je nemogunost da je dobije. On s
nje nije skidao pogled, ali Kozarac (1973: 72) napominje da ga je Tena u poetku ispod
marame samo sjeknula okom, vie iz dosade to je toliko promatra, nego iz izvjedljivosti. U
njegovoj arkoj elji da je pripitomi i osvoji za sebe oituje se impuls rodnih stereotipa koji
enu vide kao onu koja bi trebala glumiti da je nedodirljiva kako bi se svidjela mukarcu i u
odnosu na koketnu Lauru, ija e seksualnost vrlo eksplicitno izbijati iz njezinih postupaka i
izgleda, Tena je pri prvom susretu s Leonom posve zakopana, zaogrnuta crnom maramom
kao simbolom velike tuge za nekom dragom osobom. Upravo e ta tajanstvenost i velebna
tiina njezina lica uzrokovati Leonovu udnju. Iako u poetku suzdrana i srameljiva, Tena
e vrlo brzo pod pritiskom svojega oca popustiti i zapoeti ljubavnu vezu s Leonom, koja e
joj od samoga poetka ponuditi materijalnu ispunjenost, ali ne i duhovnu (ibid.: 7374):

Kada je stupila pred Leona, zasramila se da nije znala ni usta otvoriti, tek pod silu je nastojala
da se nasmijei; no kada je pregledala sav onaj nevieni sjaj Jungmanovih soba, kada je ula
kako joj laska i udvara, kako je njeno nutka ovim i onim, ona se brzo razabrala i osokolila.

Od toga dana zapoinju Tenini turbulentni ljubavni odnosi koji e je obogaivati, ali
istovremeno i duhovno osiromaivati. Ona Leonu odmah pokazuje gdje mu je mjesto i zato
je s zapravo dola, odgovarajui na njegovo pitanje svia li joj se to to vidi reenicom:
Dobro, bolje nego ti. Taj prvi noni susret s Leonom vraa je u njezino prvobitno
psiholoko stanje, stanje duhovne slobode koju joj je donijela majina smrt, a koju joj je
kasnije uzela ljubav prema Beraneku. Ipak joj se Beranek uspijeva uvui u misli sjeanjem na
ljubav u kojoj je bilo onog nadzemaljskoga ara, a za razliku od takve ljubavi, ono to
osjea prema Leonu nije ni priblino slino. Ona to vrlo brzo i shvaa, ali ne uspijeva pobjei
nagonu jer joj to iskustvo nepoznatoga i novog priinja velik uitak i stimulans poljuljanome
samopouzdanju (ibid.: 75):

Ta misao nije je dugo zabaviti mogla; ona je sve vema blijedjela pod dojmom dananjih
doivljaja koji su jo preve novi i neobini bili a da bi dopustili mjesta davnim uspomenama...

Iako je u dubini svojega srca bila svjesna da ini pogreku odlazei k Leonu, nije ni sama
znala zato to zapravo ini. Nije mogla procijeniti je li na njezinu odluku utjecalo oevo
nagovaranje, Leonovo bogatstvo, vlastita znatielja ili sva tri imbenika zajedno. Unato tome

29
poetnom previranju ona se odluuje potpuno prepustiti Leonovoj struji kao iver laganom
talasiu koji se s njime igra te ga sada k obali a sada daleko od obale prenaa (ibid.: 75). U
odnosu na onu poetnu nevinu ljubav, ovaj odnos odlikuje se prije svega tjelesnim uitcima i
materijalnim blagostanjem, pa ak i razularenim zabavama na koje Tena esto vodi i neke od
svojih prijateljica, ali pritom ipak, u maniri prave ljubomorne ene, pazi koju od njih Leon
najvie gleda. Odravajui slobodnu vezu s Leonom Tena u potpunosti gubi doticaj s
propagiranim vrijednostima postaje ohola i gizdava, a to dodatno uzima maha pojavom
mladoga ora (ibid.: 77):

Njoj je bio Leon kao i ore, jer ona vie nije znala to je ljubav. Ona je bila u onom sretnom
raspoloenju te je osjeala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. (...)
Bila je sebi lagana samoj kao ptica; nije marila to toliki eznu za njom, to joj Leon vie puta
ljubomorno zaviri u oi, to je ore napustio i kuu i enu te kao lud mahnita za njom.

Tena se poinje pretvarati u sliku razvratne ene koja ivi u raskoju tijela i neogranienih
elja, neuobiajenu za dotadanju knjievnost, ali razraenom psihologijom karakteristinu
za razdoblje realizma. Tako je Kozarac (1973: 78) prilino eksplicitno definirao njezine
netradicionalne stavove kojima ona odbija pripadati samo jednome ovjeku i koji se raaju iz
najniih, gotovo bismo mogli rei bestijalnih ljudskih pobuda:

Jednomu samo ovjeku pripadati gdje joj se toliki nude, inilo joj se nepravedno. Iz njene due
sve je vema ponestajalo onoga svetoga plamena koji je uvao sliku jednoga jedinoga ovjeka,
ne putajui u blizinu ikoje drugo bie. U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i ivota nastala je
nova tvorba, njena uvstva poela se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik inio se njojzi
sada puno prirodniji od onoga kada je jedinoga vodnika ljubila.

U tome vrtlogu pretjeranoga hedonizma ona postaje opsjednuta materijalnim kao i Leon
kojemu se zapravo prodaje za nekoliko lijepih haljina i svilenih marama, to ak i sama izrie
u jednome od svojih brojnih unutarnjih monologa (ibid.: 77):

Budite svi bogati kao Leon pa u onda biti i vaa!

Leon primjeuje da je njezin govor sve slobodniji, da je sve prostija i divlja, ukratko, da
prestaje biti tipinim enskim likom koji je uobiajeno stidljiv i enstven. On odlazi nakon
to je uspio do korijena posjei Kozarevu voljenu slavonsku umu, a istovremeno i Teninu
mladost (Frange ivanevi 1975: 423). Tena posljedino postaje Jozina i oreva

30
ljubavnica, no to ne ini iz nekakvih emocionalnih pobuda. Naprotiv, vrlo racionalno razabire
potencijalne ljubavnike s obzirom na financijsko stanje; ne treba joj sirotan koji i sm nita
nema, koji joj ne bi mogao niti to davati niti to kupovati. Treba joj netko tko e je
uzdravati i dobrim izborom smatra Jozu Matijevia i ora (Kozarac 1973: 85):

Nato uze prebirati sve oenjene ljude na momke se nije ni obazirala jer oni jo nijesu
gospodari u kui pa kad ih sve prebrojila. pronae da bi Joza Matijevi bio najzgodniji. (...)
Ciganin je, ali ima novaca... A ti e novci odsada biti moji, a Maruka, mala Ciganka, neka puca
od jada! Jest, tako e to biti Joza i ore! Joza e me hraniti, a ore e mi novaca davati!

Onako kako je naumila, tako i bi! Provela je neko vrijeme u sve samo ne tradicionalnoj
zajednici s Jozom i njegovom enom Ivkom te prijateljujui s Marukom, orevom enom.
Mogue je da bi ostala tako zauvijek da ljubomorna Maruka nije odluila preuzeti konce i
unititi takve neprirodne odnose. Odluuje se na najefikasniji potez koji e ubiti sve to je u
Teni dobro, a to je njezina vanjtina. Jer, budimo realni, nita joj drugo nije ni ostalo, a
Maruka je oito bila svjesna toga. Upravo je to Tenu u potpunosti dokrajilo (ibid.: 94):

Zgrozila se, uprepastila kada je prvi put ula tu rije. To divno lice izrovat e kozice, izrovati na
sve vijeke! Od najljepe postat e najgra; kao to su dosada upirali u nju prstom radi ljepote,
tako e sada pokazivati na nju radi grdobe. Hoe li je i ovakovu jo voljeti Joza i ore, hoe li
je ovakovu nagrenu itko htjeti oeniti? Zar e morati raditi i sluiti a da preivi?...

Tatina je, u trenutku spoznaje o bolesti koja e je unakaziti, preuzela cijelo njezino bie
tatina od koje je poput Narcisa zaljubljenog u vlastiti odraz u konanici i stradala.
Nakon svega nam ostaje pitanje zato se Tena na tetu samoj sebi prepustila svojemu
erotskom nagonu. Adela Milinovi (1903: 116) u svojoj analizi Kozarevih ena istie da
bismo Tenu mogli nazvati psiholokom studijom u kojoj je Kozarac predstavio itav jedan niz
enskih likova i time stvorio tip takve junakinje, to ga izdvaja od ostalih hrvatskih
knjievnika. Kao uzrok Teninih postupaka prvenstveno navodi djetinju upropatavajuu
znatielju, koja je u konanici ipak djetinja, stoga je ne moemo nazvati zlom (ibid.: 135).
Pritom svraa pozornost na muku predodbu idealne ene i napominje da je u Kozarevu
sluaju rije o eni koja u sebi posjeduje neto djetinje, neto to e on smatrati najveim
zlom i najveom ljepotom i to e mukarca privlaiti i istovremeno odbijati, jer on to
djetinjasto u njoj nikada nee moi racionalno percipirati (ibid.: 135). Meutim, upitno je
koliko je Kozareva Tena djetinjasta i koliko su njezine pobude nevine. Znatielja se u tome

31
sluaju nikako ne moe porei kao imbenik njezinih postupaka, no neke njezine misli ipak
bacaju sumnju na njezinu nevinost. Takvo je primjerice Tenino promiljanje o preljubu, u
kojem ona potpuno racionalizira taj postupak opravdavajui ga imovinskim stanjem, odnosno
nedostatkom financijskih sredstava (Kozarac 1973: 87):

Da, ali ona zapovijed boja veli: Ne poeli tuega druga, a tko ga poeli, taj poini grijeh
tako je uila dok jo nije ni razumjela smisla toj zapovijedi. To je bilo moebiti negda dok je
svijet jo drugaji bio ali dan-danas, tko bi jo i na taj grijeh pazio! (...) Zar da ona ne smije
oteti makar i tue a da uzdri samu sebe? Jedna to ini ovako, druga onako, kakova se ve
prilika ovoj i onoj nadade: jedna se voli udati jer ima neto na sebi i u sebi to je sili i
podmorava na to; druga voli krasti po tuem gnijezdu i ognjitu, i opet samo zato to joj je
narav neto dala to je sili na to!

Njezine hladnokrvne misli racionalno osuuje i sam pripovjeda (ibid.: 87): Bez vjere, bez
odgoja, pokvarena Tena, tako je grozno i ludo umovala. Zato bismo onda pomislili da je
Tena zapravo rtva djeje znatielje i prirodnoga puta spoznaje? Ona niti prije majine smrti
nije pokazivala drugaiji obrazac ponaanja, i to samo zato jer ju je majka u tome sputavala.
Povratkom Beraneka te shvaanjem da i on posjeduje odreen tjelesni hendikep, Tena se u
mislima vraa svojoj prvoj ljubavi i prisjea se vremena kada se prvi, a ujedno i posljednji
put, zaljubila. Pritom nastoji potisnuti sve ono to se dogaalo u meuvremenu (ibid.: 101
102):

Poput krvi to joj je sunula u obraze, tako joj se prikaza u tom asu sav njezin ivot otkako se
rastadoe pa sve do danas. A kakav je to ivot bio? (...) Ali to pitanje brzo ieznu, a pred
njenom duom izgubie se, padoe te dvije godine kao da ih nije ni bilo...

Frange i ivanevi (1975: 424) istiu da je povratak neiskvarenoj ljubavi zapravo

Kozarevo praktino rjeenje kojim je pokuao ukazati da su istinska ljubav i zajedniki trud
sposobni izgraditi neke dublje vrijednosti, neku novu sreu koja e nadii ruevine nekadanje
ljepote, odnosno u tome se moe iitati i svojevrstan korak unatrag, iz realizma i
naturalizma prema romantiarskim idealima, koji u to vrijeme i dalje ostavljaju peat na
hrvatsku knjievnu proizvodnju.

32
4. enski likovi svjetske knjievnosti

U prethodnim poglavljima istaknuli smo neke od najvanijih obiljeja odabranih

enskih junakinja hrvatske knjievnosti, iji je ustroj oblikovan specifinim drutvenim, ali i
poetikim tendencijama. Meutim, orijentiranost na prikaz enskoga lika nije osobitost
iskljuivo hrvatske knjievnosti. Naprotiv, razvoj prikaza ene mogue je pratiti kroz itavu
povijest knjievnosti zapadnoga kruga. Ve smo ranije spomenuli Bibliju, koja kao jedno od
najznaajnijih kanonskih djela, eni dodijeljuje specifinu ulogu u funkcioniranju svijeta, ali
je istovremeno svrstava u simboliki nezahvalan poloaj u odnosu na mukarca. Mnogo
kasnije nakon nastanka Biblije, ena u knjievnosti i dalje se nalazi u slinome, ako ne i
istome polju specifinih konotacija koje su joj esto pripisivane. Eva je Adama navela da
zagrize zabranjeno voe, lijepa Helena zaludila je Parisa i samim tim inom neposredno
uzrokovala propast Troje i postala simbolom pogrene ene, ene koja e donijeti nemir i
bezvlae u potpuno maskulinizirani svijet. Sva kasnija knjievna djela na neki e nain

33
evocirati grjene ene u smislu njihova prikazivanja ili pak u smislu velianja onih koje su
nadvladale taj koncept i pribliile se onome koji je mukarcu svakako drai i jednostavniji.
Primjerice, John Milton je u svojemu epu Izgubljeni raj nanovo oivio Evu, pripisujui joj i
boansku i sotonsku stranu, u skladu s tradicionalnim shvaanjem dualistikoga koncepta
ene. Na slinim e principima biti izgraena i veina junakinja kojima se bavimo. Ipak,
prepoznat emo i one stvorene na temeljima tradicionalnih vrijednosti. O Branki smo u tome
kontekstu ve govorili, a u sljedeemu e poglavlju glavnu ulogu preuzeti Elizabeth,
nositeljica ideala perspektive koju Catherine Belsey (2003: 31) naziva perspektivom
Vjenoga ovjeka, onom koju odreuje (prividno) besklasna muka figura, koja svoje vlastite
ideale prepoznaje u normama dobroga ukusa i zdravog razuma. Branka i Elizabeth s te su
pozicije prikazane kao ideali, dok e ostale nae junakinje u potpunosti odudarati od njih.
tovie, Ana, Laura, Thrse i Tena predstavljat e prijetnju idealima i neposlunou izazvati
reakciju represivnoga aparata, sastavljenog od maskulinih i patrijarhalnih drutvenih stupova.
Kakve god one bile, radi se o svjetski poznatim reprezentativnim knjievnim junakinjama, a u
sljedeim u poglavljima kroz interpretaciju njihovih osobitosti pokuati prepoznati stilske
formacije romantizma, realizma i naturalizma u svjetskoj knjievnosti.

4.1. Elizabeth ponos i predrasude

Spisateljica Jane Austen ivjela je u razdoblju romantizma i njezini romani smatraju se

sintezom i vrhuncem engleskoga romana 18. stoljea (Beker 1976: 119). Sva su joj djela
zasnovana na drutvenoj stvarnosti Engleske njezina vremena te u njihovo sredite nastoji
postaviti razliite moralne dileme, primjerice borbu za zadravanjem moralnoga i osjeajnog
integriteta uslijed prodiranja surove snage novca i lanoga ugleda (ibid.: 121). Ponos i
predrasude, jedan od njezinih najpopularnijih romana, objavljen je 1813. godine, a u njemu je
Austen prikazala ivot odreenih slojeva u engleskoj provinciji, karakter i postupke djevojaka
koje su osuene na ugovorenu udaju te odnose izmeu bogatoga i srednjeg drutvenog sloja u
tadanjoj Engleskoj (Solar 2011: 374). Osim toga, roman je prava riznica drutvene komedije
koja je prikazana na profinjen i diskretno ironian nain, to e se osobito oitovati u
duhovitim Elizabethinim dosjetkama i njezinoj uspjeno prikazanoj psihologiji (Beker 1976:
119).

34
 Elizabeth je tradicionalan romantiarski karakter u kojemu se ipak sukobljavaju
pravila nametnuta patrijarhalnom tradicijom i osjeaj da ena moda zasluuje i neto vie od
onoga to joj je spolom nametnuto. Sam poetak romana anticipira upravo patrijarhalne
odnose koji e u ovome romanu, u odnosu na ostala djela kojima se bavimo, moda i najvie
doi do izraaja (Austen 2004: 5):

Openito je poznata injenica da je bogatu neoenjenu ovjeku ena prijeko potrebna. Koliko
god se malo znaju osjeaji i stajalita takva ovjeka prigodom njegova prvog dolaska u neko
susjedstvo, ta je injenica tako duboko ukorijenjena u svijesti susjednih obitelji da se on smatra
punopravnim vlasnitvom ove ili one njihove keri.

Ponosna je vlasnica ovoga stajalita gospoa Bennet, Elizabethina majka, iji je jedini ivotni
cilj udaja svojih keri, i to redoslijedom kojim je ona predvidjela od najstarije do najmlae.
Kao ena skromne inteligencije, malog znanja i promjenljive naravi, ona nije znala za bolje
od tjeenja posjetama i novostima u obliku traeva te silnih pokuaja sklapanja zaruka svojih
keri, pri emu nije birala sredstva, a niti pozitivne karakteristike njihovih buduih mueva.
U svemu tome potporu joj ine njezine mlae keri na koje je oigledno izvrila dovoljno
snaan utjecaj, no dvije starije, Elizabeth i Jane, ipak se donekle istiu razumnijim
svjetonazorima. Na prvome balu, organiziranom u ast dolaska gospodina Bingleyja, jednoga
od potencijalnih enika sestara Bennet, Elizabeth se prvi put susree s gospodinom Darcyjem
i taj susret automatizmom je stavlja u opoziciju ostalim sestrama. U usporedbi s njome one su
povodljive i lakovjerne, dok ona svakome pristupa s mnogo opreza i poetnoga prosuivanja.
To se naroito iskazuje nakon bala u njezinu razgovoru s Jane, tijekom kojega je kori zbog
sklonosti zaljubljivanju bez prethodnoga promiljanja o manama te osobe i bez sposobnosti
prosuivanja neijega karaktera. Ona, potpuno suprotno, procjenjuje neiji karakter
oslanjajui se na neiji fiziki izgled. Istim principom ve pri prvome kontaktu ocjenjuje
Darcyja gordim i oholim, ne shvaajui da je i sama zapravo takva. Okupirana je njegovim
postupcima pa esto promilja o neemu to je uoila, iako cijelo vrijeme pokuava naglasiti
da joj nije stalo do njegova miljenja (ibid.: 4647):

inilo joj se nevjerojatnim da je ona predmet divljenja tako velikog ovjeka, no bilo bi jo
udnije ako bi je promatrao zato to je mrzi. Napokon je zakljuila da mu privlai pozornost
zato to, po njegovu miljenju, kod nje ima neega pogrenijeg i pokvarenijeg nego kod bilo
koje druge nazone osobe. Taj je zakljuak nije zabolio. Premalo joj se sviao da bi hajala za
njegovo miljenje o njoj.

35
Austen u nekoliko navrata dijalogom dviju sestara, Jane i i Elizabeth, nastoji prikazati
razliitost njihova karaktera i pogleda na svijet te sposobnosti procjene ljudi s kojima dolaze u
kontakt. Pritom su one u nekim kategorijama doista razliite; Elizabeth je, primjerice, mnogo
slinija sarkastinome i rezerviranom ocu koji se odlikuje osobitom vrstoom stava i ukusa,
dok je Jane u svojim percepcijama mnogo blaa i daleko naivnija, no nikako ne moemo rei
da nalikuje svojoj prizemnoj i priprostoj majci. Janeina prekomjerna povjerljivost primjetna je
ve poetkom romana prilikom njezine pogrene procjene mladia Wickhama, za kojega e se
kasnije pokazati da nije vjerodostojan karakter te da ne zasluuje niije povjerenje (ibid.: 76):

Jane ju je sasluala iznenaeno i zabrinuto; nije mogla vjerovati da gospodin Darcy moe biti
tako nedostojan Bingleyjeva potovanja; istodobno je bila takve naravi da nije mogla sumnjati u
istinitost tvrdnji mladia tako privlana izgleda kao to je gospodin Wickham. Mogunost da je
on uistinu doivio takvu neljubaznost bila je dovoljna da izazove sve njezine njene osjeaje,
stoga joj nije ostalo nita drugo doli da misli dobro o obojici, da opravda ponaanje obojice i da
sve to se ne moe drukije objasniti pripie sluaju ili nekoj pogreci.

Elizabeth se njezinim lakovjernim komentarima obino podsmjehuje s nekom dozom ironije,

no nikako izrugivanja jer je svjesna razliitosti svoje sestre (ibid.: 76):

(...) A to moe kazati, draga moja Jane, u prilog zainteresiranim ljudima koji su, po tvom
miljenju, sve to zakuhali. Opravdaj i njih, jer emo inae morati misliti neto loe o nekomu.

Elizabeth, nasuprot svojoj sestri koja se trudi ne isticati, eli biti drugaija i uvijek se trudi
iskreno iskazati ono to joj je na umu. Koliko je ta izuzetnost zapravo pravo stanje njezina
psiholokog profila, a koliko samo pokuaj da se uini iznimnom pred drugima i pred samom
sobom, moemo samo nagaati, no njoj ti pokuaji zaista i uspijevaju, pogotovo u susretima s
Darcyjem, koji je prilino zadivljen njezinim britkim i odsjeenim odgovorima. Takav
odgovor ona nudi nakon njegova pitanja eli li zaplesati na kotsku poskoicu (ibid.: 47):

(...) eljeli ste, znam, da kaem da kako biste imali zadovoljstvo da prezrete moj ukus, ali ja
uvijek uivam u osujeivanju takvih planova i liavanju takve osobe oekivanog prezirnog
likovanja. Stoga sam vam odluila kazati da uope ne elim plesati kotske poskoice, a sada
me prezirite ako smijete.

36
Darcy pak nakon takva njezina odgovora vrlo brzo shvaa da mu je Elizabeth intelektualno
kompatibilna i svia mu se njezino dranje prepuno ljupkosti i vragolanstva. No u
zaljubljivanju ga ipak koi njezin nizak rod koji je pritom dodatno naruen primitivnim
majinim ponaanjem. Taj sukob izmeu ljubavi, ljudskoga dostojanstva i suosjeanja na
jednoj strani te novca, vlasnitva, poloaja u drutvu, lanoga ugleda i predrasuda na drugoj,
ini okosnicu romana oko koje e se plesti svi romantini zapleti i psiholoke dileme (Beker
1976: 108). Elizabeth se pak predstavlja drugaije u odnosu na Darcyja kao netko tko
predrasude ne poznaje i ljude ne dijeli s obzirom na njihovo podrijetlo ili financijski status
stoga i dolazi u konflikt s gospoicom Bingley, koja joj podastire negativne Wickhamove
strane (Austen 2004: 85):

ini mi se da su, prema vaim rijeima, njegova krivnja i njegovo podrijetlo isto ree
Elizabeth ljutito jer vi ga ne okrivljujete ni za to osim to je on sin upravitelja imanja
gospodina Darcyja, a o tome me, uvjeravam vas, i sam izvijestio.

Usput, Elizabethin svjetonazor je prilino idealistiki ak i kada je u pitanju njezina obitelj i

kada treba prosuditi vlastite vrijednosti, iako je svakako svjesna da odreene staleke razlike
postoje i da ih mnogi nee smetnuti s uma. Takav stav dolazi do izraaja kada nastoji uvjeriti
Jane da je Bingley voli unato svojim sestrama koje se svim silama trude razdvojiti ih jer im
taj brak ne laska, ni statusnim aspektom, a jo manje financijskim (ibid.: 104):
(...) Meutim, bitno je ovo: mi nismo za njih dovoljno bogate ni dovoljno otmjene; eli
pridobiti gospoicu Darcy za svog brata pogotovo zato to misli da bi joj njegova enidba
olakala da se uda za njezina brata; ta je zamisao prilino lukava i moda bi i uspjela kad ne bi
bilo gospoice de Bourgh.

Svi zapleti u ovome romanu vezani uz muko-enske odnose tjeraju Elizabeth na snana
previranja unutar nje same, zbog kojih biva rastrgana u razmiljanju kome treba vjerovati, a
kome ne te tko je zaista onakav kakvim se predstavlja. Ona shvaa da su ljudski karakteri
podloni mijenama i to joj stalno potvruju, poevi od njezine najbolje prijateljice Charlotte
(ibid.: 116117):

(...) to vie vidim svijeta, to sam nezadovoljnija njime; svaki dan potvruje moju uvjerenost
u nepostojanost ljudskih karaktera i pokazuje da vjeru u neiju vrlinu ili pamet ne treba temeljiti
na njegovu izgledu.

37
Sestra Jane jedina je osoba kojoj Elizabeth bezuvjetno vjeruje i za koju je sigurna da nikada
nee promijeniti svoj idealan romantiarski karakter te da je samim time nikada nee
iznevjeriti. U tome smislu Jane se, iako u romanu ostvaruje ulogu oslikavanja Elizabethinih
osobina jer se Elizabeth ogleda o nju i jer je formirana kao njezina protutea, ostvaruje i kao
Elizabethina srodna dua, ona u kojoj Elizabeth pronalazi jedinu utjehu i o jednoj ne moemo
govoriti, a da pritom u nau analizu ne ukljuimo i drugu. Kad je u pitanju Darcy, Elizabeth se
s njime cijelo vrijeme poigrava te donekle ak i izruguje njegovu gordost, ali joj podsvijest
pritom govori da imaju slina stajalita koja e ih u konanici i dovesti jedno drugome u
naruje. ini se da je upravo slinosti koje pronalazi u njegovu liku odbijaju, a ono to voli u
svojemu karakteru, na njemu joj smeta i izgleda joj kao neoprostiva mana (ibid.: 82):

I jedno, i drugo odgovori mu Elizabeth vragolasto jer sam zapazila da imamo vrlo sline
sklonosti. Oboje smo nedrutvene, utljive naravi, neskloni razgovoru osim kad mislimo da
emo rei neto to e zapanjiti cijelu sobu i prenositi se s koljena na koljeno, mudro poput
poslovice.

Osnovni okraj izmeu njih dvoje izlazi na vidjelo prilikom Darcyjeve prosidbe, kojom je on
istaknuo da je zaljubljen u nju unato svim obiteljskim zaprekama koje razum uvijek
suprotstavlja osjeajima. Elizabeth, rasrena njegovim rijeima te prvenstveno njegovim
samopouzdanjem i uvjerenou da e na prosidbu pristati, odgovara negativno i prosipa mu u
lice sve ono to na njemu smatra negativnim. Taj odgovor, kao i svi njezini uobiajeni
odgovori, prti ironijom, podsmijehom i optubom njegovih predrasuda prema niim
staleima (ibid.: 161162):

(...) Prirodno je to se u takvim sluajevima osjea zahvalnost, i ja bih vam zahvalila kad bih
zahvalnost mogla osjetiti. Ali ne mogu... nikad mi nije bilo stalo do vaeg lijepog miljenja o
meni, a vi ste ga, uistinu, vrlo nerado i izraavali. (...) Nakon ovog objanjenja nee biti teko
razumu... koji vas je, kao to rekoste, dugo spreavao da priznate svoju naklonost... tu naklonost
napokon i pobijediti.

Kao to je i sama naglasila, njezin je ego najvie pogoen injenicom da ju je izjavom o

zaljubljenosti koja ga je zatekla protiv njegove volje, razuma i karaktera namjerno omalovaio
i uvrijedio. Time opravdava svoj neuljudan odgovor na prosidbu, a osim toga kao razlog
navodi i Darcyjevo uplitanje u ljubavnu sreu njezine najdrae sestre, jo nesvjesna njegove
nevinosti u tome sluaju. Darcy u cijeloj zavrzlami ostaje racionalan te dosljedan svojim

38
odlukama i svjetonazorima pa joj objanjava da je razoaranje niim statusom njezine rodbine
u potpunosti opravdan i prirodan osjeaj (ibid.: 163):

(...) No, meni je mrsko svako prenemaganje. I ne stidim se osjeaja koje sam vam opisao. Oni
su bili prirodni i opravdani. Zar biste mogli oekivati da se veselim to je vaa rodbina nieg
ranga od moje? Da estitam sebi to u stei tazbinu iji je poloaj tako daleko ispod mojeg?

Principom pokazivanja otvorene odbojnosti prema niemu drutvenom sloju Darcy podilazi
stereotipima uvrijeenim za Englesku, a i ostale zemlje 19. stoljea uope. Takav tip
predodbi koje vie staleke slojeve stavljaju u suodnos s niima zadrao se i danas. On je
osobito prisutan u dravama niega standarda, ali vjerojatno nije potpuno izumro ni u onima s
viim standardom i manje istaknutim razlikama u socijalnim slojevima. U Elizabeth se
svjesnost o razlikama imunih i siromanih oituje u tatini koju u njoj izaziva Darcyjevo
priznanje te se u njoj budi osjeaj ponosa i superiornosti (Austen 2004: 164):

Laskalo joj je to je nehotice izazvala tako duboku ljubav. No, njegov ponos, njegov odvratni
ponos, njegovo bestidno priznanje onog to je uinio u vezi s Jane, njegova neoprostiva
umiljenost iako ga nita ne opravdava i bezosjeajan nain na koji je spomenuo gospodina
Wickhama, i ne pokuavajui porei svoju okrutnost prema njemu, sve je to odmah nadvladalo
saaljenje, privremeno izazvano promiljanjem o toj njegovoj ljubavi.

