Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnosti naroda Bosne i

Hercegovine

Esej iz predmeta Svjetska književnost od klasicizma do postmoderne

Tema: Romantizam kao književni pravac

Naziv „romantizam“ ušao je u svagdašnji govor osobito putem pridjeva „romantičan koji
obuhvaća tako široko polje mogućih značenja da ih rječnici obično navode barem dvadesetak,
u rasponu „koji je u duhu romantizma“, pa do „tajanstven“, „čudan“, „bajkovit“,
„pustolovan“, fantastičan“, „nevjerovatan“, „čaroban“ i „osjećajan“, primjerice. To s jedne
strane govori o nekoj široko prihvaćenoj popularnosti romantizma, a s druge strane o podosta
neodređenim značajkama koje očito zahvaćaju područje mnogo šire od same književnosti. O
„duhu romantizma“ tako je vjerovatno lakše govoriti u vrlo širokom smislu, u smislu koji ne
obuhvaća samo književnost i umjetnost nego i tipove ponašanja u svagdašnjem životu – ko ne
zna šta je to „romantični ljubavnik“ – pa baš i to uzrokuje nemale teškoće da se romantizam
opiše na način danas uobičajen u opisu književnih epoha: romantizam zapravo ne
karakterizira ni prevlast jedinstvenog svjetonazora, niti jasno određuje književnu tehniku. Čini
se tako da tu književnu epohu određuje neka duboka promjena u „pozadini“ na kojoj izrastaju
i svjetonazori i načini književnog oblikovanja: „duh romantizma“ prepoznatljiv je i onda kada
zakažu točniji opisi tematike, stila ili filozofskih, političkih i religioznih nazora. Vjerovatno su
tome temeljni razlozi što romantizam doista znači svojevrstan prevrat u cjelokupnom
shvaćanju književnosti, prevrat koji se može pratiti na nekoliko razina. Prva se odnosi na
recepciju: čitatelji i gledatelji drama, doduše, često ni u ranijim epohama nisu pripadali visoko
obrazovanim slojevima pučanstva, no maticu tijeka vrhunske književnosti ipak je određivao
vladajući ukus obrazovanih, i to onih koji su bili okupljeni oko institucija dvora ili Crkve. Na
drugoj razini, opet, romantizam odlikuje zanimljiv prevrat u shvatanju uloge i moći razuma.
Prosvjetitelji su vjerovali u svemoć razuma, a barem poneki od njihovih ideala i barem u
vodećim državama doista se ostvario, jer je srušen „nerazumni“ feudalizam i otpočeo je
proces uspostavljanja razumnog, ili barem razumnijeg, uređenja društvenog života.
Književnost romantizma u sebi sadrži unutarnji paradoks: ona je uvelike upravo i jedino
„gađanska književnost“, a istovremeno ona kao da ne vjeruje načelima razuma prema kojima
je postala to što jest. Treba naglasiti da od romantizma počinje i shvaćanje književnosti koje
prožima zapravo cijelo devetanesto stoljeće, pa to shvaćanje dijeli i realizam unatoč svom
suprostavljanju romantizmu. Od romantizma, naime, u sustavu književnih vrsta počinje
onakva „žanrovska pometnja“, odnosno miješanje književnih rodova i vrsta – kakva osobito
dolazi do izražaja u modernizmu i postmodernizmu – jer je jedna od temeljnih romantičarskih
opreka klasicističkoj poetici učenje o književnim rodovima. Romantizam više ne priznaje
retoričko učenje o jedinstvu stilova, rodova i figura – na temelju kojeg je izvedeno i učenje o
čvrstim, međusobno jasno odijeljenim književnim vrstama – nego se zalaže za mogućnost
povezivanja i isprepletanja: tragedija može sadržavati i elemente komike, u prozne vrste
upleće se i lirika, ep može biti čak i naglašeno „lirski“. Trajanje epohe romantizma podosta se
različito određuje jer, premda se historičari književnosti uglavnom slažu u njegovim barem
donekle prepoznatljivim značajkama, poteškoće nastaju zbog toga što se takve značajke ne
pojavljuju u svim vodećim književnostima istovremeno, a još je teže reći kada u kojoj
književnosti upravo one uspijevaju nadvladati klasicizam i prosvjetiteljstvo. Tako se tek
uvjetno može reći kako se danas uglavnom smatra da se na razini svjetske književnosti
romantizam javlja u zadnjoj trećini osamnaestog stoljeća, a traje do četrdesetih godina ili do
polovine devetnaestog stoljeća. Pregled epohe romantizma možemo započeti piscem koji
kronološki pripada ranijoj epohi, ali koji je bio ne samo u stalnoj opoziciji prema
prosvjetiteljima nego koji je i više nego samo preteča romantizma: njegovi pogledi,
svjetonazor i književno stvaralaštvo u potpunosti odgovaraju romantizmu. Taj je pisac Jean-
Jacques Rousseau (1712-1778). Roussea je neko vrijeme surađivao s enciklopedistima, no
nije se s njima razilazio samo u stajalištima, nego je ušao i u osobne sukobe. Opsežnim
opusom i utjecajem, međutim, postao je gotovo svojevrsna „protuteža“ Voltaireu. Njegova su
djela, kao i Voltaireova, raznovrsna i zahvaćaju u mnoga područja, u filozofiju, publicistiku i
u književnost, on također kritizira i stanje u društvu, osuđuje nemoral i neznanje, vjeruje
štoviše u moć odgoja i obrazovanja, no dok se tako s prosvjetiteljima slaže u „simptomima“
krize, on nudi posve drugačije „lijekove“. On, naime, ne želi da se ide dalje u smjeru
poboljšanja životnih okolnosti, sve većeg ovladanja prirodom i sve šireg obrazovanja kojim bi
se mogle razriješiti nedaće društvenog života. Rousseau se rodio u Ženevi, u uglednoj
protestantskoj obitelji, no pobjegao je iz roditeljskog doma u Francusku i prešao na katoličku
vjeru, da bi kasnije ponovno prešao na protestantizam. Radio je kao nastavnik muzike,
prepisivač nota i kućni učitelj. Od teorijskih djela najvažnija su mu Rasprava o znanostima i
umjetnostima. Njegov roman Julija ili nova Helioza postao je ubrzo uzor sentimentalno-
ljubavnih romana. Naslov podsjeća na sudbinu srednjovjekovne ljubavi između filozofa
Abelarda i njegove učenice Heloize, oko koje se ispreplela legenda – po svoj prilici prilično
ukrašena – o ljubavnicima koji su okrutno rastavljeni i čija je prepiska – osobito Heloizina
pisma Abelardu iz samostana- očito poticala maštu čitatelja.

