ANTIKA LINGVISTIKA

Jezik je vana odrednica svakog ljudskog bia. Veoma je teko odrediti kada je nastao, ali
smatra se da je to bilo prije otprilike 500 000 godina. ovjek je jo u antiko vrijeme
pokuavao odgovoriti na pitanja vezana uz jezik kojima se i dandanas bavi upravo lingvistika.
Na njega su velik utjecaj imali mitovi i religijska predaja, to je kasnije zamijenjeno
filozofskim raspravama. U antiko vrijeme vlastiti se jezik smatrao jedinim razumljivim
jezikom o emu svjedoe Grci koji su barbarima nazivali sve one koji su govorili njima
nerazumljivim jezikom. S vremenom se uz jezik razvila i lingvistika, znanost o jeziku, koja
se osamostalila negdje otprilike prije dva stoljea. Rije lingvistika potjee od latinske rijei
lingua, ae, f., to znai jezik kao sredstvo sporazumijevanja i kao tjelesni organ. Danas
je ona empirijski i teorijski usmjerena znanost. Sumerani, Indijci, Grci i Rimljani prvi su utrli
put lingvistici kakvu danas poznajemo i upravo je iz tog razloga antika lingvistika
nezaobilazna sve one koji se njome bave ili pak ele baviti. Oito je da je jezik, a time ujedno
i njegovo konkretno ostvarenje govor, oduvijek ovjeku pobuivao zanimanje.