Stereotip o enskoj tatini ne provlai se kroz roman samo jednom. On je naglaen i u liku
Bingleyjevih sestara koje se u svim aspektima smatraju mnogo vanijima nego to ustvari
jesu. Slino je i s Elizabethinim sestrama; sve redom zaljubljene same u sebe te uvjerene u
svoju ljepotu, ne poduzimajui nita kada je u pitanju obrazovanje ili bilo kakva druga
intelektulalna ili duhovna nadogradnja, ekaju da ih netko izabere za enu, to e ih rijeiti
tekih financijskih muka. Razgovarajui o Bingleyju, Jane i Elizabeth same zakljuuju da je
tatina tipino enska karakteristika te da u eni ona uzrokuje neutemeljenu pomamu za
mukarcem koji joj se prividno udvara (ibid.: 117):

(...) Ne smijemo oekivati od ivahna mladia da uvijek bude oprezan i obziran. esto nas
zavarava naa vlastita tatina. ene uobraavaju da divljenje znai vie nego to ono uistinu
znai.

Iako na prvi pogled imamo drugaiji dojam, najtatija od svih svojih sestara moda je upravo
Elizabeth. Njezina konstantna potreba za dokazivanjem svoje razliitosti i pronicljivosti

39
govori u prilog tome. Da stvar bude paradoksalnija, njezina pronicljivost na kraju se pokazuje
potpuno promaenom, a za intuiciju kojom se vodi poinje shvaati da je zakazala, i to u vie
situacija. Pogrijeila je s procjenom Wickhama, koji ju je uspio zavesti slatkorjeivou i
laskanjem. Pogrijeila je u procjeni svoje najbolje prijateljice za koju je smatrala da dri do
sebe mnogo vie nego to se kasnije pokazalo. Pogrijeila je u najvanijoj procjeni, procjeni
Darcyja, i to samo zbog toga to ju je zanemario pri prvome susretu. Toliko je snana bila
njezina tatina. Elizabeth svoje propuste shvaa tek nakon Darcyjevog pisma kojim joj on
pokuava ponovno dokazati svoje osjeaje i razjasniti svoje postupke (ibid.: 175):

Kako sam runo postupila uzvikne ona ja koja sam se ponosila svojom pronicavou! Ja
koja sam cijenila sebe zbog svojih sposobnosti! Ja koja sam esto omalovaavala sestrinu
velikodunu prostodunost i zadovoljavala svoju tatinu beskorisnim i neopravdanim
nepovjerenjem. Koliko me ponizilo ovo otkrie! Pa ipak, kako je pravedno ovo ponienje. Da
sam bila i zaljubljena, ne bih mogla biti toliko slijepa. No zaludila me tatina, a ne ljubav.
Polaskana panjom jednoga, a uvrijeena zanemarivanjem drugoga, ve na poetku naeg
poznanstva, ja sam se u oba sluaja priklonila predrasudama i neznanju, a ogluila o razum. Do
ovog trenutka nisam poznavala samu sebe.

U tome monologu samospoznaje ona shvaa da se prepustila predrasudama, onome to je

tijekom svojega ivota najvie prezirala. Pred time padaju u vodu sva njezina prethodna
nastojanja da primijeti i osudi u ljudima sve njihove niske pobude i interese, upravo zato to
pritom nije shvaala da je i sama zapela u koloturu malograantine i niskih traeva. ak ni u
trenutku shvaanja ne ali toliko zbog toga to je povrijedila neije osjeaje, u ovome sluaju
Darcyjeve, koliko je zaprepatena saznanjem da su svi njezini stavovi bili posve pogreni.
Toliko je snana njezina tatina. Darcyjeva ljubav u njoj je izazivala samo zahvalnost, a
njegov opi karakter potovanje (ibid.: 179). I dalje prema njemu nije gajila nikakve
osjeaje, tovie, nije imala ni najmanju elju da ga ponovno vidi. Brinulo ju je jedino njezino
ponaanje u prolosti i injenica da joj je Darcy u pismu istaknuo nesretne mane njezine
obitelji kojima nema lijeka. On kao glavnu smetnju njihovoj ljubavi sada ne istie
Elizabethin nii stale, ve potpuni nedostatak uljudnosti koji se preesto oituje kod njezine
majke, triju mlaih sestara, a ponekad i kod njezina oca (ibid.: 167). Elizabethin povrni
pristup ne doputa joj da brine o bilo emu drugome. Ona brine o drutvenome poloaju svoje
obitelji, odnosno o tome to e netko misliti ili rei, kako se u naemu narodu esto voli
istaknuti. Njezina optereenost obiteljskim ugledom oituje se u snanome nastojanju da otac
ne dopusti Lydiji putovati u Brighton (ibid.: 194195):

40
 Uistinu grijei. Meni osobno nije nanesena nikakva takva teta protiv koje bih negodovala.
Ne alim se ni na to posebno, ve na ope zlo za sve nas. Naoj vanosti, naem ugledu u
okolici, neizbjeno e tetiti lakoumnost, pretjerano samopouzdanje i potpuna neobuzdanost
kojima obiluje Lydijin karakter.

Na poetku sam spomenula da je Elizabeth tipian romantiarski lik. Ako imamo na

umu da su romantiarski likovi obiljeeni senzibilnou, zanosom i strastima, uinit e nam se
da Elizabeth nema veze s time. Ipak, nju odista i odlikuje svojevrstan zanos prema
zagovaranju otklona od uobiajenih drutvenih normi. Taj je zanos moda drugaiji od onoga
koje njeguju njezine sestre voene strastima, ali svejedno ga ne moemo negirati. Nadalje,
spomenula sam da romantiarski likovi nemaju osjeaj za realnost. Elizabeth se ini kao lik
koji od ostalih odudara svojom realistikom percepcijom, izotrenim instinktima i briljantnom
elokvencijom, no ve sam pokazala kako se sve njezine poetne prednosti na kraju pretvaraju
u mane. Upravo ju je svjesnost o otrini vlastitih procjena uinila slijepom. U konanici, u
prilog njezinu romantiziranom vienju svijeta ide i injenica da se ipak udala za osobu u koju
je cijelo vrijeme najvie sumnjala. Zato se Elizabeth na kraju ipak zaljubila u Darcyja?
Prilino sam sigurna da je svaki itatelj na poetku itanja ovoga romana vrlo brzo doao do
zakljuka o njihovome vjenanju kao neemu izvjesnome, kao neemu emu roman neupitno
vodi. Na takav ishod svaki e itatelj posumnjati upravo zbog implicitne svijesti koju su mu
usadila sva prethodna itanja romantinih ljubavnih romana. Pritom taj itatelj ne mora nuno
biti vrstan poznavatelj knjievnosti on moe biti potpuni laik, odnosno netko tko
jednostavno voli itati. Meutim, njemu e se, a moda i nama, uiniti da se Elizabeth u
Darcyja na kraju ipak zaljubila iskljuivo zbog njegovih prekrasnih karakternih osobina. Je li
to doista tako? Ve sam napomenula da ona cijelo vrijeme negira postojanje bilo kakvih
ljubavnih osjeaja prema Darcyju, a istie naklonost prema Wickhamu. Meutim, Wickham
se u jednome trenutku pokazuje kao potpuno nevjerodostojan, a ona shvaa da je Darcy cijelo
vrijeme bio ispravan, iako se njoj inilo drugaije. No, ni tada se u njega ne zaljubljuje! Jo
uvijek ga smatra donekle odbojnom linou. Njezini osjeaji, ako ih moemo tako nazvati,
raaju se na najprizemniji mogui nain, upoznavanjem njegova imanja, u trenutku spoznaje
da biti gospodaricom Pemberleyja znai neto posebno (ibid.: 204). Ona u svojoj glavi ak i
verbalizira tu ideju (ibid.: 205):

Eto, pomisli ona, mogla sam postati ovdje gospodaricom! Sad sam mogla ve dobro
poznavati ove sobe.

41
U pismu sestri takoer istie da se u njega poela zaljubljivati kad je prvi put ugledala
njegovo lijepo imanje u Pemberleyju (ibid.: 306). Moda e njezinu naglu promjenu netko
pokuati opravdati mogunou da je ona u Darcyja zapravo bila zaljubljena od prvoga
susreta pa je to uspjeno potiskivala, ali takvo stajalite nema nikakvu potporu jer ga i sam
pripovjeda pobija (ibid.: 230):

Ako su zahvalnost i potovanje dobra osnova za ljubav, onda promjena u Elizabethinim

osjeajima nije bila nevjerojatna ni izopaena. Meutim, ako nisu... ako je ljubav, potekla iz
takvih izvora, nerazumna ili neprirodna u usporedbi s ljubavlju na prvi pogled, ak i prije bilo
kakva razgovora, onda se ne bi moglo nita rei u Elizabethinu obranu osim to je ona donekle
odraavala taj drugi nain svojom naklonou prema Wickhamu i to je nju pretrpljeni neuspjeh
ovlastio da trai onaj prvi, manje zanimljiv nain zaljubljivanja.

Njezina udaja za Darcyja govori samo o tome da Elizabeth, koliko god se trudila, nije mogla
biti drugaija od svojih sestara i da nije mogla postupati drugaije nego to joj je nametnuto
svjetonazorima njezina vremena, koje je mukarce i ene tjeralo na brak iz financijske koristi.

4.2. Ana Karenjina izmeu elja i mogunosti

Ana Karenjina objavljena je 1877. godine i u tome romanu Lav Nikolajevi Tolstoj,
jedan od najvanijih ruskih realista, nastoji prikazati sukob tradicionalnih vrijednosti i tenje
za slobodnim izborom inspiriranu istinskim osjeajima (Solar 2011: 16). Roman je zamiljen
kao svojevrsna osuda brane nevjere te samim time i osuda Anina lika, ali njezin je karakter
ipak ocrtan s mnogo razumijevanja za njezina duevna stanja i postupke (ibid.). Ana je
stvorena kao karakter od krvi i mesa, motiviran psiholokim previranjima koja je uzrokovao
inovniki korektan karakter njezina mua, ime se Tolstoj predstavio kao dosljedni
realist-analitiar (Flaker 1975: 336). Drutvena stvarnost vremena u romanu Ana Karenjina
obuhvaa rapidni razvoj novoga, graanskog i gradskog drutva opsjednutog materijalnom
sferom ivota i strogim moralnim kodeksima koji brak rasadite buduih promjena u
socijalnoj strukturi stavljaju na prvo mjesto drutvene ljestvice (Kneevi 2011: 122). O
braku kao kljunome mjestu europske tradicije svjedoi i prva Tolstojeva (2004: 7) reenica:

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj nain.

42
Njome je Tolstoj uputio na vrijednosnu kategoriju obiteljskih odnosa i lanova, stavljajui
obitelj kao pozitivnu drutvenu strukturu na prvo mjesto, a onaj koji se bude usudio raskinuti
svetu zajednicu, bit e osuen na drutvenu ili fiziku smrt (Dabidinovi 2011: 141). U
takvome je okruenju sazrijevao lik tragine i nesretne ene koja se zbog vlastitih drutveno
nedoputenih osjeaja naprosto izgubila u nametnutim ulogama majke, supruge i ljubavnice
(Vojinovi 2011: 114). Njezin tragini razvoj i zavretak naznaen je ve prvim susretom nje i
Vronskoga, obiljeenim pogibijom radnika na kolodvoru. Simbolian nagovjetaj njezine
vlastite sudbine u ovome je sluaju karakteristian za razdoblje modernizma, koje e tek
uslijediti (Solar 2011: 17). Iako se na prvi pogled Ana ini posve stabilnom i sretnom linou
ona kao glas razuma dolazi urediti odnose u braku svojega brata i njegove ene, pokazat
e se da je to samo krinka koju ona vjeto nosi sve do jednoga trenutka, do raanja novih
osjeaja. Da je neto trulo u Aninu braku primjeuje i Dolly, kojoj je bilo neto neiskreno u
itavom ureenju njihova obiteljskoga ivota (Tolstoj 2004: 71). Zaista, nita u njezinu braku
s Karenjinom nije bilo dobro i nije bilo iskreno, ali Ana to poinje primjeivati tek nakon
emotivnoga buenja, jer, do tada je zapravo bila mrtva. Udvaranje Vronskoga imponira joj
zbog svega to joj u braku nedostaje i pri prvom susretu s muem ona odjednom progleda
(ibid.: 107):
Osobito ju je iznenadilo uvstvo nezadovoljstva sa sobom koje je osjetila pri susretu s njim.
uvstvo to bilo je domae, poznato, uvstvo nalik na stanje pretvaranja, koje je osjeala u
svojim odnosima prema muu; no prije nije opaala toga uvstva, sad ga je jasno i bolno
spoznala.

Ana posjeduje prepoznatljiv intelektualni i sociokulturni kod koji je razlikuje od ostalih

junaka voenih principima i normama. Za razliku od njih, Ana se vodi strau i iskrenim
osjeajima (Vojinovi 2011: 115). U poetku je ona prividno pragmatina i realna, barem kada
je u pitanju ivot njezina brata, iji preljub opravdava injenicom da su mukarci ionako
skloni aranju, ali e se uvijek vratiti u okrilje obitelji. Kasnije se ispostavlja da se ona sama
nee pridravati svojih poetnih uvjerenja koje je revno nastojala usaditi Dolly. U sluaju
bratova preljuba ona se postavlja potpuno drugaije prihvaa sve oblike normi i pristaje na
tradiciju pomirenja suprunika, no u svome sluaju zanemaruje dunosti. Zato? Zato jer je
previe iskrena prema sebi i zato jer shvaa da je ivot prevrijedan kako bi ga utroila na
osobu s kojom osjea samo dosadu, naviku i ope nezadovoljstvo. Aleksije Karenjin tipian je
predstavnik viega sloja, materijalno nastrojen, lutka, ministarski stroj, ovjek bez kapi
krvi u svome tijelu, jednom rijeju dosadnjakovi. Anu proganja njegov nedostatak ljubavi i

43
svjesna je toga da su svi njegovi postupci samo puko ispunjavanje drutvenih obrazaca. Nije
optereen eninom nevjerom zbog toga to je voli, ve zato to ga brine slika koju e u
patrijarhalnom drutvu ostaviti on kao mukarac kojemu je ena nabila rogove. Nakon
Anina priznanja on odmah poinje razmiljati o provjerenim drutvenim kodeksima kojima e
joj objasniti da je pogrijeila. Prva reakcija osobe koja se osjea izdano sigurno nee biti
nekakav popis toaka dnevnog reda ili odgojne smjernice, ali njegova izgleda upravo tako
(Tolstoj 2004: 211):

Moram rei i oitovati sljedee: prvo, objasniti znaenje drutvenoga miljenja i dobroga
vladanja; drugo, vjersko izlaganje znaenja braka; tree, ako zatreba, upozoriti na nesreu sina
koja moe nastati; etvrto, upozoriti je na njezinu vlastitu nesreu.

Za takvu osobu nije ni udno da je izgubila ljubav suprunika, ako je uope postojala u tome
ugovorenom braku. Takvoga malograanskog slubenika moe se samo prezirati, a jedino to
Ana i osjea prema njemu samo prijezir i odvratnost prema njegovoj pukoj tatini i elji za
uspjehom koje jedine zahvaaju njegovu uplju duu. Anina traginost koncentrirana je
upravo u tome drutvenom neshvaanju njezine nesree. On posjeduje ugled, dostojanstvo i
visoki poloaj na drutvenoj ljestvici, a to ga u oima petrogradske gospode okupljane na
salonskim druenjima ini nepogrjeivim. Ana je toga svjesna, kao i injenice da se za nju
nita ne moe promijeniti, da njoj nitko nee uvati lea i da je nitko, osim sebe same, iz toga
poloaja ne moe izbaviti. Ne treba joj drutvo koje e joj osigurati siguran brak i materijalni
status, to joj je ve omogueno. Ona trai neto ega u njezinu braku nema, a to je
prvenstveno obostrana ljubav. U njezinu promiljanju oituju se tlapnje ene koja je prisiljena
na brak s osobom koju ne voli, na raanje djeteta osobi koju ne voli, u krajnjoj liniji, na ivot
do smrti s tom istom osobom (ibid.: 299):

(...) Oni govore: religiozan, udoredan, estit, uman ovjek; ali ne vide to sam ja vidjela. Ne
znaju kako je on osam godina guio moj ivot, guio sve to je u meni bilo ivo da nije
nijedanput pomislio da sam ja iva ena kojoj je potrebna ljubav. Ne znaju kako me je na
svakom koraku vrijeao i uvijek sa sobom bio zadovoljan. Zar se nisam trsila da naem
opravdanje za svoj ivot? Zar ja nisam nastojala da ga ljubim, da ljubim sina, kad ve nisam
mogla ljubiti mua? No dolo je vrijeme, pa sam shvatila da se ne mogu vie varati, da sam
iva, da nisam kriva to me je Bog stvorio ovakvu, da moram ljubiti i ivjeti.

Ana od poetka posjeduje istinski potencijal za osjeaje i ljubav, ali okolina joj namee
tragian put i tragian zavretak. Kroz svoj moralni razvoj ona e se uspjeti izdii iznad

44
lanoga morala svoje drutvene stvarnosti (Kneevi 2011: 127). Priznanje preljuba suprugu
samo je dokaz njezine potrebe za iskrenou i nespremnosti na odricanje od vlastite sree
zbog drutvenoga kodeksa (ibid.). in priznanja istovremeno predstavlja i njezin posljednji
vapaj za muevljevom reakcijom, ali i manifestaciju prihvaanja svoje jedinstvenosti.
Verbalizacijom svojih nedoputenih emocija one napokon postaju stvarne i svojstvene samo
njoj. Kao to brak nije brak u smislu formalne strukture ako ga ne ugovorimo vaeom
procedurom, tako ni njezini osjeaji nisu mogli biti uvaeni dok ih nije naglas izgovorila pred
osobom koja je treba odrijeiti. Meutim, time nije postigla oekivanu reakciju. Karenjin
ponovno nije pokazao ni najmanji traak osjeaja, a nije ju niti odrijeio, to njoj samo
potvruje pretpostavku da se radi o emocionalno praznome ovjeku kojega ona ne moe
cijeniti, a voljeti jo manje (Tolstoj 2004: 212):

Ja sam loa ena, ja sam propala ena mislila je ali ne volim lagati, ne trpim lai, a njemu
je hrana la. On sve zna, sve vidi; pa to osjea kad moe tako mirno govoriti? Da ubije mene,
da ubije Vronskoga, cijenila bih ga. Ali ne, njemu je potrebna samo la i vanjska pristojnost
govorila je sebi Ana, ne mislei o tom to je zapravo htjela od mua, kakvim bi ga htjela vidjeti.

Ve sam na poetku spomenula da se lik Ane odlikuje smirenou i vrstoom, no radi

se samo o prividu koji ona prilino dugo uspijeva odravati. Njezina priroda zapravo skriva
podvojeni svijet unutranjih razdora koji je razapinju u nekoliko smjerova sluena je izmeu
osjeaja mrnje prema muu i ljubavi prema Vronskome, elje za priznatim ivotom s
Vronskim i nemogunosti ostvarivanja istoga, elje za sinom i elje za ivotom koji toga sina
automatski iskljuuje (Vojnovi 2011: 115). Ona ni vlastitoga sina vie ne moe doivjeti s
jednakom ljubavlju kao to ga je prije doivljavala, jer on vie ne pripada njezinoj sadanjici.
Prethodni brak za nju je dio nekoga drugog svijeta, a ona se promijenila i vie mu ne moe
pristupiti. Vie od iega eli pomirbu tih dvaju svjetova, sadanjeg i prolog, ali to je
nemogue realizirati i ona zbog toga propada (Tolstoj 2004: 643):

Samo ta dva bia ljubim, i jedno iskljuuje drugo. Ne mogu ih sjediniti, a samo to mi je
potrebno. I kad toga nema, onda je svejedno.

Kako roman odmie, tako Anina razapetost izmeu ljubavi i brane obaveze postaje sve
snanija i svijest joj se poinje rascjepljivati na dva dijela. Podvojenost njezine linosti istie
se u nekoliko navrata: prvi put ona sama doivljava neobinu psihiku senzaciju razdvajanja
due koju je usporedila s osjeajem razdvajanja predmeta pred umornim oima. Dosljednost i

45
trenutna sabranost oituju se u razgovoru s Karenjinom, u kojemu posve sigurno tvrdi da se
njezino miljenje nije promijenilo, da je ista kakva je i bila, prestupna i gadna ena, ali da je
takva kakva jest i nee se mijenjati. Opetovano joj se svjesnost o ivanoj rastrojenosti javlja
u trenutku u kojem misli da umire te se ispovijeda Karenjinu (ibid.: 419):

(...) Ne udi mi se. Ja sam ona ista... Ali u meni je druga, ja se nje bojim, ona je zavoljela
onog, pa sam te htjela zamrziti, ali nisam mogla zaboraviti onu koja je bila prije. Ona nisam ja.
Sad sam prava, ja sva. Sada umirem, znam da u umrijeti, upitaj njega.

Ana u tome trenutku, voena strahom od smrti, poinje se rascjepljivati zbog osjeaja
stravine grinje savjesti koji ju kontinuirano progoni. Iako dosljedna u potrazi za vlastitom
sreom, moralne i drutvene konice presnane su i preutjecajne da bi ih u potpunosti
zanemarila. Zato je njezinu psiholoku putanju, koja se prema kraju romana poinje rapidno
uruavati, uvelike odredila drutvena slika vremena u kojemu je ivjela, a i ostali su likovi
djelomino utjecali na razvoj njezine linosti (Vojinovi 2011: 115). U tome smislu
prvenstveno je vaan lik Aleksija Karenjina, koji si rijetko doputa djelovanje iz ljudskih
potreba, stoga se Ana oblikovala kao kontrapunkt njegovih vrlina, kao netko tko nikada
nee dunosti staviti ispred sree. Osim njega, tu je svakako i Vronski, predstavljen kao tip
upitnih kvaliteta, odnosno kao netko ije pobude moda i nisu sasvim vjerodostojne i
razumljive. ini se da ga je najbre prozreo knez erbacki, koji ga u poetku naziva
petrogradskim kicoem proizvedenim na stroju, vjetrogonjom i spadalom kojemu je samo do
zabavljanja. erbacki nije daleko od istine jer Vronski karakterom zaista nimalo ne odskae
od bilo kakva drugog mlakonje ovisnoga o majinoj suknji. Iako enidbu nikada nije
smatrao mogunou i pomisao na brak bila mu je odbojna, u Ani ga privlai neto zbog ega
bi bio spreman prijei preko komotnih ivotnih stavova mladoga petrogradskog enskara
(Tolstoj 2004: 66):

Ispriao se i poao u vagon, ali je osjeao potrebu da je jo jednom pogleda, ne zato to je bila
vrlo lijepa, ne zbog one lijepe i skromne gracije koja se oitovala u cijeloj njenoj pojavi, nego
zbog toga to je u izrazu milovidna lica, kad je prola kraj njega, bilo neto osobito ljubazno i
njeno.

Njezina vanjtina predstavlja sve ono to Vronski na njoj voli. On ju ni ne moe istinski
voljeti jer su posve razliiti on je sklon konformizmu i jednostavnome ivotnom stilu, a ona
je potpuno drugaija, mnogo sloenija i za sobom vue teret prolosti koji on, s obzirom na to

46
da je mukarac, nikada nee osjeati. Nikada nee moi razumjeti njezinu unutarnju borbu sa
samom sobom, udljive promjene ponaanja i raspoloenja, niti e moi shvatiti teinu koju
joj je na lea navalila moralna osuda drutva, pa i ljudi s kojima je nekada prijateljevala. On
se poput osnovnokolskoga djearca zaljubio u zrelu enu sa svim svojim problemima i
manama, meutim, stvorio je o njoj idealnu predodbu koja je neko vrijeme mogla drati
njegovu strast goreom buktinjom. im se ta idealna predodba poinje raspadati u komadie,
njegova strast postaje bijedan plamiak, a on vie nije dovoljan da bi Vronskoga zadravao uz
Anu. On nije zaljubljen u nju, ve u njezin portret koji visi na zidu njihova doma, u sliku ene
gracioznih pokreta i grlena smijeha, uhvaenu na peronu u jednome savrenom trenutku koji
se, naalost, vie nikada nee moi ponoviti jer je ta ena nepovratno izmijenjena (ibid.: 366):

Ona nije bila nipoto onakva kakvom ju je vidio prvo doba. I moralno i tjelesno promijenila se
nagore. Sva se rairila, i na licu njezinu bio je, dok je govorila o glumici, zloban izraz, koji ju je
nagrdio. Gledao ju je kako ovjek gleda otkinut i uveo cvjeti, u kojem s naporom prepoznaje
ljepotu, radi koje ga je otkinuo i unitio.

I ba kao to je otkinut taj cvjeti s kojim je Vronski usporeuje, Ana je zauvijek

otkinuta od svojega sina, od ivota koji je neko poznavala, pa i od same sebe, a Vronski joj je
u tome pomogao. On se prije samoga kraja, ne doivljavajui njezina oajavanja, gotovo
pretvara u bezosjeajnoga Karenjina, a to je u konanici i dovodi do ludila.
Ana, voena moralnim pritiskom vlastite prijevare, vjerojatno projicira vlastiti
postupak na Vronskoga bojei se da on njoj ne napravi istu stvar. Njezina ljubomora gui
njegove osjeaje i odraava uruavanje njezine linosti, to je posljedica svjesnosti krenja
istinskoga moralnog zakona, koji je u romanu Tolstoj prezentirao kao najsnaniji (Kneevi
2011: 129). Ta grinja savjesti najvie se oituje u njezinim stalnim strahovima od posljedica
koje e njezino ponaanje ostaviti na Serjou (Tolstoj 2004: 194):

Kad je mislila na sina i na njegove budue odnose prema materi, koja je ostavila njegova oca,
postajalo joj je tako strano zbog onoga to je uinila, da nije rasuivala, nego je, kao ena,
nastojala samo umiriti se lanim prosuivanjem i rijeima zato da ostane sve po starom i da
moe zaboraviti strano pitanje to e biti sa sinom.

Sin je njezina najvea prekretnica i najvea poveznica sa ivotom koji je prije ivjela, a kao
takvoga ga jednostavno ne moe odbaciti, niti zaboraviti. Iako je u odnosu na njega Ana
uinila najvei moralni prekraj, ona je podijeljena zbog jo neega, a to je prekraj

47
socijalnoga kodeksa (Kneevi 2011: 129). Anu jednako dovodi do sloma drutveni sud pred
koji e biti baena kao sramotna ena, izdajnica obitelji i openito svega to se dri vrijednim.
Mlade ene koje se nalaze u jednako loim uvjetima zavide joj na hrabrosti, ali se zbog
nedostatka vlastite inicijative da uine svoje ivote boljima raduju njezinoj nesrei i oekuju
samo potvrdu obrata u drutvenom miljenju kako bi je mogle do kraja prezreti (Tolstoj
2004: 179):

Ve su spremale one grude blata koje e na nju baciti, kad doe vrijeme.

Na poetku svoje odluke Ana nije razmiljala o posljedicama koje e in prijevare ostaviti na
njezin drutveni poloaj, ali kasnije se ne moe oteti razmiljanjima o moguoj propasti na
drutvenoj sceni, shvaajui da e zauvijek ostati osramoena i nedostojna svih socijalnih
interakcija na koje je bila navikla (ibid.: 300):

Plakala je zbog toga to je san njezin o razjanjenju, ureenju njezina poloaja, bio zauvijek
poruen. Znala je unaprijed da e sve ostati po starom, dapae gore nego po starom. Osjeala je
da joj je onaj poloaj u drutvu koji je uivala i koji joj se jutros inio tako nitetan, da joj je taj
poloaj drag, da nee imati snage promijeniti ga za sramotni poloaj ene koja je ostavila mua
i sina i svezala se s ljubavnikom, da nee, koliko god se silila, biti jaa od same sebe.

Iako zbog razvojnog stupnja ondanjega drutva nije ni mogla proi bolje od toga, najvei je
problem u tome to Vronski ne prolazi kroz drutvenu stigmatizaciju. Naprotiv, on neokaljano
nastavlja punim pluima uivati svoj drutveni ivot, dok Ana, potpuno izopena i odvojena,
ne smije biti viena u javnosti (Dabidinovi 2011: 141). Vronski ima sva prava, a ona nema
nikakvih. Ona koliko-toliko pokuava odrati svoj status i ignorirati glasine koje ju vrijeaju,
no sve kulminira odlaskom u kazalite, od kojega ju je Vronski, svjestan toga da ju je divlja
svjetina ve odavno proglasila krivom, bezuspjeno pokuao odgovoriti. Sramota u obliku
ugledne ene koja je izgovorila da je sramotno sjediti pokraj nje, Anu je dotukla do temelja.
Od toga trenutka poinje sve jae propadanje njezina lika, potkovano prijanjim razarajuim
osjeajima. Ona za taj sluaj optuuje Vronskoga, svjesna toga da jedina pati zbog njihove
veze i da joj u tome nije ravnopravan (Tolstoj 2004: 554):

Ti, ti si kriv svemu! vikne ona sa suzama oaja i zlobom u glasu, ustajui. (...) Da, da me ti
ljubi, kao ja, da se ti mui, kao ja... ree ona s izrazom straha gledajui na njega.

48
Tako je drutvo, ujedinjeno s Vronskim, od Ane stvorilo kolateralnu rtvu koja nee moi
izbjei vlastitu samokritiku te e se na kraju odluiti na samoubojstvo samoubojstvo kao
spasonosni in izbavljenja od drutvenoga ureenja koje ju je ugnjetavalo. Njezino
neprihvaanje sebe kao jedinke koja zasluuje bolji ivot najvie se oituje u onome to
predbacuje Vronskome, jer se u optubama upuenima njemu zapravo krije kritika same sebe
i ona se podsvjesno optuuje mnogo snanije od drutva koje ju je prezrelo (Kneevi 2011:
129). Konani Anin raskol dogodit e se nakon posljednje svae i injenica njegova
odustajanja od pokuaja pomirbe, koja e za Anin rastrojeni um simbolino oznaiti
definitivno odustajanje od ljubavi, uzrokovat e potpuni slom psihe i tijela, dugo najavljivano
pucanje prenapete ice (Tolstoj 2004: 754):

Tko je to, mislila je gledajui u zrcalu raareno lice s udno sjajnim oima koje su je uplaeno
gledale. Pa to sam ja, shvati najednom, i ogledajui se svu, namah osjeti na sebi njegove
poljupce i drui makne ramena. Onda digne ruku k usnama i poljubi je. to je to, ja gubim
razum, i ode u lonicu, gdje je Anuka spremala sobu.