Ispovijesti su, opet, poseban tip nove vrste autobiografije. U njima je svojevrsna iskrenost –
koju su romantičari cijenili iznad svega u uvjerenju da jedino ona može osigurati pravo
suosjećanje – dovedena do granica pretjerivanja. Takvo pretjerivanje – usput rečeno – također
nije bilo strano romantizmu.

Posljednje njegovo djelo, Sanjarije samotnog šetača, čak i nadilazi okvire romantizma jer je
gotovo izravna preteča modernizma. Dva su tome temeljna razloga. Prvi je književna tehnika
koja napušta naglašenu retoriku – toliko dragu romantičarima – jer izraz stalno prelazi u neku
vrstu lirske proze, u kojoj je stil smireniji, ali je istovremeno ispunjen i strastvenim
ogorčenjem, povremeno gotovo očajanjem, i nekom unutarnjom napetošću, kao i rascjepom
suprotnih težnji osobe koja sama sebe stalno poziva na smirenje, da bi u njoj uvijek iznova
izbijala strast protesta i uvjerenje o gotovo bolesnoj nadmoći nad svima ostalima.

Za rani njemački utjecaj u razdoblju romantizma najviše je zaslužan Johann Wolfgang von
Goethe sa svojim romanom Patnje mladog Werthera iz 1774., toliko da su mladići diljem
Evrope emulirali protagonista romana, mladog umjetnika s vrlo osjetljivim i strasnim
temperamentom. U to je vrijeme teritorij Njemačke činilo mnoštvo malih nezavisnih država, a
Goetheova djela imala su značajan utjecaj u razvoju zajedničkog nacionalističkog osjećaja.
Važan filozofski utjecaj u ono doba imao je njemački idealizam u djelima Fichtea i Friedrica
Schellinga, što je učinilo Jenu (u kojoj je živio Fichte, ali i Schelling, Hegel, Schiller i braća
Schlegel) centrom ranog njemačkog romantizma ("Jenaer Romantik"). Značajni pisci bili su
Ludwig Tieck, Novalis (Heinrich von Ofterdingen, 1799), Heinrich von Kleist i Friedrich
Hölderlin. Heidelberg kasnije postaje centar njemačkog romantizma, gdje su se pisci i pjesnici
kao Clemens Brentano, Achim von Arnim i Joseph Freiherr von Eichendorff redovito sastajali
u literarnim krugovima.

