Evolucija čovjeka i evolucija jezika

Pitanje o tome kako je, kada i zašto jezik evoluirao, dugo je smatrano
irelevantnim za ozbiljna lingvistička istraživanja. Također, smatralo se
da je na to pitanje i u principu nemoguće odgovoriti, osim upuštajući
se u najfantastičnije spekulacije, te je ono stoga u lingvistici dugo bilo
zanemarivano. Išlo se do toga da je najprestižnije francusko udruženje
lingvista, Societe de linguistique de Paris, odlučilo da na svojim sesijama
neće prihvaćati izlaganja kojima tema uključuje probleme evolucije
jezika. Takvo je prezrivo gledanje postupno napušteno tijekom posljednjih
dvadesetak godina. Važnu je ulogu u tome odigrao članak S.
Pinkera i M. Blooma "Prirodni jezici i prirodna selekcija"l1 u kojem je
programatski istaknuto da i jezično ponašanje, kao i svi drugi vidovi
ljudskoga ponašanja, mora imati svoje evolucijsko podrijetlo.
Različite teorije o evoluciji jezika imaju različita predviđanja
o mjeri u kojoj se jezici mogu međusobno razlikovati. Primjerice,
ako je jezična sposobnost rezultatom jedne specifične mutacije, koja je
dovela do nastanka "gena za gramatiku", te ako je na taj način genetski
određena struktura univerzalne gramatike koju dijele svi ljudski jezici,
tada su razlike među jezicima zapravo površne i plitke, a sličnosti među
njima određene su genetski. Ako je pak jezik evoluirao postupno, pri
čemu je jezična sposobnost određena ukupnošću ljudskih kognitivnih
moći (koje su i same rezultat dugotrajne evolucije), tada nema granica
potencijalnim razlikama među jezicima, osim granica koje su nametnute
općom strukturom različitih kognitivnih moći (percepcije, kratkotrajne
memorije, kategorizacije, itd.).

Kako je nastao jezik, kako su nastali jezici?

Čini se pretencioznim tvrditi da je nešto što smatramo važnim otkrićem
suvremene znanosti u biti znao i čovjek koji je živio prije dvjesta
pedeset godina; pa ipak, riječi koje je G. W. Herder napisao u svojoj
slavnoj "Raspravi o podrijetlu jezika" u biti sažimlju osnovnu tezu
ovoga poglavlja o evoluciji jezika. Herder je svoje poglede uobličio u
nekoliko "prirodnih zakona", od kojih drugi i treći glase ovako:
"Čovjek je po svojem određenju proizvod
stada, društva: izgrađivanje jezika njemu je stoga naravno, bitno,
nužno" (Herder 1966 (1770): 95).

Pogledi se o tome koji je od hominida prvi ovladao jezikom među

paleoantropolozima i evolucijskim psiholozima strahovito razlikuju.
Dok Richard Leakey ocrtava scenu iz svakodnevnoga života najranijega
homo erectusa prije jedan i pol milijun godina u kojoj najraniji
erectusi veselo čavrljaju pored svojih primitivnih nastambi26, Michael
Corballis smatra da pravi, govorni jezik usporediv s današnjim ljudskim
jezicima nije nastao sve do "paleolitske revolucije" prije 50.000
godina27• Wendy Wilkins i Jennie Wakefield smatraju, na temelju
paleoantropoloških ostataka, da su se neurološki uvjeti za razvitak
jezične sposobnosti pojavili već kod homo habilisa prije 2,5 milijuna
godina28, drugi istraživači ističu da se sniženi položaj larinksa, koji
nam omogućuje proizvodnju artikuliranih glasova, ne pojavljuje sve
do nastanka anatomski modernih ljudi; čak ni neandertalci, prema
arheološkim ostatcima, vjerojatno nisu mogli artikulirati glasove na
način sličan načinu kako mi to činimo, jer im larinks nije bio spušten
kao u suvremenih Ijudi.