Surovost ograniene sredine uzrokovala je sve veu Aninu destruktivnost prema samoj
sebi i nad njom poinje prevladavati linost samoprijezira i samounitenja (Vojnovi 2011:
116). Zakljuak je vodi u smjeru da ne postoji ljubav kakvu ona trai, stoga sve treba
svriti, a uostalom, u njezinu biu sve je ve odavno svreno. To je ideja koja se njezinim
mislima uljala vrlo dugo, ali je ona nikako nije mogla dohvatiti (Tolstoj 2004: 744):

I pokora i sramota Aleksija Aleksandrovia i Serjoe i moja uasna sramota, sve se spaava
smru. Umrijeti, i on e se kajati, alit e, ljubiti, trpjet e zbog mene.

Njoj se ta ideja na samome kraju ukazuje kristalno jasnom te odlazi na kolodvor, na mjesto
prvoga susreta s Vronskim, na mjesto koje e je trajno obiljeiti i smjestiti u sam vrh
europskoga knjievnog kanona. Iako tada nije mogla naslutiti budue dogaaje, to mjesto i
njihov prvi susret simbolino e zapeatiti daljnji razvoj njezina lika i sudbinski je odrediti
nesretnom smru eljeznikoga radnika. Na kraju e je sjeanje na taj trenutak i dovesti do
konane odluke izbavljenja od drutvenih okova. Osim prvoga susreta s Vronskim, koji je
indikativan za zavretak romana, Anina sudbina predestinirana je i kontinuirano ponavljanom
nonom morom o nakaznom starcu koji se saginje nad eljezom i poruuje joj neto na
francuskome. Taj e se san provui romanom nekoliko puta i oznait e novo razdoblje u

49
ruskoj prozi, koja u fazi realizma nije poznavala motivaciju predosjeajima i simbolima
(Flaker 1975: 336).
Putem do kolodvora Ana premee misli o cjelokupnome ivotu i ljudskim odnosima
koji su izopaeni do krajnjih granica, o ljudima koji su baeni na svijet samo zato da bi
jedan drugoga mrzili, o sinu za kojega je mislila da ga voli, a ipak je ivjela bez njega,
zamijenila ga za svoju novu ljubav i potisnula sjeanje na njega sve dok ju je ta druga ljubav
usreivala (Tolstoj 2011: 763). U svojim zadnjim trenutcima Ana shvaa nakaznost ljudi koji
prolaze kroz ivot poput njegovih marioneta, unaprijed zadanih razliitim svjetovnim
formama i principima. Ona se nije mogla pomiriti sa svijetom koji ne priznaje ljudsku
slobodu, u kojemu je prisiljena na brak samo da bi ispunila nametnute, opeprihvaene
obrasce ponaanja. Profil njezina lika odreen je skupom potpuno individualiziranih psihikih
osobina koje ju karakterno izdvajaju od ostalih likova, to je tipian realistiki postupak
najee primijenjen upravo na enskim likovima izdvojenima iz vrijednosnih sustava (Solar
2000: 68). Njezina zadnja promiljanja takoer su znaajna za fazu u kojoj roman nastaje
najavljuju zaetak romana struje svijesti i tehnike unutarnjega monologa a njime se
oznauje zavretak realizma i poetak modernistikoga razdoblja (ibid.: 72).
4.3. Thrse naslijee i drutvo

Zolin roman Thrse Raquin izdan je 1868. godine i svojim sadrajem odmah privlai
pozornost knjievne kritike (Vinja et al. 1976: 510), ali u negativnome kontekstu, to e i sam
Zola komentirati u predgovoru romana. Njegovo djelo smatramo nenadomjestivim za
poznavanje posljednje treine 19. stoljea, razdoblje koje je obiljeeno prodorom znanosti u
podruje ekonomije i industrije te privrednim, industrijskim i drutvenim promjenama (ibid.:
509). Osim ostale segmente drutvenoga i radnikog ivota, prodor znanosti obiljeio je i
knjievno stvaralatvo toga razdoblja. U tome smislu knjievno djelo dobiva jedan sasvim
novi cilj u odnosu na realistiko razdoblje koje se bavilo drutvenom problematikom i
socijalno-psiholoki motiviranim likovima. Rezultat popularizacije znanstvenih tehnika jest
knjievno djelo koje prikazuje isjeak ivota, likove preuzete iz svakidanjice, izravne i
detaljne opise ljudskoga ponaanja, sklonost prema naglaavanju naslijeenih sklonosti,
nagona i osobito negativnih, razornih strasti, koje postupno unitavaju pojedince, cijele
porodice, pa ak i drutvene slojeve (Solar 2011: 328). Upravo e u Thrse Raquin Zola
prikazati ubrzano propadanje jedne parike obitelji, kao rezultat djelovanja strasti i nagona.
Najzastupljenija i najpopularnija knjievna vrsta realistikoga razdoblja jest roman,
upravo zbog svoje forme koja je prikladna za knjievne tehnike opisivanja, prodiranja u

50
psihologiju lika, detaljnoga fabuliranja itd., stoga je i naturalizam za svoj izriaj zadrao
roman. Naturalizam romanom ne pokuava upriliiti romantine iluzije, niti uljepati
negativizam drutvene stvarnosti. Upravo suprotno, on eli iskazati neizmijenjenu stvarnost
pa makar ona bila i nakazna, poput znanstvenika prouavati razliite temperamente u sukobu
strasti i likove razvijane pod utjecajem okoline, a oni ne postoje sami za sebe kao proizvod
sluajnosti, ve kao posljedica niza pojava, prvenstveno naslijea i sredine u kojoj ive (Vinja
et al. 1976: 510).
Takav knjievni pristup u knjievnoj kritici nije naiao na razumijevanje, to je
izazvalo Zolu na svojevrstan verbalni obraun s neistomiljenicima u predgovoru Thrse
Raquin (Zola 2005: 13):

Kritika je moju knjigu doekala grubo i s ogorenjem. Neki krjeposni ljudi u jednako
krjeposnim redakcijama uinili su grimasu gaenja i dohvatili moju knjigu hvataljkama da bi je
bacili u vatru. (...) Ja se ne alim nimalo na takav prijam, ba naprotiv, vrlo mi je drago ustvrditi
da su ivci mojih kolega po zvanju, osjetljivi kao u malih djevojica. (...) A nita vas toliko ne
ljuti, nego kad ujete i estite pisce kako viu nad pokvarenou, a u sebi ste osvjedoeni da
viu, a ni sami ne znaju zato viu.
Osim verbalne pljuske kritici koja nije razumjela smisao njegova romana, Zola je
predgovorom dao svojevrstan uvod u roman i u njemu su objanjeni razlozi za knjievne
postupke kojima se sluio pri oblikovanju likova i njihovih karaktera. Odmah u poetku
naglaava da je htio studirati temperamente, a ne karaktere, kako to ini realizam, stoga je
izabrao likove kojima vladaju ivci i krv, a zbog toga su lieni dara slobodne prosudbe (ibid.:
14):

Thrse i Laurent su ljudske ivotinje, i nita vie. Nastojao sam u tim ivotinjama korak po
korak slijediti podmukla djelovanja strasti, pritisak nagona i mozgovne poremeaje koji nastaju
poslije ivanog napada. Ljubav dvoje mojih junaka je udovoljavanje jednoj potrebi; zloin koji
ine posljedica je njihova preljuba (...), a ono to sam bio prisiljen nazvati njihovim
grizodujem, to nije nita nego jedan obian organski poremeaj, uzbuna ivanog sustava koji
se napeo do kraja, samo to ne pukne. Dua je u svemu tome potpuno odsutna, to s lakoom
doputam jer sam upravo tako i htio.

Zola je, kako se ovim citatom pokazuje, pokuao kirurki secirati likove baene u snaan splet
okolnosti te potom pratiti njihove postupke i psiholoke senzacije kojima su izloeni. Drugim
rijeima, radi se o eksperimentu koji pisac vri nad svojim likovima, jednako kao to patolog

51
vri obdukciju nad mrtvim tijelom. Imajui na umu njegovo objanjenje, pokuat u nam
pribliiti lik Thrse.
Junaci naega romana dio su degenerirane parike sredine. Djelo zapoinje sumornim,
mranim opisom gradske etvrti Pariza koja izranja iz tame u svojoj najpunijoj bijedi. Opis
ulice i prolaza u kojem ivi obitelj Raquin sugerira nam prostoduan ivot ljudi koji ne ive,
ve preivljavaju radei za vlastiti kruh, pretvarajui se u radnike ivotinje (ibid.: 2122):

Za runih zimskih dana, u maglovitim jutrima, pada sa stakala na prljave ploe samo no,
prljava i odvratna no. (...) Prolaz du PontNeuf nije nikakvo mjesto za etnje. ovjek se slui
njime da presijee obilazne putove i tako pritedi nekoliko minuta. ... Sve su se boje pretvorile u
prljavosivu u toj ladici, koju su unitavale vlaga i prljavtina.

Iz opisa prebivalita obitelji Raquin neminovno je da ljudi koji ive u takvoj okolini mogu biti
samo fiziki i duevno degenerirane jedinke. Tako Zola uz pomo opisa kue, provincije,
grada, jednom rijeju sredine, formira psiholoke crte svojih likova. U njegovu romanu linost
nije psiholoka apstrakcija ve je ona proizvod podneblja i terena na kojem se osoba nalazi.
Tako e biti predstavljena i Thrse ije nam crvenim slovima napisano ime na
vratima obrta odmah simbolino sugerira njezinu krvavu ud. Prije uvoenja u njezin
temperament, nipoto karakter, Zola e predstaviti njezina fizika obiljeja, u mnogoemu
razliita od onih kojima se ponose nae prethodne lijepe junakinje. U odnosu na njih, Thrse
je poprilino nelijepa, ak bismo mogli rei neugledne vanjtine (ibid.: 24):

Oko podneva, ljeti, kad je sunce svojim jarkim zrakama palilo trgove i ulice, mogao se iza kapa
u drugom izlogu razabrati blijed i sumoran profil jedne mlade ene. Taj se profil jasno isticao iz
mraka koji je vladao duanom. S niskog i prostog ela sputao se dugaak, uzak i uiljen nos;
usne su joj bile dvije blijedorumene crte koje je kratka i nervozna brada vezala s vratom u
mekoj i punoj liniji. Tijelo se gubilo u mraku i nije se moglo vidjeti; pojavljivao se samo profil,
zagasitobijel, probuen iroko rastvorenim okom i nekako skriven pod pustom, tamnom kosom.
Taj je profil stajao tu itave sate nepomian i utljiv...

Sumoran opis izgleda samo je dokaz odmaka od uobiajenih knjievnih koncepcija na koje su
nas navikla dotadanja razdoblja, preteito usmjerena na koncept ene ljepotice ili pak ene
koja nema velianstvenu ljepotu, ali je jo uvijek dovoljno lijepa da e zagolicati matu bilo
kojemu mukarcu. Za Thrse ljepota nije bitna jer e njezin odabranik u njoj pronai neto
drugo, a to je uzburkana krv koja e ga privui svojim kolanjem. Na njezin fiziki izgled
utjecat e i nain odrastanja koji joj je poblijedio obraz na koji su pale neke ukaste sjene i

52
njezino je lice postalo gotovo runo, ali i na neto mnogo vanije od vanjtine, a to je njezina
psihologija (ibid.: 28). Odrasla je u okolini koju moemo ocijeniti svakako, no sa sigurnou
moemo rei da ona nije bila dovoljno stimulativna za psihofiziki razvoj ovjeka, odnosno
nije bila stimulativna ni u jednome smislu rijei. Takvu, za nju otupljujuu, sredinu stvorili su
njezina tetka i njezin brati Camille, a ona je podrazumijevala dijeljenje postelje i lijekova s
boleljivim, mlanim Camilleom (ibid.: 28):

Bila je elina zdravlja, a starali su se oko nje kao oko kakva bolesna djeteta; ona je dijelila sve
ljekarije sa svojim bratiem i ivjela u mlakom zraku sobe malog bolesnika. Po nekoliko sati
ona bi prosjedila pred ognjem, zamiljena, gledajui u plamen i ne skidajui s njega oiju. Taj
silom joj nametnuti ivot boleljivog eljadeta uinio je da se povue sama u sebe. Privikla se
govoriti u pola glasa, hodati bez uma i prosjediti na stolici izvjesno vrijeme nijemo i
nepomino, razrogaenih i ukoenih oiju. A im bi podigla ruku, im bi zakoraila, osjeala se
njezina maja elastinost, njezine kratke i snane miice, jedna cijela energija i strast koja je u
njoj spavala...

Nepovoljni uvjeti za nju e znaiti smrt njezina mladoga bia, ali samo privremeno. Pod
pritiskom okruenja koje njeguje bolest, koje je Camillea dovelo do gotovo patolokoga
edipovskog odnosa s majkom i nesposobnosti odvajanja od nje, Thrse e kameleonski
prilagoditi svoju narav, pa ak i fiziki izgled postat e slinija tetki i bratiu, ljudima
zakrljalima mentalno i fiziki. Camille se, za razliku od nje, nikada nee uspjeti promijeniti
jer mu genetski kod njegove apatine majke nareuje slabaan i krljav karakter, jednak
njegovoj nerazvijenoj fizionomiji. Trud njegove majke da ga otme smrti trajao je itavu
Camilleovu boleljivu mladost, to e na njemu ostaviti trajan peat u obliku nesposobnosti
osjeanja bilo kakvih ivotnih strasti i sree. Bit e sretan jedino u monotoniji onoga to mu je
ve poznato i to mu prua stalnu sigurnost. Njegov je karakter splet osobina koje su rezultat
fizikih bolesti i poremeenog rada organizma, to e se kasnije oitovati u braku s Thrse.
Tetka se prema Thrse ne odnosi nimalo drugaije nego prema Camilleu prihvatila ju je
kao vlastitu ker, no bilo bi bolje da nije jer joj je svojim postupcima ve u djetinjstvu zatrla
svu enskost i onemoguila joj pravo na govor, na doslovnoj i simbolikoj razini. Njezina
mimikrijska sposobnost prilagodbe uinit e je sposobnom za preivljavanje u sredini ubojitoj
za sve ljudske potrebe (ibid.: 29):

I ona je u dnu due brino krila sav polet svoje naravi. Bila je nadasve hladnokrvna, u nekoj
prividnoj mirnoi koja je u sebi krila stranu napetost. Uvijek se nalazila u sobi svog bratia, u

53
 blizini umirueg djeteta, njene su kretnje bile raznjeene, bila je tiha, spokojna, govorila
tepajui poput kakve stare ene.

Unato tome to je dugi niz godina uspjeno zatomljivala svoju narav, povremeno je njezina
uzburkana krv izlazila na povrinu u obliku ivotinjskih nagona koje je sama u sebi osjeala u
okruenju prirode. Simbolino, priroda na nju djeluje osobito povoljno izvlaenjem iskonskih
sila iz njezina ravnoduna tijela i Thrse joj se, kao svojemu prvobitnom prebivalitu, ne
moe oduprijeti. Divlja reakcija na Camilleovo sluajno guranje najavit e buenje njezinoga
sklopa, sastavljenog od nekontroliranih ivanih stanica i divlje majine krvi (ibid.: 31):

Tada je vukao Thrseu, zazivao je da se rvu, da se valjaju po travi. Jednoga dana gurnuo ju je
tako da je pala. Djevojka se u jedan mah podigla, podivljala poput zvijeri i, zaarena lica,
crvenih oiju navalila na njega razmaknutim rukama. Camille se samo spustio na zemlju.
Uplaio se.

Ve tada e Thrse nad Camilleom uspjeti iskazati apsolutnu superiornost u snazi uma i
tijela, koja joj je prirodom dana i koja e obiljeiti daljnji razvoj njezina lika. Meutim, nee
se uspjeti oduprijeti ugovorenom braku s Camilleom i to moda ne zato to nije mogla, ve
zato to nije ni htjela. Prilagodba je bila toliko snana da ju je uinila posve indolentnom po
pitanju vlastite sudbine, a samo ju je iva i strasna unutranjost podsjeala na to da jo uvijek
nije umrla i to joj je bilo dovoljno, sve do pojave Laurenta koji e svojom punokrvnou
uzburkati sva njezina ula i probuditi ono to je do toga trenutka bilo uspavano (ibid.: 41):

Ona dosad nije vidjela nijednog ovjeka. Laurent ju je zablenuo svojim rastom, svojom snagom,
svojim svjeim licem. ... Thrse ga je gledala radoznalo od pete do glave, osjeajui kako joj
se jei koa kad bi joj pogled zastao na njegovom bikovskom vratu.

Laurent je zapravo najobinija sangvinina lijenina, jednom rijeju hedonist, no njoj

to nije vano jer je on prvi ovjek kojega ona u svome ivotu susree i gleda. U odnosu na
groteskne i nezgrapne kreature, mehanike leeve koji bi, kao da ih netko potee na
uzicu, kimali s glavama i razmahivali se rukama i nogama na druenjima etvrtkom, Laurent
dolazi s onim to Thrse nikada prije nije vidjela ni imala. On budi njezinu snagu i ivotnu
energiju, razbija njezinu monotonu svakodnevicu isprekidanu samo beivotnim drutvenim
okupljanjima etvrtkom. Laurent je primjer lika koji, za razliku od Thrse, oduvijek djeluje
samo i iskljuivo instinktivno lijen je, ini sve kako bi izbjegao konkretan rad, ivotni cilj

54
mu je ivjeti od oeva nasljedstva i uivati u ljubavnicama, a ona oito osjea njegovo
prirodno ponaanje i to je magnetskom silom privlai u njegov zagrljaj.
Kako je njezino zatije trajalo mnogo godina i inilo je usporenom, tako je buenje
trenutno, silovito i nitko kasnije nee moi obuzdati ono to je u njoj ualo skriveno i
potisnuto pod vanjskim utjecajima. Ona se u potpunosti promijenila, ak joj i fizika ljepota
poinje dolaziti do izraaja zbog spolnoga buenja izazvanog po prvi put u ivotu. Zato je
Laurent i doivljava lijepom tek pri prvome spolnom inu (ibid.: 51):

Laurent se zaudi i njegova ljubavnica uini mu se lijepom. Nikad nije vidio tu enu. (...) Lice
ljubavnice nekako se preobrazilo, lik joj je bio lud i umilan, usne vlane, a oi sjajne; sva je
sjala. (...) ovjek bi rekao da se njezin lik rasvijetlio, da su iz njenog mesa buknuli plamenovi.
(...) Pri prvom poljupcu ona se pokazala kurtizanom. Njezino se netaknuto tijelo bacilo
izgubljeno u uitak. Kao da se budila iz nekog sna, ona se raala za strast. (...) Neuvenom
estinom provalili su instinkti razdraene ene, a krv njezine majke, afrika krv, koja joj je
palila lijene ile, poela je bjesnjeti i bjesomuno biti u njenom mravom tijelu. Gotovo jo
nevina, ona se pruala, i davala suverenom bestidnou. A od glave do pete prolazili su je trnci.

Laurent na nju djeluje poput eliksira koji oslobaa sve ivotne sokove, zarobljene u njezinu
tijelu, a koji se prije nisu mogli osloboditi sputavajuih drutvenih okova. Ve sam spomenula
da je Thrse u mladosti oduzeto osnovno ljudsko pravo na miljenje i na slobodu govora.
Zanimljivost se krije upravo u tome to prvu njezinu rije ujemo tek nakon fizikoga
sjedinjenja s Laurentom, s nekim tko je u svojoj biti jednak njoj. Tom prilikom ona po prvi
put u romanu, a ini se i u ivotu uope, progovara o svim nezadovoljstvima koje je proivjela
tijekom ivota i o patnji koju je uzrokovao tetkin sputavajui odgoj. Svjesna svojega
podrijetla, svoje prave prirode, po prvi put otkriva koliki je napor morala uloiti kako bi u sebi
zatomila sve ono to je ini ovjekom kao biolokim proizvodom, a to su Camille i njegova
majka uspjeli zakopati u odvratni duan (ibid.: 53). Zaista, Thrse je dugi niz godina
provela iva zakopana, no s Laurentom e konano moi poeti ivjeti. Hoe li uistinu
provesti ispunjen ivot, pokazat e se tek kasnije.
Thrsein monolog znaajan je zbog jo jedne vane manifestacije osim prikaza
prvoga enskog govora u romanu. U njezinoj ispovijesti o potraenoj mladosti krije se Zolina
kritika parikoga drutva, zatrovanog malograantinom, a prispodobljena upravo u likovima
Camillea i njegove majke te njihovih prijatelja koji se okupljaju etvrtkom (ibid.: 53):

55
 Nee mi vjerovati nastavi ona koliko su me uinili zlom. Uinili su od mene licemjerku i
laljivicu... Uguili su me u svojoj buroaskoj tiini i ja ne mogu shvatiti kako u mojim ilama
jo ima krvi... Poniknula sam oima i moje je lice, kao i njihovo, postalo sumorno i blesavo, i ja
sam poela ivjeti njihovim mrtvim ivotom. Kad si me vidio, zar ne, izgledala sam poput
ivotinje. Bila sam teka, skrena, zaglupljena. Nisam se nadala vie niemu, bavila sam se
milju da se jednoga dana bacim u Seinu...

Ona je postala rtvom buroaske tiine koja ju je prisilila na prikladno ponaanje. Meutim,
to ponaanje nije ono koje odreena individua smatra prikladnim, ve ono koje je drutvo
nametnulo kao poeljno. Sve to nije bilo poeljno, uspjeno se odstranjivalo pa je Thrse
bila primorana uskladiti se sa zahtjevima koje je okolina pred nju iznijela. U tome smislu
ona je vrlo slina Ani. Iako pripadaju razliitim stilskim formacijama, obje je sustav
normiranih vrijednosti doveo do potpuno potlaenoga stanja iz kojega vie naprosto nisu
mogle izai, stoga su i jedna i druga osuene na propast. Thrseina nedoputena veza s
Laurentom predstavlja svojevrsnu pljusku obitelji koja ju je odgojila, ali istovremeno i pljusku
drutvu koje je formiralo principe za poeljan odgoj. Zato, iako svjesna injenice da se
njezin preljub protivi moralnim kodeksima, uiva u njemu, to zbog konanog osjeaja
slobode koju nikada nije posjedovala, to zbog osvete tetki i Camilleu (ibid.: 59):

Thrse, nervoznija i uzbuenija od njega, bila je prisiljena glumiti. Zahvaljujui licemjerju

koje je dobila svojim odgojem, ona je svoju ulogu igrala odlino. Lagala je gotovo petnaest
godina, guei u sebi sve trzaje, pretvarajui svoju neumoljivu volju u sumornost i uspavanost.
Nije joj bilo teko ukoiti meso na maski koja joj je ledila lice. (...) Ona je nekako gorko uivala
u tome da vara Camillea i gospou Raquin. Nije bila kao Laurent zadovoljna samim
udovoljavanjem svojim poudama. Znala je da ini zlo, a bilo joj je teko to se ne moe dignuti
od stola i zagrliti Laurenta te pokazati tako svome muu i svojoj tetki kako ba nije glupa i kako
ima ljubavnika.

Pored strastvenoga i privlanog Laurenta koji je u apatinoj, hladnoj osobi bio sposoban
probuditi svijet enji i nagona, Camille, iju su krv oslabile bolesti i koji nije znao za
poudne momake enje, nije mogao imati nikakve anse (ibid.: 30). Ideja o ubojstvu
Camillea raa se nakon jednoga ljubavnog sastanka pri kojemu su ljubavnici poeljeli
konano ozakoniti svoju amoralnu vezu te Thrse na poetku zaboravlja na dogovor
mislei da Laurent nije kadar uiniti takvo to. Pokazuje se upravi suprotno, da je Laurent
mnogo iracionalniji i temperamentniji od nje, no vrlo hladnokrvno i racionalno koristi
Camilleovo povjerenje u njihovo prijateljstvo kako bi izvrio svoje nakane. Ubojstvo se

56
odvija onako kako je Camille i ivio bez kapi krvi njegovo hladno, sporo tijelo zavrava
utopljeno u hladnoj i sporoj rijeci. Thrse je ubojstvo pogodilo znatno vie nego Laurenta, no
s obzirom na to da joj Zola nije udahnuo duu, nije mogla osjetiti dovoljnu koliinu grinje
savjesti kako bi sebe i njega predala policiji. Ubojstvo Camillea im ipak, na njihovu alost,
nije donijelo oekivanu sreu i spokoj koje su dugo prieljkivali (ibid.: 99):

Ljubavnici nisu vie traili priliku da bi se nasamo sastali. Kao da je ubojstvo nakratko stialo
groznicu poude. Ubivi Camillea, oni su zadovoljili svoju divlju i nezasitnu poudu kojoj nije
bilo dosta lomiti se u zagrljaju drugoga. Zloin ih je razoruao. Zloin im je pokvario svaku
volju za grljenjem i cjelivanjem.

Camilleovo ubojstvo smirilo je njihove strasti zato jer vie nisu imali realnih zapreka u
ostvarivanju svojih strastvenih uitaka, a to je u njihovu sluaju bilo pogubno za vatrenu,
zabranjenu vezu na koju su navikli. U Laurentu je razdoblje brutalnih uitaka kojima se
odavao ostavilo plamenu potrebu za mesom, a Thrse mu je to meso i davala bez
promiljanja, strastveno, razgalivi pred njim itavo svoje bie bez ikakve rezerve (Zola 2005:
43), no bez Camillea, koji je svojim postojanjem u obliku Thrseina zakonskoga supruga
njihov odnos inio nabijenim strau i ivotinjskim zanosima, vie nije moglo biti ni mesa u
njihovoj vezi. Laurent gubi stimulativni osjeaj da uzima ono to mu zakonski ne pripada, dok
Thrse gubi motiv za daljnju osvetu, jer motiva u obliku Camillea, supruga koji joj nikad nije
ni bio suprug u pravom smislu rijei, naprosto vie nema (ibid.: 137):

Oboje je s uasom uvidjelo da je njihova strast mrtva, da su, ubijajui Camillea, ubili i svoju
poudu.

Thrse se nakon ubojstva ponovno mijenja te postaje radoznalom i brbljavom, to je potpuna

suprotnost njezinoj prirodi. Pod utjecajem beletristike koja ju je iznenada poela zanimati,
Laurent joj poprima obrise gojaznoga, odbojnog ovjeka, to je Zola objasnio romantinim
utjecajima knjievnosti na njezin temperament (ibid.: 101):

itanje joj je otvorilo nove, romantine vidike, njoj do sada jo nepoznate. Dosad je ljubila
samo krvlju i ivcima, a sada je stala ljubiti i glavom. (...) Pretplatila se na neki knjievni
asopis i strastveno se stala zanimati za sve junake o kojima je itala. Taj iznenadni interes za
knjigu silno je djelovao na njezin temperament. Postala je nekako nervozno osjetljiva pa bi i
plakala i smijala se bez razloga. Iz njezine due nestalo je ravnodunosti i potpuno je zapala u
neko stanje neprestanog sanjarenja.

57
Kao posljedica itanja romana u njoj se javlja ivana rastrojenost, uzrokovana ne samo
literarnim likovima, ve i moralnom poukom koju je knjievnost oduvijek pokuavala
prenijeti. U tome smislu moemo rei da se nala razapetom izmeu nagona i volje jer se u
knjievnim djelima po prvi put susrela s karakterima boljim od nje same, s likovima koji, u
odnosu na nju, dre do asti i etikih naela. Meutim, Zola je i u predgovoru naglasio da
njegovi ljubavnici nisu obogaeni duevnim vrednotama, ve su oni sklop nagona i ivanih
strujanja, stoga ne mogu posjedovati osjeaj za razliku izmeu dobra i zla. Je li Zola bio
dosljedan u takvome prikazu likova? On sam (ibid.: 102) istie da je u njezinoj dui, koju u
predgovoru vrlo deklarativno negira, ipak ostalo dobrote i blagosti:

Romani, koji su joj govorili o istoi i asti, postavili su se kao prepreka izmeu njezinih
nagona i njezine volje. Jo uvijek je ostala neukrotiva zvjerka koja se nekada htjela boriti sa
Seinom i koja se sumanuto bacila u preljub, ali je jo uvijek u njezinoj dui ostalo neto dobrote
i blagosti; shvatila je ponaanje Olivierove ene i znala je da ena ne moe umoriti svojega
mua i biti sretna. I tako je ivjela dalje u nekoj jezovitoj neizvjesnosti.

Osim toga, Thrse i prilikom dogovaranja ubojstva s Laurentom pokazuje odreenu

svjesnost o posljedicama koje zloin ubojstva sa sobom nosi, to je automatski stavlja u
kontekst lika koji posjeduje osjeaj za pravdu i nosi u sebi neke natruhe savjesti. Ona svojom
proroanskom reenicom dokazuje da joj dua nije posve oduzeta, tovie, implikacija
buduih, ubojstvom izazvanih poremeaja njihove psihologije kristalno je jasna (ibid.: 65):

Ljudi ponekad i umiru promuca ona na posljetku ali je to pogibeljno za one koji preive.

Laurent se pak nimalo ne premilja o tome je li Camilleovo ubojstvo ispravna odluka ili nije,
no svejedno ni za njegove psihike potekoe nakon samoga ina ne moemo sa sigurnou
rei da su uzrokovane iskljuivo organskim poremeajem i ivanim napadom, kako to istie
Zola. U Thrse e se osjeaj krivnje manifestirati u obliku izrazite odbojnosti prema
ljubavniku, tolike da e ga se ponekad poeljeti rijeiti, dok Laurent nee imati mira zbog
Camilleova ugriza na vratu koji mu se iznova i iznova rastvara i crveni, ali i neprestanih
halucinacija povezanih sa slikom utopljenika koje e ga na kraju u potpunosti izludjeti (ibid.:
109):

58
 Do toga trenutka utopljenik nou nije smetao Laurentu. A eto, pomisao na Thrseu izazvala je
pomisao na njezina mua. Ubojica se nije usudio otvoriti oi. Bojao se da e u jednom kutu
ugledati svoju rtvu. Na mahove mu se inilo kao da se pod njim mie krevet. Umislio je da se
Camille sakrio pod postelju i drma njome da bi ga oborio i ugrizao.