Engleski romantizam počinje pozivanjem na usmenu tradiciju i suprostavljanjem klasicizmu,

kakvo dolazi do izražaja najprije u pjesništvu Williama Blakea (1757-1827), koje, međutim,
njegovo vrijeme nije osobito razumjelo. Tako je romantizam zavladao engleskom
književnošću tek kada William Wordsworth (1770-1850) i Samuel Taylor Coleridge (1772-
1806) objavljuju 1798. zajedničku zbirku Lirske balade, koja zapravo znači konačni raskid s
klasicističkom tradicijom u engleskoj književnosti. Subjektivni svijet pjesnika zamjenju
klasicističku obradu tradicijom određenih tema, pa poezija postaje „spontani izljev snažnih
osjećaja“, kako je to navedeno u Predgovoru drugog izdanja zbirke koji je tako shvaćen kao
svojevrsni manifest romantizma u Engleskoj. Najglasovitiji je – premda prema mnogim
mišljenjima ne i najbolji – pjesnik engleskog romantizma Geogre Gordon Byron (1788-1824).
Njegovoj slavi – koja se neko vrijeme mogla mjeriti sa Shakespeareovom – čini se da je
znatno pridonio i njegov život: on je i kao osoba bio upravo onakav kako je šira publika
zamišljala romantičnoga genija. Život mu je bio prožet prije svega pobunom, protestom i
suprostavljanjem „mirnom građanskom životu“ kojeg je držao jedino dostojnim prezira.
Svjetsku slavu Byron je stekao spjevom Hodočašće viteza Harolda. Od njegovih ostalih
poprilično brojnih djela najčešće se drže uspjelim pjesničke pripovijetke Kaurin, Gusar i Lara,
te drame Manfred i Kain, a obično se smatra da mu je bolje djelo nedovršeni komični ep Don
Juan.

Romantizam se relativno kasno razvio u francuskoj književnosti, čak i kasnije nego u likovnoj
umjetnosti. Peteča romantizma u 18. vijeku, kult osjetljivosti, bio je asociran s Ancien regime,
a Francuska revolucija bila je više inspiracija za strane pisce nego za one koji su je doživjeli iz
prve ruke. Prva značajna ličnost bio je François-René de Chateaubriand, niži aristokrat, koji je
ostao rojalist i za vrijeme Francuske revolucije, i vratio se u Francusku za vladavine
Napoleona iz egzila u Engleskoj i Americi. S njegovim režimom također nije imao laki odnos.
Njegova djela, sva u prozi, obuhvaćaju nekoliko romana kao što je vrlo utjecajni René
(1802.), u kojem je preduhitrio Bayrona u stvaranju lika otuđenog heroja, ali većim dijelom
obuhvaćaju nedavnu historiju i politiku, vlastita putovanja, obranu religije i duha srednjeg
vijeka (Génie du christianisme 1802.) i konačno njegovu obimnu autobiografiju iz 1830-ih i
1840-ih Mémoires d'Outre-Tombe ("Sjećanja onkraj groba"). Najplodniji francuski pjesnici
romantizma od 1830-ih do 1850-ih su Alfred de Musset, Gérard de Nerval, Alphonse de
Lamartine i kitnjasti Théophile Gautier, čije se plodno razdoblje pisanja u različitim oblicima
nastavilo do njegove smrti 1872. George Sand je preuzela od Germaine de Staël ulogu vodeće
ženske spisateljice i bila je središnja figura pariške literarne scene, poznata po svojim
romanima i kritici kao i po ljubavnim avanturama sa Chopinom i drugima. Stendhal je danas
vjerojatno najviše cijenjen francuski romanopisac onog perioda, ali njegov je odnos s
romantizmom vrlo složen. On je, naime, poznat po dubokom psihološkom prikazu svojih
likova i svom realizmu, što su rijetko viđene kvalitete u fikcijskom pisanju doba romantizma.
On je preživio francusko povlačenje iz Moskve 1812., tako da ga fantazije o herojstvu i
avanturi nisu posebno dirale. On se kao i Goya često smatra pretečom realizma. Njegova
najvažnija djela su Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.) i La Chartreuse de Parme
(Šartrez iz Parme, 1839.).