U plodnoj dolini Mezopotamije, oko 3500. g. pr. Kr., nastalo je prvo poznato pismo,
sumersko pismo. Nastanak sumersko-akadskih silabara i popisa rijei uvelike moemo
zahvaliti njihovoj tenji za sporazumijevanjem s ostalim narodima, ali i tenji za ouvanjem
vlastitog jezika i kulture. O vanosti sumerskog jezika govori i injenica da je i dugo nakon
propasti Sumerana ostao simbol obrazovanosti i kulture. Koriten je kao jezik sveenstva i
klasine literature. to se pak tie Indije, u vedskim se kolama predavala fonetika,
gramatika, metrika i etimologija. Najbolje je sauvana fonetika, jer se pravilnom
izgovoru glasova i rijei vedskih mantri (izreka, pjesama) pridavala posebna pozornost. Ta je
fonetika prvenstveno artikulatorno-normativna, ali se istiu bitna distinktivna obiljeja
glasova. Vani staroindijski gramatiari su Pnini, Ktyyana, Patajali te Bhartrhari. Pnini
je poznat kao tvorac najstarije sauvane sanskrtske gramatike Osam razdjela u kojoj je
skupio oko 4 000 pravila-aforizama i listu osnovnih oblika na koje se pravila odnose. Bio
je to vrlo precizan opis jezika koji je komentirao gramatiar Ktyyana svojim djelom
Napomene koje je u 2. stoljeu prije Krista razradio i dopunio Patajali. Bhartrhari, filozof
i gramatiar, napisao je djelo O govoru i reenicama gdje je izloio svoju misao da su rijei
koje mi izgovaramo samo manifestacija zbiljskog jezika koji je nosilac znaenja. Ako se
iz 7.st. uputimo u 20.stoljee moemo primijetiti jednu veoma vanu zanimljivost. Ferdinand
de Saussure, najznaajniji lingvist svih vremena, toliko znaajan da je podijelio lingvistiku na
onu prije i poslije njega, tvrdio je da je govor tek individualna materijalizacija jezine
organizacije, i da u govoru ne poe postojati nita to ve ne postoji u jeziku. Jezik je taj
koji je apstraktan, a govor je konkretan. jezik prelazi u govor. Stoga je tvrdnja
staroindijskog gramatiara i filozofa toliko stoljea prije de Saussure, tvrdnja da su rijei koje
izgovaramo samo manifestacija zbiljskog jezika koji je nosilac znaenja, uistinu znaajna,
napredna i gotovo pa nevjerojatna. Grci su se pak ponajvie bavili pitanjem meusobnog
odnosa stvari i pripadajue rijei. Bili su svjesni da govore jednim jezikom koji ih
povezuje, podjele na dijalekte, te su se govornici razliitih dijalekata mogli meusobno
razumjeti. Anomalisti su smatrali da je jezik sporazum postignut meu ljudima i da ne
postoji veza izmeu predmeta i izraza, a analogisti da je jezik prirodni dar, a ne plod
ljudske konvencije, tj. da veza izmeu predmeta i izraza nije arbitrarna nego
motivirana. Poznati grki filozof Platon prvi je napravio razliku izmeu imenica i
glagola. U svom dijalogu Kratil iznosi dvije teze. Prva teza koju iznosi je da imena
imaju svoju prirodnu i iskonsku ispravnost; tko razumije rije, razumije i stvari. Tu tezu
zastupao je Kratil, pristaa Heraklita. Druga teza koju iznosi jest da sva imena nastaju
nagodbom, dogovorom meu ljudima. Tu pak tezu zastupa Hermogen, predstavnik
anomalista. Aristotel dodaje sljedee dijelove jezinog iskaza: osnovni jezini glas, slog,
veznik ili esticu, skupinu rijei i reenicu te ustanovljuje kategoriju vremena grkog
glagola. Veoma su vani i grki filozofi stoici koji su logiku podijelili na gramatiku,
retoriku i dijalektiku. Takoer su razlikovali ove dijelove govora: imenicu, glagol, veznik i
lan. Razlikovali su aktiv i pasiv te prijelazne i neprijelazne glagole. Ve spomenuta
retorika bila je veoma vana grka disciplina koja se razvila u 5.st.pr.Kr. njezin razvoj
uvjetovan je politikim promjenama koje su omoguile javno govorniko djelovanje, svatko
je mogao izraziti svoje miljenje. Vani grki gramatiari su Antidor, Glauk, Dionizije
Traanin i Apolonije Diskol. Antidor je bio jedan od prvih sastavljaa spisa o Homeru i
prvi je upotrijebio naziv gramatikos gramatiar, a Glauk je ustanovio uenje o est
grkih akcenata. Dionizije Traanin (2.-1.st.pr.Kr.) obuhvatio je znanja o jeziku u
prethodna etiri stoljea i njegova gramatika sastoji se od 25 paragrafa. Apolonije Diskol
pod sintaksom smatra svako slaganje: glasova u slog, slogova u rijei, rijei u reenice.
On, kao i brojni drugi grki gramatiari, djelovao je u Aleksandrijskoj knjinici jer je ona
bila sredite literarnog i jezikoslovnog djelovanja. Za Rim je karakteristina bila dvo ili
viejezinost. Bilo je to prirodno stanje proizalo iz trgovine robom/robljem. Takozvana elita
bila je najee dvojezina grki i latinski. Takoer, grki jezik bio je dijelom izobrazbe
aristokratske djece. Prvi vaniji rimski gramatiar bio je Marko Terencije Varon koji je
napisao djelo De lingua latina (sauvano je pet od ukupno 25 knjiga. On je podijelo rijei na
promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive rijei imaju kategoriju padea, tj. nomina, i
to su imenice, zamjenice i pridjevi. Takoer imaju kategoriju vremena, a to su glagoli.
Obje se kategorije pojavljuju kod participa, a prilozi ne poznaju nijednu od tih kategorija.
Jo jedan vaan rimski gramatiar je Elije Donat iz 4.st. koji je napisao dvije gramatike: Ars
minor i Ars maior. Priscijan je napisao Institutiones grammaticae 18 knjiga; prvih 16
posveeno je glasovima i oblicima (Priscianus maior), a adnje dvije problemima sintakse
(Priscianus minor). Rimljani su vani i zbog toga to su se bavili metrikom te prozodijom.

Sve u svemu, moe se zakljuiti kako je od davnih vremena zanimanje za jezik bilo uistinu
veliko. Sve od Sumerana, Indijaca, Grka, Rimljana svi su oni razvijali i obogaivali jezik.
Antika lingvistika temelj je suvremene lingvistike jer joj je dala vrste temelje
postavivi temeljna pitanja i davi na njih dostatan odgovor. Posebice su razvoju
lingvistike pridonijeli Grci opisivanjem jezinoga iskaza, razlikovanjem dijelova govora,
retorikim djelovanjem i sastavljanjem gramatika, a Rimljani su uvelike obogatili lingvistiku
bavei se metrikom te prozodijom.