Kazna koja je doekala Thrse i Laurenta mnogo je gora od zatvorske kazne koju bi odsluili
da su imali hrabrosti priznati zloin. Meutim, koristei liniju manjega otpora, doveli su sebe
u stanje potpune psihike neuraunljivosti od koje vie nisu u stanju voditi normalan ivot,
poevi od vjenanja pa do kraja ivota. Thrse, sluena od osjeaja utopljenikove
prisutnosti, poinje svu krivnju prebacivati na Laurenta, olakavajui si na taj nain muku
izjedajue krivnje (ibid.: 183):

Nije istina... Bila sam luda, ne znam to sam radila, no ja ga nikad nisam htjela ubiti. Ti si sam
izvrio zloin.

Odaje se kajanju pred nijemom i nepokretnom tetkom kako bi olakala svoj strah, a Zola
(2005: 186) pri tumaenju njezinih alopojki i dalje inzistira na nepostojanju grinje savjesti:

Tako je i grinju savjesti osjeala sasvim proraunato, govorei sebi da je to bez sumnje
najbolje sredstvo da umiri i zadovolji Camillea. Poput nekih bogomoljki koje misle prevariti
Boga i izmamiti od njega oprotenje, ako mole usnama i pokazuju kajanje, Thrse se
poniavala, udarala u grudi, traila rijei pokajanja, ne osjeajui ipak u dnu svog srca nita do
strah i kukaviluk.

Nikako ne moemo osporiti injenicu da su Thrse i Laurent, u skladu s naturalistikom

poetikom, doista voeni nagonskom i strastvenom motivacijom, ali upitno je bi li osoba bez
due nakon najniega i najnemoralnijeg ljudskog ina kao to je ubojstvo osjeala onakve
psihofizike senzacije kakve su osjeali njih dvoje. Osoba u kojoj se nakon poinjenja
ubojstva ne bi rodila bilo kakva duevna poremeenost, pritom ne mislim iskljuivo na
dijagnosticirane psihike bolesti, utjelovljavala bi odlike psihopata, a da su Thrse i Laurent
psihopatske linosti nikako ne bi osjeali nikakve emocije vezane uz Camilleovu smrt. Bili bi
posve hladni i apatini, mnogo sliniji Thrseinoj fazi prije Laurentova dolaska. Zato se
nikako ne mogu sloiti sa Zolinom definicijom ljubavnika kao likova bez due, odnosno bez
savjesti. Osim toga, Zola je i sam u nekoliko navrata vrlo kontradiktoran, istiui Thrseinu
nelagodu pri pomisli na ubojstvo. Primjerice, kada Laurent besramno lae tetki da je
posljednja Camilleova elja bila da se on pobrine za Thrse, ona to slua s gnuanjem i puta

59
njegovu ruku jer ju je slomila Laurentova bestidnost (ibid.: 124). Takoer, ponekad istie
njezine napade grizoduja, vezane uz osjeaj zahvalnosti prema tetki koja ju je odgojila, a ona
joj je vratila ubojstvom sina (ibid.: 181):

Ponekad bi Thrseu spopalo grizoduje pred blijedom maskom preko koje su tiho tekle krupne
suze. Pokazala bi Laurentu svoju tetku i preklinjala ga pogledom da uti.

U konanici, tragian kraj koji su sami izabrali ide u prilog pretpostavci da se radi o
likovima koji su zaista iskreno patili zbog poinjenoga zloina. Iako voeni strastima i krvlju,
prolijevanje tue krvi bilo je dovoljno da dou u stanje uasne ivane napetosti koja ih je u
potpunosti izobliila, pretvorila u degenerirane linosti, nesposobne za daljnji ivot. Iako su
uspjeli izbjei zatvorsku kaznu, to im je i bio cilj, nisu uspjeli izbjei vlastitu agoniju
samokanjavanja i unutarnjega raspadanja. Je li ta agonija uzrokovana iskljuivo ivanim
impulsima ili moda iz nje progovara i savjest, neemo nikada biti posve sigurni. Vano je
rei da je Zola u ovome romanu na primjeru dvaju temperamenata prouavao pitanje krvi i
sredine, kopajui po sri ljudskoga tijela, u dubinama ivota u kojima nastaju veliki zloini,
kopao metodino, rukovodei se novim fiziolokim otkriima. Preko junaka svoga romana
dao je na pregled itavu drutvenu epohu, oslikavajui je tisuama pojedinosti pod kontrolom
naravi i okoline. Roman je na osnovi fiziolokoga i drutvenog prouavanja ispitao ovjeka
do kraja. S jedne strane, pokazao je skrivene opruge koje pokreu ljudsku lutku, a s druge
strane ispriao je injenice i postupke te iste lutke.
Potpuno ogolivi ljudske organe, Zola je pokazao zato su srce i mozak postupili na
odreen nain te zato nisu mogli postupiti drugaije. Ubojice su voene mranim zakonima
ljudske prirode; one su pasivne i podlone nekoj unutarnjoj fatalnosti svoga temperamenta te
pritisku sredine i vanjskih prilika, to uvjetuje iskljuivo nagonski nastup. Na kraju se ipak
slamaju pred otrinom krivnje i izabiru put koji e ih spasiti, put samoubojstva.

60
5. Znaajke stilskih formacija u analiziranim djelima

Na poetku rada spomenula sam probleme s kojima se susreemo pri pokuaju

usustavljivanja knjievnih djela i razdoblja, a daljnja analiza odabranih djela samo e dokazati
postojanje istih. Paralelnom analizom junakinja hrvatske i svjetske knjievnosti pokuat u
prikazati obiljeja knjievnih perioda koji su ih iznjedrili, ali u u njihovim prikazima
istovremeno uoiti i otklone od zadane stilske formacije. Da je knjievna periodizacija
kompleksan proces, istiu Flaker i kreb (1964: 234):

I na kraju: u potjeri za naunom sistematizacijom nemojmo ii predaleko u nastojanju da svako

djelo stavimo u odreenu rubriku: bilo to romantizma, realizma ili modernizma.
Upotrebljavajmo te pojmove samo onda kad je to historijski i stilski opravdano.

Osim toga, pojedino se knjievno razdoblje ne manifestira na potpuno identian nain u svim
knjievnostima, stoga e biti zanimljivo povui paralele izmeu dviju junakinja koje
pripadaju istome knjievnome razdoblju, ali razliitim nacionalnim kulturama. U tome smislu
pri analizi u usporediti slinosti i razlike hrvatske i svjetske knjievnosti, imajui na umu da
se knjievnost donekle otima svakoj klasifikaciji i sistematizaciji (ibid.: 235).
S obzirom na to da se enski lik uobiajilo percipirati uz pomo mukareva lika kao
zrcala, svakako vrijedi i obratno, pri analizi junakinja pokuat u predoiti rodne ideologije

61
koje su ih oblikovale i uinile specifinima ili pak nespecifinima za pojedino razdoblje.
Vidjet emo da neke od njih u potpunosti razbijaju uobiajene stereotipe, a neke ih ipak
donekle potvruju. Naravno, nikako ne smatram da rodni stereotipi mogu iime biti
potvreni jer su oni samo plod trenutanih drutvenih svjetonazora, oblikovanih s obzirom na
povijesno razdoblje kojim su zahvaeni. U svakome sluaju, i jedan i drugi tip likova pomoi
e nam razobliiti patrijarhalne svjetonazore 19. stoljea, koji su se oitovali u knjievnim
tekstovima. To nikako ne znai da knjievnost prikazuje stvarne razlike izmeu mukarca i
ene te da se iskustvo knjievnosti moe sa sigurnou upotrijebiti u analizi poloaja ene u
graanskom drutvu (Solar 2005: 65), ali svakako nam moe objasniti razloge zbog kojih su
nae junakinje oblikovane upravo tako, a ne nikako drugaije. Jer, injenica je da se
patrijarhalna praksa itekako ogledala u nainu oblikovanju likova 19. stoljea. To e potvrditi
i sve nae junakinje, oblikovane sukladno postulatima europske kulture 19. stoljea koji su
enu i dalje stavljali u neravnopravan poloaj u odnosu na mukarca (ego 2011: 142). ena
toga razdoblja, u kojemu jo uvijek dominira maskulini poredak, percipirana je kroz mnogo
predrasuda, njezina je svrha stavljena na samu marginu drutvene ljestvice pa je time sputana
u sferu privatnoga. Ukratko, dok mukarci zauzimaju vodee poloaje u razliitim drutveno
relevantnim funkcijama, ena je potlaena u svim aspektima, tjelesnim i duhovnim (ibid.).
Impulsi vladavine mukaraca oitovat e se ba u svim djelima koja su predmet naega
zanimanja, iako e ga neke junakinje pokuati nadvladati, vie ili manje uspjeno.

5.1. ena romantizma

S obzirom na romantizam kao stilsku i knjievnu epohu, moramo naglasiti ideju o

knjievnome djelu kao sredstvu preodgajatelja itatelja, pa i cijele nacije, preuzetu iz
razdoblja prosvjetiteljstva (icel 2005: 235). Ta funkcija knjievnosti relevantna je jo i danas
bit e primjetna i u ostalim knjievnim razdobljima no ipak e u razdoblju romantizma
mnogo vie doi do izraaja nego u realizmu i naturalizmu. U kontekstu izabranih djela
Branka i Elizabeth utjelovile su svojevrstan uzor itateljicama, svaka na svoj specifian nain.
I jedna i druga pokuavale su se boriti protiv nametnutih rodnih uloga Branka u veoj, a
Elizabeth u manjoj mjeri, ali nipoto manje vrijednoj. Obje dolaze iz slinih drutvenih
perspektiva, onih koje su ene stavljale u inferioran poloaj u odnosu na mukarca, no
svjetonazorski ipak nisu potpuno identine. Branka dolazi iz razruene obiteljske sredine, bez
majke koja je umrla i bez oca koji dodue nije mrtav, ali nikada nije imao nikakvu pozitivnu

62
funkciju u njezinu ivotu, stoga nije mogla stvoriti nikakav koncept obiteljskih vrijednosti.
Meutim, enoa je, kroz sliku marljive uiteljice koja na kraju ipak pronalazi branu i
obiteljsku sreu, uspio publici prenijeti didaktiku formulu za ivotni uspjeh. Elizabeth za
razliku od nje ima skladnu obiteljsku pozadinu. Barem se na prvi pogled to tako ini.
Sukladno tome, ona e pounu poruku slati na drugaiji nain, ali funkcija joj je gotovo ista
ukloniti uvrijeene rodne stereotipe 19. stoljea.
Jednako kao europska kultura, i hrvatska je u 19. stoljeu promovirala enu kroz
nekoliko njezinih uloga: prvenstveno je trebala biti dobra supruga, nacionalno svjesna majka i
spretna kuanica (ego 2011: 141). Takvi duboko ukorijenjeni modeli idealne ene reflektirali
su se na javnu ulogu koja je, sukladno svjetonazorima, ene smjestila u privatnost doma, a
mukarcima omoguila sudjelovanje u svim javnim sferama graanskoga ivota, no
istovremeno su osvijeteni pojedinci ipak zagovarali spolnu ravnopravnost te pokuavali
progurati ideju o enskome visokom obrazovanju (ibid.). Europska kultura u tome pred
hrvatskom ne prednjai mnogo. ena je i dalje potisnuta, nerealizirana, ne doputa joj se da
ispuni svoje pune potencijale. Najvjerniji prikaz enske inferiornosti onoga vremena nudi nam
slika Elizabethine obitelji i odnosa koji vladaju unutar nje. U liku gospoe Bennet,
praznoglave i tuim ivotima optereene domaice, Austen je vrlo uspjeno parodirala veinu
majki onoga vremena, spremnih na gaenje preko leeva kako bi postigle jedan jedini cilj, a
to je udaja keri. Gospoa Bennet nema nikakvu drugu ivotnu brigu osim toga kako e to
postii, i to jo poeljnim redoslijedom koji podrazumijeva udaju prvo najstarije keri pa onda
redom svih ostalih (drugaiji bi redoslijed za nju bio ravan bogohuljenju), stoga u financijski
potkovanome Bingleyu odmah vidi idealnu partiju za svoje neudane keri (Austen 2004:
6):

Ah, neoenjen je, naravno, dragi moj. Vrlo bogat momak; etiri ili pet tisua funti na godinu.
Kakva divna prilika za nae keri! (...) Misli na nae keri. Zamisli samo kakvo bi to
udomljenje bilo za jednu od njih.

Tako gospoa Bennet u svoje keri od djetinjstva usauje ideju o nunosti dobre udaje
te ona postaje imperativ svim njezinim kerima, osim Jane i Elizabeth. Djevojke nisu ni
mogle birati neto drugo osim braka je su im drutveni obiaji i zakon onemoguili
mogunost zarade, pa im je brak predstavljao jedinu slamku spasa za ostvarenje dostojna
ivota (Pateman 2000: 156). No krivnja, osim u drutvu koje je takve potrebe nametnulo, lei
i na samim enama koje se nisu dovoljno borile za mogunost obrazovanja ili rada u bilo

63
kojem obliku. Sam gospodin Bennet za svoje keri istie da su sve budalaste i neznalice kao
i druge djevojke te da nijedna osim Elizabeth nema bogzna kakve osobine kojima bi se
isticala (Austen 2004: 67). Svima su im ograniene mogunosti jer za ivot mogu zaraivati
jedino kao guvernante, a ni za to nisu dovoljno obrazovane, pa se pronalaenje supruga u
strogo odreenim okvirima obiteljskoga ugleda i imetka namee kao jedini racionalan izbor
(ainovi 2007: 8). Imetak je pritom jedini kriterij izbora buduega mua jer e jedino
imetkom moi uzdravati enu. Tako brak postaje jednostavna razmjena dobara u kojoj e
mukarac dati svoj novac kako bi zauzvrat dobio enu koja e mu uvijek biti dostupna u svim
aspektima. O tome govori Carole Pateman (2000: 41) pozivajui se na misli Gerde Lerner
koja u svojemu djelu Stvaranje patrijarhata iznosi tezu o razmjeni ena te zakljuuje da su
za patrijarhat jednako krive obje strane. Patrijarhat je stvorio nepisani ugovor paternalistike
dominacije kojim mukarac pristaje na pruanje ekonomske sigurnosti i zatite, a ena na
pruanje spolnih usluga i neplaeni rad u kuanstvu kako bi bila financijski zbrinuta, to je
posljedino stavlja u potpuno podreenu poziciju onoga nad kojim se vri dominacija, s
obzirom na to da pristaje biti podlona kako bi primila zatitu i raditi bez plae da bi bila
uzdravana (ibid.: 44).
Takva budunost ene kuanice, podreene supruniku, izostavljene iz ekonomske
slike kuanstva, spremne na podastiranje svojega tijela mukarcu svaki put kada on to poeli,
oekuje se i neupitna je za sve enske likove romana Ponos i predrasude. Tako lik gospoe
Bennet vrlo eksplicitno zagovara patrijarhalnu praksu, prihvatljivu onomu vremenu (Austen
2004: 11):

Kad bih samo vidjela jednu od svojih keri sretno udomljenu u Netherfieldu ree gospoa
Bennet svom muu i ostale isto tako dobro udane, ne bih eljela nita drugo.

tovie, cijeli je roman konstruiran oko problema vezanih uz branu tematiku, koja onda
loginim slijedom ukljuuje i probleme podjele imovine te financijskoga statusa mukarca i
ene koji e brak, odnosno spolni ugovor, eventualno sklopiti. Brak Jane Bennet i gospodina
Bingleyja tako se smatrao najproduktivniji za budue zadovoljstvo Jane, a i cijele njezine
obitelji koja bi je na taj nain zbrinula i zauvijek je skinula s grbae, to nije ni udno jer
mukarci se ene, a ene se udaju, a ako se ne udaju, do kraja ivota ovisit e o svojim
roditeljima i njihovim prihodima, a u sluaju obitelji Bennet financijski uvjeti nisu na
zavidnoj razini. Zato gospoa Bennet, u maniri prave boudoirske madame, u vjenanju
Bennet Bingley ne vidi samo dobru priliku za Jane, ve za sve ostale keri kojima e

64
njihovo vjenanje pruiti respektabilan broj profitabilnih poznanstava s uglednom
gospodom te im na taj nain omoguiti sklapanje novih brakova, sve dok i posljednja ki ne
bude zbrinuta (ibid.: 88):

Ta je tema oduevila gospou Bennet pa je neumorno nabrajala prednosti tog braka. injenica
da je on divan mladi, da je bogat i da ivi samo pet kilometara od njih, prvi je razlog za
estitke; osim toga, lijepo je to obje sestre veoma vole Jane i ele taj brak koliko i ona. A dobro
je i za njezine mlae kerke jer e im dobra udaja Jane omoguiti susrete s drugim bogatim
ljudima i na posljetku utjeno je za enu u njezinoj dobi to e svoje neudane kerke moi
prepustiti skrbi njihove sestre, tako da vie nee morati ii u drutvo kad joj to ne bude
odgovaralo. Trebalo je i tu posljednju okolnost spomenuti kao neto ugodno jer je uobiajeno da
se tako govori u takvim prilikama... iako nije postojala nikakva vjerojatnost da e se gospoa
Bennet ikada zadovoljiti ostankom kod kue. Na posljetku je izrekla brojne lijepe elje da e i
Lady Lucas uskoro biti isto tako sretna, premda je oito likovala vjerujui da nema nikakvih
nada za to.

Lady Lucas je, kao i gospoi Bennet, dodijeljena uloga svodnice koja e svoju ker takoer
pokuati prodati u ruke najsigurnije muterije. Izmeu njih dolazi do pravoga malog
natjecanja oko toga koja e to uiniti bre i efikasnije. Toliko je u romanu snaan patrijarhalni
impuls. Ipak, pojedine junakinje pokuat e dokazati drugaiju, ujedno i bolju ivotnu
filozofiju koja e enu postaviti na mnogo povoljniju poziciju i omoguiti joj mnogo veu
ulogu u izabiranju vlastite budunosti, no ta sloboda izbora ponovno je svedena iskljuivo na
mogunost u izboru branoga partnera, ili pak u izboru da ostane usidjelicom, to je apsolutno
neprihvatljivo ondanjim drutvima. Ako imamo na umu Patemaninu tezu da su za
patrijarhalno drutvo jednako krivi i ene i mukarci, a ensku stranu pogreke smo ve
detektirali, uoit emo i problematiku koja je zapala muku stranu. Usprkos injenici da im
patrijarhat po inerciji dodjeljuje vei komad kolaa, i mukarci se nalaze u oteanome
poloaju koji im namee izbor financijski prikladne ene, jer ona mora imati neto to e
pruiti zauzvrat, a da se pritom ne radi iskljuivo o njezinome tijelu i dui. Navedena teza
oslikat e se u liku gospodina Collinsa, koji e nezaslueno dobiti imanje Bennetovih te e
pokuati oeniti jednu od njihovih keri, svjestan toga da je stekao imetak nepravedno i da se
moe oduiti sklapanjem trajne veze s njihovom obitelji, odnosno zbrinjavajui im jednu ker
(ibid.: 63):

Kako je sada imao dobru kuu i sasvim dovoljan prihod, namjeravao se oeniti; traei primirje
s longbournskom obitelji, imao je na umu enu jer je odluio izabrati jednu od kerki ako

65
 ustanovi da su tako lijepe i ljupke kako se pria o njima. To je bio njegov plan o naknadi za
njegovo nasljeivanje imanja od njihova oca. Smatrao je taj plan izvrsnim, primjerenim za
enidbu i pogodnim te s njegove strane izvanredno velikodunim i nesebinim.

Jo jedna neprilika koju patrijarhat u svojoj provedbi implicira jest nemogunost sklapanja
brakova izmeu pripadnika razliitih stalekih skupina. Logino, a zapravo vrlo nelogino i
stereotipno, pripadnici viih stalea oduvijek su bolje valorizirani u odnosu na pripadnike
niih stalea. Zbog toga e Austen u romanu klasnu razliku postaviti meu prve probleme na
ljestvici svih problema patrijarhalnih svjetonazora, ali e je devalorizirati u raspletu romana te
se time u potpunosti uskladiti s romantiarskom poetikom koja je prestala priznavati etiku i
klasnu kongruenciju i uklonila staleke opreke s vodee pozicije u motivskoj lepezi
knjievnih djela.
Osim predrasude o klasnim razlikama, Austen e u romanu uz pomo Elizabeth razbiti
jo neke predrasude. Najvanija je za nas ona koja enu stavlja u kontekst svojevoljno
podjarmljenoga bia, ne samo u smislu podlonosti supruniku, ve i u prihvaanju sklapanja
braka iz interesa bilo koje vrste. U odnosu na ostale enske likove Elizabeth e se istaknuti
drugaijim karakteristikama, gotovo drskim za enu onoga vremena. Na slinim e principima
i enoa izgraditi svoju revolucionarnu Branku, koja e, kada su u pitanju svjetonazori muko-
enskih odnosa i enine uloge u ivotu, pa i svijetu uope, imati zaista mnogo dodirnih toaka
s Elizabeth.
Koliko je svojim stajalitima Elizabeth bila ispred vremena u kojemu je nastala,
najjae e se istaknuti u verbalnim raspravama s najboljom prijateljicom Charlotte, koja je
pak na svojemu razvojnom planu mnogo slinija Elizabethinoj majci. U Branki, kroz rasprave
Branke s najboljom prijateljicom Herminom, primjeujemo identino prikazane
svjetonazorske razlike. Pritom su Charlotte i Hermina djevojke uhvaene svim zamkama
patrijarhalnoga poretka, dok su Elizabeth i Branka na onoj drugoj strani, vie feministiki
ustrojenoj, koja je svakako inila manjinu. Charlotte je, poput veine djevojaka koje dre da
se mukarca im prije treba uhvatiti koketerijom i dopadljivou, pokuavala objasniti
Elizabeth da bi Jane Bingleyju, kako bi mu se vie svidjela i poslala nedvosmislene signale,
trebala pokazivati veu naklonost, na to joj Elizabeth odgovara potpuno racionalnim
odgovorom koji sintetizira cjelokupnu filozofiju dananjih, dvadesetprvostoljetnih uputa za
odabir kvalitetnoga branog partnera, a samim time i uspjenoga braka (ibid.: 22):

Tvoj plan je dobar odgovori Elizabeth gdje je posrijedi samo elja za dobrom udajom; kad
bih se odluila dobiti bogata mua, ili samo mua kakav god bio, mislim da bih prihvatila tvoju

66
 zamisao. Ali Janeini osjeaji nisu takvi; ona ne postupa ni po kakvu planu. Zasad ne zna kolika
je njezina vlastita naklonost niti je li razumna. Pozna ga tek dva tjedna. (...) To nije dovoljno da
bi upoznala njegov karakter.

Svojim stavom da se budui suprug bira prema kvalitetama karaktera Elizabeth je stavljena u
opoziciju svim ostalim enskim likovima romana, u ijim oima brak nije zajednica stvorena
iz ljubavi i potovanja, ve je to najobiniji spolni ugovor, sklopljen radi financijske
sigurnosti, stoga njihovi budui muevi ni ne moraju imati dobar karakter. tovie, ak je
bolje da ga ne upoznaju prije braka jer tada postoji mogunost da se moda nee ni htjeti udati
jer e prvo upoznati njegove potencijalne nedostatke. Takav princip zagovara Charlotte (ibid.:
2223):

Srea je u braku iskljuivo stvar sluaja. Koliko god sklonosti obiju strana bile poznate ili sline
prije braka, to ne mora biti nikakvo jamstvo za njihovu buduu sreu. Te sklonosti esto budu
poslije dovoljno razliite da postanu izvor nezadovoljstva; zato je bolje znati to je mogue
manje o nedostacima osobe s kojom emo provesti ivot.

Ona e kasnije takav koncept braka i potvrditi udajom za Collinsa, kod kojega joj nije smetalo
to je prije nje ve prosio drugu djevojku, a udala se iz puke ravnodune elje da se dobro
uda te se nije protivila da se to dogodi to prije (ibid.: 107).
enoa je stereotip djevojke udavae utisnuo u lik Hermine koja e se ponositi
svojom titulom gospoice jer je ona samo postaja na putu do titule gospoe, jedinoga i
pravog cilja enskoga ivota (enoa 1983: 181). U kontekstu hrvatskoga drutva 19.
stoljea ona e imati zastarjelu ulogu, protivnu novoj, osvjetenijoj struji koja e eni nastojati
pridodati nove funkcije, osim one obiteljske i majinske. Branka se radikalno protivi njezinoj
ideologiji te time predstavlja enu novije struje koja sve vie postaje svjesna neogranienih
mogunosti i djeluje u skladu s tom spoznajom, za razliku od onih koje nisu djelovale (ibid.:
182):

Tvoj otac govorio je posve pravo. enska vrijedi dva puta vie kad se sama bez muke
pomoi poteno prehraniti zna; biti e ti samostalnija, ponositija, bit e sigurnija od nesree, pa
udade li se, moe i pomagati mua.

Tako e Branka kao djelatna, potpuno financijski emancipirana ena raskrinkati ondanji
svjetonazor, izgovoren Hermininim rijeima, koji je enu zatvorio u privatnu sferu kuanstva,
a mukarca postavio na sve ostale drutvene pozicije (ibid.: 183):

67
 Ne vjerujem; enska je po svaki nain privatna osoba i pripada ponajprije samo sebi, pak
onomu za koga se uda. Brigu za svijet preputamo mukarcem, neka se meu sobom kolju, to je
njihova zabava, njihov zanat.

U odnosu na enou, u Austeninu romanu koncept potpuno samostalne ene jo uvijek ne

postoji. Elizabeth e dodue osuditi Charlotteinu financijski uzrokovanu udaju nevjericom da
je njezina prijateljica toliko drugaija od nje te da moe rtvovati ljubavne osjeaje radi
materijalne koristi, ali nikada nee pokazati inicijativu prema enskome osamostaljenju izvan
institucije braka. Njezin vrijednosni sustav jo uvijek je optereen romantiarskim idealom
savrene ljubavi koja loginim slijedom zavrava brakom, a ena time ostvaruje puni
potencijal. U tome smislu enoa se uspio odmaknuti od pretjerano romantizirane svijesti koju
njeguje Hermina, naglasivi sama za sebe da su joj romantiki doivljaji ljubavi i braka
osobito mili, i pritom okrenuti prema nekome novijem vremenu, vremenu u kojem e ene
postati mnogo realnije i svjesnije svojih prava (ibid.: 181).
Materijalna nesamostalnost ene 19. stoljea nije automatizmom pretpostavljala da je
ena neobrazovana. Naprotiv, unato visokome postotku neobrazovanih ena onoga vremena,
ego (2011: 145) navodi podatak da je do reforme kolstva 1874. godine samo 11 % ena u
Hrvatskoj bilo pismeno, obrazovanje se itekako smatralo poeljnim, ali ne zbog toga da bi
ena od njega mogla ostvariti bilo kakvu financijsku korist, ve da bi se to lake i to bre
mogla svidjeti potencijalnim enicima, to e propagirati Hermina (enoa 1983: 180182):

Okani se, molim te, prodike? Jo nisi uiteljica! Ja do toga, te francutine, toga glasovira,
povjesnice, ne drim nita. Djevojka mora to dakako uiti da bar moe rei da je to uila. (...)
Dok djevujem, prikraujem si tim besposlicama vrijeme, ali im se udam, bacit u note, risarije,
povjesnicu i franceske vjebe za pe. (...) To je vaa emancipacija, je li? Meni toga ne treba. Ja
vrijedim vie nego mukarac, jerbo sam enska. Posve je suvino da se muim kakvom
naukom, da uim, kako se prostim jezikom veli, kakov zanat. Mi smo na svijetu da se udamo,
da budemo gospoe, a dunost je mukarac da nas oene. Udam li se, to sam po sebi
emancipirana, jer sam gospoa. Tako ja mislim o emancipaciji. Mnogi vele da je udaja ropstvo,
ja velim da je sloboda, samo ako je ena pametna, a bog je u tom poslu bar enskim mrvicu soli
vie dao nego mukim glavama.

John Stuart Mill (2000: 8586) istie da ene ele biti dopadljive, voljene i oboavane, a kako
bi to postigle dostiu za to dovoljan stupanj znanja, umijea ili postignua. Meutim, on
naglaava da se radi o enskoj karakternoj crti koja im nikako nije uroena, ve prirodno

68
slijedi iz okolnosti njihovoga ivota. Zato je enske likove potrebno promatrati kao produkt
vremena u kojemu su nastale.
Nunost branoga sporazuma i stupanj obrazovanja ene koji e ga omoguiti
prikazani su i u Austeninu romanu, gdje e Charlotte, iako nije imala visoko miljenje ni o
mukarcima ni o braku, brak predstavljati kao najvaniji cilj jer ga je smatrala jedinim
asnim utoitem za izobraene mlade ene s malim imetkom koji ih moe najbolje zatititi
od neimatine (Austen 2004: 107). Elizabeth, iako zagovara brak kao logian nastavak
obostrane zaljubljenosti, ipak ne odudara mnogo od ideje da e ena brakom rijeiti svoj
materijalni status. Zato i opravdava Wickhamovo udvaranje drugoj djevojci injenicom da mu
ona ne moe pruiti materijalnu sigurnost, a potrebu za materijalnom sigurnou smatra
neime to nije moglo biti prirodnije (ibid.: 128). Moda nam se na prvi pogled ne ini
staromodna jer je svjetonazorski daleko naprednija od svojih sestara, no svejedno nije
osobito djelatnoga karaktera. Ona ba nita ne poduzima kako bi si samostalno, bez mukarca,
osigurala budunost. Ona ima sve to ena treba imati kako bi se povoljno udala. ak i Darcy,
koji trai od ene mnogo vie od slikanja, pletenja torbica i vezenja zavjesa, kasnije shvaa da
Elizabeth posjeduje stvarne vjetine i otroumnost, no ona to svejedno ne koristi na nain na
koji to ini Branka. enoa ju je koncipirao u skladu sa svojom tenjom realizmu i mnogo je
vie produbio nego to e to uiniti Austen s Elizabeth. Zato e Branka nositi
prosvjetiteljsku, ali i rodno emancipacijsku ideju kao poruku svakoj eni onoga vremena
ideju da je ena jednaka mukarcu te da je njezino financijsko osamostaljenje nuno upravo
zato da bi bila ravnopravna svome suprugu (enoa 1983: 183184):

Ja velim ono to je i tvoj otac rekao: enska neka gleda da se pripravi za ivot, da moe o
sebe stajati i ponosito svakoga gledati. To ti je najbolji tit njenoj kreposti, najbolji ustuk proti
nevolji. Znam da je ena na svijetu da se uda. Ali ako je svojska, ako je neta nauila pa zna
kako se privreuje, biti e, vjeruj, dobra supruga, bolja gospodarica, jer e znati cijeniti rad i
brige svoga mua vie negoli mnoge pomodne lutke zagrebake, koje iz zavoda idu na prvi ples
i poslije prvoga plesa pred vjenani oltar.