Rani ruski romantizam veže se za pisce Konstantina Batjuškova (Pogled na obale Lete,
1809.), Vasilij Žukovski (Bard, 1811.; Svetlana, 1813.) i Nikolaj Karamzin (Uboga Liza,
1792.; Julia, 1796.; Gradonačelnica Marta, 1802.; The Sensitive and the Cold, 1803.).
Međutim, glavni predstavnik ruskog romantizma je je Aleksandar Puškin (Kavkaski
zarobljenik, 1820.–1821.; Braća razbojnici, 1822; Ruslan i Ljudmila, 1820.; Evgenij Onjegin,
1825.–1832.). Puškinova su djela utjecala na mnoge pisce 19. vijeka i donijeli su mu
priznanje i reputaciju najvećeg ruskog pjesnika.[52] Ostali ruski pjesnici romantizma su
Mihail Ljermontov (Junak našeg doba, 1839.), Fjodor Tjutčev (Silentium!, 1830), Jevgenij
Baratinskij (Eda, 1826.), Anton Deljvig, i Wilhelm Küchelbecker. Pod jakim utjecajem Lorda
Byrona, Ljermontov je nastojao istražiti romantičarsko isticanje metafizičkog nezadovoljstva
s društvom i samim sobom, dok Tjutčevljeve pjesme često opisuju prizore iz prirode i
ljubavnu strast. Tjutčev je obično koristio kategorije kontrasta kao noć i dan, sjever i jug, san i
java, kozmos i kaos, ukočeni svijet zime i proljeće prepuno života. Baratinskijev stil je po
prirodi bio prvenstveno klasičan, zadržao se na modelima prethodnog vijeka.

U epohi romantizma, naime, ipak se prvi put zapravo u svjetskoj povijesti može doista i s
nekim pravom govoriti o povijesti svjetske književnosti u onom smislu u kojem ju je,
vjerovatno ne slučajno, upravo Goethe zamislio: kao o jednistvu u raznolikosti koje se
ostvaruje pojačanom međusobnom komunikacijom. A u toj je epohi europska civilizacija
istovremeno, zahvaljujući nadmoći u znanosti i tehnici, doista do kraja osvajala čitav svijet.
Proces koji je započeo u doba renesanse, otkrićem Amerike i osvajanjem novih golemih
prostora, dobiva sada nov zamah preustrojem privrede, što dovodi do stvarne primeje u načinu
cjelokupnog života, pa čak i okoline u kojoj živimo, barem u nekoliko najrazvijenijih zemalja.
Na razini svagdašnjeg života tek tada zapravo prestaje tip života uspostavljen u srednjem
vijeku, a to ima, dakako golem utjecaj na književnost, koja je, načelno gledano, sigurno uže
povezana sa svagdašnjim životom nego što su nauka i filozofija. A na samom hronološkom
kraju epohe romantizma može se primijetiti i kod autora koji bijahu njezini neprijeporni
prvaci neki prijelaz prema novoj tehnici, kakva će obilježiti novu književnu epohu realizma.
Mnogi su najveći pisci tako već u nekim svojim djelima gotovo i prešli tu granicu, jer premda
se realizam može shvatiti i kao opreka romantizmu, gledano iz današnje perspektive ta se
opreka ne čini nepremostivom. Romantičari su doista premjestili središte zanimanja s razuma
na maštu, no kako su maštom, intuicijom i osjećajima htjeli obuhvatiti cjelinu života i sve
životne probleme, na kraju su htjeli riješiti i društvene probleme. Zanimanje za izuzetne
likove – koje mašta dakako voli više od običnih – vodila ih je do patosa božanskog,
demonskog, pa u nekom odzvuku i animalnoga. Njihovi su likovi tako postajali bogovi,
demoni ili životinje. Ubrzo je, međutim, postalo jasno da govor bogova i demona ne može biti
ljudski, da on nužno prelazi u patos transcendencije, koji zvuči lažno ako „iza njega“ ne
postoji uporište u opće prihvaćenoj mitologiji. Novu mitologiju, pak, književnost nije mogla
sama stvoriti. Preko ironije tako, koja je vrlo lako gubila metafizičko uporište, romantičari su
morali stići do zbilje svagdašnjeg života. Realizam je tu zbilju pokušao književno uobličiti,
zadržavši ipak zamisao o sudbini i smislu života kojeg su romantičari uporno tražili, a da ga
nikada nisu mogli naći, svakako ne u zbilji. A takvo je u biti prouslovno traženje dovelo i do
nove književne tehnike, pa i do novog shvaćanja svrhe i smisla književnosti.

Emir Sivac

Izvori

Solar, Milivoj, (2005) Povijest svjetske književnosti, str. 184-221