Zbog razliitih svjetonazora romani e i romantiarski motiv putovanja kao posljedice bijega
od nezadovoljstva svijetom upotrijebiti s drugaijim ciljem. Elizabeth e na putovanje s
roacima otii upravo zbog razoaranosti Wichamovim odbijanjem i mukarcima uope te e
pritom, kao svaki stvarnou razoaran romantini junak, vjerovati u putovanje koje zacjeljuje
rane uzrokovane nepravednim svijetom (Austen 2004: 133):

69
 (...) Svreno je s razoaranjem i jetkou. to su ljudi u usporedbi sa stijenama i planinama?
Oh! Kakve emo radosne trenutke doivjeti! A kad se vratimo, neemo biti poput drugih
putnika koji nisu sposobni dati jasnu predodbu ni o emu. Mi emo znati gdje smo bili... sjeat
emo se onog to smo vidjeli. Jezera, planine i rijeke nee biti zbrkani u naoj mati niti emo
se, kad pokuamo opisati neko mjesto, svaati zbog toga gdje se ono tono nalazi. Potrudit
emo se da nai prvi oduevljeni opisi budu zanimljiviji nego kod veine putnika.

Ve sam istaknula junakov osjeaj nepripadnosti svijetu i nerazumijevanje s kojim se

svakodnevno susree kao stalno mjesto svjetskoga romantizma. Meutim, i enoina Branka
nailazi na jednake probleme u svojoj sredini, no put u Jalevo za nju ne predstavlja bijeg od
stvarnosti, ve upravo suprotno. Ona u odlasku iz Zagreba vidi mogunost za ostvarenje
novoga ivota u kojemu e dobiti potovanje koje joj pripada i koje je zasluila svojim
obrazovanjem. Njezini porivi mnogo su drugaiji od Elizabethinih; dok se Austenin roman
pokree spletkama i ljubavnim zavrzlamama, Branka sama svojim aktivnim djelovanjem
pokree radnju romana, a na to djelovanje tjera je enoinski cilj prosvjeivanja naroda, u
smislu knjievnoga djela kao sredstva pouavanja i u smislu njezina lika koji ima svetu misiju
pouavanja buduih narataja (enoa 1983: 184):

(...) Ja to odbih, srce me vue meu narod, meu djevojke nae, da sijem ondje sjeme
plemenitosti, potenja, ljubavi. Ne pitam toliko kakva e moja srea biti, samo elim da bar u
nekoliko primjera vidim da je moja misao inom postala.

Iako je Elizabeth manje samostalna i manje revolucionarna za enski poloaj od Branke, to

svakako ne znai da nam je manje vana u kontekstu oblikovanja enskoga lika u razdoblju
romantizma. Jo jedna slinost Branke i Elizabeth krije se u njihovu sukobu s ogranienim,
filistarski nastrojenim likovima, to je jedno od stalnih mjesta proze pisane u razdoblju
romantizma. Tako Branka dolazi u sukob s gospodinom Mariem, uiteljem koji se zaposlio
kao inovnik i sretan je to se konano rijeio uiteljskoga zvanja, brige za djeurliju i
statusa kolnika koji je odgovoran vragu i sotoni i ocu i majci za svakoga nevaljalca
(ibid.: 194). Branka, kao osoba senzibilizirana za enski prosperitet i predana ivotnoj ulozi
prosvjetne radnice, jednostavno ne moe pronai zajedniki jezik s ogranienim
malograanskim mentalitetom kakav posjeduje Mari. Njegovi uskogrudni duevni horizonti
sasvim su suprotni od Brankinih prostranih, nesebinih svjetonazora i nastojanja, stoga
Branka ne moe prihvatiti njegovu pronju, tovie, to bi joj srozalo ugled, ne u oima drugih
ljudi koji su Maria smatrali uglednim, ve u njezinim vlastitim oima (ibid.: 196):

70
 Po tome da slijedi svaki as drugu politiku, da se klanja samo onima koji su moguni, i kad
mogunici izgube silu, okrene im Mari lea. Po tome popeo se je na to mjesto to je bio
nekoliko svojih odao radi slobodnijega miljenja i govora vlasti. Znam da mi se namee, zalazi i
k mojoj babi taj spletkar. Ali ja da poem za gizdelina, pustolova, neznalicu, za uhodu, ja?

Mari je u svojoj malograantini knjiki primjerak drutva enoina vijeka koje je enu
bacilo u plamen domaega ognjita, namijenivi joj ulogu majke sposobne pouavati nauk
o istom srcu, o plemenitoj dui (ibid.: 187). Pokuavajui pridobiti njezinu ruku, pokazat e
svoje patrijarhalne svjetonazore koji tvrdokorno zagovaraju jednu ensku ulogu, nikako vie
njih istovremeno, a to je ona uhvaena unutar etiri zida, uloga majke i kuanice (ibid.: 202):

Da vas odvratim od vae namjere, da vas sklonem da postanete majkom obitelji, te da

blagotvorno djelujete u kolu porodice. Toliko sebinosti je ovjeku dozvoljeno. Vi ete biti
najbolja ena, majka, vi ste ozbiljni, odvani, imate srca, obrazovanja

On e se za razliku od Branke kroz ivot probijati laima i spletkama, odnosno

dodvoravanjem onima iji ga visoki poloaji mogu financijski osigurati, stoga Mari
poprilino podsjea na Austenina gospodina Collinsa, a pomalo i na sestre Bennet koje ne
dijele nijednu karakteristiku s Elizabeth. Elizabeth je manje povodljiva i bre zapaa od
ostalih i zato je jedna od rijetkih koja primjeuje da se u vjeto prikrivenome liku finih, dobro
raspoloenih dama zapravo kriju ohole i uobraene djevojke, spremne na izvedbu svih
moguih manipulacija i spletki kako bi se domogle cilja koji im je jedini sposoban zagolicati
matu, a to je kvalitetna udaja (Austen 2004: 16). Njihova osobnost bit e nita drugo nego
najobinija plastina finesa, nauena zbog ostavljanja dobroga dojma na drutvo koje je
slijepo i vidi samo vanjsku ljuturu ispod koje se esto nalazi upljina. U tome smislu, njih
dvije se nee razlikovati od Maria, za kojega Branka pronicljivo utvruje da je muka lutka
i nita drugo nego lutka bez srca i pameti (enoa 1983: 196), opsjednut svojim izgledom i
kienjem kako bi bio dopadljiv svima od kojih bi mogao imati koristi. Sestre Bennet takoer
dre do vanjtine i bankovnoga rauna mnogo vie nego do neijih osobina, a predrasude i
rodne stereotipe simptomatine za 19. stoljee iznose u obliku optubi usmjerenih prema
Elizabeth, koja im se, djelomino zbog toga to nije slina njima, a djelomino zbog toga to
im predstavlja ozbiljnu konkurenciju na branome tritu, nimalo ne svia. Prema njoj e se
odnositi s nepotovanjem i gledat e je kao sramotu za enski rod koji jedino praenjem mode

71
moe ostaviti dojam na mukarce i cjelokupno drutvo, pa bio on pozitivan ili negativan
(Austen 2004: 33):

Doista je tako, Louisa. Jedva sam se suzdrala da se ne nasmijem. Vrlo je glupo to je uope
dola! Zar je morala gaziti po poljima zato to joj se sestra prehladila? Kosa joj je bila uasno
razbaruena, uasno upava!
Da. A tek podsuknja! Vjerujem da ste joj vidjeli podsuknju, blatnu punih petnaest centimetara,
a to ni sputena gornja suknja nije mogla sakriti.

Sestrama Bingley upravo e Elizabethina samosvijest i neoptereenost normiranim

ponaanjem biti najvei trn u oku, i to najveim dijelom zbog ljubomore na enu koja se
usuuje biti drugaija, dok one istovremeno nemaju snage i karaktera oduprijeti se pravilima
(ibid.):
(...) ini mi se da to pokazuje neku odvratnu vrstu uobraene samostalnosti, pravu pravcatu
provincijsku ravnodunost prema uljudnosti.

Kroz sestre Bingley i jo neke enske likove u romanu Austen e stvoriti literaturu o
haljinama visokoga struka, kako je nazivaju pojedini muki kritiari, osobito skloni ensko
pismo tretirati kroz seksistike perspektive grudi i bokova te literaturi koju su pisale ene
pristupati krajnje podcjenjivaki (Ellmann 1968: 35). To znai da e ona svojim romanom
nastojati prikazati uobiajene rodne stereotipe koji ene svrstavaju u praznoglava, romantina
bia kojima vladaju emocije, a ne razum, ali to nipoto nee uiniti zbog toga da bi podrala
takve stereotipe. Naprotiv, ona e uz njihovu pomo pokazati da se radi samo o stereotipima
koji ne zahvaaju sve ene Elizabeth je svakako jedna od njih. Njezine verbalne
domiljatosti i ironine komentare Austen e se koristiti kao strategiju u borbi protiv
patrijarhalnoga napada mukaraca na nju i njezino pisanje, to e se pokazati nunim s
obzirom na tendenciju kritiara da muke tekstove ocjenjuju kao ozbiljne i znaajne, a
enske kao armantne i slatke (Moi 2007: 59). Razmatrajui svjetonazore romana uoit emo
da on oblikuje dva svjetonazorska sklopa te da je Austen s jedne strane pristala na
patrijarhalne knjievne standarde, a s druge strane ih uspjeno potkopavala (ibid.: 89), zato to
ipak nije dopustila da stereotip o enskoj povrnosti nadvlada enske intelektualne
sposobnosti i brzinu (Ellman 1968: 116). Branka pak na jednak nain potpuno razbija
drutveno prihvaene stereotipe, no osobit doprinos enskoj populaciji daje svojim
zalaganjem za enu koja je uspjena u svojoj karijeri, to e joj na kraju omoguiti potpunu
materijalnu neovisnost. I s jednom i s drugom lako se moemo poistovjetiti ako uklonimo na

72
stranu njihove ponekad pretjerano idealistike svjetonazore, simptomatine za period
romantizma. Utoliko one sasvim odgovaraju konceptu knjievnoga djela koje treba ponuditi
uzore i stvoriti enstveni identitet portretiranjem enskih likova koji su se ostvarili neovisno o
mukarcima, a koji slijedom toga nikako ne smiju biti pretjerano idealizirani jer e ih to
uiniti nevjerodostojnima (Moi 2007: 74).
Ono to e nas u njihovim karakterima svakako navesti da im povjerujemo, jest
njihova bojazan da je nemogue sklopiti brak s osobom viega stalea. Iako to danas
smatramo uobiajenim, svejedno i dalje tradicijski njegujemo obiaj da svaka tica svome jatu
leti, odnosno da je bolje pronai partnera koji nam je financijski ravnopravan. Obje e se
drati toga principa, no romantizam u njima na kraju e uspjeti raskrinkati uobiajene staleke
razlike. Ni jednoj ni drugoj nije svojstvena zaljubljiva priroda, obje su sklone
racionalistikom promiljanju svih karakteristika buduih suprunika. Austen je Elizabeth
oblikovala racionalnom u odnosu na njezine budalaste i nepromiljene sestre, dok je enoa
Branku prikazao racionalnom u odnosu na Herminu (enoa 1983: 256):

Branka bijae djevojka posve zdravih misli i osjeaja, te je malo marila za tajinstvenu
romantinost, jer se je radije naslaivala javnom ivom prirodom, koja se nikad ne prenavlja,
koja nikad ne lae.

Ipak, za razliku od Darcyja koji Elizabeth u poetku osuivaki kritizira i nastoji potpuno
objektivno promotriti, grof Belizar Branku e vidjeti potpuno romantinim svjetonazorom
koji e enoa vjeto uplesti u njihov prvi susret (ibid.: 287288):

Pod nogama irila mu se u umi mala istina, na kojoj je bujno umsko cvijee raslo, sred te
istine skakutao je preko maha bistar potoi, a sunce prodiralo je svojim zlatom kroz gusto
prepleteno granje hraa. Na panju kraj potoia sjeae djevojka crnooka, jedra i snana; svoju
bujnu kosu bila je ueljala na iju, laka ljetna haljina od ruiastog muslina plivala je niz
skladno tijelo, o crnoj vrpci oko vrata visio je priprost krii, a pred njom u travi leae eir i
pjesmarica.

U Austeninu djelu staleka e se razlika initi manje pomirljivom nego u enoe, upravo zbog
toga to je Darcy osjeao zapreku stvorenu Elizabethinim neuglednim podrijetlom, a i ona e
sama osjeati nelagodu zbog loega financijskog i svjetonazorskog stanja svoje obitelji.
Belizar pak u Branki vidi samo prosperitet i budunost nacije, emu i sam tei, no Branka ga
u poetku nije dobro procijenila, jednako kao to je Elizabeth Darcyja proitala posve

73
pogreno. Obje e svoje promjene u osjeajima izraavati pismima, vrlo omiljenim nainom
komunikacije u romantiarskih pisaca, stoga e Branka prijateljicu Herminu opirno izvijestiti
o razlozima neprihvaanja Belizarove pronje, preteito temeljenim na stalekoj razlici, ali i
strahu da im se svjetonazori previe razlikuju (ibid.: 331):

(...) Belizarove rijei odgonetnue onu tajnu tjeskobu koja je od due vremena davila moje
srce. Ljubljah Belizara. Bio mi je neki ideal muevnosti, a ono ozbilje, ona sjeta uini mi ga jo
milijim. Ali tvrdo stisnuh zube da ni uzdahom ne odam svoga ludoga matanja. Ne jednom
nasmijah se sama sebi od srca. Ludo! rekoh sebi, on je grof, ti graanska ki i jadna puka
uiteljica, ti si Hrvatica, on je prestao biti Hrvatom, moj je zadatak borba za prosvjetu naroda,
njegov, uz neta gospodarstva, udobno uivanje bez stalne svrhe. Nai putovi, nae pleme, nai
karakteri toliko su razliiti da tu ne moe biti ni sastanka ni saveza do vjenosti. A sad banu
Belizar iznenada preda me i zaprosi me navalice.

Branka i Elizabeth utjelovit e ene ispred svojega vremena, ene koje e na kraju biti
nagraene zbog svojih razliitosti. Austen e vrlo eksplicitno u Elizabethinu zakljuku o tome
zato ju je Darcy uzeo za enu uspjeti dokazati da je upornost u vlastitim principima, koliko
god oni bili drugaiji od onih koji su nam nametnuti, ono to e nas na kraju dovesti do
osobnoga trijumfa, izraenog u ljubavnoj srei (Austen 2004: 311):

Bolje ti je da to odmah nazove drskou. To je otprilike bilo to. Jamano si bio sit
uglaenosti, potovanja i uslunosti. Dojadile su ti ene koje su ti se stalno nastojale dodvoriti
rijeima, pogledima i mislima. Ja sam te zainteresirala ba zato to sam bila drukija od njih.

enoa e jednako tako nagraditi svoju Branku. Njihovi e brakovi biti mnogo sretniji od onih
koje im predvia trezveni i surovi zakon razmjene (ainovi 2007: 8). Iako romantiarski
idealistine, u mnogim situacijama pokazat e se realnijima nego to im to njihovo vrijeme
doputa, a upravo e ih ta realnost dovesti do ispunjenja romantiarskih ideala kojima tee. Ti
ideali ipak e se donekle razlikovati, s obzirom na tenje nacionalnih struktura kojima
pripadaju i s obzirom na romantiarsku poetiku koja je ostavila peat na obje junakinje. Tako
e Branka, u skladu sa enoinim nastojanjem da probudi nacionalnu svijest i knjievnosti
pripie prosvjetnu funkciju, razvijati ideale oblikovanja buduih narataja, boljih od onoga
njezinog (enoa 1983: 342):

74
 Da, blaeno Jalevo! Svaka glava blagoslivlje dan kad se tu naoe Belizar i Branka, jerbo je
puk naao oca i majku, koji ih vode k uljudbi i prosvjeti, a kao prvi spomenik te oinske brige
die se sred mjesta prekrasna zgrada uiona.

Elizabeth e pak dokazati da brak nije samo drutveni ugovor, sklopljen na eninu materijalnu
korist i duevnu tetu. Smatram, dodue, da je njezin izbor potaknut Darcyjevim izvanrednim
financijskim statusom, no ipak je uinila vaan iskorak pri stupanju u brak, a to je vlastiti
odabir. Obje junakinje tim su inom postale pobjednice nad sobom, pa i samim drutvom, to
neke od onih koje emo spominjati u daljnjem radu, naalost, nee uspjeti. Mogunost izbora
im jednostavno nee biti ponuena.

5.2. ena realizma

Kovaiev roman U registraturi i Tolstojev Ana Karenjina pripadaju razdoblju

realizma, no u enskim se likovima on nee jednako manifestirati. Ve sam naglasila da su
likovi realizma izrazito psiholoki produbljeni i na centralnome mjestu autorova interesa
nalazi se njihova motivacija koja proizlazi iz razliitih izvora psihologije samoga lika ili
okolinskih utjecaja koji ga okruuju i samim time oblikuju prema svojim svjetonazorima, ili
ga pak tjeraju na radikalno drugaiji pristup. Uzimajui u obzir obiljeja realistike poetike,
pokuat u usporediti Anu i Lauru kao paralelno konceptualizirane junakinje u kojima
realistika obiljeja ne dolaze do izraaja na jednak nain. Ana e pritom biti tipina junakinja
ruske realistine proze, dok e u Lauri, zbog injenice da je hrvatski realizam odreen
naratajno i tematski jer u njemu dolazi do prekomjernoga interferiranja razliitih stilskih
pravaca, biti prisutni razliiti motivacijski sustavi.
Kako bismo promotrili djelovanje realizma na strukturiranje Ane i Laure, morat emo
se osvrnuti na Solarov tekst o karakterizaciji enskih likova u modernoj prozi, odnosno
realistikome romanu. Milivoj Solar (2000: 64) govori o mukim i enskim karakteristikama
pojedinih knjievnih djela koja sadre bogato iskustvo steeno promatranjem i studiranjem
ljudskih naravi i u tome smislu razmatra moemo li drutveni poloaj ena i njihovu
eventualnu emancipaciju iitavati iz galerije enskih karaktera realistikoga romana. On
iznosi zakljuak da u modernoj prozi zaista postoji odreena suprotnost izmeu mukih i

75
enskih karaktera, ali istovremeno naglaava da knjievnost u svojoj biti zapravo samo
oblikuje zbilju, nikako nije njezino zrcalo. Stoga je nuno baviti se analizom karaktera u
knjievnosti, a nikako im ne trebamo pristupati kao da oni postoji izvan artificijelnoga
knjievnog sustava (ibid.: 65).
Realizam odreeni sustav opozicija meu karakterima gradi na predodbi o pasivnosti
i osjeajnosti ene nasuprot aktivizmu i racionalizmu mukarca. Takva pretpostavka, kae
Solar (ibid.: 66), mora se razmatrati kao rezultat karakterizacije koja pripada tehnici
realistikoga romana, a ne kao pretpostavka svakom razmatranju karaktera u knjievnosti.
Tako je Tolstoj Anin karakter prikazao u opoziciji prema Vronskome, ali i u opoziciji prema
Karenjinu, a pritom je opozicija izmeu Vronskoga i Karenjina vana za sustav
karakterizacija u romanu (ibid.: 67). Kovai je takoer svoje likove stavio u odreene
opozicije; Laura je smjetena u opoziciju spram karaktera Ivice i Anice. enski karakteri
oblikovani su u odnosu na muke upravo zato jer je realizam nastojao prikazati ljudsku
svakodnevicu, odnosno oponaati zbilju, a u stvarnome svijetu koji egzistira neovisno o
svijetu knjievnosti, ljudske mentalne znaajke formiraju se upravo uz utjecaje okoline,
drutva, pa i jedinki suprotnoga spola. enske likove pogaa realistina potreba da se lica iz
romana poistovjete sa ivim ljudima, a njihovi postupci tumae kao postupci ivih ljudi iz
svijeta koji nas okruuje (Kneevi 2011: 122). Budui da ljudi imaju tendenciju sve
svrstavati u odreene binarne opreke, to znai da e mukarci uvijek biti suprotstavljeni
enama i obrnuto. Radi se o konvencijama prikazivanja koje su ukorijenjene u odreenoj
pogodnosti sustava opozicija koji najlake zahvaa ono to roman eli oblikovati (Solar 2000:
67). Osim toga, model trokuta jedne ene vezane uz dva mukarca ili jednoga mukarca
vezanog uz dvije ene kontinuirano impresionira patrijarhalni sustav, stoga postaje
najeim stereotipnim zapletom koji u knjievnosti obino dovodi do samoubojstva ili, u
Laurinu sluaju, do potpunoga unitenja sebe i svih (Dabidinovi 2011: 137).
Tolstoj je prvom reenicom u romanu oznaio obitelj i obiteljske odnose najvanijima
za dobrobit drutva i zajednice te time zapeatio sudbinu pojedinca koji e eventualno
prekriti nepisane norme spolnoga prava, a neposredan povod prekraju bit e enska elja
kao jedino zlo zbog kojega se raspada savrena formacija obitelj (ibid.: 141). Muki
prekraji bit e posve irelevantni jer nee izazvati raspad obitelji, ime e Tolstoj otvoriti
jedan poznati stereotip, stereotip koji pretpostavlja muku nevjeru uobiajenom i drutveno
prihvatljivom, a istaknut e se ve na poetku romana, u nevjeri Stive Oblonskoga.
Paradoksalno, odnose izmeu njega i ene uredit e upravo Ana, ni ne slutei da e kasnije
morati zamijeniti uloge, no njoj nee pomoi nitko. Kovai je takoer prikazao da

76
patrijarhalna obitelj predstavlja stup drutva, na ijemu je prvome mjestu otac sa idealnom
stereotipiziranom enom u liku majke, savrene domaice, pasivnoga, nesebinog i poslunog
stvorenja kojemu je zbog dominacije muke fantazije u knjievnim predodbama uskraeno
pravo na kreiranje vlastitih standarda te je podvrgnuto patrijarhalnim standardima (Moi 2007:
87). Zato su i Dolly, i Ana, i Anica, i Iviina majka svoje mueve, odnosno zarunike,
persirale, to je zaudaralo po starih zlatnih vremenih (Kovai 1962: 16). U takav drutveni
kontekst, formiran patrijarhatom i razliitim predrasudama o tome kakva bi ena trebala biti,
baene su Ana i Laura koje e nastojati izai iz tradicionalnih okvira, socijalnih i kulturnih
kodova jednoga vremena. Na kraju e uspjeti probiti sve nametnute granice, no to e postii
tragino smru koja e onemoguiti daljnji razvoj fabula romana (Vojinovi 2011: 114).
Ve sam u radu spomenula osobitu prirodnu ljepotu svih naih junakinja. Funkcija
izgleda, odnosno portretiranje enskih likova, u romanima zauzima posebno mjesto. Ana e
biti predstavljena kao ena Aleksija Karenjina, Serjoina majka i elegantna dama, no njezin
izgled nee biti odreen tim ulogama (Vojinovi 2011: 115). Naprotiv, njezina fiziologija bit
e neovisna o svim funkcijama koje joj je okolina nametnula (Tolstoj 2004: 8687):

Bila je arobna u svojoj jednostavnoj crnoj haljini, draesne su bile njezine pune ruke s
narukvicama, draestan njezin vrsti vrat s nizom bisera, draesne kovraste lasi poremeene
frizure, draesne graciozne lake kretnje malenih nogu i ruku, draesno to lijepo lice u svojoj
ivahnosti, ali neto uasno i okrutno bilo je u njenoj draesti. (...) Da, neto tue, demonsko i
arobno je u njoj, rekla je sebi Kitty.

Isti efekt na promatrae, a ujedno i itatelje, imat e Laurina nadnaravna, demonska ljepota,
koja e objema junakinjama utrti put prema tuemu i vlastitom udesu. Fizika ljepota jedne i
druge vana je za razvoj fabule, jer e ona prouzrokovati fatalni osjeaj gotovo opsesivne
ljubavi Ivice i Vronskoga. Istovremeno e ta ljepota junakinjama donijeti drugu vrstu nesree,
koja e ih obiljeiti kao ene kojima ne treba vjerovati, a to je ponovno uzrokovano jednom
vrstom rodnoga stereotipa. Uobiajeni rodni stereotipi uvelike su optereeni razlikom izmeu
mukoga i enskoga izgleda, a osim u fizikim obiljejima ta se razlika oituje i u stilu
odijevanja, koji je u mukaraca u mnogo manjoj mjeri optereen detaljima i inaicama nego u
ena (Ellmann 1968: 148). Mukareva je odjea na simbolian nain mnogo tea, stoga se
njegovim rijeima pridaje odreena teina koju enska rije nee imati. Osim toga, enama e
se pripisivati neistinitost i zbog zvuka njihova glasa, preteito piskavog ili visokog, to e
znaiti da je samim tjelesnim obiljejima enama oduzeta vjerodostojnost, a mukareve se
tvrdnje istiu kao relevantne i potpuno istinite (ibid.: 149). Nadalje, sami komentari

77
pripovjedaa smjestit e ih u polje neistinitosti jer je logino da nijedna osoba zdravoga
razuma nee povjerovati nekome tko je prikazan arobno i demonski. Moda emo se
propitivati je li Laura zaista zaljubljena u Ivicu ili se samo pretvara, ali nikad joj neemo moi
potpuno povjerovati, kao to joj to ni ostali likovi romana nisu mogli vjerovati. Jednako
nepovjerenje drutvo e pokazati i prema Ani koja nikako nee uspjeti dokazati da je njezin
mu hladno, nezainteresirano, kapitalistiki nastrojeno bie te da nijedna ena u braku s njim
ne bi mogla biti sretna. Upravo suprotno, svi e upirati prstom u nju i drati je razaraicom
braka. Nitko se nee upitati ima li medalja dvije strane i zbog ega je jedna ena uinila to to
je uinila. Postavlja se pitanje: zato drutvo ni u jednome trenutku nije moglo povjerovati
Ani?
Odgovor na to pitanje pronai emo u Patemaninoj knjizi enski nered, kojom ona
pokuava objasniti brak kao ugovorni odnos dviju strana, muke i enske. Brak se jo u 17.
stoljeu smatrao ugovornim odnosom, a i danas se mueva vlast navodno temelji na eninu
pristanku, odnosno ne podrazumijeva se kao prirodna (Pateman 1998: 75). Mukarac je jo i u
19. stoljeu odluivao o organizaciji odnosa unutar braka, a u takvome patrijarhalnom odnosu
konstruirana razlika izmeu spolova zapravo predstavlja razliku izmeu slobode i
podinjenosti (Dabidinovi 2011: 139). U Aninu braku to e se oitovati nekoliko puta,
osobito u Karenjinovim promiljanjima njezine nevjere (Tolstoj 2004: 149):

(...) Moja je pak dunost jasno odreena. Glava obitelji, ja sam osoba koja je treba voditi i
stoga sam osoba djelomino odgovorna; moram joj pokazati opasnost koju vidim, opomenuti,
pa i vlast upotrijebiti.

Drutveni ugovor nije osmiljen da bi ga jednako koristili i mukarci i ene. On bi mogao

funkcionirati kada bi kontekst u kojem ive i rade ene podrazumijevao njihovu pismenost i
obrazovanost, no u ondanjemu drutvu ena je i dalje nepismena, neobrazovana, bez prava
glasa, zatvorena u privatni prostor kao iskoristivi materijal, to je ini nekompetetnom da bi
ravnopravno sudjelovala u ugovoru (Dabidinovi 2011: 139). Takav koncept sklapanja braka
intuitivno nam namee brojna pitanja (Pateman 1998: 75):

Zato slobodna i jednakovrijedna enska jedinka pristaje na ugovor koji je automatizmom

stavlja u podreen poloaj u odnosu na muku jedinku? Kako ena nije sposobna sudjelovati u
aktivnom politikom ivotu, a sposobna je pristati na ugovor?

78
Pateman primjeuje da se odgovor krije u injenici da pristanak na muevljevu vlast zapravo
nikada nije ni postavljen kao sporan, ve da se radi o formalnome priznanju enske drutveno
uvjetovane podreenosti, u drutvu smatrane prirodno uroenom. To, dakako, nije istina jer
enina podreenost poinje u djetinjstvu tijekom kojega je ena podreena glavi obitelji,
svome ocu, a dostizanjem zrele dobi ne dobiva novi status i ponovno postaje podreena
mukarcu kojega je za nju izabrao otac, ime je nastavljeno enino stanje ovisnosti i
podreenosti, a drutvo ga, naalost, smatra prirodnim (ibid.: 75). Da enino tijelo i um
sklapanjem braka u potpunosti postaju privatno vlasnitvo mukarca, svjedoi Serpuhovski u
raspravi s Vronskim (Tolstoj 2004: 318):

A evo ti moga miljenja. ene, to je glavni kamen spoticanja u ovjekovu djelovanju. Teko je
ljubiti enu i raditi togod. Za to ima samo jedno sredstvo, da se udobno bez smetnje ljubi, to je
enidba.
Upravo ta podinjenost mukome rodu uzrokovat e negativne reakcije ena na Aninu
situaciju mukarci e je osuditi jer ona nikako ne odgovara njihovu konceptu idealne
obiteljske ene, a njihove ene nee ni smjeti iskazati neslaganje jer bi time pokazale vlastitu
pobunu protiv svojih mueva i sustava. Neke od njih, dodue, nee ni osjeati potrebu za
solidarizacijom s patnjama druge ene jer su toliko duboko indoktrinirane patrijarhalnim
svjetonazorima da nikada nee ni uspjeti razviti vlastiti stav prema nunosti enske
emancipacije. Idealan primjer ene koja nije razvila vlastito samopotovanje nego radije bira
ostati u nesretnome braku jer joj je tako nametnuto, nalazimo u liku Darje, Anine urjakinje
(ibid.: 16):

Jo je uvijek govorila da e otii od njega, ali je osjeala da je to nemogue; to je bilo

nemogue poradi toga to se nije mogla odluiti ne smatrati ga svojim muem i ne ljubiti ga.
Osim toga, osjeala je kad je ovdje, u svojoj kui, jedva stizala nadzirati svoje petero djece
da e toj djeci biti jo gore ondje kamo poe s njima.

Mukarcima je spolni ugovor previe bitan da bi pristali na ikakve devijacije od onoga

to je normom propisano, a bitan im je zato jer njime dobivaju ekskluzivno pravo na ensko
tijelo, on uva patrijarhalni red i mir, ini stabilnima rodne uloge koje je Ana preljubom
pokuala obezvrijediti i time se oteti patrijarhalnome pravu (Dabidinovi 2011: 135). Njezina
najvea greka je pokazivanje neposluha prema vladajuemu rodu, onom mukom, koji ne
doputa takve propuste i natjerat e je da se gorko pokaje. Zato e Ana za drutvo predstavljati
opasnu osobu koja ne smije biti viena u javnome ivotu i mora joj se ograniiti kretanje,

79
govorenje i bilo kakav kontakt sa enama koje bi se mogle povesti za njezinim primjerom
(ibid.: 136). Poput Ane, Laura e se pokuati iupati iz ralja za enu nepovoljne brane
konstrukcije, upravo zbog toga jer je u djetinjstvu na vlastitoj koi proivjela sve njezine
neloginosti. U rijeima koje izgovara Ferkonja osjea se snaan naboj roditeljske
indoktrinacije modelom braka koji podrazumijeva apsolutnu eninu podreenost mukarcu
kao nositelju obitelji (Kovai 1962: 146148):

uti! opali me Ferkonja ba po ustima. ta e tebi puceta? Ta ti si moja ena. Zar nam nije
mama tako rekla? A mama te je izabrala, da mi bude enom. Ja te, bome niesam traio! Onda
pako, to je moje, to je i tvoje; a to je tvoje, to je i moje! (...) Ona je moja ena! Ona valja da je
uviek kriva. A tada u ju tui, da e sve zvoniti! I moj tata tako radi, kada go ga snae zlo i
nevolja. ena je vazda svemu kriva!

Strah od enske emancipacije i negiranja drutveno konstituiranih spolnih podjela

rada, moi i mogunosti krije se u injenici da su ene, koliko god im mukarci nametali
pripadnost privatnome podruju koje se ne smatra politiki relevantnim, a sebe svrstavali u
elitu drutvenih intelektualaca i birokrata, najvanija karika koja bioloko, kulturno i
simboliki reproducira nacije (Yuval-Davis 2004: 12). Njihova reproduktivna vanost postaje
oita kada uzmemo u obzir da u etniku ili nacionalnu zajednicu ulazimo roenjem, to
poinje stvarati ideju da e nacija potpuno nestati ako ena nee htjeti ostvariti majinstvo
(ibid.: 42). Takav oblik prijetnje politikome poretku, utjelovljen u eni koja se odbija pokoriti
mukarevoj vlasti, Pateman (1998: 12) zove enskim neredom, a u strahu od kolektivne
enske pobune mukarci e ih odstraniti iz javnoga ivota. Zbog toga se na ene kao
pojedinke, ali i na ene kao lanice specifinih nacionalnih kolektiviteta poinje vriti pritisak
da imaju ili nemaju djecu, ovisno o tome kakav je natalitet nacije o kojoj govorimo (Yuval-
Davis 2004: 36). Takva tenja pogotovo je prisutna danas, primjerice u Kini koja je propisala
doputen broj djece po obitelji, ali i u Hrvatskoj kojoj natalitet pada, stoga drava pokuava i
materijalnim sredstvima potaknuti ene na raanje. Osim stvarnih podataka koji prikazuju u
kolikoj je mjeri ena svedena na reprodukcijsko tijelo (i to u 21. stoljeu), nuno je spomenuti
i stereotipe koji su ene oduvijek povezivali s prirodom, a mukarce s umjetnou koja je
nadreena prirodi. Slijedom toga ena je predodreena za reprodukciju, za donoenje novoga
ivota na svijet, a problem nastaje u trenutku kada reprodukcija postane obavezom i zamijeni
njezine druge sposobnosti koje nisu nuno prokreativne. Ellmann (1968: 63) istie da je svaka
potencijalna karijera ene zanemarena nautrb njezine reproduktivne funkcije, ime dolazi do
zamjene osobnih vrijednosti sa seksualnom funkcijom. Stoga je feministika borba u sredite

80
svojega djelovanja postavila upravo ensko pravo na vlastiti izbor u pitanju reprodukcije,
odnosno pravo na odluku hoe li imati djecu, koliko i u koje vrijeme (Yuval-Davis 2004: 35).
Junakinje Tolstojeva romana, naalost, nisu imale tu slobodu, ako to uope moemo nazvati
slobodom, s obzirom na to da govorimo o jednome od temeljnih ljudskih prava. Darja
Oblonski ponovno je idealan primjer ene koja je praktiki prisiljena na reprodukciju sve dok
se to njezinome muu prestalo sviati, sve dok je prema njoj pokazivao bilo kakve naznake
ljubavi. Ona svoje raanje vrlo indikativno naziva slubom, a djecu koju je rodila u bijesu
ne naziva zajednikom, ve djecom svojega mua (Tolstoj 2004: 73):

Razumije li, Ano, da je meni moja mladost, moja ljepota uzeta... A tko ju je uzeo? On i
njegova djeca. Odsluila sam mu i u toj slubi otilo je sve moje, i njemu je sada, razumije se,
vulgarno, ali svjee bie ugodnije.

Jo gore je to to Darja pritom pronalazi i opravdanje za preljub koji je poinio njezin mu,
objanjavajui njegov postupak injenicom da su je silni porodi izmuili pa zbog njih vie ne
izgleda kao prije, a on je time bio primoran pronai mlau i ljepu ljubavnicu. U njezinu se
liku idealno ogleda koncept ene koja je sva podreena tome da postane majka i kojoj je to
jedina ivotna zadaa (ibid.: 272):

A najugodnije bilo je Darji Aleksandrovni to to je jasno vidjela kako su sve te ene uivale
najvie u tom to ima toliko djece i to su joj tako lijepa.

Darja je podsvjesno ipak osvijestila potekoe koje za sobom donosi ivljenje prema uputama
drutvenih naela, mogli bismo rei dogmatinih, stoga svjesno zavidi Aninoj ljubavi koja je
ipak stvarna, iako je grjena, ali to nikada nee naglas izgovoriti zbog straha da e postati
jednako prezrena (ibid.: 625):

Kao uope nerijetko besprijekorno udoredne ene, umorne od jednolinosti moralnog ivota,
ona je izdaleka ne samo opratala grenu ljubav, nego joj je dapae zavidjela.

Razliit pristup mukarevoj i eninoj nevjeri u ovome romanu samo e nam posluiti
kao jo jedan dokaz enskoga poloaja u devetnaestostoljetnome drutvu, poloaja koji je u
svakome aspektu inferioran u odnosu na mukarca, stoga je svaki enin potez stavljen pod
povealo javnosti i automatizmom izloen duebrinikoj prosudbi koja je voena
mukarevom rukom. Ana je sposobna za mnogo vie od onoga to eni nudi ivot u drugoj

81
polovici 19. stoljea, programiran na oduzimanje slobode u realizaciji pojedinke kroz svoju
ljudsku bit, rad i ljubav (Kneevi 2011: 130). U skladu s osudom okoline, koja je postajala
sve surovija, i u Ani poinje prevladavati sve destruktivniji karakter, a on je tjera na loa
rjeenja, na put u samounitenje (Vojinovi 2011: 116).
U romanu U registraturi realizam e na gotovo identian nain percipirati ensku
poziciju, kako u politikome i drutvenom svijetu, tako i u onome privatnom koji bi trebao
ostati dio intime, ali utjecaj drutvene sredine previe je snaan da bi odnos dvaju suprunika
ostao privatan. Taj odnos upletanjem drutva takoer postaje dio javnosti, to e se pogotovo
osjetiti u malenoj seoskoj sredini gdje se svi meusobno poznaju i svakodnevno komuniciraju,
ili moda bolje reeno, guraju nos u tue ivote. Seosku enu mukarac je stvorio brinom
majkom, portvovnom domaicom, podlonom muevljevim odlukama, ukratko idealnom za
svakoga mua (Kovai 1962: 16):

Mi djeca uzvrpoljismo se: Bit e zla, doim nas je majka, vazda tiha voda a radina kao crv,
mirila opominjui blago: to vas se, djeco, nita ne tie! Japa tako ona nazivae otca budu
ve sve uredili. Svaa i vika sa susjedi samo njim patri! Majka je potivala otca...

Isti ideali njegovat e se u liku Anice, o emu sam govorila prije u radu. Laura u takvo
okruenje dolazi kao crna ovca, fatalna ena u kojoj se na neobian nain mijeaju
fascinacija zlom i enja za individualnom slobodom (Nemec 1989: 173). Fatalnoj eni
pripada jedno od sredinjih mjesta u impresivnome spektru knjievnih likova te je zbog svoje
ivosti i uvjerljivosti u odnosu na ostale likove romantiarske proizvodnje prerasla u pravi
literarni simbol (ibid.: 172). enja za potpunim osloboenjem od svih drutvenih normi
dovest e je do pozicije razvratne ene, koja u odnosima s mukarcima ne preza od bilo
kakvih emotivnih manipulacija koje joj slue kao sredstvo postizanja svih ciljeva koje je
zamislila. Uobiajeni rodni stereotipi enu e prikazivati bezlinom, biem koje ne posjeduje
potrebnu snagu u odluivanju, a sve e takve predrasude proizai iz rodne jednadbe po kojoj
puteno ensko tijelo i izvanredna ljepota podrazumijevaju slabije intelektualne kapacitete,
odnosno neizotren um (Ellmann 1968: 74). Nae Laura i Ana u potpunosti e razbiti takav tip
stereotipa te pokazati da ena izuzetnih tjelesnih karakteristika itekako moe biti mudra,
snana i intelektualno jednaka, ili ak superiorna u odnosu na mukarca. Sirova inteligencija
najvie e se oitovati u Lauri ije spletke i sposobnosti daleko nadilaze svaku muku
procjenu enske blagosti i povuene prirode. Openito e mukarac enu konceptualizirati

82
kao onu koja je drugaija od njega, jednako kao to e ena mukarca smatrati onim koji je
drugaiji od nje (Felman 2001: 373):

Teorijski pretpostavljenu konceptu mukosti, enu mukarac smatra svojom suprotnou,

odnosno svojom drugom stranom, negativnim u odnosu na pozitivno, a ne, po svom vlastitom
pravu, razliitom drugom stranom, Razliitou samoj po sebi.

Istim principima bit e oblikovana veina enskih likova u romanima kojima se ovdje
bavimo, dok e Ana i Laura odskoiti kao ene koje su pokuale biti slinije mukarcima, u
smislu vlastitih prava i svjetonazora. Drutvo nije pokazalo toleranciju prema Ani, ali je
pokazalo toleranciju prema njezinu bratu. Isto tako, drutvo e tolerirati Iviine postupke, ali
Laurine nee. Ako bolje promotrimo kronoloki slijed fabule Kovaieva romana, Ivica je
Anicu zaruio mnogo prije nego to je saznao da mu je Laura nevjerna, a ona je krenula
ljubovati s Mihom tek kada je Ivica ostavlja na selu sa svojim roditeljima i odlazi u grad.
Meutim, Iviino spretno ongliranje izmeu dviju strana nee se tretirati kao neto
nedoputeno. tovie, za neoenjena mukarca drutvo je stvorilo skup opravdanja koja
omoguuju pravo iskoritavanja veega broja ena istovremeno, sve dok se taj isti ne odlui
na brak. Ipak, ni u braku se mukareva nevjera, ponovno kao u Tolstojevu romanu, nije
kanjavala jednako rigorozno, odnosno imamo dojam da se nije kanjavala uope. Miho,
primjerice, vara svoju enu Justu (pritom se kao razlog ponovno navodi enski fiziki izgled,
odnosno injenica da mu nije dovoljno lijepa kako bi joj ostao vjeran), no njegov se postupak
ni u jednom trenutku nee osuivati, niti e o njemu uope biti mnogo spomena. Nasuprot
tome, Laura e u oima cijeloga sela dobiti status ene lakoga morala, laljive i prijetvorne,
kao i u oima Ivice koji e joj pismom dodijeliti nekoliko sinonima za grjenicu. Ipak, nikako
ne smijemo smetnuti s uma da je Laura, unato uvjerljivome karakteru koji e nas moda
navesti da se poistovjeujemo s nekim njezinim obiljejima, lik konstruiran na papiru kao i
svi ostali likovi te je prikazana kao razvratna, nemoralna i pohotna zato to se radi o liku
fatalne ene, tipinome za hrvatski roman 19. stoljea, u koji su upisane sve muke erotske
fantazije (Nemec 1989: 174). Sukladno tome, njoj su pripisane i neke druge karakteristike
poput arobne ljepote, koju smo ve spomenuli, tajanstvenosti, kobne privlanosti u kojoj je
sadrana opasnost i drugih razliitih iracionalnih svojstava (ibid.). Laura postaje nosilac
nesree i propasti, sadri potenciranu elju za unitavanjem i sadistikim muenjem svojih
rtava, to e se najvie oitovati nakon njezine preobrazbe u harambau Laru (ibid.: 175).
Kreimir Nemec (ibid.) za nju ustvruje da nosi ulogu glavnoga aktanta u fabuliranju romana,

83
ali i da predstavlja odraz naih ustaljenih predodbi, zrcalo koje je u jednom trenutku naprosto
moralo izobliiti nau patrijarhalnu praksu:

(...) fatalna ena simbolizira podsvjesne sile itavih epoha, metafiziku spolova, destruktivnu
erotsku prirodu. Ona je zapravo platno na koje se projiciraju sve one predodbe, misli, snovi i
fantazije koje su u drutvu zabranjene, kontrolirane, tabuizirane. U njenu se prikazu stoga
uvijek mijea i e za senzacijom, za prekoraenjem doputenog, i enja za slobodom.

Svi Laurini postupci u romanu zapravo su kontrapunkt na konzervativni patrijarhalni sustav

koji enu postavlja tamo gdje joj je mjesto i time joj ne doputa da bude ono to ona u svoj
svojoj biti jest, a to je individualna jedinka koja zasluuje razmiljati svojom glavom i
metodom vlastitih pokuaja i pogreaka doi do osobne sree. Patrijarhat je Lauri uinio sve
pogreno od djetinjstva ju je uio hijerarhijskim odnosima u obiteljskoj zajednici. Preko
Mecene, koji se u duhu patrijarhata osjeao slobodnim izvriti silovanje, Laura ostaje bez
prave i vrijedne obiteljske slike, kasnije, prema pravilima spolnoga ugovora, prodaje njezino
tijelo pod krinkom tienice. Patrijarhat joj, na kraju krajeva, oduzima i Ivicu, kojega je
jedinog moda ipak iskreno voljela. Ona na kraju i priznaje da je sve inila kako bi zadrala
njegovu ljubav, a on ju je ipak odbacio (Kovai 1962: 381):

(...) Ali pamti razbojnikog enskog harambau Laru, da nikada nijedna ne bude tvojom, dok
je na ovim ramenima slobodne glave!... Sanjarila sam dane i noi, pa radila, trnapila se,
pregarala samo za tvoju sreu, samo za tebe. Ne bijae mi nijedno sredstvo preokrutno,
preteko, pa i gnjualo mi se ali samo za jedan ciel...: za tebe! I kada, evo, sve polaem pred
tvoje noge, i svoju pokorniku okajalu duu i svoje srce i ivot svoj ti me udara prezirno
nogom, odvraa oi od mene i okree mi lea.

A zato ju je Ivica odbacio? Pogreno je misliti da se to dogodilo u onome trenutku kad je

saznao za njezine prijevare i spletke, iako se u romanu to nastoji tako prikazati. Prisjetimo se
da je Anici stavio prsten na ruku mnogo prije toga. Ivica je Lauru odbacio upravo tada kada
Laura poinje pokazivati otpor prema nametnutim simbolima patrijarhalnoga sustava. Prvi
argument za to da je Ivica apsolutni zagovornik tradicije jest njegov pokuaj dokazivanja
Lauri da se svakako trebaju vjenati, temeljen na promiljanju o tome to e selo rei
nastave li njih dvoje ivjeti u izvanbranoj zajednici, odnosno u divljem braku. Njemu je
jo gore to to selo ve pripovijeda, a Laura ne daje nikakve naznake elje za udajom. Osim
seoskih sudaca tu je i upnik koji je njegova oca ve odavno pozvao na razgovor kako bi ga
uputio da mu sin i njegova djevojka, ili to mu ona ve jest, moraju ozbiljno razmisliti ili o

84
razilaenju, ili o vjenanju, jer ivjeti u grijehu nikako nije neto to bi vjerski i patrijarhalni
svjetonazori odobrili. Laura, baena pred situaciju koja e je ovisno o njezinu odgovoru
doivotno sputati ugovornim okovima, prvi put u romanu eksplicitno pokazuje gnuanje
prema svemu to narod misli, prema svemu to je Ivici bitno te izrie pravu filozofiju ljubavi,
onu za koju smo mislili da ne moe doi iz njezinih usta dok je nije izgovorila (ibid.: 311):

Pa ta nas briga za puk i njegove glupe presude i bajke?... trpko e Laura, okresavi svieu...
(...) Mi se ljubimo i volimo kano sunce i svjetlo, obskrbljeni smo i svega je u obilju... Zar nam
je puk i njegovo zanovetanje vie, negoli smo mi sami sebi?...

Na isti nain Laura e odbiti Iviinu pronju i svojim odbijanjem jasno prikazati da brak
smatra ugovorom koji smo pokuali definirati ranije (ibid.: 314):

Nikada! Nikada! Nikada! kriknu Laura... Ja u ivjeti slobodno, slobodno u te ljubiti i

oboavati! Ali u nikakovim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naa
ljubav! Nikada! Pamti si! Nikada!

Isto e kasnije ponoviti i Mihi te tako dokazati da njezino miljenje o branoj zajednici poiva
na vrstim temeljima koje nitko i nita ne moe razruiti (ibid.: 369):

Aj, mani se takih rauna, Miha moj! Ja ti ve rekoh, da ne drim nita do blagoslova
popovskog i da se ja nikada s nikim ne u vjenati! Svojih odluka ne mienjam, pa me pusti u
miru zauviek. Jesi li uo? Jesi li razumio?

Takva dosljednost i vrstina u donoenju odluka ini je samo realistinijom u odnosu na nae
prethodne junakinje, Elizabeth i Branku, koje su u poetku imale zacrtan stav o odnosu
mukaraca i ena, no na kraju su se ipak prepustile ljubavnome zanosu i donekle odbacile
svoje prvotne svjetonazore. Dodue, to se vie odnosi na Elizabeth, koju je ipak povukla elja
za materijalnom stabilnou (o tome sam govorila u prijanjemu poglavlju), a Branka je ipak
ostala dosljedna svojoj emancipacijskoj ideji ene koja je sposobna sama zaraivati i prvo se
pobrinuti o vlastitoj egzistenciji, a kasnije, kada se izgradi kao cjelovita linost, eventualno
stupiti u brak s mukarcem s kojim ju je trajno vezala ljubav (i zbog toga braka odrekla se
svojega zanimanja, pristavi na uzdravanje od strane mua).
Problematika izvanbranoga ivota otvorena je i u romanu Ana Karenjina, u kontekstu
Ane i Vronskoga koji se odluuju na zajedniki ivot bez Karenjinova pristanka na razvod, ali
i u kontekstu Levinova brata, koji ivi s nekadanjom prostitutkom, sada enom koja se u

85
razdoblju teke bolesti za njega brine i pomae mu (to je tip Marije Magdalene grenice i
pokajnice). On je pritom prikazan kao ovjek bez ikakve ivotne perspektive, alkoholiar i
propalica, stoga nije neobino da se u fabuli lik prostitutke povezao upravo s takvim profilom
ovjeka, a nama je vrlo indikativno za promatranje statusa enskih likova 19. stoljea, u
ovome sluaju realizma. Prijezir drutva prema izvanbranim zajednicama, koji je u Aninu
sluaju jo izraeniji s obzirom na to da je rije o jo uvijek udanoj ljubavnici, najvie se
reprezentira u liku Aleksija Aleksandrovia. Umjesto da pristane na razvod kako bi imao svoj
mir jer Anu duboko mrzi zbog boli koju mu je nanijela, on ini upravo suprotno (Tolstoj 2004:
288):
A u dui Aleksija Aleksandrovia, pored potpuno prezirne ravnodunosti prema eni, ostalo je
prema njoj jedino uvstvo elja da se ona ne moe nesmetano vezati s Vronskim, da zloin
njezin ne bude za nju probitaan.

to je jo gore, on to ne ini u afektu istoga bijesa koji bi svima bio apsolutno prihvatljiv s
obzirom na situaciju koja ga je snala. On ne eli dati pristanak za razvod zato jer je svjestan
da e je time dovesti u poziciju koju drutvo nee nikada odobriti, a ak i kada bi se razveli,
ona pred svijetom ne bi oistila obraz jer bi se ta veza i dalje smatrala pogrenom (ibid.: 438):

Ako ona bude rastavljena ena, znao je da e se vezati s Vronskim, i sveza ta bit e nezakonita i
grena, jer za enu ne moe po crkvenim zakonima biti braka dok je mu iv.

Patrijarhat instituciju braka smatra najvanijom institucijom ona jedina opstaje, jedina je
prepoznata i naglaena, izdvojena kao jedina drutveno poeljna kategorija, kao jedini oblik
drutvenog seksualnog i politikog ivota mukaraca i ena (Dabidinovi 2011: 138). Ve
smo istaknuli da ene kao kolektiv i kao jedinke nikada nisu ule u javni, drutveni i politiki
ivot krojen po mjerilima mukaraca, ve su oduvijek bile podinjene i instrumentalizirane
(ibid.: 136). Budui da je brak mukarcima bio vaan jer su njegovim sklapanjem u
potpunosti mogli poloiti pravo na enu, ena koja poinje odbijati biti nesebinom, koja
poinje djelovati na vlastitu inicijativu, koja odbacuje podreenu ulogu koju joj je patrijarhat
namijenio postaje udovina i dvolina iz perspektive mukarca, a njezina svijest mukarcu
postaje nedostupna i nerazumljiva (Moi 2007: 87). Zato su Ana i Laura prikazane kao
odmetnike ene koje odbacuju sve usaene vrijednosti.
Za Lauru smo ve naglasili da se radi o liku demonizirane ene tuinskoga duha koja
upropatava svoje mueve i uspostavljena je kao kontrast idealima hrvatskih domoljubnih
ena od ilirizma nadalje (ego 2011: 144). Meutim, to je s Anom? Ona je kao lik realizma

86
koncipirana sasvim drugaije, no ipak moemo i za nju rei da nosi natruhe demonskoga u
sebi zato to je razorna za svoju sredinu. Razorna je upravo zbog toga jer e svojim
postupcima naruiti patrijarhalni poredak, razorna je prema svome sinu jer ne moe usuglasiti
ljubav prema njemu i ljubav prema Vronskome, razorna je prema Vronskome jer je razdire
osjeaj moralne krivnje, i na kraju je najvie razorna prema samoj sebi, jednako kao i Laura.
Iako smo svjesni da se u Laurin motivacijski sklop uvode kategorije fatuma, misterija i
fantastike, kategorije crpljene iz romantiarskoga fabuliranja te da je ona tipian lik crne
romantike, ne moemo ne primijetiti da Ana takoer posjeduje neto misteriozno to se
otkriva u opisu njezina izgleda pri prvome susretu i to e nam posluiti kao svojevrsna
najava njezinih daljnjih poteza u fabuli (Nemec 1994: 179). U Laure je taj fatumski moment
ipak mnogo vie izraen i ne mislim rei da je Ana nadahnuta romantiarskom poetikom, ali o
nekim naznakama moda ipak moemo govoriti o tome. Laura je, za razliku od preteito
realistine Ane, u cijelosti proeta romantiarskom fantastikom, provuenom kroz sva polja
njezina postojanja, a najfantastiniji je njezin udes koji e ravnati ivotima svih Kovaievih
junaka i na kraju udesiti sve njih, nju samu i itav roman (Frange 1975: 404). Isti udes
zadesit e i Tolstojev roman. Iako je u fabulu spretno uklopljeno nekoliko razliitih ivotnih
pria s vrlo irokim dijapazonom razliitih likova za koje e se initi da funkcioniraju
neovisno o Aninoj prii, to zapravo nije tako. Svi likovi okupljeni su upravo oko Ane i njezine
sudbine, a funkcija im je prikazati ivot drutva sklopljenoga oko nje i njezine ljubavi. Ona
dodue nee unititi sve njih, ali e unititi samu sebe i zavretak romana.
Ve sam spomenula problem enske uloge majke te ulogu ene kao stvoriteljice itave
nacije. Budui da su ene svojom reprodukcijskom funkcijom postale vane za kolektiv,
postavljene su kao simbolike nositeljice identiteta i asti kolektiviteta i zajednice (Yuval-
Davis 2004: 65). Zbog toga je sramoenje u obliku preljuba ili roenja izvanbranoga djeteta
za drutvenu zajednicu predstavljalo, a u nekim kulturama jo i danas predstavlja, veliki
prekraj koji se nuno sankcionira. Nira Yuval-Davis (ibid.) navodi primjer Palestinki ubijenih
od strane njihovih roaka jer su svojim ponaanjem osramotile obitelj i zajednicu. Mary
Ellmann (1968: 3) spominje slinu situaciju iz Illinoisa, u kojemu je predloeno da se
nevjenane trudne ene poalju u zatvor te da ih se na taj nain izolira iz drutva. Anina
izvanbrana ki jo je jedan od razloga koji su je doveli do drutvene izolacije, a na kraju i do
smrti kojoj je presudilo drutvo. Paradoksalno je u cijeloj prii to to se eni najvie od svih
njezinih sposobnosti priznaje upravo sposobnost raanja novoga ivota, a izvanbrano dijete
ne samo da nije priznato od strane drutva, ve je potpuno nepoeljno (Tolstoj 2004: 641):

87
 Zaboravlja moj poloaj. Kako mogu eljeti djecu? Ne govorim o patnjama: ne bojim ih se.
Pomisli, ta e biti moja djeca. Nesretna djeca koja e nositi tue ime. Ve po samom svom

roenju bit e postavljena u poloaj da se stide matere, oca, svoga roenja.

Time se otvara novi problem, a to je problem enina prava na donoenje odluke o trudnoi,
odnosno o pravu na kontracepciju. U drutvenome kontekstu sterilizacija ili kontracepcijska
sredstva u nekim su kulturama uzrokovale to da su mukarci ostavljali ene koje iz nekoga
razloga nisu mogle ili nisu htjele ostati trudne (Yuval-Davis 2004: 53). Pitanje kontracepcije,
odnosno nemogunosti raanja otvorit e i nai romani, svaki na svoj osobit nain. Ana o
tome da vie ne eli imati djecu jer je svjesna da e im od poetka ivota nametnuti sramotu
razgovara s Dolly (ibid.: 640):

Nee ih biti, jer ja to neu.

I unato svom uzbuenju, Ana se nasmijei, opazivi naivni izraz radoznalosti, uenja i uasa
na Dollynu licu. Meni je lijenik rekao da poslije moje bolesti... (...)
Ne moe biti! razrogaivi oi, ree Dolly. (...) Otkrie to, koje joj je najednom objasnilo
zagonetke svih onih do sada nerazumljivih obitelji u kojih je bilo samo po jedno i po dva
djeteta...

U kontekstu ovoga citata dano nam je na promiljanje je li Ana govorila o nekoj vrsti
kontracepcije koju joj je lijenik omoguio ili joj je pri zadnjemu porodu potpuno
onemoguena sljedea trudnoa, no ipak postoje naznake da se radi o kontracepciji bilo koje
vrste s obzirom na isticanje injenice da vie nee imati djece jer ona to ne eli. Ono to je u
kontekstu nametnutih kulturnih kodova indikativno za perspektivu ene stvoriteljice obitelji,
jest Darjino zgraanje nad takvom informacijom, ime je dokazano da su ene 19. stoljea
bile izloene potpunome neznanju jer im je pristup informacijama izdvajanjem iz javnoga
ivota bio potpuno onemoguen. Osim toga, ena postaje obezvrijeenom nakon to obavi
odreen broj poroda. Gubi joj se svrha i drutvo je, a ni mu vie ne trebaju ni za to. Najbolji
pokazatelj je Stivin preljub (ibid.: 9):

Nije se mogao kajati poradi toga to on, ovjek od trideset i etiri godine, lijep i zaljubljiv
ovjek, nije bio zaljubljen u enu, majku petero ive i dvoje umrle djece, koja je samo godinu
dana bila mlaa od njega. Kajao se samo zbog toga to to nije znao bolje sakriti od ene. (...)
ak mu se inilo da ona, istroena ostarjela, ve nelijepa ena, koja se niim ne istie,
jednostavna, samo dobra mati obitelji, mora po uvstvu pravednosti biti dobrohotna.

88
U Kovaievu romanu stereotipi o enskoj reprodukciji takoer prikazuju enu kao tvornicu
djece, a onu koja ih ne eli ili ne moe imati stavit e u ovinistiku ladicu neprihvaanja i
netolerancije. To e najbolje prikazati stav Mecenina oca, upravitelja na vlastelinskome
imanju, koji e prezirati svoju enu jer mu nije mogla podati dijete (Kovai 1962: 101):

(...) ta e ti pitoma voka, koja se sui i nikada ne raa ploda? Treba ju posjei i sagati u
vatri... I Bog se je sjetio svoje velike izreke. Providnost njegova posjekla neplodno drvo, pepeo
bijae, pepelom se opet stvorila. I meni je odlanulo.
Kasnije e mu se primitivizam obiti o glavu tako to e pronai Amaliju, enu koja e biti jo
gora od njega i podmetnuti mu Mecenu, sina koji uope nije njegov, ime e se potvrditi
sumnja u to da je on taj koji nije mogao imati djece, a ne njegova ena.
Osim ideolokih svjetonazora patrijarhata koji su na obrasce ponaanja Laure i Ane
izvrili velik utjecaj, bitno je izmeu ostaloga primijetiti da su obje oblikovane u skladu s
poetikama razdoblja u kojima su nastale. Obje su produkt realistikoga perioda, meutim, u
Ani se impuls realizma osjea mnogo vie nego u Lauri. Zajednika im je drutvena, odnosno
okolinska motivacija, to smo ve prikazali kroz utjecaj rodne ideologije. Obje se ne snalaze u
takvim okolnostima, izloene su pritisku drutvene sredine koja e ih svojom netolerancijom
potaknuti na ruenje nametnutih oblika ponaanja. Ana e postati rtva ve u trenutku
sklapanja prisilnoga braka, a kodeks e je prisiliti na to da bude rtva cijeli svoj ivot
(Vojinovi 2011: 118).
Obje su junakinje motivirane i psiholokim promjenama, a ve smo naglasili da je
psiholoko seciranje likova jedno od najvanijih obiljeja realizma. Ana je prvenstveno
motivirana svojim unutranjim stanjem koje joj ne doputa prilagodbu na socijalne uvjete. Isto
je i s Laurom njezine rane iz djetinjstva bit e preduboke i ostavit e snaan utjecaj na
njezin doivljaj svijeta i ljudi koji je okruuju. Ono u emu se razlikuju jest naturalistika
motivacija koje u Ani nema. Laura je determinirana bioloki, svojim podrijetlom i krvlju
izopaenoga i monstruoznog Mecene. Laura cijeli ivot nee moi pobjei od svoje prolosti i
onoga to je u njoj definirano naslijeem, a to su: misteriozna zdruenost Erosa i Thanatoda,
hladan razum, inteligencija i iznimna ljepota te dijabolinost i agresivnost kojima daje bitne
impulse narativnoj progresiji i postaje glavni aktant, uzronik zapleta i tvorac raspleta (Nemec
1994: 179). U Ane svakako ne moemo govoriti o neemu kao to je bioloka motivacija.
Moda emo primijetiti poveznicu izmeu slinosti nje i Stive u smislu branoga preljuba, no
smatram da se u tome sluaju ne radi o naturalistikome elementu, ve o tome da je Stivin
postupak jednostavno posluio autoru da nas uvede u estu problematiku obiteljskih odnosa, a

89
to i jest nit vodilja u romanu. Ipak, realistiki postupci nisu jedini prisutni pri stvaranju Anina
lika. Spomenula sam da je njezina sudbina u romanu nekoliko puta prikazana kroz snove,
halucinacije i dogaaj s poetka koji e jasno insinuirati Anin kraj. tovie, na nju e
halucinacije i snovi djelovati motivacijski. Prisjetimo se da ona stalno sanja san koji joj
predvia smrt te da se na samoubojstvo odluuje nakon svih senzacija koje joj se dogaaju na
kolodvoru, a povezane su s tim istim snom. Flaker i kreb (1964: 223) istiu da je realizam
historijski ograniena kategorija koja ne poznaje motivaciju snom, halucinacijama ili
vizijama, ve su takvi postupci nagovjetaj modernistikih struja u knjievnosti. Dakle, u
oblikovanju Anina lika prisutan je i modernistiki element. U motivaciji Laure modernistikih
postupaka nema, ali ona je svakako jedan od najarolikije uvjetovanih likova nae
knjievnosti, kojim e motiv fatalne ene u hrvatskome romanu 19. stoljea doivjeti
kulminaciju (Nemec 1994: 179):

Laura je personifikacija destruktivne sile, inkarnacija zla i usuda, ali i simbol potisnutih trauma,
kompleksa i moralnih dvojbi jednog vremena. U njezinoj destruktivnoj erotskoj naravi zrcali se
zapravo metafizika borba spolova, a njezini postupci otkrivaju elju za prekoraenjem granice
doputenog i konvencionalnog te prijelaz u sferu zabranjenog i tabuiziranog.

Misterij kojim je obavijena i fatalni moment u njezinu biu dat e joj romantiarska poetika, u
Kovaia izgraena po modelu enoinih likova, stoga e se oko njezine figure okupiti i
romantizam, i realizam, i naturalizam (Frange ivanevi 1975: 403).
Kovai je preko Laure prikazao svoju vlastitu viziju ljubavi, sree, ali i njihovu
neostvarivost i nedostinost utjelovljenu u eni koja poput smrtonosne mitske Meduze postaje
fatalna, ona koja upropatava sebe i sve oko sebe, pa time prestaje biti ena i postaje fatum,
kob, udes (ibid.: 398). Jednako tako, udes za sebe postaje i Ana, uguena pritiscima i
politikom patrijarhata koji polae pravo na ensko tijelo ili, bolje reeno, na enino tijelo i ne
doputa odstupanje od zadanih obrazaca ponaanja, preuzima odgovornost za stanje izazvano
njezinom ljubavlju i eljom i rjeava drutvenu mreu zabrana bacanjem pod vlak
(Dabidinovi 2011: 138). Obje ove ene udesi su same sebi, a do toga ih je doveo patrijarhat,
patrijarhat koji nikada nije stao na stranu ene i omoguio joj slobodu koju svako ivo bie
zasluuje posjedovati. Upravo suprotno, patrijarhat je posjedovao njih i zato su Ana i Laura
postale to to jesu fatalne ene, simboli podsvjesne sile svih epoha, zrcala na kojima su
projicirane sve tabuizirane misli, predodbe i fantazije, u kojima se uvijek mijea e za
senzacijom, za prekoraenjem doputenog, i enja za slobodom (Nemec 1989: 178).

90
5.3. ena naturalizma

U ovome poglavlju pokuat u prikazati slinosti i razlike izmeu Kozareve

pripovijetke Tena i Zolina romana Thrse Raquin, unato svjesnosti o tome da Kozarevu
Tenu ubrajamo u jedno od reprezentativnijih djela hrvatskoga realizma, dok je Zolin roman
svojevrstan manifest naturalistike poetike. Kozarac s problematikom propadanja slavonskoga
sela, zbog mentaliteta ljudi koji u njemu ive, doista ulazi u koncept hrvatskoga realizma, no
pripovijetka u pojedinim aspektima ipak evocira naturalistiku poetiku. Iako Kozarca hrvatska
kritika nije uvrstila meu naturaliste, kao Zolin suvremenik u knjievnoj je praksi provodio
jedno od programskih naela naturalista (Frange mega 1998: 96):

Pisao je na temelju osobnog uvida, i o munim stvarima, ali uvijek s namjerom da literarnim
djelom potakne raspravu u javnosti i utjee na ponaanje itatelja u drutvenoj zbilji.

Za poetak, Zoli i Kozarcu bit e zajedniko smjetanje same radnje u sredinu koja truli,
propada i rasipa se pod utjecajem degeneriranih jedinki koje su izgubile kompas ivota. Stoga
e Zola, siromani mladi stanovnik parikih predgraa, svoje ljubavnike centrirati u predgrae
Pariza i pritom ga definirati kao socijalnu i moralnu nepravdu (Frange ivanevi 1975:
479), a Kozarac e jednako tako prikazati propadanje svoje voljene Slavonije, unitavane
brojnim useljavanjima stranaca i sustavnim nemarom domaega stanovnitva. Na lijenost
slavonskoga ovjeka Kozarac e nas najbolje uputiti likom Jerka Pavletia, Tenina oca
(Kozarac 1973: 6566):

Jerko Pavleti bio je lijenina, nemariav ovjek, koji je i sebe i sve okolo sebe preputao
milosti bojoj, a k tomu jo onaj kukavni dobriina koji e drutvu za volju i kapu svoju zapiti.
U hrvatskoj Slavoniji nijesu rijetki takvi ljudi.

Osim toga, lik stranca Leona Jungmana takoer e biti krivac za iskoritavanje plodne
slavonske zemlje, za koju Slavonci nisu imali dovoljno mudrosti i radnoga elana da bi od nje
mogli bogato ivjeti (ibid.: 91):

U neku ruku slini su oni ljudima la Leon Jungman: i jedne i druge uzdrava tua zemlja za
koju oni ne mare, za koju oni ne rade, ve su samo dotle u njoj dok im raun podnaa. Slavonija

91
 je slina prezreloj voki koja je pala sa stabla pa je sada grizu i ose i pele i muhe, sve samo
zato jer je Slavonac lijen bio da ubere svoju voku.

U oblikovanju Tenina lika Kozarac e se posluiti najrelevantnijom naturalistikom

tehnikom, a to je ona koja se odnosi na faktor biolokoga naslijea. Tena je svoj genetski
materijal oito u veoj mjeri naslijedila od svojega oca, a ne od marljive majke. Jednako kako
se ona uvrgla u oca, tako je i Thrse bila slika i prilika svoje majke, lanice plemena (Zola
2005: 5253):
Moja je krv svim arom traila slobodan zrak; jo sasvim malena, sanjala sam kako trim
cestama bosonoga, kako molim milostinju i ivim poput ciganke. Rekli su mi da mi je majka
bila ki nekoga plemenskoga poglavice u Africi. Ja sam esto mislila o njoj i shvatila sam da joj
pripadam po krvi i instinktima i voljela bih da je nikada nisam ostavila, pa da prolazim
pustinjom, objeena o njena plea... (...) Poslije svega toga zakopali su me ivu u taj odvratni
duan.

Dodue, Tenin e nam se hedonistiki karakter otkriti odmah na poetku, dok e Thrse za
nas ostati zagonetkom sve do prvoga susreta s Laurentom. Tek emo u nekim trenutcima
dobivati sitne naznake njezine divlje naravi. Kada ne bismo znali da se radi o naturalistikome
romanu, njezina mirna i ravnoduna fizionomija uspjela bi nas natjerati da pomislimo kako je
Thrse tipina predstavnica idealne ene portvovna, plaha domaica, podreena svome
muu. Kasnije e se pokazati da je ona sve suprotno od prvotne predodbe. Njezina krv razvit
e svu svoju puninu dolaskom sangvininoga Laurenta, koji e jedini uspjeti uzburkati njezine
ivotne sokove, uspavane od tromosti i ukoenih svjetonazora obitelji Raquin, i iako e je u
sjedinjenju s njim na poetku koiti duboko ukorijenjene moralne smjernice drutva, vrlo brzo
odbacit e sve etike barijere i prepustiti se svojim nagonima (ibid.: 54):

(...) Ne znam kako sam te ljubila. Tonije, ja sam te mrzila. Tvoj me pogled ljutio i zadavao
mi muke. Kad si ti bio ovdje, moji su se ivci grili do krajnje granice, moja se glava vrtjela,
pred oima su mi vrcale iskre. (...) Neka sudbonosna sila dovodila me k tebi i ja sam sa surovim
uitkom disala tvoj zrak.

Tena je pak cijelo svoje mladenatvo bila sputana zbog majke koja joj nije doputala da se
prepusti hedonistikome nainu ivota, onakvome kakav je njegovao njezin otac. U asu
majine smrti sve se poinje mijenjati i postaje osloboena drutvenih okova (Kozarac 1973:
68):

92
 Tena kao da dosada nije ni mislila svojom glavom ni utjela svojim srcem; voa njezin, pokojna
mati, zastirala je svojom osobom, svojom naukom cio put pred njome... A sada najednom pue
joj nedogledan vidik pred oima, a ta neizvjesnost salijevala se u jedan jedini pojam: ja sam ja;
sve to je na meni, moje je!... Koliko li ju je slast obuzela kada je outjela da e sama ravnati
svojom voljom, svojom milju, svojim tijelom... A ono crno njezino oko zasjalo, rairilo se kao
da kani cio svijet uhvatiti u svoj okvir pa ga upiti u bujne mlade grudi. Podrhtavala je na
pomisao da je sada sav svijet njezin.

Ono to je uzrokovalo pobunu i vrenje krvi u Teni i Thrse, isto je ono to je nagnalo Anu na
preljub, Lauru na potpuno unitenje svijeta oko sebe, Elizabeth na promiljanje o stupanju u
brak, a Branku na feministiki istup u obliku zalaganja za ensko pravo na dunosti izvan
obiteljskoga ivota. To neto odnosi se na rodne stereotipe kojima se ni ove dvije junakinje
nisu mogle prikloniti, ve su se svim silama nastojale oduprijeti njihovim snanim, ali ne i
konanim mehanizmima.
Ve sam istaknula patrijarhalni problem smjetanja ene u kontekst domaega
ognjita, odnosno svega onog to je privatno, dok su mukarci privilegirani dobivanjem
mogunosti sudjelovanja u svim aspektima javnoga i politikog ivota. U tome kontekstu
postoji jo jedna dihotomija u odnosu na razliku u spolu izmeu mukarca i ene. Ta
dihotomija vrlo je bliska ovoj prethodnoj i odnosi se na razliku izmeu prirode i civilizacije
(Yuval-Davis 2004: 17). Poprilino nam je jasno koju e stranu u tome sluaju zauzeti ena,
pogotovo ako imamo na umu sve to je prije spomenuto. Dakako, enu e se poistovjeivati s
prirodom, to e postati uzrok njezina iskljuenja iz civiliziranoga javnog politikog ivota
(ibid.). Pitanje koje nam se spontano namee jest: zato se ene poistovjeuju s prirodom?
Istina se krije u tome da se eni iskljuivo pripisuje prokreativna sposobnost raanja, stoga se
simboliki, a i doslovno, smatraju upuenijima na kuansku sferu i odgoj djece, ime
automatizmom zavravaju u loijemu simbolikom poloaju s obzirom na to da se mukarev
kulturni doprinos jo i danas cijeni mnogo vie od enskoga fizikog doprinosa (ibid.: 17).
Situacija se jo vie komplicira u onome trenutku kada pojedini klasini patrijarhalisti enama
poinju oduzimati svaku sposobnost prirodnih zasluga i stvaralakoga umijea i mukarcima
krenu pripisivati iznimne prokreativne ili generativne moi (Pateman 2000: 95). To ine
tvrdnjama po kojima mukareva mo proizlazi iz mogunosti stvaranja novoga ivota (ibid.).
Takvim stajalitima uvelike je pripomogao i koncept drutvenoga ugovora kojim se
objanjava odnos pojedinca i vlasti, a kojim e Carole Pateman (ibid.: 18) predstaviti teoriju o
spolnome ugovoru kao patrijarhalnom ili spolnom pravu. S obzirom na to da ene kao stranka
ne sudjeluju u ugovoru, on za mukarce predstavlja legalno sredstvo pomou kojega svoje

93
prirodno pravo nad enama pretvaraju u sigurnost graanskog patrijarhalnog prava (ibid.:
21). U svome tumaenju Pateman se oslanja na injenicu da drutveni ugovor u svim
segmentima izostavlja ene te da u svojoj sri umjesto slobode zapravo sadri podinjenost i
dominaciju (ibid.: 18):

Njime je roena sloboda mukarca, ali i podinjenost ena nad kojima je uspostavljeno
patrijarhalno pravo.

S istim reimom susrest e se i nae junakinje Thrse i Tena, ali u poneto drugaijemu
obliku. Tena je neudana i ostat e neudana do samoga kraja, ali e joj se dominacija spolnoga
ugovora pokuati nametnuti im je navrila svoju sedamnaestu godinu. Majka, optereena
njezinom budunou, kao i sve prethodne majke koje smo spominjale, nastoji Tenu
kvalitetno razmijeniti za sva ona materijalna dobra koja e joj pruiti mukarac (Kozarac
1973: 65):

Mati joj je bila boleljiva pa je jedva ekala da digne svoju Tenu (Tereziju) do osamnaeste
godine, da je uda, makar ona drugi dan poslije svadbe umrla. A imala je mati i rata da se uri s
Teninom udajom jer ostane li iza nje neudana, sm bog znade to e od nje biti kraj onakova oca
kakav je Tenin bio.

S ovakvim tipom razmjene enskih dobara u zamjenu za materijalna sredstva koja e joj
omoguiti mukarac, ve smo se susreli pri analizi svih prethodnih djela kojima sam se bavila.
Dodue, nedostatak prava ene u braku najbolje e se manifestirati u romanu Ana Karenjina.
Iako su svi nai enski likovi, osim Branke prije udaje, u potpunosti ovisni o mukarevoj
plai, kod Ane e se to posebno istaknuti u Karenjinovim otvorenim verbalnim napadima
kojima je optuuje za licemjerje jer ima ljubavnika, a i dalje ivi od muevljeva kruha. Obitelj
Raquin je u smislu enske emancipacije ipak malo suvremenija te se u njih ne oekuje da
mukarac jedini donosi novani prihod. tovie, u njih je gotovo sva materijalna sigurnost
svaljena na enska lea, na gospou Raquin, a Camille poinje privreivati nakon selidbe na
obalu Seine. Izopaeni obiteljski odnosi uinili su ga takvim da je mario samo za svoje
potrebe, no za prave uitke nije ni znao, stoga ga ne moemo nazivati hedonistom poput
Laurenta, ali svakako nije bio sposoban pojmiti tue elje (Zola 2005: 27):

94
 Njenost i odanost njegove majke uinie ga grubim egoistom; mislio je da voli one koji su ga
alili i milovali, ali je, stvarno, ivio postrance, u samom sebi, ne starajui se ni o emu
drugome do o svome zadovoljstvu, nastojei umnoiti svim moguim sredstvima svoje uitke.

Camille ne pronalazi posao zato jer eli svojoj majci i buduoj supruzi omoguiti dostojan
ivot, ve zato to e mu taj posao posluiti u ispunjavanju besciljnih, besmislenih dana.
Njegova majka je ta koja e potezati sve konce kako bi prehranila obitelj i uinila sina, svoju
najslabiju toku, sretnim. Jednaku e emancipaciju pokazivati i Tenina majka, no to ne
moemo nazvati emancipacijom u punome smislu rijei s obzirom na to da je ona uz
probisvijeta Jerka prisiljena na borbu za goli ivot, to nam samo ukazuje na to koliko su
njezini roditelji pogrijeili u izboru mua. Zato e ona, pouena svojom pogrekom, za Tenu
birati mukarca paljivo te izabrati Jozu Matijevia, jednoga od imunijih seoskih momaka.
Tena e odbijanjem udaje za Jozu Matijevia napraviti vaan korak u ruenju
tradicionalnih koncepcija, duboko ukorijenjenih u slavonsko drutvo 19. stoljea, a svojim
kasnijim postupcima prilino e se odmaknuti od koncepta idiline ene majke, kuanice,
uvijek i u svemu podreene muu. Naturalistika sila u njoj tinja od poetka njezina ivota, a
majina smrt postat e okida za buenje. Thrse e ipak biti potreban dodatni poticaj u
obliku osobe sline njoj, u obliku krvoednoga Laurenta. Cjeloivotna borba s muenjem u
obliku nametnutih pravila ponaanja u Thrse je zatakala njezinu pravu, divlju narav majke
uroenice. Ona e se kameleonski prilagoditi zatupljujuemu okoliu parikoga blata te na
kraju i sama poeti tonuti u kaljuu pritisaka i poremeenosti (ibid.: 36):

Voljela je dangubiti, sjediti ukoenih oiju, izgubljena u mislima koje su tumarale. Bila je
uostalom uvijek jednako raspoloena. Cijeli se njezin trud sveo na to da uini svoje bie
nepokretnim instrumentom, da ga uini sposobnim za krajnju uslunost i samoodricanje.

Tetkin i Camilleov beskimenjaki ustroj duboko e utjecati na njezin temperament i ona e

unaprijed podsvjesno osjeati strah i prijetnju takvoga ustroja (ibid.: 34):

Kada je Thrse stupila u duan u kojem je odsad imala ivjeti, priinilo joj se kao da se
spustila u masnu zemlju nekakve jame. Neto ju je stislo u grlu, a koa joj se najeila od straha.

Thrseino ukoeno lice i zastraujua mirnoa skrivaju vulkane strasti i ivotinjske nagone
koji su strpljivo ekali trenutak erupcije (ibid.: 52):

95
 Ona se davala bez promiljanja, idui ravno kamo ju je uputila njezina strast. Ta ena, koju su
prilike satirale i koja se konano razbudila, razgalila je svoje itavo bie i razotkrila sav svoj
ivot.

Polje tjelesnoga uitka motivska je cjelina zastupljena i u Zole i u Kozarca. Obojica su svojim
junakinjama podarili svijest o zadovoljenju enskih nagona, to ih u velikoj mjeri razlikuje od
ostalih enskih likova, zatvorenih u zaarani krug patrijarhalnih impulsa koji su ensko
zadovoljstvo potpuno zanemarivali, mogli bismo rei i negirali postojanje toga aspekta u
enskim subjektima 19. stoljea. Zatiranje enske spolnosti jo je jedna u mnotvu kategorija
koje e tradicionalni sustav promovirati kao poeljan oblik ponaanja. Ona pak ponovno
proizlazi iz sukobljavanja rodnih kodova koji su enskoj prirodi suptilno, pasivnom agresijom
oduzeli sposobnosti koje posjeduju mukarci (Pateman 2000: 101). Te sposobnosti odnose se
prvenstveno na tjelesnu i umnu snagu, no one postaju irelevantne poboljanjem drutvenog
poloaja ena koje je donijelo napredak u njihovome zdravstvenom i tjelesnom stanju, no jo
uvijek prisutan nedostatak obrazovanja pridonijet e daljnjoj praksi potkopavanja enskog
roda (Pateman 2000: 101). Takav pristup oitovat e se na polju drutvenoga funkcioniranja
Tene i Thrse. Kozarac e Teni oduzeti impuls tjelesne i umne snage podredivi je cijelu
djelovanju strasti i nagona, dok e vanost podariti liku Jaroslava Beraneka predstavivi ga
kao onoga koji je u fizikome i intelektualnom smislu dovoljno sposoban da bi slavonskoj
zemlji vratio dignitet koji joj s pravom pripada. U odnosu na njega Tena je olienje nemarne
ene koju ne brinu bilo kakve dunosti, niti injenica da njezina zemlja propada (Kozarac
1973: 84):

Tena je za sve to i znala i ne znala, no nije marila. to da se ona za to brine, zar je to njezin
posao? Ni ene se ne brinu za kuu, pa gdje bi ona, djevojka? To je samo njezina mati bila tako
luda, pa zato je i otila prije reda u grob!

Takvim principima Tena e preuzeti suprotnu ulogu od one koju joj je namijenio patrijarhat
postat e mnogo blia mukarcu. U Thrse Raquin e doi do slinih podjela uloga.
Naslovna junakinja toga romana je, jednako kao i Tena, liena bilo kakvih obaveza koje,
roenjem u patrijarhalnome drutvu, automatizmom pripadaju eni. U odnosu s Camilleom
muka uloga vie bi odgovarala njoj nego njemu. U itavoj je pak obitelji glavni nositelj
patrijarhalnih svjetonazora gospoa Raquin, kojoj e biti dodijeljene obje uloge, i enska i
muka. Nedostatak konkretne oinske figure i pretjerano naglaeno majinstvo vjerojatno su
glavni razlozi Camilleove enstvenosti, stoga je njegovo rodno kodiranje mnogo slinije

96
enskoj strani nego mukoj. Zola mu je u potpunosti oduzeo sve muke sposobnosti i time
ga uinio jedinkom koja se nala negdje na polovici puta izmeu dvije patrijarhalne krajnosti
te ga je stvorio nesposobnim za bilo kakav fiziki kontakt sa enom i za bilo kakvu tjelesnu
realizaciju (Zola 2005: 30):

Pred svojom sestrinom ostao je malenim djeakom, cjelivao je kao to je cjelivao majku, od
obiaja, ne gubei ba nimalo od svoje sebine mirnoe. Gledao je u njoj dragu druicu koja mu
je sprjeavala da se odvie dosauje i koja mu je prema potrebi kuhala ajeve. U igri s njom,
drei je svojim rukama, osjeao je kao da dri kojega druga, njegova se koa nije jeila. I
nikad mu u tim trenucima nije dola ni sama pomisao da poljubi vrele usne svoje rodice
Thrse, koja se trzala od nervoznog smijeha.

Svojom bezlinom figurom on e neodoljivo podsjeati na Aleksija Karenjina, koji je jednako

beivotan karakter, ali su njihovi indolentni sklopovi motivirani drugaijim drutvenim
konstrukcijama. Njima svakako moemo pridruiti i Ivicu Kimanovia, nesposobnog u svim
svojim nastojanjima da realizira ivotne ciljeve i pronikne u Laurinu psihologiju. Niti jedan
od njih nee uspjeti pokazati dovoljnu mentalnu snagu i pronicljivost u sukobu s mnogo
snanijim enama. Svi su oni nekonkurentni na ljubavnome tritu i sve e ih redom unititi
mnogo surovije/sirovije ene. Tena je takoer jedna od njih, ali Kozarac joj, motiviran
moralno-didaktikom poantom koja odgovara tradicionalnom svjetonazoru, nee dopustiti
potpunu propast (Sabli-Tomi 2001: 112). Razlog tome pronalazimo u injenici da na
prijelazu stoljea dolazi do raspadanja realistike stilske formacije, stoga je u slavonskih
autora prisutno odstupanje od prikaza enskoga lika zavodnice i fatalne ene uobiajene za
roman 19. stoljea (ibid.: 113). Umjesto toga, autori e staviti naglasak na psiholoki portet
enskoga lika i na njegovu unutranju motivaciju, a Kozarac se, od svih domaih autora koji
su stvarali do 20. stoljea, najvie bavio enom, njezinom psihologijom i ulogom u drutvu
(Milinovi 1902: 27).
Sabli-Tomi (2001: 112) zakljuuje da je lik ene na prijelazu stoljea oblikovan
dvjema strategijama, realistikom i modernistikom. Realistiko je oblikovanje usmjereno na
opisivanje prostora u kojemu ena ivi i funkciju koju ona ima, a modernistiki postupci bave
se dubinskom strukturom enskoga lika te opisivanjem njezinih dilema, frustracija i elja
(ibid.: 113). U tome smislu vano je razlikovati dva osnovna tipa enskih likova, a to su
mitski tipovi (arhetip ene, majke, udovice kojemu u dihotomiji stoji arhetip ljubavnice) te
individualni tipovi karakteristini za moderni tekst (ibid.: 115). Imajui na umu tu podjelu,
Tena bi svakako predstavljala kombinaciju tipa ljubavnice i individualnoga tipa s obzirom na

97
to da je njezin ljubavniki zanos motiviran naslijeem, ali i vrlo snanim psihikim procesima
koji se oituju u njezinim estim moralnim dvojbama, stoga bismo cijelu pripovijetku mogli
nazvati psiholokom studijom (Milinovi 1903: 115). Unato svim pogrekama Tena je
sposobna za ljubav, ali Beraneka ne moe ekati jer je pritisnuta nagonima i nepovoljnom
socijalnom situacijom, stoga se u njoj stalno sukobljavaju puteni svijet uitaka i svijet ljubavi
koji jo uvijek pamti, i koji e na kraju ipak prevladati (Flaker kreb 1964: 175). Za razliku
od ostalih enskih likova hrvatskih autora, Kozareva Tena je detaljnije psiholoki secirana i
njezin karakter nije jedan od onih koji su rezultat potpuno reducirane maskuline fikcije
(Milinovi 1902: 28).
Tip ljubavnice u njoj rezultira osloboenjem tjelesnih uitaka i nesputanoga Erosa,
stoga Tena u poetku ne prihvaa drutvenu normu braka, ali kasnije e joj popustiti jer
shvaa da inae ne moe biti drutveno prihvaena (Sabli-Tomi 2001: 116). Moralni
neposluh dovest e je do kazne u obliku tjelesnih oiljaka koji predstavljaju metaforiku
oznaku moralno degradirane ene (ibid.). Slinu e ulogu imati Laurentov oiljak na vratu.
Ostavljen kao podsjetnik na krvavo ubojstvo Camillea, do kraja ivota podsjeat e ga na
zloin i u njemu proizvesti ivane senzacije koje su ga na kraju odvele do samounitenja.
Na poetku rada spomenula sam da su naturalistiki likovi motivirani sredinom u kojoj
ive, genetskim materijalom koji su naslijedili i trenutkom, odnosno iznenadnom situacijom u
koje ih autor stavlja da bi metodom eksperimentalnoga prouavanja otkrio njihove reakcije.
Obje nae junakinje djeluju u trenutku u kojem su se zatekle, u skladu sa svojim naslijeenim
osobinama i aktualnim drutvenim prilikama. Tena e se tako, primorana svojom
financijskom situacijom, ali i tjelesnim nagonima, odati razvratnome stilu ivota, lutajui od
jednoga do drugog ljubavnika. Thrse e pak, pod pritiskom pretjerano konzervativne
sredine i navalom svoje divlje krvi, popucati i isplanirati ubojstvo svojega mua, a nakon toga
jo dublje potonuti odajui se prostituciji. Uporite u objanjenju njihovih postupaka moda
moemo pronai u Kantovoj teoriji koja ene definira kao bia osjeaja koja nisu u stanju
pojmiti dunosti i naela, zato to im razum nije jaa strana i djeluju jedino ako im je
djelovanje ugodno, dok mukarcima upravlja razum i oni su sami svoji gospodari (Pateman
2000: 166). Radi se o tipinome stereotipu utemeljenom na ukorijenjenoj ideji da su ene
emotivniji spol koji mnogo ee djeluje u afektu i samim time razornije od mukaraca.
Dakako, ne moemo biti posve sigurni je li enski genetski kod naprosto takav da je ena
prirodno osjeajnija, no sklonija sam miljenju da je takvom ipak oblikuje drutveni kontekst
u koji je baena. U tome kontekstu ene e predstavljati problem za hijerarhijski drutveni
poredak, jer se zbog svoje intenzivnije prirode emocija nee moi prilagoavati nametnutom i

98
poeljnom sustavu vrijednosti i zadanih uloga. Sve nae junakinje potvruju upravo takav
svjetonazor. Ni jedna od njih nije u potpunosti sklona prihvatiti standardizirane obrasce
ponaanja. Po tome se osobito istiu junakinje realizma i naturalizma koje sumanuto idu
glavom kroz zid, ne razmiljajui o posljedicama i razbijajui sve okvire u koje ih se
stoljeima pokuavalo smjestiti.
Njihova pobuna protiv ugnjetavajuega sustava tumai se enskim neredom,
izrazom koji se primjenjuje u dva smisla: prvi se odnosi na drutveno-politiki smisao nered
u dravi koji ene mogu izazvati pobunama, ruenjem zakona i poretka, a drugi na unutarnji
poremeaj pojedinca (ibid.: 11). Drugi tip obuhvaa one koje imaju poremeaj u moralnoj
hijerarhiji, u samoj svojoj prirodi koja ih nagonski tjera da djeluju razorno, ime predstavljaju
prijetnju za strukturu obitelji, a samim time i za temelj drave i drutvenoga ivota (ibid.: 25).
Taj drugi tip odnosi se na veinu naih junakinja koje su zahvaene potisnutim problemom
patrijarhalne moi, odnosno vlau mukaraca nad enama zbog koje ne mogu ravnopravno
sudjelovati u demokratskom ivotu i graanskoj sferi (ibid.: 206). Mary Ellmann (1968: 12)
taj problem projicira i na svijet knjievnosti, za koji kae da je takoer konstruiran na rodnoj
dihotomiji, na drutveno konstruiranim spolnim razlikama izmeu mukaraca i ena. Kao
jednu od predrasuda navodi ideju o enskoj sklonosti histeriji, psihikoj smetnji koju navodno
uzrokuju poremeaji enskih reproduktivnih organa, odnosno enske utrobe. Iz tog razloga
proizlazi da histerijom mukarci ne mogu biti zahvaeni (ibid.: 12).
Izraz histerija u upotrebi je vie od dvije tisue godina i pretpostavlja se da ga je prvi
upotrijebio Hipokrat opisujui njime potekoe s maternicom (Borossa 2003: 7). U svojoj
definiciji histerija obuhvaa umjetniko izraavanje, prekomjernu zavodljivost, prekomjernu
elju za kojeime, drutveno neprihvatljivo ponaanje, podlijeganje napadima ludila, jednom
rijeju neprilagoenost u bilo kojoj drutvenoj kategoriji ili ak psihiki poremeaj (ibid.: 8).
Nae junakinje iz razdoblja realizma i naturalizma odlikovat e se nekim od ovih
karakteristika histerine ene. U Lauri su prilino snano reprezentirane sve histerine
senzacije. Ona je prekomjerno zavodljiva, posjeduje izraenu elju za manipuliranjem u svim
odnosima koje je stvorila te podlijee maninim napadima koji na kraju razaraju cijeli roman.
Ako histeriju ipak shvatimo u neto iremu smislu, kao prosvjedni in pojedinca i njegovu
pobunu usmjerenu protiv drutvenih prilika (ibid.: 65), onda emo je najvie pripisati Ani koja
je u svim svojim postupcima motivirana nepravednom stvarnou, razornom za njezino
uzdrmano psiholoko stanje, ali i napadima ludila uzrokovanim osjeajem nemoi u
nastojanju postizanja osobne sree i borbe protiv vjetrenjaa.

99
 Tenina histerija podrazumijeva potpuno preputanje erotskome instinktu, sudjelujui
tako u moralnoj degradaciji u trenutcima nestajanja dotadanjih patrijarhalnih odnosa na selu,
razruenih pred naletom novih socijalnih odnosa dolaskom stranaca u slavonsku
konzervativnu sredinu (icel 2005: 176). Njezine konice potpuno poputaju pod naletom
mukareva laskanja, to Kozarac (1973: 74) objanjava uroenom enskom slabou:

enska narav ubrzo nadjaala prvu srameljivost, te ona u koji as bila kao u svome. (...) Leon
ju je samo promatrao i vjetaki analizirao njezina uvstva i misli u taj as. On je vidio kako se
njezina oporost i srameljivost sve pomalo gubi, kako novi predmeti nova uvstva u njoj raaju.
To su bili asovi u kojima mnoga ena pada i kleca red silom i sjajem bogatstva. Ona je bila
posvema u njegovoj struji, snaga njezine vlastite volje izgubila se sasvim te ona kao da je
tumarala po divnim poljanama slatkoga sna.

Kozarac je Tenom potvrdio svoj svjetonazor o enama, donekle slian Kantovom, koji
podrazumijeva da je dua slavenske ene sklona estetskim uicima jer je pokrenuta
umjetnikom icom, a u sebi nosi kaos zbog kojega je sposobna umjetniki osjeati i biti
umjetnina same po sebi (Milinovi 1903: 135). Osim toga, Tenina se histerija osjea u
pretjeranoj narcisoidnosti, odnosno odnosu prema vlastitoj ljepoti koju koristi kao sredstvo
postizanja ciljeva, uglavnom nemoralnih (Kozarac 1973: 86):

I opet se nasmijeila samoj sebi: omamljena vlastitom ljepotom ogleda se sa svih strana kao da
se je zaljubila u svoju roenu ruinu pt... Dok je bila Leonova, nikada se ona nije tako
zagledala u samu sebe. Ona je onda imala to je htjela pa se nije brinula je li lijepa ili ne, a sada
je istom pojmila zato se momci za njom poudno ogledaju, zato je Leon toliko puta upiljio
svoje oi u njezine are, zato je griskao i cjelivao njezin jedri vrat tako pohlepno i strastveno.

Uz Teninu razvratnost svi e se muki likovi osjeati kao da su u Naninu boudoiru (Kozarac
1973: 76), a ne u slavonskoj umi.
Thrse je vrlo slino koncipirana, zahvaena histerijom zbog vatrene naravi koja je
oduvijek bila sputana, histerino e za ljubavnika izabrati jo jednoga histerika, zaudo
mukarca, i time se dovesti do potpune propasti. Njezini izljevi ludila uzrokovani su
nemogunou prihvaanja vlastite histerije, odnosno injenice da je ubila vlastitoga mua
zbog nemogunosti savladavanja uroenih nagona. Stoga i optuuje Laurenta u nastojanju da
samoj sebi dokae nepostojanje ludila u psiholokome spektru vlastita bia (Zola 2005: 191):

100
 Ne gunaj... Treba ti jo i to da kori ovjeka kojega si ubio... Nimalo ne pozna ensko srce,
Laurente. Camille me je ljubio i ja sam ljubila njega. (...) Ljubila sam ga kao sestra. Bio je sin
moje dobroiniteljice, njean kao sve krhke naravi, otmjen, plemenit, usluan, odan... A mi smo
ga ubili, Boe, Boe!

Stajalite feministike kritike ili nekih oblika umjetnikoga izraza, primjerice nadrealizma
ono koje se kritiki odnosi prema patrijarhatu histerika doivljava ili kao rtvu
ugnjetavakih drutvenih prilika, ili kao buntovnika koji te prilike odbacuje i ije neprikladno
ponaanje iskazuje prosvjed i nelagodu protiv vlastitoga poloaja (Borossa 2003: 10). Uistinu,
nae junakinje istovremeno su i rtve i buntovnici protiv patrijarhata koji im uzima pravo na
individualnost, slobodu govora (to se posebno odnosi na Thrse ije miljenje nikada nije
bilo vano pa je nauila utjeti i imati okamenjenu mimiku lica kako bi udovoljila potrebama
okoline) i bilo kakvoga zauzimanja za vlastitu sreu. Tena bi postala rtvom patrijarhata da je
pristala na brak s Jozom Matijeviem, no ona je odluila zauzeti poziciju na suprotnoj strani
odavi se promiskuitetnome stilu ivota, a sve kako bi dokazala da je spolna elja ene
potpuno prirodna i dopustiva (Kozarac 1973: 81):

to je ore bio kod nje, to je nije ni najmanje peklo; njoj je to bilo kao da je usred sunanoga
dana natrkala plaha kia, te ona pokisla dok je samo preko puta prela. Pa zar je ona kriva to se
je ba u taj as desila na otvorenom polju kada je dad najjae zapljutao; zar ona moe dadu
zapovijedati?!

Jedan oblik histerije povjesniari medicine pronalaze i u antikome svijetu, detektirajui u

njemu elemente koji se kasnije mogu povezati s interpretacijama histerinih stanja, kao stanja
prouzroenih enskim tijelom, enskim reproduktivnim sustavom i psiholokom dimenzijom
seksualnoga nezadovoljstva (Borossa 2003: 13). Borossa (ibid.: 1314) citira Platona koji
ensku utrobu definira kao ivotinju koja ezne za stvaranjem djece, stoga predugo vrijeme
bez ostvarene trudnoe u eni izaziva patnju, jad i svakakve bolesti jednom rijeju histeriju.
Ovakav pristup enskoj reprodukciji protee se i na 19. stoljee, koje tradicionalno njeguje
svetu ulogu majke, a ni danas, u 21. stoljeu, svijest o eni kao biu koje zahtijeva
individualni pristup, a ne univerzalno promatranje kroz prizmu majinstva, u praksi se nije u
potpunosti primijenila.
Kozarac i Zola problematici majinstva nisu pristupili jednako. U Zole je taj motivski
sklop razraen u liku gospoe Raquin, ija je majinska uloga stereotipizirana do krajnje
granice. Zola joj je podario gotovo patoloku brinost koja zbog svoje abnormalne krajnosti

101
postaje razarajua za sve likove, pa i za njezina vlastitog sina. Drugu krajnost majinske uloge
Zola prikazuje upravo u liku Thrse, koja e svoje dijete svjesno pobaciti, rastrgana strahom
da e u njemu vidjeti svoj zloin u obliku Camillea (Zola 2005: 197):

Pet mjeseci poslije vjenanja, Thrse se silno zaprepastila. Bila je trudna. Pomisao da e roditi
Laurentovo dijete, bila joj je odvratna, tako odvratna da ne bi mogla objasniti zato. Bojala se
naprosto da ne rodi utopljenika. inilo joj se da u svojoj utrobi osjea studen lea koji se
raspada. Pod svaku cijenu htjela se osloboditi toga djeteta od kojega ju je podilazila studen i
koje vie nije mogla nositi. Muu nije rekla nita, a kad je on jednog dana digao na nju nogu,
ona je podmetnula svoj trbuh. Dala se prebiti na mrtvo ime. Sutradan je pobacila.

Tena takoer ne uspijeva realizirati majinstvo, bilo zbog toga to s Beranekom nije stigla
doi do te faze prije nego to je otiao, bilo zbog injenice da je u njoj Kozarac prikazao lik
koji je dijametralno suprotan viziji dobre ene. Njoj su suprotstavljene Maruka i Ivka, ene
koje su produkti razliitih kulturnih naslijea, ali zajedniki im je majinski nagon. On dodue
nije toliko snaan kao u romanu Ana Karenjina. Maruki i Ivki on vie koristi kao sredstvo
zadravanja vlastitih mueva koji ginu za drugaijom enom, raskalaenom i bludnom, koja
istovremeno predstavlja odmak od svih patrijarhalnih praksi, za Tenom. Ona se od majinstva
vrlo otro ograuje, pobijajui sve koncepte radine ene ija je ivotna zadaa odgoj djece i
briga o kuanstvu. Tena nije niti jedno niti drugo, stoga joj djeca ne mogu predstavljati svetu
obavezu, ve samo i iskljuivo obavezu koja bi je koila u zabavi, a ona to nipoto ne eli.
Tena je gospodarica sama sebi, a tako e i ostati sve dok ne spozna da je takav stil ivota vodi
u propast (Kozarac 1973: 90):

Zna, jedno ili dvoje, ne bih ba marila, samo da nije toga poroda! Pa kada ga ve rodi, da
bar bre raste; nego pati se pet-est godina s jednim, pa onda s drugim, pa s treim, a uto eto ti
starosti za leima, pa u to ti onda ivot?... (...) pripovijedao mi Leon, da ni kod njih tamo ene
ne raaju puno djece: najvie dvoje, troje, a to zato, jer raunaju da je bolje imati samo dvoje,
pa da imaju od ta iviti, negoli imati sedmero, osmero, pa svi skupa prosjaci.

Vodei se idejom da neostvarenje majinstva u eni izaziva histeriju, mogli bismo zakljuiti
da je isti problem izazvao histerina ponaanja u Thrse i Teni. Meutim, histerija se danas
shvaa kao bolest koja je neodvojiva od izvjesnoga oblika loeg ponaanja te se i dalje
pripisuje enama (Borossa 2003: 15). Stoga bi bilo pogreno traiti uzroke meu
objanjenjima koja su sporna za dananjicu. Uzroke njihove histerije moda bismo mogli
pronai u nekim drugim pristupima, a jedan od njih je onaj iz 19. stoljea, koji razloge za

102
sklonost udaljavanju od idelanih normi ponaanja pronalazi u biolokome naslijeu i slijedom
toga eprka po obiteljskoj povijesti pojedinca sa sumnjivim rodoslovljem (ibid.: 16).
U tome smislu nae Tena i Thrse, odnosno Terezija i Thrse5, svoje neprilagoeno
ponaanje razvijaju pod utjecajem genetskih faktora, onih koje im pripisuju Zola i Kozarac,
ali i reakcija u mozgu i ivanome sustavu koji su najee glavni uzroci poremeenog
ponaanja. U svakome sluaju, histerija se poela tretirati kao bolest u trenutku u kojemu se
podudarila s dubokim strukturalnim promjenama to su pogodile obitelj pod utjecajem
industrijalizacije, posebice u srednjoj klasi, gdje su se uloge mukarca i ene izrazito
polarizirale na svijet rada i obiteljskoga ivota (ibid.: 15).
Tena i Thrse utjelovile su ene kojima vlastita krv ne doputa uivljavanje u bilo
kakve rodne uloge. Obje izlaze iz svih okvira igrajui se s granicama doputenoga ponaanja i
ne marei pritom za miljenje okoline iako su i jedna i druga svjesne posljedica s kojima e se
eventualno morati nositi. Tena zna da je prekrila patrijarhalni zakon koji mukarcu doputa
burno mladenatvo, a eni nikada nee progledati kroz prste, stoga Leonov savjet da se uda
nakon njegova odlaska odbija rijeima (Kozarac 1973: 82):

To bi bilo najbolje, samo kada bih ja to mogla. Da ti znade to je to udati se poslije ovakova
djevojatva, ne bi me nikada na to nagovarao.

Thrse takoer zna da e drutvo izvriti osudu za sve njezine prekraje, ne samo za
ubojstvo koje je zakonski kanjivo, ve i za okolnosti u kojima ga je izvrila, a one ukljuuju
preljub, za vladavinu patrijarhata jedan od najteih prekraja. Stoga svim silama pokuava
negirati svoju stvarnu narav kako bi sama pred sobom opravdala postupke i izbrisala moralnu
krivnju koja se izbrisati ne moe, a pritom joj je za izbijanje ivanih senzacija najlake
okriviti Laurenta (Zola 2005: 183):

(...) I ja mogu rei, ba kao i ti, da sam prije nego sam te upoznala bila estita ena koja nije
nikad nikome uinila nita zlo. Ako sam ja sebe uinila ludom, ti si me uinio jo luom.

Iako Thrse i Tena nose zajednika obiljeja, realistini Kozarac nije mogao do kraja ostati
vjeran naturalistikim konceptima i Tenu stvoriti potpuno pogrenom, potpuno

5
Tena i Thrse imaju isto ime Tena se ustvari zove Terezija, to je indikativno za promiljanje Zolina utjecaja
na Kozarca. Dakako, bilo bi naivno rei da je Kozarac namjerno upotrijebio isto ime, ali svakako je zanimljivo
primijetiti tu sluajnost, osobito ako imamo na umu da je u Teni direktno evocirao Zolu usporeujui Leonove
sobe s Naninim boudoirom.

103
degradiranom jedinkom kao to je Zola stvorio Thrse. Didaktina funkcija knjievnosti jo
uvijek je bila presnana da bi Tena doivjela tragian kraj, stoga joj je Kozarac podario sretan
zavretak pod okriljem iskupljenja svih ivotnih grijeha.

6. Zakljuak

Ovim radom nastojala sam prikazati slinosti i razlike u konceptima enskih junakinja,
obuhvaenih trima razdobljima: romantizmom, realizmom i naturalizmom. Analiza je
pokazala da je svako razdoblje unijelo svoj poseban peat na djelo koje je iznjedrilo, ovisno o
nacionalnoj kulturi iz koje to isto djelo potjee. Tako se od razmatranih knjievnih perioda
nijedan nije svugdje manifestirao na potpuno jednak nain. Stoga Elizabeth i Branka, Ana i
Laura te Thrse i Tena nisu koncipirane iskljuivo romantiarskom, realistikom i
naturalistikom manirom, nego se u njima naziru ili ak prevladavaju obiljeja drugih stilskih
formacija kronoloki bliskih periodu u kojemu je djelo nastalo. Time se samo potvrdila
prvotna misao da je knjievnost nemogue u potpunosti klasificirati. Iako sam i ja nae
junakinje pokuala svrstati u periode kojima sam se bavila, sama interpretacija pokazala je da
se radi o Sizifovom poslu, s obzirom na to da je svaka od njih osobita na neki svoj poseban
nain. Branka i Elizabeth su romantiarski karakteri s natruhom realizma u sebi, sadranog u
njihovom psiholokom prikazu koji je mnogo slojevitiji od onoga iz prethodnih razdoblja.
Laura i Ana su obje stvorene u realizmu, obje se bore sa svojim idejama i ciljevima, no Laura
e u sebi sadravati i romantiarske i naturalistike elemente koji u Ani ne postoje ili postoje
u natruhama (romantina ljepota i psiha, brat preljubnik). Tena je preteito realistina, ali u
sebi nosi naturalistike uzroke djelovanja odreene naslijeem i strastima, dok je Thrse
dominantno odreena istima.
Meutim, postoji neto to im je svima zajedniko, a to je rodna ideologija, koja ih je
oblikovala. Neke su od njih manje sklone pobuni protiv tradicije, no svaka e na svoj nain
nastojati pobijediti vladajue patrijarhalne prakse, demotivirajue i razarajue za svijet svake
ene. Ve smo zakljuili da svjetonazori preneseni u ene knjievnih djela nisu pravi odraz
stvarnosti, no realna drutvena slika 19. stoljea ipak je uspjela dati svoj doprinos knjievnom
stvaralatvu koje je ene oblikovalo prema tada nametnutim standardima, odnosno suprotno
istima. Sve su one nastale kao kontrapunkt patrijarhatu, nikad u potpunosti svladanom, i sve
su zbog toga istog patrijarhata bile osuene, to na papiru, a to u stvarnosti. Mi koji ivimo u
21. stoljeu interpretirat emo ih znatno drugaije od onih prije nas i vjerojatno emo ih
104
manje osuivati, ako emo ih osuivati uope, ali pri pokuaju interpretiranja ponovno
neemo moi izbjei zamku procjenjivanja uz pomo usvojenih rodnih stereotipa, stoga e
naa predodba dijelom nuno biti ovisna o tradiciji. Ipak, one se u svojoj sri toj tradiciji i
opiru, skrivajui u sebi sve individualne, ali i univerzalne tenje enskih subjekata suoenih s
patrijarhatom. I na kraju, iako patrijarhat smatra da je ena sa eljom pali aneo (Moi 2007:
143), ako je suditi prema junakinjama obraenima u ovome radu, onda je knjievnost medij u
kojemu su upravo spomenuti, pali aneli i ee i dojmljivije (re)kreirani od onih bezgrjenih,
idealnih ena, ena koje nisu posjedovale elju.

105
7. Popis literature

Primarna
1. AUSTEN, Jane (2004) Ponos i predrasude. Preveo: Tomislav Odlei. Biblioteka
Jutarnjeg lista. Najvea djela. Knjiga 3. Zagreb: Globus media.

2. KOVAI, Ante (1999) U registraturi. Priredio: Miroslav icel. Zagreb: Matica

hrvatska.

3. KOZARAC, Josip (1973) Tena. U: Pripovijetke. Priredio: Miroslav icel. Zagreb:

Mladost.

4. ENOA, August (1983) Branka. U: Djela Augusta enoe. Priredili: Dubravko Jeli i
Krsto poljar. Zagreb: Globus

5. TOLSTOJ, Lav Nikolajevi (2004) Ana Karenjina. Preveo: Stjepan Kranjevi.

Biblioteka Jutarnjeg lista. Najvea djela. Knjiga 8. Zagreb: Globus media.

6. ZOLA, mile (2005) Thrse Raquin. Preveo: Boidar Zaji. Zagreb: Katarina
Zrinski.

Sekundarna
1. BARAC, Antun (1951) Hrvatska knjievna kritika. Razdoblje realizma II. Zagreb:
Matica hrvatska

2. BARAC, Antun (1986) O knjievnosti. Priredio: Miroslav icel. Zagreb: kolska

knjiga.

3. BEKER, Miroslav i dr. (1976) Povijest svjetske knjievnosti u osam knjiga. Knjiga 6.
Zagreb: Mladost.

4. BELSEY, Catherine (2003) Poststrukturalizam. Preveo: Zoran Milutinovi. Sarajevo:

ahinpai.

5. BOROSSA, Julia (2003) Ideje u psihoanalizi. Histerija. Preveo: Igor Grbi. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk

6. AINOVI, Nadeda (2007) Vodi kroz svjetsku knjievnost za inteligentnu enu.

Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
106
7. DABIDINOVI, Ervina (2011) Domaica ili Medeja Ana K. U: Size zero/mala
mjera II: enski lik u knjievnom tekstu. Priredila: Aleksandra Nikevi-Bartievi.
Str. 135147. Podgorica: Institut za crnogorski jezik i knjievnost.

8. ELLMANN, Mary (1968) Thinking about women. New York: Harcourt. Brace &
World.

9. FELMAN, Shoshana (2001) ene i ludilo: kritika obmana. Kolo: asopis Matice
hrvatske. Zagreb. Br. 2. Str. 370387.

10. FLAKER, Aleksandar i Zdenko KREB (1964) Stilovi i razdoblja. Zagreb: Matica
hrvatska.

11. FLAKER, Aleksandar i dr. (1975) Povijest svjetske knjievnost u osam knjiga. Knjiga
7. Zagreb: Mladost

12. FLAKER, Aleksandar (1983) Umjetnika proza. U: Uvod u knjievnost: teorija,

metodologija. Uredili: Zdenko kreb i Ante Stama. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske

13. FRANGE, Ivo (1970) enoina batina u hrvatskom realizmu. U: Croatica. Prinosi
prouavanju hrvatske knjievnosti. Str. 137167. Zagreb: Institut za znanost o
knjievnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Institut za knjievnost i tatrologiju
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

14. FRANGE, Ivo i Milorad IVANEVI (1975) Povijest hrvatske knjievnosti u

sedam knjiga. Knjiga 4. Ilirizam i realizam. Urednici: Slavko Goldstein i dr. Zagreb:
Liber Mladost.

15. FRANGE, Ivo i Viktor MEGA (1998) Hrvatska novela, interpretacije. Zagreb:
kolska knjiga.

16. JELI, Dubravko (1997) Povijest hrvatske knjievnosti. Zagreb: Naklada Pavii.

17. JOSIMOVI, Radoslav (1967) Naturalizam. Cetinje: Obod.

18. KNEEVI, Jelena (2011) Ana Karenjina, Ema Bovari i Efi Brist lik preljubnice u
realistinom romanu. U: Size zero/mala mjera II: enski lik u knjievnom tekstu.
Priredila: Aleksandra Nikevi-Bartievi. Str. 121135. Podgorica: Institut za
crnogorski jezik i knjievnost.

19. LUKACS, Gyorgy (1947) Ogledi o realizmu. Zagreb: Kultura.

20. MILINOVI, Adela (1902-03). ena u Kozarevom radu, Domae ognjite, knj. III,
sv. II; VI; VIII. Str. 2728, 115117, 135137.

21. MILL, John Stuart (2000). Podreenost ena. Prevela: Nadeda ainovi. Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk. Hrvatsko socioloko drutvo.

107
22. MOI, Toril (2007) Seksualna/tekstualna politika. Feministika knjievna teorija.
Zagreb: AGM.

23. NEMEC, Kreimir (1989) Femme fatale u hrvatskom romanu XIX. stoljea. U:
Forum. Zagreb: Razred za suvremenu knjievnost jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti. God. XXVIII. Br. 12. Str. 172181.

24. NEMEC, Kreimir (1994) Povijest hrvatskog romana, od poetaka do kraja 19.
stoljea. Zagreb: Znanje.

25. NEMEC, Kreimir (1997) Antologija hrvatske novele. Zagreb: Naklada Pavii.

26. PASARI, Josip (1951) Moderni roman. U: Hrvatska knjievna kritika. Razdoblje
realizma II. Priredio: Antun Barac. Str. 139161. Zagreb: Matica hrvatska

27. PATEMAN, Carole (1998) enski nered: Demokracija, feminizam i politika teorija.
Prevela: Mirjana Pai Jurini. Zagreb: enska infoteka.

28. PATEMAN, Carole (2000) Spolni ugovor. Prevela: Marijana Nikoli. Zagreb: enska
infoteka.

29. PETRA, Boidar (1991) Lik ene u hrvatskoj knjievnosti. U: Bogoslovska smotra.
God. 60. Br. 34. Str. 348354.

30. SABLI TOMI, Helena (2001) enski likovi s prijelaza stoljea. U: Dani
Hvarskoga kazalita: graa i rasprave o hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. God. 27.
Br. 1. Str. 112122.

31. SLAMNIG, Ivan (1999) Svjetska knjievnost zapadnoga kruga. Zagreb: kolska
knjiga.

32. SOLAR, Milivoj (2000) Granice znanosti o knjievnosti. Zagreb: Naklada Pavii.

33. SOLAR, Milivoj (2011) Knjievni leksikon. Zagreb: Matica hrvatska.

34. EGO, Jasna (2011) O enama u Viencu i o liku uiteljice u trima knjievnim
tekstovima 19. stoljea. U: Kroatologija. God. 2. Br. 2. Str. 141159.

35. ICEL, Miroslav (2005) Povijest hrvatske knjievnosti XIX. stoljea. Knjiga II.
Realizam. Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.

36. TOMASOVI, Mirko (1998) Razdoblje romantizma u hrvatskoj knjievnosti. U:

Dani Hvarskoga kazalita. Graa i rasprave o hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. God.
24. Br. 1. Str. 515.

37. VOJINOVI, Sanja (2011) Ana Karenjina i Sofka kao tragini likovi jednoga
vremena. U: Size zero/mala mjera II: enski lik u knjievnom tekstu. Priredila:
Aleksandra Nikevi-Bartievi. Str. 113121. Podgorica: Institut za crnogorski jezik i
knjievnost.

108
38. VINJA, Vojmir i dr. (1976) Povijest svjetske knjievnosti u osam knjiga. Knjiga 3.
Zagreb: Mladost.

39. YUVAL-DAVIS, Nira (2004) Rod i nacija. Prevela: Mirjana Pai Jurini. Zagreb:
enska infoteka

40. MEGA, Viktor (1983) Knjievni sustavi i knjievni pokreti. U: Uvod u knjievnost:
teorija, metodologija. Uredili: Zdenko kreb i Ante Stama. Str. 499527. Zagreb:
Grafiki zavod Hrvatske

41. MEGA, Viktor (2004). Povijesna poetika romana. Zagreb: Matica hrvatska.

109
8. Saetak

U radu se analiziraju glavne enske junakinje u reprezentativnoj knjievnoj prozi

romantizma, realizma i naturalizma. U prvome se dijelu iznose osnovni problemi knjievne
periodizacije te stilska obiljeja, kulturni i drutveni kontekst knjievnopovijesnih razdoblja
obuhvaenih radom. Analiza junakinja podijeljena je na dvije razine. Prva razina obuhvaa
karakterizaciju enskih likova, analizu njihovih uloga i tipskih obrazaca, dok je na drugoj
razini naglasak stavljen na paralelnu usporedbu koncepata enskoga identiteta u djelima
hrvatske i svjetske knjievne produkcije (A. enoa: Branka, J. Austen: Ponos i predrasude, A.
Kovai: U registraturi, L. N. Tolstoj: Ana Karenjina, J. Kozarac: Tena, . Zola: Thrse
Raquin). Cilj je rada dokazati fleksibilnost granica knjievnoumjetnikih stilova, to se oituje
u proimanju istih unutar jednoga knjievnog djela te prikazati slinosti i razlike
reprezentacije enskoga lika kao produkta jednoga vremena i manje ili vie definirane poetike
odreenoga knjievnog razdoblja, ali razliitih drutvenih okolnosti.

Kljune rijei: romantizam, realizam, naturalizam, devetnaesto stoljee, enska uloga

Key words: Romanticism, Realism, Naturalism, nineteenth century, female function

110